Kako povezati sve te točke?

Akceleracionizam i hram Setha

Problem koji je definirao 21. stoljeće, ali i nekoliko desetljeća prije (iako ne toliko očigledno) jest civilizacijski slom. Tu se ne radi samo o političkoj ili ekonomskoj krizi, nego se radi o raspadu niza obrazaca koji su održavali zapadnu civilizaciju cijelom. Mi se trenutno nalazimo u razdoblju onoga što se naziva Setijev prag. Radi se o kritičnoj prekretnici gdje se akumulirana entropija (nered) unutar naših društvenih, političkih i metafizičkih sustava približava promjeni, nečemu što će odrediti hoćemo li doživjeti civilizacijsku obnovu ili uništenje.

Kada povjesničari žele odrediti početak ovog civilizacijskog sloma, često njihov konsenzus navodi datum 11. rujna 2001. godine, što je točka vrelišta u psihološkom ratu koji se vodi protiv čovječanstva u modernom dobu. Alternativno, mogao bi to biti datum 22. studenog 1963. godine, atentat i ubojstvo predsjednika Kennedyja, što je zapravo bio državni udar Duboke države.

(Prema riječima CIA-e "zviždača", John Kiriakoua, tijekom intervjua sa Tucker Carlsonom: do 11. rujna je CIA funkcionirala prvenstveno kao agencija za prikupljanje obavještajnih podataka. Nakon 11. rujna, agencija se transformirala u paravojnu organizaciju. Što osobno smatram da ima smisla, ali isto tako napominjem da se veza sa CIA-om ne napušta dok si živ. Niti "djelatnik" CIA-e, ili bilo koje druge organizacije tog tipa, postaje neki marginalac. Ne, obiteljske veze su tu jako bitne.)

Psihološko ratovanje su testirali i nacisti, pod nazivom "Projekt Blaumond" ("Projekt Plavi Mjesec"). Eksperimenti su tada provedeni u Auschwitzu, Dachauu i putem propagande na njemačkom stanovništvu, postavili su temelje za ono što će kasnije razviti u CIA, u svojim mnogim programima Projekta MKUltra. Ovaj pomak, gdje obavještajne agencije postaju instrumenti za psihološke manipulacije jest više od samo nekakve institucionalne evolucije; to je signal dubljeg metafizičkog pomaka u prirodi moći. Za puni opseg Setove civilizacijske prekretnice, moramo pogledati dalje od političke analize, prema kozmičkim principima reda i kaosa. 

Koncept "Setov prag" je dobio ime po Set(h)u, egipatskom bogu nereda, oluja i nužne revolucije. Za razliku od arhetipskih sila, koje simbolički djeluju unutar ljudske svijesti, Seth je kozmički princip, mehanizam entropije i rastvara iscrpljene paradigme da bi očistio teren za novo uspostavljanje reda. Kada civilizacije postanu krute, duhovno nepovezane, korumpirane koncentriranom moći - pojavljuju se Setove sile koje obnavljaju dinamičku ravnotežu kroz kreativno uništenje.

(Arhetipske sile opisuju se kao dinamični i poluautonomni elementi psihe, koji traže izraz i integraciju u svjesnu svijest. Ove sile nisu doslovni entiteti, već simbolički oblici, npr. slika, motiv, uzorak, itd. One utječu na misli, osjećaje i djela, često kroz snove, mitove i umjetnost.)

Identificiramo 3 primarna toka i utjecaj putem psihološkog ratovanja:

1. tok jesu arhetipske sile, posebno arhetip sjene, npr. nacističko Crno Sunce, ili divovski vuk Fenrir (prethodnik Ragnaröka), kao i Sorath (kojega je Rudolf Steiner usporedio sa "Zvijeri iz mora" iz Otkrivenja). Sve one imaju ogroman utjecaj na ljudsku psihu tijekom razdoblja civilizacijskog stresa.

(Steinerova antropozofija tvrdi da hebrejska slova za Soratha (סוראת) numerički odgovaraju broju 666, te se stoga Sorath smatra duhovnom silom iza Zvijeri iz Daniela 7)

2. tok se usredotočuje na psihopatiju, koja je raširena unutar vladajuće kriminokratske Kabale. Andrzej Lobaczewski u svojoj knjizi "Politička ponerologija" tvrdi da psihopatske osobe na pozicijama političke moći mogu generirati epidemiju psihopatologije među onima koji nisu psihopati. 

