6. Na putu za Novi Jeruzalem

Johannes Valentinus Andrea, autoru "Kemijskog vjenčanja" i vjerojatno koautor "Fame" i "Confessio" (rozenkrejcerskih manifesta), u kasnijim je godinama priznao da je napisao Kemijsko vjenčanje, ali ga je jednostavno nazvao "Ludibrium" ("šala" ili "igra") 

Ukratko iz 4. dijela ove serije: prvi od rozenkrojcerskih manifesta, "Fama", objavljen je godinu dana nakon vjenčanja zimskog kralja i kraljice Bohemije, Fridrika V. i Elizabete Stuart, 1614. godine. "Confessio" je objavljen slijedeće godine. "Kemijsko vjenčanje" je objavljeno 1616. godine. Prva dva manifesta su pisali anonimni autori. Međutim, znamo autora trećeg manifesta, (iako je u vrijeme objavljivanja teksta isto bio anoniman), Johannesa Valentina Andreaea (1568.-1654.). "Kemijsko vjenčanje" shvaćeno je kao referenca na brak Fridrika i Elizabete.

Kao što Francis Yates iznosi u svojoj knjizi "Rozenkrojcersko prosvjetiteljstvo" (1978.): sve je ovo bio koordinirani pothvat koji je proveden uz prihvaćanje češke krune od strane Fridrika V., što će postaviti smjer koji će dovesti do Tridesetogodišnjeg rata (1618.-1648.), suprotstavljajući katolike i protestante jedne protiv drugih. Frederick V. je bio uvjeren neka prihvati ovu krunu (iako je kruna već bila položena na glavu Habsburgovca) od strane ponajviše canterburyjskog nadbiskupa, Georgea Abbota. Upravo je Abbot uvjerio Fredericka da je to njegova dužnost prema Bogu, prihvatiti ovu krunu. Canterburyjski nadbiskup je najviši biskup i glavni vođa Engleske crkve, te ceremonijalni poglavar svjetske anglikanske zajednice.

To je bila vrlo čudna stvar od strane canterburyjskog nadbiskupa, koji je trebao predstavljati želje engleskog kralja, Jamesa I., vrhovnog upravitelja Engleske crkve. James I. nije imao namjeru braniti svoju kćer Elizabetu u ratu protiv Habsburgovaca, kako nam je tijek povijesti razotkrio. Mnogi vođe unutar Protestantske unije također su bili protiv ovog manevra, uključujući i Frederickovu vlastitu majku, kćer Williama Tihog. Ove su strane, čini se, sasvim jasno razumjele da bi takva akcija dovela do strašnog vjerskog rata. Čovjek se pita je li i canterburyjski nadbiskup bio svjestan mogućih posljedica? 

Također, ne zaboravimo da su upravo Česka braća odigrala središnju ulogu u organiziranju češkog naroda u odabiru Fridrika V. za svog kralja i odbacivanju Ferdinanda.

Godine 1619. je Fridrik V. prihvatio češku krunu. 1620. godine su njegove su snage izgubile bitku na Bijeloj gori protiv Habsburgovaca, te je on bio prisiljen pobjeći iz svog kraljevstva sa suprugom Elizabetom i njihovom djecom. Fridrik i Elizabeta nisu dobili nikakvu podršku engleskih snaga, unatoč tome što ih je sam canterburyjski nadbiskup poticao prihvatiti krunu.

Podsjetimo se na dosadašnju (osnovnu) temu ove serije. Treba pobuditi očekivanja među potlačenim i tiraniziranim vjerskim ljudima kako stiže spasenje, koje donosi novo tisućljeće, ali samo da bi očekivanje katastrofalno propalo. U slučaju Sabbataija Zevija, čovjeka koji je trebao biti pravi Mesija Židova; on je postao otpadnik i prešao na islam. Židovski svijet je time bio razoren i mnogi su se okrenuli radikalnijim oblicima misticizma.

Čini se kao da je to trebao biti isti scenarij koji će biti iskorišten protiv protestantskog svijeta...

Kao što smo vidjeli u 5. nastavku serijala: rozenkrojcerski manifesti "Fama" i "Confessio" bili su jasni u svom antiisusovskom stavu i Papu su nazivali antikristom. Predstavili su se kao bratstvo koje slijedi istinska Isusova učenja; izjavili da će provesti prosvijetljenu reformu u znanosti i umjetnosti, te osloboditi svijet od korumpiranih katoličkih utjecaja u misli i duhovnosti. Bratstvo kršćanskog Rosencreutza pozvalo je druge prosvijetljene mislioce da se pridruže njihovom cilju, što bi bio poziv na povratak ranom kršćanstvu i slijeđenje Knjige prirode. Ovaj poziv je posebno bio usmjeren na njemački narod. Imajte na umu da je Falačka Fridrika V. bila dijelom njemačkog kraljevstva. 

