7. Na putu za Novi Jeruzalem

Robert Fludd: "Summum Bonum" ili "Najviše dobro" (1629.); gornja slika je naslovna stranica, sa frazom "Ruža daje pčelama med"

Pegaz sa nebeskog svoda: Pansofijski manifest

Središnje mjesto u pozivu rozenkrojcera na svjetsku reformu zauzimalo je učenje pansofizma ili pansofije, koncept obrazovnog sustava "univerzalnog znanja", koji je predložio John Amos Comenius. Dakle, baš kao što bi postojao poziv na ono što bi bila  univerzalna religija, tako bi rozenkrojceri pozivali i na sustav "univerzalnog znanja". Podsjetimo se, Komenski je bio član Češke braće i duhovni otac Zinzendorfovih Moravaca. Komenski će blisko surađivati ​​sa Andreaeom, autorom "Kemijskog vjenčanja", u daljnjem provođenju ove rozenkrojcerske reforme u obrazovanju.

Drugi najveći fokus Komenskog je prepoznat kroz unapređenje Baconove misije organiziranja cjelokupnog ljudskog znanja, nešto što je izneseno u Baconovoj knjizi "Unapređenje učenja" (1605.), gdje uvodi i popularizira znanstvenu metodu promatranja, skepticizma i provjerljivosti. Baconovi spisi postavili su temelje za kasnije Kraljevsko društvo u Londonu, fizičku manifestaciju  Nevidljivog kolegija Rozenkrejcera. Bacona samo Kraljevsko društvo prepoznaje kao jednog od svojih osnivača.

Godine 1618., dvije godine nakon objavljivanja trećeg Rozenkrejcerskog manifesta, Teofil Schweighardt objavio je djelo pod naslovom "Ogledalo mudrosti Ružinog Križa", koje se smatra četvrtim Rozenkrejcerskim manifestom. Mnogi znanstvenici smatraju da je ime Teofil Schweighardt bio pseudonim Daniela Möglinga.

Frances Yates piše:

"U ovom djelu, Theophilus Schweighardt, koji bi mogao biti Daniel Mögling... oduševljen je 'Pansofijom' Bratstva i njihovim trostrukim aktivnostima, koje klasificira kao: (1) božanski magične, (2) fizičke ili 'kemijske' i (3) 'Tertriune' ili religiozne i katoličke. Vjeruju u 'božanskog Iliju' (aluzija na Paracelsusovo proročanstvo o dolasku Ilije). Posjeduju fakultete sa velikim knjižnicama, te sa posebnim entuzijazmom čitaju djela Tome Kempisa, pronalazeći ovdje, u kršćanskoj mističnoj pobožnosti, pravu 'magnaliju', konačno objašnjenje makro-mikrokozmičke misterije."

Čudno je što bi ovaj rozenkrojcerski manifest koristio opis "religiozno i ​​katoličko" kao opis "Pansofije" svog Bratstva...

Na prednjoj strani tiska nalazi se ova slika:

Nevidljivi kolegij Rozenkrejcera. Kuća Duha Svetoga, kako ju je prikazao Matthäus Merian u djelu Daniela Möglinga "Ogledalo Rozenkrejcerove mudrosti" ("Speculum sophicum rhodo-stauroticum", 1618.). Krila pokazuju isključivo duhovnu prirodu prebivališta bratstva, dok natpis 'moveamur' pokazuje da su 'pokrenuti [Duhom Svetim]'. Sa desne strane pobožni istraživač bratstva priznaje svoje neznanje dok gleda u Boga i hvata se za sidro vjere i nade, dok je sa lijeve strane 'bunar zabluda i mišljenja', odredište za one tragače koji ne mogu prevladati prokletu filautiju (ljubav prema sebi) kako bi otkrili iskru božanske dobrote u sebi (Mögling, 1618: 11-12, 23). Izvor: https://www.researchgate.net/figure/The-house-of-the-Holy-Spirit-as-depicted-by-Matthaeus-Merian-in-Daniel-Moeglings-Mirror_fig1_349862080

Frances Yates dalje piše:

"Ovaj otisak (frontispis) prikazuje neobičnu zgradu [vidljivu na gornjoj slici] iznad koje se nalazi natpis koji sadrži riječi 'Collegium Fraternitatis' i 'Fama', a datiran je 1618. Na zgradi, sa obje strane vrata, nalaze se ruža i križ. Stoga pretpostavljamo da sada vidimo prikaz Nevidljivog kolegija Braće RC. Još jedan glavni rozenkrojcerski amblem aludira se na krilima sa Jehovinim imenom, izražavajući riječi koje pečatiraju zaključak Fame, 'Pod sjenom tvojih krila, Jehova.' Na nebu, lijevo i desno od središnjeg Imena i krila, nalaze se Zmija i Labud, koji nose zvijezde i aludiraju na 'nove zvijezde' u Serpentariju i Labudu, spomenuti u Confessio kao proročanstvo novog doba.

Ruka koja izlazi iz oblaka oko Imena drži zgradu, kao na niti, a sama zgrada je krilata i na kotačima. Znači li to da je krilati, pokretni Koledž Bratstva Ružinog Križa Nigdje, poput Utopije, nevidljiv, jer nepostojeći u doslovnom smislu? Koledž Ružinog Križa brane tri figure na njegovom bedemu, koje nose štitove na kojima je ugravirano Ime i mašu nečim što izgleda kao perje. Jesu li to anđeoske prisutnosti koje brane one koji žive pod Sjenom Krila?"

Još jedno rozenkrojcersko djelo, objavljeno iste godine (1618.), bilo je djelo 'Josepha Stellatusa', koji je napisao knjigu na latinskom pomiješano sa njemačkim, pod naslovom "Pegaz sa nebeskog svoda ili Kratki uvod u mudrost starih", koju su Egipćani i Perzijanci nekoć nazivali "Magijom", ali je danas časna Bratstvo Ružinog Križa ispravno naziva "Pansofijom"; sastavljenu u zahvalu Pravednom i marljivom mladiću od strane Josepha Stellatusa, učenika Tajne filozofije. Nalik Pegazu."

Sumnja se da je Daniel Mögling napisao i ovo djelo, pod pseudonimom Stellatus. "Pegaz sa nebeskog svoda" je posljednji, od šest rozenkrojcerskih manifesta, dok je peti "Pandora Šestog doba".

Dakle, imamo: Famu (1614.), Ispovijest (1615.), Kemijsko vjenčanje (1616.), Ogledalo mudrosti Ružinog Križa (1618.), Pandoru šestog doba (1618.) i Pegaza sa nebeskog svoda (1618.) koji se prepoznaju kao šest rozenkrojcerskih manifesta.

"Ogledalo mudrosti" i "Pandoru šestog doba" napisao je Theophilus Schweighardt, odnosno Daniel Mögling. "Pegaza" je napisao netko pod pseudonimom Joseph Stellatus, ali je to vjerojatno također Daniel Mögling.