3. tok zahtijeva novu Teoriju, kojom će se objasniti ubrzanje entropije (kaos i nered) unutar društva (na mikrokozmičkoj skali), kao i u cijelom svemiru (makrokozmička skala). Ovu mikro/makro kzmičku silu nazivamo Entropijskim akcelerantom, modulirajućom silom, definirana kvantnom fizikom i koja djeluje kroz ono što nazivamo "intencionalnim poljima", koherentnim obrascima informacija i djelovanja, a koje generira kolektivna ljudska svijest.

(Pojam "ubrzanje" (ili "akceleracionizam") se u ovom tekstu koristi u široko pragmatičkom smislu. Ne odnosi se na bilo koji specifičan politički, ekonomski ili filozofski pokret, ideologiju ili agendu. Umjesto toga, opisuje opći fenomen kojim procesi ili sile intenziviraju ili ubrzavaju transformaciju, destabilizaciju ili rekonfiguraciju sustava, bilo da su materijalni, društveni ili metafizički. To uključuje ubrzanje entropije, shvaćeno kao rastući nered, nepredvidljivost ili slom unutar sustava) 

Kozmički ciklusi

U znanosti i kulturi, pojam Velika godina odnosi se na precesiju ekvinocija. Precesija, sporo Zemljino aksijalno njihanje, uzrokuje postupno pomicanje ekvinocija na pozadini zodijačkih konstelacija. Ovaj ciklus traje otprilike 26.000 godina. Zemlja sada ulazi u doba Vodenjaka i oprašta se od doba Riba. Drevne kulture također su istraživale Veliku godinu, i često je promatrale kao ciklički obrazac, obilježen usponom i padom civilizacija. Vedski učenjaci opisali su ciklus Kali Yuga, dok je Platon artikulirao Veliku godinu koja će čovječanstvo vratiti u Zlatno doba, koncept koji je paralelan ciklusu Yuga.

Teorija ciklusa je oblikovala rad dva velikana u filozofiji povijesti: Arnolda Toynbeeja i Oswalda Spenglera. Suvremeni analog jest  hipoteza Četvrtog zaokreta, koju su razvili William Strauss i Neil Howe.

Sve tri perspektive slažu se da se Zapad nalazi u/približava se produženom razdoblju krize i metamorfoze, iako se razlikuju u dijagnozi i viziji ishoda: 

   - Za Spenglera je zapadna civilizacija ušla u fazu nepovratne propasti, obilježenu materijalizmom, gubitkom kulturne vitalnosti i usponom autoritarnog cezarizma (autokratske vladavine koja proizlazi iz iscrpljenosti demokratskih i kapitalističkih sustava); 

   - Toynbee krajnji uzrok civilizacijskog pada prati u duhovnom i moralnom neuspjehu, kao "raskol u duši". Iako dopušta mogućnost preporoda, Toynbee upozorava da nespremnost ili nemogućnost Zapada suočiti se sa novim izazovima može  rezultirati potpunim slomom globalnog društva, obzirom na njegov položaj globalnog hegemona; 

   - Prema Straussu i Howeu: Zapad je sada u fazi krize, manifestirano je kroz institucionalno propadanje, društvena previranja,  potencijal za rat, ili radikalne promjene. Ishod nije unaprijed određen. Kriza može završiti katastrofalnim kolapsom ili materijalizacijom revitaliziranog građanskog poretka, ovisno o kolektivnom odgovoru.

Iako ove cikličke teorije nude vrijedan put za razumijevanje naše trenutne situacije, one postavljaju i dublje pitanje: Možemo li svjedočiti ne samo još jednom zaokretu unutar zapadne civilizacije, već i približavanju prirodnom završetku životnog vijeka naše civilizacije? Dulja povijesna vremenska crta mogla bi se pokazati poučnom: 

   - Egipatska civilizacija trajala je više od 3000 godina, od ujedinjenja Egipta oko 3100. pr. Kr. do rimskog osvajanja 30. pr. Kr.

   - Zapadna civilizacija, ako datiranje postavimo od prvih grčkih gradova-država, Atene, Sparte, Korinta, tj. oko 800. pr. Kr., sada je stara više od 2800 godina, što bi bilo paralelno sa trajanjem drevnog Egipta.

Ovaj vremenski pogled bi možda mogao ukazati da se suočavamo sa civilizacijskim starenjem, prirodnom entropijom, dolazak bilo kojeg sustava do njegovih povijesnih granica. 