Rozenkreucijanski manifesti obećavali su da će njihovo bratstvo svijetu otkriti novu filozofiju i da će donijeti opću reformaciju; također su propagirani tako da stvore ogromnu pompu oko Zimskog kralja i kraljice, jer će navodno oni biti ti koji će uvesti Europu u Novo doba prosvjetiteljstva, Zlatno doba, Rozenkreucijansku utopiju, koja je uništena u studenom 1620. godine, u bitci na Bijeloj gori. Fridrik V. od Falačka i Elizabeta Stuart morali su pobjeći iz svog dvorca usred noći, a Fridrik je ostavio Red podvezice u žurbi i bijegu sa svojom obitelji. Gubitak Reda podvezice bio je izuzetno simboličan, jer je mnogima značilo da je Fridrik pao u nemilost i da ga se više ne treba smatrati onim koji će predvoditi i braniti protestantsku stvar.

Ovo intenzivno buđenje, a zatim i razbijanje nade u Novo doba navelo je mnoge protestante da se okrenu radikalnijim oblicima misticizma; a najznačajniji je onaj rozenkreucijanstva (slično kao sabatejski Židovi)

Kada je Fridrik V. poražen i prisiljen pobjeći iz Bohemije, počeli su uokolo kružiti satirični otisci protiv njega, ali su pokazali dobro poznavanje njegovog pokreta. Ovi satirični otisci došli su iz jednog izvora i, kako ih Yates opisuje, bili su "pažljivo planirana propagandna kampanja, osmišljena da diskreditira i ismije poraženog bivšeg kralja Bohemije". Simbolika unutar otisaka, bilo da ga promovira kao pravog kralja Bohemije ili ga satirizira, izravno povezuje njega i Elizabetu Stuart sa tzv. "rozenkrojcerskim pokretom" (ova propagandna kampanja detaljno je opisana u knjizi Frances Yates). Dakle, čini se da je postojala pažljivo koordinirana propagandna kampanja koja je izgradila Fridrika V. i Elizabetu kao glasnike Zlatne zore, ali i kampanja koja ih je rušila sa ovog uzvišenog pijedestala. Jesu li obje kampanje mogle doći iz istog izvora u koordiniranom naporu? Ovo pitanje će biti dalje istraženo kroz ovu seriju.

Jedan posebno značajan otisak može se vidjeti na slici dolje, a prikazuje Fridrika V. na pitagorejskom Y, simboličnom izboru između dva puta: jedan je zao put i vodi u propast, i drugi put koji predstavlja krepostan izbor. U ovoj satiri Fridrik je prikazan kako je odabrao pogrešan put, što ga je odvelo u katastrofu: 

Na dan krunidbe Fridrika V. i Elizabete također je objavljen otisak (slika dolje). U pozadini su prikazani "Reformatori mira" kako trijumfiraju protiv "Protureformatora rata". Četiri lava predstavljaju saveze na koje se novi kralj i kraljica mogu osloniti kako bi održali mir. Podsjetimo, ceremonija krunidbe održana je u praškoj katedrali, a vodili su je husitski svećenici (poznati i kao Češka braća). Bila je to posljednja velika javna ceremonija koju će Češka braća održati prije Tridesetogodišnjeg rata. Nakon rata će se ponovno pojaviti iz pepela kao Moravska braća.

Na gornjoj slici, lavovi prikazani slijeva na desno: Fridrikov V. Falački lav koji drži izbornu krunu; dvorepi češki lav; britanski lav koji drži mač i nizozemski lav.

Njemački stihovi, koji su namijenjeni pjevanju i objavljeni pod tiskanim naslovom: 

"Radujte se i budimo radosni,
Crvena zora jutra sviće,
Sunce se sada vidi.
Bog okreće svoje lice prema nama,
Počašćuje nas kraljem,
Neprijatelj ne može odoljeti." 

Frances Yates objašnjava: 

"Zrake nalik suncu iz Božjeg imena, na hebrejskom, doista padaju na Fridrika i Elizabetu, i ovo je crvena zora novog jutra. Stihovi posebno naglašavaju kako ova zora ovisi o novoj kraljici. Wyclif je došao iz Engleske, objašnjavaju, od koje je Hus preuzeo svoje učenje, aludirajući na Wyclifov utjecaj na husitsku reformaciju [tj. Česku braću]; i sada nam kraljica [Elizabeth Stuart] dolazi iz Engleske."