Ova tri rozenkrojcerska djela, Ogledalo mudrosti, Pandora i Pegaz, objavljena su 1618. godine anonimno (tj. pod pseudonimima) i bez spominjanja lokacije ili tiskare, što znači da su htjeli da ta djela budu u potpunosti nemoguća za praćenje.

Naslovna stranica djela "Pegaz sa nebeskog svoda" kaže: "Pegaz će pasti na zemlju sa uzvišenih nebesa, da posvuda pročisti rane Djevojačke Europe, zahvaljujući Apolonu i posebnoj prerogativi Muza. Godine 1618."

Zanimljivo je što djelo zahvaljuje 'Apolonu'. Prema Yates: "Stellatus daje jednu od najjasnijih definicija rozenkrojcerskog pokreta inspiriranog drevnom teologijom, koja potiče istraživanje prirode. On je snažno protivnik Aristotela i zalaže se za animistička tumačenja prirode." 

"Pansophers: Custardians of the Rosenkrojcer and Hermetic Traditions" (https://pansophers.com/pegasus/) piše:

"…‘Pegaz sa Nebeskog svoda’, jedan od najranijih značajnih rukopisa rozenkrojcera koji se pojavio nakon manifesta… napisao ga je isti autor kao i ‘Ogledalo mudrosti Ružinog Križa’, a to je Daniel Mögling, što ga čini tako vrijednim.

Mögling predstavlja važno djelo, koje je napisano kao 'ulazna vrata’ za tragaoce da proučavaju rozenkrojcerski put. Piše kao netko tko je upućen. Mögling jasno povezuje ovo konačno otkrivenje sa prvim pravim manifestom, ‘Reformacija cijelog širokog svijeta po Apolonovom nalogu’, predstavljajući Apolonovog glasnika, Pegaza, koji čuva ulaz u Olimp na planini Parnas. Tu sve počinje. Ovdje sve završava.

Za studente koji tek počinju proučavati rana djela, Fama – budući je izvorni manifest bratstva RC, napisan kao odgovor na, i objavljen zajedno sa 'Reformacijom cijelog širokog svijeta po Apolonovom redu'.

Nakon Fame slijede Ispovijest i Kemijsko vjenčanje, čime se upotpunjuje ono što većina naziva 'tri manifesta'. Mnogi su u to vrijeme Apolonov dokument smatrali prvim pravim manifestom. Nakon tri njemačka manifesta slijede Ogledalo mudrosti, Pandora šestog doba i konačni Pegazov dokument, što čini ukupno 7 'manifestâ' koje su otkrili Rozenkrojceri.

Möglingova djela proširuju rozenkrojcerske studije. Njegovo Ogledalo mudrosti, npr. opisuje lokaciju Koledža RC, a ovaj Pegazov dokument definira ne samo pansofiju, već i točno opisuje kako treba PROUČAVATI put RC."

Dakle, prvi pravi rozenkrojcerski manifest je vrlo značajno "Reformacija cijelog svijeta po Apolonovom redu", naslov koji prilično jasno daje do znanja njegovu namjeru i postavlja pozornicu za šest rozenkrojcerskih manifesta koji će uslijediti, te "Pegazom"  zatvara krug natrag do Apolona. Dakle, Apolonov red je smješten u središte ovog rozenkrojcerskog reformističkog pokreta.

Prije nego nastavimo s raspravom o novoj obrazovnoj strukturi, Pansofiji, koja bi bila uključena u vodeća sveučilišta u Engleskoj i Sjedinjenim Državama, temeljem onoga što je navedeno u rozenkrojcerskom manifestu Pegaza/Apolona, ​​moramo razjasniti kako su učenja teozofije, poznata kao kršćanska teozofija ili boemovska teozofija, istovremeno bila uključena u Möglingove rozenkrojcerske manifeste.

Kršćanska teozofija definirana je kao niz stavova unutar kršćanstva koji se usredotočuju na postizanje izravnog, neposrednog znanja o prirodi božanstva, te podrijetlu i svrsi svemira. Unutar rozenkrojcerskog pokreta, mislim da je pošteno reći, kako se teozofija shvaćala kao težnja za postizanjem skrivenog znanja ili mudrosti, za koju se vjerovalo da će se otkriti kroz tajne ili misterije drevne prošlosti, što će stoga donijeti put do prosvjetljenja i spasenja. Židovska kabala je u te svrhe uključena u kršćansku teozofiju.

Jakob Boehme (njem. Böhme) se prepoznaje kao začetnik "kršćanske teozofije". Međutim, njezin pravi otac je zapravo Paracelsus, čije je djelo temelj na kojem je izgrađena filozofija, slično kao i rozenkrojcerski pokret.

"Boehme je počeo pisati neposredno prije prvog tiskanog izdanja rozenkrojcerske Fame. Njegovo najranije djelo je "Aurora", obećavajući novu zoru uvida, poput tog manifesta. Boehme je imao za cilj osvježiti inspirirano Paracelsusom i alkemijskom filozofijom - mrtvilo i suhoću suvremene luteranske pobožnosti, što je bio cilj rozenkrojcerskih pisaca. Bohemeov rodni grad bio je blizu Görlitza, u Lužici, na granicama Češke. Živeći u to vrijeme i tamo gdje je živio, Boehme je mogao znati za rosikrucijansku buru, za pokret oko Palatinskog kneza-izbornika i njegov katastrofalni neuspjeh 1620. godine. Jedan od rijetkih datuma, koji su  poznati u Boehmeovoj nejasnoj biografiji, jest da je bio u Pragu te 1620. godine. Iako nema dokaza o bilo kakvoj vezi između Boehmea i rosikrucijanskog pokreta, moglo bi se reći da je on vrsta njemačkog 'kemičara' kakavog su se autori manifesta nadali privući." (F. Yates)

Zanimljivo je što Wikipedia piše:

"Pojam teozofija korišten je kao sinonim za teologiju već u 3. stoljeću. Djelo "Summa philosophiae" iz 13. stoljeća, i pripisuje se  Robertu Grossetesteu, napravilo je razliku između teozofa i teologa. U 'Summi' su teozofi opisani kao autori inspirirani samo svetim knjigama, dok su teolozi (poput Pseudo-Dionizija Areopagita i Origena) opisani kao oni čiji je zadatak bio objasniti teozofiju. Stoga su ti termini označavali suprotno od današnjeg značenja.

Tijekom renesanse, upotreba termina se promijenila i odnosila se na gnostičko znanje koje pojedincu nudi prosvjetljenje i spasenje kroz znanje o vezama za koje se vjeruje da ga ujedinjuju sa svijetom božanskih ili posredničkih duhova.

Kršćanska teozofija nastala je u Njemačkoj u 16. stoljeću. U velikoj mjeri inspirirana djelima Paracelsusa (1493.–1541.)."