Seth postavljen preko zujajućeg simbola nacističkog Sunčanog kotača (Sonnenrad) iz dvorca Wewelsburg

Egipatski Seth

Prije nego nastavim dalje, moram ponoviti: ovi tekstovi nisu poruke podizanja straha ili "proročanstvo" propasti. Postoje stvari koje možemo učiniti, i dosta smo već učinili, kako bi ublažili ovaj ubrzani poremećaj. No, ipak, nalazimo se na rubu promjene paradigme, i ona zaista često donosi kreativno uništenje. Sa druge strane, iza te promjene, svijet će biti drugačije mjesto.

Pasivni nihilizam, tj. rezignacija, povlačenje ili poricanje života - nije opcija. Nietzsche ovom stanju suprotstavlja aktivni nihilizam, tj. smjelo suočavanje sa propadanjem vrijednosti, i koristeći ga kao odskočnu dasku za stvaranje novih vrijednosti. Nietzsche je upozoravao na opasnost od pasivnog očaja. Na nihilizam nije gledao kao na krajnju točku, samo kao nužno uklanjanje iluzija, ili krizu koja istovremeno nudi i priliku. Zadatak je (prema Nietzscheu) prevladati nihilizam potvrđivanjem života i stvaranjem novih vrijednosti, čak i u nedostatku objektivnog značenja.

Stoga je ovdje novi model, Entropijsko ubrzanje. Nijedna mitološka figura ne utjelovljuje ovaj princip snažnije od Setha, ili (kako mnogi danas to povezuju) Prometeja. Primarno se usredotočujemo na Setha, čiji mit ostaje uglavnom netaknut pop kulturom, ali je stariji i relevantniji kao kozmička sila u sadašnjoj epohi.

Iako nijedna od dvije mitološke figure nisu isključivo dobro ili zlo, ipak postoji temeljna razlika u pogledu na njih, kao i njihovom tumačenju. Važno je primjetiti da Seth, za razliku od Prometeja, nikada nije funkcionirao kao arhetip. Arhetipovi su simbolički oblici. Seth nije simbol ili arhetip. Seth je kozmički princip. On nije varalica, jer je varalica prepoznatljiva kao mitska uloga (kao arhetip), dok Seth nadilazi tu kategoriju. Prometej, nasuprot tome, jest kvintesencijalni varalica. Überarhetip koji unapređuje ljudsku evoluciju kroz pobunu i lukavstvo. Prometeja se najbolje može shvatiti kao agenta (arhetip-u-djelovanju) Sethovog temeljnog kozmičkog polja ili principa; onoga koji stvara apstraktni kaos i živi kao kreativna napetost i razorna obnova.

(Überarhetip je termin skovan u znak priznanja Nietzscheu i za entitet koji nadilazi klasične arhetipove, te ima višu razinu značaja ili utjecaja. Prometej utjelovljuje silu koja nadilazi postojeće granice i teži višem stanju bića, uvjerljiv Überarhetip, te rezonira sa  Nietzscheovim filozofskim idejama. Prometejev cilj jest "poticanje ljudske evolucije i društvenog razvoja", prema filozofu Jasonu  Jorjaniju. Kao arhetip, Prometej funkcionira kao varalica, lukav lik, koji dovodi u pitanje status quo i djeluje za dobrobit drugih, ponekad uz veliku osobnu muku) 

Prema Jungovom modelu: arhetipovi dobivaju praktično i egzistencijalno značenje tek kada se izraze ili utjelove unutar svijeta, tj.  kada arhetipovi postanu opipljivi u osobnom iskustvu, kulturi, ritualu, ili simboličkom djelovanju. U tom kontekstu, Prometej jest  utjelovljenje ili ostvarenje kaosa. Kanalizira i utjelovljuje razorne energije kaosa u povijesnu ili psihičku stvarnost. Kao figura prevaranta, Prometej aktualizira kaos kao katalizator transformacije, daje kaosu specifičan oblik i funkciju unutar mita i svijesti.