Njemački stihovi ispod tiska se nastavljaju:

"Jakov, njezin dragi gospodin otac,
Preko nje je postao
Naš najmoćniji zaštitnik i podrška:
Neće nas napustiti,
Inače bismo pretrpjeli veliku nevolju."

Frances Yates nastavlja:

"Ovdje dolazimo do srži ove velike tragedije i nesporazuma. Jer, James nije podržavao svoju kćer i njezina muža; radio je za drugu stranu u svom frenetičnom kultu španjolskog prijateljstva. Čak i kada je ovaj otisak objavljen, odricao se svake odgovornosti za češki pothvat svog zeta pred svim dvorovima u Europi.

Ne samo da u Britaniji nisu poduzete nikakve vojne ili pomorske pripreme za podršku ovom pothvatu, već je Jamesova diplomacija radila protiv zeta, odricala ga se, suprotstavljala mu se, ulagala sve napore da se dodvori habsburškim silama. Jamesov stav, naravno, neizmjerno je oslabio Fridrikov položaj i naveo njegove druge prijatelje posumnjati u njega. Pretpostavljalo se da će Jakov biti obvezan uzdržavati svoju kćer, kada dođu vremena kušnje. Bila je talac koji je osiguravao očevu dobru volju. Ali, kada je došlo vrijeme, otkriveno je da je Jakov bio savršeno spreman napustiti svoju kćer, radije nego riskirati navuči na sebe gnjev Habsburgovaca.

(…)

Atentat na francuskog kralja Henrika Navarskog, protestantskog hugenota, 1610. godine, uoči neke važne intervencije u Njemačkoj, na neko je vrijeme uništio nade aktivista i promijenio ravnotežu europskih poslova. Međutim, činilo se da Jakov i dalje nastavlja staru politiku. Godine 1612. se pridružio Uniji protestantskih knezova, na čijem je čelu sada bio mladi knez-izbornik Palatin. Iste je godine zaručio svoju kćer Elizabetu za Fridrika, a 1613. godine je održano poznato vjenčanje, sa očitim obećanjem podrške Velike Britanije za čelnika Njemačke protestantske unije, kneza-izbornika Palatina.

Stoga je kralj Jakov I. uvelike poticao javnu sliku o nastavku "zlatnog doba" kraljice Elizabete, u kojem su protestanti, ne samo unutar Engleske, Irske i Škotske, već i diljem Europe, bili, čini se, namjerno zavedeni misliti da kralj Jakov I. nudi zaštitu Protestantskoj uniji, koaliciji protestantskih njemačkih država, koju je 1608. godine osnovao Fridrik IV., izborni knez Palatin."

Države članice Protestantske unije (plavo) u Svetom Rimskom Carstvu, oko 1610. godine

Kralj Jakov I. se, ne samo pridružio Protestantskoj uniji 1612. godine, već je 1613. godine vjenčao svoju kćer Elizabetu za Fridrika V., tadašnjeg poglavara Protestantske unije. Ovaj brak shvaćen je kao simbol sa svih strana, protestantskih i katoličkih, da Jakov pruža svoju zaštitu Protestantskoj uniji i da bi svaka agresivna akcija koju Habsburško Carstvo poduzme protiv Fridrika V. bila akcija koja se sada shvaća kao akcija protiv njegove vlastite krvi, Elizabete Stuart. Drugim riječima: engleska, irska i škotska vojska će doći u njezinu obranu, što bi značilo i obranu njezina supruga Fridrika, poglavara Protestantske unije. Jakov I. je bio kralj Engleske, Irske i Škotske.)

Stoga su postupci canterburyjskog nadbiskupa Georgea Abbota vrlo čudni. Nadbiskup Canterburyja je jedan od najmoćnijih, ako ne i drugi najmoćniji položaj u Engleskoj, u vjerskom i političkom smislu, budući je glavni vođa Engleske crkve i ceremonijalni poglavar svjetske anglikanske zajednice. Poglavar Engleske crkve bio je kralj James I., vrhovni upravitelj Engleske crkve. Dakle, George Abbot bio je drugi najmoćniji čovjek u cijeloj Engleskoj nakon kralja.

Zašto bi nadbiskup Canterburyja poticao Fridrika V. neka prihvati češku krunu, koja je bila u habsburškoj domeni? Ovaj je potez morao biti poznat kralju Jamesu I., jer su Fridrik i Elizabeta javno govorili o tome zašto su na kraju prihvatili češku krunu. Ponuda, koja se izgleda ne bi uslijedila, da nije bilo postupaka Česke braće. Zašto bi kralj James I. ne samo pristupio Protestantskoj uniji, već je i oženio svoju kćer Fridrikom V. i dopustio nadbiskupu Canterburyja da ih potakne na prihvaćanje češke krune ako nije imao namjeru braniti Protestantsku uniju od vrlo predvidljive odmazde Habsburškog Carstva?

