Trenutna Stvar je moderna religija

Ovaj esej tvrdi kako je "Trenutna Stvar" - medijski vođena naracija, koja privlače pozornost javnosti - postala sekularna zamjena za religiju na Zapadu. Ove naracije nude emocionalni angažman, ali im nedostaje dubina, značenje i trajnost tradicionalne vjere. Kako ljudi žure iz jedne krize u drugu, društvo gubi duhovno utemeljenje i moralnu koherentnost. To sugerira kako način da se odupremo nije reagiranje, jer samo pojača narative, nego okretanje prema unutra, kako bi se usredotočili na naše prirodne interese i talente putem individuacije.

Dobrodošli natrag. U prethodnim objavama sam spomenuo 'Trenutnu Stvar', što je zapravo bilo koja medijska naracija, koju mainstream mediji ističu dulje vrijeme, a koja potiče sudjelovanje javnosti u tom procesu, iako pojedinci imaju malo ili nimalo mogućnosti da zapravo utječu na ishod. To je ples između elita i javnosti; elite mogu pokušati nametnuti narativ javnosti, ali osim ako to ne dovede do masovne pažnje, uzbuđenja i sudjelovanja - vjerojatno neće imati željeni učinak. Budući da u tzv. demokraciji,  oni koji oblikuju masovno javno mnijenje imaju moć (tj. vlasnici masovnih medija), kontrola se vrši širenjem masovnih narativa čiji su temeljni ciljevi povećati oligarhijsku moć na štetu javnosti, bilo kojim kreativnim izrazima koji su potrebni za postizanje cilja. 

U prethodnom sam tekstu nabrojao 113 nedavnih narativa Trenutne Stvari (pogledajte koliko ih zapravo prepoznajete), ali treba napomenuti nekoliko stvari:

1. Trenutna Stvar može imati, ali i ne mora imati, nikakve veze s temeljnom stvarnošću. Živimo u eri Baudrillove hiper-stvarnosti,  koja je zapravo potpuno odvojena od temeljne stvarnosti. Ova dinamika odražava zabrinutost kod Marshalla McLuhana, koji je slavno tvrdio kako je "medij poruka", naglašavajući time kako mediji ne samo da prenose informacije, već i preoblikuju našu percepciju same stvarnosti; dok Trenutna Stvar uvjetuje način na koji ljudi misle i osjećaju, kroz svoje impresivno medijsko okruženje. Guy Debord je tvrdio kako je u svijetu, kojim dominiraju slike i reprezentacije, autentični angažman zamijenjen pasivnom konzumacijom simboličkog djelovanja. Kako Michael Ginsburg objašnjava, korištenje umjetne inteligencije za pojačavanje Trenutne Stvari postaje još učinkovitije i uvjerljivije, pa čak i nedavna studija pokazuje da je 6 puta učinkovitija u uvjeravanju od ljudskih stručnjaka, opisano na Redditovom forumu "Change My View":

2. Trenutna Stvar obično zahtijeva performativno sudjelovanje javnosti. Ono dijeli stanovništvo na tabore "dobrih“ (koji u osnovi vjeruju u širenje države nacionalne sigurnosti, degradaciju zakona i reda, whigovsku povijest kao napredak, te beskonačni rasni/rodni "egalitarizam“) i onih "loših“ (koji vjeruju u slobodu, zakon i red, te prihvaćanje ne-egalitarizma). "Dobri" performativno, ali neautentično, signaliziraju svoju vrlinu i podršku establišmentu što je strastvenije moguće, iako njihova podrška u konačnici pogoršava i njihove vlastite živote (za što zatim krive onaj tabor "loših").

