Šta to nije u redu sa Židovima i mučenjima

Jonathan Cook je dugogodišnji stanovnik Izraela i suradnik Unz Review-a. U članku od 07. rujna 2024. godine, "Izraelske komore za mučenje nisu novost. One su izazvale nasilje 07. listopada", on piše: 

"Mučenje, čak i djece, bilo je rutina u ovim zatvorima od početka okupacije, prije gotovo 60 godina, kako izraelske skupine za ljudska prava redovito dokumentiraju."

https://www.unz.com/jcook/israeli-torture-chambers-arent-new-they-are-what-provoked-the-violence-of-oct-7/

Mučenje djece. Teško je povjerovati da stvarno postoje ljudi na svijetu koji muče djecu. Bez obzira na vrijednost utilitarističkih argumenata za mučenje - izvući, kazniti, zastrašiti - ti se argumenti ne odnose na djecu. Ako mučite djecu, to je zato što u tome uživate. A ako uživate u nanošenju okrutnosti djeci, na vrhuncu ste ljudskog nemorala - grijeh je ne mrziti te.

Dvije godine prije sadašnjeg genocida u Gazi, izraelski vojni snajperisti pucali su na nenaoružane Palestince koji su mirno prosvjedovali na svojoj strani granice Gaze, protiv izraelske brutalnosti. Prema Haaretzu, izraelskim novinama, više od 200 Palestinaca je ubijeno, a gotovo 8.000 ih je ranjeno. Popularna zabava među snajperistima je bila pucanje u čašice koljena prosvjednika ("42 Knees in One Day: Israeli Snipers Open Up About Shooting Gaza Protesters", Hilo Glazer, Haaretz, 6. ožujka 2020. godine). Evo jedinstvenog židovskog obrata: navečer bi izraelski stanovnici dograbili stolicu i dalekozor, te se smjestili na obližnjim vrhovima brda kako bi gledali i bodrili snajperiste IDF-a, dok su ovi pucali na nenaoružana ljudska bića. 

https://www.haaretz.com/israel-news/2020-03-06/ty-article-magazine/.highlight/42-knees-in-one-day-israeli-snipers-open-up-about-shooting-gaza-protester

Kada su izraelski snajperisti koji su pucali s druge strane granice ovom dječaku odsjekli nogu, Židovi koji su sjedili u stolicama i gledali kroz dalekozor navijali su za "sjajan pogodak". Neljudska mržnja.

Iz Izraela također dolaze izvještaji da IDF dopušta židovskim civilima da gledaju i snimaju mučenje Palestinaca.

Stvarno, Židovi? Gledate nenaoružane tinejdžere kojima ste razneli noge i navijate kao na utakmici Knicksa? Gledate mučenje ljudskih bića kao predstave, i samo za svoju zabavu?

Što nije u redu s vama?

Kada su boljševici preuzeli vlast u Rusiji u listopadu 1917. godine, ruskim je ljudima počelo svitati tko su zapravo boljševici i što bi za Ruse značilo živjeti pod njima. Izbio je žestoki građanski rat, u kojem su boljševici pobijedili korištenjem taktike poput (kako su izvijestili dužnosnici Crvenog križa u Kijevu 1918. godine) pogubljenja žena i djece kao talaca, onih koji su regrutirani u Crvenu armiju, ali su prebjegli u Bijelu armiju.

(The Red Terror in Russia 1918-1923, Serge Melgunov)

Uzimanje obitelji za taoce je bila taktikom koja se također koristila za gušenje seljačkih pobuna, a protiv konfiskatorskih boljševičkih Židova. Godine 1921., kao odgovor na seljačku pobunu u regiji Tambov, obitelji su uhićene i držane kao taoci. Bili bi redom pogubljeni, sve dok pobuna nije prestala. U koncentracijskom logoru Kozhukhov u blizini Moskve, 313 seljačkih talaca, uključujući bebe od mjesec dana i djecu ispod šesnaest godina, bilo je zatočeno bez odgovarajuće hrane i tople odjeće. Dolaskom jeseni poharao ih je tifus.

