Okupljanje jakobita, rozenkrojcerskih slobodnih zidara škotskog obreda, pripadnika Moravskog reda, sabatejskih Židova i roditelja teozofije
U prvom dijelu ove serije stali smo sa lažnim Mesijom Sabbatai Zevijem koji je promijenio godinu početka mesijanskog doba i otkupljenja za židovski narod sa 1648. godine (što je prorečeno u Kabali) na 1666. godinu (što je prorečeno u Knjizi Otkrivenja), nakon što se godina proročanstva nije obistinila 1648.
Sabbatai Zevi će stvoriti sabatijski pokret, i uvesti koncept "svetog grijeha". Središnji dio njegovih učenja je vjerovanje da će se tijekom mesijanskog doba, djela koja se tradicionalno smatraju grešnima pretvoriti u pravedna.
Sabbatai Zevi rođen je u Smirni, u Turskoj pod Osmanskim Carstvom. Njegov otac Mordekaj radio je u Moreji, na poluotoku Peloponezu, u južnoj Grčkoj. Moreja je prošla kroz bizantsku, osmansku, a kasnije i mletačku vlast. Tijekom osmansko-mletačkih ratova, Smirna je postala središtem levantinske trgovine. Mordekaj će postati smirnski agent za englesku trgovačku kuću i zaraditi veliko bogatstvo.
Ovo je značajno, jer povjesničari vjeruju da je datum Knjige Otkrivenja, tj. kršćansko proročanstvo o povratku Mesije, vjerojatno došao do Mordekaja, koji je bio osmanski Židov i to preko njegovih odnosa sa Britancima.
Knjiga Otkrivenja, poznata i kao Knjiga Apokalipse ili Apokalipsa Ivana, prorekla je da će 1666. godina donijeti Apokalipsu, zajedno sa Drugim dolaskom Isusa Krista. Ivan piše da će to biti popraćeno vizijama žene odjevene u sunce, koja će imati mjesec pod nogama i krunu od dvanaest zvijezda, Zmijom, Sedmoglavim Zmajem i Zvijeri. U Otkrivenju 13:18 piše: "Ovdje je mudrost. Neka onaj tko ima razum izračuna broj Zvijeri; jer to je broj čovjeka; a njegov broj je Šeststo šezdeset i šest."
Godina 1666. je također imala važnost u Starom zavjetu sa referencom na Goga iz Magoga, kasnije nazivano Gog i Magog u židovskoj tradiciji. Proročanstvo o Gogu se treba ispuniti približavanjem onoga što se naziva "krajem dana". U knjizi Ezekiela, prorok bilježi niz vizija koje je primio. Ezekiel je bio svećenik Salomonovog hrama, ali je također bio među zarobljenicima za vrijeme babilonskog progonstva. Wikipedija o tome piše: "Babilonsko ropstvo ili babilonski progon bilo je razdoblje u židovskoj povijesti tijekom kojeg je veliki broj Judejaca, iz drevnog Kraljevstva Judeje, prognan u Babilon od strane Novobabilonskog Carstva. Progoni su se događali u više valova: Nakon opsade Jeruzalema 597. pr. Kr., oko 7000 pojedinaca prognano je u Mezopotamiju. Drugi progon je uslijedio nakon uništenja Jeruzalema i Salomonovog hrama, 587. pr. Kr.."
Bijeg zarobljenika (1896.) Jamesa Tissota; progon Židova iz Kanaana u Babilon
Ezekiel govori svojim židovskim sunarodnjacima u Babilonu da je progonstvo Božja kazna Izraelu zbog odmicanja od Boga, ali da će Bog vratiti svoj narod u Jeruzalem kada se oni vrate k njemu. "Nakon ove poruke utjehe, poglavlja 38–39, proročište Goga, govori kako će Gog iz Magoga i njegove horde prijetiti obnovljenom Izraelu, ali će biti uništeni, nakon čega će Bog uspostaviti novi Hram i prebivati sa svojim narodom tijekom razdoblja trajnog mira (poglavlja 40–48)."
Dakle, čini se da se Gog i Magog odnose na djelo Đavla i on će prizvati kraj dana, što će zauzvrat prizvati drugi dolazak Mesije.