Entropija je, jednostavno rečeno, mjera stupnja nereda u sustavu, ili prirodna tendencija gdje se organizirane strukture vremenom raspadaju. U svakodnevnom životu, entropiju možemo popratiti kada se npr. ispušteno jaje nepovratno razbije, ili kada se vrhnje uliveno u kavu raspršuji i odvajanje je nemoguće. Svaki proces je jednosmjerno putovanje od reda do nereda. Civilizacija također doživljava entropiju. Koherentni sustavi, nekada ujedinjeni, postupno se fragmentiraju zbog zanemarivanja, unutarnjeg proturječja, ili iscrpljivanja energije koja ih održava na okupu. 

Unutar Setove kozmologije, entropija je daleko više od samog zakona termodinamike ili metafora iz fizike - ovdje je to društvena i metafizička sila. Ono što nazivamo Kozmičkim akceleratorom entropije (KAE) djeluje kao motor kolektivne evolucije. Kako sustavi stare i gube koherentnost, entropija rastapa ono što se više ne može prilagoditi, i pritom prisiljava na pojavu novih kulturnih, društvenih i duhovnih mogućnosti. Društva, civilizacije i duboki obrasci svijesti i vjerovanja (koje nazivamo "dušama") jesu  strukturirana polja značenja i namjere, i isprepletena su mislima, izborima i kreativnošću bezbrojnih pojedinaca. Sustavi neko vrijeme održavaju svoju koherentnost. Međutim, kako entropija narasta, sami temelji njihovog poretka fragmentiraju. Stari svjetonazori, institucije i navike se suočavaju sa stresom, slomom, itd., i na kraju se urušavaju. To nije samo kao uzrok ili posljedica kaosa, već i kao nužan uvod u obnovu i transformaciju. To je teološko i metafizičko obrazloženje za uzdizanje Setha kao kozmičkog  principa, jer, u tom smislu, entropija je istodobno i otapalo i katalizator. Baš kao što vrtloženje vrhnja u kavi daje nove kombinacije, društveni nered otvara mogućnosti za svjež uvid i obnovljeni red.

Razbijanje krutih sustava oslobađa potencijal i stvara prostor za reorganizaciju društva, kulture i svijesti na višoj razini integracije, slično kao što se razbijene ljuske jaja moraju ili odbaciti ili prenamijeniti.

Ovaj obrazac odjekuje kroz povijest. Kao što je povjesničar Arnold Toynbee primijetio: civilizacije se uzdižu, propadaju i obnavljaju kroz cikluse izazova i odgovora. Pad, ili civilizacijska entropija, nije uništenje, nego je prag, tj. obred prelaza kroz koji se strukture mogu razgraditi i preoblikovati u složenije oblike. Klasični bogovi i heroji, npr. Seth, Prometej, čak i Božansko Žensko utjelovljeno u Mariji, predstavljaju različite aspekte mitskog i metafizičkog procesa, koji zahtijeva kaotičan poremećaj, kreativnu pobunu i suosjećajnu regeneraciju. Time raspad staroga nije konačni (teološki) sud, nego je i božanska rekalibracija. Prolazak jednog svjetskog doba su vrata u duhovnom i društvenom usponu. Stoga, naše sadašnje doba ne najavljuje drugu Atlantidu. Može označiti razdoblje kroz koje se civilizacije mogu, ali ako su pravilno vođene, uzdići do veće koherentnosti i svijesti. Također, entropija nije kraj, nego je matrica početaka, kao i kozmička babica obnove u Setijevskoj tradiciji.

Atlantida

Priča o Atlantidi je poučna priča. Možda je moguće povući analogiju između Atlantide i zapadne civilizacije, gdje opisi Atlantide dolaze iz Platonovih izvještaja u "Timeju" i "Kritiji". Analogija je, naravno na razini fikcije, prikladna. Ali, i nešto drugo. 

U "Timeju", Platon opisuje rat između Atlantide i proto-Atene, sukob između carske korupcije i otpora, što kulminira međusobnim uništenjem. Atlantida je potonula pod more, usred potresa i poplava, i ratnike proto-Atene je "progutala zemlja". Platon smješta ovu proto-Atenu u razdoblje 9000 godina "prije Solonova vremena" (koje je oko 600. pr. Kr.), što bi bilo oko 9600. pr. Kr., ili kraj posljednjeg ledenog doba. Ova rana civilizacija je bila prikazana kao samodostatna, racionalna i kreposna.

U "Kritiji", Platon detaljnije opisuje moralni pad Atlantiđana: "Bili su trezveni, hrabri i mudri, lako su nosili teret svojih posjeda i živjeli u zajedništvu i međusobnom poštovanju. Ali, kada je božanski dio počeo u njima nestajati, a njihove ljudske osobine postale dominantne, postali su nesposobni podnijeti svoju sudbinu i bili su neprimjerenog ponašanja..."

