Prepisivanje Homera

Za Christophera Nolana možemo reći svašta, ali on je vjerojatno jedan od najvećih živućih redatelja našeg vremena. Volim neke njegove filmove, čak sam više puta gledala. Neke ne volim, i nisam gledala. Većinu njih poznam po naslovu i znam da ih je snimio Nolan. Ali, nakon 20-tak sekundi gledanja samo trailera za najnoviji film "Odiseja" ("Odyssey"), skoro je monitor odletio kroz balkon. Pročistiti ili opravdati užas je nemoguće.... Kažu mi: To je samo film. No, zar je to SAMO film?

Samo da se dobro razumijemo, pišem ovdje o traileru. Nakon izlaska službenog trailera su brojke pokazivale toliku negativnost, gotovo kao da se radi o izvješću iz ratne zone. Možda i jest postalo ratna zona? Možda je u tome i trik. Ali, glasovi za i protiv su bili nemoguće disproporcionalni. Krenulo je sa 7 protiv i 1 glas za. Radi se i dalje samo o traileru. Onda se časkom nagomilalo više od milijun dislajkova. Musk je, na svojoj vlastitoj platformi X, nazvao Nolana crvom. Odjeljak za komentare, vezano uz film i bilo gdje, zatvarani su brzinom munje. Filmski ep je koštao 250 milijuna dolara i snimljen je za IMAX.

Moji vlastiti prijatelji filmski fanatici su poprilično poludjeli, čak sam govorila neka se smire. Ali, moje osobno ludilo me natjeralo sjesti i bolje razmisliti. Jer, toliki nekontrolirani bijes nije mogao biti izazvan samo zbog teme filma. Također, koliko god bilo užasno, ali je i istina, reakcija nije bila izazvana izborom glumaca, poznatom feminističkom prevoditeljicom, ili mračnom pričom koju mi je baka pričala pred spavanje (sad bačena u lice u duginim bojama).

Radi se o nečemu puno starijem. Nešto je užasno teško, Nešto je zakopano. Radi se o iskonskoj sjebanosti koja protječe kroz svaki zapadni živčani sustav. Stvar je ogromna. Gigantska. Enormna, više nego samo gigantska. Ali, kako bi uhvatili tu osnovnu i ogromnu sjebanost - vraćamo se samo stotinjak godina u povijest. Petrograd će biti dovoljan. Ne idemo u Troju...

Prvi službeni trailer

Drugi službeni trailer

Trailer pred sam izlazak filma u kina

Listopad 1917. godine. Zimski dvorac

Lenjin i boljševici jurišaju na Zimski dvorac. Do jutra, carska država više ne postoji. Tjednima kasnije, Rusija održava svoje prve slobodne izbore. Boljševici gube. Stoga pošalju mornara neka uđe u pobjednički parlament (ili Ustavotvornu skupštinu, prvo demokratski izabrano zakonodavno tijelo u ruskoj povijesti), neka stane za govornicu prije zore i kaže zastupnicima neka odu  kući, jer su stražari preumorni. U roku od godinu dana zemlja je u građanskom ratu. Lenjinova nova tajna policija (poznata kao Čeka) je osnovana u prosincu 1917. godine. Imali su dozvole za uhićenje, ispitivanje i pogubljenje bez suđenja. Samo su morali ubiti svakoga tko bi se mogao usprotiviti bilo kome u bilo kojem trenutku, knjigovodstveno sortirano, po raznim podrumima. Stvari o kojima nitko nakon toga više ništa ne govori.

Obećanje je bila jednakost. Radnici posjeduju tvornice. Seljaci posjeduju zemlju. Nema aristokracije. Nema elite. Nema svećenika. Nema cara. Svi su jednaki pod crvenom zastavom u radničkom raju: "Druže, dajte molim vas, popijmo tu votku". Brutalna stvarnost iest: do 1929. godine, Staljin i njegova stranka od nekoliko milijuna članova, vlada zemljom od minimalno 150 milijuna ljudi, čizmom na vratu i ispisanom kvotom u glavnoj knjizi. Do sredine 1930-tih, kolektivizacija ukrajinskog žita je izgladnjela  između 3 i 7 milijuna seljaka (ovisi čiju verziju događaja čitate). Cijela sela su ostala bez djece, kruh uziman majkama iz ruku, dok bi plakale sa trijema svojih kuća. Do kraja 1940-tih, procjene ukupnog broja mrtvih pod sovjetskom vlašću su deseci milijuna. Robert Conquest, prema svojim istraživanjem, samo za Staljinovo doba govori o 20 milijuna mrtvih. Solženjicin navodi čak 60 milijuna, od preuzimanja boljševika, otprilike u 74 godine njihove vlasti.

Stari vladari su nestali. Nova vlast je sjela u iste stolice; samo bogatija, zlobnija i nikome odgovorna. Seljak, kojemu je prvo bilo rečeno da će posjedovati zemlju, ne može više napustiti kolektivnu farmu. Radnik, kojemu je rečeno da će oni voditi tvornicu,  sada radi za predradnika kojega je imenovala stranka. Riječ jednakost učinila je svoje. Stigla je nova klasa dužnosnika, koji su nosili jednakost samo kao masku. Ljudi koji su to rano uočili strijeljani su po podrumima.

To je stari, ali dobro poznati, salonski trik.

Pogledajmo kako se odvija. Stari poredak je optužen za groznu hijerarhiju. Novi poredak prolazi, kroz jedna za drugim vrata, odjeveno i predstavljeno kao lijek protiv starog poretka. Lijek, nakon prolaska kroz vrata, uspostavlja vlastitu hijerarhiju. Možda je samo teže uočljiva, jer svi nose istu boju i pjevaju iste pjesme. Ako se požalite na aranžman, onda...

Boljševici su jedan oblik trika. Fabijanci u Londonu su drugi trik. Nisu se trikovi pojavili odjednom. 

1864. godine, prirodoslovac Thomas Henry Huxley i osam njegovih prijatelja osnovaju X Club. Predstavljeno je kao mjesečno okupljalište uz objed, posvećeno istiskivanju svećenstva kao tada vodeće snage britanske znanosti. Herbert Spencer. John Tyndall. Joseph Hooker. Devet muškaraca, unutarnji krug, sastajali bi se jednom mjesečno u londonskom hotelu, narednih 30 godina. Već 1880-ih osvajaju Kraljevsko društvo, osnovaju časopis Nature, preuzimaju Britansko udruženje za unapređenje znanosti, postavljaju sebe kao glavnu moć iza prijestolja britanskog intelektualnog života. Njihov radni princip glasio je: Istraživanje treba biti oslobođeno vjerskih dogmi. Njihov praktični rad se sastojao od čiste zamjene nasljednog i klerikalnog autoriteta stručnim autoritetom.

Fabijanci, koji su se sastajali nekoliko kilometara dalje, u istom gradu i u istom desetljeću, bili su politički produžetak. Osnovani su 1884. godine i nazvali su se po rimskom generalu Fabiju Maksimu. On je pobijedio Hanibala tako što se odbio boriti protiv njega na otvorenom, tako što ga je iscrpljivao godinama putem strpljivog manevriranja. Njihov logo je odabrao Sidney Webb i oslikao za vitraj George Bernard Shaw - vuk je u ovčjoj koži. Tihi, neizgovoreni dio su izgovorili na kroz vlastiti grb. Objesili su grb na zid, svima pred očima. Fabijanci ne žele revoluciju. Oni žele prožimanje. Osnovali su Londonsku školu ekonomije 1895. godine, kako bi obučili dužnosnike koji će voditi buduću državu. Osnovali su Laburističku stranku. Napisali nacrte za birokratizaciju  socijalne skrbi, koja može ostvariti socijalizam putem državne službe, bez da itko juriša na palaču.