3. Trenutna Stvar može, ali i ne mora imati emocionalnu ili intelektualnu korist (obično je nema), ali ono što je zajamčeno jest da će elite koje guraju Trenutnu Stvar, bez obzira koliko je lažna, moralno ili pravno pogrešna - biti zaštićene od kazne. Sudionici elite imaju ono što se naziva institucionalna zaštita ili kriša (ovo je ruski mafijski izraz, jednako primjenjiv svugdje). Zato npr. Lord Fauci i ostali visokopozicionirani, koji su promovirali fraud-virus i death-jabs nikada neće biti kažnjeni, i zato nitko nije kažnjen niti za Obaminu operaciju Spygate (iako je bila 100 puta gora od Watergatea). Ako sudjelujete u narativu na temelju uputa elite, onda i budete zaštićeni od posljedica.

4. Javnost se neće sjećati Trenutne Stvari nakon što završi; biti će previše ometeni slijedećom Trenutnom Stvari. Javnost, u osnovi, niti nema kolektivnog sjećanja, bez obzira na temu. Narativ Trenutne Stvari, od prije samo nekoliko mjeseci (npr. požar u Pacific Palisadesima ili pad helikoptera u Washingtonu) daje osjećaj kao da se dogodilo prije deset godina. Što se tehnologija bude dalje razvijala, brže će se stvari zaboravljati. 

5. Nije važno prihvaća li se ili odbacuje narativ Trenutne Stvari, jer ga već i samo sudjelovanje u narativu, ojačava. Zato, ukoliko se netko i suprotstavi zagovornicima Trenutne Stvari, to uvijek posluži tome da ih potakne da sa oduševljenjem udvostruče svoje napore. Jedini način da se odgovori na Trenutnu Stvar jest - ignorirati. Nadalje, odbacivanje Trenutne Stvari (npr. kao odbacivanje uvriježene naracije o nastanku COVID-a, tj. teorije o curenju informacija iz laboratorija) i dalje dijalektički ide na ruku elitama, koje guraju taj narativ. Može se jasno primijetiti kako teorija o curenju informacija iz laboratorija i dalje prihvaća temeljnu pretpostavku da je virus COVID bio stvaran i opasan, čime prihvaća i ono što je iz njega proizašlo: karantene, prisilna cijepljenja protiv srčanog udara, 11 bilijuna dolara ispisani dolara (od kojih je većina otišla gornjim elitama), ogroman porast vrijednosti imovine i inflacija. Glava koju dobijete, rep koji izgubite.

6. Dok je javnost oduvijek bila zainteresirana za Trenutnu Stvar, koja je na nekoj razini ekvivalentna cirkusu i zabavi "kruha i igara", slično kao što su imali Rimljani, upravo je pojava tehnologije, tj. neposredna povratna petlja, koja je uzrokovana trenutnom komunikacijom - pretvorila sve ovo u vrtložni nered, koji danas gledamo. To je u skladu s koncepcijom Rene Guenona o sve većem učvršćivanju svijeta i gdje se čini kao da se vrijeme ubrzava u ovoj eri koju je nazvao Kali Yuga, sve dok se više ne može ubrzavati. Na kraju će doći do radikalnog pomaka i započinje nova vremenska era.

Zbog ovih čimbenika, ono što vidimo i bez da to itko zaista identificira - jest da se Trenutna Stvar transformirala u religiju modernog Zapada. Religija civilizacije je, u konačnici, određena onim na što se obraća pažnja. Mi možemo sada smatrati zapadnu civilizaciju kršćanskom, ali organizirana religija zapravo nije primarni fokus modernosti. Koliko u svom životu razgovarate s drugima o Bogu?