Ipak, Platonov izvještaj postavlja pitanja: Tko su bili ti proto-Atenjani? Zašto nema arheoloških tragova takvog društva u Ateni oko 9600. godine prije Krista? Može li pojam "progutala zemlja" sugerirati ne izumiranje, već povlačenje u moguća podzemna svetišta?

(Da, nije greška. Postoje mnogi koji povezuju Atlantidu i prvotnu Atenu, prethodnicu starog grčkog polisa kojeg poznajemo)

Platon je napisao da je Atlantidu uništila poplava i potres, dok je proto-atenske ratnike "progutala zemlja". Obično se ovaj tekst čita kao metafora, ili možda i strateško tumačenje. Možda postoji mogućnost da ti proto-Atenjani nisu propali, nego su se uokolo raspršili prije kataklizme, i tako stvorili rano kulturno odstupanje od Atlantide. Ovaj prekid može se razumjeti kroz shizmogenezu, termin koji je skovao Gregory Bateson (poznato ime?!) da bi opisao eskalirajuću podjelu između dvije skupine. U naše vrijeme, podjela na crvenu i plavu pilulu mogla bi odražavati ovaj drevni rascjep. Proto-Atenjani, kao utjelovljeno duhovno jedinstvo, možda su se odvojili od svojih atlantskih kolega u nekoj vrsti preventivnog egzodusa.

Njihova migracija vjerojatno uključuje raspršivanje u Anatoliju, gdje su doprinijeli kulturnom supstratu i kasnije stvorio nalazišta poput Göbekli Tepea (oko 9600. pr. Kr.). Ovaj megalitski kompleks (prethodi Sumeru i Egiptu) nudi nastavak izgubljene mudrosti.

Iz Anatolije (isključivo) intuitivno naslućujemo da su rane proto-keltske skupine migrirale na zapad, preko Europe. Dok se Kurganska hipoteza (Gimbutas) i Anadolijska hipoteza (Renfrew) često suprotstavljaju - sinteza, Rosa Mystica hipoteza o keltskoj difuziji, predlaže da su keltski jezici nastali neolitskim migracijama iz Anatolije, te su kasnije preoblikovani putem interakcija iz željeznog i brončanog doba sa stepskim kulturama.

(Hipoteza Rosa Mystica također može objasniti širenje keltskih toponima diljem srednje i zapadne Europe, od Pariza (pleme Parigi) i Dunava (nazvano po keltskom bogu Danuu), do Avona (abonā, "rijeka") i Brescije (briga, "stjenovita izbočina"). Godine 1947. se  Djevica Marija ukazala u Bresciji kao Rosa Mystica, dajući tako duhovnu i simboličku snagu ovoj sintezi) 

Najznačajnije je što ova sinteza uključuje skitsku kulturu.

(Kelti i Skiti, dvije istaknute kulture na euroazijskoj stepi tijekom ranog željeznog doba, imali su značajnu povijesnu interakciju i kulturnu razmjenu. Arheološki dokazi pokazuju da su već u 03. i 02. stoljeću prije Krista keltske skupine migrirale prema istoku, na područja kojima su prethodno dominirali Skiti (npr. današnja Ukrajina). To je dovelo do zona gdje koegzistiraju keltski i skitski artefakti, uključujući latenske (keltske) mačeve koji su pronađeni u skitskim kraljevskim grobovima i naseljima regije Crnog mora. Povjesničar Christopher I. Beckwith iznio je smjelu tezu: kako su Skiti utjecali na formiranje velikih carstava u Kini, tvrdeći da su nomadske kulture koje su jahale konje (skitska, hunska, mongolska) došle iz euroazijske stepe.)

Atlantska fasada - Cornwall, Bretanja, Irska, Škotska i Wales - bila je jezično žarište keltske civilizacije, dok je Srednja Europa djelovala kao kulturni akcelerator, što se vidi u halštatskoj i latenskoj kristalizaciji keltskog identiteta.

