1. Na putu za Novi Jeruzalem

Princ Tabernakula je 24. stupanj u slobodnom zidarstvu Drevnog i Prihvaćenog Škotskog obreda- Primijetite da nosi krunu koja nalikuje na hram, na vrhu glave i u obje zrcalne slike. Također možemo vidjeti templarski križ u središtu, koji je također zrcalna slika samoga sebe. Prijevod francuskog teksta ispod slike: "Na 24. stupnju, primatelju se objašnjava sustav dvaju principa božanstva, predstavljenih slikom nazvanom veliki simbol Salomona. Mogu se vidjeti dva starješine Kabale, Bog svjetlosti i Bog odraza, milosrdni i okrutni, bijeli Jehova i crni Jehova."

Kroz slijedećih nekoliko tekstova koji će opisati razdoblja od Williama Blakea do W.B. Yeatsa i Zlatne zore;, od jakobita do jakobinaca i Francuske revolucije;, od Stuartove restauracije do modernog škotskog obreda i rozenkrojcerskog slobodnog zidarstva Heredoma; od moravskih "kršćana" i sabatejskih "Židova" do oca teozofije Swedenborga i uspona socijalističkih komuna i seksualnih kultova; od Swedenborga do "Azijske braće": Uzašlih Majstora Blavatsky i ostalih; od oca američke psihologije Williamsa Jamesa i Britanskog društva za psihička istraživanja do Smithsonian instituta i religije plesa duhova - sve redom su zapravo povezane jedna sa drugom u zajedničkom cilju i viziji - milenarističkoj viziji obnove Salomonovog hrama. Obnova Jeruzalemskog hrama - kroz obnovu svjetske psihe.

Zapravo je sam Otac teozofije, Emanuel Swedenborg, taj koji će odigrati središnju ulogu u tim događajima. Kao što Marsha Keith Schuchard otkriva u svojoj knjizi, "Emanuel Swedenborg, tajni agent na Zemlji i na nebu: Jakobiti, Židovi i slobodni zidari u ranoj modernoj Švedskoj", Swedenborg je bio pod velikim utjecajem Moravskih i Sabatskih sljedbenika, što je utjecalo na njegove filozofije o ujedinjenju interpretiranih učenja, uz Kabalu, u inicijacijske obrede unutar Švedskog obreda i Škotskog obreda (kojemu je prvi bio ogranak). Monarhije „Kralja Sunca“, kralja Luja XIV. i njegovog sina, kralja Luja XV., gledale su ponovnu pojavu Škotskog obreda, u službi Stuartove restauracije. Tajna mreža proširila se po cijeloj Europi, bila je povezana sa navedenim ložama, i na kraju uključila elemente Swedenborgovih učenja u inicijacijske obrede i rituale, uz elemente Moravskih i Sabatskih učenja, kao i njihov koncept "Svetog grijeha". 

Okultne mreže, onakve kakve danas poznajemo, uglavnom su proizašle iz rada pojedinaca tijekom gore navedenog vremenskog okvira. Tu nalazimo npr. Hajim Samuel Jacoba Falka, poznatog i kao Baal Shem iz Londona, bliskog suradnika Swedenborga, ali i  Moravaca, sabatejcima, članovima Stuartove restauracije, uključujući i Škotski obred. Falkov učenik, Cagliostro, odigrao je glavnu ulogu u širenju Škotskog obreda u Rusiju, te je bio uključen u osnivanje Egipatskog obreda, koji će se kasnije razviti u Obred Misraima i Obred Memfisa. Ove lože ujedinile su se pod vodstvom Guiseppea Garibaldija kao Drevni i Primitivni obred Memfis-Misraim. Garibaldi je pak bio izravno povezan sa pokretima Mlade Europe (Mlade Turske, Mlade Italije, itd) Guiseppea Mazzinija, koji su se također proširili u Sjedinjene Države, kao pokret Mlade Amerike. Kroz Mazzinijeve mreže nastali su "Crvenokošuljaši" Garibaldija, "Crnokošuljaši" Oswalda Mosleyja i Mussolinija, te "Smeđekošuljaši" nacističkih jurišnika, SA.

