Frankfurtska škola

(Samo kratka napomena prije teksta. U svijetlu geopolitičkih događaja, točnije laži i obmana kojima nas zasipaju (i ne, nema to veze sa ničim, osim sa krađom novca i imovine ljudi), prije nastavka serijala "Umirući bog" i ostalih tekstova, smatram da treba napisati nekoliko stvari o Frankfurtskoj školi. Njih nekako nitko ne spominje, a imaju jasni utjecaj na današnje događaje. Moglo bi se čak i reći - oni su napisali upute za te događaje. Osim ovog teksta, moram dodati i tekst o Europskoj Uniji, tj. ono što mi zapravo ni ne znamo i osnovne razloge postojanja te "zajednice naroda".  Moramo to znati, jer EU postaje gora u postupanju prema svojim čalnicama nego je to ikada bio SSSR. Uvode kineski model, samo što je Xi - Ursula van der Leyen.)

Pobjediti zlo iznutra

Vodeći američki fabijanci su imali veze sa osnivanjem nekoliko organizacija, koje su bile instrumenti za promicanje ljevičarskih ideala. Jedna od važnijih je bila Nova škola za društvena istraživanja, osnovana 1919. godine. Zakonodavni odbor države New York opisuje ovu Novu školu kao: "Osnovana od strane ljudi koji pripadaju redovima gotovo boljševičke inteligencije, od kojih su neki bili previše radikalni u svojim stavovima da bi ostali na fakultetu Sveučilišta Columbia.“ Britanski fabijanci, poput Sir Williama Beveridgea, J.M. Keynesa, Grahama Wallasa, Juliana Huxleyja, Bertranda Russella, J.B.S. Haldanea i Harolda Laskija, predavali su na Novoj školi za društvena istraživanja. Američki kolege britanskih fabijanaca su uključivali osobe poput: Johna Deweyja, Clarencea Darrowa, Rogera Baldwina, Felixa Frankfurtera, Franza Boasa, Wesleyja C. Mitchella, Harryja A. Overstreeta, Maxa Ascolija i Waltera Lippmanna. Sovjetski partizani, poput npr. Moissaye Olgin, koji je kasnije razotkriven kao vrhunski sovjetski agent, također su sudjelovali u aktivnostima Nove škole.

Nova škola za društvena istraživanja je postala blisko povezana s Frankfurtskom školom, koju je 1923. godine osnovala pretežno židovska skupina filozofa i marksističkih teoretičara, prvo kao "Institut für Sozialforschung" ("Institut za društvena istraživanja"), na Sveučilištu u Frankfurtu. Unatoč njihovoj povezanosti s marksizmom, postojalo je neobično preklapanje između židovskih članova Frankfurtske škole, eksponenata Njemačke konzervativne revolucije (uključujući George-Kreis i Münchenski kozmički krug), te rastućeg područja povijesti religija, povezano s Eranos konferencijama. Zajedno su dijelili utjecaj sabatskog antinomijanizma, transgresivni pristup umjetnosti i kulturi, koji je Steven M. Wasserstrom nazvao „pobjediti zlo iznutra“.

Glavne figure Frankfurtske škole nastojale su učiti iz djela različitih mislilaca, poput Kanta, Hegela, Freuda, Maxa Webera i Georga Lukaça, usredotočujući se pritom na proučavanje i kritiku kulture, koju su razvijili iz Freudove misli. Među najpoznatijim zagovornicima Frankfurtske škole bili su: Max Horkheimer (1895.–1973.), Erich Fromm (1900.–1980.), teoretičar medija Theodor Adorno (1903.–1969.), Herbert Marcuse (1898.–1979.), Walter Benjamin (1892.–1940.) i Jurgen Habermas (rođen 1929.). Martin Jay, u svojoj povijesti Frankfurtske škole, priznaje kako je i Kabala imala određeni utjecaj (što je primijetio Habermas). Jay sažima:

"Jürgen Habermas nedavno je potvrdio kako postoji zapanjujuća sličnost između određenih pravaca u židovskoj kulturnoj tradiciji i onog u njemačkom idealizmu, čiji se korijeni često vide u protestantskom pijetizmu. Jedna važna sličnost, koja je posebno ključna za razumijevanje kritičke teorije, jest stara kabalistička ideja kako je govor, a ne slike, jedini način pristupanja Bogu." 

Nekoliko ključnih članova skupine imalo je ortodoksni židovski odgoj, ili su barem proučavali i prakticirali neke elemente judaizma. Za Waltera Benjamina i Ericha Fromma, njihova židovska baština je imala važni utjecaj u ključnim fazama života i djela. Judaizam je imao određeni značaj samo u različitim fazama za Lea Löwenthala i Maxa Horkheimera, dok se čini kako religija nije bila osobito važna za Marcusea i Adorna. Prema Wasserstromu, Adorno je bio još jedan primjer "kulturnog sabatizma", kada je izjavio: "Samo ono što neumoljivo poriče tradiciju može je ponovno povratiti." Jurgen Habermas navodi primjer Adornove 'Minima Moralia' gdje (unatoč svom prividnom sekularizmu) objašnjava kako se sva istina mora mjeriti u odnosu na Otkupljenje, u njegovom slučaju to znači ispunjenje cionističkog proročanstva i dolazak Mesije:

"Filozofija, jedini način na koji se odgovorno suočavamo s očajem, bio bi pokušaj da se sve stvari tretiraju onako kako bi se prikazale sa stajališta otkupljenja. Znanje nema svjetla, osim onoga što obasjava svijet iz otkupljenja; sve ostalo se iscrpljuje u rekonstrukciji i ostaje dijelom tehnike. Morale bi se stvoriti perspektive u kojima je svijet slično pomaknut, otuđen, otkriva svoje suze i mane, onako kako su nekoć ležale gole kao potrebite i iskrivljene u mesijanskom svjetlu." 

Gershom Scholem (1897.–1982.), osnivač modernog, akademskog proučavanja kabale, i bliski prijatelj Theodorea Adorna, Hannah Arendt, Waltera Benjamina i Lea Straussa.

Steven M. Wasserstrom objašnjava da je znanstvenik, koji je bio odgovoran za prenošenje frankističke ideje o "pobjedi zla iznutra“ bio Gershom Scholem (1897.–1982.), redoviti govornik na Eranos konferencijama, kao i poznati stručnjak za kabalu 20.-tog stoljeća, koji se smatra osnivačem akademskog proučavanja ove teme. Kao što je Wasserstrom primijetio, Scholemov klasični esej o sabatskom antinomianizmu, "Otkupljenje kroz grijeh", objavljen 1937. godine, "ostaje jedan od najutjecajnijih eseja napisanih, ne samo u židovskim studijama, nego i u povijesti religija općenito." Prema Scholemu:

"Protiv zla se mora boriti zlom. Tako smo postupno dovedeni do pozicije koja se, kako pokazuje povijest religije, javlja s nekom vrstom tragične nužnosti u svakoj velikoj krizi religijskog uma. Mislim na kobnu, ali istovremeno duboko fascinantnu doktrinu o svetosti grijeha." 

Scholem je (zajedno s Hansom Kohnom i Hugom Bergmannom) bio među vođama Brit Shaloma, male cionističke frakcije, koja je zagovarala binacionalizam. Zohar Maor je tvrdio kako je njihova navodna umjerenost i dosljedno protivljenje prevladavajućoj cionističkoj agendi židovske države u Palestini - proizašlo iz narodnog nacionalizma. Scholem je na Martina Bubera gledao kao glasnika Mesije i jedinog cionističkog mislioca koji je istinski shvaćao dubinu judaizma. U djelu, "Osnivački mitovi Izraela", Ze'ev Sternhell objašnjava kako Scholem, ne samo da nije napustio Buberov narodni mit, nego je čak usvojio njegov najopasniji aspekt - njegov nemoralizam. U neobjavljenom nacrtu eseja, "Politik des Zionismus", Scholem je napisao: "Moral je mala besmislica [Geschwätz] (kada se ispravno shvati; kada se pogrešno shvati onda je najbitniji).“ Kako je objasnio Sternhell, Scholem je definirao politiku kao područje u kojem se djela prvenstveno trebaju smatrati sredstvom. U stvari: politika je zatvoreni sustav, u kojemu su vanjska razmatranja nebitna. Scholem je tvrdio: "Zahtjev za jednakošću političkog i etičkog, a da ne govorimo o popularnom zahtjevu za njihovom identifikacijom... je konceptualna zbrka.“ Iz tog razloga, Scholem zaključuje: "Ponekad počinjem misliti kako je Friedrich Nietzsche jedini u moderno doba koji je rekao nešto značajno o etici.“