Jedno od mučenja kojima su boljševici podvrgavali svoje žrtve bilo je lažno pogubljenje. Jedna žena priča svoju priču: 

"Pogubljenja su vršena u podrumu. Dolje je bilo nekoliko leševa, svučenih do donjeg rublja. Ne mogu se sjetiti koliko. Jasno sam vidjela jednu ženu i muškarca u čarapama. Oboje su ležala licem prema dolje. Pogubljuju metkom u potiljak... Pod je bio sklizak od krvi... Nisam se namjeravala skinuti - neka uzmu što hoće. (Nap: Egzekutori bi uzimali odjeću svojih žrtava.) 

Skini se! vikali su. Bilo je kao da sam hipnotizirana. Ruke su me mehanički počele otkopčavati... Skinula sam kaput. Počela sam otkopčavati haljinu... I čula sam glas kao iz daljine, kao kroz debeli pamuk. Klekni!

Gurnuta sam na leševe. Bili su naslagani. A jedan se još pomicao i hripao. I opet je netko negdje izdaleka viknuo: Ustaj!, i netko me povukao za ruku. Romanovski je stajao preda mnom nasmijan. Znate njegovo lice - odvratan i lukav pobjedonosni osmijeh.

Pa, Catherine Petrovna (on uvijek koristi ime i srednje ime), bojite se? Malo straha za vas? To nije ništa. Sada ćeš surađivati, zar ne?" 

(Will of Russia No. 4, 1922.)

Ta je žena bila optužena da je dala veliko mito kako bi spasila život časniku, možda svom sinu ili mužu.

Druga žena piše u svojim memoarima iz Odese:

"Danas smo saznali da barunica T-gen nije pogubljena. Ubijeni su samo njen muž i još nekoliko drugih. Rečeno joj je da stoji i gleda i čeka svoj red. Kada je sve bilo izvršeno, pročitan joj je oprost. Naređeno joj je da očisti krv. Rekli su da joj je kosa posijedjela."

(Half a Year In Jail, by N. Davydova)

Bivši član parlamenta, po imenu Ivan Ivanovič Kotov, sa slomljenom rukom i nogom i iskopanim okom, izvučen je iz teretnog prostora teglenice gdje je bio zatvoren, te je pogubljen 1918. godine. 

U Ekaterinodaru bi CheKa žrtvu ispružili, svezanu i licem prema dolje, na podu podruma. Krupni tip uhvatio bi žrtvinu glavu, dok bi drugi uhvatio ramena, a zatim bi povukli u suprotnim smjerovima, istežući žrtvin vrat. Dok je žrtvin vrat bio ispružen, treći komesar bi se obrušio na njega kundakom revolvera. Vrat bi se nadimao, a krv bi tekla iz nosa i usta. Žrtve su neizmjerno patile.

Ista je CheKa uhitila učiteljicu po imenu Dombrovsky, nakon što je tijekom pretrage njezine kuće otkriven kovčeg s uniformom vojnog časnika, koji je ostavio rođak u prolazu. Mučena je u samici. Gospođa Dombrovskaja je priznala za kovčeg, ali komesari su imali dojavu kako negdje skriva zlatni nakit koji je dobila od drugog rođaka, generala. I to je bilo dovoljno za mučenje. Prvo su je silovali najviši po stažu. Komesar, Friedman, prvo ju je silovao, a zatim ostali. Zatim je mučena, kako bi se izvukla informacija gdje skriva zlato. Noževima su joj rezbarili golo tijelo i kliještima gnječili vrhove prstiju. Žrtva koja je patila i krvarila je pokazala mjesto, u štaglju, iza mjesta gdje je živjela, u Medevedevoj 28. Pogubljena je u 21 sat, a do 22 sata komesari su pretražili ovu lokaciju i navodno tamo pronašli zlatnu narukvicu i nekoliko prstenja. (Usput, knjiga Henry Forda, "The International Jew",  opisuje uobičajeni prizor u to vrijeme na Lower East Sideu, u New Yorku, kada bi židovski ulični trgovci prodavali vjenčano prstenje ubijenih ruskih kućanica.)