Iz ovoga se čini da je Paracelsus bio odgovoran za popularizaciju nove definicije "teozofije" koja se sada trebala odnositi na gnostičko znanje. Theo na starogrčkom znači Bog; sophia znači mudrost, stoga bi cijela riječ teozofija značila božja mudrost. Treba primijetiti da je u staroj Grčkoj bilo mnogo filozofskih termina koji su završavali na -sofia, stoga ne bi trebali tumačiti upotrebu riječi 'sofija' kao specifičnu za teozofiju. Umjesto toga, riječ koja završava na -sofia značila bi jednostavno: mudrost u toj temi.

Dakle, tek stoljećima nakon nastanka riječi "teozofija" - riječ "sofija" se počela shvaćati kao referenca na gnostičku "Sofiju", a ne na izvornu starogrčku etimologiju. Drugim riječima: značenje teozofije je u potpunosti reformirano da bi označilo nešto drugo, a čini se da je Paracelsus uvelike zaslužan za popularizaciju svega toga. 

"Sofija" je, prema gnostičkom shvaćanju, predstavlja "Mudrost" i jedan je od ženskih aspekata Boga.

Wikipedia dalje piše:

"Gnostici su smatrali da je ona sizigija, odnosno ženska blizanka Isusa, tj. Kristova zaručnica, i Sveti Duh Trojstva. Povremeno se naziva i Ahamōth (Ἀχαμώθ, hebrejski: חכמה chokmah) i Prunikos (Προύνικος). U tekstovima iz Nag Hammadija, Sofija je najviši eon ili antropska emanacija božanstva."

Kao što je vidljivo iz naslova "Pegaza", uvodi novi obrazovni kurikulum koji pozivaju svijet neka se usvoji Pansofija, središnja nit ovog sustava "univerzalnog znanja", te se čini usmjerenim  na ponovno otkrivanje tajni drevnih misterija. Naravno, pitanje je kako prosuđivati ​​i interpretirati ono što trebamo iz drevnih misterija. Jer ako su misteriji, sigurno će ih trebati interpretirati.

Gnosticizam, kako je shvaćen u kontekstu 17. stoljeća, trebao je dalje proširiti grčko-rimske misterije kroz njihovu leću. Međutim, samo zato što je nešto staro ili "drevno" - ne čini ga inherentno superiornim, niti istinitijim. Kao što vidimo sa  gnostičkim pristupom, to nije toliko proučavanje znanja, koliko je ponovno pojavljivanje starih mitova i bogova iz Starog svijeta, svijeta prije Krista. Drugim riječima: povratak starim bogovima značio je povratak starom svijetu ljudi, svijetu brutalnosti i praznovjerja, oko za oko, kako bi odgovaralo vrlo stvarnoj političkoj agendi.

Taj svijet brutalnosti, gdje se načelno postupalo 'oko za oko', bilo je upravo ono na što su upozoravali klasični starogrčki pisci, poput Eshilove trilogije "Orest" i Sofoklovih djela. Dakle, gnostički pogled na stari svijet predstavljao je jednu stranu priče, tabor sa kojim su se u svoje vrijeme borili Eshil, Sofoklo i Platon.

Međutim, budući kršćanstvo nije bilo nešto čemu su se rozenkrojceri mogli izravno suprotstaviti, bilo je potrebno iskoristiti delfski, odnosno apolonski jezik, kako bi se to zaobišlo. Dakle, kada ogulimo sve slojeve gnosticizma, postaje prilično jasno da nije bilo ljubavi prema Kristovim učenjima. To je prilično eksplicitno izraženo u rozenkrojcerskoj proklamiranoj ljubavi prema Knjizi prirode iznad svega, i njihovom pozivu na Saturnovo zlatno doba, povratak "primitivnom kršćanstvu!, Adamovom raju.

(Napomena autora: Riječ "delfski" potječe iz kulta Apolona u Delfima, gdje je svećenica bila poznata po tome što je izgovarala iskrivljene gluposti, koje bi zatim svećenik "preveo". Međutim, proročanstvo se uvijek davalo u obliku zagonetke i ljudima se  govorilo da samo najmudriji mogu odgonetnuti njezino pravo značenje. To je zapravo bila odlična krinka za političku manipulaciju.) 

Žalosno je što je toliko malo ljudi razumjelo što je ovaj poziv doista predstavljao, jer je to bio poziv na povratak svijetu koji je postojao prije Kristovih učenja. Pokušaj oslobađanja od onoga što su oni smatrali "okovima" kršćanskog zakona, točnije: zakona koji je zabranio stari svijet žrtvovanja (ljudskog i životinjskog) i idolopoklonstva, a koji su bili središnji dio za djelovanje mračnih grčko-rimskih misterijskih kultova.

Opet, vrlo zanimljivo, ali Wikipedia piše o tome odakle je novi pojam "teozofija" mogao potjecati:

"Njegovo ezoterično značenje pojavilo se tijekom renesansnog razdoblja, moguće potječe iz "Arbatel De Magia Veterum" iz 1575. godine, latinskog grimoara i prvog djela koje je povuklo dualizam između onoga što naziva "antropozofija" (ljudsko znanje) i "teozofija" (božansko znanje). Posljedično je korišten u raznim ezoterijskim kontekstima, npr. od filatelista i kršćanskog mistika Jakoba Böhmea."

Ironično, ali kršćanska teozofija i pijetizam stekli su popularnost u 17. i 18. stoljeću, kao odgovor na ortodoksnost luteranske reformacije. Sa ovog stajališta možemo bolje razumjeti da rozenkrojcerski manifesti, koji su jasno promovirali paracelsističku filozofiju, uključujući "kršćansku" teozofiju i pansofiju, nisu imali nikakvu posebnu odanost luteranskoj reformaciji, unatoč tome što su "trubili" taj poziv u svojim Fama i Confessio, i odvodeći tako protestantski svijet u Tridesetogodišnji rat.

Još je više otkrivajuće pravo lice kršćanskog mističnog pokreta teozofije (vezanog za gnosticizam) kada vidimo njegovu manifestaciju u 19. stoljeću, kroz djela Edwarda Bulwer-Lyttona, i njegove plagijatorice Helene Blavatsky, gdje je njegov kršćanski veo tada u potpunosti uklonjen.

Bulwer-Lytton i Blavatsky nisu nedosljedni u promicanju teozofskih manifestacija, već ih provode u njihovom zakonitom smjeru, smjeru kojim su oduvijek trebale biti. Otuda masonske manifestacije, koje su se također pojavljivale u tom razdoblju, poput Hermetičkog reda Zlatne zore, rozenkrojcerskog slobodnog masonskog reda i kultova koji će se formirati oko djela Éliphasa Lévija, (npr. Agape loža Aleistera Crowleyja) koji će također biti povezani sa slobodnim zidarstvom.

