Vodite ljubav, a ne rat

Nova ljevica

Kibernetička grupa predvodila je temelje kontrakulture 1960-ih promicanjem korištenja psihodeličnih droga koje "proširuju um". Uz antinomianizam okultnog, ukorijenjenog u sabatizmu, i kombinirano sa lijevim ciljevima - stvorile su Novu ljevicu.

Kao što je za 'Esquire' napisao Aldous Huxley 1949. godine:

"Imali smo vjerske revolucije, imali smo političke, industrijske, ekonomske i nacionalističke revolucije. Sve su one, kako će naši potomci otkriti, bile samo mreškanje u oceanu konzervativizma – trivijalne u usporedbi sa psihološkom revolucijom prema kojoj se tako brzo krećemo. To će zaista biti revolucija. Kada završi, ljudska rasa više neće stvarati probleme."

Huxley je pojasnio svoju viziju u govoru za Tavistock Group, 1961. godine:

"U sljedećoj generaciji, ili tako nekako, postojati će farmakološka metoda kojom će se ljudi natjerati da zavole svoje ropstvo i proizvesti će se diktatura bez suza, da tako kažem, proizvesti će se neka vrsta bezbolnog koncentracijskog logora za cijela društva, tako da će ljudima zapravo biti oduzete slobode, ali će u tome radije uživati, jer će ih propaganda ili ispiranje mozga, pojačano farmakološkim metodama, odvratiti od svake želje za pobunom. I čini se kao da je ovo posljednja revolucija."

(Evo, smatram kako je ove riječi, kao i ovaj uvod, potrebno ponavljati neprekidno!)

Prema Johnu Colemanu: vodeće skupine Nove ljevice, kao npr. "Up Against the Wall Motherfuckers" (UAW/MF), "Crnih pantera" ili "Demokratskog društva" (SDS) (a koje su se presijecale sa situacionizmom, postmodernizmom i projektima CIA programa MK-Ultra) bile su kreacija Tavistock instituta, posredstvom Instituta za političke studije (IPS), koji je bio odgovoran za stvaranje vodećih radikalnih skupina 1960-ih, uključujući: "Studente za demokratsko društvo" (SDS), "Weather Underground", "Black Panthers", "UAW/MF". IPS je financirao sin Paula Warburga, James Warburg, asistent Allena Dullesa u OSS-u. IPS su osnovali, 1963. godine, Marcus Raskin (pomoćnik McGeorge Bundyja i predsjednik Zaklade Ford) i Richard Barnet (pomoćnik John J. McCloya). 

Nova ljevica polagala je nadu u marksističku revoluciju u oslobodilačkim pokretima Trećeg svijeta. Mnogi mislioci Nove ljevice tvrdili su kako se SSSR više ne može smatrati svjetskim središtem proleterske revolucije i na njegovo mjesto moraju doći novi revolucionarni komunistički mislioci, tipa Mao Zedonga, Ho Chi Minha i Fidela Castra, kao i drugi oslobodilački pokreti Trećeg svijeta i borbe protiv kapitalističkog imperijalizma, npr. alžirski rat za neovisnost ili teška situacija Palestinaca. Nova ljevica je  podržavala studente i otuđene manjine kao agente društvenih promjena, zamjenila je tradicionalni marksistički pristup podrške širokim masama i radničkom pokretu. To su bile podrške pokretu Black Power (Crna moć) i prosvjedi protiv Vijetnamskog rata.

Wilhelm Reich je objasnio da seksualne neuroze proizlaze iz nedostatka zadovoljenja prirodne seksualnosti. Prirodna seksualnost ostaje nezadovoljena i time stvara neuroze zbog potiskivanja ovih želja, kao u Orwellovom djelu, "1984.", od strane autoritarne države. Za Reicha, ovo stanje najbolje karakterizira kapitalistička država, koja se temelji na jedinici patrijarhalne obitelji i unutar koje otac odražava državu kao apsolutni autoritet. Dok većina tumači "1984.", Huxleyjevog bivšeg učenika, Georgea Orwella, kao upozorenje na prijetnju totalitarizma, postoji podtema koja je od primarne važnosti za Frankfurtsku školu, kao i njihove freudo-marksističke teorije o potiskivanju seksualnih instinkta autoritarnom vlašću. Juniorskom antiseksualnom ligom, u "1984.", Stranka potiče svoje članove da eliminiraju osobne seksualne veze, jer kroz veze smanjuju političku lojalnost. U trećem dijelu O'Brien kaže Winstonu da neurolozi rade na uklanjanju orgazma, jer mentalna energija, koja je potrebna za dugotrajno obožavanje, zahtijeva autoritarno potiskivanje libida. Nekoliko mjeseci nakon što je roman "1984." objavljen, 1949. godine, Huxley je napisao Orwellu:

"Slažem se sa svim što su kritičari o njemu napisali, ne moram vam još jednom reći koliko je knjiga izvrsna i duboko važna. Smijem li umjesto toga govoriti o onome čime se knjiga bavi - o konačnoj revoluciji? Prvi nagovještaji filozofije konačne revolucije - revolucije koja leži izvan politike i ekonomije, i koja cilja na potpuno subverziju individualne psihologije i fiziologije - mogu se naći kod markiza de Sadea, koji se smatra nastavljačem, konzumatorom Robespierrea i Babeufa. Filozofija vladajuće manjine, u "1984." jest sadizam, koji je doveden do svog logičnog zaključka time što se odlazi što dalje od seksa i negira ga."

Učenik Frankfurtske škole, Herbert Marcuse, priznao je Reichov rad kao presedan za svoj vlastiti. Tijekom Drugog svjetskog rata,  Marcuse je prvo radio za američki Ured za ratne informacije (OWI) i na antinacističkim propagandnim projektima. No, 1943. godine je prešao u OSS i vodio psihološki rat protiv Sila Osovine. Nakon rata, Marcuse je radio za CIA-u do 1952. godine, kada ga je zaposlio američki State Department kao voditelja odjela za Srednju Europu. Marcuse je zatim radio na Ruskom institutu Sveučilišta Columbia u New Yorku, koji je financirao Rockefeller, prije nego što je postao profesor (redom) na Columbiji, Harvardu, zatim na Brandeisu, od 1958. do 1965. godine, i konačno na Sveučilištu Kalifornije u San Diegu. Njegov rad snažno je utjecao na intelektualni diskurs o popularnoj kulturi i znanstvene studije popularne kulture.

Među najpoznatijim Marcuseovim djelima jest "Eros i civilizacija", gdje raspravlja o povijesti, ne kao klasnoj borbi, nego gledano kao borbu protiv potiskivanja naših instinkta. Stoga je Marcuse postao guruu Nove ljevice, pozivao je na rušenje "establišmenta", jer bi bio okrivljen za nametanje "neprirodnih" inhibicija. Upravo je Marcuse skovao izraz "Make Love, Not War", tijekom demonstracija protiv Vijetnamskog rata. Marcuseov plan je bilo uskladiti ljevičarske ciljeve sa liberalnim vrijednostima, tako da se ljevica od tada ne povezuje isključivo sa marksističkom politikom i ekonomijom, već i sa nečim što se naziva "liberalnim" vrijednostima i što bi bilo: environmentalizam, feminizam, seksualno oslobođenje i multikulturalizam. 

(Tip koji je bio samo "srce establišmenta", kroz CIA-u i mnoga sveučilišta, poziva na rušenje "establišmenta. Eto koliko je naopako!)

Junak mnogih mladih članova Nove ljevice bio je Bertrand Russell koji je, početkom 1963. godine, postajao sve glasniji o onome što je tvrdio da su gotovo genocidne politike američke vlade u Vijetnamu. Teška situacija Palestinaca također je bila popularan cilj među Novom ljevicom, onaj koji su dijelili sa muslimanskim teroristima. Kritika američke bezuvjetne podrške kontinuiranoj i brutalnoj okupaciji Palestine od strane cionista jest jedno od dva temeljna opravdanja, koja teroristi Muslimanskog bratstva nude za svoje postupke. Drugi neriješeni faktor, koji se nudi kao opravdanje za nasilne napade islamskog terorizma, su brojni marionetski režimi instalirani na Bliskom istoku, uz pomoć zapadnih sila, kao nasljeđe izravnije kontrole putem kolonijalizma.

Nakon Drugog svjetskog rata, pokrenute su uglavnom uspješne antikolonijalne kampanje protiv propadajućih europskih carstava, budući su mnoge skupine otpora iz Drugog svjetskog rata postale militantno sposobne i antikolonijalne. Tijekom 1960-ih, inspirirani Maovom kineskom revolucijom (1949.) i Castrovom kubanskom revolucijom (1959.) - nacionalni pokreti za neovisnost u bivšim kolonijama su često spajali nacionalističke i socijalističke platforme. Argumenti za antikolonijalnu borbu često su se temeljili na egzistencijalističkim filozofijama Martina Heideggera, Jean Paula Sartrea i Frantza Fanona. Heidegger je, unatoč svojoj podršci nacistima, pomogao oblikovati nekoliko generacija europskih ljevičara, i bio je osnivač postmodernizma. Heidegger je tvrdio: kako bi izbjegao jaram zapadnog kapitalizma i "besposlenog brbljanja" ustavne demokracije, "narod" mora vratiti iskonskoj sudbini kroz čin nasilne revolucionarne "odlučnosti". Kao što je Walter Newell opisao u knjizi "Postmoderni džihad: Što je Osama bin Laden naučio od ljevice": 

"Heidegger je u nacistima vidio upravo taj povratak baštini krvi i tla autentičnog njemačkog naroda. Paradoksalno, nacisti su prihvatili tehnologiju u njenom najnaprednijem obliku kako bi razbili željezni kavez modernosti i vratili čistoću daleke prošlosti. I prihvatili su teror i nasilje da bi se pomaknuli dalje od moderne sadašnjosti – otuda i izraz "postmoderna" – i vratili ljude u razdoblje prije modernosti, sa individualnim slobodama i tržišnom ekonomijom, i u zamišljenu kolektivnu štednju feudalnog doba."

U Francuskoj postoji vrlo duga i posebna povijest čitanja i tumačenja Heideggerovog djela, npr. Sartre i drugi egzistencijalisti, kao i mislioci poput Emmanuela Levinasa, Alexandrea Kojèvea i Georgesa Bataillea, koji je sa Pierreom Klossowskim osnovao Fakultet za sociologiju, koji je bio usko povezan sa Frankfurtskom školom i Eranos konferencijama. Jean-Paul Sartre bio je jedna od ključnih figura u usponu egzistencijalističke filozofije 20. stoljeća. Sartreova majka, Anne-Marie Schweitzer, bila je prva rođakinja dobitnika Nobelove nagrade, Alberta Schweitzera. Godine 1939. je Sartre pozvan u francusku vojsku, ali su ga Nijemci zarobili 1940. godine. Tijekom razdoblja zatočeništva pročitao je Heideggerov "Bitak i vrijeme", što će kasnije uvelike utjecati na njegov "Bitak i ništavilo". Nakon što je otpušten zbog lošeg zdravlja, vratio se u Pariz u svibnju 1941. godine, gdje je sudjelovao u osnivanju podzemne skupine "Socialisme et Liberté", zajedno sa Simone de Beauvoir i drugima.

