Saveznička propaganda Prvog svjetskog rata

Čim je Njemačka objavila rat, među svim savezničkim snagama uvedena je politika cenzure tiska. "Novinarima je bilo dopušteno izvještavati s fronta samo ako su bili iskusni časnici, koji su imali 'priznate patriotske stavove'“. Ali, oni kojima je bilo dopušteno izvještavati nisu smjeli u potpunosti obavljati svoj posao, jer je "kontakt između novinara i borbenih trupa bio zabranjen, a novinari su razgovarali samo s visokorangiranim časnicima i zapovjednicima“. U konačnici je to značilo da se velika većina komunikacije s javnošću, vezano uz rat, odvijala putem vladinih brifinga i koji su se građanima prenosili putem novina u vlasništvu Rockefellera, Morgana, slobodnih zidara, Židova i židovskih masona.

Pošteni novinari koji su proveli neko vrijeme po ratištima u Njemačkoj ili Rusiji su po povratku u Sjedinjene Države željeli objaviti  svoje tekstove kako bi otklonili netočnosti u tisku. Također, jednako važno, objašnjavali bi ulogu Židova u ratu, ono što su vidjeli svojim očima. Međutim, urednik za urednikom je odbijao prihvatiti bilo kakav sadržaj koji je govorio nepovoljno prema Židovima. Iste novine koje su odbijale ove tekstove su prihvaćale sadržaj o bilo kojoj drugoj temi. Još korak dalje, na američkom hebrejskom, židovski pisac, Herman Bernstein, pisao je o tome kako mu je Ministarstvo pravosuđa donosilo sadržaj na pregled.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, samo četiri dana nakon početka rata, donesen je Zakon o obrani kraljevstva. U ovom je zakonu pisalo, između ostalog: "Nitko ne smije, usmeno ili pismeno, širiti izvješća koja bi mogla izazvati nezadovoljstvo, ili uzbunu među snagama Njegovog Veličanstva, ili među civilnim stanovništvom“. Ubrzo nakon toga, svim je novinarima zabranjen pristup prvim linijama.

U međuvremenu, Rothschildi su kupili njemačku novinsku agenciju Wolff kako bi dodatno kontrolirali protok informacija prema  njemačkom narodu, ali i ono što ostatak svijeta treba čuti iz Njemačke. Jedan od vodećih rukovoditelja Wolffa je bio, nitko drugi,  nego Max Warburg! Max je bio na čelu banke u Hamburgu, a njegov brat Paul je bio potpredsjednik potpuno novog Odbora Federalnih rezervi. Rothschildi su kasnije kupili udio u novinskoj agenciji Havas u Francuskoj, kao i udio Reutersa u Londonu.

Da bi cijela situacija bila još sumnjivija, svako fotografiranje i snimanje bilo je zabranjeno. Ljudima su davani vizualni prikazi rata u obliku slika i crteža. Da li ste se ikada zapitali zašto je većina povijesnih ratnih slika umjetnost? Sada znate odgovor. U nekim su  slučajevima bile su dopuštene fotografije, koje prikazuju razaranja, ali za koja se tvrdilo da ih je uzrokovala suprotstavljena strana. Osim toga, fotografije bitaka su stvarane uz pomoć glumaca koji su izvodili rekonstrukcije, ali javnost nije znala da je ono u što gledaju rekonstrukcija. Vjerojatno treba spomenuti kako je u to vrijeme osnovana i psihijatrijska divizija američke vojske.

Ali, kontrola samih novina nije bila dovoljna. "Zbog zabrinutosti da bi se radio postaje mogle tajno koristiti za pomoć zaraćenoj strani“, 05. kolovoza 1914. godine je predsjednik Woodrow Wilson izdao izvršnu naredbu kojom se nameće praćenje i cenzura svih radio prijenosa. Zatim je "propaganda zvjerstava, koja iskorištava senzacionalne priče o silovanju, sakaćenju i bezobzirnim ubojstvima  zarobljenika od strane Nijemaca, ispunila saveznički tisak. Njemački i austrougarski vojnici su prikazivani kao nehumani divljaci, a njihovo barbarstvo je posebno naglašavano, kao način opravdavanja rata.“

Samo je tijekom 1915. godine, i to samo u državi New York, fraza "njemački zločini“ iskorištena u novinama preko 1700 puta. To je bilo popraćeno dodatnim naslovima koji su promovirali: "Zle Nijemce“, "njemačko nasilje“, "njemački teror“ i slično.