Fabijanizam je uljudnija verzija istog trika. Boljševizam razbija vrata. Fabijanizam ulazi kroz stražnji za poslugu, držeći u rukama ploču za pisanje, uz prijateljsko klimanje glavom. I ostaju na istom mjestu, tijekom stoljeća.

Boljševizam, fabijanizam, X klub, svi oni su pili vodu iz istog londonskog bunara. Karl Marx je proveo 34 godine u Londonu. Pisao je svoj "Kapital" u čitaonici Britanskog muzeja. Nesrećom, ali je umro 1883., godinu dana prije nego su fabijanci osnovali svoje društvo, samo kilometar dalje. Lenjin se pet puta vraćao u istu čitaonicu između 1902. i 1911. godine, pod pseudonimom Jacob Richter. Fabijanci su zadržali Marxovu kritiku i odbacili metodu. Lenjin je uzeo metodu i odbacio strpljenje.

Klinika Tavistock, kada je konačno stigla u London, 1920. godine, pije istu vodu. Psihijatrijski institut, osnovan navodno za liječenje problema veterana iz rovova, tiho se (tijekom slijedećih 20 godina) pretvorio u laboratorij britanske grupne psihologije; proučavaju kako gomila paničari, kako se vojnici slamaju, kako se moralom može upravljati. Dijeli isti grad sa fabijancima. Ista klasa obrazovanih Engleza. Isto uvjerenje: religija i nasljeđe nisu uspjeli upravljati ljudskim organizmom, te posao treba preuzeti obučena klasa stručnjaka.

Svi oni završavaju preuzimanjem od strane menadžerske klase. Sve je, naravno, u ime radnika, ali koje nitko ništa ne pita. 

Studeni 1918. godine. Njemačka

Kaiser abdicira u željezničkom vagonu, u Nizozemsku. Stvaraju se radnička i vojnička vijeća u svakom većem njemačkom gradu. Čini se kao da bi Njemačka mogla slijediti Rusiju u padu preko iste litice. Još jedna europska sila koju zaključava isti ključ.

Ljudi koji pokušavaju upravljati su Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg iz Spartakovske lige. Liebknecht je sin protestantskog odvjetnika. Luxemburg je poljska židovska marksistička teoretičarka, jedna od najoštrijih političkih umova stoljeća. U Münchenu, novinar Kurt Eisner proglašava socijalističku republiku. Eisner je Židov. Tog proljeća, Eugen Leviné, Ernst Toller, Gustav Landauer i Erich Mühsam, svi redom Židovi - zauzimaju Bavarsku na šest tjedana. Nazivaju je Sovjetskom Republikom.

Ali, ljudi koji zapravo preuzimaju nacionalnu vlast su Friedrich Ebert, Philipp Scheidemann i Gustav Noske iz Socijaldemokrata. Nisu Židovi. Ne planiraju revoluciju. Ebert je luteranski krojački sin, koji želi uspostaviti red, kao što trgovac želi čisti račun. 

U noći 9. studenog, Ebert prima poziv od generala Wilhelma Groenera iz Vrhovnog zapovjedništva. Sklapaju dogovor u mraku, zapečaćeno rukovanjem koje nitko neće priznati narednih 10 godina. Vojska će podržati novu vladu ako vlada zdrobi radikalnu ljevicu. To postaje poznato kao Pakt Ebert-Groener.

Do siječnja, Freikorps su upucali Luxemburg i Liebknechta, te bacili tijelo Luxemburg u berlinski kanal. Do veljače, Eisner je mrtav na ulici, sa metkom u potiljku. Do svibnja, Bavarska Sovjetska Republika je zdrobljena. Do ljeta je stvorena Weimarska Republika. Njemačka revolucija je postala njemački promašaj. Prema svim liberalnim mjerilima, ovo je dobar ishod. Njemačka ima republiku, opće pravo glasa, žene imaju pravo glasa, ima legalne sindikate i osmosatni radni dan. Nema više Kaisera, ali  nema niti sovjetskog stroja smrti na tračnicama.

Za svakog ortodoksnog marksista je ovo bila katastrofa. Karl Marx je jasno rekao da kapitalistički kolaps pokreće proletersku revoluciju. Njemačka je upravo doživjela najdublji kapitalistički kolaps stoljeća. Proletarijatu se ponudio trik. Proleterijat je trik odbio i zatim otišao kući pripremiti večeru.

Netko je sada trebao prepraviti scenarij. Ne za Rusiju. Rusija je već uspjela.

Za sve ostale.

1923. godine: Institut za dijagnosticiranje nezadovoljstva

Naziv sobe gdje se smišlja prepravljanje Frankfurtska škola. Čovjek koji je platio najamninu nije bio filozof, profesor ili stranački dužnosnik. Bogato dijete, vlasnik carstva žitarica u Južnoj Americi.  

Felix Weil ima 35 godina. Bogatstvo je naslijedio kroz očev argentinski posao sa žitaricama. Također je komunist, što je kombinacija koja ima smisla samo u Weimarskoj Republici i samo tijekom tih 10-tak godina. Njegovi bliski prijatelji su Georg Lukács, mađarski marksist koji je upravo napisao "Povijest i klasna svijest"; i Karl Korsch, njemački pravni filozof koji prepisuje marksizam iznutra. Ljeti 1922. godine, njih trojica sazivaju ono što nazivaju Prvim marksističkim radnim tjednom, u seoskom hotelu izvan Frankfurta. Mjesec dana rasprava u blagovaonici i većinom samo oko jednog pitanja. Zašto njemački radnik nije učinio ono što je Marx rekao da će njemački radnik učiniti? 

Izlaze iz blagavaonice uvjereni da klasičnom marksizmu nedostaje organ. Teorija tvornice, stoji. Teorija države, stoji. Teorija uma, ne stoji. Dakle, ispada da je um mjesto gdje je trik zakazao.

Weil financira institut na Sveučilištu Goethe da bi izgradio nedostajući organ. Rađa se Institut za društvena istraživanja. Zapošljava filozofe, sociologe, psihoanalitičare, većinom su njemačko-židovskog podrijetla i većinom su svi marksisti. Marx stoji sa njihove lijeve strane. Freud je sa desne strane. Weber je iza njih. Hegel promatra sa stropa, poput stare tetke na vjenčanju.

Nitko ih ne mora gurati prema marksizmu. Marksizam iz 1923. godine je ambijentalna intelektualna vodica europske ljevice, na isti način kojim je liberalizam ambijentalna vodica moderne američke pravne škole. Plivaju u tome, jer u tome plivaju ozbiljni mladi ljevičari srednje Europe. Boljševizam je upravo osvojio najveću zemlju na svijetu. Wilhelmov autoritet se upravo srušio. Jedini radni scenarij za ono što slijedi se piše u Moskvi. Ako ste pomalo bistriji, mladi njemačko-židovski intelektualac, sa sklonošću strukturi i hrpom pritužbi na stari poredak, onda čitate Marxa, jer svi koji nešto vrijede čitaju Marxa.

1930. godine, Max Horkheimer vodi to mjesto. On sužava projekt oko samo jednog pitanja, i to više nije radničko pitanje, već pitanje koje je ispod njega i malo lijevo. Pitanje je: Kako moderna moć ulazi u ljudsku glavu, bez da netko išta pita? 

