Otvaranje oka Šive

Twin Peaks, 2017. godina

"Tvoja sjećanja. Implantati, sve su to implantati!"

(Deckard Rachel u filmu 'Blade Runner')

To su implantati zato jer je ovo simulirana stvarnost; umjetna. Njeni bogovi su umjetni, njena prošlost, sadašnjost i budućnost su umjetne, a ponajviše njena pretenzija da ikada bude išta više osim samo - umjetna. Ako se ne možete suočiti sa tom jednom i jedinom užasnom istinom o "životu" koji vodite, vjerojatno gubite svoje "vrijeme" boraveći na ovom mjestu. 

Jedini koji nije pogriješio je David Lynch (i Orage) u Twin Peaksu 2017. godine, inače poznato i kao "Povratak". To je zapravo samo "priča o djevojčici koja je živjela niz ulicu...". Djevojčica se zove Audrey Horne, a "Povratak" se odvija u njezinoj glavi. Audrey, iako jedan od najistaknutijih likova u Lynchovom originalnom Twin Peaksu, koji je revolucionirao televiziju dvadeset pet godina ranije, predstavljena je tek u 12. od ukupno 18 epizoda Twin Peaks 2017.

U nadrealističkoj sceni, Audrey Horne se svađa sa svojim suprugom Charliejem. Želi otići u Roadhouse potražiti svog ljubavnika Billyja, koji je nestao prije dva dana. No, Charlie se žali da je umoran i ima previše papirologije za obaviti. Kaže joj da je Billy negdje vani, ali jamči kako ga neće naći u tami mladog mjeseca. Audrey mu se ruga, pitajući ga je li to vidio u svojoj kristalnoj kugli. Charlie joj kaže kako ona zna da on nema kristalnu kuglu. Ali, čudno, kristalna kugla stoji točno ispred njega na njegovom stolu. Audrey tada kreće u tiradu, nazivajući Charlieja beskičmenjakom, govoreći mu da zato i spava sa Billyjem. Zahtijeva da potpiše papire koje mu je dala. Charlie joj kaže da ih njegov odvjetnik prvo treba pogledati. Kada Audrey zaprijeti da će ga Paul posjetiti, Charlie kaže: "Nemoj biti takva. Ja sam tvoj zakoniti suprug. Imam prava." Ona mu kaže: "Odrekao si se tih prava." Na što Charlie odgovara: "Što? Misliš da bi poništio naš ugovor? Povukao ugovor?" Ona kaže: "Ja ću to učiniti. Upravo to radim."

Charlie tada pristaje poći s njom potražiti Billyja. Predlaže da prvo nazovu Tinu (koju Audrey prezire), ali je ona izgleda bila zadnja  osoba koja je vidjela Billyja. Makar tako tvrdi Chuck. Audrey misli da se Chuckova tvrdnja može potvrditi; slično odgovara njenom sinu Richieju (otac mu je Cooperov zli dvojnik). Charlie nazove Tinu i prima neke loše vijesti, ali odlučno odbija reći Audrey išta o razgovoru. Iz Charliejevog razgovora kroz zastarjeli telefon sa brojčanikom saznajemo da je Chuck ukrao Billyjev kamion i onda ga  vratio. To se može povezati sa Richiejem koji je uzeo farmerski kamion, pregazio i ubio malog dječaka, a zatim ga vratio. 

Zamjena imena Chuck za jednog od glavnih zlikovaca iz Twin Peaksa 2017. - Richieja - poznata je u nordijskim sagama kao kenning. Scena između Audrey i Charlieja (inače predstavnik umjetne inteligencije poznate po internetskim zavjerama) izravno prethodi sceni gdje dr. Amp (lik obučen baš tako da izgleda kao časnik nacističkog SS-a, te maše jeftinim čekićem koji je očita aluzija na Thorov čekić) drži kratki govor u svojoj piratskoj radio emisiji. Prethodno je obećao onima kojima govori: "Dolazimo po vas. Da, dolazimo po vas!" 

Ovaj put nešto smireniji, Dr. Amp se obraća svojoj publici, tj. stanovnicima Twin Peaksa: "I opet su tu! Ove divovske multinacionalne korporacije pune su monstruoznih gamadi, otrovnih, podlih ubojica. I jedu, piju i seru novac. Kupuju naše političare za pjesmu, a onda ovi prokleti političari pjevaju dok se mi gušimo i kašljemo, prodani niz rijeku, neka umremo. Jebem vam koji izdajete ljude kojima ste izabrani pomoći, izabrani da radite da biste pomogli, da biste im život učinili boljim. Jebem vam svima u guzicu, izdajničke lutke. Deveta razina pakla će vas dočekati…" 

U sljedećoj sceni se pojavljuje gotovo histerična Audrey, koja zahtijeva od Charlieja neka joj kaže što mu je Tina rekla. On joj kaže neka "prestane". Ona zatim kaže: "Osjećam se kao da sam negdje drugdje. Jesi li ikada imao taj osjećaj, Charlie?" On bezizražajno odgovara: "Ne", dok ona nastavlja: "Kao da sam negdje drugdje i kao da sam netko drugi. Jesi li ikada to osjetio?“ Charlie ponovno odgovara: "Ne. Uvijek se osjećam kao ja i to možda nije najbolji osjećaj." Audrey nastavlja: "Pa, nisam sigurna tko sam, ali nisam ja." Charlie kaže: "Ovo je egzistencijalizam 101." Gubeći prisebnost, kaže mu: "Ma jebi se. Ozbiljna sam. Kome bi trebala vjerovati nego sebi, a ne znam ni tko sam. Pa što bih, dovraga, trebala učiniti?" On odgovara: "Trebala bi otići u Roadhouse i vidjeti je li Billy tamo." Ona odgovara: "Pretpostavljam. Je li daleko?"