https://www.unz.com/book/henry_ford__the-international-jew/

Danzig Baldaev, Crteži iz Gulaga

U selu zvanom Kavkazskaya, lokalna CheKa je koristila željeznu rukavicu za mučenje svojih žrtava. Bio je to masivan čelični komad koji se nosio na desnoj ruci, i koji je sa unutarnje strane bio načičkan malim čavlićima. Osim boli od masivnog željeza, žrtva je trpjela nesnosne bolove od mnoštva plitkih rana, koje bi ostavili čavli. Čovjek po imenu Ion Efremovish Lelyavin je bio  podvrgnut toj torturi, između ostalih. Komesari su ga ispitivali gdje je sakrio zlato i papirnati novac monarhije.

Armavirska ČeKa je za mučenje koristila traku za glavu. Bio je to jednostavno kožni remen, spojen vijkom i maticom. Traka je bila omotana oko žrtvine glave, a matica je stegnuta, stežući glavu i uzrokujući ogromnu fizičku bol. Predsjedavajući operativnog odjela CheKa Pyatigorsk, komesar Richman, šibao je one koje je ispitivao gumenim bičevima, zadajući im 10-20 udaraca bičem. On je bio taj koji je neke sestre milosrdnice osudio na 15 udaraca bičem zbog pružanja medicinske pomoći ranjenim kozacima.

U istoj su se ČeKi žrtvama zabadale igle pod nokte.

(Arhiva Denikinove komisije; primjeri redom gore i dolje) 

Brojni svjedoci svjedočili su o divljačkom premlaćivanju admirala Mjazgovskog, u Nikolajevskoj čeki, 1919. godine.

Common Business objavio je svjedočanstvo žrtve iz grada Luganska, koja opisuje kako su ga mučili tako što su ga polivali ledeno hladnom vodom, dok su mu istovremeni čupali nokte kliještima, zabadali igle i zarezivali britvom.

Pismo istim novinama govorilo je o mučenju u Simpheropolskoj čeki, koja je koristila novu metodu mučenja. Dali bi klistir od razbijenog stakla i postavili zapaljene svijeće ispod genitalija žrtve.

U Odesi bi natjerali žrtve neka sjednu na užarenu ringlu, tukli su ih željeznim šipkama i gumenim crijevima s metalnim vrhovima, te lomili kosti zavrtanjem ruku.

(Napomena: Nakon što su boljševici preuzeli vlast u listopadu 1917. godine, zabranili su sve političke stranke osim vlastite. U nekim je gradovima židovski Bund jednostavno promijenio ime u "boljševički" i nastavio dalje. Odessa je bila jedan takav grad. Židovski Bund je bio usredotočen oko određene sinagoge u Odesi. Kada su promijenili ime u "Boljševik", kratko su vrijeme nastavili djelovati iz te sinagoge. Dakle, Crveni teror, sa svojim mučenjem i sakaćenjem svećenika i skrnavljenjem crkava, u početku je naređen iz sinagoge. Ova konkretna sinagoga čak je počela primati državna sredstva za vođenje škola na jidišu od “antireligijskih” boljševika u Moskvi. U međuvremenu, 15. prosinca, manje od dva mjeseca nakon što su preuzeli vlast, boljševici su zaplijenili svu crkvenu imovinu i lišili kršćansku crkvu njezinih obrazovnih funkcija - prenijevši sve na Narodni komesar za obrazovanje).