Odgovor je razrađen tijekom sljedećih 15 godina i na 3 jezika, uz otprilike 40.000 stranica proze koju nitko izvan diplomskog seminara nije pročitao do kraja. Odgovor glasi: Moć 20. stoljeća ne živi u vidljivim institucijama. Ne prvenstveno. Moć je u onome što ljudi čitaju, pjevaju, gledaju, kupuju, žele, što prenose svojoj djeci. U školi. U obitelji. U pop pjesmi. U časopisu ili oglasu na tramvajskom stajalištu. Njemački radnik je odabrao plaću umjesto radničke države, jer je tisuću malih dnevnih kulturnih doprinosa, svaki dan njegovog radnog života, već učinilo da mu se plaća čini stvarnijom od radničke države. Do trenutka kada mu je radnička država ponuđena, imao je hipoteku na dvojnu kuću u Charlottenburgu i suprugu koja je htjela novu kuhinju. 

Theodor Adorno rješava pitanje sa kulturne strane. On je u Los Angelesu tijekom rata, sluša američki radio, pije lošu kavu u stanu plaćenom iz zaklade, pritom primjećuje da osjećaj koji mu pop pjesma ulijeva u prsa nije njegov. Osjećaj je proizveden, upakiran i zakazan. On i Horkheimer to nazivaju kulturnom industrijom. Prema njihovom tumačenju, najmoćniji instrument tihe poslušnosti 20. stoljeća je omotnica upakirana u ritam. 

Herbert Marcuse sve proširuje. Cijeli zapadni aparat razuma, stručnosti i napretka postaje instrument dominacije. To ljudi ne mogu vidjeti, jer su unutar njega, udišu ga i plaćaju porez na njega. Osobu koju oblikuje naziva jednodimenzionalnom.

Osnivački potez jest dijagnostički. Otkrijte mehanizam, misle oni tako, i osoba onda hoda slobodno.

To je čisti alat, koji ne ostaje čist. Alat nikada ne ostaje čist nakon upotrebe. Frankfurt je okupiran. 

1948. do 1973. godine

Godina je 1948., mjesto je London. Horkheimer sjeda sa britanskim psihijatrom, John Rawlings Reesom, u nekoj georgijanskoj sobi nekog odbora, koja je sigurno vidjela i gore stvari. Rees je ratni šef psihijatrije britanske vojske, a prije toga je bio osnivački direktor klinike Tavistock. Do 1947. godine je reorganizirao Tavistock u Institut za ljudske odnose. Njegov rad je rubno područje, operativa svega što je Frankfurt teoretski opisivao. Reesov vlastiti prijedlog, prije rata, bio je: Psihijatriji trebaju udarne trupe za rad na populacijama u velikim razmjerima. Sada je imao partnere, a partneri su imali novac.

Pod UNESCO-vim memorandumom zaglavljem su dvojica suosnivača Svjetske federacije za mentalno zdravlje.

Zaglavlje nije slučajno. I tu se vraća Huxley.

Osnivač i generalni direktor UNESCO-a je Sir Julian Huxley. Evolucijski biolog. Osnivač Svjetskog fonda za divlje životinje. Predsjednik Britanskog eugeničkog društva. Brat Aldousa Huxleyja, istog koji je 1932. godine napisao knjigu "Vrli novi svijet" kao upozorenje, alikoju su svi čitali kao roman. Unuci su Thomas Henry Huxleyja iz X Cluba, društva za mjesečne ručkove, od devet članova, koje je tijekom 1860-ih provelo čisteći kler iz britanske znanosti. Tri generacije iste obitelji vodile su istu operaciju u drugom ključu, svaka generacija usavršavala je alat i svaka generacija bila je sve pristojnija prema teretu kojim raspolaže. 

U svom manifestu za UNESCO, 1946. godine, Julian Huxley je napisao da je uloga ove organizacije izgraditi jedinstveni skup tradicija za ljudsku vrstu, kao cjelinu. Političko ujedinjenje, u nekoj vrsti svjetske vlade, bilo bi konačni cilj te faze. Iako će svaka radikalna eugenička politika dugi niz godina biti politički i psihološki nemoguća, UNESCO-ov posao jest bilo osigurati da se eugenički problem ispita. Tako bi, Julianovim vlastitim riječima, mnogo toga što je sada nezamislivo postalo zamislivo. Dakle, ako imate želuca, pročitajte zadnji redak dvaput. Manifest koji javno kaže da se nečuveno na kraju čini očitim. Napisano je na UNESCO-vom memorandumu. Potpisano od strane predsjednika Britanskog eugeničkog društva. Podneseno 1946. godine.

Memorandum. Dijagnoza Frankfurera. Skalpel iz Tavistocka. Eugeničarski internacionalist iz fabijanske intelektualne loze, koji otvara potrebni kišobran. Tri struje isprepletene u jednoj londonskoj konferencijskoj dvorani, 1948. godine, u zgradi koja ima pečat UN-a na ulaznim vratima. Bez ijednog novinara, makar u krugu kilometra od zgrade.

Javni dokumenti. Nije potrebna tajnost.

1953. godina. CIA započinje sa programima MK-ULTRA. 149 podprojekata na sveučilištima, bolnicama, zatvorima, sigurnim kućama, i na tri kontinenta. LSD bez pristanka. Elektrošokovi bez pristanka. Senzorna deprivacija. Depatterniranje, tehnika u kojoj se pamćenje i identitet ispitanika razgrađuju tijekom tjedana induciranog sna i droga, sve dok ne ostane ništa; potom se pamćenje i identiteti ponovno izgrade od nule, jer će novi čovjek biti korisniji osobi koja plaća za depatterniranje. Izjavljeni cilj (prema internom jeziku agencije) jest "kontrolirati pojedinca do točke u kojoj će izvršavati naše naredbe protiv svoje volje, pa čak i protiv temeljnih zakona prirode, kao što je samoodržanje".

Frankfurt ima teoriju. Tavistock ima protokol. MK-ULTRA ima crni proračun.

1973. godina. Direktor CIA-e, Richard Helms, naređuje uništenje MK-ULTRA dosjea. Sidney Gottlieb i četiri zaposlenika provode dane ubacujući hrpu dosjea u sjekač, zatim zapale požar na parkiralištu iza zgrade. Voditelj centra za evidenciju CIA-e pismeno se protivi tom postupku. Njegova odluka je poništena i rečeno mu je neka ode kući.

Program službeno završava.

13. svibnja 2026. godine. Zviždač CIA-e, James Erdman III., svjedoči pred senatskim Odborom za domovinsku sigurnost, i tvrdi da je agencija fizički preuzela 40 kutija sa dosjeima JFK i MK-ULTRA iz ureda ravnatelja Nacionalne obavještajne službe. To se dogodilo u siječnju 2026. godine, odmah nakon što je raspuštena radna skupina za deklasifikaciju, a koju je osnovala tadašnja direktorica Nacionalne obavještajne službe, Tulsi Gabbard. Dosjei ostaju neobjavljeni.

30. lipnja 2026. godine. Zastupnica Anna Paulina Luna udara čekićem na prvom kongresnom saslušanju, posvećenom projektima MK-ULTRA, u zadnjih 49 godina. Istraživački novinar, Tom O'Neill, svjedoči pod zakletvom kako je psihijatar CIA-e,  Louis Jolyon West, liječio Jacka Rubyja prije Rubyjevog suđenja, kao i Charlesa Mansona prije ubojstava Sharon Tate. Rekao je da je West bio povjerenik Sidney Gottlieba. Luda zavjera prestaje biti zavjera. Umjesto toga postaje tvrdnja i na popisu je nadzora Zastupničkog doma, u videu u udarnom terminu, sa svjedokom pod zakletvom i stenografkinjom u sobi.

