Priče iz Bohemije: Zimski kralj i kraljica, Rozenkrojcerova Crvena zora i čarobnjak John Dee
"'Rosikrucijanski' (ili Rosenkrojcerski), u čisto povijesnom smislu, predstavlja fazu u povijesti europske kulture koju nalazimo između renesanse i tzv. 'znanstvene revolucije' 17. stoljeća. To je faza u kojoj je renesansna hermetičko-kabalistička tradicija primila utjecaj druge hermetičke tradicije, one alkemijske. 'Rosicrucijanski manifesti' izraz su te faze, i predstavljaju, kako to čine, kombinaciju 'Magije, Kabale i Alkimije', kao utjecaja koji stvara novo prosvjetiteljstvo."
(Frances Yates: "Rosikrucijansko prosvjetiteljstvo", 1972.)
Prema radu Frances Yates, koja se smatra autoritetom za povijest rozenkrojcera, upravo je rad Johna Deeja, dvorskog astronoma i savjetnika kraljice Elizabete I., kreirao središte i bio osnovni poticaj rozenkrojcerskog pokreta. Ovaj pokret (kako sama Yates priznaje), bio je ključan za 'alkemijski' prijelaz iz renesansnih učenja u ono što je postalo prosvjetiteljstvo. Drugim riječima: svrha pokreta se bila odmaknuti od klasičnih kršćanskih učenja i krenuti prema hermetičko-kabalističkom tumačenju onoga što je znanje, mudrost i duhovnost. I to će dovesti do razdoblja tzv. "prosvjetiteljstva".
Dakle, kroz ovu prizmu, rozenkrojcerski pokret može se shvatiti kao revolucionarni pokret u misli, koji će potaknuti kombinaciju "Magije, Kabale i Alkimije" u novonastali koncept "prirodnih znanosti".
Ova su učenja oblikovala osnovu modernog obrazovnog sustava, sustava "univerzalnog obrazovanja", što jesu prvi promovirali rozenkrojceri i njihovi sljedbenici. John Amos Comenius, član Češke braće (prethodnika Moravske braće), također je smatrao rozenkrojcerska (i isusovačka) učenja središtem, te je bio jedan od najranijih zagovornika "univerzalnog obrazovanja". Comenius je očito odbio ponudu Harvarda za preuzeti predsjedništvo u novoosnovanom sveučilištu, zauzvrat se želio usredotočiti na davanje svog doprinosa Britanskom Nevidljivom koledžu, rozenkrojcerskom projektu.
Upravo će Comenius stvoriti "Skriveno sjeme" kao unutarnju jezgru učenja Moravske braće, koja će se uzdići iz pepela Tridesetogodišnjeg rata. Ostala su samo učenja Komenskog. Nakon katastrofalnog Tridesetogodišnjeg rata, koji je Komenski preživio i gdje su katolici uglavnom masakrirali protestante, Češka braća su gotovo u potpunosti uništena. Bili su prisiljeni na povlačenje u ilegalu, sve dok grof Zinzendorf nije preuzeo kormilo i preselio se u zemlje Moravske.
Kao što je raspravljano u 1. i 2. dijelu ove serije - koncept "svetog grijeha" je unaprijedio Sabbatai Zevi, a nastavili su ga njegovi sljedbenici koji su sebe nazivali sabatejcima (ili sabatistima). Iskrivljavanje onoga što se smatralo "svetim" je postalo moguće tek nakon onoga što se čini kao proračunati progon Židova. To se događalo u Španjolskoj pod španjolskom inkvizicijom, dok su istovremeno masovni židovski pogromi provedeni u Poljskoj od 1648. godine od strane Kozaka, kao i isusovaca - što je rezultiralo dubljim guranjem istočnih Židova u misticizam. Kao što David Bakan primjećuje u svojoj knjizi "Sigmund Freud i židovska mistična tradicija" (2004.), zapravo je takav ishod bio prilično predvidljiv:
"Dvije glavne struje prolaze kroz povijest Židova. Jedna je mistična. Druga, povezana sa karakterističnim obrascem židovske samouprave, jest rabinska. Što se tiče pisanih dokumenata, Zohar je bio najvažniji oslonac mistične struje, a Talmud je bio najvažniji oslonac rabinske struje. Mistično raspoloženje graničilo je sa otpadništvom i herezom, posebno kada je bilo suočeno sa progonom.
…kako je život Židova istočne Europe u 17. stoljeću postajao sve mračniji, sukob između misticizma i rabinizma je rastao… Ključno pitanje bilo je, naravno, zašto bi Bog tako zlostavljao svoj izabrani narod."
Kako bi riješili ovaj paradoks, mnogi Židovi počeli su vjerovati da pogromi, uz uobičajenu patnju i teškoće, moraju biti Božja volja i da ih treba promatrati kao oblik čišćenja, pročišćenja, prije povratka Mesije.
Bakan nastavlja:
"Iako su se mistici slagali da su Židovi odstupili od Saveza, smatrali su da to nije zbog nedostatka savjesti, već zbog nedostatka odgovarajućeg razumijevanja. Tora je bila samo vanjski oblik Saveza i bili su potrebni dublji oblici tumačenja. Dakle, Kabala, a posebno Zohar, pokazali su način na koji se može razumjeti temeljno značenje Tore. Tora je shvaćena kao veliki kriptogram, koji se može dešifrirati raznim poluracionalističkim i mistično-intuitivnim sredstvima.
…Skup događaja koji su okruživali osobnost i djela Sabbataija Zevija, "lažnog Mesije", bio je od najdubljeg trenutka za psihološke i emocionalne obrasce Židova u modernom razdoblju. Sabbatia Zevi je možda bio psihotičan, kako [Gersom] Scholem sugerira... Činjenica ostaje da je za Židove svijeta on neko vrijeme bio Mesija."