Od velike važnosti za Scholema je bio i Franz Joseph Molitor, član Azijske braće, i zbog kojega se red oslanjao na sabatejce, "kao što su Sabbatai Zevi, Falk (Baal Shem iz Londona), Frank i njima slični drugovi.“ Prema Josephu Danu, nositelju katedre za kabalu Geršoma Scholema na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu - Scholem je prije svega bio židovski nacionalist, a ne mistik. Međutim, o tom su pitanju postojala različita mišljenja. Scholem je namjerno bio tajanstven oko svog interesa za okultno, glumeći znanstvenu nezainteresiranost: "Svakako nisam mistik, jer vjerujem da znanost zahtijeva distanciran stav.“ Kako je objasnio Joseph Weiss, jedan od Scholemovih najbližih učenika: "Njegov ezoterizam nije bio u prirodi apsolutne suzdržanosti, već je bio vrsta kamuflaže.“

U mladosti je Scholem provodio praktične vježbe temeljene na mističnim tehnikama Abrahama Abulafije. 1928. godine je objavio esej naslova "Alkemija i Kabbala", u časopisu 'Alchemistische Blätter', koji je izdavao Otto Wilhelm Barth, vjerojatno najvažniji okultni izdavač i prodavač knjiga u Njemačkoj u to vrijeme (zajedno s pansofistom Heinrichom Tränkerom, s kojim je Barth surađivao). Kako je otkrio Konstantin Burmistrov, Scholem nije samo posjedovao mnoge klasike okultizma, uključujući djela Eliphasa Lévija, Papusa, Francisa Barretta, McGregora Mathersa, A.E. Waitea, Israela Regardiea, itd....nego i njegove rukom pisane bilješke na marginama dokazuju kako je intenzivno proučavao ta djela. Prema Burmistrovu, esej o "Alkemiji i Kabbali“ otkriva snažan utjecaj A.E. Waitea. Scholem je očito bio zainteresiran i za kiromantiju, temu o kojoj je razgovarao s tri žene, a sve su bile povezane s Eranosom: grafologinjom i Jungovom studenticom, Annom Teillard-Mendelsohn; Hilde Unseld, prvom suprugom Siegfrieda Unselda, utjecajnog izdavača Suhrkampa; i Ursulom von Mangold, nećakinjom Walthera Rathenaua i kasnije direktoricom izdavačke kuće O.W. Barth, koja je planirala izdavanje časopisa pod naslovom Kabbalistische Blätter (1928.). Scholem je posjećivao okultnog romanopisca i člana Zlatne zore, Gustava Meyrinka, te je pohvalio parapsihološka istraživanja Emila Matthiesena (1875.–1939.). Prateći podrijetlo židovskog misticizma od njegovih početaka u Merkabi, pa sve do njegovog konačnog vrhunca u mesijanskom pokretu Sabbataija Zevija, Scholem je rehabilitirao percepciju Kabale, ne kao negativnog primjera iracionalnosti ili hereze, već kao navodno vitalnu za razvoj judaizma, kao religijske i nacionalne tradicije. Prema Scholemovoj "dijalektičkoj" teoriji povijesti, judaizam je prošao kroz tri faze. Prva je bila primitivna ili „naivna“ faza, koja je potrajala do uništenja Drugog hrama. Druga je talmudska. Posljednja je mistična faza, koja ponovno obuhvaća izgubljenu bit prve naivne faze, ali ponovno oživljeno kroz vrlo apstraktan, pa čak i ezoteričan, skup kategorija. Kako bi neutralizirao sabatizam, hasidizam se pojavio kao hegelijanska sinteza.

Prema Wasserstromu, Scholemov klasični esej "Otkupljenje kroz grijeh“, "ostaje jedan od najutjecajnijih eseja napisanih, ne samo u židovskim studijama, već i u povijesti religije općenito". Pojava mističnog mesije, objasnio je Scholem, izaziva "unutarnji osjećaj slobode", koji su doživjele tisuće Židova. Objašnjava: "snažni konstruktivni impulsi... [djeluju] ispod površine bezakonja, antinomijanizma i katastrofalne negacije... židovski povjesničari do sada nisu imali unutarnju slobodu da se okušaju u tom zadatku". U djelu "Glavni trendovi u židovskom misticizmu", Scholem govori o "duboko fascinantnoj doktrini svetosti grijeha", a u djelu "O kabali i njenoj simbolici" priznaje kako "čovjek ne može, a da ne bude fasciniran nevjerojatnom slobodom... iz koje se činilo kao da se konstruira njegov vlastiti svijet". Scholem je rekao svom prijatelju, Walteru Benjaminu, kako ga privlači "pozitivna i plemenita sila uništenja“ i izjavio kako je "uništenje oblik otkupljenja“.

Utjecaj hasidizma u Frankfurtskoj školi se osjetio i u misli Ericha Fromma, koji je također bio duboko uronjen u judaizam, koji je kasnije i naznačio da su na njega utjecale mesijanske teme u židovskoj misli. Središnje mjesto u Frommovom svjetonazoru je  zauzimalo njegovo tumačenje Talmuda i hasidizma. Talmud je počeo proučavati kao mladić kod rabina J. Horowitza, a kasnije kod rabina Salmana Barucha Rabinkowa, hasida Chabada. Dok je radio na doktoratu iz sociologije na Sveučilištu u Heidelbergu, Fromm je proučavao Tanyu, rabina Shneura Zalmana iz Liadija, osnivača Chabada.

U smjeru kazaljke na satu, od gore lijevo: Erich Fromm, Theodor Adorno, Max Horkheimer, Walter Benjamin, Herbert Marcuse,  Franz Neumann, Friedrich Pollock i Leo Löwenthal

Kritička teorija

Pojam Frankfurtska škola opisuje znanstvena djela i intelektualce, koji su zapravo bili članovi Instituta za društvena istraživanja (Institut für Sozialforschung), što je bila vanjska organizacija na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu, a koju je 1923. godine osnovao Carl Grünberg, marksistički profesor prava sa Sveučilišta u Beču. Frankfurtska škola nastala je zahvaljujući financijskoj potpori bogatog studenta, Felixa Weila, židovskog njemačko-argentinskog marksista. Godine 1922. je Weil organizirao 'Prvi marksistički radni tjedan' (Erste Marxistische Arbeitswoche), kako bi izvršio sintezu različitih trendova marksizma u koherentnu, jedinstvenu i praktičnu filozofiju. Uspjeh Radnog tjedna je potaknuo formalno osnivanje stalnog 'Instituta za društvena istraživanja'.

Georg Lukács je također sudjelovao je u Radnom tjednu. Tijekom Mađarske Sovjetske Republike, Lukács je bio teoretičar mađarske verzije Crvenog terora, razdoblja političke represije i masovnih ubojstava, koje su provodili boljševici nakon početka Ruskog građanskog rata 1918. godine. U članku u 'Népszavi' (1919.), napisao je: "Posjedovanje moći države je ujedno i trenutak za uništenje tlačiteljskih klasa. Trenutak koji moramo iskoristiti.“ Lukács je kasnije postao komesar Pete divizije Mađarske Crvene armije, te je naredio pogubljenje osam vlastitih vojnika 1919. godine. Iste godine je pobjegao u Beč, gdje je uhićen, ali je spašen od izručenja zahvaljujući skupini pisaca, uključujući Thomasa i Heinricha Manna. Thomas Mann je, kasnije, lik Nafte zasnovao na Lukácsu, u svom romanu "Čarobna planina". Tijekom boravka u Beču, 1920-ih godine, Lukács se sprijateljio s drugim lijevim komunistima koji su tamo radili ili bili u egzilu, uključujući: Victora Sergea, Adolfa Joffea i Antonia Gramscija. 1924. godine, tj. nakon Lenjinove smrti, Lukács je u Beču objavio kratku studiju "Lenjin: Studija o jedinstvu njegove misli". 1925. godine je objavio kritički osvrt na priručnik Nikolaja Buharina o povijesnom materijalizmu.

Osim temeljnih mislioca, poput Hegela, Marxa i Webera, i Freud je postao jedan od temelja za izgrađen interdisciplinarni program Frankfurtske škole, kritičke teorije društva. Filozofska tradicija Frankfurtske škole je povezana s filozofom Maxom Horkheimerom, koji je postao ravnatelj ovog društva 1930. godine, i koji je regrutirao intelektualce, poput: Theodora W. Adorna, Ericha Fromma i Herberta Marcusea. 1927. godine je Fromm, kao obučeni psihoanalitičar, pomogao u osnivanju 'Frankfurtskog psihoanalitičkog instituta', koji je dijelio istu zgradu s Frankfurtskom školom. Ugledni psihoanalitičari, poput Anne Freud, Paula Federna, Hansa Sachsa i Siegfrieda Bernfelda, održavali su niz predavanja široj javnosti, a sponzorirala ih je Frankfurtska škola. Horkheimer je također bio član upravnog odbora Psihoanalitičkog instituta. Fromm, član oba instituta, pomogao je kritičkim teoretičarima neka se obrazuju o osnovama psihoanalitičke teorije.

