Ljevičarska prijetnja teritorijalnom integritetu Irana

Liberali i socijaldemokrati, kao i zagovornici globalizma otvorenih granica, često navode Kirov Cilindar kao prvu Povelju o ljudskim pravima. No, to je samo još jedan klinasti natpis, koji je kohezivno definirao karakter iranske nacionalnosti prije nekih 25 stoljeća. Visoko u stijeni, na licu planine Behistun, u planinskom lancu Zagros, u iranskoj provinciji Kermanshah - nalazi se bareljef i natpis titanskih razmjera, koji datira iz ranog 5. stoljeća prije Krista. Bareljef prikazuje Darija Velikog kako veže devet pobunjenika i separatista, te gazi po palom tijelu njihovog vođe. Među tim muškarcima su dva Elamca, jedan Babilonac i šest Perzijanaca, koji su (kako se tvrdi) pokušali razderati carstvo koje je stvorio Kir Veliki, a proširio njegov sin Kambiz II. Darije, kao vojskovođa koji je preuzeo ahemenidsko prijestolje u državnom udaru zbog osiguranja teritorijalnog integriteta i političke izdržljivosti Iranskog Carstva, identificira se kao "Perzijanac, Arijevac, arijskog porijekla" i spominje ime "Ahura Mazda" najmanje 25 puta, kada prepričava zločine ovih pokrajinskih i regionalnih vođa, te se hvali kako ih je nemilosrdno pokosio zbog njihove izdaje. Behistun ili Bisotun (od staroperzijskog Baga Stana, ili "božansko mjesto"), koji je UNESCO proglasio mjestom svjetske baštine, bio bi u ozbiljnoj opasnosti da bude razneseno dinamitom, ukoliko bi se ostvario scenarij, prema kojemu bi se kurdske regije Irana odvojile, te stvorile neovisni Kurdistan, zajedno s Kurdima u Iraku, Siriji i moguće, Turskoj.

Iran se uspio održati. Nakon razdoblja gubitka je Iran uspio i povratiti svoj teritorijalni integritet i društvenu koheziju, i to puno dulje od bilo koje druge velike povijesne nacije na Zemlji, a koja je u jednom trenutku povijesti uspostavila carstvo svjetske klase. Prostranstvo i dugovječnost Ahemenidskog (559.–330. pr. Kr.), Partskog (247. pr. Kr.–224. n. Kr.), Sasanidskog (224.–651.) i Safavidskog/Afšaridskog (1501.-1747.) carstva - obuhvaćala su cijeli sadašnji iranski teritorij. Svako od ovih carstava se protezalo daleko izvan teritorija današnjeg Irana, i to na mnogo zemalja na Bliskom istoku, Kavkazu, i u Srednjoj Aziji. Ali, u moderno doba, kada je započelo sa ruskim carskim, kao i britanskim kolonijalnim spletkama, pa sve do miješanja Sovjetskog Saveza u unutarnje politike Irana - teritorijalni integritet je više puta bio napadan i ugrožen. Meritokratska dinastija Pahlavi i teokratska Islamska Republika (koja se uspostavila na kraju), uspjele su obraniti granice koje su naslijedile. No, sada kada prvi put postoji stvarna perspektiva za revolucionarnu demokratizaciju Irana - zemlja se suočava s neviđenim razmjerima spletki, koje su usmjerene na poticanje secesije i društvenog inženjeringa, putem "balkanizacije" Irana. Iako „balkanizacija“ nije pravi izraz, jer za razliku od balkanskih zemalja, drevna i organska nacija Irana je svemirom udaljena od umjetno uspostavljene države.

Međutim, koalicija "osviještenih" ili radikalno lijevih skupina, koje sve vjeruju u multikulturalizam, politiku identiteta, kulturni relativizam, postmoderni feminizam i koje sebe smatraju borcima za "socijalnu pravdu" - pokušavaju uvesti korozivan i ogorčen diskurs iz urušavajućeg zapadnog svijeta, u raspravu o obliku novog iranskog političkog sustava. Ova koalicija je stvorena na Zapadu i predstavlja novi oblik ljevice, uz novi diskurs za ljevičare koji se prodaje pod nazivom multikulturalizam.

Ljevičari su odigrali ključnu ulogu u dovođenju Islamske Republike na vlast u Iranskoj revoluciji, 1979. godine. Oni žele, takoreći, vratiti revoluciju, koju smatraju kako su im je ajatolasi i islamisti ukrali.

Budući da je nacionalni ponos na predislamsku baštinu Irana široko prihvaćen od velike većine Iranaca, i to posebno mladih, kao koplje i štit protiv sada bankrotiranog ideološkog diskursa Islamske Republike, izravni pozivi na etnički separatizam i uništenje Irana putem regionalnog secesionizma, blago rečeno, naišlo bi na gluhe uši. Stoga su, oni koji su stvorili ovu skrivenu agendu, umjesto toga, prikrili svoje ciljeve revizionističkim povijesnim prikazom strukture i karaktera društveno-političkog poretka Ahemenidskog Irana ili, kako je poznato na Zapadu, prvog i najvećeg Perzijskog Carstva. Univerzalno poštovana, od strane svih Iranaca, kao institucija odgovorna za koheziju iranskog nacionalnog identiteta i kao osnova temeljnih vrijednosti koje definiraju iransku baštinu, Ahemenidska država je model koji bi se, ako bi se mogao iskriviti i pronevjeriti, mogao iskoristiti za opravdanje politika kulturne ljevice, koje utiru put teritorijalnoj dezintegraciji Irana i uništenju društvenog tkiva zemlje.

Povijesni revizionizam, vezano uz Ahemenidski Iran tvrdi kako je satrapijski sustav Ahemenida bio decentralizirani, pokrajinski sustav upravljanja, sličan modernom demokratskom federalizmu. Također tvrde kako u Perzijskom Carstvu, u biti, nije bilo ograničenja etničke raznolikosti, uključivosti, kulturnog pluralizma i vjerske tolerancije. Drugim riječima, prema njima, postoji drevni presedan za politiku identiteta i kulturni relativizam u Iranu. To su kategorički lažne tvrdnje i namjerno utemeljene na pogrešnoj i pristranoj historiografiji.