Gog i Magog opsjedaju Grad svetaca. Njihov prikaz sa kukastim nosovima zabilježio je Paul Meyer (1896.). Anglo-normanska verzija Apokalipse u stihovima, Toulouse MS. 815, fol. 49v. (Izvor: Wikipedia)
Vrag, Gog i Magog napadaju Sveti grad; iz ruskog rukopisa iz 17. stoljeća. (Izvor: Wikipedia).
Gog i Magog također su uključeni u srednjovjekovnu britansku priču, kao i neobičnu tradiciju londonskog Cityja gdje se pokazuju kao zaštitnici grada:
Godišnja parada gradonačelnika (Lord Mayor) Londona, sa likovima Goga i Magoga.
Godišnja parada gradonačelnika Londona jedna je od najstarijih gradskih parada na svijetu, gdje se, među mnogim neobičnim stvarima, nalazi i parada divova Goga i Magoga, koji se smatraju tradicionalnim čuvarima grada Londona. Prema ovoj priči su Gog i Magog, ponekad pisano kao Gogmagog i Korineus (iz starijih spisa), mitski poganski divovi iz srednjovjekovnihlegendi ranih britanskih kraljeva.
Stephen Liddell piše na svom blogu "Musings on a Mad World":
https://stephenliddell.co.uk/2021/11/22/gog-and-magog-the-guardians-of-the-city-of-london/
"Priča kaže da je rimski car Dioklecijan imao 33 zle kćeri. Uspio im je pronaći 33 muža da bi obuzdao njihove neposlušne navike, ali kćeri nisu bile zadovoljne, i pod vodstvom svoje najstarije sestre Albe skovale su zavjeru i prerezale grkljane svojim muževima na spavanju. Zbog ovog zločina ostavljeni su u čamcu, sa polugodišnjim obrocima. Nakon dugog i strašnog putovanja stigli su na veliki otok, koji je kasnije nazvan Albion, prema starijoj rođakinji Albi. Sestre su se odlučile nastaniti na Albionu, i uz pomoć demona su nastanile divlje i vjetrom šibane otoke rasom divova.
Neko vrijeme kasnije, Brut, praunuk Eneje, pobjegao je nakon pada Troje i raznim nedaćama stigao na iste otoke. I on ih je nazvao po sebi, pa ih sada znamo i kao Britaniju. Sa sobom je doveo svog najsposobnijeg ratnika i prvaka Korineja, koji se u borbi suočio sa vođom divova i na kraju ga bacio sa visoke stijene u smrt. Div se zvao Gogmagog, a stijena s koje je bačen postala je poznata kao Langnagog ili 'Skok divova'. Kao nagrada, Korineju je dan zapadni dio otoka, koji je po njemu nazvan Cornwall. Brut je putovao na istok i osnovao grad Novu Troju, koji danas poznajemo kao London. Kako se to povezuje s kraljem Ludom koji je također osnovao London, pa čak i sa povijesno nešto sigurnijim kraljem Cassivellanusom... sve je to pomalo kontradiktorno!
Cijela priča može se pronaći u Geoffreyjevom djelu, "Historia Regum Brittaniae" iz 12. stoljeća, uglavnom nestvarnoj, ali i iznimno utjecajnoj povijesti, koja povezuje keltsku kraljevsku obitelj sa herojskim svijetom grčkog mita, putem stare velške legende o kralju Arthuru. Oni koji uživaju u povijesti možda znaju da je pad Troje bio oko 2300 godina prije vladavine Dioklecijana, te je ime Gogmagog iskrivljena posuđenica iz Starog zavjeta. Ali, ove su se povijesti stoljećima prihvaćale kao činjenice i imale su stvarnu važnost za srednjovjekovne sudionike gradonačelnikove povorke.