Odmah nakon što je Dobrovoljačka vojska zauzela Kijev od boljševika, u kolovozu 1919. godine, general Reberg je vodio istražnu komisiju. Veliki dio onoga što je otkrila Rebergova komisija je uključeno u knjigu "Krvavi mamurluk boljševizma", pisca po imenu Nilstonsky. Evo malo toga:

"Boljševici su uspjeli poklati većinu zatočenika Čeke u Kijevu u noći [prije njihovog povlačenja]. Ljudsko krvavo kupanje u noći 28. kolovoza 1919. godine je uključivalo 127 ubijenih, samo u regionalnoj čeki u ulici Sadovaya 5. U žurbi da se evakuiraju, oko 100 ljudi je upucano i ostavljeno je ležati u vrtu regionalne čeke, oko 70 mrtvih u okružnoj čeki u ulici Elisavetinskaya, otprilike isto toliko u kineskoj čeki; 51 mrtvih željezničara u željezničkoj čeki, i po nekoliko u svakoj od mnogih drugih čeka u Kijevu...

To je učinjeno prvenstveno iz osvete za pobjedonosnu ofenzivu Dobrovoljačke vojske, a drugo iz nevoljkosti da se uhićenici evakuiraju.

Pronašli smo nekoliko preživjelih u nekim od čeka, koje su boljševici prebrzo napustili, ali u kakvom su stanju bili! Hodali su kao da su mrtvi, vukli noge i zurili u nas mrtvim, tupim očima." (str. 9)

Nilstonski je također opisao unutrašnjost jedne od kijevskih ljudskih “klaonica” (autor tvrdi da su se tako službeno zvale), a koje je pregledala komisija: 

"...Cijeli betonski pod velike garaže bio je prekriven s nekoliko centimetara krvi pomiješanom s moždanom masom, kostima lubanje, djelićima kose i drugim ljudskim ostacima. Svi su zidovi bili poprskani krvlju, a komadi mozga i tjemena zalijepljeni oko tisuća rupa od metaka. Odvodni jarak dubok 10 inča i 10 jardi vodi od sredine garaže do sljedeće zgrade, gdje je bila kanalizacijska cijev. Taj je jarak bio do vrha pun krvi... U obližnjem vrtu, 127 leševa iz nedavnog klanja bilo je zakopano u plitku masovnu grobnicu... Odmah smo primijetili da su svi leševi imali smrskane lubanje, neke su glave bile potpuno spljoštene. Moguće je da su ubijeni smrskavanjem glava nekim teškim predmetom. Neki uopće nisu imali glave, ali im nisu glave odrubljene sječenjem, nego... otkidanjem glava... Svi su leševi bili potpuno goli."

Čupanje glava?!

"Obično su leševi odvoženi kolima i kamionima izvan grada, i tamo pokapani nakon klanja. U blizini prvog mjesta smo pronašli  još jednu stariju grobnicu, s oko 80 leševa. Ovdje smo otkrili sakaćenje u koje je bilo teško povjerovati.

Bilo je leševa bez utrobe, drugi su bili bez udova, neki su bili potpuno izrezani. Nekima su iskopane oči, a istovremeno su im glave, lica, vratovi i tijela, bili prekriveni ubodima. Dalje smo pronašli tijelo s klinom zabijenim u prsa. Neki nisu imali jezik. U jednom kutu grobnice smo pronašli nekoliko odsječenih ruku i nogu. Podalje od grobnice, u blizini ograde vrta, pronađeno je nekoliko leševa bez znakova nasilne smrti. Kada su ih liječnici nakon nekoliko dana pregledali, pronašli su prljavštinu u ustima, grlu i plućima. Zbog toga što su žrtve zakapane žive, te su gutale i udisale prljavštinu, pokušavajući disati. U toj masovnoj grobnici bilo je ljudi različite dobi i oba spola. Bilo je tu staraca, muškaraca, žena i djece. Jedna je žena bila vezana užetom za svoju, otprilike, 8-godišnju kćer. Obje su imale rane od metka. 