Dok se sve to događalo, isti subjekti koji su 1903. godine objavljivali propagandu o slijetanju na Mjesec i od kojih je većina bila povezana s Thomasom Edisonom, sada su iskoristili svoje studije za snimanje ratnih propagandnih filmova, prema uputama dobivenih od svojih vlada. Sjedinjene Države, koje u to vrijeme nisu niti bile u ratu, bile su vodećim producentom propagandnih filmova o Prvom svjetskom ratu.

Unatoč naslovima u novinama i filmovima, narod Sjedinjenih Država i dalje nije želio sudjelovati u ratu, pa se nešto moralo učiniti kako bi ih se isprovociralo. Nešto se moralo dogoditi kako bi se antiratna američka javnost okupila i podržala vladu SAD, koji bi onda poslala svoje mlade ljude neka umru za njihov cilj i iskoristili, istodobno, njihov novac od poreza kako bi sve to financirali. Vidite, da bi sve imalo smisla, morate shvatiti da američki Ustav ne dopušta Sjedinjenim Državama objavu rata, sve dok ne budu isprovocirani, tako da predsjednik nije mogao samo odlučiti da uskače u taj rat, nego se mora nešto dogoditi, nešto SAD mora isprovocirati, kako bi branili svoju naciju... i, slučajno se dogodilo, 07. svibnja se počelo događati nešto što se trebalo dogoditi...

Pukovnik Edward M. House (isti onaj koji je napisao izmišljenu knjigu, koja je postala osnova za Federalne rezerve) je "smislio plan, prema kojemu bi se prikazalo kao da SAD pokušavaju posredovati u miru sa silama Osovine. Mirovna ponuda bila bi neprihvatljiva Nijemcima, pa bi se činilo kao da su SAD... pokušale diplomaciju". Sada, kada je javnost znala kako Nijemci žele rat (zbog težnji da preuzmu svijet), slijedeći korak u planu je bio...

Povijest tvrdi kako su oni koji su ratovali jedni s drugima postigli sporazum koji se nazivao "Pravila krstarenja". Način na koji su ova pravila funkcionirala, npr. ako su Nijemci htjeli koristiti svoje podmornice...

...da bi potopili brodove s putnicima, onda su prvo "izdali upozorenje da se putnicima dopusti bijeg u čamce za spašavanje, a zatim bi podmornica potopila brod". Nijemci su se toga pridržavali, što ima smisla, jer je Njemačka više puta izjavila da ne želi rat i uzaludno je pokušavala postići mirovne sporazume sa Saveznicima, koji su svi odbijeni.

Zatim, 1915. godine, "oko 14:10 sati, 07. svibnja, Lusitania je pogođena torpedom koji je ispalila podmornica U20. Odmah nakon eksplozije se dogodila i druga eksplozija. Brod je potonuo za 18 minuta. Na brodu je bilo 1959 ljudi, od kojih je 1198 poginulo, uključujući 128 Amerikanaca":

Ovaj užasan čin prekršio je Pravila krstarenja. Sada je bilo jasno da su zli krvožedni Nijemci bili zliji i krvožedniji nego što je itko ikada pomislio. Kakvu strašnu i provokativnu stvar su ti odvratni Nijemci učinili, papagajski su ponavljale novine. Osim toga, postojao je mali problem s ovim đavolskim činom krvožednosti, neki bi ga mogli nazvati manjim nedostatkom, drugi bi ga mogli nazvati...lažna zastava. 
Vidite, ovaj brod nisu napali Nijemci, već su ga namjerno potopili Saveznici. Da. Saveznici su potopili vlastiti brod, kako bi stvorili razlog da SAD uđe u rat. Ali, čak niti ova tragedija, 128 nevinih Amerikanaca koji su izgubili živote zbog đavolskih Nijemaca, nije bila dovoljna da Amerika uskoči u rat.

