Jezik Majstora

Što definira čovjeka? Koja je suština onoga što jesmo?

Možda je to sposobnost i želja da se postavljaju upravo ovakva pitanja.

Na nekoj razini, 'kultura' koju naseljavaju ljudi poput nas, tj. ljudi koji čitaju, pišu, misle, brinu se, prihvaćaju pitanja kao valjana - jest kultura odvojenosti; ortodoksija subjekta i objekta. Nešto odvaja 'nas' od 'njih', gdje je 'nas' homo sapiens, vrsta uspravnog hominida, a 'oni' svako drugo živo biće koje nastanjuje ovu živu Zemlju. Što je izvor ove odvojenosti? Je li to Bog? Jesmo li stvoreni da budemo drugačiji, da budemo gospodari ili upravitelji? Jesmo li 'evoluirali' svoje razlike? Zašto uopće mislimo da smo drugačiji? Je li to zato što smo jedina vrsta koja piše eseje?

To su kružna pitanja. Poput Zemlje i njezinih godišnjih doba, ona se nikada ne prestaju okretati.

Koja je granica između nas i njih? Postoji li uopće? U jednom smislu, ne. Mi smo vrsta primata, gotovo genetski identična našem najbližem hominidnom rođaku, čimpanzi. Dijelimo mnoge njihove karakteristike ponašanja i imamo mnogo zajedničkog s drugim sisavcima, sa svim živim bićima. Rađamo se, umiremo, natječemo se, surađujemo, razmnožavamo se, a obrasci u kojima sve to radimo jasno su predvidljivi iz naše evolucijske povijesti.

Pa ipak, istovremeno se zavaravamo ovakvim razgovorima. Nismo samo još jedna vrsta majmuna; čak i oni, poput mene, koji bi voljeli tako misliti – koji bi voljeli vjerovati da bi neki Povratak mogao biti moguć – znaju da nije tako. Mi smo odvojeni. Sama činjenica takve odvojenosti jest ono što je smanjilo broj drugih majmuna na kritičnu razinu i promijenilo biosferu samog planeta. Nešto ljude čini drugačijima: čini nas toliko svedominantnima, toliko sveprožimajućima, da smo u tren oka u kojem naša vrsta postoji – samo 300 000 godina, od 4,6 milijardi koliko Zemlja postoji – izazvali planetarni pomak veći od svega viđenog u eonima, učinili smo to svjesno i još uvijek, unatoč svemu što znamo, odbijamo stati.

Što nam daje tu moć? Vatra? Alati? Oružje? Ili, ono što je svako od toga, i sve to odjednom: jezik?

Jezik je naš najučinkovitiji alat i naše najmoćnije oružje. Ako želite vidjeti koliko je to oružje moćno, osvrnite se oko sebe. Jednostavan razgovor može biti okršaj: postavljanje stavova, natezanje naprijed-natrag, ispitivanje terena. Najočitije jest to što je način na koji koristimo jezik (kada se ne slažemo) često militariziran; a kada su pitanja o kojima se raspravlja egzistencijalna, jezični rat može izbiti na vidjelo.

U svom eseju "Politika i engleski jezik", napisanom 1946. godine, George Orwell objašnjava kako je jezik "instrument koji oblikujemo za vlastite svrhe". Pišući ubrzo nakon poraza fašizma, ali s komunizmom koji je bio agresivno u usponu i sukobljavao se s liberalno-kapitalističkim Zapadom, Orwell je imao mnogo prilika proučavati kako se jezik nepošteno koristio za vođenje političkih i kulturnih ratova, te kako bi pobjednici iskoristili priliku da prepišu govorne obrasce; time i načine gledanja gubitnika. Budući da riječi koje koristimo odražavaju naš svjetonazor, kontrola jezika pomaže u kontroli slike koju vidimo o svijetu.

Ništa se puno ne mijenja. U razjedinjenoj političkoj i kulturnoj atmosferi današnjeg Zapada, ne moramo daleko tražiti da bi vidjeli upotrebu jezika povezanu s kulturnim i političkim bitkama. Najočitije se to vidi u svakodnevnoj borbi da se riječima ograniči protivnik. Definirajte pojmove koje drugi moraju koristiti i već imate prednost. Npr. ako želite karikirati argumente nekoga tko govori protiv trenutnog liberalno-kapitalističkog konsenzusa, nazovete ga populistom. Što to znači? Nitko se ne slaže. Ali, to je učinkovit način umanjivanja svjetonazora vaših protivnika, ili jednostavnog zaglibljavanja u raspravi i poricanju.