Edgar Cayce je opisao Atlantidu kao mjesto koje je podijeljeno između Sinova Zakona Jednog i Sinova Beliala, što je duhovni rascjep između vrline i materijalne ambicije. Prema Setijanskoj kozmologiji se gleda na ovu neravnotežu kao povijesnu, ali i metafizičku. Civilizacije propadaju kada koherentnost popusti pred korupcijom. Cayce je također upozorio na nadolazeće promjene na Zemlji: potrese, vulkanske erupcije, moguće pomicanje polova, što bi dramatično promijenilo geografiju planeta. Povezao je sve ove preokrete sa cikličkim kataklizmama, slično onome što je uništilo Atlantidu. Predvidio je da će zapisi o Atlantidi, skriveni ispod Sfinge, biti otkriveni kada čovječanstvo bude duhovno spremno. Prema Cayceu će se ta otkrića poklopiti sa  vremenima globalnih preokreta i prilagodbe.

Prekretnica

Prekretnica, termin koji je popularizirao Malcolm Gladwell u djelu "Prekretnica" (2000.), odnosi se na "kritičnu točku u situaciji, procesu ili sustavu, nakon koje se događa značajan i često nezaustavljiv učinak ili promjena". Ponekad se naziva infleksijskom točkom. Nakon što se prekretnica sustava uoči u retrovizoru, ubrzanje postaje hiperbolično. Sustav se tada počinje raspadati.

PLEC model (Zakon potencije sa eksponencijalnim prekidom)

Ako pogledamo gornji PLEC grafikon, tada se Setov prag uočava kada crvene podatkovne točke divergiraju prema donjoj strani prilagođene krivulje i signaliziraju početak odstupanja od prethodnog ubrzanja koje je uzrokovano entropijom. To može istodobno označiti eksponencijalni prekid Setovog praga, trenutak kada unutarnje kontradikcije i povratne petlje počinju dominirati putanjom sustava. Vjerujem da se približavamo Setovom prekretničkom trenutku, i nismo propali kao vrsta. Iza praga, crvene podatkovne točke (ubrzavajući kaos) nastavljaju svoju oštru uzlaznu putanju, što ukazuje na hiperbolično ubrzanje entropije i početak nekontrolirane sistemske nestabilnosti. Ako se nastavi u neuravnoteženom stanju, kulminira kolapsom, bez očite izlazne rampe ili stabilizirajuće protusile. PLEC model sugerira: nakon određene granice se Setov poremećaj počinje hraniti sam sobom.

Suvremeni izrazi Setovog praga mogu se pronaći u Ukrajini i na bliskoistočnim žarištima. Krize nisu samo geopolitičke. Krize su i  metafizičke, jer erupcije setijskih energija destabiliziraju iscrpljenu paradigmu.

Vremenom, kako je Egipat ulazio u razdoblja unutarnjeg propadanja, nejedinstva i strane dominacije - Setova slika je potamnjela. Postao je povezan sa nečim stranim, neredom i bratoubojstvom. I tu je srž, jer se Seth nije promijenio, ali Egipat jest. Neuspjeh društva integrirati svoj entropijski element je odražavao širi metafizički kolaps, uz odbacivanje nužnog nereda. Mitska degradacija Seta je bila simptom civilizacijskog raspada kroz eroziju metafizičke svijesti.

Mogu se povući i paralele sa kršćanstvom. Carl Jung je kritizirao kršćansku tendenciju toga da odvaja božansko od zla, jer je izbacilo Sotonu iz Božanstva. Starije tradicije (i egipatska) su postavile destruktivne sile unutar božanske cjelovitosti. Ali, Set nije Demijurg (ili Sotona u nekim metodologijama). On nije buntovnik ili pali anđeo. Uvijek je unutar sustava, a ne izvan njega. Njegova funkcija je kozmička. Set raspetljava. Ne kvari, nego poništava ono što je kruto i nepopustljivo.

Prometej pruža koristan kontrast. U helenskoj mašti je on buntovni donositelj vatre i kažnjen je zbog napredovanja ljudske vrste.  Jason Jorjani artikulira moderni prometejizam, utemeljeno na toj viziji: transgresija kao transcendencija i ubrzanje kao spasenje. Ali, Prometej i dalje ostaje humanistički arhetip, varalica koji se pobunio za dobrobit čovjeka.

Seth je puno, puno bezličniji. Varalice su njegovi radnici. Njegova je svrha ona višeg reda: ponovno uvesti dinamiku u kalcificirane sustave. U svemiru gdje se koherencija dobiva i gubi kroz međudjelovanje suprotnosti, između reda i entropije, Seth ubrzava uništavanje sustava koji su nadživeli svoju relevantnost.