Razdražen, Charlie kaže: "Hajde Audrey, da ne znam bolje, zakleo bi se da si na drogama." Ona pita: "Gdje je to?" A on joj kaže: "Odvest ću te tamo. Hoćeš li sada prestati igrati igrice ili moram završiti i tvoju priču?" Drhteći, ona kaže: "Koja je to priča, Charlie? Je li to priča o djevojčici koja je živjela niz ulicu? Je li?" Charlie je pogleda kamenim licem i kaže: "Ti si ta koja je htjela ići. Sad izgledaš kao da želiš ostati." Audrey odgovori: "Želim ostati i želim otići. Koji bi bio Charlie? Hmm? Koji bi ti bio? Charlie, pomozi mi. Ovdje je kao u Ghostwoodu." Charlie je samo stoički gleda dok ona počinje plakati. 

"Je li to priča o djevojčici koja je živjela niz ulicu" će se ponoviti od strane stvorenja koje sebe naziva Evolucijom Ruke i djeluje kao narativni gospodar, neposredno prije nego što se bog Cooper ponovno ujedini sa božicom Diane u završnoj epizodi. Ali, Lynch je već ranije odgovorio na navedeno pitanje dok je glumio zamjenika ravnatelja Federalnog istražnog biroa, Gordona Colea, kada je prepričao svoj san o Monici Bellucci ostalim agentima.

Cole prepričava: "Sinoć sam još jednom sanjao Monicu Bellucci. Bio sam u Parizu na slučaju. Monica me nazvala i zamolila da se nađemo u određenom kafiću. Rekla je da mora razgovarati sa mnom. Kada smo se sreli u kafiću, Cooper je bio tamo, ali nisam mogao vidjeti njegovo lice. Monica je bila vrlo ugodna, dovela je prijatelje. Svi smo popili kavu, a onda je rekla onu staru izreku: "Mi smo poput sanjara koji sanja, a zatim živi u snu". Rekao sam joj da razumijem. A onda je rekla: "Ali, tko je sanjar?" Obuzeo me vrlo snažan nelagodan osjećaj.

Monica je pogledala pored mene, pokazala neka se osvrnem na nešto što se tamo događalo. Okrenuo sam se i pogledao. Vidio sam sebe. Vidio sam sebe iz davnih vremena u starim uredima u Philadelphiji gdje slušam Coopera kako mi govori da je zabrinut zbog sna koji je sanjao, a to je bio dan kada se Phillip Jeffries pojavio i nije se pojavio, i dok je Jeffries očito bio tamo, podigao je ruku i uperio je u Coopera i pitao me: "Tko misliš da je to tamo?" Dovraga, nisam se toga sjetio, ovo je nešto stvarno zanimljivo za razmišljati." Jedan od prisutnih agenata, Albert, tada kaže: "Da, i ja se toga počinjem sjećati." 

Twin Peaks 2017. je san - san Audrey Horne. U originalnom Twin Peaksu (25 godina ranije), Audrey Horne je razmaženo, privilegirano dijete. Bila je opčinjena agentom Cooperom, ali nikada ga nije zapravo posjedovala. Na kraju serije, početkom 1990-tih, zatečena je u bombaškom napadu na banku. Vjerojatno je bila u komi, zauvijek udana za sustav umjetnog održavanja koji je održava na životu. Ona je alcheringa, izvor projekcije. Ali, ona nije drevna. Ona nije sveprisutno božanstvo koje vodi stvaranje prema planu da ga razvije u uzvišeno. Ona je razmaženo, pokvareno i nezrelo dijete, kojemu nikada nije dana prilika da odraste i možda nikada neće tu priliku dobiti. 

Audrey sanja o arhetipovima: Cooper kao mesijanski spasitelj, kao i tri božice eleuzinskih misterija; Sarah Palmer kao Demetra, Laura Palmer kao Perzefona i Diane kao Hekata. Priča o Twin Peaksu iz 2017. godine ima puno, puno više, ali ovo je okvir na koji je David Lynch - vjerojatno najveći umjetnik koji je ikada živio - odlučio osloniti svoje remek-djelo, zajedno sa tanko prikrivenom prijetnjom nadolazeće invazije SS-a koji nikada nije poražen u Drugom svjetskom ratu.

Suprotno praznom brbljanju akademskih ulizica carstva, Adolf Hitler se povukao iz Drugog svjetskog rata, kao i cijeli ešalon najviših dužnosnika SS-a. Nacističko zvono, koje se više puta pojavljivalo tijekom Twin Peaksa 2017., i za koje su Nijemci bili prilično uvjereni da će im donijeti pobjedu u Drugom svjetskom ratu - nikada nije pronađeno. No, istim onim Židovima, od kojih su nacisti pokušavali zaštititi ovaj svijet, dopušteno je preplaviti i rastrgati ga na komadiće, u beskrajnoj orgiji pohlepe i gramzivosti.

Audreyin posljednji nastup u Twin Peaksu 2017. događa se na kraju 16. epizode. Audrey i Charlie stignu u Roadhouse i sjednu za šank. Voditelj tada uvodi "Audreyin ples". Podij se prazni dok ona vijugavo izvodi ples koji bi trebao otvoriti Oko Šive, Vrhovnog bića vedskog panteona. Prema vedskoj tradiciji, ako se Oko Šive, usnulog Boga, ikada otvori, te Šiva postane svjestan ovog svijeta i svih nepravdi koje se u njemu čine - uništiti će svijet. 

Odjednom neki ljubomorni muškarac istrčava preko podija i započinje tučnjavu sa svojim suparnikom. Tučnjava zaprijeti da će obuhvatiti cijeli bar. Audrey prestaje plesati i trči do Charlieja, moli ga neka je izvede odande. Čuje se zvuk protoka struje i ona se odjednom nađe u potpuno bijeloj sobi, bez šminke, u bijeloj haljini, te se gleda u ogledalo. Scena se zatim vraća u Roadhouse, koji je sada totalno miran. Bend nastavlja svirati, ali obrnutim redoslijedom... Tu započinje kraj Twin Peaksa 2017. i početak događaja koji će se odvijati u sljedeće dvije epizode.