Sabbataj Zevi se proglasio židovskim Mesijom krajem 1648. godine, iste godine kada su se dogodili židovski pogromi u Poljskoj. Zevi je svoje sljedbenike podučavao konceptu "Svetog grijeha", za koji je tvrdio da je nužan za postizanje novog tisućljeća.
Jacob Frank (1726.-1791.) bio je sljedeći značajan vođa sabatista; sebe je proglasio reinkarnacijom Zevija i stoga također Mesijom. Frank je još više proširio učenja "Svetog grijeha", uključio je ritualizirane orgije, incestuozne činove i namjerno kršenje židovskih moralnih zakona, za što je ponovno propovijedao da je nužno za ubrzanje mesijanskog otkupljenja prihvaćanjem "ponora" grijeha.
Frank je blisko surađivao sa Zinzendorfovim Moravcima. Zapravo je poticao svoje sljedbenike neka postanu otpadnici od vjere, poput Zevija, ali ovaj put, potičući neka pređu u moravsku sektu. O tome više riječi u slijedećem nastavku.
Dakle, postoji mnogo preklapanja, kao što ćemo vidjeti, između sabatista, moravskih sljedbenika i rozenkrojcera.
Zapravo je 1648. godina bila važna godina i za progon kršćana. Točnije, protestantskih kršćana, koji su progonjeni tijekom Tridesetogodišnjeg rata, i to posebno unutar regije Bohemije, doma Bohemske braće, prethodnika Moravske braće. Otprilike 8-12 milijuna smrti se dogodilo tijekom Tridesetogodišnjeg rata, jer su se katolici i protestanti međusobno poklali. Milijuni protestanata masakrirani su, terorizirani i mučeni od strane Habsburškog Carstva.
Međutim, ono što je zadalo najveći udarac protestantskoj nadi bilo je obećanje utopije koju bi donijeli njihov Zimski kralj i kraljica Bohemije, izborni knez Falačke, Fridrik V., i Elizabeta Stuart. Kao što Francis Yates ističe u svojoj knjizi: rozenkrojcerski manifesti "Fama" i "Confessio", kao i ono što mnogi prepoznaju kao treći manifest, "Kemijsko vjenčanje", odnosili su se na Novu zoru koja bi se rodila u svijetu kroz brak Fridrika V. i Elizabete Stuart.
Prema Yates: čini se kao da je pozornica već bila postavljena za ono u što će Fridrik V. i Elizabeta Stuart ući. Uvjereni su neka prihvate krunu Bohemije, postali su Zimski kralj i kraljica; glupo su prihvatili krunu koja je trebala biti na glavi Habsburgovca. Čak niti kraljica Elizabeta I. nije prihvatila takvu ponudu. To je zapečatilo prokletu sudbinu ovog utopijskog sna i zapalilo Bohemiju, jer je upravo taj sukob pokrenuo Tridesetogodišnji rat.
Međutim, iz pepela će se uzdići Moravska braća i ovjekovječena rozenkrojcerska učenja Johna Deeja, urezana u srca onih koji su se zavjetovali da će doći njihovo vrijeme - kada će se misteriji i Magija Bohemije uzdići poput feniksa i dočekati Novo zlatno doba.
Možda je to cijelo vrijeme i bila poanta…
Kemijsko vjenčanje: Zimski kralj i kraljica Bohemije
Piše Frances Yates:
"Važna 'rozikrucijanska' figura bio je John Dee, koji se... 'činio očito povijesno prikladnim za renesansnog maga alterrozikrucijanskog tipa'... Dee je nedvojbeno pripadao renesansnoj hermetičkoj tradiciji, osvježenoj novim dostignućima, koju je dalje proširio u originalnim i važnim smjerovima. Dee je, sam po sebi, bio briljantan matematičar i svoje proučavanje brojeva povezao je sa tri svijeta kabalista. U nižem elementarnom svijetu proučavao je broj kao tehnologiju i primijenjenu znanost, a njegov 'Predgovor Euklidu' pružio je briljantan pregled matematičkih umjetnosti općenito. U nebeskom svijetu, njegovo proučavanje brojeva bilo je povezano sa astrologijom i alkemijom, a u svojoj "Monas Hieroglyphica" vjerovao je da je otkrio formulu za kombiniranu kabalističku, alkemijsku i matematičku znanost, koja bi omogućila svom vlasniku da se kreće gore-dolje po ljestvici bića od najnižih do najviših sfera, kao i u nadnebeskoj sferi. Dee je vjerovao da je otkrio tajnu prizivanja anđela numeričkim izračunima u kabalističkoj tradiciji. Dee kao 'rozikrucijanac' stoga je tipična figura kasnorenesansnog maga, koji je kombinirao 'Magiju, Kabalu i Alkimiju' da bi postigao svjetonazor u kojem je napredna znanost neobično isprepletena sa angelologijom."
Kao politički savjetnik kraljice Elizabete I., John Dee je zagovarao osnivanje engleskih kolonija u Novom svijetu, kako bi se formiralo "Britansko Carstvo", termin koji mu se pripisuje da ga je on skovao. Dee je "promicao engleska prekomorska istraživanja i širenje u smislu političke i duhovne obnove kod kuće.". Njegova upečatljiva i vrlo utjecajna karijera u elizabetanskoj Engleskoj završila je 1583. godine, kada je napustio Englesku i otišao na kontinent u potrazi za znanjem o okultnom i nadnaravnom. Mnogi znanstvenici vjeruju da je Dee u to vrijeme nastavio raditi za Britansku krunu kao obavještajni agent, ali unatoč tome bio je izuzetno utjecajan agent u poticanju novih pokreta u srednjoj Europi. Prema Yates je John Dee bio vođa u Bohemiji, ne samo alkemijskog pokreta, već i pokreta za vjerske reforme za vrijeme vladavine svetog rimskog cara Rudolfa II. (1576.-1612.).