Sotonistički hramski kip Bafometa

Neobičan slučaj Michaela Aquina

Zaista, programe kontrole uma možemo povezati sa nacističkom Njemačkom, SS okultizmom, Operacijom Spajalica (kojom je premješteno oko 1600 (neki kažu i puno više) nacističkih znanstvenika u Sjedinjene Države. U Americi su psihološko ratovanje, daljinsko gledanje i drugi psihološki fenomeni ubrzo zaokupili mladu CIA-u. Od tada se kontrola uma razvila u profinjen, ali i često prikriven oblik umjetnosti, kao i u vrstu ratovanja (psioničko).

Tu se pojavljuje Michael Aquino. Samo da ukratko ponovim, iako je dosta o njemu napisano (opet, nikad dovoljno kao upozorenje). Aquino je počeo raditi u psihološkim operacijama kao umirovljeni potpukovnik američke vojske. Njegov životopis uključuje obuku u Obavještajnoj agenciji obrane, Školi za obavještajne poslove vojske, kao i Centru za specijalno ratovanje (Zelene beretke/Psihološke operacije). Njegova vojna odlikovanja uključuju Brončanu zvijezdu, Medalju za zasluge i Medalju za psihološko ratovanje prve klase. Aquino je također bio visokorangirani okultist. Nakon što je služio u Crkvi Sotone Antona LaVeya, osnovao je Sethov hram 1975. godine. Osobno ga je vodio do 1996. godine. Tvrdio je kako je izravno kanalizirao Setha, biće koje nije smatrao mitom, već metafizički stvarnom silom.

U svom manifestu, "Knjiga dolazaka noću", Aquino prepričava Setove riječi: "Poznat kao hebrejski Sotona, odlučio sam donijeti Magusa... Bio je zadužen osnovati Crkvu Sotone, kako bih lako mogao dotaknuti umove ljudi u ovoj slici koju su mi oni skinuli... Dao sam tom Magusu svoj Diabolicon, da bi mogao znati istinu o mom drevnom Daru čovječanstvu, iako je možda odjeven u mitove Hebreja."

Dok se Aquino javno odrekao nacističke ideologije, izrazio je divljenje prema sposobnosti nacista da prizovu izvanrednu psihičku silu, moć za koju je vjerovao da je tragično bila pogrešno usmjerena, ali ne i inherentno nelegitimna. Ovo nije samo biografska zanimljivost. Otkriva metafizičku infrastrukturu setijanizma, izravno kanaliziranje kozmičke sile poremećaja, usko povezano sa  ritualnom praksom i psihološkom manipulacijom.

Prvi susret sa Sethovim hramom, Michaela Aquina je bilo tijekom istraživanja za "SKAT, tj. Sotonistički kult američke tehnokracije". Tijekom iščitavanja dokumenata se može primijetiti ozbiljna opasnost od naizgled bezopasnih okultnih praksi, npr. Ouija ploča, ritualnih lutaka i drugih vektora duhovnog ulaska u ljudski um, jer ti vektori mogu poslužiti kao ulaz za mračne inteligencije. Također je kroz SKAT jasno vidljiv uznemirujući fenomen ritualnog seksualnog zlostavljanja (RSZ), o čemu se "raspravlja" u pravnim i kliničkim okruženjima. Jedan od grotesknijih aspekata koji je pripisan Sethu, unutar praksi Setovog hrama, jest sklonost neprirodnoj seksualnoj želji.

Trenutne procjene sugeriraju da svake godine u svijetu nestane oko 8 milijuna djece. Sjedinjene Države, zapanjujuće, godišnje prijavljuju oko 800.000 nestale djece. Preživjeli iz sotonističkog zlostavljanja ljudi (SHA) tvrde kako se velikim brojem njih trgovalo, dok neke procjene pokazuju da ta brojka doseže 16%.

https://worldmetrics.org/ (potražiti podatke: nestala djeca)

("Tijekom posebne zajedničke sjednice Knesseta, u utorak, 07. lipnja 2025., nekoliko žena, uglavnom iz ultraortodoksnih i religioznih cionističkih zajednica, istupilo je kako bi svjedočilo o godinama zlostavljanja u djetinjstvu, a koje su pretrpjele tijekom "sadističkih seksualnih rituala", koji su se izvodili u vjerskim ceremonijama u Izraelu. Njihova svjedočanstva, koja također ukazuju na ponovljeno zanemarivanje od strane vlasti, dio su uznemirujućeg obrasca koji su dokumentirali novinari, stručnjaci za traumu i čelnici nevladinih organizacija." - Haaretz)