U dvorištu među grobovima smo pronašli križ na kojem je, otprilike tjedan dana prije zauzimanja Kijeva, razapet poručnik Sorokin, kojega su boljševici smatrali špijunom Dobrovoljačke vojske... U regionalnoj ČeKi pronašli smo stolicu sličnu zubarskoj (isto u Harkovu) s preostalim pojasevima, koji su služili za vezanje žrtve. Cijeli betonski pod ćelije bio je prekriven krvlju, a za okrvavljenu stolicu zalijepljeni su komadi ljudske kože i tjemena s kosom...

Isto je bilo u okružnoj čeki, isti kat prekriven krvlju s dijelovima mozga i fragmentima kostiju, itd. U toj zgradi zapeo je panj. Glava žrtve bila je prislonjena na njega i zgnječena motkom. Odmah do panja bila je rupa, nekakvo grotlo, do vrha ispunjeno ljudskim mozgom, koji je tu ispao iz smrskane lubanje..."

Ovo je bilo omiljeno mučenje u kineskoj čeki u Kijevu:

"Žrtva je bila vezana za zid ili stup. Potom su jedan kraj cijevi promjera nekoliko inča čvrsto pričvrstili za njegovo tijelo... Na drugi kraj cijevi spustili su štakora, koji je odmah pokriven žičanom mrežom i zagrijan vatrom. Životinja bi, očajnički pokušavajući pobjeći od vrućine, počela gristi tijelo žrtve. To je mučenje trajalo satima, a ponekad i dan, prije nego što je žrtva konačno umrla." (str. 25)

Obdukcije 107 leševa ekshumiranih iz grobova Sayenkovih žrtava u koncentracijskom logoru otkrile su divljačku okrutnost: premlaćivanja, slomljena rebra i potkoljenice, smrskane lubanje, odsječene šake i stopala, odsječene prste, dekapitaciju, spaljivanje vrelim metalom, itd. Glava jednog leša bila je potpuno spljoštena u disk debeo oko pola inča. Sedam uboda i rana od metaka nanio neidentificiranoj ženi, koja je živa zakopana.

I tako dalje i dalje i dalje.

Ovo je brutalnost radi brutalnosti. I dok su neki od tih mučitelja sami postali žrtve Staljinovih kasnijih čistki, nitko nikada nije odgovarao za monstruozne i izopačene zločine, koje su nanijeli milijunima nevinih kršćana.

Umjesto toga, iz nekog glupog i zlog razloga, mi, američki kršćani udružili smo se s kriminalnim monstrumima, koji muče i ubijaju kršćane po Rusiji, kako bi im pomogli neka unište kršćane u Njemačkoj. Židovsko povjerenje u svoju političku vlast nad nama je bilo toliko sigurno, te se stopa pokolja kršćana u Rusiji zapravo povećala, čak i dok smo pomagali koljačima kazniti Nijemce za njihov antisemitizam.

(Napomena: Jesmo li barem nešto naučili iz iskustva pomaganja neprijatelju protiv svojih? Ni najmanje. Točno istu stvar radimo danas u Ukrajini. A u Gazi, protiv muslimana i kršćana, naš Kongres se napinje kako bi učinio što više za Židove.

Židov je postao predsjednik Meksika i odmah uveo program za pomoć pri prijevozu ilegalaca do naše južne granice. Židov je postao premijer u Velikoj Britaniji i počeo je zatvarati Britance koji se opiru invaziji ilegalaca na njihov otok (vidim također, nedavno je uveo obvezno obrazovanje o holokaustu za britansku školsku djecu:https://www.haaretz.com/world-news/europe/2024-09-17/ty-article/.premium/u-k-s-starmer-unveils-mandatory-holocaust-education-curriculum-amid-antisemitism-spike).

U SAD-u, kako bi održali kontrolu novca nad našim političkim životom, tj. židovsku kontrolu, imaju predsjednika (u oba politička bloka) koji neće odobriti nikakav "genocid" nad Židovima.