Rudolf II., iako član dinastije Habsburg, stvorio je svojevrsnu okultnu Meku na svom carskom dvoru u Pragu. Mjesto je postalo središtem za alkemijske, astrološke i magijsko-znanstvene studije svih vrsta. Mnogi znanstvenici toga vremena su putovali na Rudolfov dvor, jer je to bilo mjesto gdje su uglavnom sve vjerske pozadine bile dobrodošle, u težnji za višim ezoterijskim i znanstvenim studijama. Židovima je bilo dopušteno nesmetano provoditi svoje kabalističke studije. Rudolfov omiljeni vjerski savjetnik bio je Pistorius, kabalist.
I ovdje je Bohemska crkva bila tolerirana i dobila je službeno 'Pismo Veličanstva'. Upravo su u Bohemiji sljedbenici Jana Husa uspjeli osnovati moćnu crkvu, gdje su Bohemska braća (prethodnici Moravske braće) mogla slobodno slijediti svoja mistična učenja.
Govorilo se da velika palača Rudolfa II. u Pragu ima 'čudesne sobe' magično-mehaničkih čuda. I upravo su se na dvoru Rudolfa II. nastanili John Dee i njegov učenik, Edward Kelly.
Francis Yates u djelu "Rosicrucian Enlightenment" piše:
"Princeza Elizabeta, kći Jakova I., udala se za Fridrika V., izbornog kneza Palatina od Rajne [1613.], koji je nekoliko godina kasnije nepromišljeno pokušao osigurati sebi češko prijestolje [1619.], što je završilo sramotnim neuspjehom. 'Zimski kralj i kraljica Češke', kako su ih podrugljivo nazivali, pobjegli su iz Praga nakon poraza 1620. [kod Bijele gore] i ostatak života proveli su kao siromašni prognanici, izgubivši i Falačku i Češku.
Ono što je iskliznulo iz povijesti jest činjenica da je uz ovu epizodu bila vezana 'rozikrucijanska' faza kulture, da su sa njom bili povezani 'rozikrucijanski manifesti', da su pokreti koje je John Dee potaknuo u Češkoj u ranijim godinama stajali iza tih manifesta, da je kratka vladavina Fridrika i Elizabete u Falačkoj bila hermetičko zlatno doba, potaknuto alkemijskim pokretom koji je predvodio Michael Maier, kroz "Monas hieroglyphica" John Deeja, i svime što je to podrazumijevalo."
Vjenčanje između Elizabete Stuart i Fridrika V. od Falačke su prijatelji i neprijatelji smatrali nastavkom uloge kraljice Elizabete I. kao podupirateljice europskih protestantskih sila, te da je Fridrik V. bio izgrađen kao vođa ove politike uz podršku kralja Jakova I.
Zapravo, veći dio ove faze bio je pripremljen desetljećima ranije, od strane krugova Johna Deeja. Godine 1577., mladi Philip Sidney, učenik Johna Deeja i unuk Johna Dudleyja (1. vojvode od Northumberlanda), poslan je u misiju neka prenese poruku sućuti kraljice Elizabete I. novoimenovanom caru Svetog Rimskog Carstva, Rudolfu II. (koji je ujedno bio i kralj Češke), zbog smrti prethodnog cara, njegovog oca, Maksimilijana II. "Tijekom ovog putovanja, Sidney je iskoristio priliku i posjetio je njemačke protestantske knezove, posebno kalvinističke vladare Falačke, da bi istražio mogućnost stvaranja Protestantske lige u Europi. Sidney je već razvio svoj politički i vjerski stav, temeljen na stavu svog ujaka, grofa od Leicestera. Vjerovao je u politiku protestantskog 'aktivizma' protiv Španjolske, politiku smjeliju od one koju je kraljica Elizabeta bila spremna odobriti zbog svog opreza."
U tom cilju pronašao je snažnu podršku na dvoru kneza izbornika Falačke, Fridrika IV. Sidney je izvijestio Walsinghama kako su protestantski knezovi Njemačke mlaki prema osnivanju Protestantske lige, sa jednom značajnom iznimkom palatinskog (falačkog) dvora u dvorcu Heidelberg.
Philip Sidney umro je mlad, u dobi od 31 godine, borio se protiv Španjolaca u Nizozemskoj i postao legenda, 'ideal protestantskog viteštva'. "Sa njim su bili povezani romantični ukrasi oživljenog viteštva, fantastični kult kraljice Elizabete, od strane njenih vitezova na Tiltovim,a na Dan stupanja na prijestolje." To što je Falački bio njegov bliski prijatelj je bila veza između dvora u Heidelbergu i ustanovljenje tradicije štovanja Sidneyjevog viteštva u Engleskoj, te je olakšalo izgradnju mladog kneza izbornika Falačkog kao paladina anglo-njemačkog protestantskog viteštva.
Ova aktivistička tradicija nastavljena je i kada je Falački podržao francuskog kralja Henrika IV. u njegovim planovima za invaziju na Njemačku. No, planovi su prekinuti atentatom 1610. godine. Podrška Palatina je bila nastavak ranije podrške Henriku, tadašnjem Henriku Navarskom, u njegovim borbama kao vođe hugenota.