Običaj nošenja lutaka i slika, poput Goga i Magoga, na festivalima može se reći da je relikt vremena kada bi se isti festival vrtio oko ljudske žrtve. Žrtva je zamijenjena simboličnim prikazom. Kada su stari obredi uključeni u Crkvu, žrtveni lik postao je svetac koji je prinio žrtvu. Što god mislili o ovoj teoriji, običaj nošenja lutaka na festivalima bio je raširen u srednjem vijeku i u Engleskoj i na kontinentu, a među njima su bili i divovi iz mita. Visoke figure koje ćete vidjeti na dan održavanja 'Lord Mayor’s Show' samo su posljednje u dugom nizu poganskih lutaka koje sežu najmanje tisuću godina unatrag. A nekoliko kilometara dalje održava se godišnji festival u St. Albansu, gdje se lutke nose ulicom u spomen na povijesne događaje."
Dakle, prema ovoj legendi, Britanija je očito započela sa Albom i njenim sestrama, koje su se množile sa demonima i stvorile rasu divova, od kojih se dvije figure sada smatraju čuvarima Londonskog Cityha...
Mnogi u Britaniji vjerovali su da je godina 1666. baš onakva kako je i prorekla Knjiga Otkrivenja.
Veliki požar u Londonu, koji je prikazao nepoznati slikar (1675.), kako bi izgledao sa broda u blizini Tower Wharfa u večernjim satima u utorak, 04. rujna 1666. godine. Lijevo je Londonski most; desno je Londonski toranj. Stara katedrala sv. Pavla je u daljini, okružena najvišim plamenovima. (Izvor Wikipedia)
U nedjelju, 02. rujna 1666. godine, izbio je požar u srednjovjekovnom Londonu. Čini se kao općeprihvaćena činjenica da je požar izmakao kontroli zbog odbijanja ili "kašnjenja" gradonačelnika, Sir Thomasa Bloodwortha, koji nije pravovremeno naredio postavljanje protupožarnih pojaseva. Ovo kašnjenje omogućilo je da se požar proširi na gotovo cijeli grad do utorka, te je trajao do srijede, 05. rujna 1666. godine. Do tada je veći dio grada izgorio. London je u to vrijeme bio najveći grad u Britaniji, kao i treći najveći grad u zapadnom svijetu, sa procijenjenih između 300.000 do 400.000 stanovnika. Broj poginulih u požaru nije jasan.
Čudno, ali City of London je izabrao divove Goga i Magoga kao svoje čuvare. Oni se nalaze u Guildhallu, drevnom sjedištu moći korporacije City of London.
Ako pogledate Magogov štit, vidjeti ćete amblem feniksa; simbol kako se Londonski City uzdigao iz pepela nakon Velikog požara 1666. godine i ponovo se rodio iz pepela...
1666. godina: Početak novog tisućljeća
Ovdje nastavljam priču iz prvog dijela.
1666. godine je zavladala velika radost među poljskim Židovima, koji su vjerovali da će nakon godina velikog progona njihov narod konačno biti otkupljen.
S.M. Dubnow piše u "Povijesti Židova u Rusiji i Poljskoj" (1916.):
"Židovi su - kaže suvremeni ukrajinski pisac Galatovski - trijumfirali. Neki su napustili svoje kuće i imovinu, odbijali raditi bilo kakav posao, tvrdeći da će Mesija uskoro doći i odnijeti ih na oblaku u Jeruzalem. Drugi su postili danima, uskraćivali su hranu i svojoj djeci..."
David Bakan, u djelu "Sigmund Freud i židovska mistična tradicija" (2004.), piše:
"Sabbataj Zevi trebao je započeti svoje djelo otkupljenja svrgavanjem turskog sultana, koji je u to vrijeme vladao Svetom zemljom. Dva dana prije početka 1666. godine je otputovao u Carigrad, gdje je trebao obaviti svoje mesijansko djelo. Po dolasku je zatvoren, a zatim poslan u tvrđavu Abydos u Galipolju. Ali, snaga njegove podrške bila je toliko velika da je zatvor pretvoren u kraljevsku rezidenciju, u koju su Židovi iz cijelog svijeta hrlili noseći darove. Postao je duhovni vođa stotina tisuća ljudi."
