Hoćemo li ikada moći zaista zatvoriti ovo poglavlje?

Kamo god krenem u svemu danas, uvijek se nekako u priču upetljaju Židovi. Ne Judejci ili Galilejci, oni likovi o kojima priča Biblija - nego Židovi. Nema Židova u Bibliji. Ime Židovi su si sami nadjenuli zadnjih stoljeća neki ljudi, točnije skupina ljudi. Ispada više kao nekakva tajna sekta, nego religija. Zapravo, ti su Židovi izokrenuli Bibliju u svoju korist. Dakle, moram ovu temu istjerati do kraja, kao i posljedice koje imaju na današnji svijet. Jednostavno ne može dalje, bez konkretnog objašnjenja svega ovoga. U serijalu "Umirući bog", imate jednu granu naših današnjih tlačitelja (što bi neki nazvali: Stari novac, drugi čak i Kraljevi novca), vidite li koliko ih je i koliko su čvrsto križani među sobom, zbog održanja moći i bogatstva. Druga struja, koja djeluje zajedno sa njima su svjetski Židovi. Zajedničko njihovo djelovanje se naziva Sinarhizam. To je zajedničko polje djelovanja i ima nekoliko pravaca; unaprijediti  vladavinu tajnih društava, poticati legende o svjetskoj židovskoj zavjeri (i staviti Židove na sve glavne pozicije i fotografije), poticati  fašističku agendu (korporativno društveno upravljanje). Iako je stvarano stoljećima, sinarhozam zaista kulminira sa nacistima i na kraju, Njemačka gubi rat ali ne i nacisti, od kojih mnogi odlaze u ilegalu, većinom u Sjedinjene Države. Zato slijedeći tekstovi na ovoj stranici će imati fokus na svjetsko židovstvo i moguća rješenja, ali tu će biti i završetak serijala "Umirući bog". Jednostavno, bez nekakvog pokušaja stavljanja točke na ova poglavlja - nema dalje. Zbog budućih tekstova, jer ako ovo ne završim sada, onda ću uvijek iznova morati pisati objašnjenja. 

Današnji je tekst veoma opširan, još jedan dugi tekst. Sastoji se iz dvije cjeline: prva je povijeno viđenje Jahve; druga je cjelina o tome koliko i kakve veze ima sa svim tim kršćanstvo. Možete čitati pojedinačno svaki od ova dva dijela. Uživajte. 

"Što je to neokon, tata?"

"Što je to neokonzervativac, tata?“, upitao je 2003. godine nesvjesni George W. Bush svog oca. "Želiš li imena ili opis?“ odgovorio je Bush, 41-godišnjak. "Opis." "Pa“, kaže tata Bush, "reći ću ti to jednom riječju - Izrael.“

Bila ovo istina ili ne, ova razmjena koju je citirao Andrew Cockburn sažima bit: neokonzervativci jesu kripto-Izraelci. Njihova istinska odanost ide jedino prema Izraelu - onom Izraelu kako ga je definirao njihov mentor Leo Strauss, u svom predavanju iz 1962. godine: "Zašto ostajemo Židovi“, uključujući nezamjenjivu dijasporu.

https://archive.org/details/LeoStraussWhyWeRemainJewsgreenIntegral

U svojoj knjizi "Kulturne pobune", Kevin MacDonald je točno opisao neokonzervativizam kao "složenu, isprepletenu profesionalnu i obiteljsku mrežu, usredotočenu oko židovskih publicista i organizatora, fleksibilno raspoređenih kako bi regrutirali simpatije i Židova i nežidova u iskorištavanju bogatstva i moći Sjedinjenih Država, u službi Izraela.“ Dokaz kriptoizraelizma neokonzervativaca je njihova američka vanjska politika:

"Spoj njihovih interesa, kao Židova, u promicanju politika izraelske desnice i njihove konstrukcije američkih interesa im omogućuje da potisnu, ili čak i poreknu relevantnost svog židovskog identiteta, dok se predstavljaju kao američki domoljubi. [...] Doista, budući da je neokonzervativni cionizam, od one vrste Likud stranke, dobro poznat po promicanju sukoba između Sjedinjenih Država i cijelog muslimanskog svijeta, njihove preporuke za politiku najbolje odgovaraju obrascu lojalnosti njihovoj etničkoj skupini, a ne Americi.“

Američka neokonzervativna vanjska politika se oduvijek podudarala s najboljim interesima Izraela, onako kako ga oni vide. Prije 1967. godine, izraelski interes je uvelike počivao na židovskoj imigraciji iz Istočne Europe. Od 1967. godine, kada je Moskva zatvorila židovsku emigraciju, u znak prosvjeda protiv izraelske aneksije arapskih teritorija, izraelski interes se fokusirao i uključivao je pobjedu SAD-a u Hladnom ratu. Tada je uredništvo časopisa 'Commentary', mjesečnik 'Američkog židovskog odbora', doživjelo preobraćenje u "neokonzervativizam“, a sam je 'Commentary' postao, riječima Benjamina Balinta: "kontroverzni časopis koji je židovsku ljevicu transformirao u neokonzervativnu desnicu“. Irving Kristol je 1973. godine objasnio Američkom židovskom kongresu zašto antiratni aktivizam više nije dobar za Izrael: "Sada je u interesu Židova imati veliki i moćni vojni establišment u Sjedinjenim Državama. [...] Američki Židovi kojima je stalo do opstanka države Izrael moraju reći, ne, ne želimo smanjiti vojni proračun, važno je održati taj vojni proračun velikim, kako bi mogli braniti Izrael.“ To nam govori na koju je "stvarnost“ zapravo Kristol mislio kada je slavno definirao neokonzervativca kao "liberala, koji je opljačkao stvarnost“ (Kristol, "Neokonzervativizam: Autobiografija ideje", 1995) 

Krajem Hladnog rata se nacionalni interes Izraela ponovno promijenio. Primarni cilj je sada postao uništenje izraelskih neprijatelja na Bliskom istoku, uvlačenjem SAD-a u treći svjetski rat. Neokonzervativci su doživjeli svoju drugu konverziju, od antikomunističkih hladnoratovskih ratnika do islamofobnih "Sukobnika civilizacija" i križara u "Ratu protiv terora".

U rujnu 2001. godine su neokonzervativci dobili "Novi Pearl Harbor", koji su priželjkivali (prema izvješću PNAC) još godinu dana ranije. Dick Cheney je do tada na ključne pozicije postavio dva tuceta neokonzervativaca, uključujući: Richarda Perlea, Paula Wolfowitza i Douglasa Feitha u Pentagonu, Davida Wurmsera u State Departmentu, te Philipa Zelikowa i Elliota Abramsa u Vijeću nacionalne sigurnosti. Abrams je tri godine ranije napisao kako se Židovi u dijaspori "trebaju odvojiti od nacije u kojoj žive. Sama je priroda Židova biti odvojen - osim u Izraelu - od ostatka stanovništva.“ Perle, Feith i Wurmser su, 1996. godine, zajednički potpisali tajno izraelsko izvješće pod nazivom "Čist prekid: Nova strategija za osiguranje kraljevstva", pozivajući premijera Benjamina Netanyahua neka prekine sporazum iz Osla iz 1993.godine i ponovno potvrdi izraelsko pravo prvenstva na arapskim teritorijima. Također su se zalagali za svrgavanje Saddama Husseina kao "važan izraelski strateški cilj sam po sebi“. Kao što je Patrick Buchanan slavno primijetio: rat u Iraku 2003. godine dokazuje kako je plan, "sada nametnut od strane Perlea, Feitha, Wurmsera i ostalog društva, Sjedinjenim Državama“.

Kako su ovi neokonzervativni umjetnici uspjeli prisiliti državnog tajnika Colina Powella na poslušnost nije dosada jasno, ali, prema njegovoj biografkinji, Karen DeYoung, Powell se privatno borio protiv ove "odvojene male vlade“, koja je bila sastavljena od "Wolfowitza, Libbyja, Feitha i Feithovog 'Gestapovskog ureda'“. Njegov šef kabineta, pukovnik Lawrence Wilkerson, izjavio je 2006. godine na PBS-u, kako je "sudjelovao u prevari američkog naroda, međunarodne zajednice i Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda“.  2011. godine je otvoreno osudio dvoličnost neokonzervativaca, poput Wurmsera i Feitha, koje je smatrao "članovima stranke Likud sa iskaznicama“. "Često sam se pitao“, rekao je, "da li njihova primarna odanost pripada svojoj zemlji ili Izraelu.” Nešto ne zvuči sasvim istinito kada neokonzervativci kažu "Mi, Amerikanci“, npr. Paul Wolfowitz izjavljuje: "Od 11. rujna, Mi, Amerikanci, imamo još jednu zajedničku stvar s Izraelcima.“

Sposobnost neokonzervativaca kod obmane američke javnosti uvijek upali, jer se oni predstave kao američki, a ne izraelski domoljubi, usput zahtijevaju neka njihovo židovstvo ostane tabuu. Carl Bernstein, iako je i sam bio Židov, izazvao je skandal,  iznoseći činjenice o odgovornosti "židovskih neokonzervativaca“ za rat u Iraku, i to na nacionalnoj televiziji. 

Ali. sama činjenica kako je uništenje Iraka izvršeno u ime Izraela je sada naširoko prihvaćena, posebno zahvaljujući knjizi Johna Mearsheimera i Stephena Walta iz 2007. godine: "Izraelski lobi i američka vanjska politik"a. Čak se i najbolji lažljivci ponekad odaju. Philip Zelikow je nakratko skinuo masku, tijekom konferencije na Sveučilištu Virginia, 10. rujna 2002. godine:

"Zašto bi Irak napao Ameriku, ili upotrijebio nuklearno oružje protiv nas? Reći ću vam što mislim da je prava prijetnja i što je zapravo bila prijetnja od 1990. godine. To je prijetnja Izraelu. I to je prijetnja koja se ne usuđuje izgovoriti naglas, jer Europljanima nije toliko stalo do te prijetnje, reći ću vam iskreno. A američka vlada ne želi se previše oslanjati na to retorički, jer to nije popularna reklama.”

Od kripto-judaizma do kripto-cionizma

Norman Podhoretz, glavni urednik časopisa 'Commentary' (također, tast Elliota Abramsa), rekao je da je, nakon lipnja 1967. godine, Izrael postao "religija američkih Židova“. To je barem ono na čemu je počeo raditi. Ali, naravno, takva religija bi trebala ostati diskretna i tajna za one izvan židovske zajednice, trebala bi ostati prikrivena kao američki patriotizam. Neokonzervativci su usavršili ovaj lažni američki patriotizam, koji je u potpunosti koristan za Izrael, i koji je, u konačnici, katastrofalan za Amerikance. To možemo nazvati pseudo-amerikanizam, koji je zapravo kripto-izraelizam ili kripto-cionizam.

Ovaj kvazi-religiozni kripto-cionizam je usporediv samo sa kripto-judaizmom, koji je odigrao odlučujuću ulogu u kršćanstvu kasnog srednjeg vijeka. Od kraja 14. stoljeća su propovijedi, prijetnje protjerivanjem i oportunizam, učinili da se preko sto tisuća Židova preobrati na katoličanstvo, u Španjolskoj i Portugalu, od kojih su mnogi nastavili tajno "judaizirati“. Oslobođeni ograničenja, koja su  nametnuta ostalim Židovima, ovi "novi kršćani“ - nazivani konverzati ili marani - doživljavaju meteorski socio-ekonomski uspon. Riječima povjesničara maranizma, Yirmiyahua Yovela:

"Konverzati su jurnuli u kršćansko društvo i infiltrirali se u većinu njegovih pukotina. Nakon jedne ili dvije generacije, bili su u vijećima Kastilje i Aragona, obavljali funkcije kraljevskih savjetnika i administratora, zapovijedali vojskom i mornaricom, te zauzimali sve crkvene dužnosti, od župnika do biskupa i kardinala. […] Konverzati su bili svećenici i vojnici, političari i profesori, suci i teolozi, pisci, pjesnici i pravni savjetnici - i naravno, kao i u prošlosti, liječnici, računovođe i visokoleteći trgovci. Neki su se brakom povezali s najvećim obiteljima španjolskog plemstva […] Njihov uspon i prodiranje u društvo bili su zapanjujuće veliki i brzi."

Nisu svi ovi konverzati bili kripto-Židovi, odnosno neiskreni kršćani, ali većina ih je ostala ponosno etničkim Židovima i nastavila se međusobno vjenčavati. Solomon Halevi, glavni rabin Burgosa, preobratio se 1390. godine, uzeo je ime Pablo de Santa Maria, postao biskup Burgosa 1416. godine i naslijedio ga je sin Alonso Cartagena. Ni otac ni sin nisu vidjeli nikakvo proturječje između Tore i Evanđelja, te su vjerovali kako su Židovi bolji kršćani, budući da potječu od izabranog naroda i iz rase Mesije.