U majci Europi ćemo vas zatvoriti u kavez ako čujemo da to izgovorite javno. Dakle, ne. Kršćanski Zapad ništa nije naučio.)

Nakon Drugog svjetskog rata, iscrpljeni svijet je promatrao grozno razaranje i pitao se koja je bila svrha. Osim golemih smrti i razaranja, ništa se nije bitno promijenilo; granice nacija svijeta su ostale uglavnom kao što su i bile.

Sva ta smrt i razaranje nisu proizveli pobjednike, nego samo gubitnike. Pa čekajte, ali postoje dva nadnacionalna pobjednika:  Drugi svjetski rat je predao pola Europe komunistima, a Palestinu cionistima. Cionizam i komunizam jedini su osvojili teritorij.  Drugim riječima: Židovi su bili pobjednici u Drugom svjetskom ratu.

Vodeća intelektualna snaga komunizma, nakon Lenjinove smrti, bio je boljševik Lav Trocki. Kada je poznati češko-austrijski marksistički teoretičar, po imenu Karl Kautsky, objavio knjigu "Terorizam i komunizam", kritizirajući boljševički Crveni teror, Trocki se brani tako što je opravdavao likvidacije cijelih klasa ljudi, tj. genocid. Neprijatelj mora biti razoružan, tvrdio je. U vrijeme rata to znači "uništen." Kautsky je ispravno nazvao odgovor Trockog "hvalospjevom koji veliča nečovječnost".

(Dakle, ako želite počiniti genocid, to nije u redu, osim ako to ne nazovete ratom. Onda je to opravdano. Prema Trockom, vi ne istrebljujete narod, vi razoružavate svog neprijatelja. O kvaliteti i pouzdanosti novinske organizacije možete prosuditi prema tome spominje li događaje u Gazi kao "rat", umjesto bezobzirnog pokolja bespomoćnih civila, genocid, što i jest.)

Vodeći cionist u svijetu - nakon što je svrgnuo "oca cionizma", Theodora Herzla, na Svjetskom cionističkom kongresu, 1903. godine - bio je Chaim Weizmann. Upravo je na tom sastanku, 1903. godine, Max Nordau prorekao "veliki rat" između nacija koji dolazi (prije Prvog svjetskog rata, ratovi su uvijek bili između vojski, a ne nacija). Taj rat, još jedanaest godina daleko, nakon vremena Nordauovog predviđanja, voditi će, rekao je, preko Velike Britanije, do židovskog nacionalnog doma u Palestini. Trinaest godina nakon Nordauovog predviđanja i dok je bjesnio Prvi svjetski rat bjesnio - Weizmann je osigurao Balfourovu deklaraciju, kojom se Velika Britanija obvezala stvoriti "nacionalni dom" za Židove u Palestini.

Nekoliko dana prije nego što je Weizmann trijumfirao u Londonu, Trocki je trijumfirao u Moskvi kada su boljševici preuzeli vlast po njegovom nalogu. Tajnica lorda Balfoura, gđa Dugdale, koja priznaje utjecaj Starog zavjeta na lorda Balfoura, opisuje međusobni odnos Trockog i Weizmanna:

"Godinama ranije, u Ženevi, Trocki i Weizmann su iz suparničkih kafića, u sveučilišnoj četvrti, iz noći u noć iznosili svoja suprotstavljena politička uvjerenja. Obojica su rođeni u Rusiji... njihali su gomilu židovskih studenata, s jedne strane ulice na drugu; Lav Trocki, apostol Crvene revolucije; Chaim Weizmann, apostol tradicije neprekinute dvije tisuće godina. Sada je vrlo čudnom slučajnošću, u istom tjednu, svaki od njih ostvario ispunjenje svog sna.”