Naprotiv, čini se da Jakov I., ne samo da nije imao namjeru braniti svjetionik nade u cijelom protestantskom svijetu koji je simbolizirao brak Fridrika V. i njegove kćeri Elizabete, u čijem je stvaranju sudjelovao, već je Jakov I. bio uključen u ono što se čini kao politička propagandna kampanja sa ciljem uzdizanja Fridrika i Elizabete, samo da bi ih poslije srušili. I da su Bohemska braća i organizatori Rozenkrojceri radili na ostvarenju tog cilja. Ali, zašto? Ovo pitanje će se istraživati ​​dalje kroz ovu seriju.

Podsjetimo: Jakov I. bio je sin Marije, kraljice Škotske, i Henrika Stuarta, te stoga potječe iz kuće Stuart. Jakov I. je bio kralj Škotske, ali je prozvan Jakov VI. kao kralj Engleske, Škotske i Irske. 

Portret Marije, škotske kraljice (1542.-1587.) sa sinom Jamesom VI. i I. (1566.-1625.). Datum portreta je 1583., tako da bi James imao 17 godina. Mnogi tvrde da ovaj portret nije naslikan sa oboje zajedno, jer je Marija posljednji put vidjela svog sina navodno kada je imao samo deset mjeseci. Naravno, to ne dokazuje da se nikada nisu tajno sreli. Dovoljno je reći da je takav portret para trebao simbolizirati da između njih dvoje i dalje postoji veza. James je bio jedino Marijino dijete. Jesu li se ikada ponovno sreli osobno, ili su nastavili kontakt putem tajnih komunikacija, ne znamo. James će postati kralj Engleske 1603. godine.

Marija, škotska kraljica, bila je na redu postati engleskom kraljicom, jer su ona i Elizabeta I. bile rođakinje u prvom koljenu.  Kraljica Elizabeta bila je poglavica Engleske crkve (vrhovna guvernerka), ali se pridržavala protestantske religije i obnovila je  protestantizam kao službenu religiju. Međutim, nije progonila one koji su željeli prakticirati katoličku vjeru. Marija, kraljica Škotske, bila je rimokatolkinja. Zbog toga je na velikoj šahovskoj ploči vladala velika politička previranja. Elizabeta je živjela u stalnom strahu dok je Marija još bila živa da će postojati katolička zavjera sa ciljem atentata na nju i dovođenja Marije na englesko prijestolje.

Marijina umiješanost u Babingtonovu zavjeru iz 1586. godine, što je bio upravo plan za atentat na Elizabetu i dovođenje Marije na prijestolje, dala je Elizabeti povod za Marijino pogubljenje. Međutim, to je ipak dovelo englesku kraljicu u težak položaj, budući je Marijino pogubljenje moglo izazvati pobunu. Strah je bio da bi takva akcija omogućila Jamesu, Marijinom sinu, sklopiti savez sa katoličkim silama Europe i napasti Englesku. Dakle, iako je Jamesa podučavali prezbiterijanci i ispovijedao svoju podršku puritanizmu, bez sumnje pod velikim političkim pritiskom, vrlo je znakovito da je među katoličkim skupinama i dalje postojala velika nada da je James uistinu, u srcu, bio katolik. Kriptokatolik, ako hoćete.

08. veljače 1587., Marija, kraljica Škotske, pogubljena je javnim odrubljivanjem glave. Kraljica Elizabeta tvrdila je da nije izdala nalog. William Davison, tajni vijećnik kojemu je povjereno izvršenje smrtne presude za Mariju, bačen je u zatvor u Londonskom tornju na 19 mjeseci, sve dok se William Cecil, grof od Leicestera i Francis Walsingham nisu zauzeli za njega. To je Elizabeti dalo mogućnost uvjerljivog poricanja odgovornosti za Marijinu smrt.

Zahtjev za pokop Marije u Francuskoj (odrasla je u Francuskoj) Elizabeta je odbila. Umjesto toga, njeno tijelo je balzamirano i smješteno u sigurni olovni lijes do pokopa na protestantskoj službi u katedrali Peterborough, krajem srpnja 1587. godine. 1612. godine je James I. naredio neka se ponovno pokopa u Westminsterskoj opatiji, i to u kapeli nasuprot grobu Elizabete.