"Božica smrti stara je kao i Pradavna od Dana. Xaljō, korijen riječi Pakao, je imenica ženskog roda. Ali, dani ove vremenske linije možda nisu ništa drugo nego proizvod čarolije Aleistera Crowleyja. Bila je to također čarolija koja je bačena na Trnoružicu iz  germanskog folklora. U snu, oštar vanjski zvuk može izazvati najsloženije snove, svaki fantazmagorični scenarij izgrađen je na posljednjem fantazmagoričnom scenariju, sve u sekundama prije nego što se sanjar probudi. Vrijeme u snu ne znači ništa. Postoji samo ovdje i sada, i sve je retroaktivno. Ono što je učinjeno danas i sutra postaje jučer. Već je rečeno: ovo je Jutro Mađioničara."

*******************

Najteže je duhu priznati da je duh

U "Knjizi svećenika jaguara" ili "Chilam Balam" piše da će se put od zvijezda spustiti sa neba, te će 13 bogova neba i 9 bogova pakla doći na zemlju. Maje su vjerovale da je kraj početak i početak kraj, da će u uništenju doći stvaranje, a stvaranje je uništenje. To bi se dogodilo kod crne rupe. Na raskrižju bi se na nebu pojavila slika.

Mračno kraljevstvo Xibalbe bi se manifestiralo na zemlji. Xibalbu naseljavaju krilata stvorenja sa tijelom ljudi, sa glavama i krilima šišmiša. Ta stvorenja su krvopije i neprijateljski nastrojena prema čovjeku. Najžešći među njima je Camacotz ili Camalotz, "Iznenadni Krvopija". Camalotz je ubio većinu ljudi iz drugog stvaranja čovjeka tako što im je otkidao glave.

Mit o Cthulhuu je noćna mora iz ostavštine H. P. Lovecrafta. Napisao je da Stari spavaju u bezdanu oceana, sve dok ih ne probudi ispravno astralno poravnanje. Nakon toga će ponovno hodati zemljom, vladati kroz neopisivo kraljevstvo tame. Njihov povratak čeka svećenstvo humanoida sa krilima šišmiša; čekaju sakriveni tamom u nepoznatim zakucima zaboravljenih špilja Zemlje.

Sami Maje su narod obavijen tamom. Negdje u 09. stoljeću je majanska civilizacija iznenada prestala postojati. Grad Cancuén, njihovo trgovačko središte u današnjoj Gvatemali, napušten je u orgiji nasilja. Aristokracija Cancuéna; 31 muškarac, žena i dijete nedavno su otkriveni isječeni na komade i bačeni u ono što je bila cisterna palače. Osamdeset metara dalje, u neoznačenom plitkom grobu, pokopan je njihov veliki kralj Kan Maax. Masakr se dogodio oko 800. godine nove ere. 

Majanski kalendar - baš kao i priča o Akakoru i pravim imenima Jahvea - temelji se na broju 13. Kalendar je podijeljen na 13 baktuna. Svaki baktun jednak je 144.000 dana. Kada se svih 13 baktuna završi, kalendar se resetira na nulu, te se događa majanski scenarij sudnjeg dana. Vodeći arheolozi kažu da je majanski kalendar započeo 11. kolovoza 3114. godine pr. Kr.

Koristeći navedeni datum postanka, uništenje Zemlje trebalo se dogoditi 21. prosinca 2012. godine. Ali, u epilogu "Kronika Akakora", Karl Brugger navodi: "Prema 'Chilam Balamu', knjigama svećenika jaguara Maja, povijest počinje 3113. godine pr. Kr. Njemački znanstvenik Maja Wolfgang Cordan povezuje ovaj datum sa misterioznim povijesnim događajem od velike važnosti." 

Pomicanjem početka godinu dana unaprijed, pomiče se i kraj godinu dana unaprijed. Stoga se uništenje Zemlje trebalo dogoditi 21. prosinca 2013. godine. Ne može biti ništa povijesno važnije od toga. Zato su vlasti odlučile ne podijeliti tu informaciju sa neupućenim masama. Rečeno je da se približava komet Ison. 

Brugger ne kaže koji bi to bio povijesni događaj, ali Wolfgang Cordan bio je vodeći stručnjak za majanske hijeroglife. Povijesni zapisi pokazuju da je umro 1966. godine, u dobi od 56 godina, dok je na terenu provodio istraživanje. Također pokazuju da je njegov prijatelj i najbliži kolega ubijen šest mjeseci kasnije. Indeksne kartice Cordanovog, do tada akademski potvrđenog rada o majanskim hijeroglifima; komparativni rječnik majanskih spisa, nikada nisu pronađene. Kao da nikada nisu postojale. Cordan je bio vodeći lingvist u ogromnoj ekspediciji, sastavljenoj od 90-tak arheologa sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, pod vodstvom Williama D. Coea. Iskapanje je započelo 1956. godine; konačno je završilo 1969. godine. Napor, do danas neviđen u mezoameričkoj arheologiji, otkrio je oko dijelove enigmatičnog majanskog grada Tikala, čija je najimpozantnija građevina Hram 1 - hram divovskog Jaguara.

Čini se da su gotovo sve informacije o Cordanu, osim onih najpovršnijih, izbrisane iz akademskih zapisa. Sekundarni izvori ne postoje, te nema dostupnih usporedbi Cordonovog rada sa trenutnim stanjem istraživanja majanskih hijeroglifa. Predvidljivo, nitko nije uspio pronaći ništa o okolnostima Cordanove smrti, samo da je njegov kolega ubijen ubrzo nakon toga.