Horkheimer je u djelu "Tradicionalna i kritička teorija" (1937.) definirao "kritičku teoriju" Frankfurtske škole kao društvenu kritiku, namijenjenu utjecaju na sociološke promjene i ostvarivanju intelektualne emancipacije, putem prosvjetiteljstva, i koje nije dogmatsko u svojim pretpostavkama. Svrha kritičke teorije jest analizirati pravi značaj vladajućih shvaćanja (dominantne ideologije), koje su  stvorene u građanskom društvu, pritom pokazujući kako ta dominantna ideologija pogrešno predstavlja da se ljudski odnosi odvijaju u stvarnom svijetu, kako bi se legitimirala dominacija ljudi, od strane kapitalizma. Stoga je zadatak Frankfurtske škole bio sociološka analiza i dekonstrukcija narativa vladajuće klase - kao alternativni put do ostvarenja marksističke revolucije.

Članovi Frankfurtske škole su isprva bili pozitivni prema Heideggeru, ali su postali kritičniji početkom 1930-ih godina, nakon njegovog skretanja 'udesno'. Tijekom 1928. godine je Marcuse studirao kod Husserla, te je napisao je rad kod Heideggera, objavljen 1932. godine, nasova "Hegelova ontologija i teorija povijesnosti". Walter Benjamin, vatreni cionist, na kojeg je snažno utjecao njegov bliski prijatelj Gershom Scholem, također je studirao kod Husserla i Heideggera. Iako se Benjamin konvencionalno povezuje s političkom ljevicom, odlučujući trenutak njegove intelektualne putanje je bio "opasni susret", 1922. godine, kada je upoznao člana 'George-Kreisa', Ludwiga Klagesa, kojega je Georg Lukacs prepoznao kao "predfašističkog iracionalista". Kao što je Jürgen Habermas primijetio u svom ključnom eseju "Podizanje svijesti ili iskupiteljska kritika: Stvarnost Waltera Benjamina“: "Benjamin, koji je otkrio pretpovijesni svijet putem Bachofena, poznavao je [Alfreda] Schulera, cijenio Klagesa i dopisivao se s Carlom Schmittom - ovaj Benjamin, kao židovski intelektualac u Berlinu 1920-ih, ipak nije mogao ignorirati gdje su stajali njegovi (i naši) neprijatelji.“ U pismu iz 1925. godine, koje je napisao Scholemu, Benjamin je izjavio kako je njegov "sukob s Bachofenom i Klagesom neizbježan". Pisma, kasnije pronađena u Klagesovoj arhivi, otkrila su kako su postojali planovi za stvaranje nacističke škole vodstva, utemeljene na Klagesovoj "Lebensphilosophie". Sam je Benjamin, u "Teorijama njemačkog fašizma", recenziji Jüngerove zbirke "Rat i ratnici" (1930.), istaknuo o tim "stalnim pripadnicima htonskih sila terora, koji nose svoje sveske Klagesa, po svojim ruksacima".

Benjamin i Carl Schmitt su bili opsjednuti "izvanrednim stanjem".

Prema Wasserstromu, Schmitt je bio još jedan primjer "kulturnog sabatizma", izraženog kroz "imperativ da se zlo porazi iznutra." Unatoč svojim nacističkim vezama, Schmitt je također bio blisko povezan s poznatim židovskim filozofima, poput Waltera Benjamina i Lea Straussa (1899.- 1973.). Kao mladić, Leo Strauss je "preobraćen" u politički cionizam, kao sljedbenik Zeeva Jabotinskog. Bio je prijatelj s Gershomom Scholemom i Walterom Benjaminom, koji su, opet, bili veliki štovatelji Straussa. Pohađao je i tečajeve na Sveučilištu u Freiburgu, koje je držao Martin Heidegger. Zbog dolaska nacista na vlast, odlučio se ne vratiti u rodnu zemlju, pa je završio u Sjedinjenim Državama, gdje je veći dio karijere proveo kao profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Chicagu, koje je (oh, koje li slučajnosti, zar ne?) - financirao Rockefeller.

Straussova kritika i pojašnjenja djela "Pojam političkog" (1932.) naveli su Schmitta na unos značajnih ispravki svog drugog izdanja. Schmittov rad privukao je pozornost brojnih filozofa i političkih teoretičara, uključujući sljedbenike Frankfurtske škole,  Waltera Benjamina i Jürgena Habermasa, kao i Friedricha Hayeka, Jacquesa Derridu, Hannah Arendt i Giorgia Agambena. Schmittova izrazito pozitivna preporuka Lea Straussa je bila ključna za to da Strauss dobije stipendiju, koja mu je omogućila napuštanje Njemačke. Tada je, na poziv tadašnjeg predsjednika Roberta Maynarda Hutchinsa, završio kao predavač na Sveučilištu u Chicagu. Strauss je postao američki državljanin 1944. godine. 1949. godine je postao profesor politologije na Sveučilištu u Chicagu, gdje je nosio titulu istaknutog profesora Roberta Maynarda Hutchinsa, sve do odlaska 1969. godine.

Leo Strauss (1899.– 1973.)

Prije nego je počeo predavati na Sveučilištu u Chicagu, Strauss je osigurao mjesto na 'Novoj školi Sveučilišta Columbia', gdje se pridružio prognanicima Frankfurtske škole. Nakon Hitlerova dolaska na vlast, 1933. godine, članovi Frankfurtske škole napustili su Njemačku i otišli u Ženevu prije nego su se, 1935. godine, preselili u New York, gdje su se povezali s Novom školom. Tamo su se povezali sa Sveučilištem u egzilu, što je Nova škola osnovala 1933. godine, uz financijske doprinose iz Rockefellerove zaklade, kako bi bilo utočište za znanstvenike koje su talijanski fašisti ili nacistička Njemačka otpustili s nastavnih mjesta. Značajni znanstvenici, povezani sa 'Sveučilištem u egzilu', uključuju: Ericha Fromma, Hannah Arendt i Lea Straussa. Kako objašnjava povjesničar Frankfurtske škole, Martin Jay: "I tako se Međunarodni institut za društvena istraživanja, revolucionaran i marksistički, kakav se činio u Frankfurtu dvadesetih godina, nastanio u središtu kapitalističkog svijeta, u New Yorku". 

George Bataille (1897.–1962.)

Transgresija

Walter Benjamin se dosta dopisivao s Theodorom Adornom i Bertoltom Brechtom, usto ga je povremeno financirala Frankfurtska škola, pod vodstvom Adorna i Maxa Horkheimera. Benjamin se sprijateljio s romanopiscem Hermannom Hesseom, skladateljem Kurtom Weillom i Hannah Arendt. Ona je bila u romantičnoj vezi sa Heideggerom i studirala je kod Benjaminovog prijatelja, Karla Jaspersa. Nadrealisti su se također oslanjali na marksističku dijalektiku i rad predstavnika Frankfurtske škole, poput Benjamina i Marcusea. Godine 1937. je Benjamin upoznao Georgea Bataillea, koji je imao prijateljske veze sa nekoliko sudionika Eranos konferencija. Bataille je također bio povezan s nadrealistima, a snažno su na njega utjecali Hegel, Freud, Marx, markiz de Sade, te Friedrich Nietzsche i Guénon. Benjamin je i sačuvao rukopis Batailleovog 'Projekta Arkade', prisustvovao sastancima Collegea de Sociology i Batailleovog društva, Acéphale, a navodno su ga pratili Theodor Adorno i Max Horkheimer.

Jezgra Batailleovog rada je karakteristična za pisce koji su kategorizirani u tzv. književnost transgresije. Jeffrey Mehlman povezuje transgresivne i antinomijske elemente u Batailleovoj misli sa sabatizmom, kroz Benjaminovo prijateljstvo sa Scholemom. Bio je koprofiličar, nekrofil i počinio je (prema vlastitom priznanju) incestuozni spolni čin, u stanju "uzbuđenja do krajnjih granica", i to nad lešom svoje majke i nakon njene smrti. Bataille je napisao kako bi ljudska bića, kao vrsta, trebala krenuti prema "sve bestidnijoj svijesti o erotskoj vezi koja ih povezuje sa smrću, s leševima i užasnom fizičkom boli“. Njegov roman, "Histoire de l’oeil" ("Priča o oku“), koji je objavljen pod pseudonimom Lord Auch (doslovno, 'Gospodar sranja'), isprva je čitan kao čista pornografija, dok je roman "Blue of Noon", koji je imao autobiografske prizvuke, istraživao incest, nekrofiliju i politiku. Bataille, kako je napisao jedan od njegovih obožavatelja, "pokazivao kvazireligiozno štovanje odvratnog". Dodao je:

"Ovdje leže sličnosti između Batailleovog svjetonazora i diskursa "negativne teologije", ili iskupljenja kroz grijeh... Dualnost između "svetog“ i "profanog“ ga je opsjedala, ali uobičajeni su znakovi bili obrnuti. Činove profanacije ili skrnavljenja je uzdizao  na epifanije: pojedinačne mistične trenutke Jedinstva sa Svima... Za Bataillea... čin namjernog kršenja tabua nudio je privilegiran pristup svetištu." 