Francis Yates piše:
"Vrlo važan, kao glavni um iza palatinske politike, bio je Kristijan Anhaltski, glavni savjetnik dvora u Heidelbergu [Falačkog], koji je bio željan pomoći Henriku IV. u planovima za koje se govorilo da uključuju veliki pokušaj okončanja habsburške moći u Europi. Kada je Henrikove projekte prekinula njegova smrt, palatinska politika, još uvijek uvelike inspirirana Anhaltom, okrenula se drugim sredstvima za postizanje tih velikih ciljeva.
Tada se mladi palatinski knez, Fridrik V., počeo smatrati predodređenim preuzeti upražnjeno mjesto vođe protestantskog otpora protiv habsburških sila."
Rudolf II., car Svetog Rimskog Carstva i kralj Češke, umire 1612. godine. Nadvojvoda Ferdinand Štajerski, fanatični katolički Habsburgovac i učenik isusovaca, izabran je za novog cara Svetog Rimskog Carstva, te nasljeđuje i krunu Kraljevine Češke.
Slijede građanski nemiri i kaos između protestantskih i katoličkih skupina. Čini se da su isusovci prvi potaknuli nasilje nad protestantima. Istovremeno je skupina Češke braće pribjegla terorističkim činovima i ratu protiv Habsburškog Carstva, što je uvelike pogoršalo situaciju. Kasnije se tvrdilo da se radilo o radikalnoj skupini unutar braće i da nije predstavljala stavove braće u cjelini (to ćemo kasnije detaljnije istražiti). Za sada je dovoljno reći da su uglavnom isusovci i Češka braća raspirivali vatru, jedni sa jedne i drugi sa druge strane. Mnogi znanstvenici, uključujući i Frances Yates, smatraju kako je upravo taj sukob, između isusovaca i Češke braće, pokrenuo Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.).
Ferdinand se, usred sveg ovog kaosa, osjećao opravdanim opozvati Rudolfovu II. politiku vjerske tolerancije, 'Pismo Veličanstva', i počinje potiskivati Bohemsku crkvu. Bohemski pobunjenici, uglavnom predvođeni Bohemskom braćom, odbacuju Ferdinandov legitimitet nad krunom Bohemije, tvrdeći da to nije nasljedna kruna, već izborna kruna. Onda, 26. kolovoza 1619. godine, Bohemija ponudi krunu Fridriku V., izbornom knezu Falačke. Kako i sama Yates priznaje, izgleda kao da je cijela pozornica već bila postavljena za Fridrika V., prikazan je kao romantični simbol i svjetionik Protestantske lige kao njihov pravi car.
"Mogućnost da Fridrik postane kralj Bohemije već je neko vrijeme bila u zraku; kaže se da se o tome već govorilo u vrijeme njegova vjenčanja. Anhalt je to žarko istraživao i promovirao je Fridrikovu stvar u Bohemiji, jer je taj potez predstavljao najvažniji dio antihabsburške građevine koju je Anhalt izgradio oko Fridrika.
Prema neobičnim i složenim pravilima carskog ustava, kralj Bohemije imao je jedan glas u izboru cara. Budući je Fridrik već bio birač, ako bi postao kralj Bohemije, imao bi dva glasa u carskim izborima, što bi moglo izgraditi većinu protiv habsburških pristaša i otvoriti put prema slamanju habsburške kontrole. U tom smislu su Anhalt i njegovi prijatelji razmišljali, možda čak i razmatrali ideju da na kraju dobiju carsku dužnost za samog Fridrika. Takvi pogledi na vjersku politiku vodili bi u idealističkom razmišljanju do nade u reformu crkve kroz carstvo, što je bio europski san još od vremena Dantea." (Frances Yates)
Međutim, Fridrik V. nije bio siguran da je ovaj smjeli potez ispravan. Nijedan monarh nikada prije nije ovako prihvatio krunu koja pripada drugome. Čak niti kraljica Elizabeta I. tijekom svoje vladavine nikada se nije usudila na toliko smion manevar kao što je prihvaćanje krune koja je pripadala habsburškoj glavi. Značajno je što je čovjek koji je uvjerio Fridrika da prihvati ponudu bio George Abbot, nadbiskup Canterburyja. Godinama kasnije, tijekom njihovog života u progonstvu, Elizabeta Stuart će posjetiteljima Haaga pokazati pismo koje je nadbiskup Canterburyja napisao, gdje savjetuje prihvaćanje češke krune kao "vjersku dužnost".
Jedan značajan protivnik tome bila je Fridrikova vlastita majka, kći Vilima Tihog, koji je predvodio nizozemski ustanak protiv španjolskih Habsburgovaca i koji je pokrenuo Osamdesetogodišnji rat (1568.-1648.). Ona je, čini se, dobro znala kamo bi takav postupak odveo. Unija protestantskih knezova je također bila protiv Fridrikovog prihvaćanja češke krune, bilo je preopasno.
Međutim, unatoč svim ovim upozorenjima, 28. rujna 1619. godine je Fridrik napisao češkim pobunjenicima da će prihvatiti krunu. Fridrik će svom ujaku, vojvodi od Bouillona, napisati: "To je božanski poziv kojem se ne smijem protiviti... moj jedini cilj je služiti Bogu i Njegovoj Crkvi".
Svečanost krunidbe u Pragu održalo je husitsko svećenstvo. Bila je to posljednja velika javna ceremonija koju je sponzorirala Češka crkva, jer će ubrzo biti potpuno ugušena. Ali, biti će ponovno rođena kao Moravska crkva nakon Tridesetogodišnjeg rata.
Za manje od dvije godine, Fridrik V. će izgubiti ne samo Kraljevinu Bohemiju, nego i cijelu regiju Falačke, od Habsburškog Carstva. Falačka će biti poprištem bitke, biti će potpuno uništena. Nekada slavni dvor u Heidelbergu, koji je obećavao voditi cijelu europsku civilizaciju u utopijski period, predvođeni dobroćudnim i tolerantnim kraljem, sveden je na ruševine i prah.