Povijest ljevice u Iranu

Ljevičarska misao je postala značajna snaga u Iranu nakon Drugog svjetskog rata, tijekom kojega je sjeverni Iran bio napadnut i okupiran od strane Sovjetskog Saveza, od 1941. do 1946. godine. Sovjeti su ostavili nasljeđe radikalnog ljevičarskog političkog aktivizma. Tijekom režima Mohameda Reze Pahlavija, od 1941. do 1979. godine, ljevičarska misao igrala je važnu ulogu u iranskom političkom diskursu. Ljevičarske skupine i stranke su bile poprilično aktivne u zemlji, a njihovi članovi su često bili metom uhićenja i zatvaranja, od strane režimskih sigurnosnih snaga. Upravo su isti ovi ljevičari, zapravo, predvodili Iransku revoluciju (1978.–1979.).  Ljevičarski mislioci i pisci, poput Alija Shariatija, Jalala Al-e Ahmada i Mehdija Bazargana (prvog premijera Islamske Republike Iran), razvili su vlastita tumačenja ljevičarske teorije, te je primijenili na specifične uvjete iranskog društva. Revoluciju iz 1979. godine su od njih preoteli ajatolasi i drugi islamisti, koji su nastavili s čišćenjem ljevičara, ali nakon što su iskoristili njihove intelektualce i gerilske snage za svrgavanje šahovog režima i preuzimanje vlasti.

Jedna od najistaknutijih ljevičarskih organizacija Irana, tijekom tog razdoblja, bila je Tudeh stranka. Osnovana 1941. godine, Tudeh stranka Irana je bila najveća komunistička stranka u zemlji. Među njenim vođama bili su: Ahmad Qavam, Reza Radmanesh i Iraj Eskandari. Stranka je podržavala vladu premijera Mohammeda Mossadegha, koji je zauzvrat prihvatio Tudehovo pravo da legalno sudjeluje u izbornom procesu, te da imenuje svoje kandidate za izbore u Parlament. Djelomično je strah od Mossadeghovog legalnog prihvaćanja Tudeha i katalizirali puč, orkestriran od strane MI6 i CIA, 1953. godine, kojim je svrgnuta Mossadegh-ova vlada i vraćen je na vlast šah, koji je prije pobjegao iz zemlje (1951.). Nakon ovog puča je stranka Tudeh zabranjena, a mnogi njeni članovi su uhićeni, progonjeni, a u nekim slučajevima i pogubljeni.

Još jedna važna ljevičarska skupina je bila Organizacija iranskih narodnih fedaijana (Većine). Osnovao ju je 1971. godine Mansoor Hekmat, a kasnije ju je vodio Saeed Soltanpour. Skupina se zalagala za oružanu borbu protiv Pahlavijevog režima, te je bila uključena u nekoliko činova političkog nasilja. Iste godine, kada je osnovana ova skupina, Hamid Ashraf je prekinuo suradnju sa ovom organizacijom, kako bi osnovao vlastitu verziju organizacije: Iranske narodne fedaije (Manjine), bila je glavni čimbenik u organiziranju ujedinjenog fronta svih revolucionarnih snaga protiv Pahlavijevog režima. Među tim drugim revolucionarnim snagama su bili: Iranski narodni fedai gerilci, koje je 1979. osnovao Massoud Ahmadzadeh; Savez iranskih komunista, također osnovan 1979., pod vodstvom Kazema Samija, Bahmana Nirumanda i, na kraju, ali ne i najmanje važno, Ibrahima Yazdija, koji će kasnije postati prvi ministar vanjskih poslova Islamske Republike Iran.

Međutim, daleko najznačajnija, najutjecajnija i najdugotrajnija, od svih ljevičarskih ili maoističkih revolucionarnih skupina, a koje su sudjelovale u Iranskoj revoluciji, i koje su značajno oblikovale Islamsku Republiku Iran, od samog njezina osnutka jest Narodna mojahedinska organizacija Irana (PMOI), poznata i kao Mojaheddin-e-Khalq (MEK). Skupinu su 1965. godine, na Teheranskom sveučilištu, osnovali ljevičarski muslimanski studenti, Mohammad Hanifnejad i Ali-Asghar Badizadegan. Na kraju ju je predvodio Massoud Rajavi, koji je tvrdio kako je bio izabran za predsjednika Islamske Republike Iran 1980. godine, ali mu je navodno uskraćena pobjeda, i to zbog izborne prijevare koju je naredio ajatolah Homeini. Od Massoudove smrti, 2003. godine, skupinu predvodi njegova supruga Maryam Rajavi, koja i dan danas predvodi MEK.

U ranim godinama svog postojanja se MEK prvenstveno usredotočio na suprotstavljanje šahovom režimu, te su sudjelovali u nizu nasilnih akcija, uključujući bombaške napade i atentate. Nakon Iranske revolucije, 1979. godine, skupina je u početku podržavala vladu ajatolaha Homeinija, ali je ubrzo pala u nemilost. Nakon navodne izborne prijevare, 1980. godine, kojom je Rajaviju uskraćeno mjesto predsjednika Islamske Republike, Mojahedin je započeo kampanju oružanog otpora protiv Homeinija. Tijekom iransko-iračkog rata, brojne jedinice predvođene Mojahedinima su prebjegle na stranu Iraka. MEK je prihvatio poziv Saddama Husseina da napravi bazu u Iraku, pod vodstvom Rajavija. To se dogodilo u ono isto vrijeme dok je Saddam Hussein koristio kemijsko oružje protiv Iranaca, u agresivnom ratu usmjerenom na uništenje teritorijalnog integriteta Irana, kao i zauzimanja naftnih resursa u  Khuzestanu. Skupina se tijekom tog vremena uključila u niz vojnih akcija protiv Irana, uključujući prekogranične napade i sabotaže. Nakon završetka iransko-iračkog rata, tamo od 1990-ih godine, MEK je usmjerio svoju pozornost na lobiranje kod zapadnih vlada, kako bi bili prihvaćeni kao jedina legitimna oporba i "demokratska" alternativa Islamskoj Republici – istoj onoj Islamskoj Republici kojoj je ova ljevičarska ili maoistička skupina toliko pomogla da dođe na vlast, 1979. godine. Kada bi se radilo samo o tome da su pripadnici mudžahedini, to bi bila jedna stvar. Ali, najuporniji ostaci ove, jako dobro financirane i naoružane skupine, sada se spaja s novom generacijom energičnijih iranskih ljevičara, koji pokušavaju uvesti najnoviju "woke" mutaciju marksizma sa Zapada, kroz  suvremene taktike u borbi za "demokratski Iran". Usvojili su antikolonijalistički diskurs kulturnog marksizma. Zato, i kako bi to učinili, projiciraju sliku "opresivnog kolonizatora" u perzijski kontekst, gdje taj kontekst nema stvarnu povijesnu relevantnost.

"Balkanizacija" Irana kao ljevičarska agenda

Diskurs o "demokratskoj" balkanizaciji i "samoodređenju“ navodno koloniziranih i potlačenih naroda donekle se razlikuje od centraliziranog modela superdržave Kine. Kulturni ljevičari su došli do zaključka da su velike i moćne zemlje, poput Irana, prevelike kako bi ih kontrolirali i njima manipulirali. Potrebno ih je, stoga, razbiti "demokratizacijom“, što znači stvaranje umjetnog diskursa etničkog separatizma, zatim održavanje referenduma za autonomiju, a zatim i za secesiju.