Sartre je bio u dugotrajnoj, romantičnoj vezi sa Simone de Beauvoir, poznatom filozofkinjom, spisateljicom i feministkinjom, najpoznatijom kao autoricom djela "Drugi spol". Zajedno su osporavali kulturne i društvene pretpostavke i očekivanja svog odgoja, koji su smatrali "buržoaskim". Godine 1943. radila je za 'Radio Vichy', koji su osnovali pronacistički novinari, gdje je organizirala programe posvećene glazbi kroz stoljeća. Iste godine je Beauvoir doživotno suspendirana sa predavanja zbog "ponašanja koje dovodi do kvarenja maloljetnika", jer je 1939. godine optužena da je zavela svoju 17-godišnju učenicu liceja,  Natalie Sorokine. Poznato je kako su ona i Sartre razvili "ugovor", koji su nazvali "trio", gdje bi Beauvoir zavodila svoje učenice, a zatim ih predavala Sartreu, koji je uživao u uzimanju djevojačke nevinosti. Prema recenziji knjige Carole Seymour-Jones, "Simone de Beauvoir? Upoznajte Jean-Paula Sartrea", u The Telegraphu: "Afere de Beauvoir sa studenticama nisu bile lezbijskog, već pedofilskog podrijetla: ona ih je 'pripremala' za Sartrea, što je bio oblik 'zlostavljanja djece'."

Nakon 1944. godine i oslobođenja Pariza, Sartre je napisao "Antisemit i Židov", gdje je pokušao objasniti antisemitsku mržnju. Postao je aktivan suradnik 'Combata', novina koje je osnovao Albert Camus, koji je imao slična uvjerenja. Sartre i de Beauvoir ostali su prijatelji s Camusom do 1951. godine, kada je objavljen Camusov "Pobunjenik". Iako je Sartre kritiziran zbog nedostatka političke predanosti tijekom njemačke okupacije i njegove daljnje borbe za slobodu kao pokušaja iskupljenja, prema Camusu, Sartre je bio pisac koji se opirao, a ne onaj koji se otporom bavio.

Sartre je bio važna inspiracija za uspon Nove ljevice. Prihvatio je marksizam, ali se nije pridružio Francuskoj komunističkoj partiji (PCF), iako je simpatizirao sa njihovim ciljem. Između 1943. i 1952. godine, uslijedilo je razdoblje napetosti, jer se Sartre nije slagao sa staljinističkim tumačenjem komunizma kako je to govorio PCF. U to je vrijeme uspostavio temeljne principe egzistencijalizma. Potom je preuzeo istaknutu ulogu u borbi protiv francuske vlasti u Alžiru. Protivio se Vijetnamskom ratu i, zajedno sa Bertrandom Russellom i drugima, organizirao sud namijenjen razotkrivanju američkih ratnih zločina, koji je 1967. godine postao poznat kao Russellov sud. Sartre je 1960-ih otputovao na Kubu kako bi se sastao sa Fidel Castrom i razgovarao sa  "Che" Guevarom. Nakon Guevarine smrti, Sartre će ga proglasiti "ne samo intelektualcem, već i najpotpunijim ljudskim bićem našeg doba", "najsavršenijim čovjekom tog doba".

Sartre je odlučio postati marksist, ne zato što je imao ikakve nade da će revolucija radnika uspjeti, već zbog revolucionarnog cilja. Na Sartrea su utjecali mnogi aspekti zapadne filozofije, usvajajući ideje Kanta, Hegela, Kierkegaarda, Husserla i Heideggera, među ostalima. Možda je najveći utjecaj na Sartreov filozofski razvoj bilo njegovo tjedno pohađanje seminara Alexandrea Kojèvea. Bio je posebno zahvalan na Kojèveovom inovativnom pristupu Heideggerovoj filozofiji kombiniranja heideggerovskih i marksističkih elemenata. Kao što Shadia Drury objašnjava: "Čitajući Hegela kroz prizmu Heideggera, kao i Marxa, Kojève je rodio taj neobični fenomen poznat kao egzistencijalni marksizam, koji je utjelovljen u Sartreovim djelima." Kojève je inspirirao Sartrea stavljajući poseban naglasak na teror kao nužnu komponentu revolucije. Ispunjenje Kraja Povijesti "nije moguće bez Borbe", rekao je. Nadovezujući se na Hegelovu dijalektiku, Kojève je shvatio: "rob", kako bi prevladao svog "gospodara", mora "u sebe uvesti element smrti", riskirajući svoj život, a istovremeno je potpuno svjestan svoje smrtnosti. Kao rezultat toga, znanstvenici opisuju Kojèvea kao nekoga sa "terorističkim konceptom povijesti". Kako Kojève objašnjava:  filozofi su manje ograničeni konvencijama i sposobniji su pribjegavati teroru i drugim mjerama, koje se mogu smatrati "kriminalnima", ako su takve mjere učinkovite u postizanju željenog cilja.

Sartre je smatrao da su najbolji ciljevi kojima treba težiti oni koji su nedostižni. Čovjek se mora pomiriti sa svojim postojanjem,  suočavajući se sa vlastitom smrću i konačnošću. To je značilo prihvaćanje života bez postojanja Boga. "Svaki ljudski susret", smatrao je, "pokušaj je jedne strane da potvrdi vlastitu ljudskost dehumanizirajući drugu, podjarmljujući je". Nekoliko Sartreovih spisa bavilo se temom gdje su "prljave ruke" nužne u politici, te kako čovjek tzv. "buržoaskih inhibicija prema krvoproliću" ne može korisno služiti revolucionarnoj stvari. U nekima od svojih kasnijih spisa sugerirao je kako bi nasilje samo po sebi, čak moglo biti dobra stvar. Iako se Sartre pridružio Frantzu Fanonu u preporuci socijalističke revolucije diljem Trećeg svijeta, to je bilo samo zato što je vjerovao da će sveobuhvatna borba protiv koloniziranih tlačitelja biti sama po sebi nagrada, jer će koloniziranima dati okus ljudskosti koju su izgubili.

Sartreov prijatelj i štićenik, Frantz Fanon, slavni martinski psihijatar, filozof i revolucionar, prilagodio je tradiciju freudo-marksizma svojoj kritici kolonijalizma. U djelu "Jadnici Zemlje", objavljenom neposredno prije njegove smrti, 1961. godine, Fanon brani pravo koloniziranog naroda da koristi nasilje u svojoj borbi za neovisnost. Odražavajući tu misao Bakunjinu, Fanon je iz svoje perspektive psihologa vjerovao da nasilje ima purgativnu moć, pri čemu je za kolonizirani narod nužno da čini nasilne akte protiv kolonizatora da bi se oslobodio svog kolonijalnog mentaliteta. Tvrdio je, budući su kolonizirani narodi dehumanizirani, onda i nisu vezani humanim načelima prema svojim kolonizatorima. Obje Fanonove knjige su postale poznate i slavne u većem dijelu Trećeg svijeta. Posebno je utjecao na Alija Shariatiju koji je inspirirao revoluciju u Iranu, Steve Bikua u Južnoj Africi, Malcolm X-a u SAD-u, te Che Guevaru na Kubi. Njegov rad također je imao ključni utjecaj na Stranku crnih pantera. Barack Obama spominje Fanona u svojoj knjizi "Snovi mog oca".

Fanon je postao glavni ideolog Fronta nacionalnog oslobođenja (FLN) u Alžiru, što je jedna od prvih antikolonijalnih skupina koje su koristile nasilje velikih razmjera. OAS se udružio sa Ottom Skorzenyjem, koji je obučavao vodeće komponente i OAS i FLN-a. OAS je pokušao spriječiti alžirsku neovisnost sabotažama i atentatima u Francuskoj, ali i na francuskim alžirskim teritorijima. To je uključivalo nekoliko pokušaja atentata na predsjednika Charles de Gaullea, od kojih je jedan prikazan u fikcionaliziranoj verziji, u knjizi Fredericka Forsytha iz 1971. godine, "Dan šakala", kao i u istoimenom filmu iz 1973. godine. Skorzeny je u to vrijeme navodno pružao pomoć desničarskim fašističkim mrežama Jabotinskog izraelskog Mossada, i to putem usluga CIA operacija Jamesa Jesusa Angletona u Španjolskoj. Sartre je postao možda najistaknutiji pristaša FLN-a u alžirskom ratu. Kao posljedica toga, postao je domaća meta OAS-a, i izbjegao je ​​dva bombaška napada početkom 60-ih.

Michel Foucault, Jacques Lacan, Jacques Derrida

Postmodernizam

Tijekom 1970-ih, skupina poststrukturalista u Francuskoj razvila je radikalnu kritiku moderne filozofije ukorijenjenu u  Nietzscheu, Kierkegaardu i Heideggeru, te su postali poznati kao postmodernistički teoretičari. Kao intelektualni pokret, strukturalizam se u početku smatrao nasljednikom egzistencijalizma. Najistaknutiji mislioci povezani sa strukturalizmom uključuju Claude Lévi-Straussa, lingvista Romana Jakobsona i Jacquesa Lacana, francuskog psihoanalitičara i predavača na École Pratique des Hautes Études (prije École libre des hautes études), koji je inspirirao obnovljeno ispitivanje Freuda i Marxa, a čije su ideje imale značajan utjecaj na poststrukturalizam. Lacan se sastajao sa Charlesom Maurrasom, a povremeno je prisustvovao i sastancima Action française. Bio je uključen u pariški nadrealistički pokret 1930-ih, družio se sa André Bretonom, Georges  Batailleom, Salvador Dalíjem i Pablom Picassom. Lacan je također bio prisutan na Kojèveovim predavanjima o Hegelu, koja su održavana između 1933. i 1939. godine, i to jest bila forma za njegov kasniji rad. George Bataille se prvi put oženio glumicom Silvijom Maklès, koja se od njega razvela 1934. godine, i kasnije udala za Lacana.

Međutim, do kraja 1960-ih, mnoga osnovna načela strukturalizma našla su se pod napadom novog vala, pretežno francuskih intelektualaca, poput filozofa i povjesničara Michel Foucaulta, filozofa Jacques Derride, marksističkog filozofa Louis Althussera,  književnog kritičara Roland Barthesa. Utjecaj kabalističkog misticizma na slova se može pronaći u području semiotike i lingvistike Jacquesa Derride, jedne od glavnih figura povezanih sa poststrukturalizmom i postmodernom filozofijom. Derrida, koji je izvorno rođen u Alžiru u sefardskoj židovskoj obitelji, poznat je po svom razvoju "dekonstrukcije", teorije za filozofiju, književnu kritiku i tekstualnu analizu. Nedavno su se pitanjem utjecaja židovskog misticizma na Derridu i dekonstrukcionizam pozabavila dva najutjecajnija moderna znanstvenika kabale, Elliot Wolfson i Moshel Idel, koji se zalažu za izravan utjecaj kabale na Derridinu misao kroz njegov interes za srednjovjekovnog židovskog kabalista Abrahama Abulafiju. Abulafia je razvio "Kabalu imena", gdje je rastavio božansko ime Boga i rekombinirao slova. Njegova tehnika uključivala je zapisivanje permutacija, njihovo izgovaranje i zamišljanje. Abulafijina misao je snažno utjecala na renesansne humaniste Pica della Mirandollu i Johanna von Reuchlina, ali i na suvremenu filozofiju, od Derride do Umberta Eca.