Ali, nešto će se pojaviti iz tih ruševina - proizvod kemijskog vjenčanja.
Jakobinski Heidelberški dvor: Hermetična zlatna zora
Sedam godina prije potpunog uništenja dvorca u Heidelbergu, Elizabeta Stuart će stići u svoj novi dom iz Engleske, 07. lipnja 1613. godine. Gledati će u veličanstvenu "ogromnu i romantičnu građevinu, impresivno smještenu na strmoj uzvisini, sa pogledom na grad i rijeku Neckar, pritoku Rajne". U dvorištu dvorca nalazio se trijumfalni luk, visok dvadeset pet stopa, prekriven kipovima bivših vladara Falačke i njihovih engleskih supruga. Na ulazu u dvorac stajala je majka izbornog kneza, Louise Juliane od Nassaua, kćer Williama Tihog, koja je dugo i sa nestrpljenjem očekivala ovu ženu za svog sina.
Samo nekoliko mjeseci ranije, 14. veljače 1613. godine, Fridrik V. (17 godina) i Elizabeta Stuart (17 godina) su se vjenčali. Elizabeta Stuart je bila jedina preživjela kći Jakova VI. i I. (kralja Škotske, Engleske i Irske) i njegove kraljice Ane Danske. Jakov je bio sin, a time je i Elizabeta bila unuka Marije, škotske kraljice.
U godinama nakon Elizabetina dolaska u dvorac Heidelberg, započeli su neobični i fantastični život. Njen brat, princ Henry, bio je duboko zainteresiran za "renesansni dizajn vrtova" - "mehaničke fontane koje su mogle svirati glazbene melodije, kipove koji govore, i druge uređaje slične vrste." Kako Yates oslikava, "sklonost za ovo je potaknulo otkrivanje drevnih tekstova koji opisuju slična čuda, od strane Heroja iz Aleksandrije i njegove škole." Iza ovih nevjerojatnih kreacija stajao je Salomon de Caus, francuski protestant, daroviti vrtni arhitekt i hidraulički inženjer, koji je bio zaposlen kod princa Henryja. Nakon smrti princa Henryja, koji je umro sa 18 godina od tifusa, Salomon de Caus stupio je u službu kneza izbornika Palatina, Fridrika V., i bio zadužen za poboljšanje dvorca Heidelberg, kao arhitekt i inženjer.
Možemo steći ideju o veličanstvenosti dvorca Heidelberg i njegovih vrtova iz gravura Hortus Palatinus, objavljenih u Frankfurtu 1620. godine, od strane Johanna Theodorea De Bryja:
Slika bajkovitog dvorca Heidelberg i njegovih veličanstvenih vrtova koje je izgradio Salomon de Caus.
Frances Yates piše:
"De Caus je razorio stjenovitu padinu, kako bi oblikovao ravnu površinu, na kojoj je razvio geometrijske vrtne dizajne velike složenosti. Ovaj čudesni vrt, smješten iznad grada i doline Neckara, spominjao se kao osmo svjetsko čudo. I drevni dvorac je moderniziran novim proširenjima, unutrašnjost je osvijetljena mnogim prozorima, za koje se govorilo da su planirani po uzoru na engleske kuće ili palače. Ogromna zgrada koja se vidi na gravuri svakako ima nešto od teutonskog Nonesucha.
De Caus je izgradio mnoge špilje u vrtovima, koje su sadržavale scene oživljene glazbom mehaničkih fontana i oblikovane od mitoloških figura, Parnasa sa Muzama ili Mide u špilji. Vrlo upečatljiv bio je kip Memnona, Herkula-Memnona sa toljagom. Ovaj kip je ispuštao zvukove kada bi ga sunčeve zrake udarile, kao u klasičnoj priči. Znanstvena magija kojom je postignut ovaj efekt prikazana je u gravuri; izvedena je iz pneumatike Herona Aleksandrijskog.
…Ako usporedimo heidelberški Apolon i Muze ili heidelberšku špilju 'Midas' sa scenama koje je Inigo dizajnirao za maske, jasno je da se nalaze u istoj kazališnoj atmosferi. Palatinski knez izbornik okružio je svoju ženu u Heidelbergu nastavkom svijeta snova koji je poznavala u Londonu.
…Koristeći sliku koju su pjesnici koristili u maskama, možemo zamisliti jakobinski Heidelberg kao nastao iz braka Temze i Rajne. Misaoni pokreti i kulturni pokreti prelaze iz Engleske u Falačku nakon princeze Elizabete."
Kazalište je igralo središnju ulogu u fantastičnoj kulturi dvorca Heidelberg za vrijeme vladavine Fridrika i Elizabete. Predstave su se često izvodile duboko u vrtovima, u zgradi koju su nazvali "Kuća Sunca".
Uz takve prizore, čovjek ne može a ne pomisliti na istoimenog "Kralja Sunce" i veličanstvene vrtove kralja Luja XIV., također sa apolonskim gajevima i špiljama - je li to moglo biti ponovno stvaranje fantastičnog dvorca Heidelberg i njegovih vrtova? Uostalom, kralj Luj XIV. bio je instrumentalni podupiratelj jakobinske stvari.
Zapravo, De Caus će se kasnije i pridružiti dvoru kralja Luja XIII., oca Luja XIV. Salomon de Caus je napustio dvorac Heidelberg 1620. godine, prije napada Habsburgovaca, i otišao na francuski dvor kralja Luja XIII. On je postao kralj u dobi od 9 godina, nakon atentata na svog oca, Henrika IV., 1610. godine.