Ovakvo zlostavljanje i zloupotrebe (psihološke, ritualne, institucionalne) se ne događaju u vakuumu. One su izrazi entropijskog ubrzanja, potaknuti ljudskom izopačenošću i kozmičkim silama koje nastoje probiti ljusku umirućih paradigmi i propalih civilizacija koje su izgubile koherentnost. Setovska perverznost više nije skrivena. Vidljiva je u našem vremenu, npr. u Epsteinovim dosjeima, raširenoj trgovini ljudima ili stalnim optužbama za ritualno zlostavljanje. To nisu izolirani slučajevi moralnog propadanja. To su simptomi dubljeg, metafizičkog raspada, koji je u samoj srži zapadne civilizacije.

Amor Fati i Jungova sudbina

Nietzscheov Amor fati, ljubav prema vlastitoj sudbini, nije rezignacija - to je radikalna, radosna afirmacija života, u svim njegovim aspektima, uključujući i patnju. Za Nietzschea je ovo prihvaćanje aktivno i kreativno, pristanak na postojanje, čak i kada je suočen sa apsurdom. Jungov koncept sudbine dijeli ovaj duh. Individuacija nije podložnost sudbini, već je svjesno oblikovanje vlastitog puta: dijalog između ega i nesvjesnog, vođeno unutarnjim potencijalom i mitskom maštom.

Sinteza se tako može sažeti: 

   - Sudbina je ono što nam se događa; ono što učinimo da se dogodi; 

   - Sudbina je određena i sudbina je ostvareni potencijal; 

Kao što nas 1. Korinćanima 13:13, podsjeća: "A sada ostaju ovo troje: vjera, nada i ljubav. Ali, najveća od njih je ljubav." Na Hicksovoj ljestvici emocionalnog vodstva - ljubav, uz radost, zahvalnost, osnaživanje i slobodu - predstavlja najvišu vibracijsku frekvenciju. Najniže frekvencije su strah, očaj i nemoć.

No, ukoliko se nađete uhvaćeni u noćnoj mori Setovog kaosa, koji se možda pretvara u ozbiljniji očaj, Nietzsche bi mogao ponuditi ovih pet lijekova:

1. Recite Da! životu. Čak i dok stari sustavi umiru, prihvatite samo postojanje kao smisleno i dovoljno.

2. Stvorite nove vrijednosti. Poput nadčovjeka, oduprite se nihilizmu crpeći snagu iznutra, a ne iz urušavajućih paradigmi.

3. Volite svoju sudbinu. Prihvatite čak i patnju i katastrofu kao sastavni dio razvoja, kao gorivo za transformaciju.

4. Preobrazite bol u snagu. Patnja, kada se njom suočimo izravno, može postati iskušenje za mudrost i jasnoću.

5. Odbacite poricanje života. Čuvajte se uvjerenja koja obezvređuju život, osim ako ga ne iskupljuje neka viša apstrakcija.

Možda mi danas stojimo tamo gdje su nekada stajali proto-Atenjani. Možda se suočavamo sa apokalipsom još jedne dekadentne Atlantide, ali ipak u sebi nosimo prema naprijed iskru duhovne koherentnosti. Slika Atlantide, ili "vrli novi svijet", koji nestaje pod morem, dok čovječanstvo preživljava - više je od alegorije. To je poziv za odabrati ljubav umjesto straha, sudbinu umjesto usuda...

(Dakle, nije baš sve onako kako nam tumače. Čak štoviše, njihova tumačenja su uvijek naopaka i iskrivljena. Ono što je fascinantno i što trenutni hijerarhijski sustav održava na "životu" jest što su svugdje ubacili jako malo istine. Tako mogu pojačati svoju Laž. Za početak, možemo nešto saznati i možemo se pokušati sjetiti. Sve je zapravo u nama... Nastavljam dalje otprilike sličnim tonom, jer je bitno povezati i "fiziku" (materijalno) i "metafiziku" (duhovno, iako više volim izraz duševno, nešto od duše). Definitivno jedno bez drugog ne ide. Hvala na čitanju i uživajte u godišnjim odmorima. Uvijek nakon mraka svane zora, i to je najljepši dio dana)