To je vjerska i politička pozadina kralja Jamesa I., koji se vjerojatno nikada nije osjećao sigurnim u svom odgoju, zabranjeno mu je govoriti o svojoj majci ili pokazivati ​​bilo kakve osjećaje prema onome što je pretrpjela, i bez sumnje zabranjeno pokazivati ​​odanost katoličkoj vjeri, jer ako bi dao ikakav znak da je njegova odanost na strani majke, a ne Elizabete, i njegov bi život bio u opasnosti. Bila bi i opasnost zato jer je bio prvi u redu za englesku krunu. Dakle, možemo li reći da je James I. ikada imao izbora biti nešto drugo osim protestanta?

Ipak, ironično, za protestantski svijet, James I. bio je njihov zaštitnik, njihov branitelj od nemilosrdnih katoličkih Habsburgovaca. Kao što smo ovdje vidjeli: njegovu kćer, Elizabetu Stuart, unuku škotske kraljice Marije, protestantski svijet je smatrao svojom kraljicom.

Ovdje treba napomenuti da rozenkrojcerski pokret nije ispovijedao jednu religiju, unatoč reputaciji da podržava protestantsku stvar. U stvari, utjecajni ljudi i organizatori unutar pokreta dolazili su iz različitih vjerskih sredina, uključujući: anglikansku, židovsku, muslimansku i katoličku pozadinu. Dakle, pravo pitanje je, na čemu su svi ti pojedinci, iz različitih vjerskih denominacija, radili kao na zajedničkom cilju putem rozenkrojcerskog pokreta?

Podsjetimo se da su rozenkrojcerski manifesti pozivali na svjetsku reformu u svim pitanjima, uključujući i religiju, te stoga nije iznenađenje da ono što su pokušavali donijeti nije ništa drugo nego univerzalna religija, svjetska religija, koja bi se uglavnom smatrala povratkom primitivnom kršćanstvu, povratkom prirodi, ironično, i povratkom Starom svijetu. 

Djelo "Atalanta Fugiens" (1617.) objavio je Michael Maier, jedan od glavnih utjecajnih ljudi na rozenkrojcerski pokret u Češkoj.

Osim Johannesa Valentinusa Andreaea, uz druge nepoznate osobe koje su surađivale sa njim u širenju rozenkrojcerskog mita, postoje dva pisca koja se općenito prepoznaju kao glavni predstavnici rozenkrojcerske filozofije. To su engleski paracelsistički liječnik Robert Fludd, i njemački paracelsistički liječnik Michael Maier. Unatoč tome što su bili njezini najpoznatiji zagovornici, i Fludd i Maier poricali su da su stvarni članovi Bratstva Ružinog Križa, iako su njihova pro-rozenkrojcerska djela promovirana u Falačkoj i Češkoj tijekom 1617., 1618. i 1619. godine, što je i dovelo do Bitke na Bijeloj gori 1620. godine.

Zapravo, čini se da niti jedna osoba nikada nije javno priznala svoje članstvo u ovom bratstvu, osim možda Andreaea. Međutim, Andreae je također poricao je da je pokret ikada postojao, te je tvrdio je da je njegov raniji spis "Kemijskog vjenčanja" (1616.) bio zamišljen kao "ludibrium" ("šala" ili "igra"). 

Kada Jakov I. nije pružio vojnu podršku Fridriku i Elizabeti u Češkoj, napustila ih je cijela Protestantska unija. Bitka na Bijeloj gori je označila je kraj Fridrikove kratke vladavine Češkom, Vladao je manje od dvije godine i dobio ime "Zimski kralj". Habsburško Carstvo uništilo je dvorac Heidelberg u Falačkoj i vratilo svoju vlast nad Češkom. Češka je zapaljena, što je postavilo temelje za Tridesetogodišnje ratove (1618.-1648.). Zapravo je Tridesetogodišnji rat započeo one godine kada su Česka braća ponudila krunu Fridriku V.

Protestantska unija raspuštena je godinu dana nakon poraza u bitci na Bijeloj gori, 1621. godine, zbog snažnog protusaveza koji je organizirala Katolička liga pod vodstvom bavarskog vojvode Maksimilijana I. Heilbronnska liga osnovana je 1633. godine,  predvođena Švedskom i Francuskom protiv cara Svetog Rimskog Carstva (Ferdinand II., a zatim Ferdinand III.), ali to je bilo nevjerojatnih 12 godina nakon raspada Protestantske unije.

Anhalt je zapovijedao Fridrikovim snagama u bitci na Bijeloj gori, izvan Praga, 08. studenog 1620. godine. Pobjeda je učvrstila habsburšku dominaciju nad Europom za još jednu generaciju i započela Tridesetogodišnji rat.