Ovakva nova situacija je stvorena nakon Dekreta iz Alhambre (1492.), koji je prisilio španjolske Židove neka biraju između toga da se preobrate ili budu protjerani. Samo četiri godine kasnije, oni koji su ostali vjerni svojoj vjeri i koji su migrirali u Portugal, dobili su izbor između preobraćenja i smrti, ali bez mogućnosti napuštanja zemlje. Portugal je sada imao populaciju od oko 12% tkz. novih kršćana, koji su bili duboko ogorčeni na katoličanstvo. Naučili su i usavršili umijeće vođenja dvostrukog života. Kada im je konačno,  1507. godine, dopušteno napustiti zemlju i uključiti se u međunarodnu trgovinu, "oni su ubrzo došli na čelo međunarodne trgovine, praktički monopolizirajući tržište određenih roba, poput šećera, kako bi u manjoj mjeri sudjelovali u trgovini začinima, rijetkim drvetom, čajem, kavom i prijevozu robova.“ Kada je, 1540. godine, novi portugalski kralj uveo inkviziciju slijedeći španjolski model, to je pratilo portugalske judaizatore diljem Europe, pa čak i u Novom svijetu. Zato su Marani postajali sve intenzivnije ogorčeni na katoličku vjeru, koju su morali lažirati i biti tajnovitiji. Igrali su važnu ulogu u kalvinističkom ili puritanskom pokretu, koji je, nakon što je potkopao španjolsku dominaciju nad Nizozemskom, osvojio Englesku, i na kraju formirao vjerski temelj Sjedinjenih Država.

Katolički monarsi jesu krivi što su nasilno u kršćanski svijet doveli vojsku neprijatelja, koja će uvelike doprinijeti propasti Katoličkog carstva. Općenito, Rimokatolička crkva mnogo je učinila za poticanje židovske kripto-kulture. Međutim, segregacija i prisilna preobraćenja nisu bili jedini faktor. Kripto-Židovi su mogli pronaći opravdanje u svojoj hebrejskoj Bibliji, u kojoj čitaju:

"Rebeka uze najbolju odjeću svog starijeg sina Ezava, koju je imala kod kuće, i obuče u nju svog mlađeg sina Jakova. […] Jakov reče svom ocu: ‘Ja sam Ezav, tvoj prvorođenac’“ (Postanak 27:15–19)

Ako je Jakov prevario svog brata Ezava i lažno se predstavio svom ocu kao da pn Ezav, prvorođeni sin - zašto onda Židovi ne bi učinili isto? Jakov je, naravno, Izrael; dok su Ezav ili Edom bila kodna imena za Katoličku crkvu, među srednjovjekovnim Židovima. Kripto-Židovi su također pronašli utjehu i opravdanje u biblijskom liku Estere, tajne Židovke, koja se u krevetu perzijskog kralja naklonila svom narodu. Generacijama su se španjolski i portugalski Marani molili "svetoj Esteri“. To je značajno, jer je legenda o Esteri kamen temeljac židovske kulture: Židovi svake godine slave njen sretan kraj (pokolj 75 000 Perzijanaca od strane Židova),  blagdanom Purim. Drugi čimbenik koji treba uzeti u obzir jest ritualna molitva Kol Nidre, koja se recitira prije Jom Kipura i to barem od 12. stoljeća, kojom su se Židovi unaprijed odricali "svih zavjeta, obveza, prisega ili anatema, obećanja svih imena“, tako i krštenja. 

Marani i njihovi potomci su imali dubok i trajan utjecaj na ekonomsku, kulturnu i političku svjetsku povijest, a njihova kripto-kultura je preživjela inkviziciju. Dobar primjer za ovo je obitelj Benjamina Disraelija, britanskog premijera za kraljice Viktorije od 1868. do 1869. godine, pa zatim ponovno od 1874. do 1880. godine. On je sebe definirao kao da je "anglikanac židovske rase". Njegov djed rođen je od portugalskih Marana koji su se vratili na judaizam u Veneciji i preselili se u London 1748. Benjaminov otac, Isaac D'Israeli, bio je autor knjige o geniju judaizma, ali je cijelu obitelj krstio kada je Benjaminu bilo 13 godina zbog zabrane obavljanja administrativnih karijera za Židove u Engleskoj.

Benjamin Disraeli je nazivan pravim izumiteljem britanskog imperijalizma, jer je 1876. godine proglasio kraljicu Viktoriju caricom Indije. Orkestrirao je britansko preuzimanje Sueskog kanala 1875. godine, zahvaljujući financiranju svog prijatelja Lionela Rothschilda (operacija koja je također učvrstila kontrolu Rothschilda nad Bankom Engleske). Ali, Disraeli se također može smatrati glavnim pretečom cionizma. On je, mnogo prije Theodora Herzla, pokušao uvesti temu "obnove Izraela“ na dnevni red Berlinskog kongresa, nadajući se tako da će uvjeriti osmanskog sultana da prizna Palestinu kao autonomnu pokrajinu.

Koja je bila prava Disraelijeva motivacija, iza njegove britanske imperijalne vanjske politike? Je li vjerovao kako je sudbina Britanije u kontroliranju Bliskog istoka? Ili je na Britansko Carstvo gledao samo kao alat za ispunjenje vlastite vizije i sudbine Izraela? Vezanjem Sueskog kanala uz britanske interese, da li je samo nastojao nadmašiti i otjerati Francuze, ili je postavljao temelje za budući savez između Izraela i Anglo-američkog Carstva? Nitko ne može sa sigurnošću odgovoriti na ova pitanja. Ali, Disraelijevi suvremenici razmišljaju o njima. William Gladstone, njegov dugogodišnji konkurent za mjesto premijera, optužio ga je kako "britansku vanjsku politiku drži kao taoca svojih židovskih simpatija“. Dakle, vidimo da odanost neokonzervativaca Izraelu, kao i njihova kontrola nad vanjskom politikom Carstva, nisu novo pitanje. Slučaj Disraelija naglašava naslijeđe između predmodernog kripto-judaizma i modernog kripto-cionizma. 

Dijalektika nacije i religije

Iz svoje darvinističke perspektive, Kevin MacDonald vidi kripto-judaizam kao "autentični kripto-slučaj, sasvim analogan slučajevima mimetičke kamuflaže u prirodnom svijetu“. Ali, sam judaizam, u svom modernom obliku, spada u istu kategoriju, prema MacDonaldu. U 18. stoljeću su tvrdieći kako su sljedbenici iste vjerske ispovijesti, Židovi su stekli punopravno građanstvo u europskim nacijama, a istovremeno su ostali etnički endogamni i sumnjivo nezainteresirani za preobraćenje bilo koga. Gilad Atzmon ističe kako je moto Haskale, "Budi Židov kod kuće i budi čovjek na ulici", u osnovi nepošten:

"Židov Haskale zapravo vara svog Boga kada je kod kuće, a obmanjuje goja kada je na ulici. Zapravo, upravo je ta dualnost tribalizma i univerzalizma u samom srcu kolektivnog sekularnog židovskog identiteta. Ova dualnost nikada nije pravilno riješena.“

Cionizam je bio pokušaj da se to riješi. Moses Hess je u svojoj utjecajnoj knjizi, "Rim i Jeruzalem" (1862.), napisao:

"Onim od naše braće koji, radi postizanja emancipacije, nastoje uvjeriti sebe, kao i druge, da moderni Židovi nemaju ni traga nacionalnog osjećaja, doista su izgubili glavu.“

Za njega je Židov: "Židov temeljem svog rasnog podrijetla, čak i ako su njegovi preci možda bili otpadnici od vjere.“ Obraćajući se svojim židovskim sunarodnjacima, Hess je branio nacionalni karakter judaizma, i osuđivao "lijepe fraze o čovječanstvu i prosvjetiteljstvu, koje koristi kao plašt za skrivanje svoje izdaje", kod asimiliranog Židova.

Zauzvrat, reformirani judaizam se protivio nacionalističkoj verziji židovstva, koja će postati cionizam. Povodom svoje Pittsburške konferencije, 1885. godine, američki reformirani rabini izdali su sljedeću izjavu:

"Više se ne smatramo nacijom, već vjerskom zajednicom, i stoga ne očekujemo niti povratak u Palestinu, niti obnovu žrtvenog štovanja pod Aronovim sinovima, niti bilo kojeg zakona koji se tiče židovske države.“

Ipak, reformirani judaizam jest promicao mesijansku teoriju, koja je nastavila pripisivati uzvišenu ulogu Izraelu kao odabranom narodu, naciji ili rasi. Njemačko-američki rabin, Kaufmann Kohler, zvijezda Pittsburške konferencije, u svojoj "Židovskoj teologiji" (1918.) se zalagao za obnavljanje mesijanske nade, putem "vjerovanje da će Izrael, patnički Mesija stoljeća, na kraju dana postati trijumfalni Mesija naroda.“

"Izrael je prvak Gospodnji, izabran da se bori i pati za najviše vrijednosti čovječanstva, za slobodu i pravdu, istinu i čovječanstvo; čovjek jada i žalosti, čija krv treba oploditi tlo sjemenom pravednosti i ljubavi prema čovječanstvu. [...] Sukladno tome, moderni judaizam upornije nego ikad proglašava da je židovski narod Sluga Gospodnji, patnički Mesija naroda, koji je prinio svoj život kao žrtvu pomirnicu za čovječanstvo i dao svoju krv kao cement, kojim će se izgraditi božansko kraljevstvo istine i pravde.“

Lako je ovdje prepoznati imitaciju kršćanstva: raspeće Krista (od Židova, kako kršćani znaju reći) pretvoreno je u simbol mučeništva Židova (sada od strane kršćana). Zanimljivo je što su ovakvu temu, "raspeća Židova", sekularni cionistički Židovi također široko koristili kao diplomatski argument.

Ali, ono što je još važnije razumjeti jest da je reformirani judaizam odbacio tradicionalni nacionalizam (težnju za državnošću) samo da bi ispovijedao superiorniju, metafizičku, vrstu nacionalizma. Na taj su se način reformirani judaizam i cionizam, dok su potvrđivali svoju međusobnu nekompatibilnost i natjecali se za srca Židova, savršeno uklopili: cionizam je igrao retoriku europskih nacionalističkih pokreta, kako bi tvrdio kako je to "nacija poput svake druge" (za Izraelce), dok je reformirani judaizam težio osnaživanju nacije kakve nema, ali bez granica (za Izraelce). To objašnjava zašto su 1976. godine američki reformirani rabini izradili novu rezoluciju u kojoj potvrđuju: "Država Izrael i dijaspora, u plodnom dijalogu, mogu pokazati kako narod nadilazi nacionalizam,  dok ga istovremeno potvrđuje, uspostavljajući tako primjer za čovječanstvo.“ U divnom primjeru hegelovske dijalektičke sinteze, i religijsko i nacionalno lice židovstva je pridoprinijelo konačnom rezultatu: naciji s nacionalnim teritorijem i međunarodnim građanstvom, upravo ono što je Leo Strauss imao na umu. Osim nekoliko ortodoksnih Židova, većina Židova danas ne vidi proturječje između judaizma kao religije i cionizma kao nacionalističkog projekta.

Pitanje je li takav dijalektički mehanizam osmislio Jahve ili B'nai B'rith otvoreno je za raspravu. Ali, može se promatrati kao inherentna dinamika židovstva: židovske kognitivne elite se mogu naći podijeljene po mnogim pitanjima, ali budući su svi njihovi izbori, u konačnici, podređeni velikom metafizičkom pitanju: "Da li je to dobro za Židove?“, uvijek dođe trenutak kada se njihova protivljenja riješe na način koji nadjača njihov globalni položaj.

