1. Russell Gmirkin i biblijska prevara

Kopenhaška škola biblijske kritike

Gmirkinova teorija nije se pojavila niotkuda. Njena temeljna intuicija i argumenti razvili su se u akademskom okruženju poznatom kao "biblijski minimalizam", koji je okupio znanstvenike koji idu korak dalje od svojih vršnjaka, u reviziji prema starosti hebrejske Biblije. Ti biblijski minimalisti poznati su i kao Kopenhaška škola, jer su 1993. godine dvojica od njih, Danac Niels Peter Lemche, i Amerikanac (sada Danac) Thomas L. Thompson, osnovali Međunarodni seminar u Kopenhagenu, čiji je domaćin bilo  Sveučilište u Kopenhagenu. Ovaj seminar, u partnerstvu sa britanskim akademskim izdavačem Routledge, sada je glavni forum za raspravu za znanstvenike koji proučavaju Stari zavjeta.

Riječ o Thomasu Thompsonu: Prije nego što ga je zaposlilo Sveučilište u Kopenhagenu, suočio se sa mnogo protivljenja i izopćenja zbog kontroverzi oko njegove prve knjige iz 1974. godine, "Povijesnost patrijarhalnih pripovijesti: Potraga za povijesnim Abrahamom". Potrage koja zapravo ne završava nigdje, budući da su, prema Thompsonu, priče o Abrahamu, Izaku i Jakovu potpune izmišljotine. Ova knjiga i još jedna, koja je objavljena sljedeće godine, "Abraham u povijesti i tradiciji Kanađanina Johna Van Setersa", označile su promjenu paradigme kojoj se opirala stara garda biblijskih znanstvenika, ali je postupno stekla široko prihvaćanje.

Kontroverze, međutim, nisu prestale. Kada je Thompson, 1999. godine, objavio knjigu "Biblija u povijesti: Kako pisci stvaraju prošlost", 'Ha'aretz' je objavio napad Hershela Shanksa, urednika 'The Biblical Archaeology Review', koji je optužio njega i druge "minimalističke" znanstvenike da su "anticionisti", "antibiblijski", "antiizraelski", pritom je dodao: "U ekstremnim slučajevima, mogu se čak smatrati antisemitima." Kako sam Thompson, više zabavno nego ogorčeno, prepričava, 'The Jerusalem Post' citirao je bivšeg direktora Izraelskog odjela za starine, koji je rekao: "Zajednički poznanik mi je rekao da mu se Thompson povjerio da čvrsto vjeruje u Protokole sionskih mudraca." 

https://web.archive.org/web/20110129022711/http:/www.bibleinterp.com/articles/copenhagen.htm

Zašto ogorčenje? Zato što je biblijska naracija temelj židovskog identiteta, kao i opravdanje za postojanje Izraela. Minimalisti, ne samo tvrde kako Biblija sadrži vrlo malo stvarne povijesti; oni također razotkrivaju namjernu obmanu njezine posebne tvrdnje o drevnosti. Jer, ako su oni u pravu, ljudi Knjige još nisu imali knjigu, dok su mogli pronaći više od 200.000 knjiga u jednoj jedinoj knjižnici. Ako su minimalisti u pravu, onda su Židovi "izmislili" Boga u vrijeme kada je svaki "poganski" filozof govorio o Njemu. Još je gore od toga, jer minimalisti otkrivaju mnoštvo dokaza da su ti židovski znanstvenici, koji su pisali pod imenom Mojsije,  zapravo koristili grčku književnost kao model.