Usporedite ovo s perspektivom koja je prožimala Bizantsko Carstvo, kao kontrapunkt. Teško je to razumjeti onima od nas koji su odrasli na sekularnom, liberalnom, nihilističkom Zapadu, ali Crkva je u to vrijeme pružala sveobuhvatan svjetonazor i temelj njenim sljedbenicima, te im nudila obrazloženja za njegovu patnju, što je spomenuto u djelu Timothyja/Kallistosa Warea: "Pravoslavna Crkva" (1963.). Cijeli Bizant je bio prepun kristoloških pitanja o Isusovoj prirodi i Trojstvu, što se odražavalo u stalnim sporovima između arijanaca, monofizitizma, nestorijanizma, itd....što je, opet, rezultiralo redovitim i trajnim činovima fizičkog nasilja između sekti. Rasprave tijekom Nicejskog, Efeškog i Kalcedonskog sabora, nisu bile samo teološke, nego su duboko utjecale na oblikovanje identiteta samog carstva:

"Nije bez razloga Bizant nazivan "ikonom nebeskog Jeruzalema". Religija je ušla u svaki aspekt bizantskog života. Bizantinski blagdani bili su vjerski festivali; utrke kojima se prisustvovalo u Cirkusu započinjale su pjevanjem himni; njihovi trgovački ugovori zazivali su Trojstvo i bili su označeni znakom križa. Danas, u neteološkom dobu, gotovo je nemoguće shvatiti koliko je gorući interes za vjerska pitanja osjećao svaki ondašnji dio društva: laici, kao i svećenstvo, siromašni i neobrazovani, kao dvor i učenjaci. Grgur Niski opisuje beskrajne teološke rasprave u Carigradu, u vrijeme Drugog Općeg sabora: "Cijeli grad je prepun toga, trgovi, tržnice, raskrižja, uličice; trgovci starinskom odjećom, mjenjačnice novca, prodavači hrane: svi su zauzeti raspravama. Ako nekoga zamolite da vam vrati kusur, on filozofira o Rođenom i Nerođenom; ako pitate za cijenu kruha, dobiti ćete odgovor da je Otac veći, a Sin manji; ako pitate 'Je li moja kupka spremna?', poslužitelj odgovara da je Sin stvoren ni iz čega.“

Trebalo bi biti očito da je ono o čemu se toliko žustro raspravljalo i na što je bilo usredotočeno Bizantsko Carstvo, danas potpuno zamijenjeno - medijski izvedenim Trenutnim Stvarima.

Trenutna Stvar kao Zapadna Religija

Trenutna Stvar transformirala je pažnju, vjerovanje i identitet u brze cikluse kolektivnog fokusa, otprilike ekvivalent pažnji koja se pridavala religiji u prethodnim razdobljima. Evo načina na koje ovaj fenomen odražava i zamjenjuje tradicionalne religijske strukture:

1. Ritualno sudjelovanje: Ljudi pokazuju odanost Trenutnoj Stvari kroz simbolične činove, poput: promjene profilnih slika, hashtagova, donacija ili prosvjeda, slično vjerskim ritualima koji jačaju zajednicu i vjerovanje; 

2. Sveta dogma: Svaka Trenutna Stvar dolazi sa skupom moralnih imperativa u što se mora vjerovati, reći ili osuditi. Neslaganje se tretira kao hereza sa društvenom i karijernom kaznom, slično izopćenju; 

3. Visoki svećenici i proroci: Influenceri, medijske osobe i korporacije djeluju kao tumači ili provoditelji Trenutne Stvari, oblikuju narativ i usmjeravaju masovne emocije, slično kao što su to nekada činili vjerski vođe; 

4. Kolektivna katarza: Žar oko Trenutne Stvari nudi emocionalno oslobađanje, slično zajedničkim religijskim iskustvima. Ovi trenuci pomažu ljudima da se osjećaju dijelom nečeg većeg, makar i nakratko; 

5. Mitsko vrijeme: Poput drevnih mitova, svaka Trenutna Stvar zauzima mitski trenutak krize, pravednosti ili nepravde, ali se brzo prepisuje. Pad helikoptera, ili požar od prije nekoliko mjeseci, postaju davna povijest, iako stvarni utjecaj i dalje traje; 

6. Moralni identitet: Vjerovanje u Trenutnu Stvar i njeno emitiranje postaje zamjena za to da budemo "dobra osoba" u javnosti. Vrlina nije vezana za trajne principe, već za ispravno usklađivanje u sadašnjem ciklusu vijesti; 

7. Sekularna eshatologija: Često postoji ton apokaliptične hitnosti: svijet će propasti (ili pravda nikada neće doći), osim ako ne djelujemo sada. Nakon što oluja prođe, eshaton se resetira do sljedeće krize.