Kristijana Anhalta uvelike se smatralo odgovornim za pad Fridrika i Elizabete. Ne samo da je bio zapovjednik tog dana u bitci na Bijeloj gori, već je Anhalt bio mozak iza falačke politike i glavni savjetnik dvora u Heidelbergu. Anhalt je bio taj koji je (sa njemačke strane) agitirao i zalagao se za Fridrikovu stvar u Češkoj. Imao je mnogo kontakata u Češkoj i čini se da su upravo njegovim naporima češki pobunjenici, predvođeni Českom braćom, organizirali da se češka kruna ponudi Fridriku V. Anhalt je također bio izravno povezan sa krugovima Johna Deeja, i u Engleskoj i Češkoj.

Frances Yates piše:

"Teološki gledano, Christian od Anhalta bio je oduševljeni kalvinist, ali kao i mnogi drugi njemački protestantski knezovi u to vrijeme, bio je duboko uključen u mistične i paracelsističke pokrete. Bio je pokrovitelj Oswalda Crolla, kabalista, paracelsista i alkemičara. I njegove boemske veze bile su slične prirode. Bio je bliski prijatelj Petera Woka iz Rosenberga ili Rozmberka, bogatog češkog plemića sa ogromnim imanjima oko Třebone u južnoj Češkoj, liberala stare rudolfinske škole i pokrovitelja alkemije i okultizma (i istaknutog člana Česke braće). 

Anhaltovi češki kontakti bili su takve vrste da su ga doveli u sferu vrlo značajne struje utjecaja iz Engleske, koja je proizašla iz posjeta Johna Deeja i Edwarda Kellyja Češkoj. Kao što je dobro poznato, Dee i Kelley bili su u Pragu 1583. godine, kada je Dee pokušao zainteresirati cara Rudolfa II. za svoj dalekosežni imperijalistički misticizam i širok raspon studija. Priroda Deeovog rada sada je bolje poznata... Njegov je utjecaj u Engleskoj bio toliko duboko važan, bio je učitelj Philipa Sidneyja i njegovih prijatelja, imao je priliku formirati sljedbenike u Češkoj, iako zasad imamo malo sredstava za proučavanje svega toga.

Glavno središte Deeovih utjecaja u Češkoj bila je Třebona, koju su on i Kelley učinili svojim sjedištem, nakon prvog posjeta Pragu. Dee je živio u Třeboni, kao gost Villema Rozmberka, do 1589. godine, kada se vratio u Englesku. Villem Rozmbrek bio je stariji brat Petra (Woka) koji je bio Anhaltov prijatelj i koji je naslijedio imanja u Třeboni nakon bratove smrti.

Obzirom na Anhaltovo umno usmjerenje i prirodu njegovih interesa, sigurno je da su Deeovi utjecaji doprli do njega. Štoviše, vjerojatno je da je ideje i poglede koji su izvorno proizašli iz Deeja, engleskog i elizabetanskog filozofa, Anhalt iskoristio u izgradnji izbornog kneza Palatina u Češkoj, kao nekoga tko ima izvanredne resurse engleskog utjecaja iza sebe."

Je li John Dee samostalno radio na organiziranju veze između Engleske, Njemačke i Češke, ili je možda služio višem gospodaru?

Rosenkrejcerska djela Roberta Fludda i Michaela Maiera objavio je isti tiskar, Johann Theodore De Bry u Oppenheimu, tijekom godina 1617., 1618. i 1619., što je dovelo do Bitke na Bijeloj gori (1620.). Robert Fludd bio je alkemičar i liječnik koji je prakticirao u Londonu, i bio pod snažnim utjecajem Johnove Deeove filozofije Magije i Kabale. Michael Maier bio je također alkemičar, liječnik i carski savjetnik i radio je za cara Rudolfa II. na njegovom praškom dvoru, od 1608. godine. Maier je uživao Rudolfovo povjerenje.

Yates nadalje piše:

"Filozofija Roberta Fludda mogla bi predstavljati određenu privlačnu liniju, što je dolazilo iz Engleske, dok je Michael Maier nastavljao tradicije Rudolfina Praga, što bi bilo razumljivo u Bohemiji. To su bile dvije niti koje je Christian od Anhalta nastojao ispreplesti kroz brak kneza izbornika Palatina sa engleskom princezom, kada ga je predstavio Bohemiji kao prihvatljivog kralja. 

[napomena: drugim riječima, postojala je koordinirana kampanja koja je iskoristila istog tiskara, De Bryja, za distribuciju pro-rozikrucijanskih djela, što je u engleskim krugovima od strane Fludda i njemačkim/boemskim krugovima od strane Maiera od 1617. do 1619. godine podiglo žar oko Fridrika V. i Elizabete. Taj rastući žar definitivno je odigrao ulogu u Fridrikovom prihvaćanju češke krune i pogleda protestantskog svijeta na njega kao svog kralja koji će ih odnijeti u novo tisućljeće.]