Bataille je, zajedno s Manom Rayom i Andréom Bretonom, bio među nekoliko avangardnih ličnosti, koje su sudjelovale na sesijama Marije de Naglowske, članice 'Ur-grupe', s Juliusom Evolom. Prema Hughu Urbanu, djela Naglowske ima dosta zajedničkog s Batailleovim spisima o misticizmu, smrti i seksualnosti. "Sveta zavjera" aludira na tri takve aktivnosti i uključuju:  igru, erotiku i žrtvovanje. Fasciniran ljudskim žrtvovanjem, Bataille je osnovao tajno društvo, 'Acéphale', čiji je simbol bio čovjek bez glave. Prema legendi: Bataille i ostali članovi društva Acéphalea su pristali biti žrtvovani tijekom inauguracije, iako nitko od njih nije pristao biti krvnik. U djelu "Sveta zavjera", zapravo pozivu na oružje, koji je Bataille objavio u prvom broju 'Acephalea' (časopisa koje je tajno društvo izdavalo) i tamo je potaknuo svoje sljedbenike "neka napuste civilizirani svijet njegovu svjetlost", pa neka se okrenu prema "ekstazi" i "plesu koji čovjeka prisiljava u duet sa fanatizmom".

Članovi Acéphalea bi bilo također pozivani na meditacije nad tekstovima Nietzschea, Freuda i markiza de Sadea (potječu riječi 'sadizam' i 'sadist', te je najpoznatiji po odvratnom djelu "120 dana Sodome"). Prije Prvog svjetskog rata, Guillaume Apollinaire je  proglasio de Sadea kao "čovjeka najslobodnijeg duha, koji je ikada živio“. Počevši od 1930-ih godina, francuski filozofi Simone de Beauvoir, Maurice Blanchot, Jean Paulham, Pierre Klossowski i George Bataille, su proslavljali suverenog prijestupnika, markiza de Sadea, kao uzor savršene slobode. Prema Wasserstromu, u isto vrijeme kada je francuski pisac i umjetnik, Pierre Klossowski,  veličao de Sadea kao osloboditelja, koji je doprinio duhu koji je doveo do Francuske revolucije, Scholem je opisao Jacoba Franka gotovo istim riječima u djelu "Otkupljenje kroz grijeh". Obojica su ovdje prepoznali nasljeđe drevnog gnosticizma. Prema Klossowskom:

"Zlo stoga mora jednom zauvijek eruptirati; loše sjeme mora procvjetati kako bi ga um mogao iščupati i progutati. Jednom riječju, zlo mora jednom zauvijek prevladati u svijetu kako bi se samo uništilo i kako bi Sadeov um mogao pronaći mir." 

Klossowski je sudjelovao u većini izdanja Batailleovog 'Acéphalea', makar krajem 1930-ih godina. Pierre je bio najstariji sin Baladine Klossowske, koja je potjecala od ruskih Židova, emigriranata u Istočnu Prusku; mlađi mu je brat bio slikar, Balthus. Djeca Klossowskih su odrastala u umjetničkom okruženju, uz česte posjete poznatih umjetnika i pisaca njihovom domu, uključujući Pierrea Matissea i Andréa Gidea (koji je bio Pierreov mentor). Među njima je bio i Rainer Maria Rilke, koji se smatra jednim od najznačajnijih pjesnika na njemačkom jeziku, a sa kojim je majka Klossowskog imala aferu. Rilke je također bio prijatelj Gurdjieffovog suradnika, Thomasa de Hartmanna. Rilke je imao aferu i sa Freudovom asistenticom, Lou Andreas-Salomé, u koju je Nietzsche bio zaljubljen.

Klossowski je poznavao Benjamina, te je preveo njegov članak za publikaciju Frankfurtske škole, koju su uređivali Horkheimer i Adorno. Benjamin je upoznao Klossowskog 1935. godine, tijekom sastanka "Counter-Attack", političke skupine koju su osnovali Bataille i André Breton. Bataille i Breton nisu bili u dobrim odnosima, ali su se uspjeli nakratko pomiriti, samo zato da bi regrutirali intelektualce za podršku Narodnoj fronti Leona Bluma. Početkom 1936. godine je Frankfurtska škola angažirala  Klossowskog za prijevod Benjaminovog eseja, "Umjetničko djelo u doba mehaničke reprodukcije", za njihov časopis, 'Zeitschrift für Sozialforshung'. Frankfurtska škola također je angažirala Klossowskog zbog prijevoda niza Horkheimerovih djela. Benjamin je povoljno recenzirao Klossowskijev članak "Zlo i negacija Drugog u filozofiji D.A.F. de Sadea", u 'Zeitschriftu'. Klossowski također pripisuje Benjaminu zaslugu za njegovo uvođenje u proučavanje gnosticizma, putem njemačkog sveska koji mu je Benjamin posudio o Valentinu, Bazilidu i drugim hereticima. Zajedno s drugim suradnicima iz 'Acéphalea', Bataille je 1937. godine objavio posebno izdanje, pod naslovom "Réparation á Nietzsche" ("Popravak Nietzschea“). Prije 1939. godine je postojao široki konsenzus kako je Nietzsche ideološki kum fašizma i nacizma. Među njima su bili kritičari nacizma, poput Heideggerovog prijatelja, Karla Jaspersa i Karla Löwitha, koji su nastojali rehabilitirati Nietzschea, govoreći o "pronevjeri". Učenik Husserla i Heideggera, Löwith, je bio jedan od najplodnijih njemačkih filozofa 20.-tog stoljeća. Od 1941. do 1952. godine je predavao na Teološkom sjemeništu Hartford i 'Novoj školi za društvena istraživanja'. U eseju "O mojoj filozofiji“, Jaspers je napisao: "Dok sam još bio u školi, Spinoza je bio prvi. Kant je tada postao filozof za mene i ostao je... Nietzsche je za mene dobio na važnosti tek kasnije, kao veličanstveno otkrivenje nihilizma i zadatak za njegovo prevladavanje.“ U djelu "Nietzscheovo ludilo“, Bataille kaže: "Onaj tko je jednom shvatio da se samo u ludilu nalazi čovjekovo upotpunjenje, time je doveden do jasnog izbora, i to ne između ludila i razuma, već između laži 'noćne more opravdanog hrkanja' i volje za samosavladavanjem i pobjedom." 

Denis de Rougemont (1906.–1985.) i Mircae Eliade (član 'Ur-grupe') 

Fakultet za sociologiju

Kako je sažeo Wasserstrom: "Ukratko, Scholemova antinomijska nužnost 'pobijediti zlo iznutra' je uživala određenu povezanost,  ne samo s Fakultetom za sociologiju, Eranosom i poviješću religija, nego i sa raspršenom elitom postreligijskog razmišljanja.“ 

Fakultet za sociologiju, koji su osnovali Bataille i Klossowski, bio je labavo povezana skupina francuskih intelektualaca, nazvana po neformalnoj seriji rasprava koje su održavali u Parizu između 1937. i 1939. godine, dok ih rat nije prekinuo. Skupina se sastajala tijekom te dvije godine i održala predavanja o mnogim temama, uključujući: strukturu vojske, markiza de Sadea, englesku monarhiju, književnost, seksualnost, Hitlera i Hegela. Među sudionicima su bili: Hans Mayer, Jean Paulhan, Jean Wahl, Michel Leiris, Alexandre Kojève i André Masson. Koledž je 1939. godine objavio djelo Klossowskog: "Markiz de Sade i revolucija“.

Švicarski pisac i kulturni teoretičar, Denis de Rougemont, autor klasičnog djela "Ljubav na Zapadu", bio je još jedan vođa Koledža (ili Fakulteta) za sociologiju. De Rougemont je prije Drugog svjetskog rata, putem svog časopisa 'Hic et Nunc', upoznao Pariz sa djelima Heideggera, Kierkegaarda i Karla Bartha. U svom klasičnom djelu, "Ljubav na Zapadu", istražuje sufijski utjecaj na psihologiju ljubavi, sve od dvorske ljubavi, preko legende o Tristanu i Izoldi, do Hollywooda. U središtu njegovog istraživanja jest nešto što on smatra neizbježnim sukobom na Zapadu, između braka i strasti. Brak je formalna konvencija, te je povezana sa društvenom i vjerskom odgovornošću. Strast ima korijene u pričama o neuzvraćenoj ljubavi, onoj koju su slavili trubaduri srednjovjekovne Provanse, dajući pritom priznanje sufijama. Prema de Rougemontu, ovi rani pjesnici su propovijedali teologiju usmjerenu na eros, i tako je ta mistična erotska tradicija ušla na Zapad.

