Životni zakoni: Aristotel i biopolitički temelji Polisa

1. Biopolitika i priroda Polisa

Pojam biopolitika najčešće se povezuje s Michelom Foucaultom, ljevičarskim post-strukturalistom, koji je nastojao dekonstruirati prirodu moći i upravljanja, posebice onoga kako moderne države upravljaju životom kroz difuzne sustave kontrole, birokratskog nadzora i institucionalnog nadzora, u sve složenijem zapadnom svijetu. Analizirao je mehanizme kroz koje djeluje moderni državni aparat: demografsku regulaciju, društvenu disciplinu, administrativnu racionalnost. No, odbio je postaviti dublje pitanje: čemu bi politička moć trebala služiti i kome je odgovorna? Njegova analiza ostala je ograničena na kritiku, odvojena je od bilo kakvog moralnog ili civilizacijskog temelja. Ono što je on nazvao biomoć, stari bi zvali odgovornost. Gdje je on vidio dominaciju, naši su preci vidjeli dužnost.

(Michel Foucault, The History of Sexuality, Volume 1: An Introduction, trans. Robert Hurley, New York: Vintage Books, 1990., esp. Part Five: “Right of Death and Power over Life.”)

Ukratko, Foucault je prepoznao strukturu modernog upravljanja, ali ne i njegovu svrhu. Pokazao je prstom prema strojevima, ali je izbjegao telos, koji je vodeći cilj prema kojem politički život mora biti usmjeren. Za njega je biopolitika povijesni simptom; za stare narode, to je bilo srce državništva. Nije slučajno što su mnoge antičke ličnosti, Aristotel i Platon, Likurg i rani zakonodavci, postavile upravljanje životom - uključujući pitanja braka, reprodukcije i pripadnosti - u samo središte političkog poretka.

Kao takvi, korijeni biopolitike sežu daleko dublje od dvadesetog stoljeća. Oni sežu do klasične antike, kada su država i kućanstvo shvaćeni kao produžeci jedinstvenog organskog poretka. Grci nisu teoretizirali o biopolitici; oni su to živjeli. Zakonom su propisali brak, regulirali reprodukciju, poštovali lozu predaka, zamislili grad (ne kao neutralni aparat za upravljanje pravima) kao živo tijelo koje ima zadatak štititi, oplemenjivati ​​i prenositi ljude kroz generacije.

Nacija počinje tamo gdje se krv pamti i red kuje, gdje je narod svjestan kontinuiteta svojih predaka. Ovo je biopolitika u svom najistinitijem obliku: ne apstraktna teorija, nego upravljački instinkt, jedan od najstarijih i najneophodnijih temelja političkog života. To je umjetnost i znanost oblikovanja ljudi, ne samo kroz zakone i institucije, već kroz uzgoj, regulaciju i očuvanje njihovog biološkog, moralnog i kulturnog karaktera. Bavi se rođenjem i smrću, srodstvom i nasljeđem, trajnim pitanjem tko ovdje pripada, a tko ne. Država, u ovoj viziji, nije ugovor ili apstrakcija, nego je živi poredak; njegovan običajima, oblikovan krvlju, prirode usmjerene prema izvrsnosti i kontinuitetu.

U staroj Grčkoj ova vizija nije bila spekulativna. Bila je ugrađena u religiju, ritual i zakon. Grad nije bio samo jurisdikcija, već sveto proširenje rodnog kućanstva, formirano radi vrline, podržano poštovanjem prema mrtvima i potaknuto dužnošću prema nerođenima. Nigdje to nije bilo potpunije artikulirano nego u Aristotelovoj misli.

Herodot je dao glas prvom zapadnom pojmu građanstva. U "Povijestima", on opisuje Grke kao ujedinjene, ne teritorijem ili vladom, već zajedničkom krvlju, jezikom, bogoslužjem i načinom života. Njihov je identitet bio ukorijenjen u podrijetlu i sjećanju, vezi koja je nadilazila političke granice i temeljila građansko jedinstvo na pripadnosti precima.

(Herodotus, The Histories, London: Penguin Books, 2003.)