Imajući na umu tvrdnju "što je dobro za Židove“, proturječnosti se tada lako rješavaju. Židovski intelektualci, npr. mogu biti etnički nacionalisti u Izraelu i pro-imigracijski multikulturalisti, svugdje drugdje po svijetu. Uzor te proturječnosti bio je Israel Zangwill, uspješni autor drame "The Melting Pot" (1908.) i čiji je naslov postao metafora za američko društvo, a čiji židovski junak sebe čini bardom asimilacije miješanim brakovima: "Amerika je Božji lonac za taljenje, veliki lonac za taljenje, gdje se sve europske rase tope i reformiraju.“ Paradoks leži u tome što je, dok je ovo pisao, Zangwill bio vodeća figura cionizma, odnosno pokreta koji je potvrđivao nemogućnost života Židova među nežidovima, pa je zahtijevao da budu etnički odvojeni. (Zangwill je autor još jedne poznate formule: "Palestina je zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje.“)

Iako se čini potpuno kontradiktornim za nežidove, ovakav dvojni standard nije nužno takav s gledišta židovskih intelektualaca. Oni mogu iskreno vjerovati u svoju univerzalističku poruku upućenu Gojana i istovremeno iskreno vjerovati kako Židovi trebaju ostati zaseban narod. Implicitna logika je u tome kako bi bilo dobro da Židovi ostanu Židovi, kako bi ostatak čovječanstva naučili biti univerzalni, tolerantni, antirasisti, imigranti, i posebno brinuti za manjine (osobito Židove). Ova logika spada pod "teoriju misije“, sekularnu verziju "teorije mesijanske nacije": Židovi, koji su izmislili monoteizam, Deset zapovijedi, itd. - imaju moralnu obvezu nastaviti obrazovati ostatak čovječanstva. Ono što "misija“ stvarno podrazumijeva je uvijek otvoreno za reverzibilna tumačenja. Rabin Daniel Gordis, u knjizi "Treba li svijet Židove?", tvrdi da "Židovi moraju biti drugačiji, kako bi mogli igrati kvazi-subverzivnu ulogu u društvu [...] cilj je biti poštovani 'trn u oku' društva.“ To, naravno, uznemiruje Goje, ali je to za njihovo dobro. Židovi su "korozivna sila" koja će ih osloboditi njihovih "lažnih bogova“; na tome inzistira Douglas Rushkoff, autor knjige "Ništa sveto: Istina o judaizmu".

Propovijedanje univerzalizma Gojama na ulici, uz istovremeno naglašavanje etničkog nacionalizma kod kuće, velika je obmana. To je bit kripto-judaizma i njegovog modernog oblika, kripto-cionizma. Toliko je duboko ukorijenjeno, te je čak postao svojevrsni kolektivni instinkt, i to među mnogim Židovima. Može se primijetiti u mnogim situacijama. Sljedeća primjedba, povjesničara Daniela Lindenberga, ilustrira kako je odnos židovskih internacionalista prema Izraelu u 20. stoljeću snažno nalikovao odnosu Marana prema judaizmu, u predmoderno doba:

"Svatko tko je poznavao komunističke Židove, bivše kominterniste, ili čak neke istaknute predstavnike generacije iz 1968. godine znaće što znači frustrirano kripto-židovstvo: Ovdje su muškarci i žene koji su, u načelu, prema 'internacionalističkoj' dogmi, u sebi ugušili sve tragove 'partikularizma' i 'malograđanskog židovskog šovinizma', i koji (zgađeni cionizmom) podržavaju arapski nacionalizam i veliki Sovjetski Savez - ali, ipak se potajno raduju izraelskim vojnim pobjedama, pričaju antisovjetske viceve i plaču dok slušaju pjesmu na jidišu. To se nastavlja sve do dana kada, poput Leopolda Treppera, mogu iznijeti svoje potisnuto židovstvo, ponekad postajući, poput Marana iz prošlosti, najnepopustljiviji od neofita.“

Sion i Novi svjetski poredak

Ako Židovi mogu biti alternativno, ili čak istodobno, nacionalisti (cionisti) i internacionalisti (komunisti, globalisti i drugo), to je zato što je ta dualnost inherentna paradoksalnoj prirodi Izraela. Ne zaboravimo: do osnivanja "židovske države" je "Izrael“ bio uobičajena oznaka za međunarodnu židovsku zajednicu, npr. 24. ožujka 1933. godine je britanski 'Daily Express', na naslovnici, objavio: "Cijeli Izrael diljem svijeta je ujedinjen u objavi ekonomskog i financijskog rata Njemačkoj.“ Do 1947. godine je većina američkih i europskih Židova bila sasvim zadovoljna time što su oni "Izraelci“, članovi svjetskog Izraela. Vidjeli su prednost toga što su nacija, koja je raspršena među mnogim narodima. Međunarodne židovske organizacije - poput "B'nai B'rith" (hebrejski za "Djeca Saveza“),  osnovana u New Yorku (1843.), ili Alliance Israélite Universelle, osnovane u Parizu (1860.) - nisu imale pravo na Palestinu.

Čak i nakon 1947. godine je većina američkih Židova ostala ambivalentna prema novoj Državi Izrael, jer su savršeno dobro znali kako bi ih podrška istoj učinila ranjivima na optužbu za dvostruku odanost. Tek nakon Šestodnevnog rata su američki Židovi počeli aktivnije i otvorenije podržavati Izrael. Za to su postojala dva razloga. Prvo: cionistička kontrola nad tiskom je postala tolika da se američko javno mnijenje lako uvjerilo kako je Izrael ovdje bio žrtva, a ne agresor u ratu, koji je doveo do toga da Izrael utrostruči svoj teritorij. Drugo: nakon 1967. godine je razorno korištenje izraelske sile protiv Egipta, nacije koju je diplomatski podržavao SSSR, omogućilo je Johnsonovoj administraciji uzdizanja Izraela na stratešku poziciju u Hladnom ratu. Norman Finkelstein objašnjava:

"Za američke židovske elite, podređenost Izraela američkoj moći je bila neočekivana sreća. Židovi su sada stajali na prvim crtama braneći Ameriku - doista, naravno, 'zapadnu civilizaciju' - protiv nazadnih arapskih hordi. Dok je, prije 1967. godine, Izrael prizivao bauk dvostruke odanosti, sada je to značilo super-lojalnost. […] Nakon rata 1967. godine se izraelski vojni elan mogao slaviti, jer su njihovi topovi sada bili usmjereni u pravom smjeru - protiv američkih neprijatelja. Njihova bi ratnička vještina čak mogla olakšati ulazak u unutarnja svetišta američke moći.“

Izraelski su čelnici (sa svoje strane) tada i prestali kriviti američke Židove što se nisu naselili u Izraelu i priznali legitimnost služenja Izraelu, sve dok žive u Sjedinjenim Državama. Vrlo otkrivajućim riječima, Benjamin Ginsberg piše: "već 1950-ih je postignut dogovor između židovske države u Izraelu i židovske države u Americi, ali je tek nakon 1967. godine ovaj kompromis postao konsenzusom, jer su anticionistički Židovi bili marginalizirani i ušutkani". Tako je rođen novi Izrael, čiji glavni grad više nije bio samo Tel Aviv, nego i New York; transatlantski Izrael, nacija bez granica, delokalizirana. Nije to bila zapravo novost, već nova ravnoteža između dvije nerazdvojne stvarnosti: međunarodne dijaspore Izraelaca i nacionalne Države Izraelaca.

Zahvaljujući ovoj moćnoj dijaspori virtualnih Izraelaca, sada ukorijenjenih na svim razinama moći u SAD-u, Francuskoj i mnogim drugim nacijama - Izrael je izrastao zaista u vrlo posebnu naciju. I svi mogu jasno vidjeti kako nema niti namjeru biti obična nacija. Izraelu je suđeno biti Carstvom. Ako se cionizam definira kao pokret za osnivanje židovske države u Palestini, onda se ono što danas vidimo na djelu može nazivati meta-cionizmom ili super-cionizmom. Ali, nema stvarne potrebe za takvim novim terminom, jer je cionizam, zapravo, oduvijek bio o novom svjetskom poretku, sakriven pod maskom "nacionalizma“.

David Ben-Gurion, "otac nacije“, čvrsto je vjerovao u teoriju misije, izjavljujući: "Vjerujem u našu moralnu i intelektualnu superiornost, u našu sposobnost da služimo kao model za otkupljenje ljudske rase.“ U izjavi, koja je objavljena u časopisu 'Look', 16. siječnja 1962. godine, predvidio je ovo za sljedećih 25 godina:

"Sve će vojske biti ukinute i više neće biti ratova. U Jeruzalemu će Ujedinjeni narodi (pravi Ujedinjeni narodi) izgraditi Svetište proroka, koje će služiti federalnoj uniji svih kontinenata; ovo će biti sjedište Vrhovnog suda čovječanstva, kako bi se riješili svi sporovi među federiranim kontinentima, kako je prorekao Izaija.“

Ta je vizija prenesena na slijedeću generaciju. U listopadu 2003. godine, vrlo simbolično, hotel King David je bio domaćinom  "Jeruzalemskog samita“, čiji su sudionici (između ostalih) bila 3 dotadašnja vršitelja dužnosti izraelskih ministara, uključujući Benjamina Netanyahua, kao i Richarda Perlea, kao počasnog gosta. Potpisali su deklaraciju kojom je priznato "posebno ovlaštenje Jeruzalemu da postane središte svjetskog jedinstva“. Pritom su izjavili:

"Vjerujemo da je jedan od ciljeva božanski nadahnuto ponovno rođenja Izraela i učiniti ga središtem novog jedinstva naroda, što će dovesti do ere mira i prosperiteta, koju su prorekli Proroci.“

Cionisti i Biblija

Ben-Gurionovo proročanstvo i Jeruzalemska deklaracija ističu činjenicu kako je cionizam međunarodni projekt utemeljen na Bibliji. To što je cionizam biblijski, to nikako ne znači da je i "religiozan". Zapravo, za cioniste je Biblija "nacionalna naracija“ i geopolitički program, a ne "religiozna" knjiga (zapravo, ne postoji riječ za "religiju“ u starohebrejskom). Ben-Gurion nije bio religiozan; nikada nije išao u sinagogu, jeo je svinjetinu za doručak. Pa ipak, bio je intenzivno "biblijski". Dan Kurzman, koji ga naziva "personifikacijom cionističkog sna", naslovljuje svako poglavlje napisane biografije (Ben-Gurion, "Prorok vatre", 1983.) - biblijskim citatom.

Predgovor počinje ovako:

"Život Davida Ben-Guriona je više od priče o izvanrednom čovjeku. To je priča o biblijskom proročanstvu, vječnom snu. […] Ben-Gurion je, u modernom smislu, bio Mojsije, Jošua, Izaija, mesija, koji je smatrao da je predodređen stvoriti uzornu židovsku državu, 'svjetlo narodima', koje će pomoći u otkupljenju cijelog čovječanstva.”

Za Ben-Guriona, piše Kurzman, ponovno rođenje Izraela 1948. godine je bilo "paralelno s Izlaskom iz Egipta, osvajanjem zemlje od strane Jošue, Makabejskom pobunom.” Sam Ben-Gurion je naglasio: "Ne može biti vrijednog, političkog ili vojnog, obrazovanja o Izraelu bez dubokog poznavanja Biblije.” Deset dana, nakon proglašenja neovisnosti Izraela, napisao je u svom dnevniku: "Slomiti  ćemo Transjordan [Jordan], bombardirati Aman i uništiti njihovu vojsku, a onda će Sirija pasti, a ako Egipat i dalje nastavi ratovati - bombardirati ćemo Port Said, Aleksandriju i Kairo.” Zatim dodaje: "Ovo će biti osveta za ono što su oni (Egipćani, Aramejci i Asirci) učinili našim precima u biblijska vremena.“ Možete li zaista biti "biblijskiji" od toga? Ben-Gurion, baš ni na koji način, nije poseban slučaj. Njegovu zaluđenost Biblijom dijelio je gotovo svaki cionistički vođa, njegove i sljedeće generacije. Moshe Dayan, vojni junak Šestodnevnog rata, napisao je knjigu pod naslovom "Život s Biblijom" (1978.), u kojoj je "biblijski" opravdao izraelsku aneksiju arapskih teritorija. Naftali Bennet, izraelski ministar obrazovanja, također je nedavno opravdao aneksiju Zapadne obale Biblijom.

Kršćani će reći da cionisti ne čitaju Bibliju ispravno. Očito je ne čitaju s ružičastim kršćanskim naočalama na očima. U Izaiji, npr. kršćani pronalaze nadu kako će ljudi jednog dana "prekovati svoje mačeve u plugove, a svoja koplja u srpove" (Izaija 2:4). Ali, cionisti ispravno započinju tumačenje prethodnim stihovima, koji opisuju ova mesijanska vremena kao Pax Judaica, kada će "svi narodi“ plaćati danak "gori Jahvinoj, domu boga Jakovljeva“, kada će "Zakon izaći sa Siona i riječ Jahvina iz Jeruzalema“, tako da će Jahve "suditi među narodima i presuditi među mnogim ljudima“. Dalje u istoj knjizi čitaju:

"Bogatstvo mora teći će k tebi, bogatstvo naroda doći će k tebi“ (60:5); "Jer će narod i kraljevstvo koji ti ne budu služili propasti, a narodi će biti potpuno uništeni“ (60:12); "Sisati ćeš mlijeko naroda, sisati ćeš bogatstvo kraljeva“ (60:16); "Hraniti ćeš se bogatstvom naroda, nadmašiti ćeš ih u njihovoj slavi“ (61:5-6). 