Povijest tvrdi kako su tijekom sljedeće godine Winston Churchill, Rockefeller i prijatelji, molili SAD neka se uključe u rat, ali Wilson, koji je svoju izbornu kampanju dobio na neutralnosti je morao mudro odigrati svoje karte. Dakle, dotada je već preplavio saveznike američkim poreznim novcem i zalihama. Istovremeno su bankarske institucije, koristeći nove Federalne rezerve, posuđivale, posuđivale, a svaki je zajam dolazio sa kamatama, kamatama, kamatama.

U tom trenutku je bila 1916. godina i dalje je Njemačka tražila izlaz iz rata. Predsjednik Woodrow Wilson ponašao se kao da je to sjajna ideja i predložio je svim uključenim stranama neka podnesu svoje mirovne prijedloge. Tada, niotkuda…

Zatim, u srpnju 1916. godine, jedva godinu dana nakon torpediranog broda, konačno se dogodilo....Rat je došao na američko tlo,  eksplozijom Crnog Toma. Ovdje nam povijest govori: "Eksplozija Crnog Toma bila je čin sabotaže agenata Njemačkog Carstva, s ciljem uništavanja streljiva proizvedenog u SAD-u, koje je trebalo biti isporučeno saveznicima u Prvom svjetskom ratu." Ono što nam povijest ne govori jest da je streljivo uključivalo oko 2 milijuna funti malog oružja i topničkog streljiva, i koje je sve trebalo biti poslano u Rusiju. Pošiljka je bila uskladištena u teretnim vagonima i teglenicama, zajedno s 50 tona TNT-a i 417 kutija detonirajućih fitilja.

"Nakon ponoći, na molu je otkriven niz manjih požara. Neki stražari su pobjegli, bojeći se eksplozije.“ Vatrogasci su zatim pokušali ugasiti požare, ali nisu uspjeli zaustaviti eksplozije. Mediji su izvijestili kako je najmanje 7 ljudi poginulo, a stotine su ranjene, uz veliku financijsku štetu.

Kada je provedena istraga, policija je utvrdila da je eksplozija vjerojatno bila nesreća koju su uzrokovala dva stražara, koji su zapalili posude za mulj kako bi otjerali komarce. Ali, kasnije je odlučeno kako je ovo je to zapravo bio čin zlog njemačkog neprijateljstva. Amerika je bila bijesna zato što su Nijemci ubili još sedam ljudi i prouzročili toliku štetu. Ono što javnost nije znala jest da je odluka da je Njemačka kriva proizašla iz svjedočenja samo jednog čovjeka, Michaela Kristoffa, bivšeg pripadnika američke vojske. Prema Kristoffu, dvojica stražara bili su tajni njemački agenti. 

Ispostavilo se da je Michael Kristoff, bivši vojnik, "bio odgovoran za postavljanje i pokretanje zapaljivih naprava, koje su uzrokovale eksplozije“. Ali, to nije kraj ove priče. Poput epizode iz Netflixovog 'Black Mirror', najveći obrat u radnji je tek trebao doći…

To streljivo je išlo u Rusiju, zar ne? Pa, nedugo prije eksplozije, savezničke sile su se složile kako će surađivati ​​jedna s drugom kako bi u potpunosti financirale rat. No, židovske financijske kuće nisu željele ništa dati Rusiji, te ako Rusija dobije pomoć, onda će Židovi odbiti sudjelovati u financiranju nastavka rata. Odjednom, bum! Ruske zalihe su dignute u zrak...i to od strane Njemačke, jasno?  

Opet! Niti eksplozija Crnog Toma nije bila dovoljna da gurne Ameriku u rat, bilo je potrebno još nešto više...