Frankfurtska dijagnostika postala je nečiji priručnik za uporabu. Ljudi koji su je napisali su svi mrtvi. Ljudi koji je sada koriste nikada nisu upoznali osnivače, nikada ih nisu čitali, i ne bi ih prepoznali u liftu (da su slučajno danas živi).

Osnivači su izgubili svoj alat. Sada je alat završio u montažnom prostoru IMAX izdanja, sto i nešto godina u budućnosti, kao i puno tisuća kilometara udaljeno od izvorne hotelske sobe iz weimarske ere, kada je napisan.

Kritička teorija. Hollywood, 1960-te

Refleks koji grčku pjesmu čita kao dokument, odnosno refleks koji treba uočiti (naravno, radi utvrđivanja činjenica) čiji je glas centriran i čiji glas treba biti izbrisan je rođen u frankfurtskom istraživačkom institutu, 1923. godine, a čiji je glavni zadatak bio shvatili zašto je radnička revolucija propala. Do američke akademije stiže prije 1960-ih, u obliku kritičke teorije, zatim kritičke teorije rase, zatim feminističke teorije, zatim queer teorije, kao i postkolonijalne teorije, i svaka od tih teorija je specifično zarezivanje iste dijagnostičke cijevi. Do studija stižr tijekom 1990-ih. Pravila financiranja se uspostavljaju 2020-ih. I evo nas.

"Odiseja" Emily Wilson je jedan od tih proizvoda. Wilson je profesorica klasičnih studija na Pennu. Rođena je u Oxfordu, izvrsna znanstvenica, samoproglašena feministkinja, kao i prva žena koja je objavila cjeloviti engleski prijevod ove poeme u zadnjih 400  godina, kada je poema prvi puta prevedena na engleski. Deklarirani projekt Emily Wilson bilo je ukloniti 400 godina muških prevoditelja sa grčkog jezika. Čitate li to kao nešto izvorno, ili kao reviziju, zavisi o vašem osobnom stavu. Sporna je metoda. Pročitajte kanonski tekst, čiji je glas ovim utišan. Ta metoda nije Homerova. Nije klasična filologija. To je Frankfurtova metoda, primijenjena na poemu, od strane navodno poštenog znanstvenika, koji je naslijedio leću sa obojenim poljem, slično kao što mladi liječnik nasljeđuje stetoskop zajedno sa kaputom.

Ona nije suučesnik u zavjeri. Ona je primjer. Jednostavno ista leća koja se nalazi u sobi svakog scenarista, dopisu svakog producenta, pozivu na audiciju, svakoj recenziji i svakom programu u humanističkim znanostima zadnjih 30 godina. Leća je ispolirana u Frankfurtu davnih 1930-ih, uspostavljena pod Huxleyjevim UNESCO-memorandumom krajem 1940-tih. Sve godine poliranja leće 2026. godine gleda cijeli svijet.

Pogledajte kako to izgleda prema pravilima financiranja.

Akademija filmskih umjetnosti i znanosti, počevši od 96. ceremonije, u ožujku 2024. godine, zahtijeva da svaki film koji se natječe za najbolji film ispunjava 2 od 4 Standarda zastupljenosti i uključivosti. Standard A pokriva glumačku postavu: glavni ili značajan sporedni lik mora biti iz nedovoljno zastupljene rasne ili etničke skupine, ili najmanje 30% općeg ansambla treba biti iz najmanje 2 nedovoljno zastupljene skupine (npr. žene, etničke manjine, LGBTQ+, osobe sa invaliditetom). Standard B pokriva ekipu. Standard C pokriva plaćena stažiranja. Standard D pokriva marketinške rukovoditelje. Prema ovako ustanovljenim pravilima: 12 gnjevnih ljudi ne bi se kvalificiralo; ne, nikako ne može biti 12 bijelaca u sobi, koji raspravljaju na suđenju za ubojstvo. Ne "Patton". Niti "Kum". Niti "Schindlerova lista". "Lawrence od Arabije" mogao bi se provući kroz tehničku detalje, ako bi Peter O'Toole bio zatvoren.

Neki Nolanovi filmovi, nominirani za najbolji film, zadovoljili su pravila kroz aritmetiku iza kulisa. Film "1917" je imao gotovo isključivo bijelu mušku glumačku postavu, što je i povijesno točno, budući film govori o britanskim vojnicima u francuskom rovu 1917. godine. Prošao je zato jer je šest žena u ekipi zaradilo nominacije za Oscara: produkciju, scenarij, šminku, frizuru,  montažu zvuka. "Oppenheimer", isključivo bijela glumačka postava, soba puna teorijskih fizičara koji grade bombu. Prošao je zato jer je Universal Pictures imao interne DEI inicijative, u marketingu i distribuciji. U praksi, standardi ne blokiraju većinu filmova. Revidiraju ih. Revizija stvara demografske dosjee za svaki projekt. Dosje je ono čemu standardi zapravo služe.

Britansko nacionalno tijelo za financiranje filmova provodi BFI Diversity Standards od 2014. godine. Irski fond Screen Ireland provodi isto. Netflix, Amazon, Disney, Warner Bros, Sony - održavaju interne metrike raznolikosti vezane uz produkcijske proračune i naknade rukovoditelja. Scenarij sada prolazi kroz niz demografskih vrata, prije nego se uloži ijedan dolar. Svakim vratima upravlja netko sa kontrolnom listom, i nazivom radnog mjesta koje nije postojalo 1990. godine.

Sva vrata su zamaskirana kao pravednost. Fabijanska priča. Nitko se neće javno protiviti uključivosti, kao što se petrogradski seljak iz 1918. godine neće javno protiviti jednakosti. Prerušavanje nije teret. Teret je menadžerska klasa narativnih revizora, koji sjede između priče i publike, nose kontrolne liste, dobivaju svoj ured i obvezni tromjesečnim bonusom, samo kako bi prilagodili  operativni sustav civilizacije, jedan proizvod po jedan proizvod.

Rimljani su razumjeli ovaj mehanizam, iako su ga koristili na drugi način. Nakon što bi Rim zauzeo provinciju, ljudi iz provincije utkali bi se u carsku kulturu. Domaći bogovi uklopljeni su u rimske. Domaća imena su latinizirana. Domaće elite dovučene su u Rim kao taoci i klijenti, dobili bi vino, gradsku kuću i sjedalo na igrama. U roku od tri generacije bi Gal postao Rimljanin, sjećao se da je nekada bio nešto drugo, ali bez operativnog pristupa tom nečem drugom. Rim je sve apsorbirao u sebe.

Rim 21. stoljeća radi obrnuto. Ostavlja vas gdje jeste, ali vam iščupa korijenje ispod nogu. Stare priče se prepričaju izbrušenim završetkom. Stari praznici se preimenuju i prodaju. Stari kanon postaje predmet sumnje, umjesto predmeta ljubavi. U isto to vrijeme, masovna migracija u svaku zapadnu prijestolnicu mijenja demografsko tlo ispod svake priče, istom brzinom kojom se priča prepisuje iznad toga. Dva pritiska, isti tisak, isti output. Dobivamo stanovništvo koje više nema koherentan osjećaj odakle dolazi, stoga nema niti koherentnu osnovu na kojoj bi se moglo usprotiviti putu kojim ga se vodi.