Cionizam ne može biti nacionalistički pokret poput svih drugih, jer odjekuje sudbinom Izraela onako kako je opisano u Bibliji: "Jahve, Bog tvoj, uzdići će te više od svakog drugog naroda na svijetu“ (Ponovljeni zakon 28:1). Samo uzimajući u obzir biblijske korijene cionizma se može razumjeti kako cionizam oduvijek u sebi nosi skrivenu imperijalističku agendu. Možda je i točno da su Theodor Herzl i Max Nordau iskreno željeli da Izrael bude "narod kao i drugi“, kako to objašnjava Gilad Atzmon. Ali, kada su Svoj  pokret nazvali "cionizam“, pritom su iskoristili biblijsko ime Jeruzalema, posuđeno iz najimperijalističkijih proročanstava, a najznačajnije je ono iz Izaije 2:3 (citirano gore).

Biblijska proročanstva ocrtavaju konačnu sudbinu Izraela, ili meta-cionizam; dok povijesne knjige, a posebno "Knjiga Jošue", postavljaju obrazac za prvu fazu, odnosno osvajanje Palestine, ili cionizam. Kao što je napisala Avigail Abarbanel, u "Zašto sam napustila kult“: cionistički osvajači Palestine "prilično su blisko slijedili biblijski nalog Jošui da jednostavno uđe i uzme sve. [...] Za navodno nereligijski pokret je izvanredno koliko je blisko cionizam [...] slijedio Bibliju.“ U istom raspoloženju, Kim Chernin piše:

"Ne mogu izbrojati koliko sam puta pročitala priču o Jošui kao priču o našem narodu koji dolazi u svoj zakoniti posjed iz svoje obećane zemlje, a da nisam zastala da si kažem: 'ali, ovo je povijest silovanja, pljačke, klanja, invazije i uništenja drugih naroda.'“

"Povijest genocida“ ne bi bila pretjerana, ako uzmemo u obzir postupanje prema Kanaancima: U Jerihonu su "nametnuli prokletstvo uništenja svima u gradu: muškarcima i ženama, mladima i starima, uključujući volove, ovce i magarce, koljući ih sve“ (Jošua 6:21). Grad Aj je doživio istu sudbinu. Svi su stanovnici pobijeni, dvanaest tisuća njih, "dok nijedan nije ostao živ i nitko nije mogao pobjeći. [...] Kada je Izrael završio s ubijanjem svih stanovnika Aja na otvorenom polju, i u pustinji gdje su ih progonili, i kada su svi pali od mača, sav se Izrael vratio u Ai i poklao je preostalo stanovništvo“ (8,22–25). Ni žene nisu bile pošteđene: "Za plijen je Izrael uzeo samo stoku i plijen iz ovoga grada“ (8,27). Zatim su došli gradovi Makeda, Libna, Lakiš, Eglon, Hebron, Debir i Hazor. U cijeloj zemlji, Jošua "nije ostavio nijednog preživjelog i stavio je sve živo pod prokletstvo uništenja, kako je Jahve, Bog Izraelov, naredio.“ (10,40).

Svakako ovo pomaže pri razumjevanju izraelskog odnosa prema Palestincima, jer je dobro znati kako 'Knjigu Jošue' smatraju slavnim poglavljem izraelske nacionalne povijesti. Kada izraelski vođe tvrde kako je njihova vizija globalne budućnosti utemeljena na hebrejskoj Bibliji, trebamo ih zaista shvatiti ozbiljno i proučavati Bibliju. Korisno je, npr. biti svjestan toga da je Jahve odredio Izraelu "sedam naroda većih i jačih od tebe“, koje "moraš potpuno uništiti“ i "ne iskazivati im milosti“. Što se tiče njihovih kraljeva, "učiniti ćeš da im se ime uništi pod nebom“ (Ponovljeni zakon 7:1-2, 24). Uništenje "sedam naroda“ je također spomenuto u Jošui 24:11 i smatra se micvom u rabinskom judaizmu, a od strane velikog Majmonida i u njegovoj "Knjizi zapovijedi", te je ostalo bitan i popularan motiv u židovskoj kulturi. Poznavanje svega ovoga može pomoći u razumijevanju neokonzervativne agende za Četvrti svjetski rat, to je kako Norman Podhoretz naziva trenutni globalni sukob. General Wesley Clark, bivši vrhovni zapovjednik NATO u Europi je napisao i više puta ponovio: mjesec dana nakon 11. rujna 2001. godine mu je general Pentagona pokazao memorandum "koji opisuje kako ćemo u pet godina uništiti sedam zemalja, započevši s Irakom, zatim Sirijom, Libanonom, Libijom, Somalijom i Sudanom, a završiti ćemo s Iranom.“ Wesley Clark uspio je proći kao zviždač, ali vjerujem da pripada onome što Gilad Atzmon vidi kao židovski kontroliranu oporbu, zajedno s Amy Goodman iz 'Democracy Now', a koja ga je intervjuirala. Tek je 1999. godine otkrio kako je sin Benjamina Jacoba Kannea, ponosni potomak loze rabina Kohena. Teško je povjerovati da nikada nije čuo za biblijskih "sedam naroda“. Je li Clark kripto-cionist, koji pokušava isto ispisati povijest biblijskim terminima, dok za ove ratove krivi WASP, ratne huškače iz Pentagona? Zanimljivo je što je predsjednik Bush, u svom govoru od 20. rujna 2001. godine, također naveo sedam "odmetnutih država“ zbog njihove podrške globalnom terorizmu, ali na njegovom popisu su Kuba i Sjeverna Koreja zamijenile  Libanon i Somaliju. Je li to zato što je dio Bushove pratnje odbio uključiti Libanon i Somaliju, dok su njegovi neokonzervativni pomagači inzistirali na zadržavanju broja sedam, zbog njegove simbolične vrijednosti? Bez obzira na objašnjenje, sumnjam da važnost ciljanja točno "sedam nacija“, nakon 11. rujna, proizlazi iz iste biblijske opsesije, kao i potreba da se deset nacista objesi na Purim 1946. godine, samo zato da bi se podudarali s deset sinova Hamana, obješenih u "Knjizi o Esteri". Baš kao što se rabin Bernhard Rosenberg sada može diviti koliko je proročanska ta Knjiga o Esteri, ideja je "shvatiti“, za nekoliko desetljeća, kako je Četvrti svjetski rat ispunio Ponovljeni zakon 7: uništenje sedam neprijateljskih naroda Izraela. Kršćanski cionisti će pritom biti u ekstazi i slaviti "Gospodina“ (kako njihova Biblija prevodi JHWH). Naravno, ispunjenje proročanstava ne dolazi uvijek lako: Izaija 17:1, "Gle, Damask će uskoro prestati biti grad, postati će hrpa ruševina“, još nije sasvim ispunjeno (no, moglo uskoro bi biti).

Solomonova prevara

Vjerujem da Gilad Atzmon iznosi vrlo važnu poantu kada naglašava:

"Izrael sebe definira kao židovsku državu. Kako bismo shvatili Izrael, njegovu politiku, njegove smjernice i nametljivu prirodu njegovog lobija, moramo razumjeti prirodu židovstva.“

Vjerujem da je židovstvo, u srži, ideologija Tanaha. Prije Tanaha nije bilo židovstva, a Tanah je jedini krajnji korijen koji povezuje sve izraze židovstva, bilo vjerske ili sekularne, koliko god ta razlika vrijedila. Židovstvo bi jednostavno nestalo bez Tanaha.

Cionizam je izraz židovstva. Kao što smo vidjeli, inherentno je imperijalistički, jer je biblijski. Sada ću ustvrditi kako je, također, i  inherentno varljiv, upravo zato jer je "biblijski". Postoje dva aspekta varljive prirode Tanaha: povijesni i metafizički. Kako bi to razumjeli, moramo znati kontekst njegovog pisanja. Najveći dio Tanaha, uključujući povijesne knjige, uređen je tijekom razdoblja progonstva. Svoj, gotovo konačni oblik, dosegao je nakon što je Babilon pao pod perzijsku vlast, 539. godine prije Krista. Ta teza, koju je prvi iznio Baruch Spinoza (1670.) oduvijek nailazi na žestoko protivljenje kršćanskog svijeta, ali ju je prihvatio veliki britanski povjesničar civilizacija, Arnold J. Toynbee, i sada sve više dobiva na važnosti. Judejski prognanici, nakon što su pomogli Perzijancima osvojiti Babilon, nagrađeni su visokim položajima na perzijskom dvoru, te su dobili pravo povratka u Jeruzalem i uspostave vladu koja će biti podložna Perziji. Način na koji su ovi judejsko-babilonski leviti manevrirali perzijskom carskom politikom, u prilog svom teokratskom projektu za Palestinu, nije poznat, ali možemo sve to zamisliti vrlo slično načinu na koji su cionisti u posljednje vrijeme oteli vanjsku politiku angloameričkog carstva. Edikt Kira Velikog, predstavljen na početku "Knjige Ezre", usporediv je s Balfourovom deklaracijom. 458. godine prije Krista, ili 80 godina nakon povratka prvih prognanika - Ezra, ponosni potomak loze aronovskih svećenika, odlati iz Babilona u Jeruzalem po nalogu perzijskog kralja i u pratnji oko 1500 sljedbenika. Ubrzo mu se pridružio Nehemija, perzijski dvorski službenik judejskog podrijetla. Kao "tajnik Zakona", Ezra je sa sobom ponio novo redigiranu Toru, a Spinoza je uvjerljivo sugerirao kako je on bio na čelu pisarske škole, koja je sastavila i uredila većinu Tanaha.

Povijest Izraela i Judeje, koju danas imamo napisano, opravdanje je za proto-cionistički pothvat, koji je podrazumijevao uzurpaciju imena i baštine drevnog kraljevstva Izraela, od strane Judejaca. Naravno, nije sve u povijesnim knjigama čista izmišljotina: korišteni su drevni materijali, ali glavna naracija koja ih agregira, izgrađena je na post-egzilskom ideološkom konstruktu. Središnji dio te pripovijesti je slavno Solomonovo kraljevstvo, koje se proteže od Eufrata do Nila (1. Kraljevima 5-1), s veličanstvenim hramom i raskošnom kraljevskom palačom u Jeruzalemu (detaljno opisano u 1. Kraljevima 5-8). Solomon je imao "sedam stotina žena kraljevskog ranga i tri stotine konkubina“ (11,3) i "primao je darove od svih kraljeva svijeta koji su čuli za njegovu mudrost“ (5,14). Danas znamo da je Solomonovo kraljevstvo potpuna izmišljotina, mitska prošlost, projicirana kao zrcalna slika željene budućnosti, fiktivno opravdanje za proročanstvo o njegovoj "obnovi“. Čak i ideja da je Jeruzalem, smješten u Judeji, nekoć bio glavni grad Izraela, očito lažna: Izrael nikada nije imao drugi glavni grad osim Samarije. Arheologija 20.-tog stoljeća je definitivno razotkrila zabludu: nema nikakvog traga Solomonu i njegovom "ujedinjenome kraljevstvu“.

Prevara je sasvim očita iz načina na koji autori "Knjiga o kraljevima", svjesni apsolutne neutemeljenosti svoje priče, potkrepljuju sve ovo grotesknim svjedočanstvom potpuno lažne kraljice od Sabe:

"Izvještaj koji sam čula u svojoj zemlji o tvojoj mudrosti, pri rješavanju tvojih poslova, bio je istinit! Dok nisam došla i sama se  uvjerila, nisam vjerovala izvještajima, ali očito mi je rečeno manje od polovice: mudrošću i blagostanjem nadmašujete ono što mi je rečeno. Kako su sretne tvoje žene! Kako su sretni ovi tvoji dvorjani, koji te neprestano čuvaju i slušaju tvoju mudrost! Blagoslovljen Jahve, Bog tvoj, koji ti je pokazao svoju milost, postavivši te na prijestolje Izraelovo! Zbog vječne ljubavi Jahve prema Izraelu, postavio te je za kralja da provodiš zakon i pravdu.“ (1. Kraljevima 10:6-9)

Kada je Ben-Gurion, tri dana nakon invazije na Sinaj (1956.), izjavio pred Knesetom kako je u pitanju "obnova kraljevstva Davida i Solomona“, i kada izraelski vođe nastavljaju sanjati o "Velikom Izraelu" biblijskih razmjera, oni jednostavno ovjekovječuju dvije tisuće godina staru obmanu - možda i samoobmanu, ali ipak samo običnu obmanu.