Yates u svojoj knjizi ističe kako je u Češku dopirao veliki engleski utjecaj, većinom u obliku "Magia-Cabala-Alchymia", svojevrsnih ondašnjih "znanosti" za koje je John Dee bio vodeći utjecajni čovjek, a koje će kasnije uvelike predstavljati škola Rozenkrojcera - Nevidljivi kolegij. Čovjek se pita jesu li mehanička čuda u dvorcu Heidelberg, o kojima imamo vrlo malo ili nimalo detaljnih informacija jer je sve navodno uništeno, bila namijenjena promicanju slike Fridrika V. i Elizabete kao pravih monarha gotovo iz magičnog carstva čuda i fantastičnih mogućnosti, a što je omogućeno engleskim utjecajem. Nešto što bi uvelike privuklo češke mistike i ovjekovječilo Stuartove i Palatince kao one koji potječu iz magičnih krvnih loza.
Yates piše:
"Dok gledamo... fascinantnu gravuru vrtova Heidelberga, možemo razmišljati da je ovdje... bila ispostava jakobinske Engleske, citadela napredne kulture 17. stoljeća.
(...)
On [Fridrik V.] je svojim brakom prenio jakobinsku renesansu u Njemačku. Taj veliki renesansni pokret susreo se i pomiješao sa drugim moćnim pokretima koji su se odvijali u tom području da bi formirao bogatu novu kulturu, vrlo važan element u pokretu od renesanse do prosvjetiteljstva. Ovdje su se snage renesanse susrele sa Reakcijom, u nevjerojatnom i izravnom udaru [rat protiv Habsburškog Carstva]. Izgubljeni su, i nestaju iz vidokruga u užasima Tridesetogodišnjeg rata, ali kada su ti ratovi konačno završeni, dolazi prosvjetiteljstvo."
I tako je ovo čudesno kraljevstvo unutar Falačke, 1620. godine gotovo u potpunosti izbrisano iz povijesti.
Yates dalje piše:
"Cijeli je svijet ovdje nestao, njegovi su spomenici oštećeni ili uništeni, knjige i pisani zapisi nestali, stanovništvo pretvoreno u izbjeglice - one koji su mogli pobjeći - ili su bili osuđeni na smrt od nasilja, kuge ili gladi, u strašnim godinama koje dolaze.
Upravo ćemo tu neuspjelu renesansu, ili prerano prosvjetiteljstvo, ili pogrešno shvaćenu rozenkrojcersku zoru, sada istražiti. Što je bio poticaj koji je pokrenuo pokret koji je doveo do takozvanih 'rozenkrojcerskih manifesta', sa njihovim čudnim najavama zore novog doba znanja i uvida? Odgovor na ovo pitanje treba tražiti unutar sfere utjecaja pokreta oko Fridrika Falačkog i njegovog obećanja češke krune."
Podrijetlo i svrha Rozenkrojcerskih manifesta
Riječ 'Rosenkrojcer' potječe od imena 'Christian Rosencreutz', ili 'Ružin križ'. 'Rosenkrejcerski manifesti' anonimno su objavljeni u obliku dva kratka pamfleta, 1614. i 1615. godine. Njihovi naslovi su dugi i mogu se skratiti kao "Fama" i "Confessio". Izmišljeni 'autor manifesta je izvjesni 'Otac CRC', ili 'Christian Rosencreutz', za kojeg se kaže da je bio osnivač Reda ili Bratstva, sada oživljenog, i manifesti pozivaju i druge neka im se pridruže. Ovi manifesti su izazvali ogromno uzbuđenje, a treća publikacija, 1616. godine, samo je još povećala misterij. To je bila neobična alkemijska romansa, čiji se njemački naslov prevodi kao "Kemijsko vjenčanje Christiana Rosencreutza 1459. godine" Čini se kao da je junak Kemijskog vjenčanja također bio povezan sa nekim Redom, koji koristi crveni križ i crvene ruže kao simbole.
Treba napomenuti da su se manifesti Rozikrucijana počeli objavljivati godinu dana nakon vjenčanja Fridrika V. i Elizabete Stuart 1613. godine, pri čemu "Kemijsko vjenčanje" izravno spominje kraljevski par. Za razliku od prva dva manifesta Rozikrucijana, poznat je autor "Kemijskog vjenčanja". Bio je to Johann Valentin Andreae, iako je u vrijeme objavljivanja bio anoniman. Yates utvrđuje, iako prva dva manifesta vjerojatno nije napisao Andreae, ona su nesumnjivo povezana sa Kemijskim vjenčanjem, koji zaslužuje da se smatra trećim manifestom Rozikrucijana.
Yates postavlja hipoteze o podrijetlu Rozikrucijanskog pokreta, o kojem do danas nemamo konkretnih informacija:
"Vladajući vojvoda od Württemberga bio je Fridrik I., alkemičar, okultist i entuzijastični anglofil, čija je glavna strast u životu bila uspostaviti savez sa kraljicom Elizabetom i dobiti Red podvezice.
[napomena: iako je kraljica Elizabeta I. obećala da će ga učiniti članom Reda, to nikada nije učinila; tek ga je kralj Jakov I. učinio članom Reda podvezice, 1604. godine.]
Godinu dana nakon ceremonije podvezice 1604. godine, vojvodi od Württemberga posvećeno je vrlo neobično djelo. Riječ je o "Naometriji", Simona Studiona, čiji se neobjavljeni rukopis nalazi u Landesbibliotheku u Stuttgartu. To je apokaliptično-proročko djelo ogromne duljine, koje koristi složenu numerologiju, utemeljenu na biblijskim opisima mjera Solomonova hrama i uključuje argumente o značajnim datumima u biblijskoj i europskoj povijesti, što dovodi do proročanstava o datumima budućih događaja. Pisac je bio posebno zainteresiran za datume u životu Henrika Navarskog, a cijeli sastav kao da odražava tajni savez između Henrika, sada kralja Francuske, Jakova I. od Velike Britanije, i Frederika, vojvode od Württemberga.