Tu se Russell Gmirkin ističe. Koristeći akademske discipline komparativnih studija i kritike izvora, on tvrdi da je hebrejski Pentateuh u cijelosti napisan oko 273.-272. pr. Kr., te da su njegovi autori opsežno posuđivali iz djela koja su najvjerojatnije čitali u velikoj Aleksandrijskoj knjižnici. Ta su djela uključivala povijesti Egipta i Babilona na grčkom, kao i grčke kozmogonije i pravne ugovore, od kojih su najpoznatiji Platonovi. Širenje helenističke kulture, posebno osnivanje Aleksandrijske knjižnice, stvorili su veliki poticaj za pisanje, kopiranje, sastavljanje i prevođenje knjiga iz svih krajeva svijeta, uključujući nacionalističke prikaze prošlih slava civilizacija Egipta (od Hekateja iz Abdere i Maneta) i Babilona (od Berosa). Ovo intenzivno natjecanje, koje je jedan autor opisao kao "rat knjiga", bilo je kontekst za stvaranje židovskih spisa.

https://www.jstor.org/stable/3856050?seq=1

Oduvijek je bilo poznato da je to bio kontekst za grčku verziju, tzv. Septuagintu, ali Gmirkin tvrdi da je hebrejska verzija napisana otprilike u isto vrijeme, i vjerojatno od strane iste skupine. Evo Gmirkinovog gledišta o najvjerojatnijem scenariju:

"Financiranje prijevoda hebrejskog zakonodavstva na grčki, od strane Ptolomeja II. Filadelfa, židovski su znanstvenici vidjeli kao zlatnu priliku da grčkom svijetu predstave sveobuhvatan prikaz židovskog podrijetla. Ovaj ambiciozni prikaz imao je za cilj pokazati da Židovi, poput Egipćana i Babilonaca, imaju tradicije koje sežu do početka vremena." 

(Russell E. Gmirkin: "Berossus and Genesis, Manetho and Exodus: Hellenistic Histories and the Date of the Pentateuch")

Stvaranje hebrejskog Pentateuha prikriveno je kao jednostavan prijevod (od strane sedamdeset znanstvenika) dugo postojećih Mojsijevih zakona i tradicija. Dok su mnogi postojeći kronici vjerojatno bili uključeni u knjige o Samuelu, Kraljevima i Ljetopisima, glavnina Pentateuha (Tore) uglavnom je izmišljena od nule, posuđivanjem iz grčkih izvora (u područjima prava, kozmogonije i narativne povijesti), ali dovoljno preformulirana tako da izgledaju drevnije od grčkih.

"Prikazivanje Tore kao tradicionalnih zakona predačke generacije zahtijevalo je odbacivanje bilo kakve veze sa grčkim književnim ili zakonodavnim tradicijama, unatoč stvaranju Tore u vodećem središtu grčkog učenja, Aleksandriji." 

(Russell E. Gmirkin: "Plato and the Creation of the Hebrew Bible")

Koliko ja znam, ovakva varljiva znanstvena praksa bila je prilično jedinstvena za Židove, u antičkom svijetu. U istom razdoblju, Židov je napisao "Pismo Aristeja Filokratu", pretvarajući se da je grčki filozof koji pjeva hvalospjeve drevnoj mudrosti Židova. Ovaj tekst, koji citira Josip Flavije u svojim "Židovskim starinama", najraniji je izvor legende o 70 židovskih prevoditelja, koji su radili na poziv grčkog kralja Ptolomeja Filadelfa. U tekstu se govori kako se Ptolomej, nakon što je pročitao rezultat njihova rada, onesvijestio u ekstazi, te uzviknuo kako to "dolazi od Boga". Možemo spomenuti barem još dvije knjige, koje su napisali Židovi pod lažnim navođenjem sebe kao grčkih autora, a kako bi hvalili Židove: "O Židovima pseudo-Hekateja" (2. ili 1. stoljeće pr. Kr.), koju citira Josip Flavije, i treća knjiga Sibilskih proročišta (sredina 2. stoljeća pr. Kr.), gdje proročište u Delfima slavi židovski narod i obećava im svijet.

(Bezalel Bar-Kochva: "Pseudo-Hecataeus, “On the Jews”: Legitimizing the Jewish Diaspora")

Gmirkin se suzdržava od nazivanja autora Petoknjižja plagijatorima, ali mislim da je to pošten i objektivan opis dokaza koje pruža. Jer, ovi autori nisu samo jednostavno reciklirali grčke izvore, oni su se pretvarali da je njihova kopija starija od originala. Kao prešutnim dogovorom, ova se tvrdnja ponavljala u svoj naknadnoj židovskoj književnosti. Židov Aristobul iz Paneje, u svojim "Objašnjenjima Mojsijevog pisma" (oko 170. pr. Kr.), inzistira na tome da su Homer, Heziod, Pitagora, Sokrat i Platon bili inspirirani Mojsijem. Otprilike u isto vrijeme, Židov Artapan iz Aleksandrije, u djelu "O Židovima", predstavlja Josipa i Mojsija kao "prve izumitelje", koji su Egipćane naučili svemu što su znali, od astronomije i poljoprivrede, do filozofije i religije.