Slično, i obično iz druge perspektive, optuživanje vaših protivnika kako su probuđeni (još jedna etiketa koju malo ljudi ikada svjesno primijeni na sebe) ima sličan učinak. Ako se osjećate agresivnije, ili jednostavno gubite raspravu, onda možete izvući teško oružje. Vaš protivnik može postati pahuljica, borac za socijalnu pravdu, mrzitelj ili fašist. Do ove je točke rat već izbio na otvoreno. Sada se ljudi ne svađaju oko problema, ideja, prijedloga, pristupa. Trgaju se koja će uvreda najdulje opstati. U doba lakih skandala na društvenim mrežama, ovakve jezične prepirke imaju depresivnu, rutinsku i poznatu notu.

Nepoštena upotreba jezika jest jedan od načina korištenja riječi kao oružja. Drugi je osmišljavanje i provođenje jezične, time i kulturne, ortodoksije. Ova vrsta jezične policije je bila otvorena značajka državnog komunizma; gdje je netočna upotreba ili otpor službeno odobrenoj terminologiji, mogao dovesti do propagandnog suđenja, pa čak i smrti. Sve su to situacije koje je Orwell obilježio svojim izumom 'novogovora', u svom romanu "1984".

No, iako je jezična (time i misaona) kontrola najočitija u totalitarnim režimima, neki oblik kontrola se događa u svakoj kulturi. Jezična kontrola jest bezvremenska metoda kojom kulturna ili politička elita uspostavlja i drži vlast. Ideologija ovih elita može varirati: komunistička ili fašistička, progresivna ili konzervativna, ali njihov entuzijazam prema tome da narede masama kako koristiti jezik - nikada ne jenjava.

U Britaniji su, prije oko 100 godina, postojale jasne jezične granice koje pisci nisu mogli prijeći, ukoliko nisu htjeli da im se knjige zabrane ili im se naruši ugled; dok su oznake za ono što je "pristojan“ javni jezik su bile vrlo jasno izražene i mjere su se provodile. Ono što bi se danas smatralo uobičajenim psovanjem se tada smatralo opscenošću, koja im je mogla okončati karijeru. U Britaniji danas, kao i u većem dijelu zapadnog svijeta, ove konzervativne granice su se raspale s kulturom koja ih je izrodila, ali samo izražavanje nikako nije slobodno. Jednostavno ih je zamijenio novi oblik jezičnih ispravnosti, koji održava nova elita, koja sada nije tradicionalistička ili konzervativna, nego je ljevičarska i liberalna.

Danas postoji neslužbena politička i kulturna granica, strogo nadzirana jezična ortodoksija, koju znamo da ne možemo osporiti bez kazne. Kazne za prelazak ove granice: izražavanje neortodoksnog mišljenja, korištenje netočnog rječnika, ili izazivanje onih koji nadziraju ortodoksiju - mogu se kretati od javnog vrijeđanja na društvenim mrežama, pa sve do gubitka posla, sredstava za život i ugleda. Velike su šanse kako ćete, ako upravo sada posjetite svoj Twitter feed, vidjeti nekoga tko se ovako ponaša.

Ovo su močvare u koje nas je potopilo naše jezično oružje. Jezik se nepošteno koristi, u promjenjivim političkim i kulturnim spektrima, kako bi se prikrile namjere, tj. jasno izgovorila tiranija nad umom i tijelom. Ono što bi trebalo biti naše najslavnije oruđe - simbolična misao, apstrahirana i predstavljena riječima - postalo je grubo oružje ratovanja. Zašto?

Ja sam pisac, ali mi je trebalo dugo vremena da, tijekom života i u radu, odgovorim na ovo pitanje. Što je jezik? Što je pisani jezik, jer upravo pisanje definira našu upotrebu jezika u modernom dobu? Pisanje i čitanje, 'pismenost' kako to nazivamo, smatramo jednom od osnovnih životnih potreba. Malo je ljudi kroz povijest znalo čitati ili pisati, ali danas se diljem svijeta pismenost promiče kao neupitno dobro. Opsesivno mjerimo napredak i radimo na proširenju dosega pismenosti.