(Napomena: kao što vidite, ovdje se redom ponavlja već napisano u mnogim tekstovima ovdje na stranici. No, uvijek se može pronaći neki detalj koji prije nije spomenut. Prije konačnog prelaska u rad tajnih organizacija nakon WWII, bitno je ovo ponoviti. Nadam se da vam neće biti predosadno. Ovdje vam je temelj sve ideologije i "religije" koju danas živimo; ima veze i sa 15-minutnim gradovima, još i više sa Trumpovom, Putinovom i današnjom europskom "politikom". Sve redom ima temelj u ideji stvaranja Novog jeruzalema.)

Martinez de Pasqually, osnivač reda Elus Cohens, navodno je bio Swedenborgov sljedbenik i izazvao je kontroverze oko mračnih seksualnih rituala za koje se tvrdilo da su se odvijali po njegovim ložama. Pasquallyjeva filozofija, iza njegovih inicijacijskih obreda i rituala, kasnije će se pojaviti u obliku Martinističkog reda; oni će se uvelike infiltrirati u Rusiju, kao i diljem Europe. Čak su i Saint  Germain i Casanova bili na sceni tijekom tog razdoblja, i sudjelovali u ovim intrigama, kao što ćemo vidjeti.

Međutim, naša priča prvo započinje sa čovjekom imena Sabbatai Zevi.

"Sveti grijeh" i sabatejski "lažni" Mesija

Prije nego krenemo raspravljati o tome što je bio sabatejski pokret i kako je Sabbatai Zevi postao toliko prepoznat od strane židovske zajednice u istočnoj Europi kao Mesija, moramo poznavati vjerske i političke pozadine, u kojoj se sve to događalo.

Kao što je Geršom Šolem primijetio, sabatizam je predstavljao prvo pretvaranje kabalističkih doktrina u veliki društveni pokret.

Prema Židovskoj enciklopediji: Kabala se razvila iz ranijih oblika židovskog misticizma, tijekom 12. i 13. stoljeća. Dakle, židovski misticizam je već postojao, ali porijeklo Kabale kao škole mišljenja, zajedno sa pisanim tekstovima, nastalo je tijekom tog vremenskog okvira. "Zlatno doba kabalizma" bilo je na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće.

Judaizam Drugog hrama nastao je tijekom 06. stoljeća prije Krista. Dakle, pojava Kabale kao škole mišljenja, nastala je više od 1600 godina kasnije. To je prilično značajan vremenski razmak.

Zohar, temeljni tekst Kabale, vjerojatno je napisan krajem 13. stoljeća od strane Mosesa de Leóna, španjolskog rabina. Suvremeni znanstvenici slažu se da je to njegovo vlastito djelo, unatoč Mosesovoj tvrdnji da ga je prepisao iz drevnog rukopisa Šimona ben Johaja, koji je živio u 02. stoljeću. Jasno je koji bi bili njegovi razlozi za takvu tvrdnju, dodalo bi težinu sadržaju i autentičnosti kao teksta stariji više od 1000 godina i kojega je napisao cijenjeni mudrac; umjesto da ga je napisao relativno nepoznat čovjek.

Geršom Šolem, u knjizi "Glavni trendovi u židovskom misticizmu" (1954.), piše:

"Njegovo mjesto [Zohar] u povijesti kabalizma može se procijeniti iz činjenice da je među cijelom post-talmudskom rabinskom literaturom postao kanonski tekst, koji se nekoliko stoljeća zapravo uspoređivao sa Biblijom i Talmudom." 