(Joseph Mélèze Modrzejewski: "The Jews of Egypt, From Rameses II to Emperor Hadrian") 

Početkom 01. stoljeća, Filon iz Aleksandrije je tvrdio kako su grčki zakonodavci zapravo plagirali Mojsijev zakon, te da je Heraklit ukrao svoju teoriju suprotnosti od Mojsija. Josip Flavije ponovio je slične laži u 01. stoljeću, kao odgovor heleniziranom Egipćaninu, imena Apion, koji je osporio starinu židovskog naroda i njihovih svetih spisa. Josip Flavije je koristio paralele između Platonovih zakonodavnih djela (Zakoni i Država) i Mojsijevih zakona i tvrdio da je Platon "imitirao" Mojsija (Protiv Apiona 2.257).

U svojoj drugoj knjizi, "Platon i stvaranje hebrejske Biblije", Gmirkin preokreće argument i dokazuje da je Apion bio u pravu: "Sada se čini očitim da su Mojsijevi spisi bili utemeljeni na Platonovim spisima, a ne obrnuto." Kako Brado kaže: "Kao što je Jakov prevario svog brata u vezi sa pravom rođenja, tako smo i mi prevareni u pogledu senioriteta hebrejskog naroda u antici."

https://brado1.substack.com/p/neoplatonism-and-modernity-a-broken

I usput, ako je ta priča o Jakovu i Ezavu izmišljena u 03. stoljeću prije Krista, onda Ezav, poznat i kao Edom, predstavlja Idumejce, arapski narod koji je osnovao Petru (teško se razlikuje od kasnijih Nabatejaca), i ovdje imamo alegoriju o Izraelcima (Židovima),  koji su varljivo pobijedili Idumejce (Arape) u njihovom zahtjevu za drevnošću, odabranošću i svime ostalim.

No, krenimo redom i počnimo sa Gmirkinovom prvom knjigom: "Berossos i Postanak, Manetho i Izlazak: Helenističke povijesti i datum Petoknjižja" (T&T Clark, 2006.).

Elefantinski papirusi

Kako Gmirkin objašnjava u dva uvodna poglavlja, znanstveno datiranje hebrejske Biblije jest bilo utvrditi terminus ante quem (najnoviji mogući datum redakcije) i terminus a quo (najraniji mogući datum). Neosporni terminus ante quem jest datum grčkog prijevoda Biblije, tzv. Septuaginte, čije je postojanje jasno potvrđeno u 270-ima pr. Kr. 

Sada se općenito priznaje da terminus a quo pružaju Elefantinski papirusi, koji su napisani oko 400. godine pr. Kr, u Gornjem Egiptu, jer oni ukazuju na to da židovski kolonisti (koji su ih napisali) nisu znali ništa o Petoknjižju, iako su bili u bliskoj komunikaciji sa svećenicima Jeruzalema. Godine 408. pr. Kr., kolonisti su se obratili "velikom svećeniku Ivanu i njegovim kolegama svećenicima, koji su u Jeruzalemu" za pomoć pri dobivanju dozvole za obnovu vlastitog hrama Jahve u Elefantini, što je, kako Gmirkin primjećuje, "vrlo nespojivo sa postojanjem autoritativne tradicije Pentateuha, a koja zabranjuje sve oltare ili lokalne žrtve izvan Jeruzalema". Štoviše, "kada se Elefantinski papirusi pretražuju, u potrazi za dokazima o postojanju Pentateuha ili bilo kojeg njegovog dijela, rezultati su izrazito negativni". U papirusima nema reference na Izlazak ili bilo koji drugi biblijski događaj, niti na pisanu Toru. Nijedan od središnjih likova Pentateuha nikada se ne spominje. Nijedan od zakona Pentateuha se ne spominje. Čini se kako Elefantinski kolonisti nisu ni znali za subotu kao dan odmora. Iako će skeptici reći da odsutnost dokaza nije dokaz odsutnosti, obzirom na veliki broj elefantinskih papirusa i ostrakona, to se može uzeti kao snažan dokaz kako Tora nije postojala 400. pr. Kr.