Postmodernistička kritika crpila je svoje osnove iz kritičke teorije Frankfurtske škole. Veliki francuski filozofi, povezani sa  poststrukturalizmom, postmodernizmom i dekonstrukcijom, kao Lyotard, Foucault i Derrida - bili su duboko uronjeni u tematike i marksizma i psihoanalize. Kao što je Foucault sugerirao, pozivajući se na Wilhelma Reicha i vezano uz njegovo  shvaćanje odnosa između seksualnog oslobođenja i političke moći - seksualno oslobođenje moglo bi se protumačiti kao uvođenje "podmuklijeg i diskretnijeg oblika moći". Godine 1948., nakon što je Foucault navodno pokušao samoubojstvo, otac ga je poslao psihijatru Jean Delayu, u bolnički centar Sainte-Anne. Delay je bio onaj koji je, zajedno sa Ewenom Cameronom i Nolanom D.C. Lewisom, pregledao Rudolfa Hessa tijekom Nürnberških procesa i dijagnosticirao mu histeričnu amneziju, ali ne i ludilo. Također, bio je prvi predsjednik Udruženja za organizaciju svjetskih kongresa psihijatrije kada je ono osnovano, 1950. godine. Ewen Cameron postao je predsjednik Svjetskog udruženja psihijatara, prilikom njegovog formalnog osnivanja, 1961. godine. Delay je također bio pionir u istraživanju droga, uključujući LSD, meskalin i psilocibin. Zajedno je, sa J.M. Harlom i Pierre Denikerom,  otkrio da klorpromazin, prvi neuroleptik, uzrokuje znatno smanjenje agitacije i agresije kod pacijenata sa simptomima shizofrenije. Tijekom studentskih prosvjeda, u svibnju 1968. godine, skupina od oko 500 revolucionarnih studentskih sljedbenika Lava Trockog, a koji su ispovijedali antipsihijatriju, napala je njegove urede. Studenti su vjerovali da su kemikalije luđačke košulje i zahtijevali su da se psihijatrija ukloni iz medicine. U roku od dvije godine prisilili su Delaya na umirovljenje.

Foucault i Derrida su također bili zagovornici antipsihijatrije, slijedeći Batailleovo reinterpretiranje mističnog značaja Nietzscheove mentalne bolesti. U djelu "Nietzscheovo ludilo" (pripremljeno, ali neobjavljeno, za posljednji broj 'Acéphalea', 1939. godine), Bataille je podsjetio svoje čitatelje na poslovicu Williama Blakea, "da drugi nisu poludjeli, mi bio poludjeli": "Ludilo se ne može izbaciti iz ljudske općenitosti, jer njegovo dovršenje zahtijeva luđaka. Nietzscheovo ludilo – umjesto nas – tako je omogućilo tu općenitost; a oni koji su prethodno izgubili razum nisu to učinili toliko briljantno." Foucaultova publikacija, "Ludilo i civilizacija: Povijest ludila u doba razuma" (1961.), označila je zaokret njegove misli od fenomenologije prema strukturalizmu: iako i dalje koristi jezik fenomenologije da bi opisao evoluirajuće iskustvo "drugoga" kao ludilo, evoluciju pripisuje utjecaju specifičnih moćnih društvenih struktura.

Foucault je nazivan "jednim od najvažnijih pisaca svog stoljeća". Derrida, Foucault i Lacan bili su uvelike dužni transgresivnim idejama Bataillea, čiji je interes za ekscese markiza de Sadea, prema Stevenu M. Wasserstromu, bio povezan sa Geršomom Scholemu i njegovom izlaganju pojmu "pobjede nad zlom iznutra" - baš kako je to iznio i Sabbatai Zevi, židovski heretik, koji se proglasio mesijom 1666. godine. Nakon smrti, Bataille je imao znatan utjecaj na Foucaulta i Derride, koji su svi bili povezani sa  časopisom 'Tel Quel', francuskim avangardnim književnim časopisom, koji je izlazio između 1960. i 1982. godine. Objavio je važne eseje usmjerene na poststrukturalizam i dekonstrukciju, kao i evaluaciju književne, umjetničke i glazbene kritike koja je započela u Francuskoj 1960-ih. Autori i suradnici uključuju i Rolanda Barthesa, poznatog profesora semiotike. Godine 1965., Pierre Klossowski, koji je sudjelovao u većini izdanja Batailleovog 'Acéphalea' (krajem 1930-ih), objavio je djelo "Le Baphomet", transgresivno djelo eksperimentalne fikcije. U knjizi se duhovi templara svake godine ponovno okupljaju da bi obilježili svoje spaljivanje i sudjeluju u demonskom opsjedanju životinja i male djece. Veliki majstor templara, Friedrich Nietzsche, kao i sam Klossowski, također poprimaju životinjske oblike tijekom dijaloga.

Knjiga Klossowskog, "Nietzsche i začarani krug" (1069.), uvelike je utjecala na Foucaulta, Deleuzea i Jean-François Lyotarda. Derrida je, zajedno sa francuskim poststrukturalističkim filozofom, Gilles Deleuzeom, i Lyotardom, bio suosnivač Međunarodnog koledža za filozofiju, koledža koji je bio najpoznatiji po artikulaciji postmodernizma nakon kasnih 1970-ih i analizi utjecaja postmodernizma na ljudsko stanje. Od ranih 1960-ih do svoje smrti, Deleuze je napisao utjecajna djela o filozofiji, književnosti, filmu i likovnoj umjetnosti. Suzanne Guerlac tvrdi kako je noviji ponovni porast znanstvenog interesa za Henri Bergsona povezan sa rastućim utjecajem Deleuzea, unutar kontinentalne filozofije. Iako se smatra kako "procesna" teologija Procesne crkve nije povezana sa procesnom teologijom Alfreda Northa Whiteheada - nakon što je njen vođa DeGrimston uklonjen sa  mjesta učitelja od strane Vijeća majstora - mnogi bivši članovi kulta pridružili su se Deleuzeu, a na kojega je Whitehead imao utjecaj u vodstvu Antiedipalnog pokreta 1968. godine. 

U tradiciji Nietzschea i Bataillea, Foucault je prihvatio umjetnika koji je pomicao granice racionalnosti. Kao što je opisao James Miller, u djelu "Strast Michela Foucaulta": 

"Nažalost, Foucaultovo životno djelo je daleko nekonvencionalnije - i daleko neugodnije - nego što su neki od njegovih "progresivnih" štovatelja spremni priznati. Foucault je uputio osnovni izazov gotovo svemu što se smatra "desnim" u zapadnoj kulturi - uključujući i sve što se smatra "desnim" među mnogim američkim ljevičarskim akademicima."

Foucault je bio opsjednut idejom samopovređivanja i samoubojstva, a potonje je pokušao nekoliko puta u sljedećim godinama, i kasnije je hvalio samoubojstvo u svojim spisima. Delay je ispitao Foucaultovo stanje uma, sugerirajući da su njegove suicidalne sklonosti proizašle iz nevolje oko njegove homoseksualnosti, jer je istospolna seksualna aktivnost bila društveni tabu u Francuskoj. U to vrijeme, Foucault se upuštao u homoseksualne aktivnosti sa muškarcima, koje je susretao na pariškoj podzemnoj gej sceni, a također se prepuštao konzumaciji droga. Prema biografu, James Milleru, uživao je u uzbuđenju i osjećaju opasnosti koji su mu te aktivnosti pružale. Foucault je tragično završio svoj život divljanjem kroz gej scenu San Francisca, prepuštajući se promiskuitetnom gej seksu i sado-mazohizmu, što je opisao kao "pravo stvaranje novih mogućnosti užitka, o kojima ljudi prije nisu imali pojma". Još uznemirujuće je to što je tvrdio da Marquis de Sade, fanatični sotonist koji je nadahnjivao najodvratnije perverzije i užitak kroz nasilje, "nije otišao dovoljno daleko". Foucault je umro od AIDS-a 1984. godine.

Svibanj '68. odnosi se na sedmotjedno razdoblje građanskih nemira diljem Francuske koji su započeli 02. svibnja 1968. godine, uz demonstracije, opće štrajkove, okupaciju sveučilišta i tvornica.

Europska nova ljevica se prvo pojavila u Zapadnoj Njemačkoj i postala prototip za europske studentske radikale, Situacionističke internacionale (SI), međunarodne organizacije socijalnih revolucionara, aktivne od 1957. do 1972. godine. SI je nastala spajanjem Guy Debordove Lettrističke internacionale i Asger Jornovog Međunarodnog pokreta za imaginistički Bauhaus (IMIB), dviju poslijeratnih kontinentalnih umjetničkih skupina. Semiotika je također imala veliki utjecaj na Guy Debordov situacionizam, posebno kroz rad njegovog suvremenika Rolanda Barthesa. SI je dosegao vrhunac svog utjecaja tijekom 1967. i 1968. godine, objavljivanjem svog najznačajnijeg teksta, Debordovog "Društva spektakla", prema terminu koji je prvi skovao Barthes, a koji je imao veliki utjecaj na oblikovanje studentskih prosvjeda i masovnih općih štrajkova u svibnju 1968. godine, u Francuskoj. "Nova solidarnost", list Nacionalnog odbora za rad, izvijestio je da je SI bila "svinjska protu-banda, koju je CIA stvorila od nule". 

Intelektualni korijeni SI su izvedeni iz marksizma i avangardnih umjetničkih pokreta, posebno dadaizma, nadrealizma i lettrizma, francuskog avangardnog pokreta koji je u Parizu sredinom 1940-ih osnovao rumunjski imigrant Isidore Isou (aka Isidore Goldstein). Isou je također smatrao da je Abraham Abulafia preteča njegove umjetnosti:

"Možda bih bio Abraham, sin Abulafije iz Zaragoze, onaj koji je otišao u potragu za mističnom rijekom, Sabbacijom, i želio steći znanje o prikrivenoj biti Boga, permutacijom slova abecede i talmudskih brojeva (Nije li to moj lettrizam?)"

Prema autoru i okultističkom povjesničaru, Stewartu Homeu, koji je bio povezan sa situacionistima: lettrizam je bio napredni oblik Kabale, čija je prava svrha skrivena od neupućenih, pod krinkom "umjetničkog" pokreta. Prema Homeu: SI je bila masonska organizacija. Osnivački dokument Situacionističke internacionale napisao je Ivan Chtcheglov, predstavnik lettrizma. Kako je Home objasnio, Chtcheglov je otkrio da su 'tajni poglavari', oni koji su kontrolirali Situacionističku internacionalu, bili smješteni na Tibetu, kao što je bio slučaj i sa Hermetičkim redom Zlatne zore.