Oni koji su uvučeni u Projekt Thunderbolt - još jednu internetsku psyop, ovoga puta namijenjenu pretvaranju "teorije" Električnog svemira u šalu - kažu mi da ne postoje crne rupe. "One su dio pseudoznanstvene teorije relativnosti." Potonje je napola istinito; i podsjeća na čovjeka kojeg plimni val odnosi u zaborav, a čije su posljednje riječi: "Ne postoji nešto poput tsunamija!"

Crne rupe je prvi postulirao, krajem 18. i početkom 19. stoljeća, markiz de Laplace - čovjek koji je dokazao da su Newtonove gravitacijske jednadžbe potpuno pogrešne; da je gravitacija zapravo rezultat pomaka u fluidnom polju. Njegov revolucionarni matematički proboj u djelu "Théorie analytique des probabilities" iz 1812. godine, doveo je do upotrebe jednadžbi vjerojatnosti koje će kulminirati matematikom Njemačke tijekom 20. stoljeća.

Crne rupe su znanstvena činjenica gotovo stotinu godina. Kako bi potvrdio svoju teoriju o glupostima, za koju je židovski plagijator zapravo ukrao matematičku osnovu od Hendrika Lorentza (čovjek čije su jednadžbe ključne za razumijevanje načina rada elektromagnetizma) - Einstein je morao uzeti u obzir i objasniti Laplaceove crne rupe.

Prema Einsteinovoj općoj relativnosti: u središtu crne rupe nalazi se singularnost koja je beskonačno gusta. Jednom kada se prijeđe horizont događaja crne rupe, ništa ne može izbjeći tu singularnost. Neizbježno se može produžiti ubrzavanjem objekta, možda čak i skokom kroz vrijeme, ali prije ili kasnije dosegnut će slobodni pad i biti rastrgan u procesu toliko nasilnom da ga znanstvenici ponekad nazivaju spaghettification ili efektom rezanaca. Na kraju se zgnječi u nešto toliko gusto da je beskonačno.

Godine 1988., radeći u Caltechu, mračnom srcu Jet Propulsion Laboratories (JPL), znanstvenici su otkrili pogreške u Einsteinovoj primjeni Lorentzovih jednadžbi. Lorentzove prolazne crvotočine postale su matematička vjerojatnost. One omogućuju putovanje u oba smjera, iz jednog dijela svemira u drugi, vrlo brzo. Također, omogućuju putovanje iz jednog svemira u drugi. Prema matematici koju JPL koristi, teleportacija je puno vjerojatnija od raspadanja za objekt koji prolazi kroz crnu rupu.

Prema Einsteinovoj općoj relativnosti: u središtu galaksije nalazi se zijevajuća crna rupa, koju održavaju esencije svih svjetova koje je prije progutala. Svemu tjelesnom je suđeno da jednog dana bude pometeno preko njenog horizonta događaja i postane njegov dio. Ova crna rupa sjedi poput stalno širećeg otvorenog odvoda na dnu mora zvijezda. Ali još jednom, židovski cirkuski klaun griješi, kao da ikada i može biti išta drugo, kako objašnjava Arthur Young, jedan od Bellovih vodećih znanstvenika - svemir, galaksija, pa i samo postojanje su toroidni.

Rad "Svijest u svemiru je nepromjenjiva u odnosu na skalu i implicira horizont događaja ljudskog mozga", postulira da "svijest u cijelom svemiru nastaje kroz nepromjenjivo, ugniježđeno toroidno spajanje različitih energetskih polja, koje može uključivati ​​kvantnu korekciju pogrešaka. U mozgu ljudske vrste to poprima oblik predloženog holografskog radnog prostora, koji prikuplja aktivne informacije u 'horizontu događaja mozga', predstavljajući unutarnji i potpuno integralni model jastva. Ovaj radni prostor,  koji nadgleda mozak, opremljen je za pretvaranje integriranih koherentnih valnih energija u valove tipa atraktora, tj. 'stojeće valove', koji vode povezani kortikalni predložak do veće koordinacije refleksije i djelovanja, kao i mrežne sinkronizacije, kako je potrebno za svjesna stanja…"

https://prsinstitute.org/downloads/related/philosophy/consciousness/ConsciousnessintheUniverseisScaleInvariant.pdf

U predavanjima, održanima tijekom 1980-ih, nakon što je istaknuo matematičke probleme koje predstavlja sferni svemir, Arthur Young odlaže svoj globus i govori svojoj publici: "Nisam odgovoran za to…" Zatim uvodi veliku bijelu umjetnu krafnu kao novi rekvizit, rekavši: "Ali, imam alternativni svemir." Young horizontalno rotira dvodimenzionalnu ljusku, odnosno površinu trodimenzionalne krafne; i može se vidjeti da je na bijeloj ljusci nacrtan crni krug. Kako krug izlazi iz rupe na vrhu krafne, on se širi; a kada uđe u rupu na dnu krafne, skuplja se, "zatvara se u sebe".

Young svojoj publici govori: "Na neki način, to je ono što je znanost već prepoznala u onome što je poznato kao Einstein Eddingtonova hipersfera. Ali, to je samo pod uvjetom da će se svemir koji sada imamo na kraju zatvoriti u sebe. Koncepti uključeni u pojam crnih rupa, gdje imate sve stvari koje se vraćaju u ovu rupu i nestaju, nadajmo se da izlaze na drugu stranu kao bijela rupa. Ali, vidite, imamo taj koncept sadržan ovdje, da bijela rupa, kada se stvara, je u širenju. A crna rupa se vraća unutra." 

Svatko tko je ikada imao slutnju ili prekognitivni san, kamoli doživio uistinu nadnaravni događaj poput paranormalne oluje, zna da je Einsteinova teorija samo teorija koja je, prema Kopenhaškoj školi, pogrešna od prvog dana. Kriminalno je što se to uči kao znanost na sveučilištima. Oni su odgovorni zato što su ljudskoj rasi nanijeli više štete nego bilo koji serijski ubojica ili ratni zapovjednik, te ih treba shodno tome kazniti.