Na taj način, Trenutna Stvar ispunjava duhovni vakuum, koji je iza sebe ostavilo opadanje vjerske prakse, i to zamjenom koja se neprekidno mijenja: brzo, emocionalno, moralno i zajednički, ali u konačnici bez korijena i bez amnezije.

Međutim, Trenutna Stvar nije baš potpuni ekvivalent i zamjena za religiju. Postoje veliki nedostaci u pristupu. Tradicionalna religija, koja je ipak ukorijenjena je u transcendenciji i metafizici, nudi okvire koji povezuju pojedince s vječnim istinama, božanskim bićima ili kozmičkim poretkom. Nasuprot tome, Trenutna Stvar je u potpunosti imanentna, utemeljena je na vremenskim brigama, bez ikakve reference na sveto ili vječno. Religija gradi trajne institucije i tradicije koje traju stoljećima; dok je Trenutna Stvar prolazna i reaktivna, vođena 24-satnim ciklusom vijesti i društvenim mrežama. Za razliku od religije, koja nudi svete tekstove, koherentnu doktrinu i put do osobne transformacije, Trenutna Stvar nema nikakav kanon, nikakav dosljedan metafizički svjetonazor. Njeni rituali su jeftini i performativni, nisu to discipline koje zahtijevaju žrtvu ili unutarnji rast. Religija objašnjava patnju unutar otkupiteljskog luka i pruža nadu, smisao i eshatologiju vizije. Trenutna Stvar nudi ogorčenje i hitnost, ali ne i dublju priču, niti nudi rješenje. Stvara prolazne digitalne rojeve, a ne trajne zajednice, uz moguće trans-povijesne veze. Iako može ispuniti duhovni vakuum za sekularno društvo, Trenutna Stvar nema dubinu, koherentnost i trajnost istinske religije.

Posljedice zamjene religije s Trenutnim Stvarima

Zamjena religije s Trenutnom Stvari ima duboko negativne posljedice za društvo. Tradicionalna religija nudi smisao, moralni kontinuitet, zajedništvo i okvir za podnošenje patnje, i sve to pomaže u učvršćivanju ljudskog života. Kada se taj temelj zamijeni stalno promjenjivim prioritetima i medijski vođenim narativima - ljudi ostaju duhovno neusidreni, reagiraju na emocionalne podražaje, bez stabilnog osjećaja identiteta ili svrhe. Rezultat jest populacija koja je uhvaćena u stalnom ogorčenju, tjeskobi i ometanju, kojoj nedostaju unutarnji resursi i otpornost da se suoči s teškoćama, ili da pronađe radost u tihim i trajnim istinama. Moral postaje situacijski i performativan, a ne ukorijenjen u principu. Zajednica postaje fragmentirana, temeljena na privremenim usklađivanjima, a ne na trajnim vezama. Stalno miješanje narativa također stvara cinizam i umor, narušava povjerenje u institucije, ali i jednih u druge. U nedostatku transcendencije ili koherentne metafizičke vizije, društvo sve dublje zapada u nihilizam, gdje se vjerovanje zamjenjuje spektaklom, a pažnja postaje krajnjom i jedinom valutom. To zauzvrat stvara još plodnije tlo za manipulaciju, konformizam i prazan osjećaj moralne hitnosti, koji izgara jednako brzo kao što se i rasplamsava, ne ostavljajući ništa trajno.