Navedeno odredište je koherencija u jedan svijet. Jedno čovječanstvo. Jedno tržište. Jedan skup upravljanih narativa. Jedna administrativna klasa, u plavim odijelima, na vrhu svakog staklenog tornja. Upravo ono što je Julian Huxley naveo u svom UNESCO-manifestu iz 1946. godine. Upravo ono što su fabijanci dizajnirali još od 1884. godine. Upravo ono što su boljševici instalirali pucajući na alternativu, i zakopavajući je u podrum.

Pitajte ukrajinsku baku iz 1933. godine, kako je za nju prošla posljednja verzija povezivanja u jedan svijet.

Boljševizam je instalirao elitu tako što je upucao opoziciju; fabijanizam je instalirao elitu ispisujući svoj kurikulum; X klub je 80 godina ranije instalirao elitu britanske znanosti preko tanjura poširane ribe; Frankfurteri su cijelom projektu dodali svoj dijagnostički instrument; Tavistock i MK-ULTRA su naoružali instrument; Huxley je osigurao međunarodni kišobran; Hollywood, 2026. godine, publici pruža preuređenu verziju najstarije priče na Zapadu i naziva to preuređenje inkluzijom.

Račun za koherentnost jednog svijeta, povijesno gledano, plaća se grobljima. Trenutna verzija je bolje odjevena od ruske. Odijevanje je ono što je fabijanski posao, ne boljševičkim. Ovčja koža na leđima vuka je ono što natjera publiku zapljeskati. 

Što nas vraća filmu....

Nolan, 2026. godina

Christopher Nolan nije dio ničega gore navedenog, makar u bilo kojem svjesnom smislu.

On je jedan od dva ili tri najbolja filmaša svoje generacije. "Memento". "Prestiž". "Mračni vitez. Početak". "Interstellar". "Dunkirk". "Oppenheimer". Filmovi koji kombiniraju staromodni zanat sa strukturnim rizikom, koji gotovo nitko sa njegovom razinom dozvoljenog budžeta ne preuzima. Snima odmah na film. Izgradi praktične setove. Odbija prečace. Osvojio je nagradu za najboljeg redatelja 2024. godine za "Oppenheimera". Možda je zaslužio, ne znam, nisam gledala. 

"Odiseja" je vjerojatno sjajno snimljen film. Prve recenzije nazivaju film zapanjujućim. Nolan ima ukus, disciplinu i Hoytea van Hoytema pred kamerom. Može napraviti verziju poeme koja preživi politiku samo snagom filmskog stvaralaštva. Ili ne može. Ponekad veliki redatelj snimi film, usred olujnog vjetra kojeg ne primjećuje. Film gubi ravnotežu na pola puta preko tjesnaca.

U svakom slučaju, Nolan nije priča. Film nije priča. Glumci nisu priča. Bitna je priča stara oko 160 godina, od ručkova i večera u X Clubu 1864. godine, preko Huxleyjevog UNESCO-momenta 1946. godine, sve do zatvorenog odjeljka za komentare u Los Angelesu u tjednu izlaska filma. Nije potreban redatelj koji zna što se događa da bi se priča nastavila događati kroz njega.

Možda, obzirom na sve navedeno, bijes koji slijedi trailer, i to prije nego je film uopće objavljen, nije toliko iracionalan koliko se na prvu čini. Možda je to samo zdrava reakcija. Kolektivni trzaj crijeva protiv stoljeća pogrešnog usmjeravanja. Supernova koja konačno izlazi na površinu. Posljednji znak da još nismo, jednoglasno, zombiji koji su spremni za Jedan svijet. 

Danas. Svugdje

Negdje otac naglas čita poemu svom dječaku. Čitaju 12. knjigu.

Odisej je upravo napustio Kirkin otok. Rekla mu je što dolazi. Sirene. Zatim tjesnac. Sa jedne je strane Skila, šesteroglavo čudovište koje se spusti iz svoje špilje i uzima šest ljudi sa svakog broda koji prolazi ispod nje. Sa druge strane je Haribda, vrtlog koji proguta cijeli brod i ne ispljune ništa natrag. Nema trećeg prolaza. 

Odisej pita može li se boriti protiv Skile. Izvući mač, stati na pramac, braniti svoje ljude. Kirka kaže ne. Probaš li se boriti protiv nje, ona će uzeti još šest, pa još šest, jer ima šest glava, i one se ne zaustavljaju. Veslaj pored nje. Prihvati da ćeš morati žrtvovati šest tvojih ljudi, slušati ih kako umiru vrišteći, i ne možeš ništa tu učiniti. To je cijena povratka kući.

Dječak ima osam godina. Želi da Odisej izvuče mač. Otac pokušava objasniti zašto to Odisej ipak ne bi trebao.

To je moment kada dječak susreće ideju koja će mu trebati do kraja života. Neki se gubici ne mogu spriječiti. Neki se tjesnaci ne mogu proširiti. Čovjek koji inzistira na borbi protiv svakog čudovišta izgubi više nego što spasi. Put prema kući prolazi kroz mjesto gdje morate prihvatiti smrt svojih ljudi i samo nastaviti veslati.

Dječak to ne nauči u jednom čitanju. Ima osam godina. Pjesma je kapsula i polagano oslobađa mudrost koja mu neće zatrebati još dvadesetak godina. Otac nije tu da mu ideju objasni. Otac je tu da mu ovu ideju usadi.

Odisej, usput rečeno, ignorira Kirkino upozorenje. Oblači oklop, stoji na pramcu sa kopljem u svakoj ruci, pokušava ugledati  Scilu, prije nego udari. Ne uspijeva. Šest njegovih najboljih ljudi izvučeno je sa palube, vrišteći njegovo ime. On promatra. Ne može ih spasiti. Samo vesla dalje.

Homer nas to uči na pošten način. Junak pokušava krenuti prečacem i ne uspijeva. Dječak koji čita scenu upija obje polovice:  instinkt za borbu i cijenu tog instinkta.

Od oca dječaku. Od djeda ocu. Unatrag kroz svakog čitatelja tijekom 27 stoljeća. Štafeta ide iz ruke u ruku. 

Učionica više ne čita cijelu poemu. Nastavni plan je kontekstualizira. Konferencija o scenariju skraćuje scenu. Kritičar preoblikuje ubojstvo. Film brusi greben, koji bi mogao posjeći dječaka na njegovom putu. Negdje tek kasnije, dječak susreće verziju priče očišćenu od oštrog ruba, koji bi ga možda spasio.

Jednog se dana dječak nađe u vlastitom tjesnacu. Izvlači mač. Scila pojede njegovu posadu, zatim njegov brod, pa i njega. Ne zato što je slab i kukavica. Samo zato što mu nitko nije na vrijeme dao pravu poemu. 

Vikinški brodovi u filmu "Odiseja", Christophera Nolana?!

Recenzija i pogled na film iz pera Keith Woodsa

"Odiseja" Christophera Nolana je tmuran, bezradosan trosatni film, koji nema puno zanimljivog za reći o svom izvornom materijalu, ili o bilo čemu drugom.

Moram priznati, nadao sam se da će ovaj film propasti. Ali, ja sam obožavatelj Nolanovih filmova i očekivao sam, nevoljko, da ću  uživati ​​u filmu. U tom bi slučaju šutio, osim što bi nastavio ismijavati glumačku postavu i poruku. Malo je toga za preporučiti ovdje. Ispod njega je možda "Tenet"; i to bi bila dva velika promašaja Nolanove karijere.