Kao dio ovog procesa, oni također žele ukloniti snažne suverene ovih moćnih zemalja. Nasljedni monarh, poput iranskog šaha, ako se pokaže imalo domoljubnim, moći će se oduprijeti pokušajima balkanizacije svoje zemlje desetljećima, sve dok je na vlasti. Nasuprot tome, ono što se naziva "demokratizacijom" zapravo omogućuje uspostavljanje oligarhije, one u kojoj su suparnički kandidati tzv "demokracije" kontrolirani agendom kulturne ljevice; ironično, putem lobiranja i korporativnog kapitala. Ti demokrati zauzvrat olakšavaju raspad zemlje, društveni i teritorijalni, tako da se manji dijelovi koji su iz nje izrezani mogu lakše kontrolirati i opljačkati njihovi resursi. Agenda Wokea u konačnici ima za cilj centralno planiranje i nametanje jedne kulture, politički korektne kulture, ali na putu do ovog krajnjeg cilja slijedi strategiju "zavadi pa vladaj". To je ono što Kurdi, Azeri, Baludži i ostale manjine u Iranu ne uspijevaju shvatiti, kada dopuste da njima manipuliraju propagandisti. Svi bi na kraju postali slabiji i ranjiviji, bez jednog  kohezivnog Irana, čiji su svi sastavni dio.

Većina Iranaca danas potvrđuje svoj kolektivni identitet kao dio civilizacije koja seže unatrag najmanje 3000 godina. Humanitarizam, znanstveni napredak i poetsku kreativnost smatraju sastavnim dijelovima tog identiteta, budući se on izražavao kroz genijalne ljude u svim područjima, od državništva i znanosti, do poezije i arhitekture. Ta većina govori perzijski i prepoznaje ga kao de facto nacionalni jezik Irana tisućljećima. Također su svjesni činjenice kako je njihov jezik bio lingua franca, kojim su stoljećima govorili neperzijanci od Anatolije do Indije, i kako je to do sada jedini nezapadni jezik kojim su se globalno služili ljudi. 

Međutim, mala skupina aktivista i agitatora (nesumnjivo podržani od strane stranih obavještajnih agencija, poput onih iz SAD-a, Velike Britanije, Saudijske Arabije i Emirata) pokušava mobilizirati razne manjine u Iranu protiv spomenutog "zdravog razuma" Iranaca (kako bi to Tom Paine nazvao). Namjeravaju iskoristiti pad Islamske Republike, od strane spomenute većine, kako bi potaknuli secesiju i balkanizaciju Irana. U nastojanju implementacije i 'naoružanja' diskursa raznolikosti, identitetske politike i kulturnog relativizma - oni ciljaju na raspad iranskog društva, nakon čega slijedi gubitak teritorijalnog integriteta zemlje.

Stvarni ciljevi ovog kontingenta su sljedeći. Žele istisnuti perzijski kao nacionalni jezik Irana, prisiljavajući vladu neka dopusti, ne samo podučavanje raznih plemenskih jezika, već čak i opće obrazovanje na tim opskurnim plemenskim jezicima, umjesto na svjetski povijesnom i međunarodnom jeziku - perzijskom. Ovi navodno marginalizirani jezici uključuju: azerski turkijski, kao i jedan poseban dijalekt kurdskog i beludžijskog jezika. Osim ovih plemenskih jezika, žele međunarodni jezik arapski postaviti kao službeni u Huzestanu (koji nazivaju "Al-Ahwaz"), čime bi ovu izuzetno bogatu naftom iransku pokrajinu doveli u orbitu arapskog svijeta. To nas dovodi do njihovih teritorijalnih ambicija. Pozivaju na odcjepljenje Huzestana ili "Al-Ahwaza", Kurdistana i Balučistana od Irana, kao i na spajanje onoga što je ostalo od iranskog Azerbajdžana s tzv. "Republikom Azerbajdžan" (koju su ruski imperijalisti uzeli od Irana u 19. stoljeću, a zatim je pretvorili u Sovjetsku Socijalističku Republiku).

Međutim, budući da zagovornici ovog planiranog uništenja Irana ne bi imali nikakvu podršku, onda kada bi otvoreno iznijeli puni opseg svojih stvarnih ciljeva, mudro su usvojili umjereniju strategiju, te tako koriste postmodernistički diskurs o socijalnoj pravdi. Vjeruju kako na taj način mogu osvojiti srca najprogresivnijih ljudi, čak i među perzijskom većinom Iranaca. Arapi, Kurdi, Azeri, Baludži i druge manjine u Iranu su navodno "institucionalno ugnjetavane putem sistemskog rasizma", u obliku službenog statusa perzijskog (kao nacionalnog) jezika Irana i ujednačenim pravnim sustavom unitarne iranske Republike koji se primjenjuje, na temelju Ustava, u svim pokrajinama zemlje, bez obzira na njihovu etničku ili jezičnu demografiju. Njihov odgovor: Federalizam, kao sredstvo decentralizacije vlasti, zakona i kulture u Iranu. Žele da Islamsku Republiku Iran zamijeni Savezna Republika Iran, i to s vrlo slabom saveznom vladom, koja bi priznala veliku autonomiju provincijama u kojima je demografija uglavnom neperzijska.

Naravno, oni ne prepoznaju kako, od te neperzijske većine je većina etničkih Iranaca, i polovica njih govori iranski jezik, koji nije perzijski. Kurdi i Baludži su etnički i jezično Iranci. Baš kao što su kantonski Kinezi etnički Han Kinezi, iako ne govore mandarinski. U međuvremenu, velika većina Azerbajdžanaca također su etnički Iranci, iako su stoljeća brutalnog seldžučkog ugnjetavanja mnoge od njih navela da izvorno govore turkijskim dijalektom - jezikom Turaka, koji su vodili genocidni osvajački rat protiv samanidskog i bujidskog Irana. "Azerbajdžan" je zapravo kavkaski kulturni izvor Irana, zemlja iz koje je Zaratustra došao (oko jezera Urmija). Sadašnji oblik njihovog imena je turkijska iskvarenica srednjoperzijskog Azarpadegan ili "utvrda vatre", vezano na svete, vječno goruće, vatre zoroastrizma. Tati i Tališi sjevernog Azerbajdžana (tzv. "Republika Azerbajdžan") govore iranskim jezikom, koji ih identificira kao potomke drevnih Medijaca. Oni su formirali prvu povijesnu iransku državu (Medijsko kraljevstvo), a zatim suosnivali Ahemenidsko Carstvo, zajedno s Perzijancima (Kir Veliki bio je kraljevski Medijac prema majčinom podrijetlu, a samo Perzijanac po očevom podrijetlu). Samo su Arapi Huzestana oni koji nisu ni etnički, niti su jezično Iranci, nego su oni Iranci samo po državljanstvu i usvajanju nacionalne kulture. Ali, domaći stanovnici Huzestana zapravo i nisu Arapi, ništa više nego što su većina Sirijaca, Libanonaca ili Egipćana, etnički Arapi. Baš kao i ovi drevni narodi i njihove zemlje, iranska pokrajina Huzestan bila je arabizirana. Huzestan je mjesto drevnog Elama i Šušana, civilizacija koje datiraju još iz sumerskog razdoblja, a koje su bile duboko integrirane u Ahemenidsko Carstvo prije više od 2500 godina, čime su postale temelji iranskog nacionalnog identiteta, zajedno s indoeuropskim kulturama Perzijanaca, Medijaca i Skita. Opet, daleko od toga da bi pokret SJW-a, "probuđenih" antiiranskih iranskih aktivista, koji je još u nastajanju, sve ovo prepoznao. To bi značilo afirmaciju kategorije "iranski" na etničkoj i jezičnoj razini, što oni odbijaju učiniti,  unatoč činjenici da (otkako su ga Europljani osnovali u 18. stoljeću) postoji cijelo međunarodno akademsko područje, koje je priznato i poznato kao "iranologija" ili iranske studije.