Fakultet za sociologiju je odražavao interes za svetu sociologiju, koja se naziva i svetost lijeve ruke. Jedan od motiva su pronašli u proučavanju transgresivne prirode festivala, podsjećajući pritom na moralne obrate iz drevnih Saturnalija i Gozbe luđaka. Roger Caillois, suosnivač Koledža za sociologiju i autor knjige "Čovjek i sveto", koji je nekoliko puta objavio Scholema, napisao je o utjecajnoj "teoriji slavlja": "Ovaj interval univerzalne zbrke, predstavljen festivalskim maskama, predstavlja trenutak u kojem se cijeli svijet ukida. Stoga su tijekom njega dopušteni svi ekscesi. Vaše ponašanje mora biti suprotno pravilu. Sve bi trebalo biti okrenuto naopako....na taj se način sustavno krše svi zakoni koji štite dobar prirodni i društveni poredak.“ Slično tome, de Rougemont je napisao u knjizi "Vražji udio": "[P]okretanje moralnih zakona (ubit ćeš, ukrasti ćeš, lažno svjedočiti ćeš, s čašću); suspenzija zakona; neograničeni troškovi; ljudska žrtva; prerušavanja; procesije; oslobađanje kolektivnih strasti; privremene diskvalifikacije pojedinačnih sukoba. Govorim o izvanrednom stanju, kao što bi se moglo reći o stanju milosti.“

Klossowski će uživati u snažnoj vezi sa Henryjem Corbinom i Mircaea Eliadea (tradicionalist, povjesničar, član Ur-grupe i Batailleov prijatelj), koji su bili ključne osobe i dugogodišnji Scholemovi suradnici na Eranos konferencijama. Denis de Rougemont je jednom evocirao Eranosov ideal, sloganom: "Heretici svijeta, ujedinite se!"  Tijekom godina, interesi na Eranosu su uključivali: jogu i meditaciju na Istoku i Zapadu; drevne kultove Sunca; simboliku svjetlosti u gnozi i ranom kršćanstvu; čovjeka mira, stvaranja i organizacije; istine iz snova.

Među sudionicima ovih konferencija su tijekom godina učestovali: Heinrich Zimmer (istraživač hinduizma); Karl Kerényi (istraživač grčke mitologije); Mircea Eliade; Gilles Quispel (istraživač gnosticizma); Gershom Scholem; i Henry Corbin (istraživač islamskog misticizma). Slijedeći Johna Woodroffea, poznatog i kao Arthur Avalon, brojni su znanstvenici počeli istraživati tantrička učenja, između ostalih su tu bili znanstvenici komparativne religije i indologije, poput: Agehanande Bharatija, Mircee Eliadea, Juliusa Evole, Carla Junga, Alexandre David-Néel, Giuseppea Tuccija i Heinricha Zimmera. Prema Hughu Urbanu:  Zimmer, Evola i Eliade su smatrali tantru "vrhuncem sve indijske misli: najradikalnijim oblikom duhovnosti i arhaičnim srcem starosjedilačke Indije“, smatrajući je idealnom religijom za moderno doba. Sva trojica su na tantru gledali kao na "najtransgresivniji i najnasilniji put do svetog". 

Pred kraj 1930-ih godina je i Kerényi došao u osobni kontakt s Juliusom Evolom. Godine 1937. je Corbin dobio svoje prvo akademsko mjesto na 'Ecole Pratique des Hautes Etudes', u Parizu. Njegova prijateljstva su uključivala, osim Georgesa Bataillea i Rogera Cailloisa, i stručnjaka za indoeuropsku mitologiju, Georgesa Dumézila, te filozofa Nikolaja Berdjajeva.

De Rougemontov "Vražji udio" je financirala, upravo kao i Scholemov "Sabbatai Zevi, mistični Mesija", Mary Mellon, pokroviteljica grupe Eranos i Zaklade Bollingen. Gershom Scholem je, kako izvještava Mircea Eliade, izjavio kako je Jakob Wilhelm Hauer, osnivač Njemačkog vjerskog pokreta i koji je govorio u Eranosu 1934. godine, bio među rijetkim nacistima protiv kojih nije imao nikakvih prigovora. Scholem je bio među autorima koje je subvencionirala Bollingenova zaklada. Paul Radin, još jedan predavač na Eranosu, uvjerio direktora Johna Barretta u važnost njegovog rada o Sabbataiju Zeviju. Prema Gershomu Scholemu: 

"Kada smo mi, odnosno Adolf Portmann, Erich Neumann, Henry Corbin, Ernst Benz, Mircea Eliade, Karl Kerényi i mnogi drugi - znanstvenici religije, psiholozi, filozofi, fizičari i biolozi - pokušavali odigrati svoju ulogu u Eranosu, lik Olge Fröbe je bio ključan, bila je ona koju smo među sobom uvijek nazivali "Velika Majka". Olga Fröbe bila je nezaboravna figura za svakoga tko je ovdje dolazio redovito ili dulje vrijeme. Nikada nisam bio veliki jungijanac... ali moram reći da je Olga Fröbe bila živa slika onoga što se u jungovskoj psihologiji naziva Anima i Animus." 

Iako Bollingenov izdavački posao nije bila tradicionalistička organizacija, objavljivali su djela središnjih figura tradicionalizma, poput vodećeg učenika Renéa Guénona, Anande Coomaraswamyja, kao i Eliadea. Coomaraswamy se dopisivao sa Eliadeom barem od 1936. godine, također je poznavao i Heinricha Zimmera, njemačkog indologa, koji je bio blizak Mary Mellon. Mellonovi su se također sprijateljili s islamistom Louisom Massignonom, profesorom i na Collège de France i na Ecole Pratique des Hautes Etudes (EPHE). Massignonov krug poznanika obuhvaćao je gotovo cijelu intelektualnu elitu Francuske toga vremena, pa su ondje bili: Klossowski, Jacques Maritain, Jean Cocteau i glasnogovornik 'Eranosa', kardinal Jean Daniélou. Massignon je prvi put govorio u Eranosu 1937. godine, te je slijedećih 18 godina bio jedan od najredovitijih govornika. Nakon što je upoznao Mellonove, napravljeni su planovi za objavu nekoliko njegovih djela u Sjedinjenim Državama, posebno njegove studije o al-Hallāju, sufijskom mistiku, koji je pogubljen jer je govorio: "Ja sam Istina". Jung je velik dio svog znanja o islamu dugovao upravo svom prijateljstvu s Massignonom. Jedna osoba koja je posebno pobudila Jungovo zanimanje je bio tajanstveni svetac sufijske tradicije "al Khidr" ("Zeleni“), kojega su Židovi i kršćani, istovremeno, štovali kao Iliju i Svetog Jurja. Massignon je također bio blizak s Martinom Buberom, kojega je opisao kao čovjeka koji je "posljednji, koji je održavao osjećaj svetog u Izraelu".

Claude Lévi-Strauss (1908.–2009.)

Posljednji tabu

Pod Freudovim utjecajem je "tabu incesta“ postao pitanjem od temeljne važnosti za Frankfurtsku školu. Freudove teorije bile su pretjerano zaokupljene seksom, čak i incestom, što se odražava u sabatizmu. Kao što je Scholem primijetio, sabatejci su bili posebno opsjednuti preokretanjem zabrana protiv seksualnosti, posebno onih protiv incesta. Orgijastički rituali su se dugo  zadržali među sabatejskim skupinama, i među Dönmehom, sve do otprilike 1900. godine. Stoga je Freud prikrio frankističko vjerovanje psihološkim žargonom, tvrdeći kako konvencionalni moral neprirodno potiskuje seksualne porive, koji su nametnuti tijekom djetinjstva. Freud je teoretizirao o incestu i iskoristio je grčki mit o Edipu kako bi istaknuo svoja uvjerenja da su ljudi zapravo željni incesta i primorani su potiskivati tu želju.

Uz podršku Rockefellerove zaklade, 'Nova škola' je također odigrala ulogu u osnivanju 'École Libre des Hautes Études' (1942.) u New Yorku. Ovu francusku školu su osnovali francuski akademici u egzilu iz 'École pratique des hautes études' (EPHE), kao neki oblik i instrument intelektualnog otpora, te da bi dočekali intelektualce koji su bježali iz Europe. Među osnivačima su bili:  Jacques Maritain, kao i židovski filozofi, Jean Wahl i Gustave Cohen. Maritainov prijatelj, Jean Cocteau, koji je bio još jedan poznanik Pierrea Klossowskog, prikazivao je obitelj u filmu koji je snimio po svom istoimenom djelu "Les Enfants Terribles" ("Strašna djeca"), iz 1929. godine. Roman (i film) opisuju incestuoznu vezu između brata i sestre. Osim ovog filma, Cocteau je poznat i po ostalim svojim filmovima: "Krv pjesnika" (1930.), "Ljepotica i zvijer" (1946.), "Užasni roditelji" (1948.) i "Orfej" (1949.). Cocteau je dizajnirao scenografiju okultnim inspirirane opere "Pelléas i Mélisanda". Cocteau je napisao blago homoerotičnu i poluautobiografsku "Le livre blanc" ("Bijela knjiga"). Općenito, njegov je rad velikim dijelom bio prožet homoseksualnim prizvukom, homoerotskim slikama i simbolikom.

"Les Enfants Terribles" ("Strašna djeca"), film iz 1950. godine, scenarista Jeana Cocteaua, koji je temeljen na njegovom istoimenom romanu iz 1929. godine. 