Prikaz Sabatejskog jarca iz djela "Dogme et Rituel de la Haute Magie", Éliphasa Lévija, iz 1856. godine. Grb nosi latinske riječi SOLVE (otopiti) i COAGULA (zgrušati), što odražava duhovnu alkemiju Lévijevog djela.

Umjesto toga, najdosljednija karakteristika koju je izražavala rozenkrojcerska "filozofija" bila je izazov ortodoksiji bilo kojeg oblika, bilo da se radi o katoličkoj, protestantskoj, ili bilo kojoj drugoj religiji, jer je njena doktrina bila doktrina "primitivnog kršćanstva", ili prikladnije: primitivne univerzalne religije, što se jasno vidjela usklađenom sa poganskim svijetom Apolona.

Stoga, rozenkrojcerski manifesti nisu radili na ujedinjenju ili jačanju protestantske unije protiv korupcije i brutalnosti Katoličke crkve, iako se izvorno promovirala kao takva, već su radili na stvaranju trnja za trnjem unutar svih vjerskih tabora, unutar svih vjerskih denominacija. Krajnji cilj je, naravno, bila njihova vizija onoga što je u konačnici bila - apolonska religija.

Promovirajući se kao oni koji nisu opterećeni nijednim oblikom religijske doktrine, mogli su biti prihvaćeni u razne religijske tabore: židovski, kršćanski i muslimanski. Nedostatak strukture su promovirali kao "prosvjetiteljstvo". Međutim, što ako je namjera bila subverzija? Kao što ćemo vidjeti, rozenkrojcerska metoda kao ogledalo isusovačke metode, bila je konformizam prema van, dok se subverzija izvršila iznutra.

Ishodi, za one koji su postali žrtve rozenkrojcerskog mita, bile su daljnje mistične radikalizacije i nerazumijevanje kako su se "oslobađali" od ograničenja druge krajnosti, odnosno radikalno opresivnih oblika konformizma proizvoljnoj vladavini i zakonu (provodili ga isusovci, poznati po konformizmu da bi se infiltrirali i subvertirali kulturu). Bila je to kameleonska umjetnost ratovanja. Jer ljudi obično ne žele udariti na nešto što odražava njihov vlastiti odraz, iako govore radikalno drugačije misli...

To je bio isti pristup koji se infiltrirao u obrazovne sustave Europe, a zatim vremenom zarazio i Sjedinjene Države, koristeći obmanjujući izraz "univerzalno obrazovanje". Obrazovanje koje je tvrdilo da je sve i ništa u isto vrijeme. Vrlo slično drugom rozenkrojcerskom proizvodu, naziva Esalen Institut, koji je promovirao koncept Religije nereligije, a što je osmislio profesor sa Stanforda, Frederic Spiegelberg. 

(Napomena autora: Ekumenizam, za razliku od "univerzalizma", jest prepoznavanje univerzalnih načela, koja mogu dijeliti više religija i kultura. Drugim riječima: ne može se reći da je jedna religija jedini zagovornik Božjih istina. To ne znači da bi religije trebale biti mješavina jedna druge (kao što "univerzalizam" promovira), več homogeniji rezultat religijske i kulturne misli. Druga krajnost "univerzalizma" jest uvjerenje da samo jedna religija ili sekta (kojih može biti beskonačan broj) sadrži Božje istine. Sa  ovog gledišta: spasenje leži samo u obraćenju na ovu određenu religiju ili sektu, a radikalniji stavovi opravdavaju potrebu čišćenja zemlje od onih koji odbijaju ovo jedino istinsko Božje svjetlo. Ishod je, međutim, isti u oba gledišta, "univerzalizma" i "radikalnog militantnog vjerskog poretka", jer svi moraju postati isti. Ovdje će se dalje raspravljati o relevantnosti Erazma Roterdamskog u svemu ovome. Čini se kao da se cijela ova rozenkrojcerska psihološka operacija, očitih veza sa isusovcima i Mlečanima, možda dogodila kao odgovor na Erazmov poziv na religijski ekumenizam. Erazmo je također bio platonist.)

No, vratimo se "Pegazu". Započinje pjesmom:

"Rasa dužna Bogu, poput ruže okovane trnjem,
U žestokom vrtlogu svijeta, cvjeta u radosti.
Jer, vrlina vjere raste u suprotnosti sa onim što se mora podnijeti!
Ali, koristeći laku sreću, prolazi dalje.
Da! Poput živahne palmine grane, uzdiže se prema gornjim zračnim površinama,
Ali, teški teret velike težine pritišće je.
Tako se sada zlatna Rasa uzdiže na zemlji, radujući se u svom duhu,
O kojem je Divna Sibila davno pjevala.
Moj um, moj jezik, moje srce, likuju u Kristu!
Svijetli dan pomoći juri dalje u svjetlu:
Sjećam se da su sveti proroci prorekli ovo svjetlo,
Zvijezde vidljive na nebesima označavaju ovo svjetlo.
Zdravo, Raso, izvanredna u mudrosti, vrlini i vjeri!
Ovo je rasa dominantna u svijetu, živahna u svojoj vjeri."

Josip Stellatus otvara ovako "Pegaza" zato da pogrešno usmjeri u učenju kod pravedne mladeži. Imenuje tri filozofske škole, škole mišljenja koje dominiraju u akademskom svijetu: peripatetike, ramiste i teofrastike. Naizmjenično kritizira sve tri. Peripatetike koji su sljedbenici Aristotela, ramiste koji su sljedbenici Platona, teofrastike koji su sljedbenici Paracelsusa. Međutim, kako otkrivamo u nekoliko redaka, ovo ocrnjivanje Paracelsusove škole usmjereno je prema njegovim lažnim sljedbenicima, a ne prema njegovim stvarnim učenjima. Stellatus ih posebno opisuje kao nedostojne Ružinog križa.

U drugim djelima rozenkrojcera je ovaj pristup korišten i protiv samih članova, odnosno ocrnjivanje lažne braće bratstva, iako oni naravno nikada ne definiraju što to točno predstavlja, niti koje osobe odgovaraju opisu, i tako je i ovdje sa Paracelsusovom školom. Lako oslobađanje, ili poricanje odgovornosti, od strane njenih kritičara. Kao što rozenkrojcerska djela jasno pokazuju, Aristotel je netko tko je njihov protivnik, što često naglašavaju u svojim djelima.

Zapravo, Katolička crkva je eksplicitno promicala Aristotelova djela i zabranila Platonove filozofije, i to zabranom djela značajnih platonista, poput Erazma (između ostalih), čije je djelo bilo na crnoj listi Katoličke knjižnice zabranjenih knjiga, Index Librorum Prohibitorum. Ovaj pokušaj promicanja Aristotela i degradiranja Platona uglavnom su organizirali Mlečanin Paolo Sarpi i mletački kardinali, koji su činili većinu unutar Katoličke crkve u tom razdoblju. 