Umjesto toga, oni uporno inzistiraju na činjenici kako je, 1935. godine, Reza Šah Pahlavi zatražio od zapadnih političara i diplomata neka ono što su navikli nazivati ​​"Perzijom" nazovu njenim endonimom, naime "Iranom" (na modernom perzijskom), ili "Arijana" na staroperzijskom, upravo u ono vrijeme kada se Reza Šah dodvoravao Adolfu Hitleru i nacističkoj Njemačkoj. Doista, oni smatraju kako je iranski identitet kao "zemlje Arijevaca" - intrinzično rasistički, šovinistički i supremacistički - unatoč činjenici što (posebno) mnogi Kurdi prihvaćaju taj arijski identitet barem jednako žarko kao i bilo koji Perzijanac. "Iran" je za njih opresivna imperijalna ideja, ako ne i otvoreni "rasistički" konstrukt, ostvaren u kontekstu porasta nacionalizma na Zapadu. Nije važno što Perzijanci i svi ostali Iranci nikada nisu nazivali "Perzijsko Carstvo", već su svoju zemlju dosljedno nazivali "Aryana Khashatra" (Aryan Imperium), sve od najmanje 550. godine prije Krista do 651. godine. Ahemenidsko i Partsko Carstvo nazivali su se "Aryana Khashatra" na staroperzijskom, odnosno partskom pahlavijskom jeziku; Sasanidsko Carstvo nazivalo se "Iran Shahr" (opet, što znači "Aryana Carstvo"), to je skraćenica od "Aryana Khashatra" na kasnijem pahlavijskom jeziku Sasanida. "Iran" je očito skraćeni oblik od "Aryana". To je izraz koji su koristili svi srednjovjekovni perzijski pjesnici za označavanje svoje zemlje, čak i nakon islamskog osvajanja Irana, uključujući ovdje i Ferdowsija u nacionalnom epu zemlje, Shahnameh. Ali, ono što ovi "probuđeni" Iranci žele jest Iran u kojem Kurdi, Baludži, Azeri i Arapi - više ne uče jezik Ferdowsija i drugih svjetski poznatih perzijskih pjesnika - ubuduće i tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja.

Nekoliko incidenata u 20. stoljeću sugerira na činjenicu kako opasnost od secesionizma u Iranu treba shvatiti ozbiljno, posebno kada se vidi da se takav diskurs sada mobilizira, samo kako bi se potaknuli novi pokušaji balkanizacije Irana. 1941. godine, tijekom Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez je napao Iran sa sjeverozapada i okupirao je iransku pokrajinu Azerbajdžan. Sovjetski Savez je zatim uspostavio separatističku 'Azerbajdžansku narodnu vladu', koju je predvodio Ja'far Pishevari, a koja je potrajala do 1946. godine. Kurdska demokratska stranka Irana (KDPI) osnovana je 1945. godine, i bila je uključena u razne sukobe sa središnjom vladom, i pod Pahalvijevim režimom i pod sadašnjom Islamskom Republikom. Godine 1979., nakon Islamske revolucije, kurdske skupine su, predvođene Mustafom Barzanijem (imao podršku iračkog režima Saddama Husseina), proglasile Kurdsku Autonomnu Republiku u pokrajini Kurdistan, sa sjedištem u gradu Mahabadu. Vlada ajatolaha Homeinija je brzo ugušila ovu "Mahabadsku Republiku". U 1970-im godinama je osnovana Narodna stranka Balučistana (BPP), koja je pozivala na stvaranje neovisne države Balučistan, u Iranu i Pakistanu. 2004. godine je skupina, pod nazivom Oslobodilačka vojska Balučistana (BLA), pokrenula niz napada na vladine ciljeve u pokrajini, ali pokret je od tada oslabljen putem vladinih represijama. U 1970-ima su određeni Arapi iz pokrajine Khuzestan osnovali Arapsku narodnu demokratsku stranku Irana (APDPI), pozivajući također na odcjepljenje pokrajine, gdje se nalazi  većina iranskih nacionalnih naftnih resursa. Godine 1980., nakon Islamske revolucije, APDPI je pokrenuo oružani ustanak. Unatoč podršci Iraka, koji je tada bio u ratu s Iranom, novonastala Islamska Republika je uspjela slomiti ove secesionističke snage.

Teritorijalni integritet drevnog Irana

Islamska Republika, tijekom proteklih 46 godina, sa svojim Korpusom islamske revolucionarne garde (IRGC), uspješno je održavala teritorijalni integritet Irana. Sada, kada je svrgavanje režima izgleda postalo neizbježno, obnovljeni pokušaji secesije od strane etničkih manjina, potaknuti uvezenim diskursom kulturne ljevice o identitetskoj politici i socijalnoj pravdi - predstavljaju ozbiljnu prijetnju budućnosti ove 3000 godina stare nacije. To je posebno slučaj ako si dobronamjerni, ali naivni liberalni i progresivni Perzijanci, koji čine demografsku većinu zemlje, dopuste neka ih se navede na implementaciju onoga što smatraju modernim diskursom, na suvremenom Zapadu. Čak je i Herodot, još u doba Drevnog Perzijskog Carstva, primijetio koliko je Perzijancima bilo važno biti naj"moderniji" narod na svijetu.