Jean Wahl, još jedan član Fakulteta za sociologiju, započeo je karijeru kao sljedbenik Henrija Bergsona i Williama Jamesa. Bio je poznat kao jedan od onih koji su uveli hegelijansku misao u Francusku, 1930-ih godine. U drugom broju 'Acéphalea', uz recenziju Bataillea, Wahl je napisao članak pod naslovom "Nietzsche i smrt Boga", Jaspersovu interpretaciju njegova djela. Prijem Jaspersa, Heideggerovog tajnika, u novom svijetu engleskog govornog područja, snažni utjecaj je imala kritika njegovog djela,  koju su pokrenuli Georg Lukacs, Ernst Bloch, potom i suradnici Frankfurtske škole, koji su ga svi optužili za određeni stupanj intelektualne suučesništva, pri usponu njemačkog fašizma, početkom 1930-ih godina. Wahl je došao u SAD nakon što je pobjegao iz internacije, kao Židov u logoru Drancy (nalazio se sjeveroistočno od Pariza).

Povjesničar Elias Bickerman i lingvist Roman Jakobson su predavali na 'École Libre'. Jakobson, pionir strukturalne lingvistike, bio je povezan s Frankfurtskom školom. Rođen je u Rusiji 1896. godine, u imućnoj obitelji židovskog podrijetla. Početkom ožujka 1939. godine je pobjegao iz Praga i završio u New Yorku, gdje je predavao na 'Novoj školi', američkoj podružnici Frankfurtske škole. Tamo je bio blisko povezan s češkom emigrantskom zajednicom. Sa svojim bliskim prijateljem, ruskim euroazijcem, Nikolajem Trubetzkoyem, Jakobson je zapravo osnovao modernu disciplinu fonologije. Kroz svoj odlučujući utjecaj na Claudea Lévi-Straussa i Rolanda Barthesa, između svih ostalih, Jakobson je postao ključna figura u prilagodbi strukturalne analize svih  disciplina koje su izvan lingvistike, uključujući: filozofiju, antropologiju i književnu teoriju.

1941. godine, židovsko-francuski antropolog i etnolog, Claude Lévi-Strauss, koji je smatrao univerzalni tabu incesta samim temeljem ljudskog društva, dobio je odobrenje za ulazak u Sjedinjene Države i ponuđeno mu je mjesto predavača na 'Novoj školi', u New Yorku. Uz Jamesa Frazera i Franza Boasa, Lévi-Strauss se smatra "ocem moderne antropologije". Lévi-Strauss je vjerovao kako samom prirodom incest nije odbojan, nego je postao zabranjen kroz kulturu. Lévi-Straussova teorija je imala temelje na analizi rada Marcela Maussa, koji je vjerovao kako se u osnovi društva nalazi potreba za razmjenom darova. Budući da očevi i braća ne bi bili voljni dijeliti svoje žene i kćeri, nastao bi nedostatak žena, koji bi onda ugrozio širenje društva. Tako je razvijena "teorija saveza", stvaranjem univerzalne zabrane incesta, a kako bi se provela egzogamija. Teorija saveza, prema kojoj se nečija kći ili sestra ponudi nekome izvan obiteljskog kruga, započinje krug razmjene žena. Zauzvrat, darovatelj ima pravo na ženu iz intimne ili srodničke skupine onoga drugoga. Ovaj navodno globalni fenomen poprima oblik "kruženja žena", koje tako povezuje različite društvene skupine u jednu cjelinu i formira društvo.

Gornji red: Wilhelm Reich, Otto Fenichel, Jenny Waelder. Srednji red: Grete Lehner Bribing, Edward Bribing. Donji red: Edith Buxbaum, Claire Fenichel, Annie Reich.

Freudo-marksizam

Austrijski psiholog, Wilhelm Reich (1897.–1957.), otac seksualne revolucije, razvio je freudo-marksističke teorije Frankfurtske škole i započeo predavati na 'Novoj školi', 1939. godine. Nakon što je 1922. godine diplomirao medicinu na Sveučilištu u Beču, Reich je postao zamjenikom ravnatelja Freudove ambulante, Bečkog ambulatorija. Poput većeg dijela filozofije Frankfurtske škole, i Reichove ideje su se temeljile na Freudovoj teoriji potisnutih instinkta. Freud je također nijekao inherentnu moralnu prirodu ljudskog bića. Umjesto toga, Freud je vjerovao kako je ljudsko ponašanje motivirano nesvjesnim nagonima, prvenstveno libidom, ili "seksualnom energijom“. Freud je predložio proučavanje da bi se shvatilo kako su ti nesvjesni nagoni potisnuti, te kako se izražavaju kroz druge kulturne kanale. Ovu terapiju je nazvao "psihoanalizom“. Freudova teorija se temelji  na ideji da ljudi imaju određene karakteristične instinkte, koji su im inherentni. Najznačajniji su: želja za seksom i predispozicija za nasilnu agresiju prema autoritetima i prema seksualnim konkurentima; gdje oboje ometa zadovoljavanje nečijih instinkta.

U svojoj temeljnoj knjizi, "Civilizacija i njeno nezadovoljstvo", Freud je opisao ono što je smatrao temeljnom napetošću između civilizacije i pojedinca. Primarni sukob proizlazi iz individualne težnje za instinktivnom slobodom, te suprotnog zahtjeva civilizacije za konformizmom i potiskivanjem instinkta. Mnogi primitivni instinkti čovječanstva, poput želje za ubijanjem i nezasitne žudnje za seksualnim zadovoljstvom, štetni su za dobrobit ostatka društva. Kao rezultat toga, civilizacija stvara zakone za potiskivanje tih instinkta. Međutim, ovaj proces usađuje stalni osjećaj nezadovoljstva, kod građana. Ljudi razvijaju neuroze, jer ne mogu tolerirati frustraciju, koju dožive zbog nemogućnosti ispunjenja svog instinkta.

Tijekom 1930-ih godina je Reich bio gotovo središte općeg trenda, među mlađim analitičarima i frankfurtskim sociolozima, koji su pokušavali pomiriti psihoanalizu s marksizmom. Reich je bio među mnogim psihoanalitičarima koji su radili u Berlinskom psihoanalitičkom institutu, osnovan 1920. godine. Kasnije je postao Göringov institut. Institut je razvio filozofsku kombinaciju marksističkog dijalektičkog materijalizma i frojdovske psihoanalize. Među suradnicima su bili: Ernst Simmel, Franz Alexander, Otto Fenichel i Erich Fromm. Alexander je bio mađarsko-američki psihoanalitičar, smatra se jednim od osnivača psihosomatske medicine i psihoanalitičke kriminologije. Godine 1930., Robert Hutchins je pozvao Alexandera neka preuzme mjesto gostujućeg  profesora psihoanalize, na Sveučilištu u Chicagu. Kao plodan pisac, objavio je gotovo 20 stručnih tekstova, npr. "Kastracijski kompleks u formiranju karaktera“ (1923.) i "Temeljni koncepti psihosomatskog istraživanja“ (1943.), doprinoseći tako radu "druge psihoanalitičke generacije", kod širokog raspona tema.

Poput svog prijatelja Wilhelma Reicha, Otto Fenichel, je bio član Bečkog psihoanalitičkog društva i jedan od najutjecajnijih psihoanalitičara u Europi 1920-ih godina. Njegova psihoanalitička teorija neuroze je još uvijek bitan vodič kroz osnovne psihoanalitičke koncepte. Među temama kojima je doprinio struci su bile: ženska seksualnost, osjećaj trijumfa i prethodnice Edipovog kompleksa. Još jedan od članova berlinske skupine marksističkih psihoanalitičara, koji su bili okupljeni oko Reicha, bio je Erich Fromm. On je kasnije donio freudo-marksističke ideje u prognanu Frankfurtsku školu, koju su predvodili Horkheimer i Adorno. Fromm je tvrdio da je Freud bio jedan od "arhitekata modernog doba“, uz Einsteina i Marxa. Ipak, smatrao je Marxa daleko povijesno važnijim od Freuda, kao i profinjenijim misliocem.

Upravo je Simmel, 1930. godine, dijagnosticirao shizofreniju princezi Alice od Battenberga (majka princa Philipa i studentica Keyserlingove škole mudrosti), nakon što je ova govorila kako komunicira s Kristom i Budom. Alice je potom prisilno odvedena od obitelji i smještena u sanatorij Ludwiga Binswangera, u Kreuzlingenu, Švicarska. Binswanger je također blisko surađivao s Freudom, kao i s Carlom Jungom i Eugenom Bleulerom. Na Binswangera je dodatno utjecala egzistencijalna filozofija, kroz djela Heideggera, Husserla i Martina Bubera. On i Simmel stalno su se konzultirali s Freudom, koji je vjerovao kako su Aliceine zablude rezultat seksualne frustracije. Freud je preporučio "rendgensko snimanje jajnika kako bi se ubio njezin libido." 

Slika lijevo: Ernst Simmel (1882.–1947.). Sredina: princeza Marie Bonaparte (1882.–1962.), šogorica majke princa Philipa, princeze Alice od Battenberga, i bliska Freudova prijateljica. Desno: Princ Valdemar od Danske (s novinama) i nećak, princ George od Grčke i Danske. 