Veliki dio fokusa na ovom filmu, i prije njegovog izlaska, bio je na glumačkoj postavci, i to sa jako dobrim razlozima. Bilo bi dosadno, ali lako previdljivo, da je Nolan ubacio nekoliko afričkih vojnika ili trgovaca, kao pozadinu u ovaj film, kao što je to učinio u "Dunkerqueu". Ali, zamjena rasa Helene Trojanske i božice Atene je neoprostiv čin kulturnog vandalizma i protiv je  europske civilizacije. Došlo je do urnebesne točke kada je odabrao "Elliota" Pagea za ulogu Sinona, grčkog vojnika.

Ljudi su pokušavali umanjiti značaj ovoga, govoreći kako ti likovi imaju samo nekoliko minuta na ekranu. Zapravo je i puno gore nego što se reklamira. Lupita Nyong'o glumi i Helenu Trojansku i njenu sestru blizanku, Klitemnestru. Zendaya glumi Atenu. Sa  pričom nas upoznaje crni bard, kojega glumi reper Travis Scott, koji je također autor loše glazbe u otvaranju filma. Sinon, unatoč ograničenom vremenu na ekranu, zapravo je ključni lik. Odisejevog najodanijeg slugu, Eumeja, glumi Latinoamerikanac miješane rase. Tu su i crni Trojanac i grčki vojnici; vidimo Agamemnonovo dijete miješane rase; jedan od glavnih prosaca i antagonista je Black; Odisejeva posada je višerasna. Jedan od glumaca o kojem se malo raspravljalo je indijski glumac Himesh Patel, koji glumi Euriloha, Odisejevu desnu ruku. No, na kraju, on dobiva više vremena na ekranu od bilo kojeg drugog, jer je na ekranu 30% od ukupna tri sata filma. Na Odisejevom brodu nalazi se i Afrikanac; ali i, što je najuočljivije od svega, čovjek istočnoazijskog podrijetla.

Bilo bi loše ovako što učiniti bilo kojem drevnom europskom epu, ali posebno je ironično, jer imamo hrpu svih svjetskih rasa,  okupljenih na jednom brodu, i u priči koja govori o teškoćama putovanja između otoka i obala drevnog Mediterana.

Ovakav odabir glumaca znači da nije sve gotovo u uvodnom činu, već postoji i nekoliko scena gdje je raznolika glumačka postava poprilično primjetna. Osim što je ovo uvredljivo za adaptaciju jednog od temeljnih tekstova europske civilizacije, također prekida uronjenost u drevni svijet koji Nolan pokušava stvoriti. Posebno iritantan primjer je važna scena, gdje Sinon razgovara sa  Odisejem iz Hada. To je potpuno uništeno apsurdom razgovora sa Odisejem glasom krhke žene.

Glumačka postava, osim onih koji su angažirani u ime raznolikosti, nije mi se previše svidjela. Matt Damon nije uvjerljiv kao Odisej. Gotovo sve izvodi istim praznim, bolnim izrazom lica, projicira umor, ali bez imalo karizme ili opasnosti koje bi trebale karakterizirati Homerovog nepredvidljivog "čovjeka od mnogih obrata". Ali, to vjerojatno nije njegova krivnja. Damon možda i nije pružio dobru izvedbu kao Homerov Odisej. Ali, ovo je Nolanov Odisej, izmučeni ratni veteran, "tata" srednjih godina koji se suočava sa svojom traumom.

Tom Holland, engleski glumac koji je bio prisiljen usvojiti američki naglasak za adaptaciju grčkog epa, djeluje jednako neumjesno kao Odisejev sin, Telemah. Iako djeluje kao bistro dijete, komunicira jako malo emocionalne dubine tijekom cijelog filma. Možda se Holland i našalio kada je rekao da je tek nakon izlaska filma otkrio kako je trebao glumiti odraslu osobu, a ne 16-godišnjaka, i to bi dosta toga objasnilo. Čak i njegovo prepoznavanje oca, kojega je čekao cijeli život, kao jedan od potencijalno neodoljivih trenutaka priče, jedva ima ikakvu snagu. Naravno, tome ne pomaže ravni dijalog i odluka da se koristi moderni američki žargon, pri čemu Hollandov Telemah više puta Odiseja naziva "moj tata".

Svijetla točka je Robert Pattinson kao Antinous, koji ulozi glavnog prosca donosi prijetnju i dobrodošlu teatralnost. Njegove scene imaju energiju, i u suprotnosti je sa bezličnim ulogama Hollanda i Damona. Makar na trenutak, ponudi uvid u živopisniji, opasniji film, kakav je trebao biti.

Ali, čak i sa savršenom glumačkom postavom, ne bi uživao u ovom filmu. Estetski je beživotan, ne doima se kao epski film, niti kao nešto što odgovara opsegu njegovog budžeta, samog redatelja, kamoli izvornog materijala. Za film, koji se toliko reklamira na temelju estetskog iskustva, izuzetno je depresivan, tmuran i siv. Nolan je dobio kao platno jedno od najljepših prirodnih okruženja na svijetu, no ovo ne izgleda, niti se doima kao da je smješteno u Mediteran. Geografija djeluje generički i nejasno sjeverno: maglovite šume, siva polja, puste stjenovite plaže, oblačne obale koje mogu pripadati bilo gdje. Čak imamo Odiseja kako plovi u vikinškom brodu dugom 35 metara. 

Plaže su sive, voda je tamna, nebo isprano i blijedoplavo, trava je bolesno smeđezelena, a sunce izgleda neobično tupo. Čak i oklop iz brončanog doba odražava istu blatnjavu paletu, izgleda kao da je napravljen od potamnjelog starog metala. Agamemnonov oklop, koji se posebno ističe, izgleda kao veliki plastični Batmanov kostim: 

Sterilna atmosfera je dijelom razloga zašto film ne djeluje kao da se radi o velikom epu. Trilogija "Gospodar prastenova" ipak daje gledatelju osjećaj koherentnog svijeta, koji se proteže daleko izvan središnjih likova. Nolanova "Odiseja", nasuprot tome, učinila je sporedne likove jednokratnim proizvodom, svela je bogove i čudovišta na mehanizme za napredovanje narativa, nije ponudila nikakav dojam drevnog Mediterana, osim nekih rijetkih obala i unutrašnjosti Odisejeve palače. Film predstavlja ogromno putovanje kroz svijet koji kao da ne postoji izvan mjesta koja su neposredno potrebna za njegovu radnju.

Drugi razlog nedostatka epske veličine, u ovom filmu, jest taj što su iskušenja likova potpuno lišena radosti. Ima malo nestašluka i gotovo nimalo lakoće. Nitko osim Odiseja i njegove uže obitelji ne dobiva dovoljno pažnje, kako bi njihov gubitak bio važan. Bez mirnijih intervala prijateljstva, čuđenja ili razmišljanja, svijetu i ulogama nije ponuđen prostor za širenje. Radnja posljedično podsjeća na niz istaknutih događaja, kroz koje Nolan prolazi na putu do vrhunca. Film stiže do Kiklopa, Kirke ili Sirena, pruža očekivanu sliku, i kreće se dalje, prije nego susret može dati bilo kakvu veću dramsku ili filozofsku težinu.

Obrada ovih događaja također otkriva gdje se Nolanova vizija najoštrije razlikuje od Homerove.