To bi bilo razumljivo među učenima u to vrijeme, kojima je "Pegaz" zasigurno i bio namijenjen, budući je napisan sa primjesama latinskog i njemačkog jezika. Samo oni koji su stekli "više obrazovanje", znali bi latinski, te bili vrlo svjesni izbora Aristotela, od strane Katoličke crkve. Stoga je bilo za očekivati ​​da će se rozenkrojceri protiviti takvim učenjima. Međutim, rozenkrojceri nisu promicali Platonova djela, već su promicali neoplatoniste, za koje se može reći da su bili pokret koji je gnostički interpretirao Platona. Stoga se Stellatusova kritika ramista kako nisu pravi Platonovi sljedbenici također trebala shvatiti u tom kontekstu. Rozenkrojceri i teozofi uvijek su promicali neoplatonska djela, a ne Platonova djela.

Dakle, imamo sa jedne strane katolike oko Ignacija Loyole, osnivača isusovaca, koji su promicali Aristotela, te sa druge strane imamo rozenkrojcere koji su promicali neoplatonizam - čime su obje strane zapravo potkopavale učenja platonske škole.

Eksplicitno, u "Isusovačkom ustavu", Loyola piše: "U logici, prirodnoj i moralnoj filozofiji, te metafizici, treba slijediti Aristotelovu doktrinu, kao i u drugim liberalnim umjetnostima." 

Rosenkrojceri u svojim spisima ismijavaju pretjerano kruto i previše doslovno shvaćanje Aristotelova uma, koje je takvo izgleda bilo u prestrogom katoličkom obrazovanju toga vremena. Govoreći metaforički, simbolički, alegorijski, nedoslovno, to je često bilo dovoljno za osujetiti i zbuniti um koji se previše strogo pridržavao Aristotelove metode. Takav um nikada ne bi otkrio tzv. "skriveno" značenje iza poruke, koja bi bila izvan razumijevanja pukog čitanja fraze, prema svojoj nominalnoj vrijednosti.

Stellatus dalje pojašnjava što je pravi sljedbenik Paracelzista:

"Štoviše, pravi sljedbenici Teofrasta slijede Hermesa Trismegista, oca filozofa, izuzetno moćnog u alkemiji. I među njima danas, po Božjem divnom planu, mogu se ubrojiti Časna Braća Ružinog Križa, koji nude savršeni krug Pansofije onima koji su dostojni. Ovdje, doista, sljepoća mnogih u pogledu tajni prirode dolazi kao jadna stvar; ti ljudi ne ostavljaju mjesta ni za kakva filozofska razmišljanja; još manje žele biti uvjereni eksperimentiranjem i čudesnim rezultatima, niti vizualnim dokazom kemijom. Jao zbog mračne jame sjena; jao zbog neprobojne magle! Kada netalentirani mlađi brat Mide uskoro iznese svoje prigovore, želio bih da mi pokažete lokaciju fakulteta! Izjavljujem, vrijeme će unaprijediti Ruže; tada, filozofija nije samo viđenje onoga što leži pred vašim nogama, već čak i razlučivanje budućnosti. Stvari uočljive i očite svakome, čak i rulja bi trebala odobriti. Doista, teško bih se usudio ovdje prorokovati bez osnove, ako, ako Bog da, sunce proširi zrake istinske i nepovredive mudrosti u potpunosti po Europi, sve do dolaska Ilijinih umijeća, koje su već davno predvidjeli Teofrast Paracelsus, a zatim Bazilije Valentin; a nedavno, u određenom pismu poniženja od strane Časnog Bratstva Ružinog Križa, tada će osvjetljenje novog doba mnoge istjerati iz divljenja prema arapskoj kraljici...." 

Dakle, Stellatus imenuje primjere onoga što bi trebalo oponašati pravi Paracelistički sljedbenik, za koje pojašnjava da su zapravo sljedbenici Hermesa Trismegista. Dakle, paracelsistička škola ima korijene u učenjima Hermesa Trismegista. Imajte na umu da su drugi spomenuti pravi sljedbenici Hermesa Trismegista i Paracelsusa zapravo Bazilije Valentin (kako ćemo vidjeti, izmišljena kreacija) i Bratstvo Ružinog Križa. Dakle, imamo izmišljene primjere onoga što znači biti pravi Paracelsov sljedbenik…

Wikipedia o ovome piše:

"Hermes Trismegist (od starogrčkog: Ἑρμῆς ὁ Τρισμέγιστος, tj. "Hermes Triput Najveći") je legendarna figura helenističkog razdoblja, nastala kao sinkretička kombinacija grčkog boga Hermesa i egipatskog boga Thotha. On je navodni autor "Hermetike", vrlo raznolike serije antičkih i srednjovjekovnih pseudoepigrafika, koje su postavile temelje raznih filozofskih sustava, poznatih kao hermetizam.

…Lik Hermesa Trismegista može se pronaći i u muslimanskim i u bahajskim spisima. U tim tradicijama, Hermes Trismegist se povezivao sa prorokom Idrisom (biblijskim Enohom)."

Kao što je već spomenuto u prethodnom dijelu ove serije, engleski paracelzist, Robert Fludd, i njemački paracelzist, Michael Maier, bili su najglasniji zagovornici nevidljivog rozenkrojcerskog pokreta, a bili sudionici vidljivog svijeta. Međutim, poricali su da su izravni članovi Bratstva rozenkrojcera. Unatoč tome, promovirali su rozenkrojcerske manifeste, a posebno učenja navodnog drevnog egipatskog djela napisanog od Johna Deeja i Hermesa Trismegista, pod nazivom "Hermetika".

No, kako Yates spominje u svojoj knjizi "Rosicrucian Enlightenment" (1972.): znanstvenik Isaac Casubon datirao je sadržaj iz "Hermetike" kao "postkršćanski, te stoga nije djelo vrlo drevnog egipatskog svećenika Hermesa Trismegista." Godine 1614. je Casubon objavio djelo "De rebus sacris et ecclesiasticis exercitationes XVI", "koje se sastojalo od filološke analize "Corpus Hermeticuma", niza neoplatonskih tekstova. Njihovo podrijetlo smjestio je u 03. ili 04. stoljeće poslije Krista, a ne u mnogo ranije "hermetičko" razdoblje, kojemu su se općenito ovi korpusi pripisivali." 

Dakle, čini se kao da je i Hermes Trismegistus također u velikoj mjeri djelo fikcije. Kolegij RC možda nije bio samo nevidljiv, već je  prije bio fatamorgana, stvorena od pustinjskog pijeska. Nemamo ništa, osim stvorenih mitova na što bi se mogli osloniti. Ali, pokret RC je očito radio na vrlo stvarnom cilju.