Dublje od povijesne obmane, u samoj srži Biblije, leži bitnija metafizička obmana, koja uvelike objašnjava ambivalentnost tribalizma i univerzalizma, koji su toliko tipični za židovstvo. Biblijski povjesničar, Philip Davies, napisao je: "Ideološka struktura biblijske literature se može objasniti samo u posljednjoj analizi, kao proizvod perzijskog razdoblja“, a središnja ideja te "ideološke strukture" jest biblijski monoteizam. U pred-egzilskim slojevima Biblije, Jahve je nacionalni bog, među svim ostalim bogovima: "Jer svi narodi idu naprijed, svaki u ime svoga boga, dok mi idemo naprijed u ime Jahve, Boga našega, u vijeke vjekova“, kaže pred-egzilski prorok Mihej (4:5). Ono što Jahvu razlikuje od drugih nacionalnih bogova jest njegova ljubomora, koja pretpostavlja postojanje drugih bogova: "Nećeš imati drugih bogova koji će mi biti suparnici“ (Izlazak 20:3). Tek u perzijskom razdoblju, Jahve zaista postaje jedini postojeći Bog i, logičnim posljedicom: stvoritelj Svemira - Postanak 1 je dokazivo preuzet iz mezopotamskih mitova.

Ova transformacija nacionalnog Jahvea u "Boga neba i zemlje" je slučaj 'kripto', tj. imitacije perzijske religije, u svrhu političkog i kulturnog uspona. Perzijanci su bili pretežno monoteistički u svom vjerovanju pod Ahemenidima, koji su štovali Vrhovnog Boga Ahura Mazdu, čiji se prikazi i zazivi mogu vidjeti na kraljevskim natpisima. Herodot - koji je, usput rečeno, putovao kroz Siriju i Palestinu oko 450. godine prije Krista, a nikada nije čuo za Židove - pisao je o perzijskim običajima:

"....nemaju slike bogova, hramove, niti oltare, i smatraju njihovu upotrebu znakom ludosti. [...] Međutim, imaju običaj penjati se na vrhove najviših planina i tamo prinositi žrtvu Zeusu, što je ime koje daju cijelom krugu nebeskog svoda.“ (Povijest, I.131)

Perzijski monoteizam je bio izrazito tolerantan prema drugim kultovima. Nasuprot tome, judejski monoteizam jest ekskluzivistički,  jer, iako Jahve sada tvrdi kako je univerzalni Bog, on ostaje etnocentrični i ljubomorni bog Izraela. Tako da, perzijski utjecaj nije bio jedini faktor u razvoju biblijskog monoteizma, odnosno tvrdnje: "bog Izraela“ je Jedan i Jedini Bog. Jahvina sociopatska ljubomora, njegova ubilačka mržnja prema svim drugim bogovima i božicama, bila je važnim dijelom vremena prije izgnanstva: biti jedini bog dostojan štovanja jest jednako biti jedini bog, a time i Bog. U 1. Kraljevima 18, vidimo Jahvea kako se natječe s velikim sirijskim Baal Šamemom ("Gospodar neba“) za titulu Pravog Boga, putem natjecanja u holokaustu, a koje završava pokoljem četiristo Baalovih proroka. Kasnije čitamo o judejskom generalu Jehuu koji je, nakon što je svrgnuo i poklao izraelsku dinastiju kralja Omrija, pozvao sve Baalove svećenike na "veliku žrtvu Baalu“ i, kao prinos žrtve, sve ih masakrirao: "Tako je Jehuu oslobodio Izrael od Baala“ (2. Kraljevima 10,18-28). Ovdje nas obavještava o tome kako je Jahve navodno postao Vrhovnim Bogom, umjesto Baala, tj. fizičkim uklanjanjem svih Baalovih svećenika. To je potpuno isti način na koji je Jehu postao kraljem Izraela, jer je istrijebio obitelj legitimnog kralja, kao i "sve njegove prvake, njegove bliske prijatelje, njegove svećenike; nije ostavio ni jednoga na životu“ (2. Kraljevima 10,11).

Ipak, ove legendarne priče su stigle do nas u post-egzilskoj redakciji. Možda odražavaju ranije natjecanje između Jahvea i Baala, jer  metafizička tvrdnja kako je Jahve vrhovni Bog, Stvoritelj Neba i Zemlje, postala je eksplicitno vjerovanje i kamen temeljac judaizma,  tek nakon tog perzijskog razdoblja. Bilo je to sredstvo asimilacije-disimulacije u perzijski savez, usporedivo s načinom na koji je reformirani judaizam oponašao kršćanstvo u 19. stoljeću.

Knjiga Ezre i prostitutka iz Jerihona

Proces, kako se Jahve transformirao od nacionalnog do univerzalnog boga i pritom ostao intenzivno šovinistički, zapravo se može dokumentirati iz Knjige Ezre. Knjiga sadrži ulomke iz nekoliko edikata, koji se pripisuju narednim perzijskim kraljevima. Svi su lažni, ali njihov sadržaj ukazuje na političko-religijsku strategiju koju su judejski prognanici primijenili za svoje proto-cionističko lobiranje. Prema prvom ediktu, Kir Veliki izjavljuje da mu je "Jahve, Bog nebeski, dao sva kraljevstva zemlje i odredio me da mu sagradim Hram u Jeruzalemu“, a zatim dopušta "svom [Jahvinom] narodu, neka 'ide u Jeruzalem u Judeji i sagradi Hram Jahve, boga Izraelova, koji je bog u Jeruzalemu'“ (Ezra 1,2–3). Razumijemo da se oba izraza odnose na isti entitet, ali dualnost je značajna. Istu paradoksalnu oznaku Jahve nalazimo i kao "Boga neba“, i kao "boga Izraela u Jeruzalemu“, i to u perzijskom ediktu, kojim se odobrava drugi val povratka. Sada kralj Artakserks traži od "svećenika Ezre, tajnika Zakona Boga nebeskog“, neka prinese gigantsku žrtvu holokausta "bogu Izraelovom, koji prebiva u Jeruzalemu“ (7,12-15). Kasnije dva puta nalazimo na isti izraz "Bog neba“ ("Elah Šemaija"), isprepleteno sa sedam referenci na "tvojeg boga“, onoga koji jest "bog Izraelov“ (imajte na umu da velika slova ovdje nisu bitna, budući da je to konvencija modernih prevoditelja). "Bog Neba“ se pojavljuje još jednom u Ezrinoj Knjizi, i to ponovno u ediktu koji je potpisao perzijski kralj Darije, koji potvrđuje Kirov edikt i preporuča Izraelcima neka "prinesu žrtve prihvatljive Bogu Neba i mole se za život kralja i njegovih sinova“ (6,10). Svugdje drugdje se u knjizi Ezrinoj spominje samo: "boga Izraela“ (četiri puta), "Jahve, bog vaših otaca“ (jednom) i "naš bog“ (deset puta). Drugim riječima, odnosno prema samom autoru Knjige Ezrine: samo perzijski kraljevi zamišljaju da je Jahve "Bog Neba“ - što je uobičajeni naziv univerzalnog Ahura Mazde - dok je za Židove Jahve samo njihov bog, "bog Izraelov“, bog njihovih otaca, ukratko, nacionalni bog. Doista, carskim vlastima se govori kako je Jeruzalemski hram posvećen Bogu Neba, iako se ta ideja čini nebitnom za same Judejce, jer kada lokalni perzijski guverner osporava pravo Judejaca na (ponovnu) izgradnju hrama, oni mu kažu: "Mi smo sluge Boga neba i zemlje“ (5,11) i pozivaju se na Kirov edikt. Kada Nehemija želi uvjeriti perzijskog kralja da ga pusti u Judeju, kako bi nadgledao obnovu Jeruzalema, on se moli "Bogu neba“ (Nehemija 2,4). Ali, jednom kada se nalazi u Jeruzalemu, traži od svojih židovskih sunarodnjaka neka se zakunu na vjernost "Jahvi, našem bogu“ (10,30).

Ovaj nepogrešivi obrazac u knjigama Ezre i Nehemije se može shvatiti kao trag najdublje tajne judaizma i ključ za razumijevanje prave prirode "židovskog univerzalizma“. Za Židove je Jahve bog Židova, dok se poganima mora reći kako je on vrhovni i jedini Bog. "U srcu svakog pobožnog Židova, Bog je Židov“, piše Maurice Samuel, u svom djelu "Vi pogani" (1924.), "dok se poganima Jahve... mora predstavljati kao univerzalni Bog, koji slučajno preferira Židove". Isti se uzorak ponavlja u Danielovoj knjizi, kada se Nabukodonozor, impresioniran Danielovim proročanstvom, klanja i uzvikuje: "Vaš bog je doista Bog bogova, Vladar kraljeva“ (Daniel 2,47).

Hipoteza da je dvojna priroda Jahve - kao "bog Izraela" za Židove, "Bog Svemira" za pogane - namjerno šifrirana u hebrejsku Bibliju postaje vjerodostojnija kada pronađemo isti obrazac u Knjizi o Jošui. Knjiga je vjerojatno napisana prije Izgnanstva, moguće pod kraljem Jošijom (639.-609. pr. Kr.). Njen izvorni autor nikada ne naziva Jahvu jednostavno "Bogom", i nikada ne implicira kako je on ništa drugo osim "boga Izraela" (9:18, 13:14, 13:33, 14:14, 22:16). Čak i Jahve sam sebe naziva "bogom Izraela" (7:13). Kada Jošua govori Izraelcima, on govori o "Jahvi, vašem bogu“ (1:11, 1:12, 1:15, 3:3, 3:9, 4:5, 4:23-24, 8:7, 22:3-4, 22:5, 23:3,5,8,11, 24:2). Izraelci se zajednički pozivaju na "Jahvu, našeg boga“ (22:19), ili pojedinačno na "Jahvu, mog boga“ (14:8). Izraelovi neprijatelji govore Jošui o "Jahvi, vašem bogu“ (9:9), a on im odgovori o "Jahvi, mom bogu“ (9:23). Jahve je samo jednom nazvan "gospodarom cijele zemlje" od strane Jošue (3:13), a jednom "bogom bogova" od strane oduševljenih Izraelaca (22:22), ali ništa od ovoga ne može se smatrati kao bilo kakvu eksplicitna teološka tvrdnja kako je Jahve Stvoritelj; tim štoviše bi izgledalo kao da perzijski kralj sebe naziva kraljem kraljeva i vladarom svijeta. Niti se spominjanje žrtvenika, koji su Izraelci izgradili kao "svjedok među nama da je Jahve bog" (22:34),  ne može shvatiti kao ništa više nego "Jahve je bog među nama". Da je jahvistički pisar Knjige Jošue vjerovao da je Jahve univerzalni Bog, onda bi pisao o cijelim gradovima koji su preobraćeni, a ne istrijebljeni, na slavu Jahvea.

Jedina eksplicitna ispovijest vjere da je Jahve vrhovni Bog, u cijeloj Knjizi Jošue, dolazi od stranca, baš kao u knjigama Ezre i Nehemije. Ovaj put ne radi se o kralju, već o prostitutki. Rahaba je bila prostitutka u Jerihonu, koja se infiltrira među Izraelce kada su napali grad. Kao opravdanje za izdaju vlastitog naroda, ona Izraelcima govori kao da je "Jahve, vaš bog, Bog i na nebu gore, i na zemlji dolje“ (2,11), nešto što niti pripovjedač, ni Jahve, ni bilo koji Izraelac, u knjizi, nikada ne tvrdi. Rahabino ispovijedanje vjere vjerojatno je dodatak knjizi nakon izgnanstva, jer se zapravo sukobljava s njenom prozaičnom motivacijom:

"....bojimo te se i svi koji žive u ovoj zemlji obuzeti su strahom od tvog dolaska. [...] daj mi siguran znak ovoga: da ćeš poštedjeti živote moga oca i majke, moje braće i sestara, i svih njihovih, i da ćeš nas sačuvati od smrti.“ (2,9-12).

U konačnoj redakciji je obrazac isti kao u Knjizi Ezre, te razotkriva tajnu judaizma nakon izgnanstva: Židovima je Jahve njihov nacionalni bog, ali dobro je za Židove neka pogani (bilo da su oni kraljevi ili prostitutke) smatraju Jahvu "Bogom neba“. To je čudesno funkcioniralo, jer kršćani danas vjeruju kako se Bog cijelog čovječanstva odlučio manifestirati se kao ljubomorni "bog Izraela" iz Mojsijevog vremena, dok je stvarni povijesni proces obrnut: plemenski "bog Izraela" jest onaj, koji je u Ezrino vrijeme,  utjelovio Boga čovječanstva, dok je i dalje preferirao Židove.