Revolucija Chaima Weizmanna prihvatila je ekstremni nacionalizam iz Ponovljenog zakona - Jedna nacija koja vlada nad svim drugim nacijama! Trockijeva revolucija, s druge strane, bila je ekstremni antinacionalizam: jednosvjetska diktatura proletarijata koja briše samu naciju. Krajem listopada 1917. godine, godinama nakon što su se udvarali židovskim studentima iz ženevskih kafića, ova su dva ideološki suprotstavljena revolucionara istovremeno trijumfirala, te su preuzela kontrolu nad Zapadom za Židove. Dok su Trocki i Weizmann navodno išli u suprotnim smjerovima, njihova konačna odredišta nisu se razlikovala jedno od drugog. Bilo da završimo u čistom Trockijevom svijetu, ili čistom Weizmannovom svijetu - i dalje ćemo biti pod apsolutnom kontrolom sićušne skupine zlobnih ljudi sa svim novcem i bez kožice, koji, kada ne muče djecu, troše svoje vrijeme oduzimajući nam naše bogatstvo i kažnjavajući nas za naš antisemitizam.

Dakle, dok su Trockijevi Židovi ubijali i razvlastili kršćane u Rusiji, Weizmannovi Židovi su ubijali i razvlastili muslimane u Palestini.

Douglas Reed: "Mala zemlja, jako udaljena", citat: 

"Britanci su u Palestini, po prvi put u povijesti svoje nacije, morali potisnuti ljude koje su došli "zaštititi" i zaštititi sebe od onih drugih, koji su zapravo bili osvajači iz Rusije. Korupcija "građanskih vlasti" u Engleskoj, od vremena gospodina Balfoura nadalje, postigla je ovaj rezultat. Najviša maksima zapadnog konstitucionalizma jest da "civilna vlast" uvijek mora biti nadređena vojnoj, kako ne bi došlo do pojave militarističkih režima. Ali, ako se civilna vlast povinuje diktatu tajne treće strane, s vojnim ciljevima, ona zapravo postaje inferiorna vojnoj sili, iako ne i svojim domaćim generalima. Na taj je način vrhunska maksima postavljena na glavu, jer se oružane snage jedne nacije mogu staviti u službu interesa, koji su strani i destruktivni za njihove vlastite. To se dogodilo u Palestini."

To se još uvijek događa u Palestini. Naša vojska baca bombe veličine automobila na ljude koji nam nikada ništa loše nisu učinili. Niti su nam ikakva prijetnja. Ali, zahvaljujući nama, nazubljeni krajevi razlomljenih kostiju njihove djece vire iz ruševina njihovih domova, škola i bolnica.

U međuvremenu, zakonita invazija se nastavlja preko naše južne granice i nigdje nema nijednog američkog vojnika. Nije li očito da ne kontroliramo vlastitu vojsku?

Samo pitajte ADL-a. U “Posebnoj obavijesti svim Židovima” (1939.), ADL je pozvao Židove neka podrže ulazak SAD-a u Drugi svjetski rat, koji su nazvali “Sveti rat za Judu”. "Ako se držimo zajedno", napisali su ADL, "možemo ponoviti naše trijumfe iz 1918. godine."

https://craignelsen.us/docs/ADL-FBI-Cooperation-pre-WWII-1199215

Dwight Eisenhower je vrlo kratko vrijeme bio visoko rangirani general - kada je izvučen iz mraka i postavljen za vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga u Europi. Nije imao nikakvo borbeno, niti zapovjedno iskustvo, ništa što bi ga razlikovalo osim što je bio Amerikanac s germanskim prezimenom i kršćanin, još jedan koji je postao žrtvom teološke greške iz 05. stoljeća, koja je Starom zavjetu dala "jednak božanski autoritet" kao Novom.

Ako vjerujete da su židovski bog mržnje i kršćanski bog ljubavi isti bog, povjerovati ćete u bilo što, čak i da je mučenje djece dio Božjeg plana; ili da je pozivanje na primirje u Gazi posao "Antikrista"; ili da je "antisemitizam" stvarna stvar koja narasta već 133 godine zaredom, što je dobar razlog da se svaka zemlja izravna s tlom. 