"Hermes Trismegistus može se povezati s grčkim bogom Hermesom i egipatskim bogom Thothom. Grci, u Ptolomejskom kraljevstvu Egipta, prepoznali su ekvivalenciju Hermesa i Thotha kroz interpretatio graeca.[13] Posljedično, dva su se boga štovala kao jedno, u onome što je bio Thothov hram u Kemenuu, koji je u helenističkom razdoblju bio poznat kao Hermopolis.

(…)

Hermetička literatura Egipćana bavila se prizivanjem duhova i oživljavanjem kipova, novorazvijenom praksom alkemije, te oblikuje najstarije helenističke spise o grčko-babilonskoj astrologiji. U paralelnoj tradiciji, hermetička filozofija racionalizirala je i sistematizirala religijske kultne prakse, te ponudila adeptu sredstvo osobnog uzdizanja iz ograničenja fizičkog bića. Ova potonja tradicija dovela je do spajanja hermetizma sa istovremeno razvijajućim, ali različitim, gnosticizmom." (Wikipedija)

Podsjetimo se kako puni naslov djela o Pegazu uključuje: "Pegaz sa nebeskog svoda ili Kratki uvod u mudrost drevnih, koje su Egipćani i Perzijanci nekoć nazivali "Magijom", ali ga danas Časno Bratstvo Ružinog Križa ispravno naziva "Pansofijom".

Dakle, naglasak nije samo na egipatskom svećenstvu, već i na perzijskom svećenstvu, tj. potomcima babilonskog svećenstva. Jer kada je Kir Veliki ušao u Babilon, babilonskom Mardukovom svećenstvu bilo je dopušteno nastaviti djelovati. Stoga se čini da korijen mita o Rimokatoličkoj religiji uglavnom leži u babilonskom predanju, na koje su utjecale i oblikovale mnoge struje iz  egipatskog predanja. Zapravo, kult Apolona vjerojatno je ekvivalent babilonskog Mardukovog svećenstva. 

Stellatus dalje imenuje tri puta do Pansofije.

Prvi je "molitva upućena Bogu u duhu i istini, koji je najbolji, najplemenitiji i najpovoljniji put od svih (iako je ujedno i najteži) za postizanje Pansofije…"

Stellatus opisuje drugi put: "Drugo sredstvo ili put je vjerno uspostavljanje pravila, na koja se mogu uputiti najpoznatiji kolegiji filozofa, gdje se neumorna strast za istraživanjem misterija Prirode razvija i prenosi na kasnije generacije; posebno, Kraljevska škola faraona, gdje je Mojsije doveden nakon svojih najranijih godina i obučen u svoj mudrosti Egipćana, visoko je hvaljena u Svetom pismu. Ništa manje nije ni Carska škola u Kaldeji, čije učenike Daniela, Hananiju, Mišaela i Azariju, obučene u čudima, hvali Nabukodonozor.

Sedam mudraca i knezova perzijskog kraljevstva obučavali su se u istoj Školi mudrosti, u vrijeme Ahasvera.; Estera, poglavlje 1. Dakle, nije tako teško nagađati o perzijskim mudracima, koji su sa sigurnošću prepoznali Krista, rođenog kao Otkupitelj svijeta, na temelju nove, čudesne, kraljevske zvijezde, te su svoje otkriće počastili božanskom čašću štovanja i mističnim darom - naime, da su bili navikli njegovati najdivnije uzajamnu bratsku naklonost sa kolegijem koji je podignut."

Treći put opisan je kao jednostavno čitanje i proučavanje mnogih knjiga.

Dakle, rozenkrojcerskom posvećeniku je jasno da je put koji im je najjasnije postavljen drugi put, put egipatskih i perzijskih mudraca, osim ako nisu u mogućnosti biti u potpunosti vođeni Bogom (prvi put) ili u potpunosti vođeni sami u oblikovanju vlastitog obrazovnog kurikuluma (treći put). Stoga je bilo jasno da će velika većina čitatelja vidjeti drugi put, jedini put koji je donekle ocrtan, kao najdostižniji za postizanje Pansofije.

Stellatus dalje navodi kako Bibliju treba smatrati jednom od autentičnih knjiga, ali postoji još jedna autentična knjiga, a to je "Knjiga prirode". Stellatus piše:

"Zaista, jer nitko ne može uvijek čitati i prepoznati Mudrost (tj. Pansofiju) u knjizi prirode vlastitim sredstvima, osim ako ga Bog ne očisti od prljavštine duha i prosvijetli (ako smijem upotrijebiti riječi kabalista Raymonda od Sabunde). Iz tog razloga, Svemogući Bog, smilujući se našem neznanju i nesreći, zbog nedostatka prve Knjige, koja je postala nejasna zbog našeg pada, udostojio se dati nam u ruke drugu – to jest, drugu knjigu Svetog pisma, pod čijim vodstvom i učenjem možemo ponovno doći do te drevne Mudrosti koja je bila sadržana, i u drugo vrijeme vrlo skrivena u prvoj knjizi prirode.

(...)

Tumači ove Knjige prirode su svi filozofi, i drevni i novi... oni koji slijede samo prirodu, ostavljajući po strani vlastite mašte, izbijaju iz sjenovite ponora na svjetlo i mogu drugima pružiti dokaze vizualnim demonstracijama; ti ljudi moraju se smatrati najboljim filozofom od svih.

Sada razjasnimo da potok jednog filozofa, budući je češće korumpiran i prljav, nije Izvor, već samo otkriva svojim učenicima put i obrok sretnijeg dosezanja izvora."

Stellatus dalje imenuje tri tumača Knjige prirode koje smo potaknuti slijediti. 1) Hermes Trismegist, 2) Teofrast Paracelsus i 3) Časni otac Bazil Valentine. Ovaj "Bazil Valentine" ispada ništa drugo do fikcija, rozenkrojcerska tvorevina, ime koje je korišteno u nekoliko rozenkrojcerskih publikacija, bez ikakvih dokaza da je ikada postojao. "Dvanaest ključeva Bazila Valentina" je široko reproducirana alkemijska knjiga i pripisuje se Valentinu, a prvi put ju je 1599. godine objavio Johann Thölde.

Ilustracija prvog ključa

(Napomena autora: Zanimljivo je, bez obzira je li Basil Valentine bio stvaran ili ne, pripisuje mu se pripadnost Benediktinskom redu, što je bilo podrijetlo gotovo svih glavnih katoličkih militantnih redova, uključujući Templare i Malteške vitezove.) 

Stellatus raspravlja o pisanju Bazila Valentina kao o dijeljenju "slave Božje i nadolazećeg spasenja" sa "vrijednim studentima" i onome koji je "najviše marljiv u obnovi istočne mudrosti". Valentin, kao jedan izmišljeni lik u rozenkrojcerskoj predaji, koristi se za daljnju legitimizaciju fantastičnog bratstva RC, kao nečeg stvarnog. Stellatus piše:

"Briljantni tragači pansofije ovise o lutanjima Autora [Basila Valentina], riznici tajni donesenih iz Arabije i Španjolske, osnivanju koledža [RC] koji su osnovale četiri osobe, umjetničkom stvaranju grobnice [RC], manifestaciji Bratstva u svoje vrijeme... molite se, spajanjem ugleda Časnog Bratstva Ružinog Križa sa svim tim stvarima, tada će sigurno u istoj stvari izgledati svjetlije čak i od podnevnog sunca, i poznatije cijeloj Njemačkoj!"

Podsjetimo se iz "Fame", gdje se čitatelju govori o ponovnom otkrivanju grobnice Christiana Rosencreutza, nakon što je desetljećima lokacija bila izgubljena, ali da lokacija sedmerokutne grobnice brata I. O. još nije pronađena. "Fama" dalje traži od čitatelja neka krene u pokušaj pronalaska njezine lokacije. RC je također bio pokopan u sedmerokutnoj grobnici. Prema "Fami", grobnica Christiana Rosencreutza (RC) uklesana je simbolima koji predstavljaju četiri razine stvarnosti, uz Drvo života na svakoj razini. Vjeruje se da je to mistično središte ili unutarnji hram čovjeka, gdje inicijati mogu ući u drugu dimenziju i primiti inicijaciju. Dakle, grobnica RC sastavni je dio rozenkrojcerskog mita.

Kao što vidimo na nekoliko rozenkrojcerskih slika, gotovo uvijek postoji sedmerokut, ili sedmerokutna grobnica, koja se može pronaći negdje unutar slike. Na primjer:

Kraljevsko društvo. Naslovnica knjige 'Povijest Kraljevskog društva u Londonu', Thomasa Sprata. Gravura Wenceslausa Hollara, prema bakropisu Johna Evelyna, 1667. Ponovno vidimo sedmerokutnu grobnicu u crvenoj boji. Slika preuzeta iz knjige "Trag Zelenog čovjeka", koja također prikazuje metodu otkrivanja. Podsjetimo se da je Kraljevsko društvo bio fizički proizvod Nevidljivog kolegija Rozenkrejcera (koji je prikazan na slici iznad ove). Na ovoj je slici Francisa Bacona prikazan krajnje desno.

Čini se da će se Valentinovi spisi koristiti kao daljnji tragovi o tome gdje su blaga braće RC zakopana diljem svijeta. 

Stellatus dalje piše:

"S tim bi slično mogli usporediti Zlatno runo iz Argonautice, odnosno, prema Paracelsusovom sudu, kožu koja obuhvaća Tinkturu prirodnih filozofa, ili bolje rečeno knjigu koja pokazuje kako napraviti zlato od drugih metala, baš kao što Časno Bratstvo obećava u svom grbu; Jabuku Hesperida; Mulciber sa Marsom i Venerom i slavom Sunca; Zlatna grana Eneje; Jupiter sa svojom zlatnom kišom koja prodire kroz mjedeni toranj; Vulkan sa krunom Arijadne i sunčevim kolima, blistavim u zlatu, srebru i draguljima, te druge priče odabrane iz Pjesnika, uglavnom o neizbježnoj kupki Feb, te Plutonovoj obitelji i paklenoj vladavini, u svakoj od kojih su kemijske tajne, najplemenitije i najnejasne, jedva poznate pravim prirodnim filozofima, od strane antičkih autora fino i pažljivo opisane."

(Napomena autora: mnogo ove simbolike koristi se i u "Kemijskom vjenčanju".) 

Stellatus nastavlja primjećujući da su Grci mudro nazivali čovječanstvo mikrokozmosom (tj. malim svijetom), jer je skladno sastavljen od većeg, makrokozmosa (tj. svemira). On napominje tri bitna dijela koji čine mikrokozmos: 1) Dušu, 2) nebeski i vitalni Duh i 3) vidljivo tijelo. On definira ove bitne dijelove mikrokozmosa i Sedam stupova mudrosti, koje je Salomon opisao kao Ateninu citadelu. Stupovi su: zlato (pravednost), smaragd (čednost), rubin (pravda), safir (šutnja o tajnim stvarima), magnet (marljivost), kristal (skicira istinu koja otkriva sve Tajne vlastitim svjetlom) i čelik (također ga naziva dijamant, predstavlja snagu). Kada su postavljeni na blagotvoran način, Stol ili Gozba Bogova, postavljena je za one dostojne mudrosti. Stellatus zaključuje:

"U epilogu uključujem ovu divnu uglađenu maksimu kršćanskog rozenkrojcera. NAJVIŠE JE ZNANJE NIŠTA NE ZNATI."

Ono što je važno izvući iz ovog rozenkrojcerskog filozofskog uvoda u makrokozmos i mikrokozmos jest njegova povezanost sa kabalizmom, koja će postati jezgra cijele njegove strukture vjerovanja. Yates piše:

"Fluddova "Povijest dvaju svjetova – Velikog svijeta makrokozmosa i malog svijeta čovjeka, mikrokozmosa", pokušaj je obuhvatiti, kao i sa određenom jasnoćom predstaviti filozofiju utemeljenu na skladnom dizajnu kozmosa i odgovarajućim harmonijama u čovjeku… U osnovi, Fluddova shema ista je kao ona postavljena u ranoj renesansi, kada je Pico della Mirandola dodao oživljavanje hebrejske kabale oživljavanju hermetičke filozofije, potaknuto Ficinovom upotrebom novootkrivenih hermetičkih tekstova. Fluddovi svesci puni su citata iz hermetičkih tekstova u Ficinovim latinskim prijevodima, a [Hermes] ‘Mercurius Trismegistus’, navodni egipatski autor tih tekstova, Fluddov je najcjenjeniji autoritet, kojeg on pomiri sa biblijskim autoritetom kroz kabalističko tumačenje Postanka.

Rezultirajuća kozmička shema jest ona u kojoj Jehova, predstavljen u obliku Božjeg imena na hebrejskom u slavi, vlada nad shemama koncentričnih krugova koji se sastoje od anđela, zvijezda, elemenata, i sa čovjekom u središtu."

Dakle, Bibliju kao nešto što sadrži mudrost rozenkrojceri priznaju. Ali, kako oni to vide, pristup se može izvršiti samo putem kabalističke interpretacije. Ovo, u biti, znači da je Biblija sveta, ne zbog moralnih pouka i priča i koje su dostupne svima, već zbog dublje i "tajne" mudrosti u koju bi samo oni koji je istinski mogu "vidjeti" mogli prodrijeti, dešifrirati i protumačiti kao njezinu istinsku poruku. Doista zvuči poprilično "delfski". Frances Yates piše:

"Širenjem filozofije, ili teozofije, Pansofije, za koju su se nadali da će je prihvatiti sve vjerske stranke, članovi ovog pokreta možda su se nadali uspostaviti nesektašku osnovu za neku vrstu slobodnog zidarstva... Zajednička osnova bilo bi zajedničko kršćanstvo, mistično protumačeno, i filozofija prirode, koja bi tražila božansko značenje hijeroglifskih znakova koje je Bog napisao u svemiru, te tumačila makrokozmos i mikrokozmos kroz matematičko-magijske sustave univerzalne harmonije.

I ovdje se možemo podsjetiti da je John Dee gajio široke težnje za ublažavanjem vjerskih razlika, uspostavljanjem univerzalne vladavine mističnog i filozofskog sklada, u anđeoskim područjima. I ovdje su se, dakle, utjecaji Deeove misije u Bohemiji mogli proširiti na njemački rozenkrojcerski pokret."

Tamna strana rozenkrojcerstva

Godine 1620., u Pragu, ponovno je objavljeno isusovačko djelo. To je godina koja će zapečatiti propast Bohemije, porazom u bitci na Bijeloj gori. Ovo djelo nosilo je naslov "Rosa Jesuitica, oder Jesuitische Rotgesellen", prevedeno na engleski kao "Jezuitska ruža ili Jezuitski crveni druželjubci". Izvorno je objavljeno samo godinu dana ranije u Bruxellesu, od strane J.P.D.aS.

"[Rosa Jesuitica]…prilagođava simboliku ruže katoličkoj upotrebi (gdje je, naravno, prirodno pripadala, kao simbol Djevice) i ispituje jesu li dva reda, naime isusovac i rozenkrojcer, u stvarnosti jedno te isto tijelo, jedan je bio prisiljen na skrivanje da bi se kasnije pojavio kao drugi. Takvo miješanje pitanja olakšalo bi prihvaćanje propagande protureformacije od strane pokorenog stanovništva.

Osvojena Bohemija bi tako postupno izgubila kontakt sa pokretom koji joj je obećao slobodu. Malo je pojedinaca uspjelo…pobjeći njemačkom rozenkrojcerskom tiskaru, a odatle u Englesku. A u Njemačkoj, kao što je morao biti slučaj i u Bohemiji, rozenkrojcerski pokret je diskreditiran katastrofalnim neuspjehom palatinatsko-češkog pokreta, i za njegove je pristaše završio razočaranjem i očajem."

Robert Fludd je, 1633. godine, napisao: "Oni koji su se prije nazivali Braćom Ružinog Križa danas se zovu Mudri, jer je ime (Ružinog Križa) toliko odvratno suvremenicima da je već zakopano u ljudskom sjećanju." Naravno, Fludd je nastavio filozofiju i metodu Ružinog križa, samo pod drugim imenom.

Kao što je već spomenuto, što ako je cijeli ovaj pokret stvoren samo zato da bi propao te kobne, 1620. godine, na Bijeloj planini? Kao što čak i Yates priznaje, kako bi se olakšalo "prihvaćanje propagande protureformacije od strane pokorenog stanovništva", ali potajno u nadi da će nevidljiva Braća RC jednog dana doći i donijeti spasenje. Ako je ovo doista bila psihološka operacija, igra unutar igre, predstava unutar predstave, ili "ludibrium", tada se podrazumijevalo da će se morati podnijeti velika žrtva.

Kao što se shvaća i često prikazuje u pričama o čovjeku koji trguje s Vragom, uvijek postoji plaćanje koje treba izvršiti, dostojna žrtva. I zaista, imamo vrlo upečatljiv trag o tome kako su "pravi" rozenkrojceri vjerojatno razmišljali o sebi u tom svjetlu. U slučaju Fluddovog djela, "Summum Bonum" (1629.), što znači Najviše Dobro, ima sliku kao naslovnu stranicu, uz frazu: "Ruža daje pčelama med", što je prilično otkrivajuće za one koji bolje pogledaju.

Kao što možemo vidjeti na ovoj slici, pčele se smještaju na ružu, a košnice su sa desne strane. Pčele dolaze po ružin med, otuda riječi ispisane iznad "Ruža daje pčelama med". Dakle, do sada, vrlo ugodna slika onoga što predstavlja rozenkrojcerski pokret. Međutim, ako bolje pogledamo, vidimo da se sa lijeve strane nalazi paučina i pauk, koji se zapravo nalazi na ruži.

Ako spojimo točke oko ruže, kojih ima sedam, možemo formirati sedmerokut. Dakle, još jednom vidimo sedmerokutnu grobnicu brata I. O., koju smo dobili zadatak pronaći u "Fami". Ali, ima još toga. Ako nastavimo to raditi, za sve koncentrične krugove ruže, dobijemo sliku poput ove:

Ako povučemo linije od sedam vanjskih kutova do središta, dobiti ćemo paukovu mrežu: 

Dakle, poruka je ovdje prilično jasna: "Ruža daje pčelama med", ali samo da ih, u konačnici, namami u paukovu mrežu.

Zahvaljujem YT kanalu "Trail of the Greenman" na izradi objašnjavajućeg videa koji možete pogledati, gdje su i druge skrivene  poruke sadržane na slici, npr. igranjem sa gornjim riječima kao anagramom. Jedna poruka jest aluzija na "obrok", što znači da Rozenkrejcerska ruža namami pčele i njihov med za paukov "obrok". Postoji i moguća referenca na Salomonov hram, što je previše komplicirano da bi se ovdje prikazivalo, ali možete pogledati video za više detalja.

Podsjetimo se da u Pegazovom manifestu stoji: "Sada razjasnimo da potok jednog filozofa, budući je češće korumpiran i prljav, nije Izvor, već samo otkriva svojim učenicima put i obrok sretnijeg dolaska do izvora." Izbor riječi "obrok" ​​trebao bi se istaknuti kao neobičan, ali je pojašnjen u kontekstu ove jezive slike ruže iz naslovnice Fluddove knjige.

Dakle, imamo sedmerokutni grob, rozenkrojcerski simbol za mistično središte ili unutarnji hram čovjeka, gdje inicijirani mogu ući u drugu dimenziju i primiti inicijaciju. Jasno je: inicijacija u drugu dimenziju se odnosi na žrtvu (obrok u Fluddovom prikazu).

Tu je i pitanje grba klana Stuart, sa riječima: Virescit Vulnere Virtus kao geslom; što se prevodi kao Hrabrost jača na rani.

Slika lijevo je službeni grb klana Stuart i prikazuje pelikana kako hrani svoje mlade, a okružuje ga simbol Reda podvezice.

Pelikan je također rozenkrojcerski simbol; simbolizira žrtvu i uskrsnuće, predstavlja Kristovu spasonosnu milost i alkemijsku transformaciju duše. Alkemijska ptica, prikazana u "Kemijskom vjenčanju", vjerojatno je isto bila pelikan (podsjetimo se: ova ptica se morala dobrovoljno žrtvovati kao jedan od koraka prema alkemijskom pročišćenju).