Kontrakultura

Beat generacija 

Kibernetička grupa je predvodila stvaranje temelja kontrakulture 1960-ih, promicanjem upotrebe "psihodeličnih" droga koje "proširuju um", a koje su – uz antinomianizam okultnog, ukorijenjenog, u konačnici, u sabatizmu – kombinirane sa ljevičarskim  ciljevima kako bi se stvorila Nova ljevica. Kao što je opisao Aldous Huxley, veliki demon 20. stoljeća, pišući u Esquireu, 1949. godine: "Imali smo vjerske revolucije, imali smo političke, industrijske, ekonomske i nacionalističke revolucije. Sve su one, kako će naši potomci otkriti, bile samo mreškanje u oceanu konzervativizma – trivijalne u usporedbi sa psihološkom revolucijom prema kojoj se tako brzo krećemo. To će zaista biti revolucija. Kada završi, ljudska rasa više neće stvarati probleme." Huxley je pojasnio svoju viziju, u govoru za Tavistock Group, na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Kaliforniji, 1961. godine:

"U sljedećoj generaciji ili tako nekako postojati će farmakološka metoda kojom će se ljudi natjerati neka zavole svoje ropstvo i provesti diktatura bez suza, da tako kažem, provesti neka vrsta bezbolnog koncentracijskog logora za cijela društva, tako da će ljudima zapravo biti oduzete slobode, ali će u tome radije uživati, jer će ih propaganda, ispiranje mozga, odnosno ispiranje mozga pojačano farmakološkim metodama, odvratiti od svake želje za pobunom. I čini se da je ovo posljednja revolucija." 

Aldous Huxley

Glavni izvršni direktor za istraživanja učinka LSD-a u 'Macy Foundation', Harold Abramson, prvi je dao LSD Gregoryju Batesonu. Bateson je potom postao ravnatelj eksperimentalne klinike za halucinogene droge u bolnici Palo Alto Veterans Administration,  u ime CIA-e. Godine 1956., dok je bio u bolnici Palo Alto Veterans, Bateson je razvio svoju teoriju "dvostruke veze" u kontekstu shizofrenije. Zapravo je povezao shizofreniju sa traumom, opisujući dvostruku vezu kao ultimatum nametnut "žrtvi"; ultimatum koji je od žrtve zahtijevao neka izvrši neku neželjenu radnju, i to pod prijetnjom jednako neželjene posljedice. Prema Batesonu, reakcija može biti izazvana na dva način: "Nemoj učiniti to i to, ili ću te kazniti"; i "Ako ne učiniš to i to, kazniti ću te". "Dvostruka veza", objašnjava Bateson, "može biti uzrokovana samo majkom ili nekim kombinacijama majke, oca i/ili braće i sestara. Dvostruka veza može biti uzrokovana čak i halucinantnim glasovima." 

Allen Ginsberg

Bateson je upoznao beat pjesnika, Allena Ginsberga, sa LSD-om. Tijekom 1960-ih, hipijevski i veći kontrakulturni pokreti, koji su proizašli iz širenja psihodelika, uključivali su elemente ranijeg beat pokreta. Allen Ginsberg je njihove aktivnosti nazivao "dijelom kozmičke zavjere za uskrsnuće izgubljene umjetnosti ili izgubljenog znanja ili izgubljene svijesti". Pjesnici beat generacije naslijedili su svoje ideje od avangarde; dok su Ginsberg i Gregory Corso bili pod velikim utjecajem nadrealizma. Ginsberg u svom radu navodi niz utjecaja, uključujući one Apollinairea i Andrea Bretona. U Parizu su Ginsberg i Corso upoznali svoje heroje, pionire dadaizma i nadrealizma: Tristana Tzaru, Marcela Duchampa, Mana Raya i Benjamina Péreta. Kako bi pokazali svoje divljenje, Ginsberg je poljubio Duchampove noge, a Corso mu je prerezao kravatu.

Vodeća figura Beat generacije i važan postmodernistički autor, smatran "jednim od politički najoštrijih, kulturno najutjecajnijih i najinovativnijih umjetnika 20. stoljeća", bio je Ginsbergov ljubavnik, William S. Burroughs. Burroughs je pohađao Harvard, a kasnije i medicinski fakultet u Beču. Nakon što su ga OSS i američka mornarica 1942. godine odbili za službu u Drugom svjetskom ratu, odustao je. Postao je ovisnik o drogama, koje su ga pratile do kraja života, dok je radio razne poslove. Godine 1943., kada je živio u New Yorku, sprijateljio se sa Ginsbergom i Kerouacom.

Ginsberg je studirao na Sveučilištu Columbia i tam ose sprijateljio sa Kerouacom, autorom djela "Na putu"; djelo na koje se gleda kao na definiciju poslijeratnih Beat i Counterculture generacija. Na Columbiji su Ginsberg i Kerouac studirali kod Lionela Trillinga, jednog od "nekomunističkih ljevičarskih" agenata, a koje je Frances Stonor Saunders optužila za "kulturni hladni rat" CIA-e. Trilling se pridružio Partisan Review, koji je isprva bio glas Američke komunističke partije, ali je kasnije postao žestoko antikomunistički, nakon što je Staljin postao vođa SSSR-a. Burroughs i Kerouac su se našli u problemima sa zakonom, jer nisu prijavili ubojstvo u koje je bio umiješan Lucien Carr, također Trillingov student. Carr je ubio Davida Kammerera, prijatelja iz djetinjstva Williama S. Burroughsa, zbog Kammererovih neprestanih i neželjenih udvaranja.

Kerouac je također patio od mentalnih bolesti. Pridružio se Američkoj trgovačkoj mornarici (1942.), a zatim i Mornarici (1943.), ali je odslužio samo osam dana aktivne službe, prije nego je stavljen na popis bolesnih. Prema liječničkom izvješću: Kerouac je rekao kako je samo "tražio aspirin za glavobolje, a oni su mi dijagnosticirali demenciju praecox i poslali me ovamo." Medicinski vještak je izvijestio kako je Kerouacova vojna prilagodba bila loša, citirajući samog Kerouaca: "Jednostavno to ne mogu podnijeti; volim biti sam." Dva dana kasnije je časno otpušten, sa dijagnozom "shizoidne osobnosti". 

Ginsbergova majka, Naomi, bila je institucionalizirana zbog shizofrenije u zloglasnoj državnoj bolnici Rockland. Naomi je bila komunistkinja, dok je Allenov otac Louis bio socijalist. Ponekad je Naomi govorila kako joj je predsjednik Roosevelt stavio žice u glavu i palice u leđa. Redovito je paradirala po kući gola. Biograf Bill Morgan je napisao o onome što se na kraju dogodilo: "Svakako se čini da, ako Naomi nije seksualno ulazila u sina, bila je prilično blizu tome." Ginsbergova iskustva sa majkom i njenom mentalnom bolešću bila su glavna inspiracija za njegova dva važna djela: "Urlik", te njegovu dugu autobiografsku pjesmu "Kaddish za Naomi Ginsberg". 

Samom Ginsbergu dijagnosticirano je isto stanje. U lipnju 1949. godine, Ginsberg je uhićen kao suučesnik u zločinima koje su počinili njegovi prijatelji, a koji su u Ginsbergovom stanu pohranili ukradenu robu. Kao alternativu zatvorskoj kazni, Trilling je sa dekanom Columbije dogovorio potpis izjave o psihološkom invaliditetu, pod uvjetom da Ginsberg bude primljen u New York Psihijatrijski institut. Voditelj istraživanja u institutu bio je bivši židovsko-nacistički liječnik, Franz J. Kallmann, student dr. Ernsta Rüdina, jednog od arhitekata politika rasne higijene u nacističkoj Njemačkoj. Institutom je upravljao dr. Nolan D.C. Lewis, terenski predstavnik Škotskog obreda za istraživanje demencije praecox. Institut je bio uključen u provođenje tajnih eksperimenata o upotrebi meskalina na američkoj vojsci. Dr. Lewis, kao ravnatelj Psihijatrijskog instituta, okružio se znanstvenicima poput Paula Hocha, kasnijeg povjerenika države New York i jednog od dva pionira koji su istraživali i objavljivali istraživanja vezana uz LSD i meskalin. Kasnije je Lewis organizirao New Jersey Neuropsihijatrijski institut u Princetonu. 1961. godine mu se pridružio dr. Humphry Osmond kao treći stalni ravnatelj.