https://en.wikipedia.org/wiki/Elephantine_papyri_and_ostraca

Gmirkin pomiče terminus a quo na više od dva stoljeća unaprijed, utvrđujući književnu ovisnost Petoknjižja o dva djela napisana na grčkom između 285. i 278. pr. Kr., naime povijesti Babilona od Berosa i povijesti Egipta od Maneta.

Postanak 1-11 i Berossusova Babyloniaca 

Postanak 1-11 tvori zasebnu cjelinu unutar Petoknjižja, poznatu kao Prvobitna povijest. "Danas je općeprihvaćeno da je Prvobitna povijest bila neovisna kompozicija, dodana nakon završetka Patrijarhalnih pripovijesti iz Postanka 12-50, i integrirana sa  potonjom pomoću nekoliko prijelaznih stihova, koji su premostili dvije inače neovisne kompozicije." Ova Prvobitna povijest također je odavno prepoznata kao da pripada mezopotamskom književnom žanru izvještaja o stvaranju i potopu, uz paralele u mezopotamskim izvorima, kao što su: Enûma Elish, Sumerski mit o potopu, Ep o Gilgamešu, Ep o Atrahasisu ili Pjesma o Erri.

Ono što Gmirkin nastoji pokazati jest da autori Postanka 1-11 nisu izravno crpili iz ovih različitih mezopotamskih izvora, koji su  sačuvani u klinastim glinenim pločicama, već od Berossusa, babilonskog autora, koji je te materijale sastavio na grčkom, u 03. stoljeću prije Krista. Berossusova Babyloniaca govori o povijesti Babilona od zore vremena do Aleksandrovog osvajanja. Objavljena je i distribuirana 278. godine prije Krista, namjerom da drevna babilonska povijest i tradicije budu dostupne grčkom govornom području Mediterana. Berossusova Babyloniaca je izgubljena, ali fragmenti su sačuvani u citatima Flavija Josipa (01. stoljeće), Euzebija iz Cezareje (04. stoljeće) i Jurja Sinkela (08. stoljeće). Svi fragmenti su sakupljeni u autoritativnom izdanju Felixa Jacobyja, "Fragmente der griechischen Historiker" ("Fragmenti grčkih povjesničara"), spomenika njemačke znanosti, koje je  objavljeno između 1841. i 1870. godine, i obično skraćeno kao "FGrHist".

Nakon što je napisao svoju Babyloniacu i posvetio je seleukidskom kralju Antiohu I., Berossus je emigrirao iz Babilona na egejski otok Kos unutar ptolemejskog kraljevstva i tamo osnovao školu. Pod Ptolomejem I. i II. postojala je opsežna interakcija između otoka Kosa i Aleksandrije u Egiptu. Ptolomej II. je rođen na Kosu, a njegov otac je angažirao gramatičara Fileta sa Kosa za sinovo obrazovanje. "Obzirom na ovu stalnu intelektualnu interakciju", objašnjava Gmirkin, "bilo je neizbježno da je Berossusova Babyloniaca rano nabavljena za rastuću aleksandrijsku knjižnicu." Pod Ptolomejem II., aleksandrijska knjižnica je postala najveća svjetska znanstvena institucija, sa stotinama tisuća svitaka (procjene variraju između 200.000 i 400.000). Budući su mnogi Židovi koji su govorili grčki živjeli i studirali u Aleksandriji, razumna je pretpostavka da su tamo imali pristup Babyloniaci.