Letristi su bili odgovorni za namještanje Afere Notre-Dame, 1950. godine, što je bio trik situacionističke organizacije gdje je, na uskrsnoj misi u Notre Dame de Paris i pred deset tisuća ljudi, kao i emitirano na nacionalnoj televiziji - njihov član i bivši dominikanac, Michel Mourre, glumeći redovnika, "stajao pred oltarom i čitao pamflet gdje proglašava da je Bog mrtav." André Breton istaknuto se solidarizirao sa ovom akcijom, u pismu koje je izazvalo veliku raspravu u novinama 'Combat'. 

Prvo izdanje 'Interionale Situationiste', objavljeno u lipnju 1958. godine, sadržavalo je nepotpisani članak, "Borba za kontrolu novih tehnika uvjetovanja", koji se bavio raspravom o studiji Sergeja Chakhotina, vezano uz propagandu i kontrolu ponašanja, "Otmica masa". SI je vjerovao da kapitalistička društva namjerno njeguju ideju o odvojenosti umjetničkog izražavanja od politike zato da bi se zaštitili od kritike. Umjesto toga, mase bi bile zavedene "spektaklom", pod kojim su mislili na masovne medije, kritiku koja je razvoj i primjena Marxovog koncepta "fetišizma robe", "reifikacije" i "otuđenja", kako je artikulirao Georg Lukács. Središnju tvrdnju da je otuđenje posljedica vrhunca kapitalizma je teoretizirao Herbert Marcuse iz Frankfurtske škole. Situacionisti su tvrdili da napredni kapitalizam proizvodi lažne želje; doslovno u smislu sveprisutnog oglašavanja i veličanja akumuliranog kapitala, dok proširuju apstrakcije i reifikacije prolaznijih iskustava autentičnog života u robu.

Kao odgovor, situacionistička aktivnost je bila postavljanje "situacija", tj. privremenih okruženja koja su pogodna za ispunjenje istinskih i autentičnih ljudskih želja. Npr. tehnici spektakla, ponekad nazvanoj "oporavak", situacionisti suprotstavljaju "détournement". Prvi put razvijeno 1950-ih, od strane Lettrist Internationala, 'détournement' bi bio "okretanje izraza kapitalističkog sustava protiv samog sebe", kao npr. okretanje slogana i logotipa protiv oglašivača ili političkog establišmenta.  Détournement se istaknuto koristio za postavljanje subverzivnih političkih podvala, utjecajna taktika koju je punk pokret ponovio krajem 1970-ih, te inspirirao pokret culture jamminga krajem 1980-ih.

Olympia Press

Važna veza između situacionista i londonskog podzemlja bio je škotski autor i pornograf, Alex Trocchi, koji je tvrdio da je "sodomija" osnova njegovog pisanja. Njegov roman, "Kainova knjiga" (1960.), često se smatra beat klasikom. Nakon što je upoznao Guy Deborda u Parizu, Trocchi je postao član Lettrističke internacionale i član središnjeg odbora Situacionističke internacionale 1962. godine. Prije nego što je napustio Situacioniste, Trocchi je objavljivao radove u Situacionističkoj internacionali, ideje onoga što će postati osnova njegovog kasnijeg 'Projekta Sigma'. Trocchi je pozivao na državni udar, ali ne u klasičnom smislu komunističkog preuzimanja vlasti, već je vjerovao da kulturna pobuna 1960-ih može uspjeti samo preuzimanjem moćnih centara uma. Ova "nevidljiva pobuna" bi se morala postići kroz umjetnost, kako bi se otvorio put međunarodnoj izgradnji onoga što je Trocchi nazvao "novim undergroundom". 

Njegov 'Projekt Sigma' je odigrao formativnu ulogu u engleskoj verziji kontrakulture. Prema autorici Lynne Tillman: Trocchija se "smatralo najzločestijim čovjekom u Engleskoj", te je bio okrivljen za unošenje heroina u zemlju. Trocchi, kao cjeloživotni ovisnik o heroinu i koji je imao liječničku pretplatu na drogu, uspio je opskrbljivati ​​heroinom bliskog prijatelja, William S. Burroughsa, koji se 1960. godine preselio u London i tamo će ostati šest godina. Trocchi i Burroughs bili su ključne figure pokreta Swinging London. Bio je dobar i sa Learyjevim suradnikom, Michaelom Hollingsheadom. Za Hollingsheada, koji je sebe nazivao "čovjekom koji je okrenuo svijet", kaže se da je poznavao ovisnike o LSD-u, poput Storma Thorgersona, Maynarda Fergusona, Keitha Richardsa, Paula Krassnera, Houstona Smitha, Paula Leeja, Petea LaRoce, Charlesa Mingusa, Saula Steinberga i Alana Wattsa.

Poput William S. Burroughsa, i Trocchijeve knjige je objavila izdavačka kuća Olympia Press, vlasništvo sinarhista Mauricea Girodiasa, preimenovana verzija izdavačke kuće Obelisk Press, koju je naslijedio od svog oca Jacka Kahanea. Girodias je bio uključen u sinarhističke krugove Postela du Masa, navodnog autora Sinarhističkog pakta, zajedno sa Huxleyjevim suradnikom,  Jean Coutrotom, vođom Mouvement Synarchique d'Empire (MSE). Girodias se prvi put zainteresirao za predavanja Jiddua Krishnamurtija u Teozofskom društvu, 1935. godine, gdje su Postel du Mas i Jeanne Canudo predvodili skupinu odjevenu kao templarski vitezovi noseći crvene plašteve i jahaće čizme. 

Olympia Press je objavila Trocchijev rani roman "Mladi Adam", koji je 2003. godine adaptiran u film, sa Ewan McGregorom i Tildom Swinton u glavnim ulogama. Olympia je objavljivala mješavinu erotske i avangardne književne fikcije, a najpoznatija je po prvom izdanju Nabokovljeve "Lolite". Nabokovljev rođak, Nikolaj Nabokov, bio je duboko uključen u CIA-inu frontu, Kongres za kulturnu slobodu (CCF). Kao skladatelj, Nabokov je bio raspoređen u glazbeni odjel Odjela za kontrolu informacija Ureda vojne uprave SAD-a (OMGUS), gdje je njegova odgovornost bila "uspostava dobrog psihološkog i kulturnog oružja, kojim bi se uništio nacizam i promovirala istinska želja za demokratskom Njemačkom". "Lolita" se smatra jednim od najvećih romana 20. stoljeća. Lolita je priča o profesoru književnosti srednjih godina koji je opsjednut 12-godišnjom djevojčicom, sa kojom se upušta u seksualne odnose, nakon što joj postane očuh. Prema Nabokovu: "Između dobne granice od 9 i 14 godina pojavljuju se djevojke koje, određenim začaranim putnicima, dvostruko ili više puta starijim od njih, otkrivaju svoju pravu prirodu koja nije ljudska, već nimfička." Esej Simone de Beauvoir, "Brigitte Bardot i Lolitin sindrom", prvi put objavljen u 'Esquireu', u kolovozu 1959. godine, veliča ljepotu Bardo, zbog zadržavanja "savršene nevinosti svojstvene mitu o djetinjstvu". 

Sue Lyon i James Mason u filmu Stanleyja Kubrika "Lolita" (1962.).

Iako je polarizirao kritičare zbog kontroverznih prikaza seksualnog zlostavljanja djece, adaptacija Stanleyja Kubricka u film, 1962. godine, bila je nominirana za Oscara za najbolji adaptirani scenarij. Iako je rođen kao Židov, Kubrick se 1958. godine oženio Christian Harlan, nećakinjom zloglasnog nacističkog redatelja Veita Harlana. Harlanov najzloglasniji film bio je "Jud Süß" (1940.), koji je Goebbels naručio kao antisemitsku propagandu u Njemačkoj i Austriji. Kubrick je poznat po tome što je u svoje filmove prenio svoje znanje o dubokoj politici, npr. "Dr. Strangelove" (1964.), kroz bivšeg nacista i znanstvenika, koji sugerira Operaciju Spajalica, te "Paklenu naranču" (1971.) o kontroli uma. Tvrdi se da je NASA, dok je Kubrickova "Odiseja u svemiru 2001." bila u postprodukciji (početkom 1968.), tajno ga kontaktirala kako bi režirao prva tri slijetanja na Mjesec.

Ostala značajna djela koja je objavila Olympia Press uključuju: Beckettovu francusku trilogiju; "Grk Zorba", Nikosa Kazantzakisa; trilogiju Henryja Millera "Ružino raspeće" (Sexus, Nexus, Plexus); "Priču o zadovoljenoj želji" Georgesa Bataillea; te film Candy Terryja Southerna i Masona Hoffenberga. "Sexus" je izazvao vatru kontroverzi u Francuskoj, sa suđenjima i uhićenjima zbog opscenosti. "Afera Miller" završila je izlaskom Girodiasa iz zatvora, ali je bankrotirao i ostao bez kontrole nad Olympiom.

Godine 1965. je Olympia Press objavila prvo englesko izdanje sado-mazohističke "Priče o O", koju je napisala Anne Desclos, za svog ljubavnika Jeana Paulhana, direktora Nouvelle Revue Française (NRF), koji je (opet) bio povezan sa Frankfurtskom školom i sinarhistom Vichyjevskog režima. Eliot Fremont-Smith iz The New York Timesa nazvao je objavljivanje "značajnim događajem".

Burroughsova knjiga "Goli ručak" je uvrštena, prema časopisu 'Time', u "100 najboljih romana na engleskom jeziku od 1923. do 2005. godine." Kada je "Goli ručak" objavljen, 1959. godine, postao je predmetom posljednje velike književne tužbe za opscenost u SAD-u. Zbog američkih zakona o opscenosti, cjelovito američko izdanje Grove Pressa nije objavljeno sve do 1962. godine. Osnivač Grove Pressa bio je Barney Rosset, također diplomant Nove škole za društvena istraživanja. Rosset i odvjetnik Charles Rembar borili su se, i na sudu, 1959. godine, poništili zabranu romana "Ljubavnik Lady Chatterley", "Tropic of Cancer" i "Fanny Hill" ("Tropic of Cancer" i "Fanny Hill" objavili su Obelisk Press Jacka Kahanea i Olympia Press njegovog sina Mauricea Girodiasa).