Ali, sposobnost čitanja i pisanja ujedno je i sposobnost apstrahiranja. Upravo prelazite očima preko nekih oznaka na ekranu. Zašto? Zato što prenose značenje, a to značenje se prenosi zajedničkim dogovorom o apstrakciji. Vi i ja se slažemo oko značenja konceptualnog pojma poput 'apstrakcije', ili, zapravo: 'konceptualnog'. Ja koristim riječ, ove oznake prenose tu riječ vama i nadam se kako me razumijete. Već bi trebalo biti jasno koliko prostora za zbunjenost sve ovo uzrokuje. Kako znam da je moja 'apstrakcija' ista kao tvoja? Ne znam. Mogu raditi samo ono što sam se naučio raditi tijekom dugih godina pisanja: koristiti ove simbole u najboljoj kombinaciji koju mogu i nadati se najboljem. Pritom se mučim prenijeti dubinu i značenje svog stvarnog, utjelovljenog ljudskog iskustva terminima koji su, u najboljem slučaju, čudno apstrahirani iz stvarnog života.

Većina bi ljudi kroz povijest teško razumjela svrhu nepomičnog zurenja u neke tragove na papiru ili sjajnom ekranu. Ideja da bi oni mogli pomoći bilo kome da shvati složenost životne stvarnosti, činila bi se apsurdnom; kao što se mnogima još uvijek čini. Ponekad pisci mogu zaboraviti koliko se mnogima čini besmislenim, ili jednostavno samo zbunjujućim, pisanje za život. Možemo zaboraviti koliko se bavimo apstrakcijom. Možemo zamijeniti ove riječi za stvarnost koju bi trebale prenijeti.

Ova zbrka - označitelja i označenog, izvorne stvarnosti i njene destilirane biti - jedan je od razloga zašto završavamo u jezičnim ratovima. Mislimo, na nekoj razini, da ako možemo kontrolirati označitelja, tada će ta kontrola procuriti u stvarnost. Mislimo da će korištenje naših simbola za definiranje stvarnosti promijeniti prirodu same stvarnosti.

Riječi nisu stvarne. Mislim da smo to zaboravili. U kulturi, koja se sve više bavi apstraktima - to je opasan oblik zaborava.

Kulturni ekolog David Abram, u svojoj knjizi "Čarolija osjetilnog", tvrdi da je identificirao onaj trenutak kada je pisani jezik preskočio granicu od ukorijenjenosti do apstrakcije. Gradivni blokovi semitskog pisanog jezika – alef-bet – objašnjava, bili su niz znakova, svaki temeljen na suglasniku u govornom jeziku. Bilo ih je dvadeset i dva i njihovom se pojavom "otvara nova udaljenost između ljudske kulture i ostatka prirode". Zašto? Zato što je, za razliku od svakog pisanog jezika prije (egipatski hijeroglifi možda su najpoznatiji primjer) - alef-bet, koji je kasnije (preko Grka) postao naša vlastita abeceda – bio sastavljen od pisanih znakova, koji više nisu izravno predstavljali stvarnu stvar, u stvarnom svijetu.

Izvorno slovo A, piše Abram, možda je nekoć predstavljalo oblik volovske glave; O je možda bilo oko; Q stražnji dio i rep majmuna. Ali, kada su ih se semitski narodi dočepali, pretvorili u apstraktne simbole i zapisali, a Grci kasnije završili posao - veza između kulture i prirode konačno je izgubljena. Pisani jezik više nije bio vizualno vezan za svijet fizičkih, stvarnih i prirodnih stvari. Slova su sada samo znakovi, koji nisu označavali ništa drugo, osim vlastitog unutarnjeg značenja. Ljudi su mogli razgovarati s drugim ljudima, kodom koji su razumjeli i inspirirali samo oni sami. Jezik je postao internaliziran. Više nije predstavljao oblike svijeta oko sebe. Predstavljao je samo ono što su vidjeli u svom umu. 

Pitanje tada postaje: kojoj vrsti uma?

U svojoj knjizi iz 2009. godine, "Gospodar i njegov izaslanik", bivši psihijatar, Iain McGilchrist, iscrpno, rijetko fascinantno i  detaljno, objašnava pojam onoga što naziva "podijeljenim mozgom“. Oslanjajući se na neuroznanost, povijest i filozofiju, on sugerira kako dvije hemisfere ljudskog mozga imaju različite funkcionalne pristupe percipiranju stvarnosti. Dok popularna mitologija može percipirati "desnu hemisferu" kao onu koja se bavi "emocijama", te "lijevu hemisferu" ono koja se bavi "razumom" - McGilchrist sugerira kako je podjela puno temeljnija. Desna hemisfera mozga, sugerira on, razumije kako gledati na cijelu sliku; lijeva hemisfera razumije kako ispitati njezine dijelove. Obje su korisne, zapravo su obje nužne, za ljudski život; ali razuman način povezivanja sa svijetom izvan naših glava zahtijeva - da lijeva hemisfera bude sluga desne. Drugim riječima:  sposobnost rastavljanja života je korisna samo ako je u službi holističkog razumijevanja.