Kod Homera, Odisej bježi od Kiklopa Polifema nazivajući se "Nitko". No, ne može podnijeti da Kiklop povjeruje kako ga je "Nitko" pobijedio. Nakon što njegov brod sigurno odlazi, unatoč molbama posade, on viće natrag preko vode da bi objavio da je za pobjedu odgovoran Odisej, pljačkaš gradova. Njegova glad za kleosom, slavom vezanom uz ime, omogućuje Polifemu da ga identificira i zove Posejdona na osvetu. Odisej je dovoljno inteligentan da postane Nitko, ali previše ponosan da ostane Nitko.

U Nolanovoj verziji, Odisej se u naletu bijesa okreće da bi ispalio strijelu na Polifema i osvetio ljude koje je Kiklop ubio, unatoč tome što već bježi sa preživjelima. Taj čin više nije izraz herojske taštine, već dokaz da Odisej ostaje zarobljen u "ratnom modulu", instinktivno odgovarajući na svaki gubitak osvetničkim nasiljem. Homerov Odisej je ugrožen pretjeranim ponosom; Nolanov je opterećen psihološkom štetom koja mu je nanesena u Troji. Nolanov Odisej nije majstorski lukav, samouvjeren junak, već je poznati arhetip ratnog veterana, poput Chrisa Kylea u "Američkom snajperistu". 

Kirka je podvrgnuta sličnoj modernoj reinterpretaciji. Nolan preoblikuje božicu-vješticu, koja Odisejevu posadu pretvara u svinje, u još jednu žrtvu nasilnih muškaraca. Njena prividna ranjivost postaje zamka, i ona kasnije objašnjava da zapravo nije toliko preobrazila Odisejeve suputnike, koliko je razotkrila njihovu pravu prirodu. Metafora teško da bi mogla biti očitija: ispod njihovih oklopa su muškarci već svinje, dok je Kirkina okrutnost samo obrambena reakcija žene koja ih je susrela previše.

Prije izlaska filma smo saznali da je Nolan svoju adaptaciju temeljio na feminističkom prijevodu epa od strane Emily Wilson, stoga ne čudi ovakvo ponovno smišljanje ženskih likova. Možda je Nolana inspirirala i "Kirka", Madeline Miller, koja slično transformira Homerovu hirovitu čarobnicu u žrtvu muškog nasilja, koja grabežljive mornare pretvara u svinje u samoobrani.

Homerova Kirka, nasuprot tome, opasno je i autonomno božansko biće koje preobražava muškarce zato jer posjeduje moć i sklona je tome. Odisej pobjeđuje njezinu čaroliju uz Hermesovu pomoć, suočava se sa njom mačem, iznuđuje zakletvu, zatim postaje njen ljubavnik i gost. Susret je očito čudan, i moralno je dvosmislen za modernu publiku, ali Nolan predstavlja samo još jednu predvidljivu i sigurnu parabolu o muškom nasilju i ženskoj traumi.

Ove revizije dopiru do srži Nolanovog problema sa Homerom. Čini se kao da ne želi dopustiti da nam antički svijet ostane istinski stran. Kada god Homer predstavi nešto moralno čudno, ili metafizički uznemirujuće, Nolan to prevede u poznatu modernu kategoriju: herojski ponos postaje borbena trauma, dok je božanski hir obrambeni odgovor na muško nasilje.

Jedna od Nolanovih glavnih karakteristika jest umetanje iznimno jednostavnih moralnih pouka ispod razrađenih narativnih struktura. To nije nužno loša stvar. "Interstellar", sa svojom jednostavnom porukom o transcendentalnoj moći ljubavi, jedan je od mojih omiljenih filmova, ali nije bilo goreg književnog djela kojem bi se mogao nametnuti ovaj pristup od temeljnog epa, koji se gotovo tri tisućljeća opirao svođenju na probavljiv moralni aksiom.

Nolan primjenjuje isti redukcionistički tretman i na Trojanski rat. Nasilje objašnjava poznatim jezikom traume, dok se politički uzrok prevodi u modernu ekonomiju. Odisej čak kaže Penelopi kako rat zapravo nije vođen da bi se vratila Helena, već da bi se zadovoljila Agamemnonova banalna želja za osiguranjem trgovačkih putova. Konačno, otkriva se da Atena, sa kojom je Odisej komunicirao, nosi lice djevojke koje je svjedočilo klanju u Troji, što sugerira da je božica nije ništa više od projekcije njegove krivnje. Nolan će nam dopustiti da naslutimo bogove, samo ako se mogu objasniti kao psihološki simptomi.

Rezultat je predkršćanski ep, nespretno interpretiran kroz sekularizirani postkršćanski moral. Poganski etos sačuvan u mitu nam je istinski stran: njegovi junaci mogu biti okrutni, tašti i duboko uznemirujući. Ali, upravo je ta neobičnost ono što bi predstavljanje Homera modernoj publici trebalo učiniti tako uvjerljivim. Odisej ne bi trebao biti odgovorni "tata", koji se samo želi vratiti civilnom životu. Nolan čini antički svijet dostupnim uklanjanjem gotovo svega što bi nas moglo uznemiriti ili izazvati.

Zašto su se onda Grci divili liku moralno dvosmislenom poput Odiseja? Grci su mu se divili zato jer utjelovljuje aretu: izvrsnost svojstvenu ratniku, vladaru i čovjeku koji se bori protiv nemogućih okolnosti. Hrabar je, snalažljiv i gotovo nadljudski izdržljiv. Također posjeduje metis, lukavu inteligenciju koja slabijem čovjeku omogućuje da pobijedi jače neprijatelje prerušavanjem, obmanom i strateškim strpljenjem. Preživljava, često se najbolje prilagođavajući okolnostima koje uništavaju druge oko njega.

Odisej nije moralno kanoniziran, ali čak i njegove manje privlačne osobine pripadaju toj izvrsnosti. Njegov ponos je sjena njegove veličine; njegova inteligencija ga čini vještim lažljivcem; a njegova nemilosrdnost omogućuje mu da brani ono što mu pripada. Homer nas ne traži da se divimo svakom djelu zasebno. Odisejev pravi cilj nije neutralizirati njegove ratničke moći, već ih vratiti njihovom pravom cilju.

Objekt je Itaka. Unatoč svoj svojoj prilagodljivosti, Odisej je među velikim književnim figurama ukorijenjenosti. Može preuzeti bezbroj identiteta i preživjeti unutar radikalno različitih svjetova, no nikada ne zaboravlja određeno mjesto kojem pripada. Kalipso mu nudi besmrtnost i vječnu mladost, ali on bira ostarjelu ženu i siromašan, stjenovit otok. Preferira konačan život koji je njegov vlastiti, prije nego beskrajno postojanje odvojeno od svog doma, podrijetla i imena. U doba globalizma i nepovjerenja prema ukorijenjenom i poznatom, doba oikofobije, ovo je snažna poruka koju je Hollywood predvidljivo smatrao neprikladnom za modernu publiku. Zapravo, upravo ispitivanjem ovog drevnog odnosa između čovjeka i njegovog doma možemo najbolje vidjeti jaz koji postoji između nas i drevnih.

To se najbolje istražuje u djelu Fustel de Coulangesa "Drevni grad". Coulanges predstavlja drevni svijet u kojem kućanstvo nije bilo samo privatno prebivalište ili izvor emocionalne utjehe. Istodobno je bilo obitelj, vjerska institucija i politički poredak. Njegovo ognjište bilo je sveto, njegova zemlja sadržavala je mrtve predke, a njegovi potomci održavali su obrede koji su povezivali prošle i buduće generacije. Coulanges pojašnjava pravi ulog Odisejeva povratka kući. Za drevnog čovjeka, "što god je čovjeku bilo najdraže, bilo je povezano sa idejom domovine. U njoj je pronalazio svoju imovinu, svoju sigurnost, svoje zakone, svoju vjeru, svog boga. Gubitkom toga gubio je sve."