Preporuka za smještaj Alice u sanatorije je stigla od njene šogorice, princeze Marie Bonaparte, praunuke cara Napoleona I. od Francuske, ugledne članice 'Société Psychanalytique de Paris', također bliske Freudove prijateljice. Marie je bila udana za brata Alicinog supruga, princa Georgea od Grčke i Danske. Georgeov i Andrewov otac je bio George I. od Grčke, sin Kristijana IX. od Danske i Louise od Hesse-Kassela, prijateljice grofice de Keller, koja se udala za Alexandrea Saint-Yvesa d'Alveydrea (osnivač sinarhizma). Njihova majka je bila Olga Konstantinovna od Rusije, unuka cara Nikole I., nećakinja cara Aleksandra II., kao i prva rođakinja cara Aleksandra III. Godine 1891. je George pratio rođaka, budućeg cara Nikolu II., na njegovom putovanju u Aziju. Tamo ga je spasio od pokušaja atentata u Japanu, događaj koji je postao poznat kao Otsu incident.

Ali, George je bio zaljubljen u svog ujaka, princa Valdemara od Danske, brata Georgea I. od Grčke. Marie je imala mnogo afera, uključujući i sa Freudovim učenikom, Rudolfom Loewensteinom; kao i sa Aristideom Briandom, ađutantom njena supruga.  Međutim, Marie je patila od onoga što se nazivalo "frigidnošću". Rumunjski modernistički kipar, Constantin Brâncuș, izazvao je skandal 1919. godine, kada je prikazao Marie kao veliki falus (nazvao ga "Princeza X"), simbolizirajući time njenu opsesiju penisom i cjeloživotnu potragu za postizanjem vaginalnog orgazma, naravno, uz Freudovu pomoć. Marie je objavljivala  rezultate svojih istraživanja pod pseudonimom A.E. Narjani, predstavila je svoju teoriju frigidnosti, nakon što je izmjerila udaljenost između vagine i glavića klitorisa kod 200 žena. Marie je imala tri neuspješne operacije klitorisa u pokušaju liječenja frigidnosti. Godine 1925. se Marie konzultirala s Freudom za liječenje. Na temelju interpretacije Edipovog kompleksa, Marie se zapitala da li je incest možda odgovor na njene probleme. Pitala je Freuda treba li imati spolne odnose sa svojim sinom kako bi postigla orgazam, ali Freud joj je očito savjetovao da to ipak ne čini. Freud je Marie uputio poznatu primjedbu: "Veliko pitanje, na koje nikada nije odgovoreno i na koje ja još nisam uspio odgovoriti, unatoč 30 godina istraživanja ženske duše, jest: 'Što žena želi?'“

Marieino bogatstvo i ugled je pridonijelo popularnosti psihoanalize, te je omogućilo Freudov bijeg iz nacističke Njemačke. U Londonu je, 1938. godine, Ernest Jones, tadašnji predsjednik Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja (IPA), iskoristio svoje osobno poznanstvo s ministrom unutarnjih poslova, Sir Samuelom Hoareom, kako bi ubrzao izdavanje dozvola za Freuda i njegovu obitelj, te je nagovorio predsjednika Kraljevskog društva, Sir Williama Bragga, neka osobno piše Lordu Halifaxu, tražeći da se u Berlinu i Beču izvrši diplomatski pritisak u Freudovu korist. Freud, njegova supruga Martha i kći Anna, napustili su Beč Orient Expressom, 04. lipnja. Slijedećeg su dana stigli u Pariz, gdje su odsjeli kao gosti Marie, prije nego što su otputovali u London. Među onima koji su posjetili Freuda u Londonu su bili: Salvador Dalí, Stefan Zweig, Leonard Woolf, Virginia Woolf i H.G. Wells. Predstavnici Kraljevskog društva su pozvali Freuda neka popuni prijavu za članstvo.

Wilhelm Reich i orgonski akumulator.

1929. godine su Wilhelm Reich i njegova supruga, Annie Pink, posjetili Sovjetski Savez. Bili su na nizu predavanja i vratili se još uvjereniji u vezu između seksualnog i ekonomskog ugnjetavanja, te u potrebu integriranja ideja Marxa i Freuda. Reich je bio autor nekoliko utjecajnih knjiga, uključujući "Masovnu psihologiju fašizma" (1933.) i "Seksualnu revoluciju" (1936.). "Masovna psihologija fašizma" istražuje kako fašisti dolaze na vlast i objašnjava njihov uspon kao simptom seksualne represije. Ovdje Reich također nagađa kako je matrijarhat jedini pravi obiteljski tip, "prirodno društvo". Seksualna revolucija, čiji je izvorni podnaslov bio "zbog socijalističkog restrukturiranja ljudi“, analizira ono što je Reich smatrao krizom "buržoaskog seksualnog morala". Reich se smatra jednom od najradikalnijih figura u povijesti psihijatrije. Nakon što je stigao u Sjedinjene Države, skovao je termin "orgon", riječ koja je izvedena kao kombinacija riječi "orgazam" i "organizam". Ovaj je termin koristio za označavanje iskonske kozmičke energije (koju je vjerovao kako je otkrio), a koju su svi drugi zvali "Bog". Reich 1940. godine započinje sa izgradnjom "akumulatora orgonske energije". Bili su to uređaji u koje bi njegovi pacijenti sjeli, kako bi iskoristili navodne zdravstvene prednosti, što je dovelo do novinskih priča o "seks kutijama" - koje su liječile rak.

Marilyn Monroe, rođena kao Norma Jean Baker

Seks simbol

Za freudo-marksiste - budući se povijest nije smatrala klasnom borbom nego je to bila borba protiv represije naših "instinkta", onda je njihova misija bila  - borba protiv autoritarizma kroz seksualno oslobođenje. Glumica i "seks simbol“, Marilyn Monroe,  redovito će se podvrgavati psihoanalizi, sve od 1955. godine do svoje smrti. Posjećivala je psihijatre: Margaret Hohenberg, Anne Freud i njenu prijateljicu, Marianne Kris, kao i Ralpha Greensona. Svi su oni bili blisko vezani s freudo-marksističkom tradicijom. Ernst Kris je bio austrijski psihoanalitičar i povjesničar umjetnosti. Radio je sa Freudom i postao član Bečkog psihoanalitičkog društva. Godine 1927. se Kris oženio Marianne Rie, kćeri Freudovog prijatelja, Oscara Riea. Marianne je stekla diplomu medicine u Beču, 1925. godine. Nastavila je studij u Berlinu, gdje ju je na Freudovu preporuku - psihoanalizirao Franz Alexander. Freud je Marianne nazivao svojom "posvojenom kćeri". Freudovi i Kriseovi zajedno su pobjegli od nacista i otišli u London, 1938. godine. Marianne i Ernst su potom nastavili za New York, gdje je ona razvila privatnu praksu, specijaliziranu za kliničke aspekte freudovske dječje psihoanalize. 1940. godine je Ernst Kris postao gostujući profesor na 'Novoj školi za društvena istraživanja'. Tamo je pokrenuo istraživački projekt o totalitarnoj komunikaciji, uz Hansa Speiera, njemačko-američkog sociologa, koji je radio s vladom Sjedinjenih Država kao stručnjak za Njemačku, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1945. Kris je suosnovao časopis "Psihoanalitička studija djeteta", uz Anne Freud i princezu Marie Bonaparte.

                                Dr. Ernst Kris (1900.–1957.)                                                                                Marianne Kris (u sredini)

Marilynin psihijatar, u vrijeme njene smrti, bio je Ralph R. Greenson. On je studirao medicinu u Švicarskoj, a analizirao ga je Wilhelm Stekel, kontroverzni Freudov student, kao i Otto Fenichel i Frances Deri, u Los Angelesu. Prije emigracije iz Austrije, 1936. godine, Frances Deri, rođena je u Austriji i radila kao primalja u Njemačkoj, a zatim se školovala za analitičarku u timu frojdovskih marksista, gdje su bili: Fenichel, Erich Fromm, Wilhelm Reich, Ernst Simmel i drugi. Nakon što su se školovali i zajedno ispolitizirali u Berlinu i Beču, ovi psihoanalitičari su se raspršili diljem svijeta, navodno zbog uspona nacista. Većina se naselila u Sjedinjenim Državama i Engleskoj, gdje su svi postali utjecajni učitelji. Deri je objavljivala članke o nesanici i sublimaciji, te je doprinosila analizi koprofilije, fantaziji da bude dijelom tijela partnera u seksualnoj podložnosti. Emigrant u Sjedinjene Države, kada je pobjegao od Hitlera, 1934. godine, Simmel se nastanio u Los Angelesu. Tamo je, zajedno s Fenichelom, bio osnivačem 'Losanđeleskog psihoanalitičkog društva i instituta' (LAPSI). Jedan od Simmelovih značajnih doprinosa bio je u antologiji o antisemitizmu iz 1946. godine. To je temeljeno kao doprinos simpoziju, koji je održan 1944. godine u San Franciscu, a koji su održali, između ostalih, Adorno, Fenichel i Max Horkheimer.