Štovanje nacionalnog boga, uz imperijalističke ambicije, dok se pred poganima pretvaraju kako štuju Jednog Istinskog Boga, stvara katastrofalno nerazumijevanje. Javni skandal je izbio 167. godine, kada je helenistički car Antioh IV. posvetio hram u Jeruzalemu Zeusu Olimpijskom, grčko ime za vrhovnog Boga. Bio je naveden shvatiti kako su Jahve i Zeus dva imena za istog kozmičkog Boga, Nebeskog Oca cijelog čovječanstva. Ali, židovski Makabejci, koji su predvodili pobunu su znali bolje: Jahve možda jest Vrhovni Bog, ali samo su Židovi bliski s Njim, i svaki način na koji Ga pogani štuju je gnusoba. Štoviše, iako su Izraelci tvrdili kako je njihov Hram posvećen Bogu cijelog čovječanstva, oni su također čvrsto vjerovali da svaki nežidov koji u njega uđe - treba biti pogubljen. Sama ta činjenica odaje pravu prirodu hebrejskog monoteizma: to je bila obmana od samog početka, krajnje metafizičko kriptiranje. Tek kada se ta biblijska prijevara razotkrije svijetu, Sion će početi gubiti svoju simboličku moć, jer je to izvor prave psihopatske veze, kojom Izrael kontrolira svijet.

2. Sveta udica: Jahvin trojanski konj ulazi u poganski grad

Raniji članak zaključio sam onim što smatram najvažnijim "otkrivenjem“ moderne biblijske znanosti, onim koje ima potencijal osloboditi zapadni svijet od dvije tisuće godina stare psihopatske veze: ljubomorni Jahve je izvorno bio samo nacionalni bog Izraela, prepakiran u "Boga neba i Zemlje“ tijekom babilonskog progonstva, kao dio PR kampanje usmjerene na Perzijance, zatim Grke, i na kraju Rimljane. Rezultat je biblijska ideja kako je univerzalni Stvoritelj postao nacionalnim bogom Izraela u Mojsijevo vrijeme, stoga se razotkriva kao fiktivna inverzija povijesnog procesa. Zapravo, nacionalni bog Izraela (da tako kažem) utjelovljuje univerzalnog Stvoritelja u vrijeme Ezre, dok je ostalo vrijeme intenzivno etnocentričan.

"Knjiga o Jošui" dobro je otkriće u biblijskoj prijevari, jer njen autor prije progonstva nikada ne naziva Jahvu jednostavno "Bogom“ i nikada ne implicira da je on išta drugo osim "boga Izraela“, odnosno "naš bog“ za Izraelce i "vaš bog“ za njihove neprijatelje (25 puta). Jahve ne pokazuje interes za preobraćenje kanaanskih naroda, koje smatra manje vrijednima od njihove stoke. Ne upućuje Jošuu niti da ih pokuša preobratiti, nego savjetuje neka ih jednostavno istrijebi i u skladu s ratnim zakonikom, koji je dao Mojsiju u Ponovljenom zakonu 20.

Međutim, u Knjizi o Jošui nailazimo na jednu izoliranu izjavu kanaanske žene: "Jahve, tvoj Bog, Bog je i na nebu gore, i na zemlji dolje“ (2,11). Rahaba, prostitutka u Jerihonu, izjavljuje ovo dvojici izraelskih špijuna koji provode noć s njom, a koje ona skriva u zamjenu za poštedu, zajedno sa svojom obitelji, kada Izraelci zauzmu grad i pobiju sve "muškarce i žene, mlade i stare“ (6,21). Rahabino "ispovijedanje vjere“ je vjerojatno umetnuto nakon izgnanstva, jer se ne uklapa najbolje u njenu drugu tvrdnju, koja je motivirana strahom, a ne vjerom: "....bojimo te se i svakog stanovnika ove zemlje obuzeo je strah od tvog dolaska“ (2,9). Ipak, kombinacija straha i vjere jest u skladu sa Jahvinim putovima.

Francuska katolička 'Biblija de Jérusalem' (znanstveni prijevod dominikanaca iz École Biblique, koji je poslužio kao smjernica za englesku 'Jeruzalemsku Bibliju') dodaje slijedeću fusnotu Rahabinoj "ispovijedi vjere Bogu Izraela", tvrdnjom kako je "Rahaba, u očima više od jednog crkvenog oca, postala figura poganske Crkve, spašena svojom vjerom".

Smatram kako je ova fusnota simbolična za ulogu u širenju kršćanstva među poganima nečuvene metafizičke tvrdnje Izraelaca, te velike obmane, koja je do danas ostala izvor ogromne simbolične moći. Prepoznaje vlastitu sliku u jerihonskoj bludnici, Crkva za sebe prisvaja ulogu koja je upravo bila njena u povijesti, dok radikalno obmanjuje kršćane o povijesnom značaju te uloge. Doista je Crkva, priznavši boga Izraela kao univerzalnog Boga, uvela Židove u srce poganskog grada i, tijekom stoljeća im dopustila neka  preuzmu vlast nad kršćanstvom.

Ova teza, koju ću ovdje razviti, može se činiti nestvarnom, jer smo učili kako je kršćanstvo od samog početka bilo snažno judeofobno. I to jest istina. Npr. Ivan Zlatousti, možda najutjecajniji grčki teolog ključnog 04. stoljeća, napisao je nekoliko homilija "Protiv Židova“. Ali, ono što ga brine jest upravo zlokoban utjecaj Židova na kršćane. "Mnogi kršćani", žali se, "pridružuju se Židovima u održavanju njihovih blagdana i posta“, pa čak i vjeruju kako "misle kao i mi“ (Prva homilija, I,5).

"Nije li čudno da oni koji štuju Raspetoga slave zajednički blagdan s onima koji su ga razapeli? Nije li to znak ludosti i najgoreg ludila? […] Jer, kada vide da vi, koji štujete Krista kojega su razapeli, s poštovanjem slijedite njihove rituale, kako mogu ne pomisliti da su obredi koje su izvršili najbolji i da su naši obredi bezvrijedni?“ (Prva homilija, V,1-7).

Na Ivanov užas, neki kršćani se čak i obrezuju. "Nemojte mi reći“, upozorava ih, "da je obrezivanje samo jedna zapovijed; upravo ta zapovijed nameće na vas cijeli jaram Zakona“ (Druga homilija, II,4). I tako, sa svom svojom judeofobijom (danas anakronistički preimenovano u "antisemitizam“), homilije Ivana Zlatoustog svjedoče o snažnom utjecaju koji su Židovi imali na kršćane nežidove, u ranim danima trijumfalne i carske Crkve. Bez obzira koliko su grčki i latinski oci pokušavali zaštititi svoje stado od utjecaja Židova, utjecaj je opstao kako se Crkva širila. Može se čak tvrditi kako je povijest kršćanstva povijest njegove judaizacije, od Carigrada do Rima, zatim od Rima do Amsterdama, pa do Novog svijeta.

Obično priznajemo kako je Crkva oduvijek tlačila Židove i sprječavala njihovu integraciju, osim ako se ne obrate. Nisu li u srednjem vijeku protjerivani iz jednog kršćanskog kraljevstva za drugim? Opet, ovo je istina, ali moramo razlikovati uzrok i posljedicu. Svako od ovih protjerivanja bilo je reakcija na situaciju, koja je bila nepoznata u predkršćanskoj antici: židovske zajednice stječu prekomjernu ekonomsku moć, pod zaštitom kraljevske uprave (Židovi su služili kao kraljevi poreznici i zajmodavci, a bili su posebno nezamjenjivi u ratnim vremenima), sve dok ta ekonomska moć ne prevagne nad političkom moći i ne dosegne točku zasićenja, tada uzrokuje pogrome i prisiljava kralja na poduzimanje konkretnih mjera.

Razmotrimo npr. primjer utjecaj Židova u zapadnoj Europi, pod Karolinzima. Vrhunac je doseglo pod sinom Karla Velikog, Lujem Pobožnim. Lyonski biskup, Agobard, ostavio nam je pet pisama ili rasprava, koje je napisano u znak prosvjeda protiv moći koja je  dodijeljena Židovima, a na štetu kršćana. U pismu "O drskosti Židova", upućeno Luju Pobožnom, 826. godine, Agobard se žali da Židovi izrađuju "potpisane uredbe vašim imenom sa zlatnim pečatima“, koje im jamče nevjerojatne prednosti, te kako su carski  izaslanici "strašni prema kršćanima, a blagi prema Židovima“. Agobard se čak žali na carski edikt kojim se nameće nedjelja, umjesto subote kao tržni dan, samo kako bi se ugodilo Židovima. U drugom pismu se žali na edikt kojim se bilo kome zabranjuje krštenje židovskih robova, bez dopuštenja njihovih gospodara.

Za Luja Pobožnog se govorilo da je bio pod utjecajem svoje supruge, kraljice Judite, nejo ime jednostavno znači "Židovka“. Bila je toliko prijateljski nastrojena prema Židovima, pa je židovski povjesničar, Heinrich Graetz, pretpostavio da je bila tajna Židovka, na način biblijske Estere. Graetz opisuje vladavinu Luja i Judite (i "blagajnika Bernharda, pravog vladara kraljevstva", prema njemu) kao zlatno doba za Židove i ističe da su na carevom dvoru mnogi smatrali judaizam jedinom pravom religijom. To ilustrira obraćenje Lujevog ispovjednika, biskupa Boda, koji je uzeo ime Eleazar, dao se obrezati i oženio se Židovkom. "Kultivirani kršćani“, piše Graetz, "osvježili bi se spisima židovskog povjesničara Josipa Flavija i židovskog filozofa Filona, i čitali njihova djela radije nego djela apostola.“ Judaizacija Rimske crkve u to je vrijeme prikladno simbolizirana usvajanjem beskvasnog kruha za pričest, bez opravdanja u Evanđelju. Kažem "Rimska crkva“, ali možda bi je trebalo nazvati Franačkom crkvom, jer su je od vremena Karla Velikog preuzeli etnički Franci s geopolitičkim planovima prema Bizantu, kako je to uvjerljivo potvrdio pravoslavni teolog, John Romanides.

Stari zavjet je bio posebno utjecajan u franačkim sferama moći. Narodna pobožnost se usredotočila na evanđeoske narative (kanonska evanđelja, ali i apokrifna, poput iznimno popularnog Nikodemovog evanđelja), štovanje Marije i sveprisutne kultove svetaca, ali kraljevi i pape su se oslanjali na političku teologiju iz Tanaha. Hebrejska Biblija je bila glavni dio franačke propagande, sve od kraja šestog stoljeća. "Povijest Franaka", Grgura Tourskog, primarni legendarni, izvor za merovinšku povijest, utemeljena je na providnoj ideologiji "Knjiga o kraljevima": dobri kraljevi su oni koji podržavaju Katoličku crkvu, a loši kraljevi oni koji se opiru rastu njene moći. Pod Lujem Pobožnim, obred pomazanja franačkih kraljeva je osmišljen po uzoru na Samuelovo pomazanje kralja Davida, u 1. Samuelovoj 16.

Stari zavjet kao Izraelov trojanski konj

U predkršćansko doba, poganski znanstvenici su pokazivali malo interesa za hebrejsku Bibliju. Židovski pisci (Aristobul iz Paneasa, Artapan iz Aleksandrije) pokušali su zavarati Grke u vezi starosti Tore, pa su tvrdili kako su Homer, Heziod, Pitagora, Sokrat i Platon bili inspirirani Mojsijem. No, nitko prije crkvenih otaca nije ih shvaćao ozbiljno. Židovi su čak izrađivali lažna grčka proročanstva o svom osobnom uspjehu, pod naslovom "Sibilska proročanstva", te su pisali pod grčkim pseudonimom "Pismo Aristeje Filokratu",  hvaleći pritom judaizam, ali opet, tek nakon trijumfa kršćanstva su ovi tekstovi dočekani punom lakovjernošću pogana.