"Modernost", sugerira McGilchrist, "je proces u kojem je 'Izaslanik', tj. lijeva hemisfera – uzurpirao 'Gospodara', tj. desnu stranu.  Sada plaćamo cijenu ovoga."

Ako je ovo istina, onda objašnjava mnogo toga. Objašnjava zašto vjerujemo da je 'razum' najviše ljudsko postignuće i osnova našeg društva, dok je vjerojatnije kako se razum razvio samo kao alat za služenje našoj intuiciji. Objašnjava zašto se koncept poput 'intuicije' odbacuju u našoj kulturi opsjednutoj razumom, unatoč tome što ima jasnu evolucijsku osnovu i svakodnevnu korisnost. Objašnjava zašto ateisti ne razumiju religiju. Objašnjava zašto ne uspijevamo shvatiti simboliku mita. Objašnjava zašto zamišljamo svijet kao 'resurs', a ne kao isprepletenu mrežu živih bića. Objašnjava podjelu subjekt-objekt, koja nas muči od prosvjetiteljstva. Objašnjava atomske bombe, umjetnu inteligenciju i ekocid.

Objašnjava i zašto je naš jezik postao utilitaran, apstraktan i često toksičan: zašto toliko često služi svrsi onih koji bi demontirali svijet, ili ga prenamijenili za ljudsku upotrebu. Jezik više ne služi dijelu mozga koji, McGilchristovim riječima, "vjeruje, ali ne zna". Nego služi onom dijelu koji "zna, ali ne vjeruje". Naše riječi više ne služe cjelovitosti. Služe fragmentaciji, a mi smo ih iskoristili kako bi opravdali izgradnju fragmentiranog svijeta.

Ako ne možete riješiti problem načinom razmišljanja, ili alatima koji su ga stvorili, što to znači za one čiji su alati riječi? To je pitanje do kojeg sada dolazim i koje ne mogu izbjeći. Jer imam sumnju, dugotrajnu sumnju, ali sam kružio oko nje, ne želeći se s njom u potpunosti suočiti. To je slijedeće: Riječi su problem. Da je sam jezik, ili barem vrsta jezika koju koristimo, apstrahiran, sveden na ove tragove tinte, upravo sam dijelom procesa kojim desakraliziramo svijet. Da je pisanje alat ekocida.

Iskoračite iz balona riječi, tj. izađite izvan pismenih kultura postprosvjetiteljskog svijeta, pa ćete uskoro pronaći ljude koji bi se složili. Uništili smo većinu svjetskih usmenih kultura, ali one koje su ostale, koje se drže, ponekad nas mogu otvoriti, i možda okriviti za štetu koju nanosimo svojim pisanjem, svojom simboličkom apstrakcijom, svojim stalnim tokom brbljanja, svojim beskrajnim riječima.

Godine 1980., Russell Means, pripadnik naroda Oglala Lakota iz plemena Sioux, aktivist u Pokretu američkih Indijanaca, okupator Alcatraza i Wounded Kneea, održao je govor o tome za što se konkretno zalaže i zašto se on (uz mnoge druge  američke Indijance, što je njegova preferirana terminologija) – buni protiv uspostavljenih struktura. Means je oklijevao održati javni govor, pa ga je trebalo nagovoriti neka to učini. Pristao je samo pod jednim uvjetom: da ga ne mora zapisati. U svom obraćanju objasnio je svoje obrazloženje:

"Jedini mogući početak za izjavu ove vrste jest da mrzim pisanje. Sam proces utjelovljuje europski koncept 'legitimnog'  razmišljanja; ono što je napisano ima važnost, koja je uskraćena izgovorenom. Moja kultura, kultura Lakota, ima usmenu tradiciju, pa obično odbacujem pisanje. To je jedan od načina bijelog svijeta da uništi kulture neeuropskih naroda, nametanje apstrakcije, preko izgovorenog odnosa naroda."