Ginsberg je smješten u Psihijatrijski institut države New York zato jer je godinu dana ranije, u stanu u Harlemu, nakon masturbacije, imao slušnu halucinaciju dok je čitao poeziju Williama Blakea (kasnije nazvano njegovom "Blakeovom vizijom"). U početku je Ginsberg tvrdio da je čuo glas Boga, ali je kasnije protumačio glas kao glas samog Blakea, koji je čitao nekoliko svojih djela, što je Ginsberg opisao kao "glas drevniji od dana". Iskustvo je trajalo nekoliko dana. Ginsberg je vjerovao da je svjedočio međusobnoj povezanosti svemira. Objasnio je da ta halucinacija nije bila inspirirana uporabom droga, ali je rekao da je kasnije pokušao ponovno uhvatiti taj osjećaj raznim drogama.

Urlik, epska pjesma po kojoj je Ginsberg najpoznatiji, bila je posvećena Carlu Solomonu, kojega je upoznao u Psihijatrijskom institutu. Solomon se pridružio Pomorskoj službi Sjedinjenih Država 1944. godine, tijekom putovanja bio je izložen nadrealizmu i dadi, idejama koje će ga inspirirati tijekom cijelog života. Ubrzo nakon tog razdoblja Solomon je dobrovoljno institucionaliziran, gesta koji je učinio kao dadaistički simbol poraza. "Tko si ti?" upitao je Solomon Ginsberga na njihovom prvom susretu. Ginsberg je odgovorio: "Ja sam knez Miškin" (sveta luda iz Dostojevskog romana 'Idiot'). "Tko si ti?" upitao je Ginsberg. "Ja sam Kirillov", rekao je Solomon, misleći na nihilistički lik iz "Idiota", koji izjavljuje "Potvrditi ću svoju volju" i zatim se ubije. Jedno od Solomonovih najpoznatijih djela jest "Izvještaj iz azila: Naknadne misli šokiranog pacijenta".

William S. Burroughs

Burroughs je bio poznat po morbidnoj opsesiji oružjem, koje je stalno držao uz sebe. Čak i u kasnijim godinama, još uvijek je imao veliku kolekciju pištolja, pušaka i sačmarica, spavao je sa .38-icom pod jastukom i nikada nije izlazio nenaoružan, i to ne samo pištoljem već i buzdovanom, oštricom prerušenom u kreditnu karticu i čeličnim bičem. Često se činio previše dobro informiranim o učinkovitosti svog oružja u nanošenju određenih vrsta ozljeda, smrtonosnih ili drugih. Bio je poznat po tome što je nosio štap sa skrivenim mačem, i drugi štap koji je ispaljivao patrone.

Moguće je da je Burroughsovo odbijanje službe OSS-a poslužilo samo kao paravan i da bi se učinkovitije infiltrirao u podzemlje. Uvijek odjeven u odijelo, kravatu, baloner i fedoru, Burroughs je više nalikovao E. Howardu Huntu nego radikalnim boemima koje je inspirirao. Veliki dio Burroughsovog djela je poluautobiografsko, pokriva razinu aktivnosti i putovanja, te moguće  sugerira obavještajni rad. Primarno se temelji na njegovim iskustvima kao ovisnika o heroinu, budući je živio diljem Mexico Cityja, Londona, Pariza, Berlina, južnoameričke Amazonije, Tangera u Maroku. Njegov "Goli ručak", koji detaljno opisuje avanture Williama Leeja, poznatijeg kao "Lee Agent" (Burroughsov alter ego u romanu), možda je priznanje za njegov tajni rad kao ubojice za CIA-u, kao i njegovu sklonost sadizmu. Burroughs je jezivo sebe nazivao "istrebljivačem", misleći na jedan od mnogih povremenih poslova koje je obavljao.

Scena u Tangeru iz djela "Goli ručak", umjetnika Richa Kellyja

Kako bi izbjegao moguće pritvaranje u Louisiani zbog krivotvorenja recepta za narkotike, Burroughs je pobjegao u Meksiko. Tamo je, 1950. godine, pohađao nastavu na Mexico City Collegeu, učeći kod R.H. Barlowa, osobnog prijatelja H.P. Lovecrafta i Roberta E. Howarda. Iste godine, E. Howard Hunt postaje šef postaje CIA-e u Mexico Cityju, gdje je nadzirao svog doživotnog prijatelja, Williama F. Buckleyja Jr., koji je radio za CIA-u u Meksiku od 1951. do 1952. godine. U Meksiku je Hunt pomogao u osmišljavanju Operacije PBSUCCESS, uspješnog tajnog plana za svrgavanje Jacoba Arbenza, izabranog predsjednika Gvatemale.

U Meksiku je Burroughs bio kriv zato što je "slučajno" upucao svoju ženu u pijanoj igri "William Tell". Nakon incidenta je jadikovao: "Živim sa stalnom prijetnjom opsjednutosti i stalnom potrebom da pobjegnem od opsjednutosti, od Kontrole. Tako me Joanina smrt dovela u kontakt sa osvajačem, Ružnim Duhom, i gurnula me u cjeloživotnu borbu, u kojoj nisam imao drugog izbora nego pisati svoj put." Puno kasnije, 1992. godine, Burroughs je pokušao "Ružnog Duha" istjerati uz pomoć Navajo šamana. Burroughs je upozorio šamana na izazov koji je pred njim, jer se "mora suočiti sa cijelim američkim kapitalizmom, Rockefellerom, CIA-om... svima njima, posebno Hearstom." Nakon toga je rekao Ginsbergu: "To je vrlo povezano sa američkim tajkunom. S Williamom Randolphom Hearstom, Vanderbiltom, Rockefellerom, cijelim tim slojem američkog gramzivog zla. Monopolističko, gramzivo zlo. Ružno zlo. Ružni Amerikanac. Ružni Amerikanac u svom najgorem ružnom izdanju. To je upravo to."

Nakon što je napustio Meksiko, Burroughs je nekoliko mjeseci lutao Južnom Amerikom, zajedno sa Ginsbergom. Ondje je  eksperimentirao sa ayahuascom, čiji je aktivni sastojak DMT pročitao kako povećava telepatske moći. Tamo se sastao sa  Wassonovim suradnikom i harvardskim etnobotaničarom, Richardom Evansom Schultesom. Schultes je, i u svom životu i u svom radu, izravno utjecao na niz značajnih osoba, uključujući Allena Ginsberga i Timothyja Learyja. Schultesova knjiga "Biljke bogova: Njihove svete, iscjeljujuće i halucinogene moći", koju je napisao u koautorstvu sa kemičarom koji je otkrio LSD, Albertom Hofmannom, smatra se njegovim najvećim i najpopularnijim djelom.