Zahvaljujući kršćanstvu je židovski Tanakh uzdignut na status autoritativne povijesti. Židovski autori koji pišu za pogane, poput Josipa i Filona, stekli su nezasluženi ugled; dok ih je rabinski judaizam ignorirao. Kršćanska akademska zajednica se nekritički  prilagodila namještenoj povijesti Židova. Dok je Herodot prešao Siriju i Palestinu, oko 450. godine prije Krista, a da nije čuo za Judejce ili Izraelce - kršćanski povjesničari su odlučili povjerovati kako je Jeruzalem u to vrijeme bio središte svijeta, te su prihvatili  kao gotovu činjenicu potpuno izmišljeno Solomonovo carstvo. Do 19. stoljeća je svjetska povijest bila kalibrirana prema uglavnom fantastičnoj biblijskoj kronologiji (egiptologija se danas pokušava oporaviti od svega toga).

Može se, naravno, potvrditi kako je Stari zavjet dobro služio kršćanstvu: Katolička crkva sigurno nije u Kristovom nenasilju pronašla energiju i ideološka sredstva kojim bi nametnula svoj svjetski poredak, makar sigurno ne narednih tisuću godina zapadnoj Europi. Pa ipak, za ovakvu slavnu prošlost je očito postojala cijena koju je trebalo platiti, jer se dug Židovima mora platiti na ovaj ili onaj način. Kao da je kršćanstvo prodalo svoju dušu bogu Izraela, u zamjenu za svoje veliko postignuće.

Crkva se Židovima oduvijek predstavljala kao vrata iz tamnice Zakona, u Kristovu slobodu. Ali, nikada nije tražila od židovskih obraćenika da ostave svoju Toru na kućnom pragu. Židovi koji su ušli u Crkvu bi ulazili sa svojom Biblijom, tj. unosili su sa sobom veliki dio svog židovstva, oslobođeni pritom svih građanskih ograničenja koja su bila nametnuta njihovoj neobraćenoj braći.

Kada je procijenjeno kako su Židovi prespori u dobrovoljnom obraćenju, ponekad bi bili prisiljeni na krštenje pod prijetnjama protjerivanja ili smrti. Prvi dokumentirani slučaj seže do Klodvikova unuka, prema biskupu Grguru Tourskom:

"Kralj Hilperik je naredio neka se pokrsti veliki broj Židova, a i sam ih je držao nekoliko nad krstionicama. Ali, mnogi su bili kršteni samo tijelom, a ne srcem; ubrzo su se vratili svojim prijevarnim navikama, jer su doista svetkovali subotu i pretvarali se kao da poštuju nedjelju.“ (Povijest Franaka, poglavlje V).

Takva kolektivna prisilna obraćenja, koja su stvarala samo neiskrene i ogorčene 'kršćane', provodila su se tijekom cijelog srednjeg vijeka. Stotine tisuća španjolskih i portugalskih Židova su bile prisiljene na obraćenje krajem 15. stoljeća, prije nego što su krenuli emigrirati diljem Europe. Mnogi od tih "novih kršćana“, ne samo da su nastavili "judaizirati“ među sobom, nego su sada imali veći utjecaj na "stare kršćane“. Prodiranje židovskog duha u Rimsku crkvu, pod utjecajem ovih nevoljko obraćenih Židova i njihovih potomaka, mnogo je masovniji fenomen nego što se općenito priznaje.

Jedan primjer je Isusovački red, čiji se osnutak poklopio s vrhuncem španjolske represije protiv Marana; putem zakonom o "čistoći krvi“ iz 1547. godine, koji je izdao nadbiskup Toleda i generalni inkvizitor Španjolske. Od sedam osnivača, barem četiri su bila židovskog podrijetla. Slučaj samog Loyole nije jasan, ali bio je poznat po svom snažnom filosemitizmu.

Robert Markys je u revolucionarnoj studiji pokazao kako su se kripto-Židovi infiltrirali na ključne položaje u Isusovačkom redu, i to od samog početka, pribjegavajući nepotizmu, kako bi na kraju uspostavili monopol na najviše položaje koji su se protezali sve do Vatikana. Španjolski kralj Filip II. je nazivao ovaj Red - "Sinagogom Hebreja".

https://www.theoccidentalobserver.net/2017/12/26/review-the-jesuit-order-as-a-synagogue-of-jews-part-one/

Marani, koji su se pojavili po španjolskoj Nizozemskoj su odigrali važnu ulogu u kalvinističkom pokretu. Prema židovskom povjesničaru, Lucienu Wolfu: 

"Marani u Antwerpenu su aktivno sudjelovali u pokretu reformacije i odrekli su se svoje maske katolicizma za, ne manje ispraznu masku kalvinizma. […] Simulacija kalvinizma im je donijela nove prijatelje, koji su, poput njih, bili neprijatelji Rima, Španjolske i inkvizicije. […] Štoviše, to je bio oblik kršćanstva, koji se više približio njihovom vlastitom jednostavnom judaizmu.“

Sam Calvin je naučio hebrejski od rabina i obasipao je hvalospjevima židovski narod. U svom komentaru Psalma 119 je napisao: "Odakle su naš Gospodin Isus Krist i njegovi apostoli crpili svoju doktrinu, ako ne od Mojsija? A kada skinemo sve slojeve, otkrivamo kako je Evanđelje jednostavno prikaz onoga što je Mojsije već rekao. Savez Božji sa židovskim narodom je neopoziv, jer se 'nijedno Božje obećanje ne može poništiti'. Taj Savez, 'u svojoj biti i istini, toliko je sličan našem, da ih možemo nazvati jednim. Jedina razlika je redoslijed kojim su dani'". 

Unutar jednog stoljeća je kalvinizam, ili puritanizam, postao dominantnom kulturnom i političkom snagom u Engleskoj. Židovski povjesničar, Cecil Roth, objašnjava:

"Religijski razvoj 17. stoljeća je doveo do vrhunca nepogrešivu filosemitsku tendenciju u određenim engleskim krugovima. Puritanizam je, prije svega, predstavljao povratak Bibliji, a to je automatski poticalo povoljnije raspoloženje prema ljudima Starog zavjeta.“

Neki britanski puritanci su išli toliko daleko da su smatrali kako je Levitski zakonik još uvijek na snazi; obrezivali su svoju djecu i savjesno poštovali subotu. Za vrijeme kralja Charlesa I. (1625.–1649.), Isaac d’Israeli (otac Benjamina Disraelija) je napisao: "Činilo se kao da se religija uglavnom sastoji od strogosti održavanja subote; i da se britanski senat pretvorio u skupinu hebrejskih rabina.“ Bogati Židovi počeli su udavati svoje kćeri u britansku aristokraciju i to do te mjere da su, prema procjeni Hilairea Belloca: "Početkom 20.  stoljeća, oni iz velikih teritorijalnih engleskih obitelji, u kojima nije bilo židovske krvi, bile iznimkom." 

Utjecaj puritanizma se, putem mnogih aspektata, iz britanskog društva prirodno proširio na Sjedinjene Države. Nacionalna mitologija "Očeva hodočasnika", koji su bježali iz Egipta (anglikanske Engleske) i naseljavali se u Obećanoj zemlji, kao novi izabrani narod, daje posebni ton. Međutim, judaizacija američkog kršćanstva nije bio spontani proces iznutra, nego je to bio proces koji je proveden i kontroliran vještim manipulacijama izvana. Za 19. stoljeće je odličan primjer "Scofieldova Biblija", koja je objavljena 1909. godine, od strane Oxford University Pressa i pod pokroviteljstvom Samuela Untermeyera, odvjetnika s Wall Streeta, odanog cionista i suosnivača FED-a, koji će postati glasnogovornikom "svetog rata“ protiv Njemačke, 1933. godine. Scofieldova Biblija je  prepuna vrlo tendencioznih fusnota. Npr. Jahvino obećanje Abrahamu (Postanak, 12:1-3) dobiva fusnotu od dvije trećine stranice, gdje se objašnjava kako je "Bog dao bezuvjetno obećanje blagoslova, kroz Abramovo potomstvo, izraelskom narodu kako će zauvijek nasljeđivati određeni teritorij“ (iako Jakov, koji je prvi i dobio ime Izrael, još nije bio rođen). Ista bilješka nadalje objašnjava: "Stari i Novi zavjet su prepuni post-sinaitskih obećanja o Izraelu, i zemlji koja će biti vječni posjed Izraela“, popraćeno "prokletstvom na one koji progone Židove“ ili "čine grijeh antisemitizma“.

Kao rezultat ove vrste grube propagande: većina američkih evangelika smatra stvaranje Izraela 1948. godine, te njihovu vojnu pobjedu 1967. godine - čudima koja ispunjavaju biblijska proročanstva i najavljuju drugi Kristov dolazak. Jerry Falwell je izjavio: "Na samom vrhu naših prioriteta mora biti nepokolebljiva predanost i odanost državi Izrael“, dok je Pat Robertson rekao: "Budućnost ove nacije [Amerike] može biti ulog, jer će Bog blagosloviti one koji blagoslivljaju Izrael.” Što se tiče Johna Hageeja, predsjednika udruge 'Kršćani ujedinjeni za Izrael', jednom je izjavio: “Sjedinjene Države moraju se pridružiti Izraelu u preventivnom vojnom napadu na Iran, kako bi ispunile Božji plan i za Izrael i za Zapad.”

Lakovjerni kršćani, ne samo da vide Božju ruku kada god Izrael napreduje u svojoj samoproročkoj sudbini svjetske dominacije, nego su i više nego spremni vidjeti same izraelske vođe kao proroke, onda kada objavljuju vlastite zločine pod lažnom zastavom. Michael Evans, autor knjige "Američka proročanstva", vjeruje da je Isser Harel, osnivač izraelskih tajnih službi, imao proročku inspiraciju kada je, 1980. godine, predvidio da će islamski teroristi napasti tornjeve blizance. Benjamin Netanyahu se također pohvalio na CNN-u (2006.) kako je prorekao događaj od 11. rujna 2001. godine - još davne 1995. godine. Manje lakovjernima to mnogo govori o židovskom proročkom daru.

Naučena kršćanska bespomoćnost

Nesumnjivo je da je kršćanstvo odigralo glavnu ulogu u stvaranju Izraela, kao i što nastavlja igrati glavnu ulogu u osiguravanju američke i europske podrške za njihove kriminalne pothvate. To, naravno, nema nikakve veze s Isusovim učenjem, ili primjerom koji je dao svojim životom i smrću. Umjesto toga, to je bilo zbog Odovog zavjeta, Izraelovog trojanskog konja unutar kršćanstva. Priznajući poseban status Židova kao naroda Starog zavjeta, kršćani su im dali izvanrednu simboličku moć, s kojom se nijedna druga etnička zajednica ne može natjecati.

Dvije tisuće godina kršćanstvo je učilo pogane da pristanu na zabludnu tvrdnju Židova o božanskom izboru: nisu li oni prva i jedina etnička skupina kojoj se Bog svemira osobno obratio, narod koji je taj Bog volio do te mjere da je istrijebio sve njegove neprijatelje? Nije važno što kršćani govore Židovima da su izgubili izbor, jer su odbacili Krista: glavna cijena je plaćena. Prihvatiti biblijski pojam "odabranog naroda", bez ikakve rezerve, znači prihvatiti metafizičku superiornost Židova. Ako je Krist bio Izraelov Mesija, onda zaista "spasenje dolazi od Židova“ (Ivan 4,22).

Danas doživljavamo konačne posljedice ove podložnosti, koje narodi antike nisu mogli niti zamisliti, ni u svojim najgorim noćnim morama. Uzvišeni status Židova i njihove "svete povijesti“ je najdublji razlog njihovog ogromnog utjecaja na svjetske poslove. Prihvaćanjem trostruke biblijske paradigme – Ljubomorni Bog, Izabrani narod, Obećana zemlja – kršćanske crkve, posebno katolička i protestantska, postale su suučesnice imperijalističkog projekta iz hebrejske Biblije. Stoga, nikada neće biti definitivnog oslobođenja od Siona bez, mentalnog i moralnog, oslobođenja od biblijske matrice.

Kada čitaju Knjigu o Jošui, od kršćanina se očekuje da, u načelu, odobravaju istrebljenje stanovnika kanaanskih gradova i krađu njihove zemlje, budući je tako odredio Bog. Urednici moje "Jeruzalemske Biblije" objašnjavaju u fusnoti, uz 3. poglavlje:

"Crkveni oci su smatrali Jošuu figurom svog imenjaka Isusa [njihova imena su identična na hebrejskom], a jordanski odlomak figurom kršćanskog krštenja.“

Kako Jošua može biti figura Isusa? Kakve veze ima Isusova 'Propovijed na gori' s Jošuinim krvožednim fanatizmom? Kako bog Jošue može biti Kristov Otac? Kršćanske narode je obuzela paralizirajuća kognitivna disonanca, uzrokujući tako kroničnu nemogućnost inteligentnog razmišljanja o božanskom, te nemogućnost da uvide i odupru se nasilju Izraela. Kršćanski svijet možemo usporediti i sa sinom, kojem se cijeli život lagalo o njegovom pravom ocu i, povrh svega, govorilo mu se kako mu je otac ratni zločinac, ali je  zapravo on ipak sin voljenog oca. Neurotične tegobe, koje genealoške laži i tajne mogu uzrokovati tijekom nekoliko generacija, iako uglavnom misteriozne, dobro su dokumentirane u posljednjih pedeset godina (posebno od strane francuskih psihogenealoga), i vjerujem da su takva razmatranja, primijenjena na uzurpaciju identiteta našeg Nebeskog Roditelja od strane psihopatskog Jahvea, relevantna za psihologiju svakog naroda.