Prema riječima samog Arthura Younga: "Teorija relativnosti opisuje svemir u terminima prostor-vremena i događaja, događaja raspoređenih u prostor-vremenu. Možete ih zamisliti kao točke na božićnom drvcu, ili točke u prostoru. Samo što prostor ne uključuje samo tri dimenzije, već i dimenziju vremena. Događaji u budućnosti navedeni su kao i događaji sada. Dakle, cijela stvar postaje prilično statična slika. Ali, za mene, koji sam prošao kroz vrlo drastično osobno iskustvo 1927. godine, vrijeme se nije moglo predstaviti kao strukturirano. Vrijeme je nosilo iznenađenje, nosilo je neočekivano…" 

Ima još toga, i nije samo o tome da je teorija velikog praska velika laž, ili se Einsteinova ograničenja brzine primjenjuju samo na blijede akademike koji svoje živote provode ispisujući 'elegantne jednadžbe' na pločama zatvorenih sveučilišta, i nikada nisu i nikada ne mogu proizvesti ništa osim mnoštva dosadnih knjiga, koje mogu čitati samo drugi blijedi akademici.

U stroju je duh. Kultni simbol tvrtke Bell Telephone i raznih podružnica, koje su bile pokretačka snaga zapadne znanosti u 20.  stoljeću, zapravo je žig Die Glocke ili nacističkog zvona - odnosno, pečat poput onoga što se utiskuje u domaću stoku. Rolling Stonesi su ubacili pjesmu '2000 Light Years from Home' na album "Their Satanic Majesties Request" iz 1967. godine.

"Sunce se okreće gracioznim pokretom
Krećemo s laganom eksplozijom
Na putu prema zvijezdi s vatrenim oceanima
Tako je usamljeno, stotinu si svjetlosnih godina od doma

Smrznute crvene pustinje pretvaraju se u tamu
Energija ovdje u svakom dijelu
Tako je usamljeno, šeststo si svjetlosnih godina od doma

Tako je usamljeno, tisuću si svjetlosnih godina od doma

Tako je usamljeno, tisuću si svjetlosnih godina od doma

Bell let četrnaest, sada možeš sletjeti
Vidio sam te na Aldebaranu, sigurno na zelenom pustinjskom pijesku
Tako je usamljeno, dvije tisuće svjetlosnih godina od doma
Tako je usamljeno, dvije tisuće svjetlosnih godina od doma..."

(google translate)

To nije bilo ondje. Posjedovao sam svaki album Rolling Stonesa ikad snimljen. Tip po imenu Bruce mi je pravio metalne kasete dok sam vodio toples-barove na Long Islandu. Mnogo puta sam slušao "Satanic Majesties Request" i pokušavao shvatiti zašto su ga tako nazvali. Nikad prije to nisam čuo. Aldebaran je navodno zvijezda na koju su nacisti pobjegli nakon rata, možda Zvonom. 

Napisao sam knjigu o Levijatanu, koji je spoj Lucifera (muški arhetip) i Božice (ženski arhetip). Rezultat, bilo da se naziva Zmajem ili Sinom Čovječjim, jedino je čega se bog ovog svijeta boji. To je bila istina kada sam napisao knjigu, ali dijela o Levijatanu kao mesiji u djelu "777" Aleistera Crowleyja nije bilo.

Još je očitiji dio saga o Surtru koji je nepobjediv, jer drži Lǽvateinn, oružje osigurano sa devet brava koje se sve moraju otvoriti prije nego što Lǽvateinn slobodno može obavljati svoj posao, a koje mu je dala enigmatična Sinmara, za koju mnogi znanstvenici vjeruju da je njegova supruga. To je jedino oružje kojim se može ubiti Víðófnir, pijetao koji kukuriče na vrhu Yggdrasila. Ni toga nije bilo tamo. Orage nikada nije čuo za to, a ni ja nisam. 

Ima još toga, toliko toga što nije bilo tamo, ali sada jest; npr. glazbenih spotova koji počinju sa pjesmom 'Total Eclipse of the Heart', Bonnie Tyler, koja priča priču o tome zašto smo ovdje i pod čijim ovlaštenjem dolazimo.

Zatim smo dobili 'Imagine Dragons', uz bis 'Whatever It Takes', 'Wave Maidens', i sve ostalo. Između toga, bilo je mnogo sporednih predstava, poput Puddles the Clown i Donald Trump the Clown; rano smo odlučili da nam se sviđaju Clowns. Oni su ključna riječ u Chaos Magick. Augelmir, Vodeni div, pušten je krajem travnja i od tada pada kiša ovdje i u dolini Mississippija. U samom Mississippiju ljudi se voze brodovima "od svog doma do najbliže suhe ceste i natrag. Mnogima su kuće pod vodom..."

Ali,  nemojte očekivati ​​da će vam Schlomo pričati o tome. Iznošenje istine nije u njegovom ugovoru sa Emily Empire....

Možda se pitate kako je sve to moguće; kako stvarnost može biti tako podatna? David Lynch ih je upozorio; ali opet nitko nije čuo, bili su previše zauzeti isisavanjem posljednjih kapi iz svojih žrtava. Naravno, Lynch nije mogao snimiti dokumentarac, jer je to ono što je dovelo do ubojstva Karla Bruggera i Wolfganga Cordana. Ali, u mnogim slučajevima, približio se tome koliko je mogao, koristeći inicijale, a u njenom slučaju i pravo ime. Nema sumnje, čita nas od početka, prihvatio je strah Enrica Fermija (od vlastitog izuma) i pretvorio ga u "Comet Ison". 