I ako u svašta povjerujete, možete biti prisiljeni učiniti bilo što. S Franklinom Rooseveltom, “našim prijateljem u Washingtonu” (gore u dijelu dopisa) u Bijeloj kući; Winstonom Churchillom u Downing St. 10; uz ponovno rođenog dječaka iz Kansasa,  Dwightom Eisenhowerom kao vrhovnim zapovjednikom - vojna moć Zapada, tijekom Drugog svjetskog rata, bila je u službi mučitelja djece u Moskvi. To se može dokazati.

Opće je poznato kako njemačka predaja nije bila kraj savezničkih zločina nad Nijemcima. Kada je odbačen Morgenthauov plan za istrebljenje Nijemaca, unatoč tome što je nosio potpise i Roosevelta i Churchilla, kao previše opako talmudski, čak i za ponovno rođene kršćane da bi ga probavili, taj je duh i dalje živ. Nigdje duh Jehovine osvete nije živ snažnije, nego u američkom sektoru pod Eisenhowerom. Pod Eisenhowerom, u američkom sektoru nakon rata, postignuta je prava svrha Drugog svjetskog rata.

Prava svrha Drugog svjetskog rata može se odrediti iz dva masovna kretanja ljudi nakon rata.

Jedno kretanje bilo je sa zapada na istok.

Njemačke žene koje se kupuju izravno iz vagona po dolasku u komunističku diktaturu proletarijata. Crteži iz Gulaga, Danzig Baldaev

Douglas Reed citira knjigu Kathryn Hulme, "Kalifornijke". Ona je bila zamjenica direktora (1945.-1951.) izbjegličkog kampa u Wildfleckenu u Bavarskoj, kojim je upravljala organizacija poznata kao UNRRA (United Nations Relief and Rehabilitation Administration). Ona piše u svojoj knjizi: 

"Londa [kolegica] je neko vrijeme bila dodijeljena južnom logoru kada su ruske izbjeglice, uglavnom ratni zarobljenici, poslani natrag u Rusiju, prema odredbama sporazuma iz Jalte. Ispričala nam je kako su si ruski ratni zarobljenici odrezali zglobove, skinuli se do gola i objesili. Čak i nakon što im je oduzet svaki destruktivni predmet, još uvijek su nalazili načina za samoubojstvo. Nikada nije mogla shvatiti kako je Staljin prodao svoju ideju Rooseveltu i Churchillu kako nije bilo ruskih ratnih zarobljenika koje su Nijemci zarobili, već samo dezertera."

Iz Saturday Evening Posta, od 11. travnja 1953. godine:

"Ovim sramotnim sporazumom [Jalta] kao autoritetom, sovjetski agenti MVD-a su šetali logorima za raseljene osobe nakon rata i stavili prst na tisuće onih koji su uspjeli pobjeći sovjetskoj tiraniji. Ove jadne žrtve strpane su u teretne vagone i vraćene u smrt, mučenje ili polagano ubijanje u sibirskim rudnicima i šumama. Mnogi su se putem ubili. Također, prema sporazumu iz Jalte, Sovjetskom Savezu je bilo dopušteno koristiti njemačke zarobljenike na prisilnom radu u ime 'računa odštete'. Za takve nehumanosti nema isprike."

Dakle, to je bilo kretanje u jednom smjeru. One mase koje su pobjegle od sovjetske tiranije, ili su ih Nijemci odveli kao ratne zarobljenike (bilo bi im bolje da je njihov njemački neprijatelj pobijedio), ili su raseljene zbog rata, prisilno su transportirane u državu Jehovinih robova.

(U međuvremenu, procjenjuje se da oko 3,5 milijuna njemačkih ratnih zarobljenika, koje su Ješovani zarobili u Rusiji, nije preživjelo užasne uvjete.)