Burroughs je cijeli život bio fasciniran okultizmom. Kao dijete, Burroughs je imao vizije i, prema vlastitim riječima: "Oduvijek sam vjerovao u duhove, nadnaravno, poput moje majke. Bila je to čudna obitelj." Bavio se vještičarenjem da bi razumio te vizije, kao i tibetanskom tantrom, te je pročitao brojne knjige o toj temi, uključujući prijevod Mahanirvana tantre, Sir Johna Woodroffea. Studirao je astrologiju i počeo se baviti jogom, ponekad se zaključao u svoju sobu na nekoliko dana, kada bi ga prijatelji čuli kako mrmlja sam sebi subvokalnim govorom, kao dijelom svog treninga joge. Zanimale su ga i orgonske teorije Wilhelma Reicha. Burroughsov interes za sufizam može se pripisati ponavljanju fraze, koja se pripisuje Hassanu ibn Sabbi, vođi ismailitskog terorističkog društva iz 11. stoljeća, poznatog i kao Asasini, koji je rekao: "Ništa nije istinito i sve je zabranjeno." 

1954. godine odlazi u Tanger, gdje ga je Brion Gysin upoznao sa tajnama marokanske magije. Opisujući Burroughsovu neobičnu auru, Gysin je napisao: "Čudno plavo svjetlo često je bljeskalo ispod oboda njegova šešira." Španjolski dječaci u Tangeru zvali su Burroughsa 'El Hombre Invisible' ('Nevidljivi čovjek'). Sprijateljio se sa Paulom Bowlesom, koji je bio dijelom književnog i umjetničkog kruga Gertrude Stein, prijatelj Stephena Spendera i Christophera Isherwooda, a koji ga je upoznao sa Ahmedom Yacoubijem, marokanskim slikarom i pripovjedačem. Burroughsu se svidio Yacoubi zato jer se jako volio magiju, a Yacoubi je smatrao Burroughsa velikim čarobnjakom. Iako se Burroughs nije dobro slagao sa Bowlesovom suprugom Jane, "nije imao poteškoća" sa njenom marokanskom djevojkom, Sherifom: "Mislila je da sam čarobnjak, sveti čovjek." 

Burroughs je za Gysina rekao: "On je imao ogroman utjecaj, upoznao me sa cijelim čarobnim svemirom... imali smo izvanredne, halucinantne susrete." Iz Tangiera, Burroughs i Gysin odlaze u "Beat Hotel" u Parizu, 1959. godine, gdje su provodili seanse proricanja i gledanja u ogledala, među ostalim okultnim eksperimentima. Nepokolebljiv paranormalnom aktivnošću, koju bi uspjeli proizvesti, Burroughs je opisao: "Bilo je to sjajno razdoblje, puno zabave, jednostavno puno zabave. Stvar je u vezi s tim za mene, sa magijom i cijelim tim područjem okultizma, to što je ZABAVNO! Zabavno, stvari se događaju. Sjajno je. I ništa od toga me nikada ne smeta, ne možeš postati preekstreman." To je bilo unatoč činjenici što je jednom prilikom prijatelj provirio unutra i slučajno vidio duha kako se materijalizira. Burroughs je rekao: "Pogledao je i rekao: 'O, sranje!' i izašao." 

Rue Git-le-Coeur, Pariz, lokacija "Beat Hotela"

Prema Felix J. Fuchsu: "Proučavanje komunikacije i kontrole, u sustavima definiranim povratnim petljama i njihovim bogatim nizom društvenih implikacija, kako je opisano u djelima Norberta Wienera, imalo je dubok utjecaj na pisce poput Johna Bartha, Donalda Barthelmea, Thomasa Pynchona, Williama S. Burroughsa ili Kurta Vonneguta." Kao što je otkrio John Geiger: ukolko pogledate djela Aldousa Huxleyja, Timothyja Learyja, Williama Burroughsa i Beatsa, pronaći ćete pionira kibernetike, Greya Waltera. Walter, britanski neurofiziolog i robotičar, koji je rođen u Americi, bio je gost na desetoj i posljednjoj američkoj Macyjevoj kibernetičkoj konferenciji, 1953. godine. Brzi pogled na knjigu "Naked Lunch" (1959.) otkriva kako je Burroughs bio pažljiv čitatelj Walterove knjige "Živi mozak". Ali, kako objašnjava Andrew Pickering u knjizi "Kibernetički mozak": "Burroughs je kibernetiku odveo u smjerovima koji nikome drugome ne bi pali na pamet." 

Gysin i Burroughs osmislili su "Stroj snova", utemeljen na konceptu koji je prvi osmislio Al Hubbard, dio "postavke i okruženja" koje prati eksperimentiranje sa LSD-om. Stroj snova je također bio inspiriran eksperimentima kibernetičkog pionira Greya Waltera sa stroboskopskim svjetlom, što je opisano u knjizi "Živi mozak". Walter se specijalizirao za novo područje elektroencefalografije (EEG), tehniku ​​detekcije električne aktivnosti mozga i moždanih valova, pomoću elektroda pričvršćenih na vlasište. Otkrio je kako se treperenje ili bljeskanje svjetala određenim frekvencijama sinkronizira sa moždanim valovima i proizvele bi se čudne vizije boja i uzoraka. Stroj snova bio je stroboskopski uređaj za treperenje, koji proizvodi vizualne podražaje i omogućuje ulazak u hipnagogičko stanje, iskustvo prijelaznog stanja iz budnosti u san.

Burroughs se u svojim pisanjima osvrnuo na treperenje, te ga ugradio u svoj prozni stil, svojim eksperimentima "izrezivanja". Zajedno sa Gysinom, Burroughs je popularizirao "izrezivanje" kao nekakav spoj magije i književne tehnike, koji je očito bio učinkovit. Burroughsova metoda bila je fotografiranje i snimanje vrpci na ciljanim mjestima; zatim njihovo reproduciranje na istim lokacijama, čime je "mijenio stvarnu stvarnost", i tako dovodio do, kako je sam rekao, "nezgoda, požara ili uklanjanja". Izveo je takav napad na londonsko sjedište Scientologije i, naravno, nakon nekoliko mjeseci su bili prisiljeni preseliti se na drugu lokaciju. Slično tome, u kafiću u Sohou, gdje je bio izložen "skandaloznom i ničim izazvanom nepristojnom ponašanju i otrovnoj torti od sira", Burroughs se vratio puno puta, preslušavao snimke od prethodnog dana i snimio još fotografija, sve dok na kraju nisu bili prisiljeni zatvoriti kafić. 

Ginsberg se preselio u San Francisco. Tamo je, u listopadu 1955. godine, prvi put čitao "Urlik" u Six Gallery, gdje je ovjekovječio iskustvo Burroughsa i njegovih kolega Beatsa, napisavši da je vidio "najbolje umove" svoje generacije "kako se u zoru vuku crnačkim ulicama tražeći ljutito rješenje". Ginsbergovo čitanje prihvaćeno je velikim odobravanjem, od strane njegove publike, i označilo  početak onoga što će se kasnije nazvati Renesansom San Francisca, kao i početak Ginsbergove slave kao pisca.

Allen Ginsberg i A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada u San Franciscu (1967.)

Renesansa San Francisca 

Sredinom 1950-ih, središnje figure Beat generacije, uz izuzetak Burroughsa, završile su u San Franciscu, gdje su se povezale sa Renesansom San Franciska. Ključna figura ove renesanse je bio filozof rođen u Britaniji i prijatelj Aldousa Huxleyja, Allan Watts, kojeg je Bateson također upoznao s LSD-om, i koji je bio konzultant na Batesonovom projektu shizofrenije. Watts je postao popularizator zen budističke filozofije; istovremeno je osnovao radio postaje Pacifica FM, koje su među prvima promovirale uvezeni britanski rock Rolling Stonesa, Beatlesa i Animalsa. Kao mladić, Watts se zainteresirao za budizam i zatražio članstvo u Londonskoj budističkoj loži, koju su osnovali teozofi i vodio Christmas Humphreys, a koja je ugostila istaknute, okultiste poput Nikole Roericha i vodeće Blavatskyne nasljednice, Alice Bailey.

Politički, Watts je bio desničar, i provodio slobodno vrijeme pod mentorstvom Dimitrija Mitrinovića, utjecajnog bosanskog mistika iz krugova časopisa New Age, Alfreda P. Oragea. Watts je bio entuzijastični član Mitrinovićeve 'Nove Britanije'. Društvo  vuče korijene iz 'Grupe Nove Europe', osnovane 1931. godine, također na Mitrinovićevu inicijativu, i blisko povezana sa Adlerovim društvom u Londonu. 'Nova Britanija' je odbacivala kapitalizam, zalagala se za društveni kredit, državu blagostanja, ujedinjenu Europu, Trostruki Commonwealth Rudolfa Steinera i restaurirano kršćanstvo.

Godine 1936. je Watts bi ona Svjetskom kongresu vjera na Sveučilištu u Londonu, gdje je čuo D.T. Suzukija, japanskog autora knjiga i eseja o budizmu, zenu i šinu (ključni u širenju interesa za zen i šin na Zapadu), čestog govornika na Eranos konferencijama. Godine 1911. se Suzuki oženio Beatrice Erskine Lane, teozofkinjom sa višestrukim kontaktima bahai vjerom, i u Americi i u Japanu. Godine 1920. su se pridružili Tokijskoj međunarodnoj loži Teozofskog društva i D.T. Suzuki izabran je za predsjednika, što je otkriveno u pismu međunarodnom tajniku Teozofskog društva u Adyaru. Suzuki je jedna od ključnih osoba odgovornih za širenje Swedenborgovih učenja u Japanu. Godine 1908. i 1911. je putovao u Europu kao gost Swedenborgovog društva, čak je preveo neka od Swedenborgovih djela na japanski. Suzuki je posvetio cijelu knjigu Swedenborgu, opisao ga kao "Budhu Sjevera". Zahvaljujući subvenciji Zaklade Bollingen, mogao si je priuštiti putovanje u Asconu, kao počasni gost konferencije Eranos.

Suzuki je velikim odobravanjem gledao i pisao o japanskoj fašističkoj i rasističkoj politici prema Koreji, Mandžuriji i Kini. Kao štovatelj nacizma i apologeta politike Trećeg Reicha protiv Židova, Suzuki je bio bliski prijatelj časnika Gestapoa, Karlfrieda grofa von Dürckheima, potomka Rothschilda, glavnog pomoćnika Joachima von Ribbentropa. Dürckheim je pomogao Suzukiju neka uvede zen budizam u zapadni svijet. Durkheim, također poznati tumač japanske zen filozofije na Zapadu, bio je predani nacist i časnik Gestapoa u Tokiju tijekom rata. Dürckheima su uhitili Saveznici tijekom okupacije Japana. Odslužio je više od godinu dana u zatvoru zato što je bio član Gestapoa. Godine 1958. je Dürckheim upoznao Alana Wattsa, koji je ovog opisao kao "..pravog plemića - nesvesno i dugom tradicijom savršenog u govoru i uljudnosti, Keyserlingovog ideala velikog seigneura." 

Bivši časnik Gestapoa, Karlfried Graf von Dürckheim, tijekom jutarnje šetnje sa Swamijem Prabhupadom (1974.), u blizini Frankfurta.

Watts je postao episkopalni svećenik 1945. godine, ali je napustio službu 1950. godine, dijelom zbog izvanbračne afere, dijelom zato što nije mogao pomiriti svoja budistička uvjerenja. Zatim se upoznao sa Joseph Campbellom i njegovom suprugom, Jean Erdman, kao i sa skladateljem Johnom Cageom. Početkom 1951. se Watts preselio u Kaliforniju, gdje se pridružio Američkoj  akademiji za azijske studije (prethodnik Kalifornijskog instituta za integralne studije) u San Franciscu, putem koje je Watts pomogao popularizirati zen budizam među beatnik scenom.

Na akademiji je Watts predavao od 1951. do 1957. godine, uz Frederica Spiegelberga, izbjeglicu iz Hitlerove Njemačke i profesora azijskih religija na Sveučilištu Stanford. Učitelji Stanforda su uključivali predstavnike Njemačke konzervativne revolucije i Eranos konferencija, poput Rudolfa Otta, Paula Tillicha, Martina Heideggera, Carla Junga, te Josepha Campbella. Spiegelberg je izvijestio o Eranos konferenciji, 1936. godine u 'Europäische Revue', koju je uređivao princ Karl Anton Rohan, osnivač Kulturbunda. Bio je jedan od sudionika seminara o jogi, koje su Jung i član SS-a, Jakob Wilhelm Hauer, održali u Psihološkom klubu u Zürichu. U Indiji je posjetio Sri Aurobinda i Sri Ramanu Maharshija; 1951. godine je Spiegelberg pozvao Haridasa Chaudhurija, Aurobindovog učenika, neka ime se pridruži. Od 1956. godine je predavao i na Institutu C.G. Junga u Zürichu. Također je napisao knjigu, pod snažnim utjecajem Suzukija, o umjetnosti zena, uz predgovor predavača Eranosa, Herberta Reada. Bio je i autor knjige o alkemiji, koju je ilustrirao magičnim sigilima iz kabalističko-magijskog teksta "Liber Raziel" iz 16. stoljeća, a koji se pripisuje Eleazaru ben Judi ben Kalonymu, poznatom kao Eleazar od Wormsa. 

Dok je Watts bio poznat po interesu za zen budizam, njegovo čitanje i rasprave bavile su se Vedantom, "novom fizikom",  kibernetikom, semantikom, procesnom filozofijom, prirodnom poviješću, antropologijom seksualnosti. Godine 1957. je Watts objavio jednu od svojih najpoznatijih knjiga, "Put zena". Oslanjajući se na način života i filozofsku pozadinu zena, Watts je uveo ideje iz opće semantike izravno iz spisa Alfreda Korzybskog, također i iz ranog rada Norberta Wienera o kibernetici. Ponudio je  analogije iz kibernetskih principa primjenjive na zen život. Knjiga se dobro prodavala, na kraju postala moderni klasik, i pomogla proširiti njegov krug predavanja. Godine 1958. je Watts sa svojim ocem putovao po dijelovima Europe i upoznao Carla Junga.

Watts je učio da društvo nameće "dvostruke veze", moralne zahtjeve koji su nelogični ili suprotni nečijem istinskom 'ja', stoga proizvode frustraciju i neurozu, ili ono što budisti nazivaju 'dukkha'. Ovu ideju su Bateson i njegovi kolege iskoristili kao predloženu osnovu za shizofreniju. Prema Alanu Wattsu: dvostruka veza dugo se koristi u zen budizmu kao terapijsko sredstvo. Zen majstor namjerno nameće dvostruku vezu svojim učenicima, nadajući se kako će postići prosvjetljenje (satori). Jedna od najistaknutijih tehnika koje se koriste naziva se koan, paradoksalno pitanje, gdje bi se učenika navelo da shvati nemogućnost postizanja istine, već samo mogućnost da je doživi intuitivno.

Ken Kesey i 'Veseli šaljivdžije' u svom autobusu imena Dalje.

Merry pranksters (Blaženi/veseli šaljivdžije)

Najistaknutiji među regrutima Gregoryja Batesona u Palo Altu bio je mentalni pacijent koji je kasnije postao i autor, Kenneth  Kesey. Uz Roberta Huntera, koji je kasnije postao tekstopisac Grateful Deada, Keseyju je LSD dao dr. Leo Hollister na Stanfordu. Od tada se, kako se govorilo, proširilo "izvan područja djelovanja CIA-e". Počevši od 1959. godine, Kesey se dobrovoljno prijavio kao istraživački subjekt za medicinska ispitivanja financirana od strane CIA-inih programa MK-Ultra. On je napisao mnogo detaljnih izvještaja o svojim iskustvima sa drogama, kako tijekom MK-Ultra studije, tako i u godinama privatnog eksperimentiranja, koje su uslijedile. Keseyjeva uloga kao medicinskog pokusnog kunića inspirirala ga je napisati roman "Let iznad kukavičjeg gnijezda",  1962. godine.

Nastavio je samostalno eksperimentirati i pritom uključio mnoge bliske prijatelje, koji su zajednički postali poznati kao "Veseli šaljivdžije". Zajedno su pomogli oblikovati kontrakulturu 1960-ih, time što su se u ljeto 1964. godine, ukrcali na putovanje preko zemlje u psihodeličnom školskom autobusu naziva "Further". Šaljivdžije su stvorile izravnu vezu između Beat generacije 1950-ih i psihodelične scene 1960-ih: autobusom je upravljao Neal Cassady, Allen Ginsberg je neko vrijeme proveo u autobusu, a navratili su i kod Jacka Kerouaca.

Ime Veseljaka podsjeća na roman "Lude vesele podvale Robina Goodfellowa", koji se pripisuje Benu Jonsonu iz 16. stoljeća. Keseyja je inspirirala "prava prirodna budala", o kojoj je pisao Robert Armin, vodeći komičar u Shakespeareovim 'Lord Chamberlain's Men'. Kada su ga pitali o toj mogućoj vezi, odgovorio je: "Zajednički nazivnik je šaljivdžija. To je simbol šaljivdžije. Tarot stručnjaci kažu da nije bilo budale, ostale karte ne bi postojale. Ostale karte postoje u korist budale." 

Prvi nastup Grateful Dead, pod ovim imenom, održan je 1965. godine, na jednom od Keseyjevih "Acid testova". To je bio niz zabava koje su u potpunosti bile usmjerene na zagovaranje i eksperimentiranje sa LSD-om, što je kasnije popularizirano u knjizi Toma Wolfea, "The Electric Kool-Aid Acid Test" (1968.). Jerry Garcia, vođa benda, odrastao je u Menlo Parku, gdje se nalazio  Istraživački institut Stanford povezan sa Tavistockom, i gdje su se provodile opsežne obavještajne operacije za CIA-u, posebno eksperimenti vezani uz telepatiju i gledanjem na daljinu. Kolega iz benda, Bill Kreutzmann, još je kao tinejdžer upoznao Aldousa Huxleyja u svojoj srednjoj školi, i on gd je navodno potaknuo u sviranju bubnjeva. Drugi član, Bob Weir, član je Bohemskog kluba, te bi prisustvovao i nastupao na godišnjoj bakhaniji ovog tajnog kluba.

Psihodelična ikona Owsley "Medvjed" Stanley (lijevo), 1969. godine, sa Jerry Garciom iz Grateful Dead

Na jednoj od tih zabava su članovi 'Grateful Dead' upoznali su Owsley Stanleyja, ili "Medvjeda", koji je bio glavni dobavljač LSD-a za Kena Keseyja i njegove "Merry Pranksters". Postao je tonski majstor benda. U dobi od 15 godina, Owsley se dobrovoljno obvezao bolnici St. Elizabeth u Washingtonu. Kako je Colin Ross objasnio u knjizi "The CIA Doctors": ondje je dr. Winfred Overholser Sr. financirao istraživanje LSD-a putem Škotskog obrednog odbora, i bio je u središtu mreže programa istraživanja kontrole uma. U bolnici St. Elizabeth drže se napadači na predsjednika, serijski ubojice ili drugi savezni slučajevi, poput Ezre Pounda i Johna Hinckleyja Jr., koji je upucao Ronalda Reagana.

Ipak, Owsley je neko vrijeme pohađao Sveučilište u Virginiji. 1956. godine, nakon godina provedenih u američkom ratnom zrakoplovstvu, preselio se u Los Angeles. Ondje je radio u Pasadeninom laboratoriju za mlazni pogon, koji je osnovao Jack Parsons. Leary je o Owsleyju rekao: "Studirao sam sa najvećim mudracima našeg vremena: Huxleyjem, Heardom, Govindom, Sri Krishnom Premam, Alanom Wattsom - i moram reći da AOS3, student koji je propao na fakultetu, a nikada nije napisao ništa bolje (ili gore) od nekoliko čekova, ima najbolju suvremenu perspektivu o božanskom dizajnu od bilo koga sam ikada slušao." 

Learyjevo imanje Hitchcock u Millbrooku, New York

Imanje Millbrook

Nakon što je čuo za Learyjev projekt ispitivanja psilocibina na Harvardu, Ginsberg je zatražio da se pridruži eksperimentima. Godine 1964. se Ginsberg pridružio Kenu Keseyju i njegovim "Veselim šaljivdžijama", u autobusu kojim je upravljao Neal Cassady, tijekom putovanja do Timothy Learyjeva Centra za istraživanje psihodelika, na imanju Hitchcock u Millbrooku, New York. Opijen idealizmom zbog transformativnih mogućnosti ovih droga, Leary je postao frustriran strogošću akademske zajednice, ali i krajnje nepromišljen u svom eksperimentiranju i prozelitizmu kod njihove upotrebe, što ga je dovelo u sukob sa upravom Harvarda. Kada su drugi profesori u Harvardskom centru za istraživanje osobnosti izrazili zabrinutost zbog legitimnosti i sigurnosti Learyjevih eksperimenata, na kraju je i otpušten. Leary je izjavio Davidu McClellandu, koji je bio u osnivačkom odboru Harvardskog projekta psilocibina: "Dosta mi je igranja znanstvene igre". Umjesto toga, kako je Jay Stevens opisao u knjizi "Storming Heaven: LSD & The American Dream": "Igrali su igru ​​društvenog pokreta, a njihov glavni centar bi bila organizacija ozbiljnog imena: Međunarodna zaklada za unutarnju slobodu, skraćeno IFIF." 

Nakon što je, 1962. godine, napustio Harvard, Leary je preselio svoje poslovanje na imanje Hitchcock u Millbrooku. Imanje je  pripadalo obitelji Mellon, ključnim sudionicima u Američkoj ligi za slobodu i Zakladi Black Eagle. Vlasništvo nad imanjem je išlo preko naftaša Waltera Clarka Teaglea, predsjednika Rockefellerove tvrtke Standard Oil iz New Jerseyja na Tommyja Hitchcocka Jr., partnera u investicijskoj tvrtki Lehman Brothers. Tommy se oženio Margaret Mellon Hitchcock, kćeri Williama Larimera Mellona Sr., osnivača Gulf Oila, i unukom Thomasa Mellona, ​​patrijarha obitelji Mellon. Među Mellonovima, najistaknutijim pristašama Američke lige za slobodu, bio je ujak Williama Larimera Mellona starijeg, američki ministar financija, Andrew Mellon. Andrewov sin je Paul Mellon, koji je služio u OSS-u u Europi tijekom Drugog svjetskog rata, te sunasljednik jednog od najvećih američkih poslovnih bogatstava, stečenih iz Mellon banke. Paul i njegova supruga Mary bili su pristaše Eranos konferencija i osnovali su Bollingen Foundation, koja je financirala Geršoma Scholema i njegovo djelo "Sabbatai Zevi, mistični Mesija". Brojni Mellonovi su služili u OSS-u (Paulov šogor, David Bruce, bio je šef OSS-postaje u Londonu, kasnije američki veleposlanik u Engleskoj). Nakon rata, brojni utjecajni članovi obitelji Mellon su i dalje održavali bliske veze s CIA-om; i obiteljske zaklade obitelji su više puta korištene kao paravani CIA-e. Kao direktor CIA-e, Richard Helms je bio čest gost Mellonovih u Pittsburghu.

Autor F. Scott Fitzgerald modelirao je dva lika u svojim knjigama prema Tommyju Hitchcocku Jr.: Toma Buchanana u "Velikom Gatsbyju" (1925.), i Tommyja Barbana u "Nježna je noć" (1934.). Tommyjeva djeca su bilI William Mellon "Billy" Hitchcock, Tommy Hitchcock III., i Margaret Mellon "Peggy" Hitchcock, koji su postali nasljednici bogatstva Mellonovih. William Mellon Hitchcock financirao je IFIF, Learyja i Richarda Alperta, a kasnije je financirao i proizvodnju LSD-a. Peggy je bila direktorica IFIF-a, kasnije preimenovano u Zakladu Castilia. Početkom 1963. godine, kada je IFIF podnio dokumente o osnivanju, Leary je imenovan predsjednikom, Alpert direktorom, a Gunther Weil, Ralph Metzner, George Litwin, Walter Houston Clark, Huston Smith i Alan Watts navedeni su kao članovi Upravnog odbora. "Po mom mišljenju...", napisao je Alan Harringston u svom članku za 'Playboy':

"…ljudi iz IFIF-a su socijalni revolucionari sa religijskom bazom, koji koriste ove izvanredne nove droge kao sakramentalni materijal i kao medicinu moći. Mislim da se nadaju uspostaviti Dobro društvo u Sjedinjenim Državama. Možda se čini smiješnim shvaćati ozbiljno takvu mladu skupinu, ali Krist i Hitler su počeli sa malim stvarima; svi revolucionari se u početku sastaju u smiješnim štalama i barovima. Pa što je onda posebno u hotelu na meksičkoj obali, koji prima četrdeset osoba?" 

Learyjevo uvjerenje o mogućnosti moći psihodelika da otvore um je izvedeno iz misticizma. Poput mnogih LSD evangelista, uključujući Aldousa Huxleyja i Geralda Hearda, Leary je bio pod snažnim utjecajem Gurdjieffa. Gurdjieff je vjerovao da asketske prakse redovnika, fakira i jogija, rezultiraju proizvodnjom psiholoških tvari koje proizvode njihova religijska ili mistična iskustva. Umjesto mučnih praksi ovih mistika, Gurdjieff je predložio neka čovjek koji prepoznaje Četvrti put, "jednostavno pripremi i proguta malu pilulu koja sadrži sve tvari koje želi. I na taj način, bez gubitka vremena, postiže željeni rezultat." Leary je kasnije primijetio o primanju Četvrtog tajnog učenja Gurdjieffa:

"Posljednjih dvadeset godina, mi Gurdjieffovi obožavatelji bili smo uzbuđeni glasinama o Četvrtoj knjizi, koja je navodno navodila tajne tehnike i praktične metode za postizanje hirovitih, postzemaljskih razina, koje očito nastanjuje veseli sufijski učitelj [Gurdjieff]. Uvijek smo, naravno, pretpostavljali da tajne metode uključuju droge. Stoga je bilo zadovoljstvo pročitati u ovom novoizdanom tekstu da droge koje aktiviraju mozak nisu samo ključevi Gurdjieffove divne, vrtložne mudrosti, već i da je razlog tajnosti alkaloida bilo izbjegavanje upravo kaznenog zatvaranja, u kojem sam uživao kada je sljedeći esej napisan." 

Timothy Leary vjerovao je da je on ponovno rođeni Aleister Crowley i da treba dovršiti djelo koje je Crowley započeo. Njegova autobiografija, "Ispovijesti narkomana", bila je spoj Crowleyjevog "Dnevnika narkomana" i "Ispovijesti Aleistera Crowleyja". Leary je priznao u intervjuu za Late Night America na PBS-u:

"Pa, obožavatelj sam Aleistera Crowleyja; mislim da nastavljam veliki dio djela koje je započeo prije više od 100 godina. I mislim da su 60-ih, znate, Crowleyju rekli da je za pronalaženje vlastitog 'ja' i da će "Činiti što hoćeš biti sav zakon", pod ljubavlju. To bila je vrlo snažna izjava. Žao mi je što ga više nema da cijeni slavu koju je započeo."

Timothy Leary i Rosemary Woodruff u Millbrooku (1967.)

Leary se pridružio Allenu Ginsbergu i započeli su kampanju upoznavanja drugih intelektualaca i umjetnika sa psihodelicima. Ginsbergov rođak, Oscar Janiger, sudionik Macy konferencije, psihijatar i psihoterapeut sa Sveučilišta Kalifornija Irvine, poznat po svom istraživanju LSD-a, koje je trajalo od 1954. do 1962. godine; upoznao Cary Granta i Aldous Huxleyja sa LSD-om. Bateson je prvi put dao LSD Ginsburgu na Sveučilištu Stanford, 1959. godine, od kontroliranim eksperimentalnim uvjetima. Slijedeći okvir tipičnih zadanih postavki Greyja Waltera, što mu je predložio Burroughs, Ginsburg se sam spojio na EEG uređaj, koji je bio spojen na treperavi stroboskop, dok je slušao snimke Wagnera i Gertrude Stein. Loša iskustva ovog eksperimenta je postalo osnova pjesme "Lizerginska kiselina". Slijedeći interes za tibetanski budizam, Ginsberg je 1962. godine otputovao u Indiju sa Garyjem Snyderom, a zatim se sastao sa Dalaj Lamom kako bi čuo što misli o LSD-u.

Leary i Ginsberg dijelili su isti optimizam u pogledu dobrobiti psihodelika, pri pomaganju ljudima da se "uključe". Ginsburg je uvjerio Learyja potrebu regrutiranja popularnih umjetnika i intelektualaca, koji bi uzimali ove droge. Leary će kasnije otvoreno reći: "Od trenutka kada se Ginsberg pojavio na mom pragu, sve se promijenilo. Nakon toga, projekt je bio drugačiji, moj život je bio drugačiji i bio sam na drugom putu." Kao što je istaknuo Peter Conners, autor knjige "Bijeloruko društvo", što se tiče suradnje Learyja i Ginsberga: Leary ne samo da je počeo napuštati zdrave znanstvene metode u svom istraživanju, što je dovelo do njegovog otkaza na Harvardu, već je počeo favorizirati "moderni govor i poetski jezik, koji je dobivao od Allena", što je raširilo njegov utjecaj kod pripadnika kontrakulture. Zajedno su počeli kampanju upoznavanja drugih intelektualaca i umjetnika sa psihodelicima.

Prema Jayu Stevensu, autoru knjige "Storming Heaven": "Svatko tko je bio u modi 1960-ih dolazio je u Millbrook. Svakog vikenda je tamo prolazilo stotinu ljudi. Čudni tipovi iz New Yorka, boemi, jet seteri, njemački grofovi. Što god poželite, mogli ste to pronaći u Millbrooku." Među glazbenicima su bili: Maynard Ferguson, Steve Swallow, Charles Lloyd i Charles Mingus. Među ostalima su bili:  Alan Ginsberg, Alan Watts, psihijatri Humphry Osmond i R.D. Laing, karikaturist Saul Steinberg i glumica Viva Superstar, istaknute osobe iz kruga Andy Warhola.  

Godine 1964. se Leary oženio manekenkom Nenom von Schlebrügge. D.A. Pennebaker dokumentirao je događaj u svom kratkom filmu "You’re Nobody Til Somebody Loves You". Brak je potrajao samo godinu dana, kada se von Schlebrügge razvela od Learyja. Godine 1967. se udala se za indo-tibetanskog budističkog učenjaka, bivšeg redovnika, Roberta Thurmana. Oni su roditelji poznate glumice Ume Thurman. Tijekom djetinjstva, njihova je obitelj provodila vrijeme u himalajskom gradu Almori, u Uttarakhandu u Indiji. Dalaj Lama, sa kojim je Robert Thurman dugo bio blizak, jednom je posjetio njihov dom.

U nekom trenutku, krajem 1960-ih, Leary se preselio u Kaliforniju i stekao mnogo novih prijatelja u Hollywoodu. "Kada se, 1967. godine, oženio svojom trećom suprugom, Rosemary Woodruff, događaj je režirao Ted Markland iz Bonanze. Svi gosti bili su na LSD-u“, napisala je Laura Mansnerus. Leary je bio kum poznate glumice Winone Ryder (rođene kao Winona Laura Horowitz). Njen otac, Michael Horowitz, autor, urednik, izdavač, antikvar, bio je bliski Learyjev suradnik. Horowitz je, zajedno sa svojom suprugom, bio  zaslužan za stvaranje najveće svjetske knjižnice literature o drogama, Memorijalne knjižnice Fitz Hugh Ludlow. Među obiteljskim prijateljima Ryder su bili beat pjesnik Allen Ginsberg i romanopisac znanstvene fantastike, Philip K. Dick.

Chögyam Trungpa, osnivač Naropa instituta.

Ginsberg je angažiran predavati poeziju, a William Burroughs književnost na Naropa institutu, sada Sveučilištu Naropa u Boulderu, Colorado, koje je osnovao guru Chögyam Trungpa, začetnik radikalne reformulacije vizije Shambhale. Gerald Yorke, osobni prijatelj i tajnik Aleistera Crowleyja, blisko je surađivao sa Trungpom. Trungpa je imao niz značajnih učenika, među kojima su bili Alan Watts, José Argüelles, Ken Wilber, David Bowie, Joni Mitchell, koja je portretirala Trungpu u pjesmi "Refuge of the Roads". 

Swinging London

Predsjednik John F. Kennedy imenovao je Davida Brucea veleposlanikom u Ujedinjenom Kraljevstvu. 1962. godine se Bruce zabrinuo zbog optužbi koje su kružile o aferi Profumo, te je poslao Thomas Corballyja i William Mellon Hitchcocka, svog nećaka po braku, na sastanak sa dr. Stephenom Wardom, koji je podvodio Christine Keeler, Johnu Profumu i Jevgeniju Ivanovu, na orgijama "crne magije" masonske tematike. Ward je tvrdio da je svirao tijekom Kubanske raketne krize za britansku i sovjetsku vladu. Bruce je saznao za Corballyjevo prijateljstvo sa Wardom od Hitchocka, jer se Hitchcock tri mjeseca ranije, u Parizu, zapleo sa drugom Wardovom djevojkom, poznanicom Keeler, Mandy Rice-Davies. Navodno je Corbally napustio sastanak, uvjeren da su optužbe oko Profuma istinite i obavijestio Brucea, koji je pak obavijestio britanskog premijera Macmillana. Kada Bruce nije podnio izvještaj američkom State Departmentu, direktor FBI-a J. Edgar Hoover posumnjao je da je i sam Bruce umiješan u međunarodne krugove raznih poroka. Hoover je sumnjao, kao i drugi u američkoj obavještajnoj zajednici, da je jedan od klijenata Keeler bio sam Kennedy.

Afera Profumo pretvorila je Keeler u ozloglašenu slavnu osobu. Nju je Lewis Morley nezaboravno fotografirao kako sjedi gola na stolici, i ova je slika postala ikona Swinging Londona. Pokret kontrakulture se ukorijenio po zapadnoj Europi. London, Amsterdam, Pariz, Rim i Milano, Kopenhagen i Zapadni Berlin konkurirali su San Franciscu i New Yorku kao središta pokreta. London je doživio procvat umjetnosti, glazbe i mode. Među ključnim "pop i modnim izvoznim artiklima" bila je tzv. Britanska invazija, predvođena Beatlesima; mini suknja Mary Quant; popularni modeli poput Twiggy i Jean Shrimpton; i modna subkultura. Popularna trgovačka područja, poput londonskog King's Roada, Kensingtona i Carnaby Streeta, postigla su kultni status. Grad je postao poznat po "londonskom zvuku", uz bendove Who, Kinkse, Small Faces i Rolling Stonese.

London je tada bio poprište seksualno nabijene i mladenačke atmosfere, što je poznato kao Swinging London, termin koji se primjenjivao na modnu i kulturnu scenu optimizma i hedonizma i koja je cvjetala u gradu 1960-ih. Istaknute osobe su bili članovi Beatlesa, Rolling Stonesa, Tony Curtis, Tom Wolfe, John Paul Getty Jr., Andy Warhol, Anita Pallenberg, Michael Cooper, dizajner Christopher Gibbs, Marianne Faithfull, Dennis Hopper, John Paul Getty Jr. (sin osnivača Getty Oil). William S. Burroughs, koji se preselio u London 1960. godine, ostao je tamo šest godina i djelovao po višim slojevima gradske književne elite. Sprijateljio se sa Soniom Orwell, te Mary McCarthy i Stephen Spenderom. Oni su, opet, bili povezani sa CIA-inim Kongresom za kulturnu slobodu (CCF). Spender je bio urednik časopisa 'Encounter', sve dok, 1967. godine, nije razotkriven kao CIA-in paravan.

Kada je dr. John Beresford primio paket LSD-a od 'Sandoza, zauzvrat je dao gram Michaelu Hollingsheadu, britanskom istraživaču psihodeličnih droga, poznatom i kao "Čovjek koji je okrenuo svijet". Hollingshead je bio izvršni tajnik Instituta za britansko-američku kulturnu razmjenu 1961. godine. Hollingshead je zatim kontaktirao Aldousa Huxleyja, te mu je ovaj predložio neka upozna Timothy Learyja sa dobivenim. Nakon što je radio sa Learyjem na Harvard Psilocibin projektu i živio u Millbrooku, Hollingshead je, u rujnu 1965. godine, poslan u London, gdje je otvorio Svjetski psihodelični centar. Budući je u to vrijeme bio jedan, od samo dva pouzdana izvora LSD-a u Londonu, Hollingshead je počeo primati ključne osobe scene, uključujući Romana Polanskog, Alexa Trocchija, Williama S. Burroughsa, Paula McCartneyja, Erica Claptona, Donovana, kao i Rolling Stonese.

Središte swingerskog Londona bila je knjižara Indica Books, u vlasništvu Barry Milesa, koju je vodio zajedno sa John Dunbarom, suprugom Marianne Faithfull, te Peter Asherom, čija je sestra bila djevojka Paula McCartneyja. Knjižara je dobila ime po Cannabis Indici, koju je Crowley izjednačio sa "Elixir Vitae" alkemičara, u knjizi "Psihologija hašiša". Dunbar i Faithfull su se vjenčali 06. svibnja 1965. godine; Peter Asher im je bio kum, a medeni mjesec proveli su u Parizu sa beat pjesnicima, Ginsbergom i Gregory Corsom. Indicu je posjećivao Paul McCartney, kojega je Barry Miles kasnije upoznao sa djelima Burroughsa i Ginsberga, ali i temama poput budizma i droga. Miles je kasnije napisao službenu biografiju Paula McCartneyja, "Many Years from Now". Također je napisao i biografije Franka Zappe, Johna Lennona, Williama S. Burroughsa, Jacka Kerouaca, Charlesa Bukowskog i Ginsberga, uz knjige o Beatlesima, Pink Floyd i The Clash, kao i konačnu povijest londonske kontrakulture od 1945. godine, "London Calling".

Kada su McCartney i Lennon posjetili novootvorenu knjižaru Indica, Lennon je tražio primjerak knjige "The Portable Nietzsche", ali je pronašao primjerak knjige "The Psychedelic Experience", Timothyja Learyja, Richarda Alperta i Ralpha Metznera, adaptiranu prema prijevodu "Tibetanske knjige mrtvih" Waltera Evans-Wentza, na koju je Learyju ukazao Aldous Huxley. Lennon je kupio knjigu, otišao kući i slijedio upute, točno onako kako je navedeno u knjizi. U njoj se raspravljalo o "smrti ega", doživljenoj pod utjecajem LSD-a i drugih psihodeličnih droga, navodno vrlo slično procesu umiranja. Tekstom, adaptiranim iz knjige, Lennon je napisao "Tomorrow Never Knows", posljednju pjesmu albuma Beatlesa, "Revolver", iz 1966. godine. 

George Maciunas, osnivač "neo-dadaističkog" pokreta Fluxus

Knjižara Indica je, u studenom 1966. godine, bila domaćinom izložbe radova Yoko Ono, gdje je prvi put upoznala Johna Lennona. Yoko Ono je bila predstavnica Fluxusa, "neo-dadaističkog" pokreta, kojeg je osmislio George Maciunas, rođen u Litvi, kao pokušaj "spajanja kulturnih, društvenih i političkih revolucionara, u [jedinstveni] front i akciju". Na kraju Drugog svjetskog rata, Maciunasova obitelj pobjegla je u New York, gdje je došao u kontakt sa skupinom avangardnih umjetnika i glazbenika koji su bili okupljeni oko avangardnog skladatelja Johna Cagea, na Novoj školi za društvena istraživanja u New Yorku, odnosno Frankfurtskoj školi u Americi. Cageovi glavni utjecaji uključivali su indijsku filozofiju i zen budizam, nakon što je pohađanja predavanja D.T. Suzukija. Cageov rad iz 1960-tih odaje utjecaje Marshalla McLuhana na učinke novih medija, kao i R. Buckminstera Fullera na moć tehnologije. u promicanju društvenih promjena. Cage je sebe opisao kao anarhista, a na njega je utjecao i Henry David Thoreau.

Robert Fraser ili "Groovy Bob" (u sredini), poznati londonski trgovac umjetninama, ključna figura razdoblja Swinging London

Sponzor izložbe Yoko Ono je bio bliski prijatelj Williama S. Burroughsa, Robert Fraser, poznat i kao "Groovy Bob", poznati londonski trgovac umjetninama. Nakon što se školovao u Etonu, Fraser se pridružio Kraljevskim afričkim strijelcima i služio u Ugandi, gdje je, kako se pohvalio Marianne Faithfull, imao aferu sa zloglasnim Idi Aminom, svojim narednikom. Nakon razdoblja provedenog radeći u galerijama po SAD-u, vratio se u Englesku. 1962. godine je osnovao Galeriju Robert Fraser u Londonu. Fraserova galerija postala je središnja točka moderne umjetnosti u Britaniji, te pomogla u pokretanju i promociji mnogih važnih novih britanskih i američkih umjetnika, uključujući Andyja Warhola.

Fraserov londonski stan i njegova galerija bili su središnja točka Swinging Londona, te su je posjećivali, uz Burroughsa, Tony Curtis, Tom Wolfe, John Paul Getty Jr., Andy Warhol, Anita Pallenberg, članovi Beatlesa i Rolling Stonesa, Michael Cooper, dizajner Christopher Gibbs, Marianne Faithfull, Dennis Hopper (Frasera upoznao sa satiričarom Terryjem Southernom). Fraser je bio umjetnički direktor naslovnice albuma Beatlesa, "Sgt. Pepper's", na kojemu se, između ostalih, pojavio i Burroughs; kreator je bio  Peter Blake, pop umjetnik, čiji su radovi bili izloženi u Fraserovoj galeriji. Terry Southern, koji se pojavio na ovom albumu Beatlesa, bio je dijelom pariškog poslijeratnog književnog pokreta iz 1950-ih, pratitelj beat pisaca Greenwich Villagea. Radio je na scenariju za film Stanleyja Kubricka iz 1964. godine, "Dr. Strangelove". Njegov rad na filmu "Easy Rider" pomogao je stvoriti pokret nezavisnog filma tijekom 1970-ih. Southern i Burroughs, koji su se prvi put upoznali u Londonu, ostali su doživotni prijatelji i suradnici.

Terry Southern i Beatlesi

Gost Fraserove galerije, John Paul Getty Jr., sin osnivača Getty Oil, proglašen je najbogatijim Amerikancem 1957. godine. Gettyjevi će privući pozornost svjetskih medija 1973. godine, kada je sin Johna Paula Gettyja Jr. otet. Nakon što je djed odbio platiti otkupninu, otmičari su poslali odrezano uho. Godine 1966. se Getty oženio nizozemskom glumicom Talithom Dinom Pol, koja se smatrala ikonom stila tog razdoblja. Postali su dijelom londonske swingerske scene, sprijateljivši se, između mnogih drugih, sa  Mick Jaggerom i njegovom djevojkom Marianne Faithfull. Nakon prekida sa Jaggerom, Faithfull se povezala sa Talithinim ljubavnikom, grofom Jean de Breteuilom, mladim francuskim aristokratom, koji je opskrbljivao drogom rock zvijezde, poput Jima Morrisona iz The Doorsa, Keitha Richardsa i same Marianne. Prema Marianne: Breteuil je na sebe "gledao kao na dilera zvijezda“, čak je tvrdio kako je on isporučio drogu koja je "slučajno" ubila Morrisona, i to manje od dva tjedna prije Talithine smrti, 1971. godine. Talitha je umrla u razdoblju od 12 mjeseci, kada su umrli i Jimi Hendrix, Janis Joplin, Edie Sedgwick, Jim Morrison, ali i mnoge druge kulturne ikone 1960-ih.

Slijeva na desno: Judy Marciono Steinberg, Tommy Smothers, John Lennon, Yoko Ono, Rosemary Woodruff Leary i Timothy Leary u hotelu Queen Elizabeth, u Montrealu, 01. lipnja 1969. godine; na dan kada su snimili pjesmu "Give Peace a Chance".

Timothy Leary je bio prisutan kada su Lennon i njegova supruga Yoko Ono snimili pjesmu "Give Peace a Chance", tijekom jednog od njihovih noćenja u Montrealu, a spominje se i u tekstu pjesme. Leary je Beatlese nazivao "četvoricom evanđelista"; referirajući se na narednika Peppera, priznao je: "Ja sam ionako već anakronizam u LSD pokretu. Beatlesi su zauzeli moje mjesto. Taj najnoviji album - potpuna je proslava LSD-a." Beatlesi su Crowleyja i Timothyja Learyja slavno uvrstili među mnoge likove na omotu svog albuma "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" iz 1967. godine. Drugi, koji su se spominjali, bili su H.G. Wells, Aldous Huxley, William S. Burroughs, Hermann Hesse, Alan Watts, Carlos Castaneda, D.T. Suzuki, R.D. Laing, Jorge Luis Borges, Timothy Leary, Madame Blavatsky, J.R.R. Tolkien i Carl Jung.

Album je sadržavao fantastičnu verziju LSD tripa, nazvanu "Lucy in the Sky with Diamonds". Kako je John Lennon kasnije primijetio, odražavajući namjeru Instituta Tavistock: "Promjena načina života i izgleda mladih diljem svijeta nije se dogodila sama od sebe - mi smo to krenuli učiniti. Znali smo što radimo." Leary je angažirao Lennona neka napiše tematsku pjesmu za svoju kalifornijsku kampanju za guvernera i protiv Ronalda Reagana, što je prekinuto zatvorskom kaznom zbog posjedovanja kanabisa. "Come Together" je ono što je Lennona inspiriralo kao slogan za Learyjevu neodržanu kampanju.