U Twin Peaksu 2017.; 8. epizoda, od 16:00 do 41:00 minuta (ključnih 25 minuta), nisu dopustili objasniti čak ni na Facebooku, niti  njegovim obožavateljima. Ekran postaje crno-bijeli. U velikom tisku piše 16. srpnja 1945. godine, White Sands, Novi Meksiko. U pustinji se odvija odbrojavanje i bljesak zasljepljujuće svjetlosti. Gljivasti oblak se diže, dok se pijesak oko njega pretvara u uzburkano more nasilja, neumoljivo se širi u koncentričnim krugovima. Kamera se fokusira na gljivasti oblak sve dok ne uđe u portal zaborava. Čuju se zujajuće eksplozije i rojeće svjetlosne točke. Ekran se pretvara u narančasti bljesak, nešto što izgleda kao milijuni sitnih spermatozoida usisanih u vrtlog, zatim uzburkani mjehurići u tekućini, natrag u eksplozije u crno-bijeloj tehnici.

Točke svjetlosti jure na sve strane, sve dok ekran ne postane obojen i valovit. Eksplozije u nijansama žute i narančaste, tamni kovitlajući dim, dok se pogled neumoljivo kreće naprijed. Zidovi vatre prvo se sudaraju u boji, zatim crno-bijelo. Odjednom putovanje kroz portal završava u trgovini mješovitom robom 1945. godine.

Sve je crno-bijelo. Noć je. Dvije benzinske pumpe nalaze se ispred skromnog izloga, koji je zapravo vrata uokvirena sa dva prozora i telefonske govornice uz lijevi kut. Vrata na zgradi počinju bljeskati između prozora, sjene lete po pročelju, čuje se pucketanje.

Elektromagnetski izmaglica izlazi iz vrata uz dramatičnu glazbu. Svjetla bljeskaju u prozorima, dok se izmaglica materijalizira i dematerijalizira u sve većem oblaku. Čuje se zvuk cvrkutavih električnih smetnji, i bljeskovi iznutra zgrade povećavaju intenzitet. Kada izmaglica obavije cijelu zgradu, ona se dematerijalizira.

Muškarci odjeveni u radnu odjeću se pojavljuju i nestaju u zgradi i oko pumpi. Prijenos slike postaje nepravilan. Čuje se statički šum kao pri promjeni kanala na starom AM radiju. Vrijeme teče naprijed-natrag, muškarci mijenjaju položaje naprijed-natrag. Muškarci nestaju, trgovina svijetli i zatim se svijetlo prigušuje. Izmaglica se ponovno pojavljuje, kao i muškarci zajedno sa njom. Obavijeni su bljeskom. Slika potamni. 

Ženski oblik, bez kose i lica, lebdi razapet u praznom prostoru. Izdiše mlaz mjehurićave ektoplazme. U ektoplazmi se nalaze jaja. U divovskom crnom mjehuriću pluta nasmiješeno lice. Kamera snima pogled unutar rijeke ektoplazme, i ponovno juri kroz vatrene eksplozije. Iz najsjajnije izlazi kuglasta kap zlata. Pogled se pomiče sve bliže i bliže, sve dok ne uđe unutra; odjednom juri kroz crvene točke svjetlosti. Postaju sve manje, oblikom i brojem, dok ne postane jasno kako se pogled kreće preko tamnog i uzburkanog mora. Monolitna stijena strši iz mora, uzdiže se poput velikog obeliska nad olujnim oceanom. Na vrhu je kiklopska tvrđava sa jednim malim prozorom. Pogled kreće unutar prozora.

Žena dostojanstvenog izgleda sjedi na plišanom kauču i zamišljeno sluša fonograf. Godina je 1945., možda malo ranije, možda je 1931. (kada je Rahn pronašao "Gral") i slika je crno-bijela. Ženin način odijevanja, dekor i glazba odražavaju to vrijeme. Sa njene desne strane je Die Glocke, sa dva mjerača, sprijeda i u sredini. Na vrhu se nalaze dva električna utikača.

Die Glocke počinje oglašavati prodoran alarm. Žena ga zabrinuto gleda, dok počinje povremeno bljeskati. Iz njega izlazi div. Gleda je trenutak; zatim se okreće, kao da razmišlja o nečemu nezamislivom. Nakon što je neko vrijeme zurio u prazno, odlazi do mjerača i isključuje alarm. Odlazi iza Zvona, i kada ga sljedeći put vidimo, mukotrpno se penje širokim ukrašenim stubištem. Odlazi i uključuje divovski ekran. Vidi slike detonacije bombi u pustinji, trgovine mješovitom robom, ono što se tamo dogodilo. Vidi slike bezlične žene u praznom prostoru, tok ektoplazme koji je izdahnula. U tom toku vidi podsmjehljivo lice Boba, koji predstavlja naše poslovično neke, učahurene unutar crnog mjehura. 

Div korača na desnu stranu ekrana i vidimo da je Zvono sada na lijevoj strani. Dva duga kabela idu prema gore, svaki spojen na električni utikač, umetnut u vrh Zvona. Div počinje levitirati prema gore. Stara žena ulazi u sobu poput dive, njena duga haljina svjetluca crno-bijelo. Prolazi pored Zvona; mijenja ekran sa Bobovog lica na pogled koji juri kroz točke svjetlosti u crnom prostoru.

Gleda u diva bez daha. On lebdi u zraku, i počinje izdisati zlatne čestice svjetlosti koje tvore vrtlog; sve izlazi iz njegovih usta. U lijevku se vrte zlatne kuglice. Jedna je izbačena i odlebdi prema dolje, prema dostojanstvenoj ženi. Raširenih ruku, ona ga prima sa ljubavlju, čak i dok ga gleda sa velikim zaprepaštenjem. Zatim ga nježno ljubi, dok nasmijano lice tinejdžerice Laure Palmer, koja je Božica, uzvraća pogled sa špekule. Pušta je i ona lebdi prema gore, gdje je usisa prošireni kraj zlatne naprave nalik trombonu, koja se rotira na vrhu velikog kupolastog stropa. Prolazi kroz zlatni trombon i izlazi kroz uski kraj da bi se zaustavio na ekranu, koji sada prikazuje sliku Zemlje.