Bilo kakav pojam "oslobođenja", za američke Indijance ili bilo koga drugog, rekao je Means, morao je ići daleko izvan bitaka o površinskim strukturama, daleko izvan rasprava o ekonomiji ili politici. Nije se radilo o marksizmu nasuprot kapitalizmu, religiji nasuprot sekularizmu, desnici nasuprot ljevici. To su, prema Meansu, bile samo različite krhotine istog razbijenog prozora:

"Newton je, na primjer, "revolucionirao" fiziku i takozvane prirodne znanosti, svodeći fizički svemir na linearnu matematičku jednadžbu. Descartes je učinio isto s kulturom. John Locke je to učinio s politikom, a Adam Smith s ekonomijom. Svaki od ovih "mislilaca" uzeo je dio duhovnosti ljudskog postojanja, i pretvorio ga u kod, apstrakciju... Svaka od ovih intelektualnih revolucija je poslužila tome da se europski mentalitet još više apstrahira, da se iz svemira ukloni divna složenost i duhovnost, i zamijeni logičnim slijedom: jedan, dva, tri. Odgovor!"

Do čega vodi ovaj apstraktni kod? Prema Meansu, ovaj "europski um" (ono što bi McGilchrist nazvao lijevom hemisferom ili pobunjeničkom izaslanicom) vodi do odčaravanja svijeta; do njegovog svođenja na dijelove koji se mogu iskoristiti za usku, otrovnu verziju ljudskog "napretka", koji može na kraju uništiti sam ljudski duh i samu mrežu života:

"Europska materijalistička tradicija despiritualizacije svemira je vrlo slična mentalnom procesu koji vodi u dehumanizaciju druge osobe... U smislu despiritualizacije svemira, mentalni proces funkcionira tako da postane vrlinom uništiti cijeli planet. Pojmovi poput napretka i razvoja se ovdje koriste kao pokrivne riječi, način na koji se pobjeda i sloboda koriste za opravdanje pokolja u procesu dehumanizacije. Npr. špekulant nekretninama može se referirati na "razvoj" parcele zemljišta, putem otvaranja kamenoloma šljunka; razvoj ovdje znači potpuno, trajno uništenje, uz uklanjanje same zemlje. Ali, europska logika je dobila nekoliko tona šljunka, kojim se može 'razviti' više zemlje, putem izgradnje cestovnih nasipnica. U konačnici, cijeli svemir je otvoren - s europskog gledišta - za ovu vrstu ludila."

Govoreći kao Europljanin, dužan sam raspravljati s Meansom o geografskom deskriptoru ove vrste mentaliteta. Iako je možda nastao u Europi, to je nešto dublje, nešto što nije vezano za mjesto ili rasu, zbog čega se tako brzo proširilo na sve kontinente i kulture, tijekom posljednjeg pola stoljeća. To je trijumf izaslanika, oslobođenog svojih okova, našim slobodnim riječima.

Kako se sluga može vratiti na svoje mjesto, ako ikada može? Primitivistički filozof, John Zerzan, kontinuiranim istraživanjima izvora "otuđenja“ čovječanstva od ostatka života, u jednom je trenu postavio isto pitanje, kojim je započeo ovaj esej. Njegov zaključak je bio jednako radikalan, koliko i drugi koji dolazi:

"U istom smislu kao što se objektivizirano vrijeme smatralo bitnim za svijest, Hegel ga je nazvao "nužnim otuđenjem", tako je i jezik, podjednako lažan. Jezik se, s pravom, može smatrati temeljnom ideologijom, možda jednako dubokom odvojenošću od prirodnog svijeta, kao i samopostojeće vrijeme. Ako bezvremenost rješava jaz između spontanosti i svijesti, bezjezičnost onda može biti podjednako nužna."

Dvije stvari nas fatalno odvajaju od ostatka prirode, kaže Zerzan. Prvo: naša koncepcija vremena, prošlosti i budućnosti, koja nas sprječava da jednostavno postojimo u trenutku. I drugo: jezik. Ako je to istina, a meni zvuči uvjerljivo, što treba učiniti?