Aristotel je ovom instinktivnijem opisu dao filozofski oblik. U svojoj "Politici", on nudi najjasniji izraz biopolitičkog poretka u zapadnoj tradiciji. Polis je, kaže nam, najviši oblik ljudskog udruživanja, ne zato što jamči slobodu ili materijalnu udobnost, već zato što omogućuje čovjeku da ispuni svoju prirodu, kao racionalno i političko biće. “Čovjek je po prirodi politička životinja”, ne u modernom smislu individualističkog ili atomiziranog sudjelovanja u politici, već zato što ne može postići svoj telos – svoj prirodni cilj ili savršenstvo – izvan grada. Baš kao što žir treba postati hrast, čovjek treba postati građanin, zakonodavac, filozof. Polis je tlo u kojem ta preobrazba pušta korijenje.

(Aristotle, Politics, Chicago: University of Chicago Press, 2013.)

Za Aristotela je politički život vrhunac biološkog življenja. Grad nije izgrađen iznad ili protiv prirode, već u skladu s njom. Njegovi zakoni moraju odražavati prirodnu hijerarhiju, sposobnost, karakter i svrhu, odražavajući poredak kozmosa. Grčka riječ κόσμος ne znači samo "svemir", nego i "red", strukturiranu ukupnost, gdje svaki dio ispunjava svoju pravu ulogu. Aristotel zamišlja grad kao fino usklađenu organsku zajednicu, sastavljenu od onih koji su biološki, moralno i intelektualno podobni, kako bi podijelili njegove terete i odgovornosti. “Glavni čimbenik neophodan u opremi grada je ljudski materijal,” piše on, “a to nas uključuje u razmatranje kvalitete kao i kvantitete.” Građanstvo nije univerzalno predano pravo, nego je sveto naslijeđe, zasluženo podrijetlom, vrlinom, odanošću općem dobru i živim sudjelovanjem u životu polisa.

Prema tome, Aristotel definira građanina, ne pravnim statusom, već podrijetlom i funkcijom. “Građanin je onaj rođen od roditelja građana s obje strane.” Stranci su povremeno mogli biti naturalizirani, ali uvijek “u nekom posebnom smislu,” i nikada kao jednaki onima čija je loza utjelovila samu zajednicu. Zakon može prihvatiti autsajdere, ali ne može izmisliti pripadnost. Biološko i političko se spajaju u ovoj koncepciji: zdrav grad ovisi o reprodukciji zdravog građanstva.

Zbog toga je Aristotel, kao i grčki svijet šire, inzistirao na tome da reprodukcija nije privatna stvar, već javna i sveta obveza. Indoeuropska religija, na kojoj se temelji grčki zakon, smatrala je celibat bezbožnim i stavljala nastavak obiteljske loze iznad svake osobne želje. Otac je vladao za dobrobit kućanstva, a grad je tu vlast proširio i na javnu sferu. Ispravno vladati značilo je oblikovati, ne samo institucije, već i tijela i duše ljudi. “Vjerojatno je”, piše Aristotel, “da će dobri sinovi doći od dobrih očeva i da će primjereno odgojeni biti odgovarajuće vrste.”

To je biopolitika u svom drevnom i pravom smislu: upravljanje životom, usmjereno prema savršenstvu čovjeka. Aristotel ne govori o jednakosti ili pravima. On govori o gradu kao cjelini, vezanom dužnošću, formiranom običajima i nadahnutom zajedničkom krvlju. “Dobrota svakog dijela mora se razmatrati u odnosu na dobrotu cjeline.” I još jednom: “Cjelina nikada po prirodi nije namijenjena da bude inferiorna u odnosu na dio.”

Govoriti o Aristotelovoj politici znači govoriti o biologiji grada, njegovom unutarnjem skladu, njegovom kontinuitetu i njegovoj potrebi za isključivanjem. Država nije skladište pojedinaca, nego je živi oblik, koji se održava sjećanjem i prenosi podrijetlom. Njegova svrha nije zadovoljiti apetite, već uzdići plemenito, disciplinirati nisko i njegovati čovjekove najviše sposobnosti. Time Aristotel ne predstavlja tiraniju, već viziju građanskog života koji je konkretan, hijerarhijski i živ.

2. Građani, rodbinska i struktura antičkog grada

Da bi razumjeli Aristotelovu koncepciju biopolitičkog, moramo ponoviti, tj. započeti s njegovim uvjerenjem kako grad nije samo  mehaničko uređenje nametnuto različitim pojedincima, već je prirodno proširenje kućanstva. “Polis”, piše on, “udruga je kućanstava i klanova u dobrom životu, u svrhu postizanja savršenog i samodostatnog postojanja.” Grad ne nastaje iz ugovora ili pogodnosti, već iz veza koje su već iskovane: krvi, religije i sjećanja na pretke. Zakonodavac ne izmišlja ljude. On ih nasljeđuje, oplemenjuje i osigurava njihovo jedinstvo kroz: obrazovanje, tradiciju i zakon. To jedinstvo počiva, prije svega, na porijeklu.

Građanin, za Aristotela, nije definiran geografijom ili zakonskom usklađenošću, već sudjelovanjem u životu grada. Državljanstvo znači i vladati i biti vođen. Ali, to sudjelovanje pretpostavlja pripadanje. Članovi polisa moraju jedni drugima priznati zajedničko naslijeđe. Moraju biti sposobni za filiju, građansko prijateljstvo, utemeljeno na zajedničkom podrijetlu i kolektivnoj dužnosti. Grčki su gradovi stoga bili ograničili državljanstvo rođenjem, često zahtijevajući prikaz generacija građanskog roditeljstva. Grad nije bio okupljalište stranaca, već zajednica proširenih obitelji, od kojih je svaka bila povezana žrtvenim vezama sa zemljom, zakonom i lozom.

Srodstvo, dakle, nije bilo privatni osjećaj. Bio je to politički princip. Prirodna privrženost između roditelja i djeteta, koju Aristotel opisuje kao ljubav prema “nekom drugom jastvu”, poslužila je kao model građanskog jedinstva. Bratstvo unutar kućanstva proširilo se na solidarnost unutar grada. Ova veza nije mogla biti proizvedena dekretom ili ideologijom. Bio je to proizvod zajedničke krvi, zajedničkih rituala i naslijeđenih odgovornosti. Izrazi kao što su "od istog roda" i "od iste krvi", nisu bile poetske metafore, nego temeljne istine političkog poretka.

Ovaj naglasak na porijeklu objašnjava Aristotelova upozorenja o stranama i frakcijama. Kroz svoju "Politiku", on bilježi kako su gradovi zapali u stazu, tj. građanske sukobe, nakon što su dali državljanstvo autsajderima. U svakom slučaju, od Magna Graecia do Egeja, imigracija bez dubokih asimilacija je dovodila do sukoba. “Heterogenost dionica može dovesti do frakcija”, upozorava on, “u svakom slučaju dok ne dobiju vremena za asimilaciju.” Čak i tada, jedinstvo iskovano krvlju bi vremenom moglo biti razbijeno političkim odlukama, koje daju pravo glasa onima koji nemaju korijene u građanskom tijelu.

Aristotelova briga za koheziju se proširila i na djelovanje tirana. Despoti se, za razliku od kraljeva, nisu oslanjali na lojalne građane, već na strance. “Kraljeve čuva oružje njihovih podanika”, primjećuje on, “tirane čuva strana sila.” Tiranin kida organske veze obitelji, kulta i tradicije, jer te veze stvaraju lojalnost, otpor i sjećanje. Narodom koji zna tko je - ne mogu lako zavladati oni koji ga žele preobraziti.

Taj isti uvid je vodilo i Aristotelovo razumijevanje kućanstva. Obitelj nije bila samo privatna jedinica, nego sjeme same države. U njoj se čovjek prvi put susreće s dužnošću, hijerarhijom i redom. Otac ne vlada kao despot, već kao moralni primjer; predvodi svoje kućanstvo kroz položaj, mudrost i ljubav. Kao što bi kralj trebao utjeloviti dušu i krv svog naroda, tako i otac mora utjeloviti nasljeđe svoje loze. Politički poredak bi zahtijevao očuvanje obiteljske strukture. Zato su ga i mnogi tirani, ali i moderne ideologije nastojale oslabiti ili uništiti.

Za Aristotela, veze između kućanstva, rodbine i građanina čine besprijekornu strukturu. Polis nije samo bio skup zakona, niti  apstraktna zbirka pravnih spisa. Bilo je to tijelo oblikovano vremenom, sjećanjem i porijeklom. Potreban je zajednički identitet za stvaranje lojalnosti, kao i zajednička vrlina za očuvanje reda. Kada bi ovi temelji bili potkopani - masovnim useljavanjem, atomizirajućim ideologijama ili kolapsom obitelji - grad ostaje postojati samo po imenu. Nijedan zakon, koliko god mudar bio, nigdje ne može zadržati narod, nakon što su krv i duh koji ih vežu zaboravljeni ili zamijenjeni.

3. Pravo, obrazovanje i reprodukcija građanstva

Prema Aristotelovoj političkoj filozofiji - zakon nije nekakav neutralan ugovor među pojedincima, niti je nekakav mehanizam za balansiranje između suprotstavljenih interesa. To je oblikovni instrument ljudske duše. Zakonodavac ne obuzdava nepravdu; on oblikuje karakter, usađuje vrlinu, te osigurava kontinuitet posebnog moralnog i biološkog poretka. “Svi bi se složili,” piše Aristotel, “da bi zakonodavac obrazovanje mladih trebao učiniti svojom glavnom i najvažnijom brigom.” Obrazovanje, u ovom kontekstu, nije nakupljanje znanja, već oblikovanje navika, odanosti i utjelovljene izvrsnosti, unutar određenog načina života.

Taj način života ovisi o kvaliteti građana. Aristotel se ne trudi to zamagliti. Populaciona politika za njega nije sekundarna stvar, nego je temelj. “Glavni faktor koji je neophodan u opremanju grada je ljudski materijal”, inzistira. To znači: državnik mora uzeti u obzir kvalitetu i kvantitetu onih koji sačinjavaju njegovo političko tijelo. Grad nije definiran njegovim granicama ili institucijama, već prirodom ljudi koji ga održavaju - ljudi koji su povezani krvlju, animirani razumom i usmjereni na zajednički procvat. Njegove granice nisu povučene birokratskim linijama, nego putem srodstva, vrline i sposobnosti za građansku izvrsnost.

Državljanstvo, dakle, mora počivati ​​na lozi. Aristotel potvrđuje ono što je antički svijet smatrao samorazumljivim: građanin je onaj koji je rođen od roditelja građana, često kroz više generacija. Biološki temelji polisa se odražavaju u njegovim ritualima, bračnim zakonima i strukturi upravljanja. Grad je, u biti, prošireno domaćinstvo. Zakoni ne postoje zato da bi izjednačili pojedince, već da bi očuvali naslijeđeni oblik naroda kroz vrijeme. Naturalizacija je, kada se i dogodi, rijetka i namjerna, tj. trebala bi biti čin državnog umijeća, a ne osjećaja.

Ovaj okvir rađa duboko aristotelovski pogled na reprodukciju: ne kao privatnu odluku, već kao javnu odgovornost. Muškarci i žene, tvrdi on, "vrše javnu službu donoseći djecu na svijet", a ta služba mora biti usklađena s potrebama grada. Aristotel propisuje idealnu dob za sklapanje braka: trideset sedam za muškarce, osamnaest za žene, i upozorava na tjelesno i moralno propadanje koje proizlazi iz loših zajedničkih vremena, ili zanemarivanja. Čak i trudnice moraju održavati snagu i disciplinu, jer je vjerovao da majčino zdravlje izravno oblikuje dijete. Samo tijelo postaje mjestom za građanske dužnosti.

Aristotel ne bježi od težih implikacija ove pozicije. On podupire zakonske zabrane podizanja deformirane djece, što je stajalište koje je bilo široko prihvaćeno u grčkom svijetu. To se nije smatralo okrutnošću, već razboritošću, tj. načinom da se osigura dugoročna snaga grada sprječavanjem porasta ovisnog i nepodobnog stanovništva. Prenapučenost se također nije smatrala apstraktnim problemom, već izravnom prijetnjom društvenom poretku. Previše djece moglo bi dovesti do siromaštva, klasne nestabilnosti i građanskog propadanja. “Regulacija količine imovine treba biti popraćena regulacijom broja djece u obitelji.” Kućanstvo i grad moraju se voditi prema istom principu: odmjerenom redu usmjerenom prema izvrsnosti.

Reprodukcija je, dakle, neodvojiva od zakona. Zakonodavac nije puki administrator. On je obrtnik koji oblikuje samu bit grada:  njegove vrline, njegovu demografiju, njegov kontinuitet. Kakve će ljude grad sadržavati i koje vrline moraju utjeloviti? Za Aristotela to nisu marginalna pitanja. Ona su bit političkog života.

To je srce njegove biopolitičke vizije. Država ne postoji da bi štitila preferencije atomiziranih pojedinaca, već kako bi oblikovala i očuvala narod vrijedan samoupravljanja. Svrha mu nije sloboda, onako kako je shvaća modernost (definirana autonomijom, izborom i pravima), nego je to odgovornost, izvrsnost i izdržljivost plemenitih. Najviša politička zadaća nije osigurati slobodu, već njegovati veličinu u dušama ljudi, koji su povezani podrijetlom, zakonom i sjećanjem.

4. Krhkost poretka: raznolikost, dekadencija i gubitak polisa

Aristotel je, kao i Platon prije njega, shvatio da najveće prijetnje političkom poretku ne proizlaze iz strane invazije - nego iz unutarnjeg propadanja. Vrlina nagriza. Veze predaka slabe. Strani elementi, jednom primljeni bez asimilacije, destabiliziraju samu dušu grada. Polis, iako ukorijenjen u snazi, nikada nije imun na korupciju. U Aristotelovoj analizi, pad često započinje nemarnim širenjem građanstva, porastom frakcionaštva, kao i zavodljivim obećanjem jednakosti koja je odvojena od prirode.

U središtu njegova upozorenja se nalazi jednostavno načelo: solidarnost zahtijeva sličnost. “Svaka je razlika”, piše on, “sklona stvaranju podjele.” Polis je bio više od političke strukture. Bila je to zajednička kultura, rodbinski poredak utemeljen na krvi, jeziku i bogoslužju. Kada je ovu koheziju poremetila masovna imigracija, strana vladavina ili tiranska manipulacija, neizbježno je uslijedio sukob. Aristotel pripovijeda, s empirijskom preciznošću, kako su gradovi zapali u stazu ili građanski rat, nakon što su primili autsajdere. “Grad se ne može konstituirati iz bilo koje slučajne skupine ljudi”, primjećuje on, “ili u bilo kojem slučajnom vremenskom razdoblju.” Građanski identitet nije birokratska oznaka. To je nasljeđe. 

Tirani to jako dobro razumiju. Za razliku od građana, stranci nisu vezani za mit o osnutku grada, zakone ili kult predaka. Oni su alati moći, a ne nikako članovi političkog tijela. “Kraljeve čuva oružje njihovih podanika”, piše Aristotel, “tiranine tuđa sila.” Tiranin se boji onih građanina koji sa sobom nose sjećanje i ponos. Kako bi vladao bez otpora, on mora prekinuti te veze, odnosno mora raspustiti i raseliti pleme, ušutkati obrede predaka, dati pravo glasa strancu, i kao najbitnije - mora oslabiti obitelj. “Svaku tvorevinu,” upozorava Aristotel, “treba iskoristiti kako bi se svi građani miješali što je više moguće, i kako bi se srušile njihove stare lojalnosti.” Ovdje se spajaju tiranija i radikalna demokracija.

Aristotel ne odbacuje ustavnu vladavinu. Naprotiv, on hvali politeiu, mješoviti režim, kao najuravnoteženiji i najtrajniji. Ali, kada demokracija prestane služiti općem dobru i počne zadovoljavati poneke niske apetite, ona potkopava vlastite temelje. “Postoji lažna koncepcija slobode”, piše on, “koja rezultira time da u tim ekstremnim demokracijama svaki pojedinac živi kako želi.” To nije sloboda u klasičnom smislu, koja je vezana uz zakon i vrlinu. To je dozvoljeno: sloboda bez oblika, autonomija bez obveze. Ona pokida prirodne veze između čovjeka i čovjeka, oca i sina, građanina i grada. Donosi kraj političkog.

Taj pad u dekadenciju nije slučajan. Blagostanje može više nagrizati od poteškoća. “Ljudi se lako pokvare”, upozorava Aristotel, “i nisu svi oni koji mogu podnijeti blagostanje.” On posebno skreće pozornost na Spartu. Pobjednik u ratu, postao je dekadentan u miru. Bogatstvo je oslabilo disciplinu. Žene, nesputane zakonom, stekle su nesrazmjeran utjecaj. Boračka etika je ustupila mjesto mekoći, uslijedile su unutarnje podjele. Pouka je jasna: zakon ne može spasiti narod koji više ne vlada samim sobom.