(…)

Kada se kasnije branio od optužbe protiv njega u Engleskoj da je svoje knjige tiskao "preko mora" jer je magija u njima zabranjivala njihovo objavljivanje u Engleskoj, Fludd citira pismo njemačkog znanstvenika, gdje navodi da je tiskar (tj. De Bry) pokazao svoju knjigu prije tiskanja učenim ljudima, uključujući neke isusovce, koji su je svi divili i preporučili objavljivanje…

(…)

Iako se Maier izražava uglavnom kroz alkemijske ambleme, dok Fludd teži izgradnji cjelovite filozofske izjave, njihove filozofije imaju zajednički Deejev utjecaj i intenzivnu hermetičku osnovu."

Kao što je već navedeno u petom dijelu ove serije, koji objašnjava simboliku unutar Kemijskog vjenčanja, priča o Christianu Rosencreutzu završava time što on postaje član viteškog reda, što ima aluzije na katoličke militantne redove Clairvauxovih templara i Benediktinski red (u širem smislu). 

Ne samo upitna odanost kralja Jakova I., za kojega su mnogi sumnjali da je kriptokatolik, već sada imamo i Fludda koji daje čudno priznanje da je on (ili njegov tiskar) podijelio ovo svoje pro-rozikrucijansko djelo sa isusovcima, za čije je objavljivanje dobio odobrenje i poticaj. Doista vrlo čudno, jer su prva dva rozikrucijanska manifesta, "Fama" i "Confessio", bila izričito anti-isusovačka, a Habsburško Carstvo su u to vrijeme efektivno vodili isusovci. Zašto bi isusovci poticali objavljivanje nečega što je zapravo bila propagandna kampanja protiv njihovog vjerskog reda?

Yates nastavlja:

"Čudne publikacije Michaela Maiera slijede jasan vremenski grafikon. Počinju 1614., godinu nakon vjenčanja Fridrika i Elizabete; završavaju 1620. (iako postoji i jedna kasnija), godine kratke vladavine Fridrika i Elizabete u Bohemiji. Karakterizira ih hermetički misticizam izražen u terminima hermetičke ili 'egipatske' interpretacije basni i mita, kao nešto što sadrži skrivena alkemijska i 'egipatska' značenja, u kombinaciji sa idiosinkratičnom upotrebom alkemijske simbolike. "Atalanta fugiens", knjiga Michaela Maiera, jest najfiniji proizvod ovog pogleda i sugerira visokoobrazovanu i sofisticiranu pozadinu, gdje se alkemija koristi kao simbol religijskog i intelektualnog pokreta, od neuobičajene važnosti i interesa.

Sada se čini očitim da je vremenski dijagram religijskog i intelektualnog pokreta koji Maier predstavlja u vrijeme Fridrikovo-elizabetanskog pokreta, koji se razvija od vjenčanja do kobne godine u Bohemiji, te da Maier izražava religijske i intelektualne strane tog pokreta u svojoj hermetičkoj simbolici. Njegov definitivan kontakt sa Anhaltom (u posveti knjige) snažno sugerira da je radio sa Anhaltom na stvaranju veza između Engleske, Njemačke i Bohemije, pripremajući Fridrika i Elizabetu za kralja i kraljicu Bohemije.

(...)

Ova studija je o Fluddu i Maieru pokušala pokazati da su oba ova "rozikrucijanska" filozofa pripadala orbiti friderikovskog pokreta u Falačkoj. Oboje ih je objavio falčki izdavač De Bry, iako je Maiera također objavljivala saveznička tvrtka Jennis. Važnost tiskara i izdavača u pokretu izašla je na vidjelo. I vidjeli smo da se hermetičke filozofije iz Engleske, koje predstavlja Fludd, šire na području Falačke, zajedno sa alkemijskim simbolističkim pokretom, koji širi Maier, vjerojatno kao dio misije razvijanja veza sa  Bohemijom, a posebno sa Pragom, glavnim tadašnjim europskim središtem alkemije.

Čini se da je tada u Falačkoj postojao napor da se potaknu pravci mišljenja kroz koje bi se engleski savez mogao integrirati sa  ekspanzijom u Bohemiju. Bohemska avantura palatinskog kneza izbornika očito nije bila toliko stvar površinske politike ili pogrešne ambicije, kao što se prije pretpostavljalo. Unutar ovog pokreta postojale su struje vrlo ozbiljne svrhe.