Što treba učiniti? Dok tipkam to pitanje, dok se simboli koji predstavljaju njegovo značenje pojavljuju na ekranu preda mnom, ne mogu se suzdržati od osmijeha. To je vrsta pitanja koju bi postavio samo Izaslanik. To je pitanje lijeve hemisfere, pitanje subjekt-objekt. Jedan dva tri, Odgovor! kako je rekao Russell Means. A odgovor na ovo ne-pitanje jest, naravno: ništa. Nema ništa što bi se moglo 'učiniti' u vezi s tim tko i što smo, barem ako to znači identificiranje problema, a zatim njegovo rješavanje. Ideja identificiranja 'problema', tj. korištenja samog jezika kao alata za utvrđivanje stvari, njihovo definiranje, rastavljanje i zatim njihovo poboljšanje, jest kobno pogrešna. Život nije problem koji treba riješiti. To je stanje u kojem treba boraviti. Vjerovati u bilo što drugo znači ići putem prema tiraniji; putem kojim već dugo hodamo, čak i dok vjerujemo kako hodamo prema slobodi.  .

Ne, ne postoji 'rješenje' za 'problem' jezika, kao što ne možemo 'riješiti' 'problem' ljudskog bića. Ali, postoje drugi jezici i drugi načini njihove upotrebe. Standardizirani globalizirani engleski, zapisani i rašireni mrežama, uvijek će služiti svom gospodaru, monokulturi Stroja koja ubija Zemlju. Forma definira funkciju. Stroj govori kroz naše riječi. Globalni kapitalizam čučnuo je na moj materinji jezik (engleski) i transformirao ga u jezik svoje prateće globalizirane „kulture“, koja zapravo uopće nije kultura, već proizvod svjetskog ekonomskog stroja, koji namjerava izbrisati sve granice - granice i posebnosti u ime 'rasta' koji jede Zemlju.

To mene, Engleza, koji piše na engleskom, ostavlja s pitanjem. Ako je ovaj jezik, i ne samo ovaj jezik, postao alat kontrole, kakav bi jezik mogao biti alat za njegovo poništavanje?

Drugi način za postaviti isto pitanje: koje jezike Stroj ne govori?

Ako Izaslanik upravlja našim svijetom, onda svi govorimo njegovim jezikom, jer smo svi u tome obučeni. To je jezik jasnoće, seciranja, dijelova, a ne zbrojeva, specijalizacije, razočaranja, razuma, teorijske, a ne praktične stručnosti, tehnoloških 'rješenja', birokracije, apstrakcije, mehanizma. Izaslanik će, ako se ne kontrolira, pretvoriti naš svijet u stroj, jer misli da on to već jest. U tom procesu, pretvoriti će i nas u strojeve.

Jezično, dakle, svi bi trebali poticati Gospodara neka ponovno stekne moć. To znači raditi s načinima viđenja i komunikacije koje kultura strojeva umanjuje ili ismijava, ali koje je svako tradicionalno društvo prije pojave modernosti razumjelo i s kojima je radilo. To znači mit, religiju, praktično znanje utemeljeno na fizičkom radu, ukorijenjene slike, holističke koncepcije života, komunikaciju s neljudskim bićima, poeziju, složenost, pitanja koja nemaju odgovore, pitanja koja uopće nisu pitanja. To znači vidjeti vrijeme kao krug, a ne kao liniju; život kao proces, a ne kao zagonetku koju treba riješiti; smrt kao dio tog života, a ne kao neprijatelja kojega treba pobijediti. Ponekad, užas nad užasima, to znači i prihvatanje neznanja. To znači naučiti stati i šutjeti.

Ukratko: to znači preokrenuti načine na koje Strojno društvo konceptualizira svijet čiji smo dio. Nemoguće? Pa, naravno, ako 'razmišljate globalno', kako nam je svima naloženo. Ovo nije političko rješenje. Ali, onda, ovo niti nije politički projekt. To nije rad za birokraciju, državu, 'pokret'; razmišljajte tako, iskoristite te riječi i odmah ste pali natrag u jamu iz koje ste upravo ispuzali.

Ne, ovo je mali, intimni i osobni posao. To je posao za jedan cijeli život, ili nekoliko života. Dok ne znate govoriti, nećete imati ništa korisno za reći. Dok ne shvatite kakvo je to oružje tvoj jezik i čemu je namijenjen, onda nikada nećete saznati u koji nas je  rat Stroj poslao i kako bi trebao pobjeći s bojnog polja u planine.

Na našem dugom putovanju u doba ekocida, zaboravili smo kako govoriti, ili čak i što bi trebali govoriti. Svakako smo zaboravili kako slušati i što slušati. Tišina sada zove. Moramo povratiti pažnju. Gospodar se mora vratiti iz dugog izgnanstva. Počnimo.

Hvala na čitanju. 

BY: Paul Kingsnorth; 22.06.2025.