"Ljubavnik Lady Chatterley" je naknadno objavio Grove Press, uz cjelovito mišljenje suca Prizivnog suda Sjedinjenih Država Fredericka van Pelta Bryana, koji je prvi uspostavio standard "otkupa društvene ili književne vrijednosti", kao obranu od optužbi za opscenost. Grove je ekskluzivni izdavač, u Sjedinjenim Državama, neskraćenih cjelovitih djela markiza de Sada. Emmanuelle Arsan tvrdila je da ju je "Priča o romanu" inspirirala da napiše vlastiti erotski roman "Emmanuelle", objavljen na francuskom 1967. godine, a kasnije i na engleskom, od strane Grove Pressa. Tijekom 1960-ih je Grove Press objavio djela Malcolma X, Frantza Fanona i Régisa Debraya. Godine 1982. su objavili djelo Martina Leeja, "Acid Dreams: The Complete Social History of LSD: the CIA, the Sixties, and Beyond". 

Girodias je bio zaslužan za upoznavanje Henryja Millera sa Grove Pressom, koji su objavili "Rakovu obratnicu" 1961. godine. To je dovelo do suđenja za opscenost, koja su testirala američke zakone o pornografiji, početkom 1960-ih. Pravo na objavljivanje i distribuciju Millerovog romana u SAD-u potvrdio je Vrhovni sud Sjedinjenih Država 1964. godine, u presudi koja je bila značajna za slobodu govora i Prvi amandman, i kojom je knjiga proglašena neopscenom. Godine 1966., nakon što je saslušao svjedočanstva svog prijatelja, Allena Ginsberga i dobitnika Pulitzerove nagrade, Normana Mailera, Vrhovni sud države Massachusetts presudio je da Burroughsov "Goli ručak" nosi društvenu vrijednost. To je bilo unatoč činjenici što je knjiga sadržavala ubojstvo djece i djela pedofilije. Danas se široko smatra važnim remek-djelom književnosti 20. stoljeća.

Trocchi je bio povezan i sa Michaelom X, osnivačem Društva za rasnu prilagodbu. Michael X je rođen kao Michael de Freitas u Trinidadu, od strane "crnkinje sa Barbadosa koja je prakticirala Obeah, i odsutnog portugalskog oca sa St. Kittsa". Michael X bio je upleten u prevaru i svodništvo, bio poslušnik Petera Rachmana, poljskog gospodara sirotinjskih četvrti, koji je djelovao u Notting Hillu tijekom 1950-ih i početkom 1960-ih. Riječ "Rachmanizam" ušla je u Oxfordski rječnik kao sinonim za iskorištavanje i zastrašivanje stanara. Rachman je postao zloglasan nakon svoje smrti, kada je afera Profumo dospjela na naslovnice i otkriveno je da su Christine Keeler i Mandy Rice-Davies bile njegove ljubavnice. U svojoj autobiografiji "Tajne i laži", Keeler je izjavila da je Michael X "bio tipičan primjer najgadnijeg od Petrovih ljudi; izvršavao bi naredbe bez pogovora. Michael je bio gadan čovjek, pravi čudak. Mogao vas je zastrašiti samo time što ste u istoj ulici." Bivša supruga Barryja Milesa, Sue, prisjetila se: "Malcolm (X) je bio zgodan i to stvarno; Michael je bio prilično lukav lik i volio je plašiti ljude, specijalizirao se za to. Michael se uopće nije pokušavao pozabaviti pitanjem rase. Pokušavao je biti veliki zastrašujući crnac, što je i učinio prilično uspješno." 

Crna moć 

Michael X, Yoko Ono i John Lennon

Sredinom 1960-ih, Michael X je postao poznati predstavnik pokreta Black Power u Londonu. Godine 1967. je bio uključen u kontrakulturnu i hipi organizaciju, London Free School (LFS), putem kontakta sa John "Hoppy" Hopkinsom, britanskim fotografom i političkim aktivistom, "jednom od najpoznatijih underground figura Swinging London" krajem 1960-ih. U Free School bili su uključeni Trocchi; Warholova zvijezda, Kate Heliczer; R.D. Laing; Anjelica Huston, kći Johna Hustona; Pink Floyd. Godine 1969., Michael X postaje samoproglašeni vođa komune Black Power u sjevernom Londonu, zvane "Crna kuća", i koju su podržavali John Lennon i Yoko Ono.

Antipsihijatar R.D. Laing sa suprugom Juttom

Trocchi je bio bliski prijatelj R.D. Lainga, psihijatra povezanog sa Institutom Tavistock, vrlo cijenjenog učitelja u Institutu Esalen. Laing je bio "slavni psihijatar za swinging London". Među njegovim najslavnijim štovateljima 1960-ih, kada se redovito pojavljivao na televiziji, bili su Beatlesi, Jim Morrison, Sylvia Plath i Ted Hughes. Laing je Seanu Conneryju davao LSD, jer se ovaj teško nosio sa novostečenom slavom, nakon što se pojavio kao James Bond u filmu "Goldfinger". Osim što je patio od napadaja alkoholizma i depresije, Laing je bio otac desetoro djece sa četiri žene.

Uz Francisa Huxleyja, sina Juliana Huxleyja, Laing je bio jedan od direktora Društva za mentalnu svijest (SOMA), nazvanog tako prema narkotiku koji je spomenut u Vedama, ali i nazivu koji se koristi za drogu u Huxleyjevom djelu "Vrli novi svijet". Društvo SOMA je, 1967. godine, osnovao Stephen Abram, i provodili su prve ljudske eksperimente sa aktivnim sastojkom kanabisa, tetrahidrokanabinolom (THC), sintetiziranim u njihovom laboratoriju. Laing je bio vodeći zagovornik novog oblika kibernetičke psihijatrije, onoga što je postalo poznato kao "antipsihijatrija" - termin koji je skovao David Cooper, autor djela "Psihijatrija i antipsihijatrija" (1971.). Cooper, koji je bio "egzistencijalni marksist", kao i jedan od direktora SOMA-e, koordinirao je Tavistock kongres o dijalektici oslobođenja održan u Londonu 1967. godine. Među sudionicima su bili: R.D. Laing, Paul Goodman, Allen Ginsberg, Gregory Bateson, Herbert Marcuse, Alex Trocchi te Angela David i Stokely Carmichael iz Crnih Pantera. 1967. godine, Cooper je napisao uvod za Foucaultovo djelo "Ludilo i civilizacija: Povijest ludila u doba razuma".

R.D. Laing je otvorio Kongres, koji se sastojao od političke debate, poezija i performansa. Kongres, koji je opisan kao "numero uno seminalni događaj [Londona] '67", dolazi iz Trocchijeve ideje o "spontanom sveučilištu", kao "detonatoru" za revoluciju  suvremenog postojanja. Prije povratka u SAD, Angela Davis, vođa IPS-ove tvorevine, Crnih Pantera, provela je ljeto na kongresu.  Davis, kao nacionalno istaknuta aktivistica i radikalka 1960-ih, te kao vođa Komunističke partije SAD-a i Stranke Crnih Pantera, bila je Marcuseova studentica, rekla je u TV-intervjuu kako ju je "Herbert Marcuse naučio da je moguće biti akademik, aktivist, znanstvenik i revolucionar." 

Slika lijevo: Herbert Marcuse i njegova studentica na poslijediplomskom studiju, vođa Crnih Pantera Angela Davis. Sredina: Timothyja Learyja na aerodromu u Alžiru dočekuju Crna Pantera i odbjegli zatvorenik, Eldridge Cleaver. Slika desno: James Forman u Montgomeryju, Alabama, neposredno prije posljednjeg marša iz Selme, ožujka 1965. godine

Članica "Weather Underground", Naomi Jaffe, također je bila studentica preddiplomskog studija kod Marcusea. Godine 1971., vođa Crnih Pantera, psihopat i osuđeni silovatelj, Eldridge Cleaver, potaknuo je "Weather Underground" neka oslobode Timothy Learyja iz zatvora. Nakon bijega iz zatvora, Leary i njegova supruga Rosemary su ostali sa Cleaverom u Alžiru. "Pantere su nada svijeta", Leary je napisao Allenu Ginsbergu, te dodao: "Cleaver je genijalan. Briljantan! I uzbuđen!" 

Tijekom 1960-ih i 1970-ih, jedan istaknuti član Crnih Pantera, James Forman, bio je u braku i imao dvoje djece sa Constanciom ("Dinky") Romilly, jedinim preživjelim djetetom Jessice Mitford, od zloglasnih sestara Mitford, sa prvim suprugom Esmond  Romillyjem. Jessica je postala poznata spisateljica, autorica knjige "Američki način smrti" ("The American Way of Death", 1963.).  Godine 1964. se nekoliko vodećih afroameričkih aktivista pridružilo osoblju i pretvorili IPS u bazu podrške Pokretu za građanska prava, u glavnom gradu nacije. Forman je doktorirao na Uniji eksperimentalnih fakulteta i sveučilišta, koje je radilo u suradnji sa  Institutom za političke studije (IPS). Jessica Mitford kasnije se udala za Roberta Treuhafta, židovsko-američkog odvjetnika, koji je osnovao odvjetnički ured 'Treuhaft, Walker i Bernstein' i zastupao CORE. 1971. godine, Hillary Clinton radi kao ljetna pripravnica za Treuhaftovu tvrtku. Tvrtka je, između ostaloga, zastupala prosvjednike protiv Vijetnamskog rata, Studentski koordinacijski odbor za nenasilje (SNCC) i Crne Pantere.

J.K. Rowling, autorica uspješnice o Harryju Potteru, dala je svojoj kćeri ime po Jessici Mitford. "Jessica Mitford je moja heroina, još otkad sam imala 14 godina", objasnila je Rowling. Autor John Hamer je izvijestio kako je bio u kontaktu sa "misterioznim čovjekom", koji je tvrdio da je otac djeteta J.K. Rowling. Čovjek je rekao da su početkom 1990-ih on, Jessica Mitford i Treuhaft (koji je očito bio "rukovoditelj" J.K. Rowling), "smišljali" cijelu priču o Harry Potteru, tijekom duge vožnje vlakom, i pritom je Rowling zapisivala opsežne bilješke. Čovjek je također rekao kako je priča o Potteru labavo zasnovana na pričama C.S. Lewisove "Narnije", ali kako, u to vrijeme, nije imao pojma da će sve reference na pedofiliju, vještičarstvo i sotonizam biti uključene u priču. Također mu je rekao kako je ožiljak na glavi Harryja Pottera simbol Britanske unije fašista, koju je osnovao Oswald Mosley i koji je bio  oženjen sestrom Jessice Mitford, Dianom.

Postoje brojne paralele između života sestara Mitford i likova iz Harryja Pottera, te su zabilježene u američkim komunističkim novinama, 'People's Weekly World'. Primjera je bezbroj. Narcissa Black (analogija Diane Mosley) udala se za Smrtonošu, Luciusa Malfoya (Oswald Mosley). Njena sestra, Bellatrix (Unity Mitford), i sama je bila Smrtonoša, kao i miljenica Lorda Voldemorta (Adolf Hitler). Andromeda (Jessica Mitford) se udala za Teda Tonksa, rođenog u bezjačkoj obitelji, ali protiv želja svoje obitelji (također je Jessica pobjegla sa svojim rođakom Esmondom Romillyjem). Stoga je Andromeda "crna ovca" iz tradicionalno čistokrvne supremacističke obitelji Black. Rowling povlači nekoliko paralela između čistokrvnih supremacista i nacizma u knjizi  "Harry Potter i Darovi smrti", odnosno vjerovanje da čistokrvni čarobnjaci imaju pravo podjarmiti bezjački svijet, smatrati sebe  "gospodarskom rasom", te zakoni koji zahtijevaju od bezjačkih rođenih neka se registriraju u Ministarstvu magije, hapšenje "nepoželjnih", itd.