Zlatna špekula se spljošti kada udari u ekran, i postaje dijelom slike dok se kreće prema Americi. Kamera se miče, dostojanstvena žena je fiksirana na ekran, dok div i dalje lebdi pored nje i izdiše zlatni vrtlog. Jasno se vidi da je trombon pričvršćen na zlatno Zvono, koji je služio kao usisnik za špekulu. Zvono na podu sada ima četiri električna utikača koji idu na vrh, a četiri kabela vode od utikača do velikog svodnog stropa.

Njihov svijet je završio u pustinji Novog Meksika. Stvoren je umjetni, dvodimenzionalni svijet bez supstance, televizijska slika koja se može podesiti na izvoru; planina Meru u središtu uzburkanog kozmičkog oceana. Svijest ne umire sa svijetom u kojem se manifestira. Ona jednostavno stvara drugi svijet za sebe. To je značenje Kvantne besmrtnosti. Ali, u ovom slučaju, stvoren je za nju, jer postoji neravnoteža i ostati će takav sve dok se ne prilagodi, što je posao agenta Coopera i tvrtke...

Sjećam se, u tinejdžerskim godinama, kako sam zabacivo štapom za mušičarenje na mjesečini, dok se voda mreškala po mirnim kanalima. Pucketanje bi probijalo mirnu vodu, dok su se dvadesetkilogramske morske pastrve hranile na površini, neke glasne poput petardi, uz pozadinu simfonije cvrčka. To su bili zvukovi, glazba noći.

Kada sam bio mlađi, majka bi nas vodila do jezera Byron u Jersey Pine Barrensu, gdje bih provodio dane uronjen u njegove mirne hladne vode, jer bih bježao od nemilosrdnog kolovoškog sunca. Ponekad bi otišli stazom na drugu stranu jezera i brali borovnice pokraj manjeg jezera. Zvukovi cvrčaka visoko u borovima bili su zaglušujući.

Nije bilo ništa bolje nego probuditi se ujutro milovan hladnim povjetarcem ventilatora, prije početka još jednog sparnog ljetnog dana, bilo da se radilo o ulicama Brooklyna gdje se izmaglica dizala iz betona poput fatamorgane u pustinji, ili u močvarama Jersey Pine Barrensa gdje su nebrojeni rakovi violinisti pretrčavali preko blatnjavih obala prošaranih rupama, ili kasnije žanjajući neograničenu plodnost Velikog južnog zaljeva Long Islanda....

Znam da se te stvari nikada nisu stvarno dogodile i da su moja osjetila bila prevarena do te mjere da instinktivno znam da je to nemoguće. Više nisam isto biće koje ih je doživjelo, puno je bolje objašnjenje. Kao što Preston Nichols primjećuje u "Montauk Project / Experiments in Time", još 1983. godine, čovjeku je moguće stvoriti "vlastitu umjetnu stvarnost".

Nicholsovim riječima: "Rainbow tehnologija se uključuje, te stvara ono što se može nazvati 'alternativnom' ili 'umjetnom'  stvarnošću. Eksperimentalni subjekt je obavijen elektromagnetskom bocom, uklanja ga se iz prostorno-vremenskog kontinuuma i čini nevidljivim. 'Vremenska referentna točka', koja je potrebna za izbjegavanje ludila, tada se osigurava korištenjem računala za generiranje elektromagnetske pozadine (ili lažne pozornice), kao i hranjenjem 'u bocu' svih prirodnih pozadina Zemlje - barem dovoljno da ih se uvjeri u kontinuirani tok vremenske reference." 

Evolucija ove tehnologije može se pratiti kroz činjenice navedene o nacističkom Zvonu i povijesti Bell telefona. Ostatak, od ranih pokušaja Maxa Wiena sinkronizirati dva njihala, do Otta Rahna koji je pronašao Gral negdje u podnožju Sabarthesa ispod ruševina Montsegura, pa sve do majanskog proročanstva Sudnjeg dana - vrlo je vjerojatno samo metaforički. Zapravo, mi, svi mi, uključujući i mene, možda smo samo metafore za ono što zapravo jesmo, Tulpe koje smo projicirali u umjetnu Vremensku liniju za veće dobro stvarnog svijeta.

Citiram smeđu papirnatu vrećicu u Hideo Kojiminoj najavi za igru ​​'Silent Hills', koja je zapravo bila najava za Twin Peaks 2017.: "Hodao sam. Nisam mogao ništa drugo nego hodati. A onda sam vidio sebe kako hodam ispred sebe. Ali, to nisam bio zapravo ja. Pazi. Rupa na vratima... to je zasebna stvarnost. Jedini ja sam ja. Jesi li siguran da si jedini ti ti?" 

Inovativna "svjetlosna kutija" istraživača Tehnološkog sveučilišta Chalmers omogućuje da se izmjene između svjetlosti i materije odvijaju toliko brzo da više nije moguće razlikovati ta dva stanja. Svjetlost i materija postaju jedno. 

Preston Nichols, za kojeg gotovo ne sumnjam da je bio Tulpa Hugha Everetta III., znanstvenika broj dva pod Jonom von Neumannom za ovaj mali eksperiment u vremenu u kojem svi sudjelujemo, vrlo je dobro znao da jedini on nije on. Ostavio nam je ovu poruku, prije nego je njegov Tulpa napustio Xibalbu kojom predsjedavaju židovski vragovi koji nose blagajne umjesto vila:

Zašto je to učinjeno trebalo bi biti očito kada razmotrimo kako funkcionira Fourierova transformacija, korijen matematike koja se ovdje koristi. "Stvorena su dva grafa; jedan prikazuje frekvencijsku domenu, a drugi vremensku domenu. Diferencijal se zatim mapira između dvije domene i, kroz različite permutacije jednadžbi, dobiva se proračunska tablica svih pojedinačnih frekvencija koje čine funkciju vremena, ono što se definira kao signal…"

"Često je lakše riješiti problem u vremenskoj domeni radeći na njemu u frekvencijskoj domeni." 