Deri, koja je strastveno voljela film, povezala se s LAPSI-jem, specijalizirala se za analizu glumaca i pružala je pomoć i smjernice Greensonu. Greensona je Marilyn preporučila njegova dobra prijateljica, Marianne Kris. Kada je Marilyn htjela novog psihoanalitičara, koji bi zamijenio Hohenberga, nazvala je Annu Freud koja joj je onda preporučila Marianne Kris. Greenson je imao i druge poznate glumačke klijente, uključujući: Tonyja Curtisa, Franka Sinatru i Vivien Leigh. Greenson i njegova supruga,  Hildi Greenson, bili su dobri prijatelji s Annom Freud, Fawn Brodie i Margaret Mead. On je imao reputaciju popularnog predavača, i naslovi predavanja su bili tipa: "Emocionalna uključenost“, "Zašto muškarci vole rat“, "Seks bez strasti“, "Sophie Portnoy konačno uzvraća“, "Vrag me natjerao na to, dr. Freud“, "Ljudi u potrazi za obitelji“, itd. U svom djelu "Posebni problemi u psihoterapiji s bogatima i slavnima“, Greenson je opisao svoja iskustva s Marilyn, onaj dio svog profesionalnog i osobnog života koji mu je postao opsesijom. 

Monroe se počela podvrgavati psihoanalizi na preporuku Leeja Strasberga, "oca metodičke glume u Americi", koji je vjerovao da se glumac mora suočiti sa svojim emocionalnim traumama i iskoristiti ih u svojim izvedbama. Nažalost, sa 15 godina se majka marilyn Monroe, Gladys Pearl Baker (rođena Monroe), udala za Johna Newtona Bakera, koji je bio nasilnik. Gladys je uspješno podnijela zahtjev za razvod i dobila je samostalno skrbništvo, 1923. godine. 10 godina kasnije je Gladys kupila kuću u Hollywoodu, koju su dijelili s glumcima Georgeom i Maude Atkinson, koji su možda seksualno zlostavljali Marilyn. U siječnju 1934. godine je Gladys doživjela mentalni slom, dijagnosticirana joj je paranoidna shizofrenija, te je smještena u Metropolitansku državnu bolnicu. Marilyn je postala štićenicom države, ali je neko vrijeme živjela s prijateljicom svoje majke, Grace Goddard, i njenim suprugom, Erwinom "Docom" Goddardom, koji ju je također zlostavljao.

Grace je željela da Marilyn postane glumica, odnosno, željela je od nje stvoriti filmsku zvijezdu.

Dr. Ralph R. Greenson (Marilynin "Svengali“) i Marilynina kućna pomoćnica, Eunice Murray, obrazovana u swedenborgijskoj školi, kao i udana za sina swedenborgijskog svećenika

Marilyn je počela posjećivati Greensona sedam dana tjedno u njegovom domu, a na kraju i dva puta dnevno. Greenson je na kraju dogovorio za Marilyn dadilju, po imenu Eunice Murray, koja se školovala u swedenborgijskoj školi i bila udana za sina swedenborgijskog svećenika, Johna Murraya. Svi u Marilyninoj okolini su bili uvjereni da su Greenson i Murray izvor njenih problema. Iskusni vizažist Allan Snyder je opisao Eunice kao "vrlo čudnu damu. Greenson ju je uveo u Marilynin život, a ona je uvijek šaptala, šaptala i slušala. Bila je ona stalna prisutnost, izvještavala je sve Greensonu, a Marilyn je to brzo shvatila.“ Murray je također bila odgovorna za redovito davanje opasnih doza barbiturata, koje je nazivala "vitaminskim injekcijama". Greenson je govorio  Marilyninom agentu, Charlesu Feldmanu, kako "može nagovoriti svoju pacijenticu da pristane na bilo koji razuman zahtjev. Iako nije želio da njegovu vezu smatramo Svengalijevom, zapravo ju je mogao nagovoriti na bilo što razumno bi on poželio."

Na prijedlog Marianne Kris, Monroe se prvi put sama prijavila u Psihijatrijsku kliniku Payne Whitney u New Yorku. To je bilo godinu dana prije nego što je navodno počinila samoubojstvo, u kolovozu 1962. godine. Smještena je na odjel namijenjen za teško mentalno bolesne osobe, s psihozom i bila je zaključana u tapeciranoj ćeliji. Monroe je konačno uspjela napustiti bolnicu,  uz pomoć svog bivšeg supruga Joea DiMaggia i preselila se u Medicinski centar Sveučilišta Columbia, gdje je provela dodatnih dvadeset dana. Marianne je kasnije priznala da je njen izbor bolnice bila greška. Ipak, Marianne je bila jedna od glavnih korisnica Marilynine oporuke. Kada je Marianne umrla, ostavila je ovo nasljeđe centru za dječju terapiju, londonskoj klinici Tavistock Center, koju je izvorno osnovala Anna Freud. Taj je novac iskorišten za financiranje Centra za mlade obitelji "Monroe".

Psihoanaliza

Ernst Kris, zajedno s psihoanalitičarem Walterom C. Langerom i dr. Bertramom D. Lewinom, iz Njujorškog psihoanalitičkog instituta, surađivao je s američkim psihologom, Henryjem A. Murrayjem, na izvješću koje je 1943. godine naručio William "Divlji Bill" Donovan, voditelj Ureda za strateške usluge (OSS), prethodnik CIA-e, pod naslovom: "Analiza osobnosti Adolfa Hitlera".

U Berlinu je 1920-ih godina Lewin imao obuku u psihoanalizi s Franzom Alexanderom, iz Berlinskog psihoanalitičkog instituta. Lewin je objavio svoj prvi analitički članak, 1930. godine, zatim su uslijedili i drugi raznih tema, od dijabetesa i klaustrofobije, do tijela kao falusa. Glavni fokus njegova interesa su bila manična stanja, karakterizirao ih je prolaznim identifikacijama, uz  mnoštvo vanjskih figura. Murray, ravnatelj Harvardske psihološke klinike, kasnije je postao kolega Timothyja Learyja, na Sveučilištu Harvard. Tamo su, od 1959. do 1962. godine, proveli cijeli niz psihološki štetnih eksperimenata na studentima preddiplomskog studija; jedan od studenata je bio Ted Kaczynski, kasnije poznat kao Unabomber.

Murray je bio regrutiran u seksualni kult svog prijatelja Carla Junga. Murray se oženio 1916. godine u dobi od 23 godine, ali nakon sedam godina braka, 1923. godine, tada kao biokemičar na Sveučilištu Rockefeller u New Yorku, upoznao je i zaljubio se u Christianu Morgan. U novoj biografiji Chaima Weizmanna, na hebrejskom jeziku, Motti Golani i Jehuda Reinharz citiraju dokumente koji pokazuju kako Christiana Morgan, 1921. godine, imala vezu s Weizmannom. Budući da Murray nije htio ostaviti suprugu, doživio je niz ozbiljnih problema. Morgan mu je, nakon toga, savjetovala neka posjeti Junga, 1927. godine. Po Jungovom su savjetu postali ljubavnici, "kako bi otključali svoju podsvijest i svoju kreativnost“. Kako je opisao Richard Noll:

"U kasnijim godinama, oponašajući Junga, Murray je izgradio vlastiti "Toranj“ u Massachusettsu, koji su on i Morgan ukrasili vlastitim mističnim slikama i crtežima. Vjerovali su da obavljaju važan duhovni rad za cijelo čovječanstvo i započinju novi oblik religije. Stvorili su vlastiti novi panteon bogova, u kojem je sunce simboliziralo najviše božanstvo. Sunce su naslikali u središtu stropa glavne ritualne sobe svog tornja. Osim orgija, alkohola i seksa, prepuštali su se i detaljnim magičnim ritualima, koji su uključivali recitacije iz Jungovih djela." 

Murray je izradio dijagnozu Hitlera kao osobe koja pokazuje sve klasične simptome paranoidne shizofrenije: "Preosjetljivost, panika, tjeskobe, iracionalna ljubomora, deluzije progona, deluzije svemoći i mesijanstva.“ Izvješće je također zaključilo kako je Hitler bio posebno ekstreman slučaj "kontraaktivnog tipa“, što je najvjerojatnije rezultat neke traume iz djetinjstva. Izvješće opisuje ovaj tip kao:

"…obilježen intenzivnim, tvrdoglavim naporima (1) da se prevladaju rani invaliditeti, slabosti i poniženja (rane samopoštovanja, a ponekad i uvrede ponosa). To se postiže formacijom reakcije Idealega koja uključuje (i) potiskivanje i poricanje inferiornih dijelova sebe i (ii) nastojanje da se postane (ili da se zamišlja da se postalo) potpuna suprotnost, predstavljena Idealegom ili slikom superiornog ja koje uspješno ostvaruje nekada nemoguće podvige i time liječi rane ponosa i osvaja opće poštovanje, prestiž, slavu."