Andy Warhol 

Odražavajući seksualno "oslobođenje" 1960-ih, "slobodna ljubav" se razvila u Warholovom studiju u New Yorku. Gotovo sva Warholova djela, koja su stvorena i snimljena u 'Tvornici' sadržavala su golotinju, grafičku seksualnost, upotrebu droga, istospolne veze, transrodne likove. Snimanjem ovih filmova, Warhol je stvorio "događanja", seksualno okruženje u Tvornici, što je uključivalo lažna vjenčanja između drag queena, iznajmljivanje pornografskih filmova i vulgarne predstave. Warhol je koristio snimke seksualnih činova između svojih prijatelja u svom radu, npr. film "Blue Movie" (1969.), sa Vivom i Louisom Waldonom. 

Warhol je uključio bend kojim je upravljao, "The Velvet Underground", u Exploding Plastic Inevitable, spektakl koji je kombinirao umjetnost, rock, Warholove filmove, plesače svih vrsta, kao i žive S&M izvedbe i slike. Debitantski album benda, 1967. godine, "The Velvet Underground & Nico", predstavio je njemačku pjevačicu i Warholovu superzvijezdu, Nico. Nico je glumila u filmovima Federica Fellinija "La Dolce Vita" (1960.) i Andyja Warhola, "Chelsea Girls"; družila se sa Brian Jonesom i Bob Dylanom, prije nego što je počela svirati sa Velvet Undergroundom. Bend su predvodili Lou Reed i John Cale, koji je studirao kod Johna Cagea.

Studio Andy Warhola, 'The Factory', New York, u kolovozu 1965. godine

Više ljudi, koji su bili povezani sa Warholovom 'Tvornicom', bili su stanovnici hotela Chelsea u New Yorku, središta ekscentrika povezanih sa undergroundom. Warhol je snimio eksperimentalni film "Chelsea Girls" (1966.), svoj prvi veliki komercijalni uspjeh nakon dugog niza avangardnih umjetničkih filmova, gdje prati živote nekoliko mladih žena koje su živjele u hotelu Chelsea, a u njemu glume mnoge Warholove superzvijezde. Hotel Chelsea je bio dom brojnih pisaca, glazbenika, umjetnika i glumaca, uključujući Arthura C. Clarkea, Dylana Thomasa, Charlesa Bukowskog, Boba Dylana, Janis Joplin, Toma Waitsa, Leonarda Cohena, Patti Smith, Iggyja Popa i Vivu. To je bilo mjesto gdje je Sid Vicious iz 'Sex Pistolsa' ubio svoju djevojku Nancy Spungen, prije nego je i sam umro četiri mjeseca kasnije od predoziranja heroinom.

Pjesnik Dylan Thomas također je umro u hotelu Chelsea 1953. godine od trovanja alkoholom. Arthur C. Clarke napisao je "2001: Odiseja u svemiru" dok je boravio u hotelu Chelsea. Tamo se Clarke sastao sa Arthurom Millerom, koji se preselio u hotel Chelsea nakon što su se on i Marilyn Monroe razveli, 1961. godine. Miller je hotel Chelsea nazivao "vrhuncem nadrealnog". Napisao je: "Ovaj hotel ne pripada Americi. Nema usisavača, nema pravila i srama.". U kratkom članku, "The Chelsea Affect",  opisujući život u hotelu, komentirao je: "Chelsea u šezdesetima kao da je kombiniralo dvije atmosfere: zastrašujući optimistični kaos koji je predviđao modernu budućnost i istovremeno osjećaj ogromne, staromodne, sklone obitelji. To je barem bio mit koji se njegovao u glavi, ali kao i svi mitovi, nije u potpunosti izdržao provjeru." 

Aludirajući na opsežnu okultnu aktivnost, koja se tamo morala odvijati, jedan je stanar u BBC-jevom dokumentarcu o hotelu ispričao: "Ovdje se događaju stvari koje su jako daleko od norme. Mislim da većina ljudi ne shvaća koliko je to zapravo čudno." Dee Dee Ramone, basist 'Ramonesa' (bend naveden kao prvi koji je definirao punk rock zvuk), napisao je roman pod nazivom "Chelsea Horror Hotel", gdje demoni koji žive u hotelu, uključujući punk duhove i sotoniste, namamljuju klošare u podrum i hrane njima pirane, doslovno dosađujući pripovjedaču do smrti.

Pjesnici Allen Ginsberg, Gregory Corso, Brion Gysin i njegov ljubavnik, John Giorno, odabrali su hotel kao mjesto za filozofsku i umjetničku razmjenu. Upravo je u hotelu Chelsea, Burroughs upoznao Arthura C. Clarkea i napisao djelo "Goli ručak". Ginsberg je također upoznao Burroughsa sa Harry Everett Smithom, koji je također tamo živio. Od 1971. do 1973. godine je Smith snimao nastupe narodnih i protestnih pjesama, a koje je napisao i izvodio njegov dugogodišnji prijatelj, Allen Ginsberg, što je održavao u svojoj sobi u hotelu Chelsea.

U Chelseaju je živio i Maurice Girodias, osnivač Olympia Pressa. Tamo je upoznao Valerie Solanas, koja će kasnije upucati Andy  Warhola. Girodias je ponudio objavljivanje Solaninih budućih djela, ali se Solanas uvjerila da Girodias i Warhol kuju zavjeru kako bi joj ukrali rad. Dana 03. lipnja 1968. godine, nakon što je prvo potražila Girodiasa (koji je bio odsutan za vikend), otišla je u 'Tvornicu', gdje je pronašla Warhola i upucala ga. Nakon što se predala, Solanas je dijagnosticirana paranoidna shizofrenija, te je osuđena na trogodišnju zatvorsku kaznu. Olympia Press je, nakon toga, objavio njen manifest SCUM (Društvo za rezanje muškaraca), gdje poziva žene da "svrgnu vladu, ukinu novčani sustav, uvedu potpunu automatizaciju i ukinu muški spol".

Manifest je također sadržavao eseje Paula Krassnera, ključne figure u kontrakulturi 1960-ih, kao člana Ken Keseyjevih 'Merry Prankstersa', te je bio osnivač 'Yippies' sa Abbie Hoffmanom i Jerry Rubinom. Bio je bliski štićenik kontroverznog komičara Lenny Brucea, kao i urednik Bruceove autobiografije, "Kako govoriti prljavo i utjecati na ljude". Godine 1971., pet godina nakon Bruceove smrti, Groucho Marx (kojega je Krassner pratio na njegovom prvom LSD tripu) je rekao: "Predviđam da će Paul Krassner vremenom postati jedini živući Lenny Bruce." Kurt Vonnegut napisao je uvod za Krassnerovu knjigu, "Pobjednik spore biciklističke utrke: Satirični spisi Paula Krassnera". Krassner je uredio i objavio knjigu "Realist", koja se smatra prekretnicom u američkom underground ili kontrakulturnom tisku, iz sredine 20. stoljeća. Časopis Krassnera, 'Mad', objavljivao je političke komentare Normana Mailera, Kena Keseyja, Josepha Hellera. Njegove recenzije su bile na cijeni. Prema New York Timesu: "On je stručnjak u otkrivanju licemjerja i apsurda iz ozbiljnijih pukotina američke kulture." Los Angeles Times je napisao: "Ima neobičnu sposobnost trajno promijeniti vašu percepciju." San Francisco Chronicle je primijetio: "Krassner je apsolutno uvjerljiv. Živio je na rubu toliko dugo da mu se pošta dostavljala tamo." 

Prema dosjeima FBI: Krassner je bio "luđak bez granica". "FBI je bio u pravu", rekao je George Carlin, "ovaj čovjek je opasan – i smiješan; i neophodan." Krassnerova najzloglasnija šala bila je "Dijelovi koji su izostavljeni iz Kennedyjeve knjige", jeziv članak, napisan nakon cenzure dijelova knjige Williama Manchestera o atentatu na Kennedyja, "Smrt predsjednika". Na vrhuncu kratke priče, Lyndon B. Johnson, u zrakoplovu Air Force One, učini nekrofiliju na rani od metka u grlu JFK-ovog leša. Prema Elliotu Feldmanu: "Neki članovi mainstream tiska i drugi washingtonski politički čudaci, uključujući Daniela Ellsberga, poznatog po seriji 'Pentagon Papers', zapravo su vjerovali da je ovaj incident istinit." 

Upravo je Krassner posudio novac radikalnoj feministkinji Valerie Solanas za kupnju pištolja, kojim je pokušala ubiti Andy Warhola. Kada je John McMillian iz 'New York Press', u intervjuu pitao prijatelja Valerie, Ben Moorea, 2005. godine, kako je racionalizirao podršku Solanas, odgovorio je: "Racionalizirao? Nisam ništa racionalizirao. Volio sam Valerie, a mrzio Andyja Warhola, tako da je to sve." Objasnio je: "Mislim, nisam ga htio upucati. Andy Warhol je uništio umjetnost." 

15. travnja 1974. godine, Patty Hearst, kći novinarskog magnata William Randolph Hearsta, snimljena je nadzornom kamerom kako izvodi oružanu pljačku sa Simbionskom oslobodilačkom vojskom, u poslovnici Hibernia banke okruga Sunset, San Francisco

The Motherfuckers 

Tijekom 1960-ih i 1970-ih, anarhisti, komunisti i drugi ljevičari su ponudili različita tumačenja avangardnog Situacionističkog pokreta, u kombinaciji sa raznim drugim perspektivama. Primjeri u Europi su: Provose, King Mob (producenti časopisa 'Heatwave') i Angry Brigade. U Sjedinjenim Državama, grupe poput Black Mask (kasnije 'Up Against the Wall Motherfuckers', 'The Weathermen' i 'Rebel Worker') također su eksplicitno koristile situacionističke ideje. The Motherfuckers (UAW/MF) bila je anarhistička grupa sa sjedištem u New Yorku, u kojoj je bio i Tom Neumann, posinak Herberta Marcusea.

UAW/MF je nastao iz umjetničke grupe koja je bila pod utjecajem dadaizma, naziva 'Black Mask', uz druge ljude koji su bili uključeni u tjedan Angry Arts protiv Vijetnamskog rata, održano u siječnju 1967. godine. Black Mask su 1966. godine osnovali slikar Ben Morea i pjesnik Dan Georgakas i proglasili da revolucionarna umjetnost treba biti "sastavni dio života, kao u primitivnom društvu, a ne dodatak bogatstvu". UAW/MF je doprinio kontrakulturi New Yorka nalaženjem smještaja za goste, posluživanjem besplatne hrane, pokretanjem besplatne trgovine i pomaganjem radikalima da se povežu sa liječnicima i odvjetnicima. Protivili su se, i načelno opirali, svakom pokušaju nametanja reda na političkim demonstracijama u kojima su sudjelovali.