"Zevija je posjetio poljski kabalist Nehemiah HaKohen, koji ga je došao intervjuirati u zatočeništvu. Zbog HaKohenovog poznavanja Kabale, 1666. godine židovske zajednice Poljske poslale su ga u Galipolje, gdje je Sabbatai Zevi bio pritvoren da bi se istražila njegova tvrdnja o tome da je Mesija. Sastanak nije prošao dobro i HaKohen je Zevija proglasio varalicom. Pričalo se da su neki sabatci oko Zevija razmišljali o ubojstvu HaKohena, te je on istrčao na ulicu i izjavio da želi prijeći na islam. Nakon toga mu je na glavu stavljen islamski turban i proglašen je muslimanom, čime mu je ponuđena zaštita unutar Osmanskog Carstva." (Kaufmann Kohler and M. Seligsohn: "Nehemiah Ha-Kohen"; 1901.-1906.)
Isti autori objašnjavaju da je HaKohen uspio dobiti audijenciju kod turskog kajmakama zbog Zevijevih ambicija svrgavanja sultana sa prijestolja, i ovaj zatim obavještava sultana Mehmeda IV. o Zevijevoj zavjeri. Sultan je Zeviju dao tri izbora: podvrgnuti se iskušenju svoje božanske prirode u obliku rafala strijela, naime ako strijelci promaše, onda je njegova božanska priroda dokazana; biti nabijen na kolac ili preći na islam.
HaKohen će kasnije tvrditi da je prešao na islam samo da bi dobio pristup sultanu, ali to nije bilo pravo preobraćenje. Vratio se u Poljsku gdje je, prilično čudno, nastavio veličati učenja Zevija i sabatejskog pokreta, te se i dalje smatrao sljedbenikom Zevija. Proglasio se vatrenim sljedbenikom Zevija kao pravog Mesije, i opisivao čuda koja je ovaj navodno činio. HaKohen je čak otišao toliko daleko da se proglasio "Mesijom ben Josipom", pretečom velikog Mesije. Kao posljedica toga, poljske zajednice su ga ekskomunicirale (Izvor: Židovska enciklopedija).
No, vratimo se na Zevija. Pred kraj 1666. godine (za koju je zakazao otkupljenje), Zevi se pojavio pred sultanom. Odbacio je židovsku odjeću i stavio turban na glavu, čime je prešao na islam. Zevi je tada dobio plemićku titulu kao efendija, i radio je kao sultanov vratar, uz velikodušnu plaću. Njegova supruga Sarah, zajedno sa oko 300 obitelji, prešla je također na islam, slijedeći Zevija i postala poznata kao Dönme. Zevi je naredio da svi njegovi sljedbenici sada nose turbine.
To je očito stvorilo masovni duhovni preokret.
Židovski narod je bio spreman za Mesiju i bili su preplavljeni radošću zbog toga. Dugo očekivano otkupljenje je konačno stiglo. Ono što je dotada bila samo nada i san konačno će postati stvarnost, ili su barem tako vjerovali. Sam dokaz da tisuće godina patnje, koju su Židovi proživjeli, nisu bile uzaludne uskoro će se razotkriti.
David Bakan, u "Sigmund Freud i židovska mistična tradicija":
"Međutim, sabatizam nije nestao sa obraćenjem Sabbataija Zevija na islam. Kod nekih je doveo do svojevrsne duhovne mučnine koja je potrajala stoljećima, utemeljeno na osjećaju da su se njima poigrali i da su izdani. Druge skupine slijedile su primjer Sabbataija Zevija i postale muslimani. Veliki broj Židova tražio je tradicionalnu sigurnost ortodoksnog judaizma, i udvostručili su svoje napore da zadovolje svaki zahtjev, baš do posljednjeg slova, kako bi rabini bili dobro raspoloženi. Ali najvažnije, došlo je do preokreta mističnog impulsa, od ezoteričnog proučavanja do pokreta velikih razmjera, sa vrlo važnim političkim, društvenim i ekonomskim posljedicama. Ne treba ni malo sumnati da je pokret bio revolucionaran, da je napravio pukotine u starom sustavu rabinske vladavine, i da je židovska zajednica stoljećima nakon toga morala suzbijati poremećaj koji je doživjela. Prema Scholemu je sabatizam uvelike bio odgovoran za stvaranje atmosfere koja je na kraju dovela do židovskog reformnog pokreta 19. stoljeća.