Ostavimo cinizam po strani, u srži ovog lukavog pokušaja uništenja Irana jest revizionistički pogled na prvo i najveće Perzijsko Carstvo, režim koji je postavio temelje Irana, kao kohezivne i trajne nacije. Upravo taj revizionizam treba razotkriti i osporiti, ukoliko želimo spriječiti unošenje "osviještenog" diskursa kulturne ljevice, u iranski kontekst i uz katastrofalne, dugoročne posljedice. Tri značajke revizionističkih narativa u vezi s Ahemenidskim Perzijskim Carstvom (poznato izvorno kao Aryana Khashatra ili 'Aryan Imperium') su posebno bitne za pokušaj krijumčarenja kulturno ljevičarskog diskursa o raznolikosti, kulturnom relativizmu i politici identiteta. To su: stupanj centralizacije ili decentralizacije državne vlasti, kao i opseg tolerancije i raznolikosti, obzirom na religiju i druge aspekte etničke i kulturne diferencijacije. Touraj Daryaee je iransko-američki povjesničar, koji je predavao na Sveučilištu Kalifornija u Irvineu, a čiji je rad dobar primjer takvog revizionizma. Prema Daryaeeju: ključ moći vladara prvog Perzijskog Carstva je bio njihov pokušaj osiguranja jedinstva i stabilnosti unutar svog kraljevstva, putem prihvaćanja politike vjerske i kulturne tolerancije, kao i mirnog suživota svih naroda, koji su činili mozaik raznolikih i međusobno povezanih kultura. Daryaee je napisao dvije knjige o ahemenidskom Iranu: Perzijsko Carstvo (2010.) i Povijest Perzijskog Carstva (2012.).

Darjae karakterizira satrapski (pokrajinski administrativni sustav Ahemenidskog Perzijskog Carstva) kao učinkovit model decentralizirane uprave, za koji tvrdi kako bi mogao imati poriličnog utjecaja i danas, npr. uspostavljanju vlade federalnog tipa u Iranu. Prema Darjaeju: satrapski sustav je bio vrlo sofisticirana administrativna i ekonomska struktura, koja je odigrala ključnu ulogu u uspjehu i stabilnosti Perzijskog Carstva. Darjae napominje kako je carstvo bilo podijeljeno u niz provincija ili satrapija i svakom je upravljao satrap (guverner), kojega je imenovao perzijski car. Satrapi su bili odgovorni za održavanje reda unutar svojih satrapija, za prikupljanje poreza, kao i osiguravanje trupa za kraljevsku vojsku. Darjae tvrdi kako je satrapski sustav omogućavao veliku lokalnu autonomiju i kulturnu raznolikost unutar carstva. Svaka satrapija imala je svoju posebnu kulturu i tradicije. Satrapi su često birani među lokalnim elitama, što je pomoglo u osiguravanju njihove odanosti i suradnje sa središnjom vladom. Daryaee također primjećuje kako je satrapski sustav bio vrlo učinkovit i djelotvoran u smislu naplate poreza i upravljanja resursima. Satrapi su dobili značajnu autonomiju u načinu upravljanja svojim satrapijama, ali su bili odgovorni središnjoj vladi za svoj rad.

U svojim knjigama, Darjae također raspravlja o pitanju vjerske slobode i kulturne raznolikosti u drevnom Iranu, pod Ahemenidima. Prema Darjaeju: perzijski carevi vodili su politiku vjerske tolerancije, koja je omogućila koegzistenciju širokog raspona različitih vjerskih uvjerenja i praksi, unutar ogromnog interkontinentalnog područja. Darjae napominje da perzijski vladari nisu pokušavali nametnuti vlastitu religiju, zoroastrizam, svojim podanicima, nego su dopuštali veliku vjersku raznolikost i pluralizam unutar carstva. Tvrdi kako je ovakva politika vjerske tolerancije pomogla u promicanju društvenog sklada i stabilnosti unutar carstva, smanjujući time potencijal za vjerske sukobe, te promičući osjećaj kulturnog jedinstva među različitim narodima Carstva. Darjae prvo Perzijsko Carstvo vidi kao model vjerske tolerancije, pluralizma i kulturne raznolikosti, koji je bitan i dan danas.

Daryaeejevi stavovi mogu se smatrati revizionističkima, ako usporedimo realističnije analize osnivača na području iranologije, poput G.W.F. Hegela i Alberta T. Olmsteada. Počnimo sa satrapskim sustavom i pitanjem u kojoj mjeri on predstavlja decentralizirani oblik vlasti, vrlo sličan modernom federalizmu. U svojoj Filozofiji povijesti, Hegel tvrdi kako uspjeh Perzijanaca u okupljanju toliko različitih kultura i civilizacija, u jedno jedinstveno carstvo koje se protezalo preko kontinenata, označava početak svjetske povijesti u pravom smislu te riječi, te postaje dugogodišnji most između Istoka i Zapada.

Hegel se žestoko ne slaže sa stajalištem kako je Perzijsko Carstvo bilo tiransko ili totalitarno. "U Perziji", kaže on, "vlada, iako sve ujedinjuje u središnjem jedinstvu, samo je kombinacija naroda – ostavljajući svakog od njih slobodnim." Nije bilo nametanja jedinstvene kulture. Istodobno, međukulturalni i međukontinentalni poredak Pax Persica, "osigurava [svakom pojedincu] osobno dostojanstvo", bez obzira na njegovu kastu ili podrijetlo. Po prvi put je postojala sloboda kretanja, koja je omogućila da pojedinac ne bude slomljen plemenskim običajima i provincijskom zaostalošću, koji su svojstveni za svaku određenu zemlju. Hegel ide toliko daleko, pa Perzijsko Carstvo karakterizira kao "moderno". Drugim riječima: kao društveno uređenje koje je ispred svog vremena, isto kao i preteča Napoleonovog ili Germanskog Carstva:

"Perzijsko Carstvo je Carstvo u modernom smislu - poput onog koje je postojalo u Njemačkoj i velikog carskog kraljevstva pod vlašću Napoleona; jer ga nalazimo sastavljenog od niza država, koje su doduše ovisne, ali su zadržale svoju individualnost, svoje običaje i zakone. Opći akti, obvezujući za sve, nisu zadirali u njihove političke i društvene osobitosti, već su ih čak štitili i održavali; tako da je svaka od nacija koje čine cjelinu imala svoj vlastiti oblik ustava. Kao što Svjetlost osvjetljava sve - dajući svakom objektu posebnu vitalnost - tako se Perzijsko Carstvo proteže na mnoštvo nacija i svakoj ostavlja svoj poseban karakter. Neke čak imaju i svoje kraljeve; svaka svoj poseban jezik, oružje, način života i običaje. Sva ta raznolikost skladno koegzistira pod nepristranom vlašću Svjetlosti.

...Svaki je narod pokazao svoje nacionalne značajke i ratničku opremu te se masovno izlio prema naprijed. Svaki je imao svoj vlastiti redoslijed marša i način ratovanja.

...[Satrapi] su bili samo viši predsjednici provincija i općenito su podložnim kraljevima zemalja ostavljali kraljevske privilegije.

...Jedinstveni porezi se prvi put pojavljuju za vrijeme vlade Darija Histaspa.

...Dakle, vlast Perzijanaca nipošto nije bila opresivna, niti u sekularnom,niti u vjerskom pogledu. Perzijanci, prema Herodotu, nisu imali idole - zapravo su ismijavali antropomorfne prikaze bogova; ali su tolerirali svaku religiju..."

Ovdje se prikazuje društveno-politička, ekonomska i vojna struktura, koja se nalazi negdje između savezne vlade Sjedinjenih Američkih Država (uz njihovu Povelju o pravima), i Sjevernoatlantskog saveza (povezano Poveljom o međusobnoj obrani). Vjerovati kako su Kir Veliki, ili Zaratustra prije njega - bili zagovornici „uključivosti“ i „raznolikosti“ u suvremenom, post-ustavnom američkom, ili postmodernističkom europskom smislu - groteskno iskrivljuje karakter Perzijskog Carstva. Za Ahemenide je "tolerancija" značila prekid vjerskog progona, a napredak je bio izgradnja prvog Pony Expressa za promicanje trgovine. Perzijsko Carstvo je možda bilo nešto manje integrirano od ranih Sjedinjenih Država (iako ne toliko nerazvijeno i disfunkcionalno kao Europska unija i nešto integriranije od NATO-a), posebno ekonomski, kao i u smislu osnovnih prava, poput slobode vjeroispovijesti. Usporedivo bi bilo po tome što različite vojske satrapija zadržavaju vlastitu unutarnju strukturu i karakter, umjesto da budu jednolično integrirane, kao što je to slučaj sa američkom vojskom.

U svojoj knjizi, Povijest Perzijskog Carstva, Olmstead tvrdi kako je - kada su satrapije imale bilo kakvu slobodu upravljanja, izvan izravne kontrole carske države, koja je imenovala satrape - korupcija bila uobičajena, što je zahtijevalo ponovljene intervencije središnje vlade. Događali su se i pokušaji secesije, ali nemilosrdnost kojom su ugušeni opovrgava revizionističke pokušaje i njihove tvrdnje da je moć bila decentralizirana u Ahemenidskom Iranu. Krajem 6. stoljeća prije Krista su se grčki gradovi-države Jonije, koji su tada bili dijelom Ahemenidskog Carstva, pobunili protiv perzijske vlasti. Pobunu je predvodio grad Milet, a podržavale su je Atena i Eretrija. Unatoč početnom uspjehu je pobuna, na kraju, ugušena od strane Perzijanaca. Sredinom 5. stoljeća prije Krista, Egipat, koji je bio anektiran od strane Ahemenidskog Carstva pod Kambizom II., pobunio se protiv perzijske vlasti. Kambiz II., sin Kira Velikog, suočio se s otporom određenih segmenata egipatskog stanovništva, posebno svećenika hrama u Tebi. Također, bio je optužen za svetogrđe zbog ubijanja svetog bika Apisa, štovanog egipatskog vjerskog simbola, kojega je ovaj zaklao u očitom ritualu mitraičkog podrijetla. Pobunu protiv Kambiza je predvodio egipatski faraon Inaros, a podržavali su je Atena i drugi grčki gradovi-države. Međutim, pobunu je na kraju ugušio perzijski general Megabiz, koji je prisilio Egipćane neka opet prihvate perzijsku vlast.

Darije Veliki se suočio s nizom pobuna i ustanaka, tijekom svoje vladavine, od 522. do 486. godine prije Krista. Njegov odgovor, na  pobune i prijetnje odcjepljenjem, bio je takav da bi ih silom ugušio i potvrdio ponovo svoju vlast nad cijelim carstvom. Kada su se provincije Babilon i Elam pobunile protiv perzijske vlasti, 521. godine prije Krista, Darije je odgovorio slanjem velike vojske kako bi ugušio pobunu. Nakon dugotrajne opsade, uspio je ponovno zauzeti Babilon, i ugušiti pobunu. Zatim je postavio novog babilonskog kralja, koji je bio potpuno odan Perzijskom Carstvu, te poduzeo korake kako bi osigurao mir i da regija ostane pod perzijskom kontrolom. 513. godine prije Krista se Darije suočio s još jednom velikom pobunom. Jonski Grci, koji su bili pod perzijskom vlašću, pobunili su se po drugi put. Darije je odgovorio slanjem velike vojske u Grčku kako bi ugušio pobunu, što je na kraju rezultiralo poznatom bitkom kod Maratona, 490. godine prije Krista. Darije je također poduzeo korake za centralizaciju vlade carskog Irana i jačanje njine kontrole nad raznim provincijama ili satrapijama Carstva. Uspostavio je standardizirani sustav utega i mjera, te je  izgradio mrežu cesta i poštanskih postaja, koje su u konačnici poslužile cilju centralizacije carstva.

Satrapija Lidija, smještena u Anatoliji (današnja Turska), bila je jedna od najbogatijih i najmoćnijih regija Ahemenidskog Carstva Irana. Međutim, satrapi Lidije često su bili u sukobu sa središnjom vladom, posebno oko pitanja vezanih uz oporezivanje i vojnu službu. Carstvo je uvijek održavalo prevlast i nije popuštalo lidijskim pokušajima u osiguranju, čak niti ograničene autonomije. U trećem ustanku Jonjana (493.–492. pr. Kr.), ovaj put pod vladavinom Kserksa I., perzijski car je naredio pogubljenje niza jonskih vođa i porobljavanje stanovništva. Ropstvo i robovski rad su, općenito, bili zabranjeni u Ahemenidskom Iranu, ali ne i kada se radi o secesionistima. Također je uništavao gradove, spaljivao njihove hramove, pa čak bi, u nekim slučajevima, masakrirao civile koji su sudjelovali u pokušajima secesije.

Obzirom na sve navedeno, usporedbe ahemenidskog satrapijskog sustava sa suvremenim demokratskim federalizmom (kakav bi neki željeli vidjeti), implementirano u sutrašnjem Iranu, su apsurdno nepovijesne. U ahemenidskom sustavu je postojala centralna moć, gdje je perzijski car imao krajnju vlast nad satrapima, i oni su bili imenovani za nadzor provincija i izravno odgovorni caru. Nasuprot tome, moderni federalizam u Sjedinjenim Državama ili Saveznoj Republici Njemačkoj, daje značajnu moć regionalnim vladama, koje dijele vlast sa središnjom vladom. Ahemenidsku satrapijsku strukturu karakterizirao je relativno ujednačen pravni sustav, koji se primjenjivao u cijelom carstvu. Dok moderni federalizam, u Americi ili Njemačkoj, dopušta određeni stupanj pravne raznolikosti, pri čemu pojedine države ili regije imaju mogućnost donošenja vlastitih zakona i propisa. Ahemenidski sustav nije bio predstavnička vlada, a kamoli demokratska, jer su vjerovali kako demokracija nije meritokratska. Ahemenidski Iran nije predviđao izravnu zastupljenost provincija u središnjoj vladi. To je u oštroj suprotnosti s modernim federalizmom Sjedinjenih Država i Njemačke, koji putem Kongresa ili Parlamenta, omogućuje izravnu zastupljenost država ili regija u nacionalnoj vladi i stvaranje njenog saveznog zakonodavnog okvira. Konačno, dok je ahemenidski satrapski sustav oporezivao provincije kako bi financirao projekte koje je u potpunosti odredila središnja vlada Irana (poput izgradnje Sueskog kanala od strane Darija Velikog) - moderni federalizam u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj se oslanja na sustav podjele prihoda, gdje središnja vlada preraspodjeljuje porezne prihode državama ili regijama.