Izraz "Up Against the Wall Motherfuckers" je preuzet iz pjesme "Black People!", Amirija Barake, što je pak bila referenca na izraz "navodno su ga newarški policajci izrekli crncima u pritvoru". Većina teksta pjesme "We Can Be Together", grupe Jefferson Airplane iz 1969. godine, i koju je grupa necenzurirano izvela u emisiji 'The Dick Cavett Show', u kolovozu 1969. godine, preuzeta je iz letka koji je napisao Motherfucker John Sundstrom i objavio kao "The Outlaw Page" u 'East Village Other'. U raznim vremenima, stih je postao popularan među grupama koje su proizašle iz 1960-tih, od Crnih Pantera, feministkinja, pa čak i "rednecka". Stih je slavno izvikala Patty Hearst tijekom pljačke banke, nakon što ju je "otela" Simbionese Liberation Army (SLA).

Istraživačica Mae Brussell, koja je proučavala nacističke veze sa atentatom na JFK-a, napisala je, 1974. godine, kako se SLA "sastojao pretežno od agenata CIA-e i policijskih doušnika". Brussell je inzistirala: "Skupina je bila produžetak projekata psiholoških eksperimenata, povezanih sa istraživačkim institutom Stanford u Menlo Parku". Ona je nadalje komentirala da "mnoge od trenutnih 'besmislenih ubojstava', 'masakra' i 'ubojstava tipa zombija', čine pojedinci koji su bili u vojnim bolnicama, mentalnim bolnicama ili zatvorskim bolnicama, gdje su im glave doslovno kirurški preuzete da bi se stvorio teror u zajednici." 

Prema Alexu Constantineu: "Dokazi da je CIA osmislila i vodila SLA bili su očiti." Vodstvo SLA je obučavao Colston Westbrook, veteran CIA-programa PHOENIX u Južnom Vijetnamu, gdje je obučavao teroriste i eskadrone smrti. Godine 1969. Westbrook je radio kao administrator za 'Pacific Architects and Engineers', CIA paravan u južnoj Kaliforniji. Troje Westbrookovih poslušnika, Emily i William Harris te Angela Atwood (bivša doušnica policijske obavještajne službe) su bili studenti Fakulteta vanjskih poslova, paravan CIA-e na Sveučilištu Indiana. "Čak je i simbol SLA", komentira Constantine, "sedmoglava kobra, usvojen od strane OSS-a i CIA-e, kako bi predstavljao principe ispiranja mozga." 

Imenovani sudski liječnik Patty Hearst, kao i zagovornik teorije ispiranja mozga tijekom njezina suđenja, bio je dr. Louis Jolyon West, umirovljeni profesor psihijatrije na UCLA, i jedan od najzloglasnijih američkih CIA-inih specijalista za kontrolu uma. West je obučen za grupnu dinamiku na britanskom Tavistock institutu, te je služio kao stručnjak za ispiranje mozga za Zračne snage i CIA-u. West je prvi put stekao ozloglašenost kao dio programa MK-Ultra, kada je ubrizgao LSD u slona i ubio ga. Vlada ga je isto  pozvala neka pregleda Jacka Rubyja, ubojicu Lee Harvey Oswalda, na putu Oswalda na sud. West je postao direktor Američke obiteljske zaklade, matične organizacije Mreže za osvješćivanje o kultovima (CAN); isto i dugogodišnji prijatelj Charlton Hestona.

Westov prijatelj, Aldous Huxley, predložio je da hipnotizira svoje subjekte MK-Ultre prije davanja LSD-a, zbog "posthipnotičke sugestije usmjerene na iskustva izazvanog drogom u nekom željenom smjeru". Dr. Colin Ross, specijalist za disocijativne poremećaje, potvrđuje da se rad dr. Westa za CIA-u usredotočio na biologiju, kao osobnost disociranih stanja. U djelu "Pseudo-identitet i liječenje promjena osobnosti kod žrtava zatočeništva i kultova", West je detaljno opisao stvaranje "mjenjača" ili disocijativnih osobnosti. "Dugotrajni stres iz okoliša", primijetio je West, "ili životne situacije koje se duboko razlikuju od uobičajenih, mogu poremetiti normalno integrativne funkcije osobnosti. Pojedinci izloženi takvim silama mogu se prilagoditi disocijacijom - stvaranjem izmijenjene persone ili pseudo-identiteta." 

Nakon 15-satnog intervjua sa Hearst, West je zaključio kako je ona ugostila alternativnu osobnost po imenu "Pearl". Prema Westu je Hearst bila "klasičan slučaj" prisilnog uvjeravanja ili ispiranja mozga: "Da je (ona) reagirala drugačije, to bi bilo sumnjivo." Na suđenju, tužiteljstvo je sugeriralo kako se Hearst dobrovoljno pridružila Simbionskoj oslobodilačkoj vojsci, te da seksualne aktivnosti između nje i članova SLA nisu bile silovanje. Hearst je proglašena krivom za pljačku banke, iako joj je predsjednik Jimmy Carter preinačio kaznu; na kraju ju je pomilovao predsjednik Bill Clinton.

UAW/MF i Situacionisti mutirali su u King Mob, te promovirali apsurdne i provokativne akcije kao način da se doprinese svjetskoj proleterskoj socijalnoj revoluciji. King Mob je bio pod utjecajem časopisa 'Heatwave' i 'Rebel Worker', oba inspirirana Bretonovom "Antologijom crnog humora" (1939.). Rebel Worker je bio snažno povezan sa kontrakulturom 60-ih i objavljivan u Chicagu od strane Industrijskih radnika svijeta (IWW), poznatijih kao Wobblies. Rebel Worker su, 1960. godine, pokrenuli Franklin i Penelope Rosemont, članovi Čikaške nadrealističke grupe, koji su bili u kontaktu sa Bretonom.

Punk rock

Tijekom vremena provedenog sa King Mob, Malcolm McLaren je shvatio potencijal upotrebe pop glazbe za "nestašluke", tako je stvorio 'Sex Pistols' kao situacionistički trik. Naslovnica albuma 'Sex Pistolsa', rad situacionista Jamieja Reida, sa izrezanim slovima iz novinskih naslova u stilu otkupnine, gotovo je definirala sliku punk rocka, posebno u Velikoj Britaniji. Prije stvaranja grupe, 1975. godine, McLaren je kratko vrijeme neslužbeno vodio "New York Dolls", dio No-Wave scene u New Yorku okupljene oko Burroughsa. No-Wave je bila underground scena glazbe, Super 8 filma, performansa, video i suvremene umjetnosti, koja je općenito odbacivala komercijalne elemente. No-Wave je trajao relativno kratko, ali je duboko utjecao na razvoj nezavisnog filma, mode i vizualne umjetnosti.

Stekavši "reputaciju prvog underground rock benda", 'The Velvet Underground' su, izravno ili neizravno, inspirirali mnoge koji su sudjelovali u stvaranju punk rocka. Podrijetlo njujorške punk rock scene može se pratiti do izvora: trash kulture kraja 1960-ih, i underground rock pokreta početka 1970-ih koji je bio vezan uz Mercer Arts Center u Greenwich Villageu, poznat kao "The Kitchen". Mjesto je postalo poznato zato što su tamo nastupali mnogi no-wave bendovi. Među značajnim učenicima 'Kuhinje' su Philip Glass, Laurie Anderson i Brian Eno. Tamo su nastupali i "New York Dolls", koji su nosili androginu odjeću, visoke pete, ekscentrične šešire i saten, prethodeći punk i glam metal pokretima. Smatrani su "jednim od najutjecajnijih rock bendova posljednjih 20 godina", te su utjecali su na bendove poput Sex Pistols, Kiss, Ramones, Guns N' Roses, Damned, Smiths. 

Dok je LSD predstavljao idealizam 1960-ih i nadu u "proširenje" uma - heroin je davao suprotni užitak, samodestruktivni  nihilizam 1970-ih, što je bilo nešto što se smatralo jedinim racionalnim odgovorom na razočaranje propalog idealizma prethodne generacije. Prema nepokolebljivoj Lydiji Lunch, koja je proglašena jednom od najutjecajnijih izvođača 1980-ih: "Cijela prokleta zemlja je bila nihilistička. Iz čega smo izašli? Iz laži Ljeta ljubavi, Charlesa Mansona i Vijetnamskog rata. Gdje je tu  pozitivnost?" 

Slomom kluba 'The Kitchen', 1973. godine, nova scena se počela razvijati oko kluba CBGB, prljavog područja Bowery Streeta na donjem Manhattanu, koje je istovremeno funkcioniralo i kao mjesto za prodaju i konzumiranje droga. Kako je objasnio Eric C. Schneider, u knjizi "Smack: Heroin and the American City": klubovi poput CBGB-a "postojali su za one koji su noću konzumirali život, a alkohol, kokain, heroin i Quaalude uspostavili su kao sastavni dio stvaranja punk glazbe i načina života." 

CBGB je postao poznato mjesto i okupljalište punk rock i new wave bendova, poput Television, Patti Smith Group, Talking Heads, Ramones, Blondie, Joan Jett & the Blackhearts. Tommy Ramone se prisjetio: glazbeno i vizualno su "na nas utjecali stripovi, filmovi, scena Andyja Warhola i avangardni filmovi." 'Ramones', zajedno sa Patti Smith, koja je nazivana "punk pjesnikinjom laureatkinjom", bili prepoznati kao predvodnici novog glazbenog pokreta. Debitantski album Petty Smith, "Horses", producirao je John Cale, kao i album benda "The Stooges", predvođenog pjevačem Iggyjem Popom.

Budući je bio samo blok udaljen od njegovog "bunkera", Burroughs je posjećivao klub i slušao nastupe Patti Smith i Richarda Hella, koji su ga štovali kao ikonu. Burroughs se, 1976. godine, odlučio trajno preseliti natrag u SAD, gdje je živio u stanu koji je nazvao "Bunker". Burroughs se tada počeo družiti sa njujorškim kulturnim ličnostima, poput Andyja Warhola, Susan Sontag, Marshalla McLuhana, Terryja Southerna, i ostalim ključnim osobama No-wave scene. U "Bunkeru" se nalazio primjerak Reichove "Orgonske kutije", za koju je vjerovao da se može koristiti za ublažavanje "bolesti od smeća". David Byrne iz 'Talking Headsa' je primijetio kako su Burroughs i Ginsberg živjeli u blizini, "i njihovi stavovi prema životu i umjetnosti bili su dio mistike tog područja." Kako je Victor Bockris objasnio: "Godine 1979., kada sam počeo večerati sa njim, nekoliko večeri u tjednu, Burroughs je bio štovani Kralj beata i kum punka, kao i Kralj undergrounda." 