"U predanju o Projektu Montauk, Nijemci stvaraju jaz između Vremena i Prostora 1931. godine. Od tada postoje dvije Njemačke. Jedna je sretno mjesto kojim vlada Njemačka, koja je pobijedila u ratu u lakoj pobjedi sa svojom superiornom tehnologijom. Druga je ova nekontrolirana hrpa gnoja, koju neumoljivo proždire vlastita tehnologija, u kojoj se sada nalazimo…" 

Zauvijek sam se intelektualno rastao sa Nicholsom, kao i cijelom jezgrom oko J. J. Hurtakoih "Ključeva Enocha" u Total Healthu (uključujući i moju majku), iako od njih nikoga osim Nicholsa nisam ionako ozbiljno shvaćao, pogotovo kada su počeli ozbiljno shvaćati niz komunikacija na mladom internetu sa "ProfesorPhateom". Samo pregledavajući tekst, mogao sam vidjeti kako je  ProfesorPhate mislio, putem obilnog širenja nejasnih i pedantnih riječi, od kojih su mnoge pogrešno korištene, da se može njima predstaviti kao enigmatičan. Osim toga, nikada nisam razmišljao o ideji da je Njemačka doista dobila rat i postojala kao carstvo na drugoj Vremenskoj liniji, sve dok nisam započeo seriju 'Crno sunce' sa Orageom i sam ispitao stvarne dokaze.

Nakon ponovnog ispitivanja komunikacija i nakon što sam se educirao o Njemačkoj, moje mišljenje o Profesoru Phateu ostaje isto. Ali, sada razumijem zašto su tipovi poput Nicholsa i vrhunski operativci NSA (poput J. J. Hurtaka) ozbiljno shvatili njegove tvrdnje da potječe iz izvorne Vremenske linije, kojom krhko vlada Njemačka pod stalnom prijetnjom apokaliptičnog rata sa  Japanom (koji je druga supersila). U jednom, od samo dva potpuno koherentna odlomka, profesor Phate jadikuje nad neizbježnošću takvog rata: "I premda tehnokrati vjeruju da je budućnost Njemačke u nastavku monopola istraživanja svemira i kolonizacije, najnovija generacija okultnih ideologa na rubu je uspješnog promoviranja obnove rata da bi stekla svetu arijevsku domovinu Srednju Aziju…" 

Kada ga se pita o istinitosti, profesor Phate se manje-više ruga filmu "Matrix", i umjesto toga toplo preporučuje film "Mračni grad", jer je svjestan da sama svijest stvara stvarnost, a ne strojevi. Dalje kaže da su mu njegovi nadređeni rekli, budući je žarište paranormalnih pojava i posljedično vrlo nestabilna, transhumanisti na ovoj Vremenskoj liniji na kraju uništiti nju i sve u njoj, jer će preplaviti svijest koja manifestira Liniju preopterećenjem informacija.

Kritična masa, koju naziva singularnošću, referirajući se na riječi koje je koristio pisac znanstvene fantastike Vernor Vinge i koji ju je zauzvrat "eksproprijirao" iz Einsteinove fizike, biti će postignuta "kada krivulja postane okomita, što je Vinge nazvao singularnošću. U tom trenutku, tempo promjena u inovacijama postati će toliko brz i neasimiliran, da će svijet kakav smo poznavali postati nepoznat i nepredvidljiv." 

ProfessorPhate završava svojim drugim potpuno koherentnim odlomkom; upozorenjem…

"Kao što vam može reći bilo koji broj akademskih stručnjaka, u raznim područjima osobne i kolektivne psihologije, kada je pojedinac ili grupa pod pritiskom stresa zbog neuspješnog pokušaja prilagodbe nizu neočekivanih promjena, skloni su živčanom slomu. Moji suradnici vjeruju da ćemo mi, na ovom svijetu/vremenskoj liniji, svjedočiti i/ili doživjeti katastrofalni psihodemografski kolaps, koji će snažno pojačati spomenuto narušavanje naše egzistencijalne stabilnosti.

Sada, dopustite mi da brzo pojasnim, oni ne tvrde da jednu sekundu nakon ponoći 01. siječnja 2035. godine (ili bilo kada) - svemir nestaje u oblaku dima - a zatim dim nestaje. To je jedna od onih stvari tipa putovanje od tisuću milja koja počinje sa  jednim korakom. Kada se dogodi Singularnost, počinje konačno i nepovratno odbrojavanje. Koliko će vremena trebati da se postigne nula, naše je da nagađamo. Postoji još jedan podtekst ovog fenomena kojim se moram kasnije pozabaviti. Samo sam mislio da bi netko možda želio biti obaviješten." 

Koliko ja znam, profesor Phate se nikada nije osvrnuo na te druge podtekstove. 

Što se Davida Lyncha tiče, umjetniku njegove veličine moralo je bilti teško, i sa potpunim pravom, gledati kako njegovo remek-djelo, krivo tumače budale i neznalice kojima je carstvo dalo platforme. Orage i ja smo pokušali; ostali smo bez posla i ignorirani u svakoj dostupnoj Facebook grupi; da ne spominjemo da nismo objavljeni tamo gdje smo trebali biti objavljeni.

Lynch je čak prekršio kardinalno pravilo svakog umjetnika njegovog kalibra time što je zapravo objasnio vlastiti sadržaj, jer je retardiranima koji pišu o njegovom djelu rekao kako to nije "čajnik", nego je stroj. Čak je i njegov Glocke imao ona udubljenja koja je zadobio kada se srušio u Kecksburgu.