Ovaj navodni savez (za koji ja [Yates] nisam pronašla dokaze nigdje drugdje) vrlo je detaljno opisan, a rukopis čak uključuje nekoliko stranica glazbe, koje će se pjevati uz stihove o vječnom prijateljstvu Ljiljana (kralja Francuske), Lava (Jakova od Velike Britanije) i Nimfe (vojvode od Württemberga).
(…)
Naometrija je neobičan primjer manije za proročanstvom, temeljeno na kronologiji, koja je bila karakteristična opsesija tog vremena. Međutim, sadrži vrlo zanimljiv i očito činjeničan prikaz nečega što se navodno dogodilo 1586. godine. Prema autoru Naometrije: 17. srpnja 1586. godine, u Lüneburgu se održao sastanak između "nekih evangeličkih knezova i birača" i predstavnika kralja Navare, kralja Danske i engleske kraljice. Navodno je cilj ovog sastanka bilo formiranje "evangeličke" lige za obranu protiv Katoličke lige (koja je tada djelovala u Francuskoj da bi spriječila stupanje Henrika Navarskog na francusko prijestolje). Ova se liga zvala "Confederatio Militiae Evangelicae".
Sada, prema nekim ranim istraživačima rozenkrojcerskih misterija, "Naometrija" Simona Studiona i "Militia Evangelica", koju ovaj opisuje, osnovni su izvor za rozenkrojcerski pokret.
(…)
Problem koji je pokrenuo Simon Studion i njegova "Naometrija" previše je složen da bi se ovdje detaljno razmatrao, ali bila bi se sklona složiti se da je ovaj stuttgartski rukopis svakako važan za istraživače rozenkrojcerskih misterija. Ono što ohrabruje u tom pogledu jest činjenica da je Johann Valentin Andreae nesumnjivo poznavao "Naometriju", jer je spominje u svom djelu "Turris Babel", objavljenom 1619. godine. Andreaea ne zanimaju prošli datumi koji su spomenuti u "Naometriji", već datumi budućih događaja, njezina proročanstva. Simon Studion vrlo je emfatičan, na svoj ponavljajući način, da će godina 1620. (sjetimo se da piše 1604.) biti vrlo značajna, jer će označiti kraj vladavine Antikrista padom Pape i Muhameda. Ovaj slom će se nastaviti u sljedećim godinama, a oko 1623. godine započeti će milenij. Andreae je vrlo nejasan u onome što govori o proročanstvima iz "Naometrije", koja povezuje sa proročanstvima opata Joakima, svete Brigide, Lichtenberga, Paracelsusa, Postela, i drugih. Međutim, moguće je da su proročanstva ove vrste zapravo utjecala na povijesne događaje, možda su i pomogla da se palatinski izbornik i entuzijasti iza njega odluče na tu ishitrenu odluku i prihvate češku krunu u uvjerenju da je milenij blizu."
Dakle, prema ovoj procjeni Yates, Fridrik V. je prihvatio češku krunu sa gledištem da će najaviti Novo zlatno doba i da je tisućljeće blizu. Stoga se rat koji će voditi u velikoj mjeri smatrao eshatološkim ratom protiv Antikrista, kojega su predstavljali Papa i Habsburško Carstvo, koje je bilo podređeno Vatikanu.
Upravo kroz ovo gledište možemo razumjeti kako su ratovi između katolika i protestanata bili posebno potaknuti. Iako je razina uništenja i patnje, posebno od strane protestanata koji su bili autsajderi, bila ogromna - sa razorenim cijelim gradovima, selima spaljenim do temelja, ljudima brutalno mučenim - ovaj pakao mogao bi se prihvatiti ako se vjerovalo da je sve to bilo potrebno kako bi se donijelo Novo doba, i gdje malo dalje čeka spasenje.
To bi također objasnilo zašto je Fridrik V. toliko glupo prihvatio krunu, unatoč upozorenjima Protestantske lige, a što će vrlo jasno dovesti do potpunog rata protiv Habsburškog Carstva. Bez podrške Jakova I., niti Protestantske lige, Fridrik V. i njegova Falačka su bili prepušteni vukovima, a Kraljevina Češka je bila desetljećima u plamenu. Gotovo je sigurno da se Fridrik V. oslanjao na uvjerenje da u njegovu korist mora postojati neka vrsta božanske magične intervencije; nije brinuo stoga na hladne činjenice o tome što je potrebno za uspjeh u ratu, poput resursa i strategije.
Preživjeli iz ovog kaosa i pokolja utonuli su još u dublje oblike radikalnog misticizma, kao oblikom suočavanja sa kontinuiranim obećanjem tajne svrhe i tajne sile, koja će se uskoro razotkriti i ostvariti utopiju koja im je obećana. Bohemija bi tako bila u središtu ovog novonastalog radikalnog misticizma.
Prema Yates: Anhalt je uvelike bio odgovoran za "nesretnu bohemsku avanturu" Fridrika V. Anhalt je imao mnogo kontakata u Češkoj i čini se da su upravo pod njegovim uvjerljivim nagovaranjima, bohemski pobunjenici ponudili krunu Fridriku V.
Anhalt je bio učenik Johna Deeja.