Sada se okrenimo procjenama i tvrdnji povijesnih revizionista, poput Daryaeeja, u vezi sa stupnjem tolerancije vjerske i kulturne raznolikosti unutar Ahemenidskog Perzijskog Carstva. Jedinstvena perzijska carska politika tolerantnog humanizma se oduvijek  smatra nasljeđem osnivača Carstva, Kira Velikog. Kiru, koji je bio jedini nežidov koji je proglašen "Mesijom" (ili Spasiteljem) u židovskoj Bibliji, zbog oslobađanja Židova iz Babilona i zato jer je naredio obnovu Salomonova hrama u Jeruzalemu na trošak perzijske riznice - često se pripisuje "prva proklamacija ljudskih prava", ikada u povijesti. Kirov cilindar, iskopan 1879. godine, opisuje Kirovo osvajanje Babilona (bez velikih krvoprolića) i njegove napore povratka vjerskih i političkih sloboda stanovnicima grada. Tekst, koji je ispisan akadskim klinastim pismom, prepoznaje važnost vjerske tolerancije, potrebu zaštite prava svih građana, ali i blagotvornu obnovu oštećenih hramova i drugih javnih građevina, kao dio očuvanja kulturne povijesti i baštine lokalnog stanovništva, kojima je upravljalo Carstvo. No, ono što većina suvremenih revizionista zaboravlja, kada pokušavaju prikazati Kira kao neku vrstu humanitarnog aktivista za ljudska prava, jest: Kir je gotovo cijelu svoju političku karijeru proveo u osvajačkim ratovima. U bitci kod Pasargade (550. pr. Kr.) je Kir porazio medijskog kralja Astijaga i uspostavio se kao vladar iranskih plemena, uključujući ovdje i Perzijance, koji su prije bili podložni svojim sunarodnjacima Irancima, odnosno Medijcima. U bitkama kod Hirbe (547. pr. Kr.) i Timbre (546. pr. Kr.) je Kir poveo svoje vojske protiv susjednog kraljevstva Lidije i porazio je kralja Kreza; preuzeo je kontrolu nad Lidijom i uključio je (sa svom njenom svjetski poznatim bogatstvima i sjajem) u svoje novonastalo Perzijsko Carstvo. Ova osvajanja su se nastavljala sve do njegove kampanje protiv Masageta (530. pr. Kr.), gdje je Kir ubijen od strane masagetske kraljice Tomiride, kada je poveo svoju vojsku u pokušaju osvajanja njezina naroda. Tomyris mu je odrubila glavu i zarila je u mješinu punu krvi, živo pokazujući kako na njega gleda kao krvožednog ratnog huškača.

Postojala su značajna ograničenja vjerske tolerancije, kao i afirmacije kulturne raznolikosti unutar carstva, koje je bilo nasljeđe Kirovih osvajanja. Npr. žrtvovanje ljudi je bilo zabranjeno u Ahemenidskom Perzijskom Carstvu. U 132. poglavlju, prve knjige svojih Povijesti, Herodot piše kako je Kir Veliki zabranio praksu ljudskog žrtvovanja među svojim podanicima, bez obzira na njihov etnički ili vjerski identitet. Kasniji grčki pisac Strabon to isto potvrđuje u 15. knjizi, 3. poglavlju svoje Geografije. Nanošenje štete psima također je bilo kriminalizirano, te je nosilo istu kaznu, kao i nanošenje štete ljudskom dojenčetu; unatoč tome što su neki podložni narodi carstva zasigurno nanosili štetu psima, a ritualno su ih žrtvovali čak i Sarmati (koji su bili Iranci). Ipak, status pasa,  kao svete životinje zoroastrizma (jer se vjerovalo kako mogu otkriti, i zaštititi, od zlih duhova) postao je osnova zakona na razini cijelog Carstva, koji je jasno diskriminirao druge ne-zoroastrijske ljude i njihove prakse. Određene vjerske skupine, a koje su se smatrale potencijalnim izvorima subverzije ili pobune, bile su podložne strožem nadzoru i regulaciji. Među njima su bili Babilonci sa štovanjem domaćeg boga Marduka; iako je prema njemu Kir isprva pokazivao poštovanje, pa čak i progovorio u njegovo ime. Čak su i mudraci bili smatrani vrlo sumnjivima na perzijskom kraljevskom dvoru, i to do te mjere da su, u jednom trenutku i na početku Darijeve vladavine, masovno pogubljeni mudraci, kako bi se obuzdala njihova izvanzakonska moć.

Ograničenja perzijske carske politike tolerancije prema etničkoj, kulturnoj i vjerskoj raznolikosti se mogu razumjeti, obzirom na tri usko povezane zoroastrijske ideje - Frashgarda, Paridaeze i Xrafstara. Iako Ahemenidi nisu službeno nametnuli zoroastrizam građanima carskog Irana, njihova politička filozofija je nadalje bila vođena njegovim načelima. Frashgard jest ideja kako čovjek ima ulogu u konačnom savršenstvu svijeta, nakon poraza Ahrimana od strane Ahura Mazde. Na putu do ovog Frashgarda, trebali bi nastojati pretvoriti svijet u zemaljski raj. Engleska riječ "paradise" dolazi od staroperzijske riječi Paridaeza, što se odnosi na ograđeni vrt. Vrtovi su nicali, čak i usred najsušnijih krajolika, kroz geoinženjerske inovacije kanata ili podzemnih vodenih kanala, koji su usmjeravali vodu iz planinskih izvora u pustinje kako bi ih pretvorili u obradivo zemljište. Točnije, koncept Paridaeze ili perzijskog vrta, bio bi koncept raznolikosti cvijeća koje skladno raste, dok se ljepota vrta ogleda u kultiviranoj varijaciji boja i oblika, raznolike  flore i faune - što se osigurava ograđivanjem vrta, plijevljenjem i uklanjanjem štetnih stvorenja. Ovaj posljednji (naglašeni) dio se odnosi na ideju Xrafstara. Drevni perzijski vrtovi bili su ujedno i prvi zoološki parkovi, u kojima su određene egzotične životinje iz cijelog interkontinentalnog carstva, od Afrike do Indije, od istočne Europe do središnje Azije - dobile mjesto za skladan suživot. Međutim, to ne uključuje Xrafstar ili "štetna stvorenja", koja je stvorio Ahriman, i koja su smatrana nečistima i opasnima za dobra stvorenja Ahura Mazde. Ova demonska i kvarna stvorenja, poput određenih insekata i štetočina, smatrana su prokletstvom i za druge životinje, biljke i cvijeće, koje raste u održavanom i ograđenom vrtu.

Metafora je politička. Postoje ograničenja u mirnom suživotu.

Ahemenidi su vjerovali kako ljudska raznolikost (bilo etničkih, kulturnih ili vjerskih skupina) može biti dobra i lijepa, ali pritom mora isključiti druge skupine, kako bi ogradili vrt Carstva od nametnika, te uklanjajući one (od njih) koji su bili srodni Xrafstaru, s teritorija cijelog Carstva. Razmotrimo zato slijedeće primjedbe dr Hillela Newmana, u govoru koji je održao u Iransko-američkoj židovskoj federaciji u Los Angelesu, 31. srpnja 2023. godine. Napomenimo kako je dr Newman generalni konzul, ili viši diplomat države Izrael,  na pacifičkom jugozapadu Sjedinjenih Država. Newman je izjavio: prije uspona Perzijanaca su osvajačke sile, poput Asiraca, Babilonaca i Egipćana, prognale ogroman broj autohtonog stanovništva u razne udaljene dijelove osvojenih teritorija, s jasnim ciljem iskorjenjivanja određene kulture i rase, tako što bi ih raseljavali. Nasuprot tome, Perzijanci su učinili suprotno. Vratili su raseljene i fragmentirane etničke skupine natrag u njihovu domovinu, samo kako bi sačuvali, održali i obnovili svoj etnički identitet i kulturnu posebnost. Ahemenidski projekt Kirovog povratka Židova u Izrael, ali i Darijeva pomoć u obnovi Jeruzalema, bili bi istaknuti primjeri načina postupanja. 

To bi bilo najdalje što se može zamisliti, od suvremenog diskursa, o čistoj raznolikosti i otvorenim granicama. Također, sve se ovo značajno razlikuje od one vrste globalizma, koji želi potopiti sve etničke, kulturne i vjerske razlike u univerzalni oblik ljudske subjektivnosti. Ahemenidski Iran je čvrsto branio (iako i stalno širio) granice. Unutar tih granica su njegovi vladari potvrđivali i pokušavali osigurati trajnost etničke i kulturne raznolikosti, ali istovremeno i priznavali legitimnost iskorjenjivanja i eliminacije etničkih, vjerskih ili drugih skupina, koje su prijetile mirnom suživotu svih različitih skupina, koje su sposobne za skladan suživot.

Druga metafora, koja bi se mogla upotrijebiti, jest boja na platnu. Kada slikar neselektivno pomiješa sve boje na svom platnu, sve bi na kraju postalo nediferencirana sivkasta zbrka. Paridaeza model je, za ahemenidsku vladavinu, nasuprot tome, očuvanje prekrasnih kontrastnih raznolikosti različitih kultura, tj. etničkih skupina i kultura - unutar platna Perzijskog Carstva. Takva relativna odvojenost i očuvanje razlika, unutar određenih minimalnih pravnih parametara koji osiguravaju human život za sve, način je njegovanja skladnog društva. Prisilno miješanje etnički, kulturno i vjerski različitih i divergentnih naroda jest recept za trajni sukob i društvenu neskladnost.

Ljudi zamišljaju, i to samo zato što je Ahemenidsko Carstvo bilo teritorijalno susjedno (za razliku od Britanskog Carstva koje je vladalo putem mornarice) prostranim teritorijima diljem svijeta - kako to, samo po sebi, znači da su se različite etničke skupine i kulture drevnog Irana - ispreplitale. To nije bio slučaj. Svaki od naroda, kojima su vladali Perzijanci i Medijci, živio je pretežno na svom teritoriju. Nije kao da su svi lutali posvuda. Samo su male manjine radnika i turista iz svake zemlje (poput Sirije, Egipta, Anatolije, Srednje Azije itd.) bile prisutne u tuđim zemljama ili u perzijskim dijelovima Irana - i to kao uvezeni radnici, vojni časnici ili turisti (hodočasnici). To znamo zato jer ne postoje arheološki dokazi o grčkim ili egipatskim hramovima u izvornim iranskim zemljama tijekom ahemenidskog razdoblja, niti o zoroastrijskim hramovima u Egiptu i Grčkoj. Nije bilo miješanja. 

Zaključno: "probuđeni" povijesni revizionizam, koji se vezuje uz Ahemenidski Iran, ne drži vodu. Satrapijski sustav nije bio niti sličan modernom decentraliziranom demokratskom federalizmu. Bio je to visoko centralizirani carski sustav, uz jedinstvene pravne kodekse, kao i bez političke zastupljenosti satrapija ili provincija u bilo kakvom parlamentarnom tijelu. Porezi su se prikupljali, a trupe su regrutirane iz svih provincija Carstva i od svog raznolikog stanovništva, samo zato da bi služile jednostrano određenim ciljevima Iranskog carskog dvora. Točka. Postojala su značajna ograničenja vjerske tolerancije i afirmacije kulturne raznolikosti, no,  ona su u konačnici bila određena iranskim, ako ne i zoroastrijskim vrijednostima. Drugim riječima: sustav nije bio "multikulturalan", niti u jednom smislu, onako kako se ljevičari danas zalažu za multikulturalizam.

Uz zaključak, dopustite mi da uputim nekoliko riječi upozorenja o dopuštanju uvoza ljevičarskog diskursa kulturnog relativizma, kao i njime povezane politike identiteta sa Zapada u Iran, ako/kada i nakon pada Islamske Republike. Uspon takvog diskursa, recimo tijekom desetljeća, u nekom će trenutku ugroziti teritorijalni integritet Irana. Ako, ili kada se to dogodi, vjerojatno će doći do izuzetno oštre reakcije na svaki element ove "osviještene" agende, i to od strane već nastajajućeg iranskog ultranacionalizma, ukoliko ne dođe i do ponovnog oživljavanja iranskog imperijalizma.

Nema sumnje kako će se navedeno dogoditi, ukoliko se ljevičarski pokušaj 'demokratizacije' Irana iskoristi za uspostavljanje režima "socijalne pravde" i "jednakosti", a koji završava pozivima na autonomiju Azerbejdžanaca, Kurda, Arapa i Baludžija, ali i potvrđuje prakse poput sakaćenja ženskih genitalija u Kurdistanu kao "kulturno relativne", ili pod krinkom politike identiteta opravda obvezne zakone o hidžabu u određenim pokrajinama - kao dio federalne decentralizacije pravnog sustava Irana. Takav konstruirani raspad socio-političkog tkiva zemlje će, u konačnici, rezultirati očajničkim i despotskim nametanjem tvrdokornog perzijsko-fašističkog režima u Iranu, onoga koji oduzima prava glasa većini stanovništva, te uvodi neki oblik kaznenog apartheida.

Hvala na čitanju. 

BY: Jason Reza Jordani, lipanj 2025.