Sabbatizam se nastavio širiti kao sekta, unatoč napornim naporima iskorijenjivanja. Ortodoksni rabini progonili su sabatijance i protiv njih primjenjivali herem (izopćenje). Ali, neke skupine Židova držale su se ideje da je Sabbatai Zevi Mesija i nastavile su ga obožavati. Litvanski Židov, Zadok, prorokovao je kako će 1695. godina biti datum dolaska Mesije. Kabalist Hajim Malakh je propovijedao da je Sabbatai Zevi doista Mesija, ali kao i kod Mojsija koji je 40 godina sprječavao Židove da uđu u Svetu zemlju, tako mora proći 40 godina, između 1666. i 1706. godine, prije nego bi došlo do otkupljenja. Godine 1700. je Hajim Malakh, zajedno sa Judom Hasidom, predvodio pohod od oko 1300 ljudi u Svetu zemlju da bi se pripremili za pojavu Mesije 1706. godine. Oko 1000 ih je preživjelo ovo naporno putovanje. U svom razočaranju i čekanju, neki su postali kršćani, neki muslimani, neki su se vratili u Poljsku da bi raširili nove fantastične i mistične priče, dok su neki drugi ostali ondje, te stvorili čudne obrede za koje se tvrdi kako je ples oko drvene slike Sabbataija Zevija."
Kako bilo da bilo, ali sabatizam je predstavio prvo prelijevanje kabalističkih doktrina u veliki društveni pokret. Međutim, Zevijev neuspjeh u provođenju otkupljenja Židova kao samoproglašenog Mesije izazvalo je duboko nepovjerenje, općenito u mesijanizam, uz tešku sramotu unutar židovskih zajednica koje su prije toga cijele mjesece ili dulje provodile u ushićenom stanju, odbijali raditi ozbilnije, nego samo druge manje nužne poslove, zato jer su vjerovali da će biti oslobođeni svojih teškoća. Svi su se ovi ljudi sada osjećali kao budale i bilo im je sve teže vratiti se u život od kojeg su toliko očajnički željeli pobjeći.
Sabatejska literatura i udruge su uništene. Postalo je uobičajeno govoriti kako je to bio samo manji pokret, te je samo mala skupina ljudi sudjelovala u takvoj ludosti. Također, postalo je uobičajeno previđati stupanj do kojeg je sabatizam zahvatio one među najortodoksnijima. Ljudi koji su potjecali iz sabatskih obitelji skrivali bi svoju pozadinu.
Bakan nastavlja:
"Scholem iznosi zanimljivu hipotezu: da sabatizam, kada se susreo sa emancipacijom Židova u 19. stoljeću, prelazi u racionalizam, koji nastoji prikriti svoje sabatsko podrijetlo. Nakon Francuske revolucije, sabatske skupine koje su još uvijek bile unutar židovskog kruga, glasno su poticale pokret prema reformi, liberalizmu i prosvjetiteljstvu. Sabatizam se, na nekoliko načina, povezivao sa racionalizmom. Prije svega, iako je sabatizam imao vlastitu zbirku mitova, bio je protiv mitova ortodoksije. Sa druge strane, sabatejci su se držali doktrine o nužnosti silaska u zlo da bi se postiglo duhovno oslobođenje, doktrine kojoj su frankisti tek trebali dati specifičnu seksualnu referencu.... "Svetost" sudjelovanja u svim stvarima, zlim ili nezlim, već sadrži preteču prosvijetljenijeg pogleda na traženje istine, bez obzira kamo bi to moglo voditi, i sa punim povjerenjem kako "istina" uvijek mora voditi prema dobru. Ali, možda je najvažnija činjenica da sabatizam, kao oblik misticizma, dijeli sa racionalizmom uvjerenje da se svijet stvarnosti, odnosno sva stvarnost, može shvatiti i obuhvatiti mišlju. I tako je... sabatizam potaknuo zabrinutost o zabranjenim područjima ljudskog iskustva.
U takvom pokretu, gledano iz perspektive zapadne civilizacije, sabatizam se pokazao kao racionalizacija otpadništva. Iako neuspjeh mesijanskog predviđanja može biti razočarenje, paradoksalno može također djelovati tako da izvorno uvjerenje učini još jačim. I upravo se to dogodilo u slučaju sabatizma."
"Jedan od važnijih potpora sabatijanizmu došao je od maranskih Židova koji su migrirali iz Španjolske u druge dijelove Europe. Tijekom velikog progona španjolskih Židova u 15. stoljeću, mnogi su dopustili krštenje i izvana su se ponašali kao kršćani. U tajnosti su uspjeli održati svoj židovski identitet, kao i neke židovske prakse. Fenomenalna je činjenica što su uspjeli razraditi sustav vjerske dvoličnosti, koji se mogao održavati generacijama. Još u 07. stoljeću su mnogi od tih Židova pobjegli iz Španjolske u druge dijelove Europe, i brzo ponovno potvrdili svoj judaizam. Ipak, osjećaj krivnje zbog otpadništva i dalje je bio vrlo jak, što je lik Sabbataija Zevija učinilo izuzetno privlačnim, ali što je posebno paradoksalno - zbog njegovog otpadništva."
"Činjenica da je Mesija trebao biti otpadnik poslužila je za jačanje maranskog prihvaćanja Mesije. Oni su i sami bili otpadnici i zbog toga su trpjeli krivnju. Slika Mesije koji je, poput njih samih, bio prisiljen prekršiti ključnu zapovijed da ne poštuje strane bogove, služila je kao oslobađanje od njihovog duboko ukorijenjenog osjećaja krivnje."
I tako su koncepti "svetog grijeha" i otpadništva postali temeljna načela sabatejskog pokreta.
Jacob Frank (1726.-1791.), poljski Židov, biti će sljedeći veliki vođa ovog pokreta. Proglasio se reinkarnacijom samoproglašenog mesije Sabbataija Zevija (1626.-1676.). Frank će blisko surađivati sa moravskim "kršćanima" pod Zinzendorfom, te će stvoriti prilično čudnu i monstruoznu mješavinu religija i misticizma. Frank će kasnije poticati svoje sljedbenike neka se obrate na kršćanstvo, točnije Moravskoj crkvi, ali više o tome kasnije....
Pripadnici Moravske crkve tvrde da potječu od Unitas Fratum (Ujedinjene braće), o čemu se i dalje vodi rasprava. Ali, pretpostavimo za sada da u tome ima istine, onda su Moravci trpjeli stoljeća progona od strane katolika, a isusovci su odigrali veliku ulogu. Stoga bi Moravci podijelili određeni stupanj svog iskustva i teškoća sa židovskim zajednicama u istočnoj Europi, koje su također trpjele stoljeća progona, posebno onima koji su nastavili vjerovati u sabatizam. I Moravci i sabatisti su se okrenuli misticizmu i konceptu "svetog grijeha" kao putevima spasenja u novom tisućljeću.
Moravci (pod Unitas Fratum) bili su gotovo u potpunosti istrijebljeni u nekoliko navrata. Tijekom stoljeća, su živjeli u Češkoj i Moravskoj, koje su bile pod jakom katoličkom vlašću. Kako bi preživjeli i nastavili svoju religiju, morali su živjeti u špiljama zakopanim duboko u šumi, i tamo ostati skriveni godinama. Zbog toga su postali poznati kao "Rupari". Za 30-godišnjeg rata su Moravska crkva i njeni članovi praktički svi uništeni. Rijetki koji su preživjeli ostali su raspršeni i izolirani. Kada su se konačno ponovno pojavili, postali su poznati kao "Skriveno sjeme", i sa novim vođom, Nikolausom von Zinzendorfom su radikalno reformirani. Postali su ono što se može smatrati prvim komunama, utemeljenima na načelima radikalnog socijalizma, uz pridržavanje "Svetog grijeha", što je vrlo slično doživljajima sabatejaca. Kroz ove komune, koje su se proširile Europom i ostalim svijetom (uključujući Sjedinjene Države), propovijedalo se da sve što se smatralo zabranjenim u starom svijetu sada treba smatrati vrlinom u novom tisućljeću, tj. Novom dobu koje je uspostavio otpadnički Mesija.
BY: Cynthia Chung (2025.)
Add comment
Comments