Odiseju ne nedostaje Itaka kao što bi modernom iseljeniku nedostajala poznata okolina. Bez Itake on uopće ne posjeduje ustaljeni identitet: odvojen je od zemlje svojih predaka i bogova, a time i od vlastitog autoriteta i mjesta unutar božanskog poretka. Zato je okupacija njegove palače od strane prosaca tako ozbiljna. Oni troše njegovo imanje, prozivaju njegovu ženu, planiraju ubojstvo njegovog nasljednika, prijete da će ugasiti kontinuitet njegovog svetog domaćinstva. Ubijajući ih, Odisej se samo ne osvećuje. On obnavlja mrežu odnosa kroz koju postoji kao Odisej, a koja je služila kao sveti temelj antičkog svijeta.

Nolan nam neprestano govori kako Odisej želi ići kući, ali nema ništa dubokoumno u tom povratku kući. Itaka je samo mjesto gdje žive njegova žena i sin. Dijalog ponavlja želju obitelji za ponovnim okupljanjem bez prenošenja ikakvog religijskog, predačkog ili političkog značaja onoga što je izgubljeno. Razumijemo da Odiseju nedostaje obitelj, ali ne i da ga je progonstvo lišilo mjesta u poretku postojanja. Čak je i "Troja" (2004.), uvelike modernizirana holivudska adaptacija, dopustila svojim junacima željeti stvari koje moderna publika može smatrati stranima, poput Ahila, koji svjesno mijenja obećanje dugog i sretnog domaćeg života za besmrtnu slavu. "Odiseja" je mogla biti istraživanje suprotnog, ali jednako drevnog izbora: Odisej žrtvuje vječnost da bi povratio određeno mjesto, gdje njegovo ime ima značenje. Nolan nije zainteresiran.

Ova reinterpretacija također mijenja dramatični karakter Odisejeva povratka kući. Slijedeći Atenin savjet, on konačno odustaje od kontrole i dopušta vodi da ga odnese natrag na Itaku. Doslovni događaj ima homerski presedan: Feaci prenose Odiseja kući dok spava. Ali, kod Homera, ovaj božanski omiljeni odlomak nagrađuje dugu demonstraciju lukavosti, izdržljivosti i herojske izvrsnosti. Nolan ga, umjesto toga, uokviruje kao još jednu terapeutsku lekciju o predaji, gdje traumatizirani ratnik stiže kući tek nakon što se pokori vodstvu svoje ženske savjesti. Ovo zamjenjivanje herojske aktivnosti psihološkim prihvaćanjem pomaže objasniti zašto film nije ep. Naš junak konačno ne prevladava sile koje mu se protive, već nauči im se prestati opirati.

Koju poruku Nolan želi da ponesemo? Odgovor nam daje moralna izreka koju Nolan izmišlja za film: "Zeusov zakon", za koju kaže da je tako pojednostavio grčki koncept Ksenije za modernu publiku.

Likovi ga opetovano prizivaju, prije nego što je konačno izrečen nepogrešivo kršćanskim jezikom Zlatnog pravila: "Čini drugima ono što bi želio da oni čine tebi." Nakon što je Homerov svijet lišio njegove metafizičke neobičnosti, Nolan ga zamjenjuje najsigurnijom i najuniverzalnijom prihvatljivom moralnom poukom, koju je moguće zamisliti: budi ljubazan prema strancima. U slučaju da postoji ikakva sumnja da je njegova poruka takva, ponovio ju je u promotivnim intervjuima. Ali za Grke: ksenija nije  apstraktna zapovijed da se svakom ljudskom biću pruži neselektivna ljubaznost. Bio je to recipročan odnos između gosta i domaćina, strukturirano ritualom, statusom, razmjenom darova i mogućnošću kažnjavanja od strane Zeusa Ksenija.

Nolan pokušava dati ovom Zlatnom pravilu civilizacijski značaj, tako što pljačku Troje čini njenim iskonskim kršenjem. Dok se Odisej konačno suočava sa svojom potisnutom krivnjom, vidimo kako Grci prestaju smatrati Trojance ljudima na koje se primjenjuju moralna ograničenja i pretvaraju rat u ono što on naziva "lovom". Brutalizirani onim što su učinili, ratnici koji se vraćaju postaju tajanstveni Narod sa mora, šire nered diljem Mediterana, pridoprine slomu brončanog doba. Troja stoga funkcionira kao Nolanov sekularni izvorni grijeh, jer otvaranjem vrata, Odisej oslobađa nasilje koje ne može obuzdati. Grci odlaze moralno pali, a uništenje Troje uzrokuje kolektivno protjerivanje iz Edena, dok visoka civilizacija brončanog doba tone u stoljeća tame. Odisejev geografski egzil postaje osobni izraz egzila čovječanstva izgubljenog poretka. Ponovno je sa Nolanom sve vrlo kršćansko; ili preciznije: moralna arhitektura kršćanstva nakon što su transcendencija i duhovno otkupljenje uklonjeni.

No, za slučaj da ova poanta nije bila dovoljno razjašnjena tijekom prethodna tri sata, pred nama je dosad najsmješniji primjer Nolanovog poznatog ekspozitornog dijaloga. Odisej svečano govori Penelopi kako se "naše brončano doba urušava" zbog ljudi sa mora. To, zaista, mora ostati zabilježeno kao najapsurdnije anakronistički stih ikada napisan za lik u povijesnom epu.

Nolanova "Odiseja" završava jednom konačnom inverzijom Homerovog junaka. Čim se vratio na Itaku i ponovno ujedinio sa svojom obitelji, odlučuje ponovno zaploviti sa Penelopom: dijelom kako bi odao počast svojim palim ljudima, a dijelom kako bi ispunio obećanje koje joj je dao prije odlaska da će jednog dana moći besciljno ploviti morima, zadovoljni međusobnom ljubavlju. Toliko sam od Nolana očekivao scenu, nakon odjavne špice, u kojoj stari sluga uočava Odiseja gdje pije vino sa Anne Hathaway u udaljenom kafiću i tiho kima glavom. Bruce Wayne i Odisej su obojica dostigli vrhunac buržoaskog "boomera" i povukli se u život kao vječni muževi koji idu za svojom ženom.

Time je dovršena Nolanova transformacija Odiseja, od junaka ugroženog pretjeranošću svojih vrlina u veterana oštećenog njihovim korištenjem. Homerov problem jest objasniti kako se lukavstvo, ponos i ratničko nasilje mogu vratiti u službu kućanstva i kraljevstva. Nolanova adaptacija završava njihovim rastajanjem.

Unatoč svoj obećanoj spektakularnosti, Nolanova "Odiseja" nas ne prenosi u drevni svijet. Daje nam sliku tog svijeta, sterilizira ga, i vraća odjevenog u moralnu psihologiju terapeutskog modernog društva. Nakon tri tmurna sata, čovjek mnogih obrata je  sveden na jednu poznatu lekciju: budi ljubazan, promisli o svojoj krivnji, slušaj žene, znaj kada se treba maknuti.

Iz principa ne biste trebali plaćati da bi pogledali ovaj film. Ako ga uopće gledate, preporučujem da ga gledate na malom platnu, gdje IMAX spektakl ne može sakriti koliko je film ispod njega - zapravo prazan.

Hvala na čitanju.