Frances Yates piše:
"Anhaltovi češki kontakti doveli su ga u sferu vrlo značajne struje utjecaja iz Engleske, a koja je proizašla iz posjeta Johna Deeja i njegovog suradnika Edwarda Kellyja Češkoj. Kao što je dobro poznato, Dee i Kelley bili su u Pragu 1583. godine, kada je Dee pokušao zainteresirati cara Rudolfa II. za svoj dalekosežni imperijalistički misticizam i širok raspon studija... Dee, čiji je utjecaj u Engleskoj bio toliko dubok i važan, koji je bio učitelj Philipa Sidneyja i njegovih prijatelja, imao je priliku stvoriti sljedbenike u Češkoj, iako zasad imamo malo načina to proučiti.
Glavno središte Deeovih utjecaja u Češkoj bila bi Třebona, koju su on i Kelley učinili svojim sjedištem nakon prvog posjeta Pragu. Dee je živio u Třeboni, kao gost Villema Rozmberka, do 1589. godine, kada se vratio u Englesku. Villem Rozmbrek bio je stariji brat Petra, Anhaltovog prijatelja, koji je naslijedio imanja Trebona nakon bratove smrti. Obzirom na Anhaltove sklonosti i prirodu njegovih interesa, sigurno je da su Deeovi utjecaji doprli do njega. Štoviše, vjerojatno je da je ideje i poglede, koji su izvorno proizašli od Deeja, engleskog i elizabetanskog filozofa, Anhalt iskoristilio u izgradnji kneza-izbornika Palatina u Češkoj, kao nekoga tko ima izvanredne resurse engleskog utjecaja iza sebe.
(…)
Deeov utjecaj se proširio u Njemačku iz Češke mnogo ranije. Prema bilješkama o Deeu, koje je napisao Elias Ashmole u svom djelu "Theatrum Chemicum Britannicum" (1652.), Deeovo putovanje kroz Njemačku, 1589. godine, po povratku iz Češke u Englesku, bilo je donekle senzacionalno. Prošao je blizu onih područja koja će, 25 godina kasnije, biti poprište izbijanja rozenkrojcerskog pokreta... Dee je u ovoj fazi svog putovanja kući također uspostavio kontakt sa svojim učenikom, Edwardom Dyerom (koji je bio najbliži prijatelj Philipa Sidneyja), a koji je išao u Dansku kao veleposlanik i koji je "godinama prije bio u Treboni i nosio natrag pisma Doktora (Deeja) kraljici Elizabeti". Dee je morao ostaviti veliki dojam u tim krajevima, i kao iznimno učen čovjek, i kao netko u središtu velikih događaja.
(...)
Treba li stoga tražiti utjecaj Johna Deeja u rozenkrojcerskim manifestima? Da, treba, i njegov utjecaj se u njima može pronaći bez imalo sumnje.
…Drugi rozenkrojcerski manifest, "Confessio" iz 1615. godine, objavio je uz sebe traktat na latinskom pod nazivom "Kratko razmatranje", koji se temelji na John Deejevoj "Monas hieroglyphica", a većim je dijelom i doslovni citat iz Monasa. Ovaj diskurs neraskidivo je povezan sa rozenkrojcerskim manifestom koji je izdan prije, "Fama" iz 1614. godine, te ponavlja neka poglavlja. Stoga postaje očito da je "tajnija filozofija" iza manifesta bila filozofija Johna Deeja, kako je sažeta u njegovoj "Monas hieroglyphica".
Nadalje, djelo Johanna Valentina Andreaea "Kemijsko vjenčanje", iz 1616. godine, gdje daje romantični alegorijski izraz temama manifesta, ima Deejev simbol "monas" na naslovnoj stranici. Simbol se ponavlja i u tekstu, pored pjesme kojom alegorija počinje.
Stoga nema sumnje da bismo pokret iza triju rozenkrojcerskih publikacija trebali vidjeti kao pokret koji u konačnici proizlazi iz Johna Deeja. Deejev utjecaj mogao je doći u Njemačku iz Engleske putem engleskih veza sa knezom Palatinom, a mogao se proširiti iz Češke, gdje je Dee širio svoju pokretačku misiju u ranijim godinama.
...sugerira se da rozenkrojcerske publikacije pripadaju pokretu oko kneza Palatina, pokretu koji ga je pripremao za češku avanturu. Glavni pokretač iza ovih pokreta bio je Christian od Anhalta, čije su veze u Češkoj pripadale upravo krugovima u kojima je Deejev utjecaj bio poznat i njegovan.
Čudno uzbudljiva jest sugestija da je rozenkrojcerski pokret u Njemačkoj bio odgođeni rezultat Deeove misije u Bohemiji više od dvadeset godina ranije, čiji su utjecaji postali povezani sa knezom Palatinom. Kao vitez podvezice, Fridrik V. je naslijedio kult engleskog viteštva, povezanog sa pokretom, a kao vođa Protestantske unije predstavljao je saveze koje je Anhalt pokušavao izgraditi u Njemačkoj.
Sa političko-religijskog gledišta, knez Palatin ušao je u situaciju koja je bila pripremljena prethodnih godina i pojavio se kao političko-religijski vođa predodređen riješiti probleme tog doba.
U godinama od 1614. do 1619. (tj. godinama rozenkrojcerskog skandala izazvanog manifestima), knez Palatin i njegova supruga vladali su u Heidelbergu, dok se Kristijan od Anhalta pripremao za češku avanturu.
I ta avantura nije bila samo politički antihabsburški napor. Bio je to izraz religijskog pokreta koji je godinama jačao, potaknut tajnim utjecajima koji su se kretali Europom, pokreta prema rješavanju religijskih problema na mistični način, sugerirano hermetičkim i kabalističkim utjecajima."
Nastavlja se....
Add comment
Comments