U načelu, kršćanin bi trebao odobriti Jahvinu presudu onima koji su jeli s Moapcima i uzimali žene među njima: "Jahve reče Mojsiju: 'Uzmi sve prvake naroda. Pribij ih na kolac, okrenute prema suncu, Jahvi, da odvrati svoj žestoki gnjev od Izraela'“ (Brojevi 25,4). Ali,  zašto onda okriviti jeruzalemsko svećeništvo što su poslali Isusa na mučenje? Objasnite mi na koji su to način oni bili nevjerni Tori! A da ne spominjemo, naravno, inherentnu kontradikciju, budući da je, prema Evanđelju: "Sin Čovječji je bio određen da teško pati, da ga starješine, glavni svećenici i pismoznanci odbace, da bude pogubljen, i da nakon tri dana uskrsne“ (Marko 8,31).

Posvetljenje Jahvinog krvavog vodstva, tijekom Izlaska i osvajanja Kanaana, učinilo je pogane nesposobnima da shvate povijesni temelj židovstva, ali i bespomoćnima pred njihovim inherentnim nasiljem danas. To je stvorilo slijepu točku u kršćanskom umu:  možda vide posljedice zle moći Siona, ali ne i njen uzrok, lažno pretpostavljajući kako moralna korupcija, koju gledaju kod Židova dolazi iz Talmuda i Kabale.

Kršćani ne mogu primjetiti niti židovski plan za svjetsku dominaciju, koji je napisan jednostavnim jezikom, ravno pred njihovim nosom. Da židovski Tanakh nije postao kršćanska sveta knjiga, odavno bi bio razotkriven, kao dokaz izraelskih rasističkih i supremacističkih ambicija. Ali, kada je riječ o Starom zavjetu, kršćane obuzima teški poremećaj čitanja: kada ova knjiga govori "Izrael će osvojiti svijet“, kršćani pročitaju kao "Crkva će preobratiti svijet“.

Ako se "židovsko pitanje“ odnosi na prekomjernu moć izraelskih elitnih mreža unutar nacija, onda je i židovsko pitanje zapravo i kršćansko pitanje: odnosi se na ugrađenu i naučenu ranjivost kršćanskih društava na tu moć. Duboko u sebi, svatko tko je odrastao kao kršćanin, zna kako će izabrani narod imati posljednju riječ, jer ako je Jahve Bog, onda je njegovo obećanje vječno, kako on to sam izjavljuje u svom neponovljivom stilu: "Samim sobom se kunem; ono što izlazi iz mojih usta spašava pravdu, to je neopoziva riječ“ (Izaija 45,23). Može se čak govoriti o kršćanskoj "naučenoj bespomoćnosti“ pred židovskom moći, budući da ih Sveto pismo uči da je Bog oduvijek provodio nemilosrdno klanje Izraela nad svojim neprijateljima, onda niti nema potrebe za Scofieldovim fusnotama kako bi se ovo znalo. Postoji i naučena bespomoćnost u tome što kao krajnji model imamo čovjeka razapetog od Židova: kako nas „imitacija Krista“ može spasiti od moći velikih svećenika, kada ovi lobiraju i korumpiraju Pilata?

Judeo-babilonska metafizička prijevara čini Boga, ne samo smiješno antropomorfnim, već i judeomorfnim. Biti prevaren na ovaj način znači zamijeniti Stvoritelja Svemira za aktualnog demona, koji tutnji i bljuje vatru iz midjanskog vulkana (Izlazak 19), kojega je kao božanstvo zaštitnički usvojila konfederacija semitskih nomadskih plemena, koja žude za dijelom zemlje Plodnog polumjeseca. To znači internalizirati izuzetno primitivnu i neduhovnu sliku božanskog, koja ometa zdravo metafizičko razmišljanje: razvod između filozofije (ljubav prema Mudrosti) i teologije (znanost o Bogu) jedna je od manifestacija ove kognitivne disonance, u zapadnoj misli. U konačnoj analizi, ljubomorni Jahve, uništitelj svih panteona, toliko je neuvjerljiv u ruhu Velikog univerzalnog Boga, pa je i sam osuđen na to da bude odbačen. Ateizam je krajnji rezultat biblijskog monoteizma: to je odbacivanje biblijskog Boga, koji se onda zamijeni za pravog Boga. "Ako je Jahve Bog, onda ne hvala“ je bilo jednostavno opravdanje za ateizam, sve od prosvjetiteljstva: Voltaire je, npr. prezirao kršćanstvo i citirao je Stari zavjet. Jahve je uništio vjeru u božanskog Stvoritelja.

Kako je kršćanstvo zapravo pojačalo židovsko otuđenje

Također treba uzeti u obzir učinak koji je kršćansko posvećenje židovskog Tanaha imalo na same Židove. Obeshrabrilo je Židove u preispitivanju svojih svetišta i oslobađanju od svog psihopatskog boga. Svaki Židov, koji je dovodio u pitanje božansku inspiraciju Tore, ne samo da je bio protjeran iz svoje zajednice, nije pronašao utočište ni među kršćanima, npr. Baruh Spinoza i mnogi drugi. Dvije tisuće godina kršćani su se molili da Židovi otvore svoja srca Kristu, ali nisu učinili ništa da ih oslobode od Jahve.

Kritičari Židova u poganskoj antici su pratili jednostavnu logiku: iako su Židovi smatrani etnosom, općenito se priznavalo kako je njihova mizantropija posljedica njihove religije. To je bila krivnja Mojsija, koji ih je naučio da preziru bogove i tradicije drugih. Hekatej iz Abdere, u svojoj "Egiptijaki" (oko 300. pr. Kr.), daje alternativnu verziju Izlaska: kako bi umirili svoje bogove tijekom kuge, Egipćani su protjerali sa svojih zemalja mnoga plemena migranata (one poznate u Akadiji kao habirus), a neki od njih su se naselili u Judeji, pod vodstvom svog vođe Mojsija, koji je "zbog njihovog protjerivanja, […] uveo neku vrstu mizantropskog i negostoljubivog načina života“. Rimski povjesničar Tacit priča sličnu priču, i također pripisuje Mojsiju uvođenje "novih vjerskih običaja, sasvim suprotnih onima svih drugih religija. Židovi smatraju profanim sve što mi smatramo svetim; s druge strane, dopuštaju sve što mi preziremo“ (Tacit, Povijesti V,3-5). Plutarh, u svojoj traktati o Izidi i Ozirisu, izvještava kako su neki Egipćani vjerovali da je bog Židova Seth, ubojica Ozirisa, koji je prognan od strane vijeća bogova u pustinju, odakle se periodično vraća kako bi donio glad i neslogu. Ovo mišljenje je bilo toliko rašireno u grčko-rimskom svijetu da su mnogi ljudi vjerovali kako Židovi u svom Hramu štuju zlatnu glavu magarca, simbol Setha, u božanskom bestijariju Egipta. Navodi se kako je rimski general Pompej bio iznenađen što nije pronašao ovu poznatu magareću glavu, kada je ušao u Svetinju nad svetinjama, 63. godine prije Krista.

Sve je, dakle, bilo jednostavno: Židovi nisu bili rasno, nego su religijski degenerirani. Ali, kršćanski oci, koji su smatrali da su samo Židovi štovali pravog Boga, prije dolaska Isusa Krista, morali su razraditi sofisticirano objašnjenje za asocijalno ponašanje Židova.  Smislili su jedno koje je toliko samoproturječno, pa i sama njegova poruka Židovima predstavlja „dvostruku vezu“: s jedne strane, Židovima se govori da je njihov Jahve pravi Bog i da je njihova Biblija sveta, ali s druge strane, kritiziraju ih zbog ponašanja koje su naučili upravo od Jahvea u svojoj Bibliji. Optužuju ih da kuju zavjeru za vladavinu svijetom, iako je to upravo obećanje koje im je Jahve dao: "Jahve, Bog tvoj, uzdići će te više od svakog drugog naroda na svijetu“ (Ponovljeni zakon 28,1). Krive ih zbog materijalizma i pohlepe, ali i zbog toga što su naučili od Jahvea, koji sanja samo o plijenu: "Potresti ću sve narode i blaga svih naroda će se sliti“ (Hagaj 2,7).

Iznad svega, kritiziraju ih zbog njihovog separatizma, iako je to sama bit Jahvine poruke njima: "Odvojiti ću te od svih ovih naroda da budeš samo moj“ (Levitski zakonik 20,26). Židovi koji se žele odvojiti od židovskog separatizma zaslužuju smrt, prema pouci Biblije. Crkveni oci ponavljali su Jahvine beskrajne pritužbe protiv neukrotive sklonosti njegovog naroda da se suprostave bogovima drugih naroda zakletvama, zajedničkim obrocima, ili - gnusoba, gnusoba - brakovima. Ali, nisu li ti "tvrdokorni Židovi“, koji su se pobunili protiv tiranskog jarma Levita, upravo isti oni koji su se nastojali izvući iz židovskog otuđenja, asimilacijom u okolnu civilizaciju? Nisu li oni činili upravo ono što bi danas željeli da ne čine? Proturječnost je u mnogim kršćanskim spisima. Ivan Zlatousti, npr. piše u svojoj 'Prvoj propovijedi protiv Židova' (II,3):

"Ništa nije jadnije od onih ljudi koji nikada nisu propustili napasti vlastito spasenje. Kada je bilo potrebno poštivati Zakon, gazili su ga nogama. Sada kada je Zakon prestao obvezivati, tvrdoglavo se trude poštivati ga. Što može biti jadnije od onih koji provociraju Boga, ne samo kršenjem Zakona, već i njegovim pridržavanjem?“

To se svodi na to da Židovima kažemo: "Proklet bio ako učiniš i proklet bio ako ne učiniš". Kršćani ih optužuju da su se jučer pobunili protiv Jahve, pa ih onda danas optužuju zato što slušaju Jahvu, pod izlikom da Jahvine naredbe više ne vrijede. Kako neuvjerljivo za Židove!

Antijahvizam je jedina učinkovita kritika Izraela, jer je jedina poštena kritika. Ona prekida optužbu za antisemitizam, budući da ima za cilj osloboditi Židove od sociopatskog boga koji je preuzeo kontrolu nad njihovom sudbinom, i koji je, naravno, samo marioneta Levita. Manifest antijahvizma mogao bi započeti ovom izjavom Samuela Rotha, iz njegove knjige "Židovi moraju živjeti":

"Počevši od samog Gospodina Boga Izraelova, uzastopni vođe Izraela, jedan po jedan, okupljali su i vodili tragičnu karijeru Židova - tragičnu za Židove i ništa manje tragičnu za susjedne narode, koji su ih pretrpjeli. [...] unatoč našim manama, nikada ne bismo nanijeli toliko štete svijetu da nije bilo našeg genija za zlo vodstvo.“

Cionistički pionir, Leo Pinsker, napisao je u svojoj knjižici "Auto-Emancipacija" (1882.) kako su Židovi "narod koji je izabran za univerzalnu mržnju“. Doista jesu, ali ne zato što su pogani univerzalno pogođeni "psihičkom aberacijom“ ili "raznovrsnom demonopatijom“, poznato kao judeofobija, kako Pinsker vjeruje, nego zato što ih je njihov savez s Jahvom programirao da budu omraženi gdje god krenu. 

Vrijeme je da Židovima kažemo ono što im kršćani nisu mogli reći: Bog vas nikada nije izabrao. Upravo su vas vaši Leviti zaveli da svog osvetoljubivog plemenskog boga uzmete za svog univerzalnog Oca na Nebu. Ovaj kognitivni kratki spoj je uzrokovao u vašoj kolektivnoj psihi teški narcisoidni poremećaj osobnosti. Na našu vlastitu nesreću, mi pogani smo prevareni vašom samoobmanom, pa smo pali pod psihopatske okove vaših vođa. Ali, mi se sada budimo, pa čim povratimo svoja čula i dostojanstvo, pomoći ćemo i vama da se izvučete iz toga.