Semiotext(e), časopis koji je, 1974. godine, osnovao Sylvère Lotringer na Sveučilištu Columbia, tražio je suradnju umjetnika poput Williama S. Burroughsa i Johna Cagea kako bi premostio postmoderniste novim undergroundom. Mlađi suvremenik Deleuzea i Foucaulta, Lotringer je najpoznatiji po sintezi francuske teorije sa američkim književnim, kulturnim i arhitektonskim avangardnim pokretima, kroz svoj rad sa Semiotext(e). Rođen od poljsko-židovskih imigranata, koji su pretrpjeli nacističku okupaciju Pariza, Lotringer je 1949. godine emigrirao u Izrael i tamo postao vođa ljevičarskog cionističkog pokreta "Hashomer-Hatzair" ("Mlada Garda"). Nakon povratka u Francusku, studirao je kod Rolanda Barthesa. Lotringerova doktorska disertacija bila je o romanima Virginije Woolf, u čemu mu je pomoglo prijateljstvo sa Leonard Woolfom i T.S. Eliotom. 1972. godine su ga angažirali za predavanje semiotike na Columbiji.

Časopis, koji je u početku bio posvećen čitanju Nietzschea i Saussurea, okupio je oce postmodernističke filozofije. Godine 1978. su Lotringer i njegovi suradnici objavili posebno izdanje, "Schizo-Culture", prema istoimenoj konferenciji koju je organizirao dvije godine ranije na Sveučilištu Columbia. Časopis je okupio različite umjetnike i mislioce, npr. Gilles Deleuzea, Kathy Acker, John Cagea, Michel Foucaulta, Jack Smitha, Martine Barrat i Lee Breuera. Prema Lotringeru:

"Mi smo pripremali teren ovom francuskom teorijom, a posebno Nietzscheom. Znao sam da ćemo morati surađivati ​​sa  Amerikom, i u Americi, jer tamo smo bili, a i zato što je Amerika bila mjesto gdje je bio svijet. Uvijek sam mislio: "Ako želiš dosegnuti 5000 ljudi, moraš biti vidljiv 250 milijuna." Činilo se kao da američka kultura već utjelovljuje, živi filozofsku stvarnost,  koju opisuje francuska teorija. Problem je bio u tome što nitko tada toga nije bio svjestan, osim možda ovih izvanredno osjetljivih ljudi, poput Cagea, Merce Cunninghama, William Burroughsa." 

Provokativna konferencija, "Shizo-kultura", na temu "Ludilo i zatvori", 1975. godine na Sveučilištu Columbia, okupila je aktiviste, mislioce, pacijente, kao i bivše zatvorenike, da bi raspravljali o izazovu kaznenih i psihijatrijskih ustanova. Više od 2000 sudionika svjedočilo je "obračunima" između Michela Foucaulta, teoretičara zavjere Lyndona LaRouchea, Félixa Guattarija, feministkinje Ti-Grace Atkinson, R.D. Lainga, Williama S. Burroughsa i drugih. Prema Burroughsu:

"Mislim da se "shizokultura" ovdje koristi u prilično posebnom smislu. Ne odnosi se na kliničku shizofreniju, već na činjenicu da je kultura podijeljena na sve vrste klasa i skupina, itd., te da se neke od starih linija raspadaju. I da je to zdrav znak." 

Godine 1978. je Lotringer organizirao "Nova Convention", u trodnevnoj multimedijskoj retrospektivi, a u čast Burroughsovog rada u kazalištu Entermedia u New Yorku. Događaj je Burroughsa proglasio "filozofom budućnosti [...] čovjekom koji je najbolje razumio postindustrijsko društvo". Uključivao je čitanja Patti Smith, Franka Zappe, Laurieja Andersona, Roberta Antona Wilsona, Timothyja Learyja, samog Burroughsa. Bilo je najavljeno da će Keith Richards nastupiti, ali nakon uhićenja zbog heroina u Torontu, njegov menadžment je odlučio da bi bilo nerazumno pojaviti se na festivalu u čast legendarnog ovisnika o heroinu. Frank Zappa je angažiran pročitati odjeljak "Talking Asshole" iz "Golog ručka". Patti Smith, koja je nosila krzneni kaput i par pravih kaubojskih čizama od iguane, protestirala je što je morala slijediti Zappu, ali ju je Burroughsov povjerenik i organizator James Grauerholz uvjeravao, objasnivši kako je Zappin nastup bio rješenje u zadnji čas i da nije namjera nju zasjeniti. Na "zabavi" su glazbeni nastupi uključili su Suicide, Debbie Harry i Chrisa Steina iz Blondieja. B-52 su nastupili, iako još nisu objavili svoj prvi album. Burroughsov osobni asistent, tijekom Nove konvencije bio je Victor Bockris, engleski pjesnik. On je, tijekom sljedećih mjeseci, dovodio Susan Sontag, Christophera Isherwooda, Joea Strummera, Micka Jaggera, Andyja Warhola i razne druge izvođače, na večere koje su se snimale, u Burroughsov "bunker" u New Yorku.

Također, 1978. godine, u djelu "Opasnost dječje seksualnosti", za izdanje Semiotext(e) kao "Serija posebnih intervencija 2: Voljeti dječake/Voljeti djecu", Foucault je branio peticiju podrške seksu sa maloljetnicima koji "pristaju" i koju su, godinu dana ranije,  potpisali on, Deleuze, Derrida, Barthes, Simone de Beauvoir, Sartre, Guattari, Jean-François Lyotard. Peticije su pokrenute  nakon suđenja u Francuskoj, 1977. godine, gdje su trojica muškaraca zatvorena zbog nenasilnih seksualnih delikata protiv djece u dobi od 12 i 13 godina. "Tri godine zatvora za milovanja i poljupce: dosta je dosta", pisalo je u jednoj peticiji.

Novine poput 'Le Monde' su branile ideju seksualnih veza sa maloljetnicima. 'Libération', čiji suosnivač je bio Sartre, zagovarao je pedofile kao diskriminiranu manjinu, te objavljivao osobne oglase odraslih koji traže djecu za seks.

Andreas Baader i njegova ljubavnica, Gudrun Ensslin, Hegelova unuka.

Baader-Meinhof

Christopher Hitchens je primijetio kako je fenomen njemačke terorističke skupine Nove ljevice, Baader-Meinhof Gang, zapravo oblik psihoze, napominjući kako je jedno od glavnih regrutnih područja za skupinu bio Socijalistički kolektiv pacijenata (SPK), eksperimentalni program Sveučilišta Heidelberg, koji je koristio mentalne pacijente i gdje su pacijenti bili indoktrinirani prema R.D. Laingu. SPK, koji je 1970. godine osnovao Wolfgang Huber, pretpostavlja da bolest postoji kao nepobitna činjenica, i da je uzrokovana kapitalističkim sustavom. Oni su vjerovali kako bolesnici čine revolucionarnu klasu obespravljenih ljudi, koji se mogu radikalizirati i boriti se protiv ugnjetavanja. Najšire prepoznat tekst PF/SPK(H) je "SPK – Pretvori bolest u oružje", sa predgovorima Hubera i Sartrea. 

Banda Baader-Meinhof ili Frakcija Crvene armije (RAF), osnovana je 1970. godine, od strane Horsta Mahlera, Ulrike Meinhof, Andreasa Baadera i njegove ljubavnice, Gudrun Ensslin, Hegelove unuke. RAF je postojao od 1970. do 1998. godine, počinivši brojne operacije, posebno krajem 1977. godine, što je dovelo do nacionalne krize poznate kao "Njemačka jesen". Skupina je ciljala njemačke političare i poslovne ljude, kao i američke vojne instalacije u Zapadnoj Njemačkoj. Oslanjali su se na svoje kolege iz Nove ljevice u SAD-u; RAF je čak počeo posuđivati ​​njihove fraze, npr. "burn baby burn", "right on" i "off the pigs".

Odražavajući utjecaj Marcusea, stvoren je film o skupini "Baader-Meinhof Complex", gdje Baader izražava svoje uvjerenje da seksualna sloboda i borba protiv imperijalizma idu ruku pod ruku, i pritom uzvikuje: "Jebanje i pucanje su isto!". RAF je imao veze sa istočnonjemačkom obavještajnom službom. Na njihovu podršku revoluciji Trećeg svijeta su utjecale teorije Frantza Fanona. Baader, Ensslin i Meinhof su otišli u Jordan. Tamo su se obučavali se na Zapadnoj obali i u Gazi, skupa sa Demokratskim frontom za oslobođenje Palestine (DFLP) i PLO-om, tražeći inspiraciju i smjernice u palestinskom cilju. PLO je sastavljen od odvojenih frakcija; a najveće su Fatah, DFLP i Narodni front za oslobođenje Palestine (PFLP), koji su dobili podršku od 'Paladin grupe' Otta Skorzenyja. Arafat je bio među nekoliko palestinskih izbjeglica koji su od Skorzenyja, jer su planirali početne napade na Izrael preko Pojasa Gaze (1953.-1954.), dobili obuku u taktici komandosa i za moguću upotrebu protiv britanskih trupa stacioniranih u zoni Sueskog kanala. Jaser Arafat, nećak "Hitlerovog muftije" al Husseinija, osnovao je Fatah sa članovima Muslimanskog bratstva 1954. godine. 1967. godine se Fatah pridružio PLO-u.

Abu Iyad je, 1970. godine, organizirao odcjepljenu skupinu Fataha, naziva Crni rujan, i koja je najpoznatija po otmici 11 izraelskih sportaša kao talaca na Olimpijskim igrama u Münchenu, u rujnu 1972. godine. Svi sportaši, kao i pet operativaca Crnog rujna,  poginuli su tijekom pucnjave sa zapadnonjemačkom policijom. PFLP, koji je osnovao George Habash, 1970. godine, oteo je tri međunarodna putnička zrakoplova, dva od njih sletjela u Jordanu, a treći je digao u zrak.

Nakon intenzivne potrage su Baader, Ensslin, Meinhof, Holger Meins i Jan-Carl Raspe, konačno uhićeni u lipnju 1972. godine. Tijekom kolektivnog štrajka glađu, 1974. godine, Jean-Paul Sartre je posjetio Baadera u zatvoru i kritizirao teške uvjete zatvora. Meinhof je počinila samoubojstvo 1976. godine. Preostali vođe osuđeni su na doživotni zatvor 1977. godine. 13. listopada iste godine, PFLP je pokušao njihovo oslobađanje otmicom Lufthansinog leta 181, nazvano Landshut. Nakon hvatanja otmičara u Somaliji - Baader i Ensslin su počinili samoubojstvo.

Ako se nekad zapitate: Tko ovo sve financira i kako? - video dolje objašnjava poprilično stvari. Da, istina je da se kroz razne Zaklade i organizacije, tijekom vremena, postiglo i financiranje od strane poreznih obveznika. Ali, to sigurno nije dovoljno za ovoliki obim poduzetih psiholoških operacija, terorizma i svega (zapravo) ostaloga. Gdje završava npr. novac od prodaje organa? Pa, ne završava, nego "nestane". Evo video: