8. Na putu za Novi Jeruzalem

Grb Reda zlatnog runa, Lukas de Heere (1534.-1584.)

Među najpoznatijim utopijskim spisima ističe se djelo Tommasa Campanelle, "Grad sunca" (1602.), koje je među znanstvenicima široko prepoznato kao izravno nadahnuće za utopijska djela "Kristijanopolis" (1618.) Johannesa Valentina Andreaea, te "Nova Atlantida" (1626.) Francisa Bacona. Stoga se "Grad sunca" priznaje kao inspiracija za rozenkrojcerske utopije, uz izravne veze između Campanelle i Andreaea. Tijekom Campanellinog zatočeništva u Napulju, Andreaeovi prijatelji su ga u više navrata posjećivali, prenoseći Andrei Campanelline rukopise, koji će uvelike utjecati na Andreaeov rad.

Francis Yates piše u djelu "Rosicrucian Enlightenment" (1978.):

"Campanella je imao dva njemačka učenika koji su ga posjećivali u njegovom zatvoru u Napulju. Bili su to Tobias Adami i Wilhelm Wense, a obojica su bili Andreaeovi prijatelji. Odnijeli su Campanelline rukopise Andreaeu u Njemačku, uključujući rukopis Grada Sunca, čija je latinska verzija objavljena u Frankfurtu 1623. ... Wense i Adami bili su u Tübingenu, u kontaktu s Andreaeom, otprilike u vrijeme kada su se izrađivali rozenkrojcerski manifesti.

(Tobias Adami je zapravo bio Campanellin urednik i radio je na tome da se njegov rukopis tiska u Njemačkoj kao dio "Philosophia Realis") 

Jasno je da je za Christianopolis ... neposredni model bio Campanellin Grad Sunca - okrugli grad, sa okruglim hramom sunca u sredini - čiji su opis Tobias Adami i Wilhelm Wense donijeli Andreaeovom krugu izravno iz Napulja. Hermetičko-kabalistička, magijsko-znanstvena atmosfera Grada Sunca ponavlja se u Christianopolisu, kao i mnogi detalji dvaju gradova - posebno učenje kroz slike na zidovima - prepoznaju se kao isti."

Podsjetimo se da su Andreae i Comenius, potonji istaknuti član Bohemijske braće koji je uveo sustav Pansofije u "univerzalno obrazovanje", bili među glavnim organizatorima Nevidljivog kolegija Rozikrucijana, koji će se kasnije manifestirati kao Kraljevsko društvo u Londonu, čiji se Francis Bacon smatra osnivačem. 

U Comeniusovom "Labirintu svijeta", grad je "podijeljen na mnoge četvrti i ulice, u kojima su predstavljene sve znanosti, učenja i zanimanja ljudi. To je jedan od arhitektonskih memorijskih sustava, poput Campanellovog Grada Sunca, u kojem je postavljena cijela enciklopedija. Labirint je očito pod utjecajem Campanellovog Grada Sunca, a vjerojatno i Andreaeovog Christianopolisa." 

Međutim, kada pogledamo život i ideje koje je promovirao Campanella, bombardirani smo onim što se čini beskrajnim nizom proturječnosti, koje do danas zbunjuju znanstvenike i teologe.

Campanella (1568.-1639.) je bio dominikanski fratar i objavljivao djela koja nisu samo podržavala španjolsku krunu prije i tijekom njegovog zatočeništva u Napulju, već u tim djelima detaljno ispituje kako se Španjolska može uspostaviti kao "Univerzalna monarhija". Kada se rozenkrojcerski pokret pojavio kao antišpanjolski habsburški antikatolički pokret pobune, ne treba zanemariti prividni paradoks Campanelline predane podrške prokatoličkoj Univerzalnoj monarhiji. No, uobičajeno, paradoks je iluzija.

Campanella je napisao "Španjolsku monarhiju" 1597. godine, promičući univerzalnu monarhiju. Nakon toga je napisao "Grad sunca" (1602.) i "Mesijinu monarhiju" (1605.), promičući posebnu ulogu španjolske krune unutar svjetske države. Međutim, Campanella je također bio prirodoslovac u svojim ranim godinama, i bio je povezan uspostavljanjem "nove filozofije, koja se obično povezuje sa  Baconom", tj. sustava prirodnih znanosti Francisa Bacona. Osim toga, Campanella je napisao obranu škole mišljenja Bernardina Telesija, "Philosophia sensibus demonstrata" ("Filozofija dokazana osjetilima", 1592.) - u obranu Telesija (1509.-1588.), koji je bio učitelj Francisa Bacona (1561.-1626.).

Dodatno, negdje 1585. godine, dok je bio fratar u dominikanskom samostanu Stilo u Kalabriji u ranim godinama - rabin ga je upoznao sa okultnim znanostima. Dakle, dok je bio u dominikanskom samostanu Stilo, Campanella, tada star oko 17 godina, upoznao je starog rabina prema kojem je osjećao čudnu privlačnost. Tijekom tjedna koji su proveli zajedno, Campanella je bio upućen u misterije okultnih znanosti: alkemiju, astrologiju i magiju. Od njih, astrologija je imala najjači utjecaj. Zbog njegovih navodnih aktivnosti u okultizmu, Rimska inkvizicija ga je osudila i uhitila u Padovi 1594. godine, te zatvorila u samostan, točnije smjestila u kućni pritvor do 1597. godine. 

Uz sve to, najveća zagonetka njegove priče jest optužba za herezu protiv španjolske krune i 27-godišnji zatvor u Napulju zbog uloge u Kalabrijskom ustanku 1599. godine, gdje je surađivao sa Osmanskim Carstvom. Mnogi znanstvenici i dalje prikazuju Campanellu kao neku vrstu narodnog heroja, talijanskog domoljuba, koji se odupirao tiranskoj okupaciji španjolske krune nad Kalabrijom. Uostalom, Campanella je rođen u Kalabriji.

Campanella je optužen za herezu i vještičarenje kada je zarobljen tijekom neuspjelog kalabrijskog ustanka. Mnogi znanstvenici ignoriraju (ili priznaju, ali zanemaruju kao usputnu činjenicu) da Campanella nije samo identificiran kao vodeći organizator kalabrijskog ustanka, već da je plan za rušenje španjolske okupacije bilo dovođenje Osmanskog Carstva. Dakle, ovo nije bio plan za oslobođenje Italije na lokalnoj razini, već plan zamjene jednog carstva drugim. Zašto bi Campanella radio na dovođenju Osmanlija u Kalabriju?

Kroz Campanellin život nismo sigurni gdje leži njegova prava odanost: Je li to španjolskoj kruni, talijanskom patriotizmu, sustavu Telesija i Bacona, tajanstvenim okultnim znanostima još tajanstvenijeg rabina, Osmanskom Carstvu ili dominikanskom bratstvu?

Osim toga, Campanelline moći "proricanja" bile su poznate. Zapravo, upravo je zbog toga na kraju oslobođen iz zatvora u Napulju. Godine 1626. je Campanella pušten po nalogu pape Urbana VIII., koji je osobno posredovao u njegovo ime kod Filipa IV. Španjolskog. Nakon toga je odveden u Rim i neko vrijeme držao Sveti Oficij, a 1629. godine je bio potpunoa slobodan. Razlog njegovog oslobođenja bio je taj što je papi Urbanu bila potrebna Campanellina "magična vještina, kako bi ga zaštitio od opasnosti dviju nadolazećih pomrčina". 

Papini neprijatelji mislili su da mogu iskoristiti njegovu lakovjernost, te su pouzdanjem predvidjeli kako će pomrčine 1628. i 1630. godine - sigurno najaviti papinu smrt. Campanella je proveo prirodne magične prakse, opisane u svojoj kratkoj raspravi "De siderali fato vitando" ("Kako izbjeći sudbinu koju diktiraju zvijezde"). Papa je preživio i, zauzvrat za Campanellinu pomoć, dopustio je mađioničaru da u Rimu osnuje školu za učenje svojih ideja, ignorirajući pritom njegove očite hereze. Pet godina živio je u Rimu, i tamo je bio Urbanov savjetnik u astrološkim pitanjima.

Dodatno zbunjuje činjenica što se u Campanellinom "Grad sunca", koje su mnogi protumačili kao priču o neopaganskoj civilizaciji, povoljno prepričava priča između genoveškog pomorskog kapetana i velikog majstora Hospitalaca.

Koja je dakle temeljna poruka koju je Campanella namjeravao prenijeti svojom vrlo utjecajnom utopijom?

Odgovor možemo pronaći u dva pisma koja je Campanella napisao: jedno španjolskom kralju (1599.) i drugo papi (1611.), gdje je  podijelio kako je "samo želio, u slučaju velike transformacije, propovijedati i uspostaviti republiku Apokalipse". 

Noel Malcolm piše u knjizi "Polumjesec i Grad Sunca": 

"U čemu leži poseban značaj islama? Odgovor na ovo pitanje može se pronaći u cijelom okviru proročanstava, kojima je Campanella podupirao svoje tvrdnje o neposrednosti kraja svijeta. Njegovim razmišljanjem dominirao je niz nedavnih proročanstava (Cipriana Leowitza, Antonija Torquata (ili 'Arquata'), Paula Scaligera i tzv. opata Ubertina iz Otranta), koja su tvrdila da će Turci napasti Italiju i zapravo osvojiti Rim - čime je papinstvo natjerano u bijeg, poput žene koja bježi u pustinju u Otkrivenju. To su podržale ranije objave, svete Brigite Švedske i Dionizija Kartuzijana, koje su također povezivale osvajanje Italije od strane Turaka sa dolaskom posljednjih dana."

Stoga je Campanellina vizija "Republike Apokalipse" bila donijeti posljednja vremena, koja su u njegovo vrijeme prorečena kao invazija Osmanskog Carstva na Italiju, što bi onda donijelo Zlatno novo doba, gdje bi španjolski kraljevi (Asturije, Navare, Leona, Galicije, Aragona, Kastilje), i u savezu sa Papom, bili predodređeni biti instrumentima Božanskog plana i vrhovni vladari svijeta u utopijskom Novom dobu, gdje bi sve preobratili na svoj sustav religije i upravljanja, baš kako je opisano u "Gradu Sunca".

Podsjetimo se da je Grad Sunca bio središnji dio rozenkrojcerske utopijske vizije…

Joakim iz Fiorea i njegov Kult Carstva Duha Svetoga

Postoji još jedan trag o tome što se događalo iza kulisa Campanelline misije, jer se čini kao da su te apokaliptične vizije uvelike potjecale od jednog čovjeka, Joakima iz Fiorea.

Joakim iz Fiorea (1135.-1202.) je također rođen u Kalabriji, u to vrijeme dijelu Kraljevine Sicilije pod normanskom vlašću. Osnovao je monaški red San Giovanni in Fiore u Kalabriji. Značajni teolozi prepoznaju ga kao najvažnijeg apokaliptičkog mislioca cijelog srednjovjekovnog razdoblja. Kasniji sljedbenici, inspirirani njegovim radom u kršćanskoj eshatologiji i historicističkim teorijama,  nazivaju se Joakimiti.

Joakimov otac bio je Maurus de Celico (čije se obiteljsko prezime navodno glasilo Tabellione), bilježnik koji je obnašao visoku dužnost pod normanskim kraljevima Sicilije. Maurus je Joakima u ranoj dobi smjestio na normanski kraljevski dvor na Siciliji. Za našu priču značajna je Joakimova povezanost sa cistercitskim redom. Godine 1159. je otišao na hodočašće u Svetu zemlju, te je u Jeruzalemu doživio duhovnu krizu i obraćenje koje ga je odvratilo od svjetovnog života. Nekoliko je godina živio kao pustinjak i lutajući propovjednik, sve dok se nije pridružio cistercitskoj opatiji Sambucina u Kalabriji kao laik.

(Prisjetimo se iz prethodnih nastavaka Bernarda de Clairvauxa, člana Benediktinskog reda, koji će ne samo suosnivati ​​njegovu radikalniju granu, Cistercitski red, već će biti i suosnivačem Reda vitezova templara (poznatih i kao Siromašni suborci Kristovi ili vitezovi Salomonovog hrama). Clairvaux je odigrao ključnu ulogu u pokretanju Drugog križarskog rata i predvodio je uvođenje mističnog vjenčanja u ezoterično kršćanstvo.)

Joakim je bio podvrgnut kritikama crkvenih vlasti koje mu prigovaraju na "njegovom načinu života", nakon čega ulazi u opatiju Corazzo i odijeva cistercitsku odjeću. Tu se, u potpunosti, posvećuje ​​proučavanju Biblije, sa posebnim ciljem otkrivanja tajanstvenih značenja za koja je mislio da su skrivena u Svetom pismu, posebno u Otkrivenju apostola Ivana.

Oko 1177. godine Joakim pokušava pristupiti samostanu cistercitskog reda, ali kako priča kaže, odbijen je jer su bili previše siromašni da bi primili nove ljude. Joakim se osobno obraća Vilimu II. (1153.-1189.), normanskom kralju Sicilije, koji cistercitskim redovnicima dodjeljuje neke zemlje. Vilim II. bio je ključan igrač u križarskom ratu protiv Saladinovih snaga. Godine 1182. Joakim se obraća papi Luciju III. da bi ga oslobodio od dužnosti u opatiji Corazzo, koja ga je proglasila svojim opatom. Papa Lucije III. odobrava Joakimov rad i dopušta mu neka nastavi u bilo kojem samostanu, koji on smatra najboljim. Joakim odabire cistercitski samostan i opatiju Casamari, gdje je napisao svoje tri knjige i danas su poznate kao "Vječno evanđelje". 

Edmund Gardner piše o Joakimu u "Katoličkoj enciklopediji" (1913.):

"Papinsko odobrenje potvrdio je Urban III. 1185., a zatim, uvjetnije, Klement III. 1187., koji ga je potaknuo da ne odgađa dovršetak svog djela i njegovo podnošenje na sud Svete Stolice. Joakim se sada povukao u pustinjačku kuću Pietralata i konačno osnovao opatiju Fiore (ili Flora) među kalabrijskim planinama, koja je postala središte nove i strože grane cistercitskog reda, koju je 1198. odobrio Celestin III.

Godine 1200. Joakim je javno podnio sve svoje spise na ispitivanje Inocentu III., ali je umro prije nego što je donesen bilo kakav sud.

(...)

Tumačenje biblijskih proročanstava, obzirom na povijest i budućnost Crkve, glavna je tema njegova tri glavna djela: "Liber Concordiae Novi ac Veteris Testamenti"("Knjiga sklada Novog i Starog zavjeta"), "Expositio in Apocalipsim" ("Izlaganje o Apokalipsi") i "Psalterium Decem Cordarum" ("Psaltir deset žica"). Mistična osnova njegova učenja je doktrina "Vječnog Evanđelja", utemeljena na napregnutom tumačenju teksta u Apokalipsi (xiv, 6). Postoje tri stanja svijeta, koja odgovaraju trima Osobama Presvetog Trojstva. U prvom dobu vladao je Otac, predstavljajući moć i ulijevajući strah, čemu odgovara starozavjetno razdoblje; zatim se mudrost skrivena kroz stoljeća otkrila u Sinu i imamo Katoličku Crkvu Novog zavjeta; doći će treće razdoblje, Kraljevstvo Duha Svetoga, nova dispenzacija univerzalne ljubavi, koja će proizaći iz Kristova Evanđelja, ali će nadilaziti njegovo slovo, i u kojoj neće biti potrebe za disciplinskim institucijama.

Joakim je smatrao da se drugo razdoblje bliži kraju i da će treća epoha (koju je već djelomično anticipirao sv. Benedikt) zapravo započeti nakon neke velike kataklizme, za koju je okvirno izračunao da će se dogoditi 1260. godine. Nakon toga, Latini i Grci biti će ujedinjeni u novom duhovnom kraljevstvu, oslobođeni okova slova; Židovi će se obratiti, a "Vječno Evanđelje" će ostati do kraja svijeta.

Iako je Lateranski koncil, 1215. godine, osudio određene Joakimove doktrine o Presvetom Trojstvu, čini se da njegovo glavno učenje nije izazvalo sumnju sve do sredine stoljeća."

Zanimljivo je što se djelo "Expositio Sybillae et Merlini" ("Izlaganje o Sibili i Merlinu") isto pripisuje Joakimu.

Edmund Gardner dalje piše u "Katoličkoj enciklopediji" (1913.):

"Sekta 'joakista' ili 'joakimista' nastala je među "duhovnom" strankom, među franjevcima, od kojih su mnogi već vidjeli Antikrista u svijetu u osobi Fridrika II., niti je njihova vjera bila poljuljana njegovom smrću 1250. godine. Jedan od njih, Fra Gherardo iz Borga San Donnina, napisao je traktat pod naslovom "Introductorium in Evangelium Aeternum" ("Uvod u vječno evanđelje"), čiji je sadržaj sada poznat samo iz izvadaka koje je napravila komisija od tri kardinala koji su ga ispitali 1255. godine. Iz njih je jasno da su joakisti otišli daleko dalje od onoga što je sam opat naučavao.

Smatrali su da je, oko 1200. godine, duh života izašao iz dvaju Zavjeta i da same Joakimove tri knjige čine ovo "Vječno Evanđelje", koje ne samo da treba nadmašiti, već i zamijeniti Kristovo Evanđelje. Katoličko svećenstvo i cijelo učenje Novog zavjeta trebali su biti ukinuti za nekoliko godina.

Ovo djelo svečano je osudio Aleksandar IV., 1256. godine, a osuda se odnosila na učenje samog Joakima... Još jedan udarac zadan je pokretu kada je došla kobna 1260. godina, i ništa se nije dogodilo... U modificiranom obliku oživio ga je kasniji vođa duhovnih franjevaca, Pier Giovanni Olivi (umro 1297.), i njegov sljedbenik, Ubertino da Casale, koji je napustio red 1317. godine. Posljednji odjek ovih teorija čujemo u pismima blaženog Giovannija dalle Cellea i proročanstvima Telesfora iz Cosenze tijekom Velikog raskola, ali više se nisu shvaćale ozbiljno."

Fridrik II. bio je kralj Sicilije od 1198., kralj Njemačke od 1212., kralj Italije i car Svetog Rimskog Carstva od 1220. te kralj Jeruzalema od 1225. godine. Bio je sin cara Henrika VI. iz dinastije Hohenstaufen (drugi sin cara Fridrika Barbarosse) i kraljice Konstance od Sicilije iz dinastije Hauteville.

Svi obojeni dijelovi dio su Rimskog Carstva pod Fridrikom II. Imajte na umu da neobojena točka na talijanskoj karti predstavlja regiju kojom je vladala Papinska Država, a koja je bila izvan jurisdikcije Rimskog Carstva. Fridrik II. bio je u političkom ratu s Papinskom Državom cijeli svoj život.

Samo da bi dobili ideju o tome koliko se promjena događalo u Italiji svakih nekoliko stotina godina, evo dolje karte Italije iz 1000. godine, samo 200 godina prije vladavine Fridrika II.

Granice označene debelom linijom označavaju granicu Svetog Rimskog Carstva, stoga južna Italija i Sicilija nisu dio Svetog Rimskog Carstva u to vrijeme. Primijetite da je Vojvodstvo Amalfi, čija je zastava postala simbol Vitezova sv. Ivana Jeruzalemskog u to vrijeme, bilo pod vlašću Bizantskog Carstva, vjerojatno je to uključivalo i otok Capri. 

Fridrik II. bio je poznat kao intelektualac i pokrovitelj umjetnosti i znanosti. Njegov kozmopolitski dvor ujedinio je kulture kršćanskog, muslimanskog i židovskog svijeta. U svojoj prvoj godini (kao car Svetog Rimskog Carstva) vratio se na Siciliju, gdje je reorganizirao kraljevstvo i stavio ga pod strogu kontrolu, pritom uspostavljajući mir u kraljevstvu.

Sicilija je prethodno bila Sicilski emirat pod Islamskim Kraljevstvom, od kraja 09. do kraja 11. stoljeća. Normansko osvajanje islamske Sicilije (čini se na zahtjev Papinske Države) vodilo se od 1060. do 1091. godine i mnogi povjesničari vjeruju da je to bio pravi početak križarskih ratova.

Normansko Kraljevstvo Sicilije 1154. godine

Normani su vladali Sicilijom 100 godina. Međutim, do 1194. godine Sicilija je došla pod vlast Hohenstaufena, što je i godina rođenja Fridrika II. Fridrik II. postao je kralj Sicilije u dobi od 4 godine. Uspostavljanje mira na Siciliji bio je jedan od prvih činova Fridrika II. kao cara Svetog Rimskog Carstva, u dobi od 24 godine. Može se shvatiti da jest bio potreban ekumenski pristup Fridrika II. kako bi se uspostavio mir na Siciliji, nakon toliko turbulentne povijesti.

Međutim, ovaj ekumenizam nisu svi cijenili. Odjel za talijanske studije Sveučilišta Brown piše:

"Ubrzo je došlo do neslaganja između mladog cara i papa Honorija III. i Grgura IX., zbog njegovog kašnjenja u ispunjenju obećanja da će poduzeti križarski rat u Svetu zemlju. Fridrika je Grgur ekskomunicirao, a kada je konačno otišao na Istok, 1228. godine, ponovno je osvojio grad Jeruzalem od muslimana diplomatskim putem, a ne oružjem. Nakon što je okrunjen za kralja Jeruzalema, vratio se na Siciliju 1230. godine, gdje je otkrio i porazio papinske trupe.

Od 1230-ih nadalje, Fridrik se gotovo isključivo koncentrirao na jačanje svog položaja u sjevernoj Italiji. Papa Grgur se sa pravom bojao da će se Papinska Država naći uhvaćena između Fridrikove Sicilije na jugu i njegovog Carstva na sjeveru.

Napetosti i neprijateljstva su se povećavali, sve dok Grgur nije ponovno ekskomunicirao cara (1239.), a car je otišao toliko daleko da je napao sam Rim. U sljedećim godinama, Fridrik je pokazao svoj neumorni duh uporno braneći svoje talijanske interese od nemilosrdnih strategija papinstva. Nakon nekoliko preokreta 1248. godine, Fridrik je ponovno preuzimao kontrolu kada je, 1250. godine, neočekivano umro u Fiorentinu u Italiji."

Stoga je vrlo zanimljivo što su Joakinovi sljedbenici Joakima (koji su blisko surađivali sa franjevcima) Fridrika II. vidjeli kao Antikrista.

Podsjetimo: Joakima je u mladosti otac smjestio na kraljevski dvor normanskog kralja Sicilije, gdje je i odrastao. Joakim je također pod jakim utjecajem benediktinskog reda, te se pridružio njihovoj radikalnijoj grani, cistercitskom redu. Iznio je proročanstvo o trećem dobu Duha Svetoga koje je, čini se, započeo još sveti Benedikt. Dakle, Joakim je bio usko povezan sa normanskom vlašću nad Sicilijom i Kalabrijom, cistercitskim redom (benediktincima), kao i sa franjevcima.

Nadalje, Joakimovi sljedbenici, čini se, uz ohrabrenje franjevaca, smatraju kako je 1200. godine "duh života izašao iz dvaju zavjeta", tj. Starog i Novog zavjeta Biblije, i da su "Joakimove tri knjige same po sebi činile ovo 'Vječno Evanđelje', koje nije trebalo samo nadići, već i zamijeniti Evanđelje Kristovo", čime će učenja Katoličke crkve o Novom zavjetu biti "ništavna za nekoliko godina". Joakimova učenja, barem prema njegovim joakimističkim sljedbenicima i franjevcima, stoga su namijenjena zamjeni Biblije u korist njegove tri knjige: "Knjige sklada Novog i Starog zavjeta", "Izlaganja o Apokalipsi" i "Psaltira deset žica", koje će se sada prepoznati kao "Vječno Evanđelje". Godine 1215., Lateranski koncil osuđuje određene Joakimove doktrine u njegovim učenjima o Presvetom Trojstvu, ali njegovo glavno učenje izmiče njihovoj kritici.

Tek 1256. godine papa Aleksandar IV. (oko 1185.-1261.) osuđuje Joakimove spise i učenja. Također, nije bio dobar znak kada kobna godina 1260. nije donijela posljednja vremena koja je Joakim prorokovao, odnosno nije donijela Novo doba Duha Svetoga. Dakle,  ponovimo: za vrijeme svog života, Joakim je prorokovao kako je na svijetu zora novog doba, na temelju svog tumačenja Knjige Otkrivenja. U tom novom dobu Crkva neće biti potrebna i nevjernici će se ujediniti sa kršćanima (slično je proročanstvu o Gogu i Magogu). Članovi duhovnog krila franjevaca proglasili su ga prorokom.

Njegova popularnost bila je ogromna za vrijeme njegova života, čak se i Richard Lavljeg Srca sastao sa njim u Messini prije odlaska u Treći križarski rat (1189.-1192.) kako bi zatražio od njega proročki savjet.

"Njegove teorije mogu se smatrati milenarističkima; vjerovao je da je povijest, po analogiji sa Trojstvom, podijeljena u tri temeljne epohe:

- Doba Oca, koje odgovara Starom zavjetu, karakterizirano poslušnošću čovječanstva Božjim pravilima;

- Doba Sina, između Kristova dolaska i 1260. godine, predstavljeno Novim zavjetom, kada je Čovjek postao sin Božji;

- Doba Duha Svetoga, nadolazeće, kontemplativna utopija. Kraljevstvo Duha Svetoga, nova dispensacija univerzalne ljubavi, proizašla bi iz Kristova Evanđelja, ali bi nadišla njegovo slovo. U ovom novom dobu crkvena organizacija bila bi zamijenjena, a Red Pravednika vladao bi Crkvom. Ovaj Red pravednika kasnije je njegov sljedbenik, Gerardo iz Borgo San Donnina, poistovjetio sa  franjevačkim redom.[Drugim riječima: franjevački red trebao je vladati Katoličkom crkvom u doba Duha Svetoga.]

(…)

Joakimova ideja o dobu Duha Svetoga će kasnije uvelike utjecati i na Kult Duha Svetoga [poznat i kao Kult Carstva Duha Svetoga] koji će u kasnijim stoljećima imati znatan utjecaj u Portugalu i njegovim kolonijama, te će pretrpjeti teške progone portugalske inkvizicije.

Prema Joakimu, tek će u ovom trećem dobu biti moguće istinski razumjeti Božje riječi u njihovom najdubljem značenju, a ne samo doslovno. U tom razdoblju, umjesto parusije (drugog Kristovog dolaska), započela bi nova epoha mira i sloge; također, nastao bi novi vjerski "red" duhovnih ljudi, čime bi sadašnja hijerarhija Crkve postala gotovo nepotrebna." (Wikipedija)

Možemo vidjeti da unutar Joakimovih učenja postoji mnogo toga zajedničkog sa rozenkrojcerskom vizijom: Katolička crkva više nije potrebna početkom ovog Novog doba, te je predodređena da bude zamijenjena čistom monarhijom sastavljenom od nekoliko kraljeva, kraljica i svećenika u ovom romantičnom, ali prilično nejasno definiranom, Redu pravednika.

Njegovo svrstavanje uz franjevce među njegovim joakimskim sljedbenicima i Kult Carstva Duha Svetoga može se gledati kao  zajedničko sa rozenkrojcerskom povratku primitivnom kršćanstvu, Adamovoj nevinosti, ponovnom sjedinjenju sa Prirodom.

Može li se sve ovo Campanella pozivati ​​u svom "Gradu Sunca", novoj apolonskoj civilizaciji štovatelja sunca? Gdje se najdublja značenja sadržana u učenjima kršćanstva više ne bi shvaćala doslovno, nego kroz mistično razumijevanje, koje nam tumači svećenstvo Grada Sol (Sunca)?

Joakim će postati najpoznatiji srednjovjekovni prorok milenarizma, prije nego što je ovaj pokret službeno i započeo. Stoga se može smatrati jednim od duhovnih otaca, možda duhovnim ocem milenarističkog pokreta kojem se Franjevački red pridružio.

Wikipedia piše o Kultu Carstva Duha Svetoga:

"Dvjesto godina kasnije, došlo je do ponovnog rođenja popularnosti ovih doktrina na Azorima; njihove vjerske manifestacije, rituali i simboli počeli su prožimati otoke i, posljedično, traju do danas. Na ove činove vjere snažno su utjecali franjevački spiritualisti, koji su bili članovi prvog vjerskog reda koji je kolonizirao Azore i sa sobom donio tradicije koje je na kopnu gasila katolička ortodoksija. Ovdje, u izoliranim zajednicama pod pritiscima okoliša i neizvjesnostima života, milenaristički obredi Duha Svetoga bili su prihvaćeni i njegovani.

Azori i one zajednice koje su imale svoje podrijetlo u arhipelagu postali su posljednja uporišta Joakimitskih doktrina."

U novom dobu Duha Svetoga koje je Joakim zacrtao, svijet ne bi trebao crkvenu organizaciju, već bi ga zamijenio Red Pravednika. Kao što ćemo vidjeti, Campanella ocrtava kako bi ovaj Red Pravednika trebao izgledati u njegovom Gradu Sunca, koji se shvaćao kao središte iz kojeg bi se ostatak svijeta obratio, vlastitom dobrom voljom ili silom.

Doba Duha Svetoga i potraga za Novim Jeruzalemom

Pod Filipom II. (1527.-1598.), bio je kralj Napulja i Sicilije (1554.-1598.) i kralj Španjolske (1556.-1598.) - španjolsko i portugalsko kraljevstvo su ujedinjena. Filip je postao kralj Portugala 1580. godine. Bio je i kralj Engleske i Irske (1554.-1558.), a naslijedila ga je kraljica Elizabeta I. Osim što je bio gospodar Nizozemske, vojvoda od Burgundije (1555.-1598.) - Filip II. Španjolski bio je sin cara Karla V. i Izabele Portugalske.

Crvena boja označava španjolsku domenu kralja Filipa II., zelena ono što je dodano njegovom kraljevstvu nakon što je postao kralj Portugala 1580. godine.

Nakon smrti kralja Filipa II., njegov sin Filip III. (1578.-1621.) postaje kralj Španjolske i Portugala, kralj Napulja i Sicilije, vojvoda od Milana i gospodar 17 provincija (Španjolska Nizozemska). Filip II. i Filip III. bili su članovi dinastije Habsburg.

Pedro Fernández de Quirós je bio portugalski moreplovac u službi Španjolske krune. Najpoznatiji je po vođenju nekoliko španjolskih istraživačkih putovanja po Tihom oceanu, posebno putovanja Álvara de Mendaña y Neire (1595.-1596.) i po ekspediciji, tijekom 1605. i 1606. godine, koja je prešla Tihi ocean u potrazi za Terra Australis. "Terra Australis", latinski za "Južna zemlja", bio je hipotetski kontinent za koji se vjerovalo da postoji između 15. i 18. stoljeća. Njegovo postojanje nije se temeljilo na nikakvom istraživanju ili izravnom promatranju, već na ideji kako bi kopno sjeverne hemisfere trebalo biti uravnoteženo sa kopnom južne hemisfere.

Theatrum Orbis Terrarum, autora Abrahama Orteliusa, Typus Orbis Terrarum, 1572.

George M. Roure piše u djelu "Mesijanski i utopijski utjecaji na carsku Španjolsku":

"Do sada se tvrdnja da Campanelline ideje snažno slažu sa utopijskim mislima Quirósa usredotočila na usporedbu Španjolske monarhije (1597.) i Quirósovih memorijala (1608. – 14.)… [mi] ćemo ispitati može li Campanellin Grad Sunca (1602.) također rezonirati sa Quirósovim vizijama. Ako se koncepti u Gradu Sunca podudaraju sa Quirósovom vizijom, onda bi to moglo ponuditi daljnju podršku za vezu između Campanelle i Quirósa. Ako bi se utvrdilo da su i Španjolska monarhija i Grad Sunca odjeknuli Quirósovim memorijalima, to bi dodatno poduprlo ideje da se Španjolska kruna borila sa Campanellinom idejom univerzalne monarhije, da je Filip III. razmatrao milenaričku perspektivu kraja vremena, a da su Quirós i Campanella bili važniji nego što se do sada smatralo za stratešku i teološku misao Španjolske krune."

Quirós je tražio ovu Južnu zemlju, koju bi kolonizirao pod vlašću Španjolske krune. Zapravo, Quirós je tražio Novi Jeruzalem. Na putovanju Álvara de Mendaña y Neira, Quirós je bio glavni za kolonizaciju Solomonskih Otoka (1595.-1596.): 

Solomonski otoci su tako nazvani, jer su vjerovali da je to grad Ofir, spomenut u Bibliji. Knjige o kraljevima i Ljetopisi govore o zajedničkoj ekspediciji kralja Salomona i tirskog kralja Hirama I., u Ofir iz Ezion-Gebera, luku na Crvenom moru, koja je donijela velike količine zlata, dragog kamenja i 'algumovog drveta', te o kasnijoj neuspjeloj ekspediciji kralja Jošafata iz Jude. Poznato 'ofirsko zlato' spominje se u nekoliko drugih knjiga hebrejske Biblije. Apokrifna knjiga Novog zavjeta, "Špilja blaga", kaže: "I sinovi Ofira, to jest Senda, postavili su za svog kralja Loforona, koji je sagradio Ofir zlatnim kamenjem; sada je svo kamenje koje je u Ofiru od zlata." 

Lokacija grada Ofira do danas je nepoznata, iako se čini kao da postoji neka osnova za njegovo stvarno postojanje.

U svibnju 1606. godine, Quirósova ekspedicija je stigla do otoka kasnije nazvanih Novi Hebridi, a danas poznato kao neovisna država Vanuatu. Quirós se iskrcao na veliki otok, koji je smatrao dijelom južnog kontinenta i nazvao ga Australia del Espíritu Santo.

"U njegovim tiskanim memorijalima, posebno Osmom dijelu (koji je objavljen u Italiji, Nizozemskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj), ovo je promijenjeno u Austrialia del Espíritu Santo [Velika Južna Zemlja Duha Svetoga], igra riječi na "Austriju", u čast kralja Filipa III., koji je bio iz kuće Habsburgovaca ili 'Austrija' na španjolskom. Otok se još uvijek zove Espiritu Santo. Ovdje je izrazio svoju namjeru da osnuje koloniju, koja će se zvati Nova Jerusalem [Novi Jeruzalem].

(…)

Quirósov vjerski žar našao je izraz osnivanjem novog Viteškog reda, Vitezova Duha Svetoga. Svrha Reda bila je zaštititi novu koloniju. Međutim, u roku od nekoliko tjedana ideja o koloniji napuštena je zbog neprijateljstva Ni-Vanuatua i neslaganja među posadom." (Wikipedija)

Red Duha Svetoga (također poznat kao Hospitalci Duha Svetoga) zapravo je nastao u 13. stoljeću. Stvoren je za vrijeme pape Inocenta III., a to je bio papa kojem je Joakim od Fiore poslao svoje tri knjige na pregled, knjige koje su trebale zamijeniti Bibliju kao Vječno Evanđelje, efektivno 1200. godine, u pripremi za dolazak Novog doba, Doba Duha Svetoga, koje stiže 1260. godine. Papa Inocent III. uvelike je proširio opseg križarskih ratova i organizirao Četvrti križarski rat (1202.-1204.), koji je završio pljačkom Carigrada. Pljačka Carigrada, koju je papa Inocent III. prihvatio kao rezultat svega ovoga je dovela do obnove Bizantskog Carstva, 1261. godine.

Zapravo, papa Inocent III. je također odobrio Franjevački red, koji je 1209. godine osnovao Franjo Asiški. Matthew Ehret, u svom radu, "Milnerov okrugli stol kao vitezovi grala Mitre: Solarni kultovi od Rima do Novog Britanskog Carstva", piše:

"Templarska kripta u Jeruzalemu (za koju se tvrdi da je lokacija Solomonovog hrama, koji je Julijan Otpadnik ranije pokušao obnoviti) moguće je bila Mitrej, i nije slučajnost što su Templari nazvani "Siromašni suborci Krista i Salomonovog hrama", te da su pokušali obnoviti Salomonov hram kao dio procesa inicijacije za Kraj vremena.

Godine 1209., nakon što su Templari nadgledali četvrti križarski rat (učvršćujući kontrolu Venecije nad bivšim trgovačkim putovima Bizanta), papa Inocent III. stvorio je još jedan red nazvan "Franjevci", koji je oživio oblik poganskog štovanja prirode, predvođeno  plaćenikom koji je postao redovnik, po imenu Franjo Asiški. Franjo je ubrzo osnovao red koristeći Križ Jeruzalemskog kraljevstva (tada pod čvrstom kontrolom Templara) kao svoj amblem."

"Poput svoje kasnije inkarnacije kao isusovaca, franjevački red djelovao je kao kult povratka prirodi, sa stupnjevima inicijacije koji su uključivali egzoterično i ezoterično (skrivena učenja). I poput Ignacija Loyolskog (1491.-1556.), osnivača isusovaca, osnivač [franjevačkog] reda, Franjo Asiški (1181.-1226.), bio je bogati plaćenik koji je imao vizije, dok se oporavljao od borbi u križarskim ratovima. Za razliku od Loyole, Franjo je postao poznat po tome što je držao propovijedi ljudima, psima, pticama i drveću, tvrdeći da su svi jednako božanski budući ih je stvorio Bog.

Još jedna točka kontinuiteta, koja premošćuje mitraističko-benediktinski red sa isusovcima, pronađena je u hodočašću sv. Franje u špilju Sacro Speko u Subiacu u Italiji, 1223. godine, gdje je primio svoje stigme. Unutar poznate špilje sv. Benedikta nalazi se portret Franje koji je naručio lokalnom umjetniku da ga naslika."

Dolje lijevo je portret sv. Franje, a desno skulptura sv. Benedikta u špilji Sacro Speko: 

"Franjino ranije otkrivenje božanstva u dobi od 16 godina, u špilji na gori Subasio u Assisiju, u Italiji, bilo je prvo od mnogih kripto-mitraističkih ceremonija, koje su oblikovale njegov život [37].

Catholic Herald primjećuje da je "sveti Franjo vjerovao da moleći se u špiljama nastalim utjecajem raspeća ulazi ne samo u zemlju, koja je bila rascijepljena u trenutku Kristove smrti, već i u srce koje ih je rascijepilo, dok se širom otvaralo. Želio je ući u Kristove rane."

Do sada se naša priča usredotočila na Red svetog Benedikta, njegovu granu Cistercitski red, njegov militantni Red Templare i njihovo preklapanje sa Redom franjevaca. Podsjetimo se da je Tommaso Campanella, na kojeg su uvelike utjecala djela Joakima, bio dominikanac, i možda se u ovom trenutku pitate igra li i Dominikanski red ulogu u ovoj pozadini? Da, igra, veoma. Zapravo, Franjo Asiški (1181.-1226.), osnivač Franjevačkog reda (1209.), blisko je surađivao sa Dominikom de Guzmanom (1170.-1221.), osnivačem Dominikanskog reda (1216.).

"Iako se čini da su franjevci koji vole prirodu u potpunoj suprotnosti sa dominikancima sklonim nasilju [koji su igrali središnju ulogu u inkviziciji]... franjevci su jednostavno služili kao kontrolirana opozicija koja predstavlja pasivnu protutežu aktivnoj snazi ​​dominikanaca. Ženska mistična energija štovanja zemlje koja uravnotežuje mušku energiju rata... tako su se i mnogi franjevački svećenici našli na položajima Velikog inkvizitora.

(...)

Također je činjenica da su i Guzman i Franjo Asiški dobili papinske redove od istog križarskog pape, Inocenta III., te su obojica proglašeni svecima (i tako postali svete kultne figure), kao i da su obojica prozelitizirani među križarske plaćenike na Bliskom istoku.

Izravnu ulogu franjevačkog reda, u oblikovanju formiranja isusovačkog reda i misli Ignacija Loyolskog, rječito je opisao profesor Franco Mormando sa Sveučilišta u Bostonu."

I ima ih još mnogo, mnogo više…

Imajući sve ovo na umu, vratimo se na temu Reda Duha Svetoga.

Kao i Hospitalci sv. Ivana (kasnije nazvani Malteškim vitezovima; sa korijenima Benediktinskom redu) ili Hospitalci Duha Svetoga, nazvani tako jer im je izvorno mandat bio liječenje bolesnih, također su postali militantni po svojoj prirodi. Stekli su ogromno bogatstvo tijekom križarskih ratova. Zanimljivo je što će francuski kralj Luj XIV. ukinuti viteštvo ediktom, 1672. godine, kojim je preneseno njihovo bogatstvo Redu Notre Dame de Mont-Carmel. Kralj Luj XIV. bio je uključen u osnivanje Modernog Reda Templara, pod izravnim nadzorom svog brata, glavnog podupiratelja Stuartove kule restauracije. Također se samoprozvao "Kralj Sunce".

Dakle, sada imamo Red Duha Svetoga koji je uključen u Quirosove ekspedicije, u potrazi za Novim Jeruzalemom. Čini se kao da je  Red Duha Svetoga bio u službi Joakimove vizije Novog doba Duha Svetoga, te je njihova zadaća bila zaštititi zemlje povezane sa  osnivanjem Novog Jeruzalema, a posebno Quirosove ekspedicije.

Amblem Reda Svetog Duha (tj. hospitalaca Svetog Duha).

George M. Roure u djelu "Mesijanski i utopijski utjecaji na carsku Španjolsku", piše:

"Grad Sunca napisan je otprilike u isto vrijeme kad i niz drugih djela između 1597. i 1605. godine, čija je glavna tema bila Campanellina utopijska vizija Španjolske i katoličanstva. Campanellini spisi posebno su se usredotočili na ideju da Španjolska može postići status Božje univerzalne monarhije, a on je želio biti katalizator za upozoravanje društvene elite da je Božji dan za preobrazbu svijeta neizbježan.

… cilj 'Španjolske monarhije' bio je uvjeriti španjolsku krunu u Campanellino shvaćanje Drugog dolaska, a cilj 'Mesijanske monarhije' bio je uvjeriti vjerske vlasti da se njegovi argumenti temelje na Svetom pismu i crkvenim ocima. Nasuprot tome, ciljevi i svrha 'Grada Sunca' ostaju nejasni.

...naizgled, neke ključne kulturne karakteristike [Campanellinog] solarijanskog društva činile su se odavanjem počasti raznim neopoganskim bogovima, astrologiji i seksualnim slobodama koje su bile subverzivne prema ključnim načelima judeokršćanskih vjerskih tradicija. Stoga je jedan od elemenata koji bi osporio svaki izravan pokušaj klasifikacije 'Grada Sunca' razumjeti način na koji je povezana njegova eklektična mješavina kulturnih i vjerskih artefakata."

Hoćemo li pokušati razriješiti ovu enigmu?

Campanellin Grad Sunca, Quirosov Novi Jeruzalem i Hram Sol-Amona

Jedan od tragova Campanelline namjere pri pisanju "Grada Sunca" (1602.) jest njegova uloga u Kalabrijskoj pobuni, 1599. godine.

"Grad Sunca se također smatra simboličnim ocrtavanjem namjeravanih utopijskih ciljeva Kalabrijske pobune 1599. godine. Jedan od najkontroverznijih događaja u Campanellinom životu bio je njegov očiti pokušaj uspostavljanja idealnog društva u Kalabriji. Ono što je naizgled namjeravao postići u južnoj Italiji nosilo je obilježja mesijanskog očekivanja i dugo očekivanog Posljednjeg vremena. Njegove misli uključivale su osnivanje teokratske vlade sa Papom kao kraljem, i čudesne događaje koji bi i Papi i španjolskom kralju jasno dali do znanja da svjedoče Božjoj intervenciji, što bi ih navelo na predaju." (G. M. Roure)

Čovjek se pita je li se ovaj rad, koji je dominikanac Campanella organizirao u stvaranju idealnog društva u Kalabriji, utemeljenog na teokratskoj vladi kao novom autoritetu u Dobu Duha Svetoga (što se moglo dogoditi samo usred Posljednjih vremena) – izravno preklapao sa Posljednjim vremenima cistercita Joakima, najvećeg apokaliptičkog mislioca srednjovjekovnog razdoblja.

Joakim iz Fiorea je radio u planinama Kalabrije 1198. godine na osnivanju Opatije Fiore, strože grane cistercitskog reda pod papom Celestinom III., i u pripremi za godinu 1200. kada će njegovo Vječno Evanđelje zamijeniti Bibliju u Novom dobu Duha Svetoga, pritom je blisko surađivao sa franjevcima. Iako Novo doba nije započelo sudbonosnom godinom 1260., Joakimovi sljedbenici, ponajviše među franjevcima, nastavili su promovirati ovu milenarističku viziju Novog doba.

Roure nastavlja u svom radu "Mesijanski i utopijski utjecaji na carsku Španjolsku":

"Neki komentatori zaključili su da je Grad Sunca... imao za cilj figurativno razraditi ciljeve utopijskog društva koje je on [Campanella] pokušao pokrenuti u Kalabriji.

...Nekoliko autora tvrdilo je da se Grad Sunca prikriveno bavi ciljevima uspostavljanja univerzalne monarhije, koji nisu otkriveni u Španjolskoj monarhiji. U brojnim prilikama, u svojoj "Španjolskoj monarhiji", Campanella je tvrdio da postoje detalji njegovog utopijskog globalnog plana koji se ne mogu eksplicitno razraditi, teme arkane (arkane informacije) samo za kraljeve oči. Brojni istraživači iznijeli su ideju da se Grad Sunca referirao na skriveni plan univerzalne monarhije, koristeći figurativni jezik.

(...)

Nadalje, Donnovo tumačenje Grada Sunca uključuje: "Ovdje imamo uvid u teokraciju za koju se Campanella nadao da će jednog dana univerzalno postići… Do 1630-ih vjerovao je da je Providnost odredila španjolsku monarhiju kao sekularni instrument, putem kojeg će se uspostaviti svjetska katolička hegemonija."

Za sada je dovoljno reći da ne postoji proturječje između Campanelline jasne sklonosti 'Knjizi prirode', okultnim, magijskim proricanjima - i njegove sklonosti prema Španjolskoj monarhiji, Papi i, kako ćemo vidjeti, Francuskoj monarhiji. Mnogi su bili zbunjeni Campanellinom Gradom Sunca, koji ima jasne poganske aspekte, uključujući štovanje Sunca sa solarijanskim hramom i svećenstvom, te ono što se čini kao suprotno ideji Univerzalne monarhije. Podsjetimo se da je "reformacija cijelog širokog svijeta po Apolonovom nalogu" središnja tema za svih sedam rozenkrojcerskih manifesta. Je li Campanellina referenca u "Gradu Sunca", apolonsko Sunce kojim vlada apolonsko svećenstvo? To bi svakako objasnilo zašto tako značajan rozenkrojcerac, poput Johannesa Valentina Andreaea (autora prva tri rozenkrojcerska manifesta), svoje utopističko djelo, "Christianopolis", izravno temelji na Campanellinom "Gradu Sunca". 

To se može shvatiti samo kroz prizmu onoga što se vjerovalo da će biti nadolazeće Novo doba nakon Posljednjih vremena - Doba Duha Svetoga - koje će vladati zemljom vječno. Kao što je jasno rečeno, u ovom Dobu Duha Svetoga, crkvene organizacije kakve ih poznajemo postaju nepotrebne. Čak će i sama Biblija biti zastarjela, relikvija vremena, koja pripada Ocu i Sinu. U ovom novom dobu Duha Svetoga, nova Biblija, "Vječno Evanđelje", vladati će do kraja vječnosti, a svijetom će upravljati Red Pravednika.

Iz "Grada Sunca" je jasno (prema Campanelli) kako će ovaj 'Red Pravednika' biti mješavina okultnog svećeništva i božanske kraljevske obitelji. Španjolska kruna smatrala se dijelom ovog Novog doba Duha Svetoga, što objašnjava podršku Filipa III. misijama Quirosa u pronalasku Novog Jeruzalema, gdje bi se ova utopija mogla oblikovati, preobratiti i zavladati cijelim svijetom.

"Quirós je bio siguran da su stigli na pravo mjesto za osnivanje njegovog idiličnog društva na udaljenom otoku Terra Australis. Ne samo da je pronašao veliku luku koja je mogla primiti 1000 brodova odmah ispod ekvatora, već se na njegovoj južnoj obali nalazila i prostrana ravnica džungle, poput one spomenute u Gradu Sunca. Na ovom izvanrednom otoku imao je za cilj uspostaviti idilično društvo koje bi postalo toliko napredno društveno, intelektualno i duhovno, te bi postalo uzor ostatku svijeta. Stoga se može tvrditi da su Campanella i Quirós dijelili sličnu viziju o razvoju naprednog i idealnog društva, kako se ono izgradilo u južnim tropima i  temeljilo na proročanskoj/astrološkoj logiki. U svojoj izjavi o posjedu, Quirós je tvrdio:

"Konačno, preuzimam posjed nad ovim zaljevom, nazvanim Zaljev sv. Filipa i Jakova, i nad njegovom lukom Santa Cruz, i nad mjestom na kojem će se osnovati grad Novi Jeruzalem, na 15 10’ geografske širine, i nad svim zemljama koje sam vidio i koje ću vidjeti, i nad cijelim ovim područjem juga sve do pola, koje će se od sada zvati Austrialia del Espíritu Santo." 

(…)

Campanella je također implicirao da su Solarijanci vjerovali da je Božji vječni plan mesijanski. Osim što su vjerovali u Abrahamovog Boga, narativ u "Gradu Sunca" prikazuje stanovnike koji kao da vjeruju da će se ljudsko društvo neizbježno preobraziti. Campanella otkriva da su, iako bili zainteresirani za kraj svijeta i što je Isus iz Nazareta rekao o zvijezdama, također čekali obnovu svijeta i vjerovali u strašne posljedice Adamovog grijeha, koji je Mesiju učinio nužnim.

(...)

Campanella je sažeo ono što su Solarijanci očekivali da će se dogoditi na Zemlji božanskom providnošću:

"...nakon pojave nove zvijezde u Kasiopeji, doći će do velike nove monarhije, reformacije zakona i umjetnosti, novih proroka i opće obnove. Oni [Solarijanci] kažu da će sve to biti od velike koristi kršćanima, ali prvo će svijet biti iščupan i očišćen, a zatim će biti ponovno zasađen i obnovljen." (Roure)

[Napomena autora: Ovo još jednom podsjeća na rozenkrojcerske manifeste koji su također govorili o zori novog doba, ali sa pojavom novih zvijezda u zviježđima Serpentarij (Zmije) i Labuda. To je spomenuto u Confessio (1615.) kao proročanstvo novog doba i prikazano je na gravuri "Rosicrucian Invisible College", što je prikazano na slici dolje: zmija i labud u lijevom i desnom kutu]

"U svojim "Spomenicima", Quirós je također prikazao idilično društvo na Terra Australis kao prakticiranje novog oblika rimokatoličanstva... Quirós se smatrao donositeljem prave religije masama Velike Južne Zemlje. Međutim, njegova pretpostavka da je Posljednje vrijeme počelo, također se podudarala sa očekivanjem da će Rimokatolička crkva proći kroz značajne promjene. Novi katolicizam koji će narod Terra Australis iskusiti razlikovao se od crkve u Europi i Americi, iako će na kraju i njih zahvatiti obnova. Slično Solarijancima, novo doba u katolicizmu poprimilo bi mesijanski fokus kako je svima, uključujući crkvene vođe, postajalo sve očitije da je Posljednje vrijeme stiglo.

Quirós je tvrdio da će Crkva i država morati "iskorijeniti" stare načine upravljanja vjernicima, koje im je Bog povjerio. Preobrazba Crkve biti će obilježena doživljavanjem čudesnih djela, a potrebe društva biti će zadovoljene rigoroznom primjenom kršćanskih vrijednosti, poput ljubavi, vrline, pravde i milosrđa, što će dovesti do fizičke i duhovne obnove, koja podsjeća na idilične uvjete koji su postojali u Edenu prije pada. Kao što je Campanella napisao u vezi sa Solarijanskim očekivanjima, novi katolicizam, koji je Quirós očekivao u Terra Australis, bio bi u središtu "iskorištavanja i čišćenja", a zatim "ponovnog sađenja i obnove" svijeta, kako je Bog izvorno planirao. Stoga se može tvrditi da je novi katolicizam, koji je Quirós očekivao za stanovnike Terra Australis Incognite, dijelio brojne elemente religije koju su prakticirali Campanellini metaforički Solarijanci." (Roure)

Ovo opet dijeli veliku sličnost sa rozenkrojcerskim manifestima. "Ovdje je opća reformacija svijeta najavljena u rozenkrojcerskim manifestima opisana kao svjetska reformacija, koju su ljudi Bohemije očekivali postići putem Palatinskog kneza izbornika. Iako uključuje određene reforme u obrazovanju, crkvi i pravu, ova opća reformacija ima milenarističke prizvuke; vratiti svijet u stanje u kojem ga je Adam zatekao, što bi ujedno bilo i Saturnovo zlatno doba." 

"Dakle, u "Confessio", drugom rozenkrojcerskom manifestu, kaže se da opća reformacija nagovještava "veliki priljev istine i svjetla", kakvo je okruživalo Adama u Raju, a koji će Bog dopustiti prije kraja svijeta... kaže se da će ovo tisućljeće, ovaj povratak u zlatno doba Adama i Saturna, biti potpomognut od strane visokog društva rozenkrojcera... [alkemijska] transmutacija... [prema] zlatnom dobu i povratku Adamovoj nevinosti." 

Roure nastavlja: 

"U Quirósovom utopijskom društvu... njima bi upravljao poseban politički establišment na čelu sa osobom zvanom El Legal, određenog odjeka na solarijanskog metafizičara, a ne na monarhiju ili republiku; i posjedovali bi samopouzdanje da će se njihov idilični način života izvesti u ostatak svijeta.

... Neobične sličnosti između Campanelline solarijanske kulture i Quirósovog društva Terra Australis podupiru argument da Grad Sunca u sebi sadrži ciljeve univerzalne monarhije, a Quirósovi Spomenici mogu osvijetliti što su oni bili.

(...)

Novi Jeruzalem, opisan u Quirósovim Spomenicima, također je bio arhetip idealnog grada. Jedan od najneobičnijih ciljeva, koje je Quirós bio odlučan postići, bilo je izgraditi grad Novi Jeruzalem na otoku Espíritu Santo. U kršćanstvu i judaizmu, Novi Jeruzalem smatran je arhetipskim gradom, jer je bio određen da bude Božjim gradom. Općenito, u milenijalnom kršćanstvu, Novi Jeruzalem zamišljan je kao onaj koji obitava u duhovnom carstvu. Duše preminulih, proglašenih dostojnima vječnog života, navodno su se uzdizale u Novi Jeruzalem.

Sa druge strane, u mesijanskom kršćanstvu, čiji su Quirós i Campanella bili sljedbenici, Novi Jeruzalem zamišljan je kao različito izgrađen na zemlji, spušta se sa neba na zemlju, ili je postojeći zemaljski grad preobražen da igra tu ulogu. Slično Campanellinom idiličnom gradu Solu, Novi Jeruzalem bi stanovnicima pružio način života tako uzvišenih standarda, za koje je Quirós smatrao da ih ne može opisati riječima.

Obrazovao bi svoje građane, uključujući i autohtono stanovništvo, ljubavlju, vjernošću i umjerenošću, te bi bio središte novog oblika dobrohotne vlade, na čelu sa El Legalom i uključivao bi uzvišeni katolicizam koji se prakticira u izvanrednom hramu, a koji bi konkurirao hramu sv. Petra u Rimu. Poput Campanelle, Quirós je zamišljao da će Novi Jeruzalem biti planski izgrađen grad, savršen od samog početka, globalna ikona, kojoj se u budućnosti neće dodavati nove stvari. Bio bi to sveto mjesto za uzvišenu rimokatoličku religiju, a kako bi duhovna i fizička premoć društva Novog Jeruzalema postajala poznata diljem svijeta i oponašana, jedinstvena uloga i slava grada proširila bi se globalno.

(…)

Campanellin grad Sol trebao je imati ogroman hram, sa elementima izvedenim iz judaizma. Solarijanske veze sa drevnom židovskom religijom i hramskim štovanjem odražavale su se u ritualnim praksama u hramu Sol. Fizički dizajn Solarijanskog hrama bio je suprotan hramovima koji su zauzimali brdo Morija u Jeruzalemu kroz mnoga stoljeća. Židovski hram bio je pravokutan sa dva odjeljka, nazvana Sveti i Svetinja nad svetinjama. Nasuprot tome, Solarijanski hram bio je kružan, očito bez odjeljaka."

Campanelin hram Sola, posebno u kontekstu Quirosovih ekspedicija u potrazi za Novim Jeruzalemom, gotovo sigurno se odnosi na Solomonov hram. Međutim, obzirom na Sol (kao u suncu), može se shvatiti kao jasna veza s Apolonovim hramom. Podsjetimo se iz prijašnjih dijelova na značaj Apolonovih kultova kroz stoljeća, uključujući i onaj samoprozvanog "Kralja Sunca" Luja XIV., ili na gnostičko shvaćanje Salomonovog hrama kao Sol-Amona.

"Rekao bih kako je poruka u Campanellinom kriptičnom narativu o Gradu Sunca da solarijansko štovanje predstavlja novi i  transformirani katolicizam, a njihov hram aludirao je na židovski inspirirano svetište, što se očekivalo i u Novom Jeruzalemu, koji je Quirós želio izgraditi na otoku Espíritu Santo.

Quirós je također implicirao da će u Novom Jeruzalemu postojati nova manifestacija drevnog židovskog hrama.

U knjizi Otkrivenja, ne kaže se da grad Novi Jeruzalem sadrži središnji hram. Međutim, u kasnijim razradama o tome kakav bi Novi Jeruzalem bio, dodan je pojam hrama.

(...) Međutim, konačnu inkarnaciju hrama, koji je preuredio Herod Veliki (oko 20. pr. Kr.), uništili su Rimljani 70. godine, i nikada nije obnovljen. Stoga su kršćani u sljedećim stoljećima možda smatrali prikladnim da će - nakon što stari Jeruzalem postane Novi Jeruzalem tijekom Posljednjeg vremena - biti izgrađen novi hram pod utjecajem Ezekielovog vizionarskog hrama.

U svojim "Spomenicima", Quirós spominje izgradnju središnje crkve u Novom Jeruzalemu, ali je bio oprezan u opisivanju građevine kao hrama sa židovskim korijenima. Spomenuo je jedinstvenost Novog Jeruzalema u odnosu na idiličnu hegemoniju koju će katoličanstvo i Španjolska provesti. Više je puta potvrdio ideju da vjeruje kako je ovaj projekt najuzvišeniji i najsvetiji od početka svih vremena. Govorio je o stanovnicima Espíritu Santo kao radnicima sa mramorom, ključnoj vještini pri izgradnji Novog Jeruzalema i njegove značajne središnje crkve.

U Rimu je imao posla s isusovačkim svećenikom Juanom Bautistom Villalpandom koji je bio suarhitekt verzije Ezekielovog vizionarskog hrama koji je Filip II. Španjolski namjeravao izgraditi.[57] Međutim, u svom opisu glavne crkve u Novom Jeruzalemu, Quirós nije detaljnije opisao ulogu koju će ona igrati. ..(...)...

Još jedan ključni član njegove ekspedicije bacio je više svjetla na značaj glavne crkve, koju je Quirós namjeravao izgraditi. Don Diego de Prado y Tovar bio je inženjer i graditelj na ekspediciji, koji je na kraju kritizirao Quirósa i ono što je on namjeravao pokrenuti. U Pradovom izvješću postaje jasno da je Quirós namjeravao izgraditi hram u svom antipodskom Novom Jeruzalemu, pod utjecajem istog židovskog štovanja hrama kakvo je bilo u Campanellinom Solarijanskom hramu.

(...) Novi Jeruzalem bio bi utopijski grad sa idiličnim društvom. Opisao je društvo kao superiorno, ali dobrohotno prema svijetu oko sebe. Trebao je biti model za buduću civilizaciju, koja će se pod utjecajem teokracije izvoziti globalno. Namjeravali su graditi brodove i slati vojske da pobijede neprijatelje Španjolske i katoličanstva, promičući svoje savršeno društvo ostatku svijeta, kao što su i Solarijanci očekivali. U svom 30. memorijalu, Quirós je izjavio da će idilično društvo Novog Jeruzalema osigurati globalnu dominaciju Španjolske i Rimokatoličke crkve…

I vizije Campanelle i Quirósa su formulirane sa namjerom održavanja određene razine tajnosti. Tvrdim, obzirom na brojne sličnosti u primarnim izvorima, da je vjerojatno da Quirósovi memorijali otkrivaju Campanelline tajanstvene detalje i stvarnu globalnu agendu Španjolske krune u odnosu na Terra Australis Incognita, Novi Jeruzalem i ulogu njegovog idealnog društva.

(…) Grad Sunca bi izvezao svoju idiličnu kulturu u ostatak svijeta, a Novi Jeruzalem bi učinio isto, pomažući u ispunjavanju fizičkog i duhovnog uzdizanja čovječanstva u pripremi za Drugi dolazak."

Veza sa Rozenkrojcerima

Podsjetimo, Campanella je oslobođen iz 27-godišnjeg zatvora u Napulju od strane pape Urbana VIII. zbog njegovih navodnih sposobnosti u "magijskom proricanju" i astrološkim pitanjima.

Međutim, 1634. godine izgleda kao da će se ponovno razbuktati kalabrijska pobuna, koju je predvodio jedan od Campanellinih sljedbenika. Nakon što je otkriven, Campanella bježi iz Italije u Francusku, uz pomoć kardinala Barberinija i francuskog veleposlanika de Noaillesa, gdje je dobro primljen na dvoru Luja XIII. (otac Luja XIV., Kralja Sunca). Kardinal Richelieu, poznat pod nadimkom l'Eminence Rouge (Crvena Eminencija), bio je moćni nadzornik vladavine kralja Luja XIII., kao i vladavine kralja Luja XIV. Njegovu je poziciju, nakon njegove smrti nastavio učenik, isusovac kardinal Mazarin. Značajno je što će se kralj Luj XIII. oženiti Anom Austrijskom, kćerkom Filipa III. Španjolskog. Dakle, to se može shvatiti kao ujedinjenje francuskih i španjolskih monarhijskih ciljeva, putem ovakvog bračnog saveza. 

Campanella provodi ostatak svojih dana pod zaštitom Francuske, točnije kardinala Richelieua, i dobiva mirovinu od kralja Luja XIII. Campanellina posljednja pjesma jest napisana u čast rođenja kralja Luja XIV., "Ecloga in portentosam Delphini nativitatem". Zapravo, Campanella je na dvoru prorekao kako će sin Luja XIII., Luj XIV. od Francuske (1638.–1715.), "le Roi Soleil", "Kralj Sunce"  izgraditi egipatski "Grad Sunca". Prema Danielu J. Donnu: "1637. godine je Campanella pisao Richelieuu i zamolio ga neka izgradi Grad Sunca. Treća verzija Campanellovog djela, "Civitas Solis", objavljena u Francuskoj 1637. godine, prilagodila je Grad Sunca imajući na umu Richelieuove ambicije za francusku monarhiju. U posveti Richelieuu svog djela "De sensu rerum et magia", Campanella apelira na kardinala neka izgradi Grad Sunca." 

Podsjetimo se kako je Filip III. Španjolski razmatrao milenaričku perspektivu kraja vremena, što je jasno istaknuto u Quirosovim ekspedicijama, također da je Quiros u Rimu imao posla sa isusovačkim svećenikom, Juan Bautistom Villalpandom, koji je bio suarhitektom verzije Ezekielovog vizionarskog hrama, koji je Filip II. Španjolski namjeravao izgraditi. Dakle, i Filip II. i Filip III. Španjolski uvelike dijele zajedničku misiju u potrazi za Novim Jeruzalemom i izgradnji Hrama Sol-Amon. Oba ova kralja iz kuće Habsburg, također su bili velemajstori Reda zlatnog runa, katoličkog viteškog reda osnovanog 1430. godine. Filip II. služio je kao njegov velemajstor od 1556. do 1598. godine, a Filip III. kao njegov velemajstor od 1598. do 1621. godine - što se preklapa sa kobnom godinom 1620. koja je zapalila Bohemiju. 

Ovratnik i značke viteza španjolskog reda.

Zanimljivo je da je Lukas de Heere (1534.-1584.), uspješan flamanski slikar, grafik, dramatičar, pjesnik i pisac, dobio narudžbu za naslikavanje nekoliko grbova i ploča za Red zlatnog runa, kao što je slika na naslovnici. 

Godine 1559. naslikao je i sliku "Kraljica od Sabe posjećuje kralja Salomona", po nalogu kancelara Vigliusa van Aytte, u čast 23. poglavlja Reda zlatnog runa kojim je predsjedavao Filip II. Španjolski, tadašnji veliki majstor.