Nekoliko mjeseci kasnije, u siječnju 1917. godine, Nijemci su se vratili i toliko se trude isprovocirati Ameriku neka se uključi u rat. Ovaj put se radilo o eksploziji u Kingslandu. Ova je eksplozija uzrokovala potpuno uništenje tvornice streljiva u New Jerseyju. Konačno, iako se zavjetovao na neutralnost, to je bila kap koja je prelila čašu za američkog predsjednika i nešto se moralo učiniti da bi se zaustavili ti prokleti Nijemci.

Kao da ova priča ne može biti još luđa, ali kasnije će se utvrditi kako ova eksplozija nije imala nikakve veze niti sa njemačkim agentima, niti sa ratom. Ipak, ta informacija neće biti objavljena javnosti sve do 1931. godine, punih 13 godina nakon završetka rata.

Samo nekoliko dana nakon eksplozije u Kingslandu, dok je Wilson pokušavao shvatiti što učiniti kako bi zaustavio ratne huškače i one željne krvi - britanska obavještajna služba je potvrdila kako je presrela telegram koji je Alfred Zimmermann iz njemačkog Ministarstva vanjskih poslova poslao njemačkim veleposlanstvima u Washingtonu i Mexico Cityju. Britanci su vrisnuli kako poruka opisuje "plan za savez između Njemačke i Meksika protiv Sjedinjenih Država“. Kada je ova informacija objavljena, izazvala je negodovanje Teddyja Roosevelta i prijatelja, koji su očajnički željeli rat. Predsjednik Wilson znao je da mora brzo djelovati, jer ipak mora Amerikance spasiti od toliko groznog neprijatelja.

02. travnja 1917. godine, herojski predsjednik Woodrow Wilson se pojavio se pred Kongresom, održao je govor gdje je izrekao: "Svijet mora biti siguran za sadašnju i buduću demokraciju“. Wilsonova izjava bila je gotovo zrcalna slika onoga što su masonske novine objavile 1914. godine: "Svjetski rat je borba demokracije protiv autokracije, a budućnost svijeta biti će demokratska, znao to njemački Kaiser ili ne“. Wilson je zatim zatražio od Kongresa potvrdu objave rata Njemačkoj. Naravno da je Kongres odobrio. Uostalom, Nijemci su nas toliko puta isprovocirali. Vjerojatno bih trebao spomenuti što navodi Univerzalna židovska enciklopedija (str. 426, izdanje prije 1950.): "...potvrđuje židovsko podrijetlo predsjednika Wilsona“. Nisam provjerio činjenice vezane s ovom njihovom tvrdnjom.

Cenzura 2.0 i posude 

Cenzura tiska i praćenje radija više nisu bili dovoljni za američku vladu. Pet dana nakon što se predsjednik pojavio pred Kongresom, "predsjedničkim nalogom je naloženo svim civilnim radio postajama neka prestanu s radom, a one koje su se smatrale vrijednima za ratne napore je preuzela vlada“. Vlada je sada imala potpunu kontrolu nad eterom. 

Do tog su trenutka, američki bankari već posudili Saveznicima gotovo 3 milijarde dolara, plus dodatnih 6 milijardi dolara za izvoz, ali nisu samo bankari postali bogatiji nego što su ikada zamišljali da je moguće. Industrija čelika, streljiva, kemijska i poljoprivredna industrija su također zgrtale ogromno bogatstvo, a većina njih je bila u vlasništvu, ili je bila povezana sa samim bankarima. Naime, bankari, burzovne elite, visokopozicionirani Židovi i Žido-masoni su izbačeni sa svojih uobičajenih, nevladinih poslova, te su dobili  priliku života: postavljeni su na vladine pozicije, zadužene za naručivanje opskrbe za vojsku - pozicije u kojima nisu imali dotadašnja iskustva, niti je bilo legitimnog razloga za njihovo postavljanje. To je značilo da su naručivali proizvode koje su sami proizvodili, nabavljali ili prikupljene zalihe. Ove su elite dobile neograničenu moć, putem naručivanja bez prekoračenja, a sve je financirano od strane građana Sjedinjenih Država. To je značilo da su bili visoko motivirani da rat održe u pogonu, da bude što dulji i krvaviji...