Zaključak

Najčudnija stvar u vezi s Trenutnom Stvari jest u tome da vrlo malo sudionika razumije kako im ona služi kao religijski zamjenski element; oni djeluju prema religijskom impulsu, bez razumijevanja odakle dolazi. Alternativna desnica bila je prva koja je identificirala ovaj fenomen, i to još tijekom Trumpove ere 1.0 s memom NPC-a, koji je identificirao kako su mediji oblikovali i manipulirali različitim tipovima osobnosti, sve kako bi postanli robotski izgovarači ideologije establišmenta, i bez ikakvog neovisnog razmišljanja. Ali, nije se išlo dublje od ovoga, niti povezivanja Trenutne Stvari s popunjavanjem praznine, koju je iza sebe ostavila smrt religije, u eri sekularizma. Ne uklapa se najbolje, ali to je ono što trenutno imamo u ponudi, u međuvremenu.

Dakle, koji je izlaz? Rekao bih: Jungov koncept individuacije nudi osobni protuotrov plitkoj, kolektivnoj fiksaciji, Trenutne Stvari. Individuacija je proces kojim se pojedinac okreće prema unutra, suočava se sa nesvjesnim i integrira različite aspekte psihe, uključujući svoju sjenu i animu/animus. To zahtijeva pomno slušanje vlastitog unutarnjeg glasa, putem: intuicije, snova, simbola i usklađivanje s osobnom sudbinom, koja može biti potpuno suprotna zahtjevima društva. Po Jungovom mišljenju, to bi zapravo i bio najviši oblik odgovornosti: postati ono što jesi kako bi autentično doprinio svijetu. Kao što sam potvrdio u ovoj bilješci:

"Ljudi su mješavina suprotstavljenih impulsa i želja. Proces individuacije je pokušaj sintetiziranja tih različitih impulsa i želja, te njihovo usmjeravanje prema onome što trebamo postići u ovom životu, temeljem naše intuicije (što je kombinacija onoga u čemu smo dobri i onoga čemu prirodno posvećujemo pažnju u slobodno vrijeme). Jung preporučuje stvari poput: aktivne mašte, vođenja dnevnika snova, pisanja, bavljenja umjetnošću, i drugo - kako bi se istaknula naša intuicija.

To je važno, jer tehnologija oblikuje ljude u komodificirane widgete, koji svi misle na iste gluposti, iz medija koje konzumiraju. Izlaz iz ovoga je isključiti Trenutnu Stvar i više slušati intuiciju. To zahtijeva jačanje naše intuicije, što zahtijeva Jungov pristup."

U kulturnom krajoliku, kojim dominira Trenutna Stvar, individualizacija stoji u oštrom kontrastu; ona je suprotnost crnoj piluli, ali  na osobnoj razini. Dok Trenutna Stvar vuče pojedinca prema van, prema kolektivnoj histeriji i performativnim vrlinama -  individuacija ga uvlači prema unutra, u samoću, refleksiju i trajnu istinu. Težnjom za individualizacijom osoba jače njeguje unutarnju otpornost i razlučivanje, čineći sebe daleko manje osjetljivom na propagandu, masovne emocije ili strah od društvene isključenosti. Na taj način, Jungov put može biti jedna od stvarnih obrana od dehumanizirajućih, fragmentirajućih učinaka društva, koje je ovisno o površnoj moralnoj drami trenutka. To je povratak dubini u doba ometanja.

U konačnici, ovaj izbor se ne može izbjeći. Ili postanete ono što bi trebali postati putem individuacije, ili postanete nepromišljeni NPC koji pleše uz Trenutnu Stvar, usput je prepun neuroza koje mu iscrpljuje dušu. Ako ne odlučite o smjeru kojim ćete krenuti proaktivno i samostalno, odluka će biti donesena u vaše ime i protiv vaših interesa. 

Nadam se da će vam ovo biti korisno na vašem putovanju.

Hvala na čitanju.

BY: Neoliberal feudalism; 03.05.2025.