Jedan od najranijih i najutjecajnijih tumača Kabale je bio Abraham ben Samuel Abulafia, koji je rođen u Španjolskoj 1240. godine. "Proučavao je Maimonidov Vodič za zbunjene, njemu je dao kabalističko tumačenje, i uronio u Kabalu, posebno u Sefer Jeciru." Abulafia je samog sebe počeo smatrati pravim Mesijom.

David Bakan piše u knjizi "Sigmund Freud i židovska mistična tradicija" (2004.):

"U dobi od 31 godine, Abulafiju je obuzeo proročki duh, i pretpostavlja se da je stekao znanje o Božjem pravom imenu. U tom razdoblju pratio ga je "Sotona sa desne strane", očito da bi ga zbunio. Tek je u 40-toj godini osjetio da piše izrazito proročka djela.

Godine 1280. je Abulafija...otišao u Rim kako bi sa Papom razgovarao o problemima Židova. To je očito bilo motivirano njegovim mesijanskim sklonostima, što je potvrdilo široko rasprostranjeno predviđanje da će, kada Mesija dođe, otići Papi i zatražiti oslobođenje Židova. 

...Psihološki ciljevi koje je Abulafija imao bili su "otpečatiti dušu, razvezati čvorove koji je vežu". To se temeljilo na stajalištu da su unutarnje sile čovjeka vezane, kao rezultat njegove uobičajene i svakodnevne aktivnosti. U Abulafijinim spisima je stav da postoji vrijednost u tim čvorovima, jer sprječavaju pojedinca da bude preplavljen strujom kozmosa. Međutim, ako pojedinac želi uspostaviti kontakt sa božanskom strujom, onda je potrebno da se čvorovi odvežu.

…Abulafia ima u biti dvije metode meditacije da bi postigao željeno oslobođenje duše. Prva je interpretativna metoda korištenja slova abecede. U meditaciji se slova odvajaju i kombiniraju; i nove teme nastaju njihovim ponovnim kombiniranjem i odvajanjem. Abulafia je duboko osjećao "mističnu logiku" slova. Raspored slova nije bio proizvoljan, već je u skladu sa nekim višim principima; i iz rezultata slova mogao se dobiti bolji uvid u prirodu božanskih područja." 

Druga važna metoda, i za koju je prva metoda samo priprema, naziva se "skakanje i preskakanje". Geršom Šolem opisuje Abulafijin koncept na sljedeći način:

"...suvremeni čitatelji ovih spisa biti će vrlo iznenađeni kada pronađu detaljan opis metode koju Abulafija i njegovi sljedbenici nazivaju dillug i kefitsah, 'skakanje' ili 'preskakanje', tj. sa jednog koncepta na drugi. Zapravo, ovo nije ništa drugo nego vrlo izvanredna metoda korištenja asocijacije kao načina meditacije. To nije u potpunosti 'slobodna igra asocijacije', kakva je poznata psihoanalizi; radije je to način prelaska sa jedne asocijacije na drugu određenim pravilima koja su, opet, dovoljno labava. Svaki 'skok' otvara novu sferu, definiranu određenim formalnim, a ne materijalnim karakteristikama. Unutar te sfere, um se može slobodno 'asocijacijirati'." 

Bakan nastavlja:

"Sa takvom meditacijom povezana je intelektualna ekstaza, koja zajedno sa pripadajućim sadržajem, u smislu spoznaje božanskog, cilj je Abulafijine meditacije. Abulafija pažljivo razlikuje ovo stanje od divljih stanja emocionalnog uzbuđenja. Zapravo, on vjeruje da ta druga stanja, koja se mogu zamijeniti sa vrstom ekstaze o kojoj on govori, zapravo mogu biti prilično opasna. Kroz Abulafijinu  ekstazu dolazi "svjetlo intelekta"; i za to je potrebna pažljiva priprema.

Nadalje, Abulafija kabalističkog učitelja smatra izuzetno važnim, pretečom ideje prijenosa. Potreban je pokretač izvana i pokretač iznutra, a učitelj igra ulogu prvog. U stanju ekstaze se događa svojevrsna identifikacija sa učiteljem, koja postaje identifikacija sa  Bogom i, paradoksalno, završava transcendentnom samoidentifikacijom."

Dakle, od učenika u stanju ekstaze, meditirajući Kabalu, zapravo se očekuje da se identificira sa učiteljem, što zauzvrat "postaje identifikacija sa Bogom". Zar je onda iznenađenje što su se mnogi "učitelji" počeli smatrati pravim Mesijom, ili onima koji imaju status Bogočovjeka? Osim toga, ako bi učenik dosegao status učitelja, i on bi zapravo postao Bogočovjek.

Zohar je u svemu ovome igrao posebno važnu ulogu.

David Bakan piše:[17]

"Oko dva stoljeća djelo [Zohar] ostaje relativno nepoznato, ali tada njegov utjecaj procvjeta. Postao je jedan od najznačajnijih spisa u židovskoj misli, izraz najdubljih struja u povijesti judaizma. Ne samo da je bio izraz misli i emocija židovske zajednice, već je postao i prateći dokument za neke od najdalekosežnijih društvenih događaja među Židovima istočne Europe.

…Zohar svoje religijske poruke izražava u smislu intimnog idioma obiteljskih i seksualnih odnosa. Scholem suprotstavlja Abulafijin kabalizam sa kabalom kakvu predstavlja Zohar. Prvi je aristokratskiji, tvrdi Scholem. Potonji [odnosi se na Zohar] je bliži normalnim emocijama i strahovima ljudi i, kao posljedica toga, uspješniji kao izraz naroda."

"Osim jedinstvenog naglaska na seksualne i obiteljske odnose, Zohar dijeli sa Freudovim psihoanalitičkim spisima sljedeće karakteristike: stavove o antisemitizmu, koncept čovjeka kao biseksualca, teoriju seksualno-socijalnog razvoja i, možda najvažnije, skup tehnika za tumačenje jezičnih produkcija. Potonji, po uzoru na Midraš, ali prilično pretjerano, koristi se u Zoharu za biblijske citate, a kod Freuda za ljudske izraze.

… Zohar je bio uvelike odgovoran za društvene posljedice koje je podržavao, otkako je postao i intelektualna tradicija i socijalno-revolucionarna snaga."

Kao rezultat španjolske inkvizicije, mnogi Židovi su protjerani iz Španjolske tijekom 1492. godine.

Bakan piše:

"Od tada nadalje vidimo porast interesa za progonstvo i iskupljenje u filozofskoj misli Židova. Uglavnom zahvaljujući utjecaju Isaaca Lurije (1522.-1570.) i njegovog sljedbenika, Hayima Vitala (1543.-1620.), kabalističke doktrine odigrale su važnu ulogu u razvoju tih ideja. Nakon otprilike 1630. godine lurijanska doktrina se naširoko proširila. Bila je snažno nadnaravnog i praznovjernog sadržaja. Obećavala je skoro iskupljenje i dolazak Mesije. Postala je integrirana u misli, osjećaje i vjerske rituale, gotovo svih Židova koji su živjeli u dijaspori."

Dok su se u Španjolskoj, i pod španjolskom inkvizicijom, događali progoni Židova, Židovi u Poljskoj prošli su kroz masovne pogrome od 1648. godine, koje je predvodio kozak Bogdan Hmjelnicki. Kozaci su dugi niz godina služili kao svojevrsna "granična patrola" poljskog plemstva, te ih štitili od Turaka i Tatara. Zauzvrat, Kozaci su bili oslobođeni mnogih odgovornosti prema Poljskom Carstvu, npr. poreza. Bilo je i mnogo Židova koji su radili za Poljsko Carstvo, osobito kao poreznici. Poljsko Carstvo bilo je poznato po svojim trenucima nemilosrdnosti. Lako možemo zaključiti da su poreznici takvog carstva isto bili nemilosrdni. 

Kako bi stvar bila još malo gore, poljsko plemstvo bilo je katoličko i blisko sa isusovcima, koji su radili na žestokoj kampanji za katoličko preobraćenje. A kozaci su bili grčki pravoslavci.

Priča kaže: Hmjelnicki je bio inteligentan, dobro obrazovan i bogat čovjek, osobito odškolovan u umjetnosti ratovanja. Kaže se da je njegov rat protiv Poljske bio potaknut ubojstvom njegovog sina koji je bio bičevan do smrti, dok je njegova žena oteta i odvedena, vjerojatno na nagovor Židova zaposlenog kod poljskog plemića. Hmeljnicki je organizirao kozake, sklopio je savez sa krimskim kanom, što mu je dalo zaštitu na istoku i veliki broj pomoćnih tatarskih trupa. Tako je napao mnoge poljske i židovske zajednice.

Kampanja Hmeljnickog je bila izuzetno okrutna. Procjenjuje se da su deseci tisuća Židova masakrirani, cijela sela spaljena do temelja, a njihovi stanovnici brutalno mučeni. Kozaci su uništili i mnoga središta židovskog učenja. Poginuli su i mnogi Poljaci. Stoga, nije trebalo dugo da Poljaci počnu kriviti Židove za paklene zločine koje su Kozaci činili na njihovim zemljama.

Isusovci će odigrati ne malu ulogu u organiziranju studentskih napada na židovske četvrti, pritom uzrokujući mnoge smrti, kao npr. 1664. godine kada su studenti Katedralne škole i Isusovačke akademije u Lembergu upali u židovske četvrti, ubili oko 100 Židova, porušili kuće i oskvrnuli sinagoge. Osim toga, katolici su počeli optuživati ​​Židove da ubijaju kršćansku djecu zato da bi uzeli njihovu krv za ritualne svrhe. Pogubljenje Židova od strane katolika bilo je jednako barbarsko.

Bakan piše:

"U jednom slučaju odlučeno je da se židovski ljekarnik talijanskog podrijetla, koji je živio u Krakovu, po imenu Mattathia Calahara,  pogubi zbog bogohuljenja. Ubijen je tako što su mu prvo odrezane usne, zatim ruke, a zatim jezik. Konačno je njegovo tijelo spaljeno na lomači, a pepeo utovaren u top i ispaljeno u zrak."

Bakan naglašava da se ovakvi događaji spominju, "jer su Židovi istočne Europe bili spremni prihvatiti kabalistički duh, posebno ideje o značaju progonstva i otkupljenja kroz Mesiju. Progon izvana prisilio je slabljenje društvene strukture iznutra i potaknuo je,  među Židovima, neke grube društvene pokrete u smjeru samomodifikacije... Epizoda sa Chmielnickijem predstavljala je jedan od velikih šokova za Židove istočne Europe." 

Upravo iz ovog očaja i bijede, mnogi Židovi počeli su vjerovati kako su im ta djela nanesena kao kazna za njihove grijehe i počela se oblikovati bizarna doktrina koja će postati poznata kao "Sveti grijeh", sa obećanjem otkupljenja i dolaskom Mesije.

Bakan piše:

"Dvije glavne struje prolaze kroz povijest Židova. Jedna, o kojoj smo raspravljali, je mistična. Druga, povezana sa karakterističnim obrascem židovske samouprave, jest rabinska. Što se tiče pisanih dokumenata, Zohar je bio najvažniji oslonac mistične struje, dok je Talmud najvažniji oslonac rabinske struje. Mistično raspoloženje težilo je otpadništvu i herezi, posebno u suočavanju sa  progonom. Između ostalog, čineći odnos između čovjeka i Boga intimnijim, poticalo je određenu prijetnju teokratskom obliku vladavine, i poticalo više osobne slobode nego što je to bilo uobičajeno pod rabinskom upravom. Nadalje, kasnije se zagovaralo ili impliciralo doktrinu o vrijednosti zla kao dijela Božjeg svijeta i pružalo pretjeranu nadu u dolazak Mesije i otkupljenje.

…kako je život za Židove istočne Europe u 17. stoljeću postajao sve mračniji, sukob između misticizma i rabinizma je narastao… Kritično pitanje bilo je, naravno, zašto bi Bog tako zlostavljao svoj izabrani narod. Rabinski odgovor na ovo pitanje bio je da su Židovi odstupili od Zakona i da su zato kažnjeni. Ideološka i društvena strategija bila je zbiti redove i udvostručiti zajednički napor da se slijede zapovijedi i njihovo pravilno tumačenje, kako je navedeno u Talmudu.

…Iako su se mistici slagali da su Židovi odstupili od Saveza, smatrali su da to nije bilo zbog nedostatka savjesti, već zbog nedostatka odgovarajućeg razumijevanja. Tora je bila samo vanjski oblik Saveza i bili su potrebni dublji oblici tumačenja. Stoga je Kabala, a posebno Zohar, pokazala način na koji se može razumjeti temeljno značenje Tore. Tora je shvaćena kao veliki kriptogram, koji se može dešifrirati raznim poluracionalističkim i mistično-intuitivnim sredstvima.

Židovi u Poljskoj su vrlo rano bili organizirani kao zaseban stalež, vodili su vlastite poslove pod vlašću rabinskih Kahala. Obrazac židovske vlasti i njihovi odnosi prema državi bili su dobro utvrđeni do sredine 16. stoljeća. Prema povelji koju je izdao kralj Sigismund August, 1551. godine, Židovi su imali pravo birati vlastite vođe. Nisu bili pod jurisdikcijom građanskih sudova, makar što se tiče njihovih unutarnjih poslova... Ovlasti koje je Kahal imao su bile pretjerane i protezale su se na svaki čin u koji se Židov upuštao.

(…)

Niže klase imale su malo utjecaja na odabir članova Kahala. Ponekad (iako možemo reći većinom) su postupci Kahala bili u službi viših klasa, a ne zajednice u cjelini. Sa masakrima 1648. godine, utjecaj rabina na zajednicu, u staroj tradiciji, počeo je slabiti.

Skup događaja koji su okruživali osobnost i djela Sabbataija Zevija, "lažnog Mesije", bio je od najdubljeg trenutka za psihološke i emocionalne obrasce Židova modernog razdoblja. Sabbatia Zevi je možda bio psihotičan, kako Scholem sugerira... No, svakako ostaje činjenica da je za Židove svijeta on neko vrijeme bio Mesija."

Židovski Mesija i njegova gnostička Marija Magdalena

Prema kabalističkoj tradiciji je prorečeno da će 1648. godina uvesti mesijansko doba. To je upravo godina velikog pogroma Hmeljničkog. Patnja i razaranje te godine, paradoksalno, protumačili su se kao potvrda da Mesija dolazi. Pogromi su se počeli smatrati čišćenjem, koje se moralo dogoditi u pripremi za dolazak Mesije. Pred kraj iste godine, Sabbatai Zevi je ustao u sinagogi i izgovorio mistično puno ime Boga, što se vjerojalo da bi se samo Mesija usudio izgovoriti naglas.

Sabbatai Zevi (1626.-oko 1676.) je bio potomak španjolskih Židova koji su protjerani 1492. godine. Živio je u židovskoj zajednici u Smirni, u Turskoj. Karizmatičan od mladosti, stekao je određeno priznanje zbog svoje očite dubine, kao i znanja o Kabali. Bakan spominje da je prošao kroz dva braka koja su morala biti poništena zbog njegovog neuspjeha, bilo zbog nemogućnosti ili nedostatka želje, da se upusti u seksualni odnos. Bakan piše:

"Njegova treća supruga, Sarah, bila je prostitutka i putovala je svijetom u potrazi za Mesijom. Iako je bila Židovka, odgojena je u kršćanskom samostanu. Otvoreno je izjavljivala, budući se ne može udati dok je ne primi Mesija, Bog ju je ovlastio neka zadovolji svoje strasti kako god može, sve dok Mesija ne dođe. Sabbatai Zevi oženio ju je nakon što mu se tako predstavila, i vjerojatno je i  nakon braka nastavila imati seksualne odnose sa raznim njegovim mladim sljedbenicima."

Ovo je vrlo zanimljivo, jer uvelike odražava gnostičke spise u kojima se tvrdi da Isus nikada nije razapet, već da je živio dalje i oženio  Mariju Magdalenu, svoju "svetu prostitutku". Imali su djecu, koja su zasnovala lozu za koju su Merovinzi vjerovali da su njihovi potomci. Merovinzi će postati poznati kao "kraljevi-čarobnjaci" i stoljećima su vladali Franačkim kraljevstvom, dok ih nije svrgnuo djed Karla Velikog, Karlo Martel.

Gnostici su vjerovali da je Marija Magdalena autorica Evanđelja po Mariji Magdaleni. U ovom evanđelju, napisanom otprilike u istom razdoblju, tj. 02. stoljeću, kao i Tajna knjiga Ivanova, Marija Magdalena tretira se kao Isusova ljubavnica i omiljena učenica, i njoj je  darovano još jedno "tajno učenje". 

Nakon što je Sabbatai Zevi izgovorio pravo ime Boga u sinagogi, nastala je pomutnja i dovela do toga da su ga rabini iz Smirne zabranili. Zabrana je dijelom bila posljedica Zevijevog okupljanja popularnih sljedbenika, posebno među nižim slojevima, a njegova prisutnost ih je navela na djela neposlušnosti. "Napustio je Smirnu i putovao je naširoko: Carigrad, Solun, Kairo, Gaza, Alep i Jeruzalem. Zauzimao je razne poze, koje su bile u skladu sa njegovim konceptom sebe kao Mesije. U Solunu je zatražio da se proslavi njegov brak sa Torom. U Carigradu je nosio ribu u dječjoj košari, i naznačio da će otkupljenje doći pod zodijačkim znakom Riba. Kamo god išao, njegova karizmatična osobnost privlačila je ljude i uvjeravala ih da je on doista Mesija." 

Od 1648. do 1665. godine oko njegove osobnosti kružile su razne glasine i legende. Kada se vratio u Smirnu, dočekao ga je veliki broj ljudi, u velikim demonstracijama, ljudi koji su zapali u vjersku ekstazu. Mnogi poljski Židovi predali su se Tatarima kako bi izbjegli masakr Kozaka, i ti su Židovi prodani za otkupninu turskim Židovima. Kabalizam je već imao sljedbenike u Turskoj, ali je tada, sa velikim priljevom poljskih Židova u Tursku, među njima došlo do porasta mesijanskog raspoloženja. Među Židovima u dijaspori uvijek se održavala neka vrsta komunikacije, a vijesti o Sabbataiju Zeviju i duhu koji je on stvorio putovale su Europom, baš poput vatre preko ravnice.

Zanimljivo je što 1648. godina nije donijela iskupljenje. Zevi je, međutim, odabrao drugu godinu, ali ovaj put ne iz Kabale, već iz kršćanskih izračuna temeljenih na Knjizi Otkrivenja. Značajno je što je Zevijev otac radio kao agent za englesku tvrtku i koristio izračune za kršćanski milenij da bi nastavio religioznu ekstazu koja je okruživala njegovog sina kao židovskog Mesiju.

Godina otkupljenja za Židove sada je trebala biti 1666. godina.

Ali, o tome u drugom nastavku...