...Kako ja [Yates] počinjem to vidjeti, svi misteriozni pokreti prethodnih godina, oko figura poput Philipa Sidneyja, Johna Deeja... bili su okupljeni u kulminaciji anhaltske propagande za Fredericka. Frederickov pokret nije bio uzrok tih dubokih struja i daleko od toga da je bio njihov jedini izraz. Ali, to je bio pokušaj da se tim strujama da političko-religijski izraz, da se ostvari ideal hermetičke reforme usredotočene na pravog princa. Pokret je pokušao ujediniti mnoge skrivene rijeke u jednom toku, Deeova filozofija i mistično viteštvo iz Engleske trebali su se spojiti sa njemačkim mističnim strujama. Nova alkemija trebala je ujediniti vjerske razlike i pronašla je simbol u 'kemijskom vjenčanju', sa prizvukom aluzije na 'brak Temze i Rajne'. Znamo da je ovaj pokret katastrofalno propao, i jurnuo preko provalije u ponor Tridesetogodišnjeg rata. Ali, u međuvremenu je stvorila kulturu, 'rozikrucijansku' državu, sa dvorom u Heidelbergu, filozofsku literaturu objavljivanu unutar države, koja se umjetnički manifestirala u pokretu alkemijskih simbola oko Maiera, kao i u djelu Salomona De Causa."

Istina je da je mnogo toga izgorjelo do temelja u Heidelbergu i Češkoj, uključujući i bajkoviti dvorac Heidelberg sa svim njegovim mehaničkim čudima i fantastičnim vrtovima. No, čini se kao da su svi rozenkrojcerski tiskari preživjeli, što je značilo da su sva rozenkrojcerska djela nastavljena objavljivati ​​i distribuirati. Tridesetogodišnji rat bio je pun strašnih godina uništenja i divljaštva, ali rozenkrojcerski mit je preživio. Što su progonjeni postajali očajniji, to su bili uvjereniji da čudesna rozenkrojcerska država Heidelberg nije fatamorgana, već nešto vrlo stvarno - iako više nije bilo fizičko mjesto, sada se smatralo da se nalazi svugdje i nigdje u isto vrijeme. I tako je rođen mit o Nevidljivom kolegiju.

Kuća Duha Svetoga, kako ju je prikazao Matthäus Merian u djelu Daniela Möglinga "Ogledalo rozenkrojcerske mudrosti" ("Speculum sophicum rhodo-stauroticum", 1618.). Krila pokazuju isključivo duhovnu prirodu prebivališta bratstva, dok natpis "moveamur" pokazuje da su 'pokrenuti [Duhom Svetim]'. Sa desne strane pobožni istraživač bratstva priznaje svoje neznanje dok gleda u Boga i hvata se za sidro vjere i nade, dok je sa lijeve strane 'bunar zabluda i mišljenja' odredište za one tragače za braćom koji ne mogu prevladati prokletu filautiju (ljubav prema sebi) kako bi otkrili iskru božanske dobrote u sebi (Mögling, 1618: 11-12, 23). Izvor: https://www.researchgate.net/figure/The-house-of-the-Holy-Spirit-as-depicted-by-Matthaeus-Merian-in-Daniel-Moeglings-Mirror_fig1_349862080

Nevidljivi kolegij, kakav vidimo na gornjoj bajkovitoj slici, bio je stalno u pokretu i mogao je putovati kopnom ili nebom. Mogao se braniti mačem i trubiti poziv na svoju svjetsku reformu. Komuniciralo je sa regijama diljem svijeta porukama koje su mogle misteriozno putovati kroz kraljevstva. Kao što ćemo vidjeti u nastavku, Nevidljivi kolegij postao je vrlo stvarno Kraljevsko društvo Londona, središte znanosti u Engleskoj, kao i glavni utjecajni čimbenik diljem Europe.

Bohemska braća također su preživjela požare Tridesetogodišnjeg rata i ponovno su rođena kao Moravska braća. A Comenius, član Česke braće, radio je tijekom tih prijelaznih godina sa Andreaeom da bi olakšao ono što će ne samo postati središte učenja u Engleskoj, uz Francisa Bacona, već će Andreae i Comenius biti odgovorni za formiranje pravih socijalističkih protestantskih komuna, koje će se oblikovati i proširiti svijetom tijekom desetljeća koja će uslijediti.

Dakle, rozenkrojcerski pokret, povezan sa Českom braćom, vrlo se dobro snašao u požarima protestantsko-katoličkih ratova.

Prilično je čudno razmišljati o podrijetlu Lutherove ruže, ranog simbola i protestantizma i rozenkrojcerstva.