"Izvanbiblijski dokazi ukazuju na to da su i Samarijanci i Židovi poznavali Berossusa oko 250. godine prije Krista. Stoga nema sumnje da su Židovi poznavali Berossusovu knjigu ubrzo nakon njezina objavljivanja; a putem Babyloniace, i cijeli korpus mezopotamskih izvora, koji su utjecali na Postanak."

Kako bi dokazao da su biblijski autori posuđivali od Berossusa, Gmirkin se upušta u detaljnu intertekstualnu usporedbu, od koje ću navesti samo jedan primjer. "Izvještaj o stvaranju, u Post 1-2, općenito se smatra ovisnim o Enûma Elish, babilonskoj priči o stvaranju iz 14. do 12. stoljeća prije Krista, koja je sačuvana u fragmentima iz 10. do 06. stoljeća prije Krista.“ Ne postoji jednostavno objašnjenje kako bi se Enûma Elish, napisano na klinastim pločicama, mogao uklopiti u palestinsku kulturu. Enûma Elish postao je normativna babilonska kozmologija tek u kasnobabilonskom i seleukidskom dobu, i bio je "religijski tekst posebno povezan sa kultom Marduka, lokaliziranim u Babilonu". Berossus je bio Mardukov svećenik i prirodno je koristio Enûma Elish kao osnovu za svoju prvu knjigu, naziva "Stvaranje". Prema Gmirkinu: postoje dokazi da su se biblijski autori upoznali sa Enûma Elish tek preko Berossusa. Ovisnost se može vidjeti iz prvih stihova Postanka, uz odjeke Berossuovog predgovora u kojem se kaže da njegova knjiga sadrži prijevod na grčki jezik, babilonskih "povijesti neba, zemlje i mora, stvaranja, te kraljeva i njihovih djela". Prije nego što, u sljedećem odjeljku, navedem još jedan primjer, evo ulomaka iz Gmirkinovih konačnih zaključaka:

"Strukturne paralele između Berossusa i Postanka 1-11 toliko su izvanredne da isključuju neovisnost dvaju izvještaja."

"Dokazano je da se Berossus oslanjao na sve iste starije klinaste izvore, koji su identificirani kao oni koji imaju paralele sa  Postankom. U nekoliko slučajeva, Berossus pruža bolje paralele od starijih klinastih izvora (posebno prvobitni kaos, koji se sastoji od vode i tame, te deset pretpotopnih kraljeva). U drugim primjerima, samo Berossus pruža uvjerljivu paralelu... U svakom slučaju, pokazalo se da je Berossus mogao biti neposredni izvor mezopotamskih utjecaja koji se odražavaju u Postanku. Osim toga, Berossus nije samo sakupio sve iste drevne babilonske izvore koji su utjecali na Postanak, već je sadržavao i istu cjelokupnu organizaciju materijala u urednom sekvencijalnom povijesnom narativu, kao u Postanku. Cijeli fenomen mezopotamskih tradicija u Postanku 1-11 se, u potpunosti, objašnjava ovisnošću o Berosu... Težina dokaza snažno ide u prilog Berossusu kao specifičnom posrednom izvoru, putem kojeg su drevne mezopotamske tradicije došle u središte pozornosti autora Postanka 1-11." 

"Ekonomičnost ovog modela je zapanjujuća. Umjesto mnoštva drevnih sumerskih i akadskih klinastih izvora iz različitih epoha,  koji utječu na Postanak hipotetskim mehanizmom usmene predaje, potrebno je samo otkriti mehanizam kojim je jedan primjerak Berossusove Babylonice dospio u židovske ruke." 

"Konvencionalni model [nasuprot tome] zahtijeva cijeli niz, u biti, nedokazivih tvrdnji: da su drevni Južni Sirijci bili neovisno izloženi Enûma Elishu, Epu o Gilgamešu i možda sumerskim popisima vladara prije potopa; da su ovi sumerski i akadski mitovi u detalje uključeni u židovsku usmenu tradiciju i prenosili se od 500 godina (J) do gotovo tisuću godina (P); te da su bitni kozmološki detalji ovih babilonskih mitova, poput redoslijeda događaja stvaranja i mnogih specifičnih detalja pripovijesti o potopu, sačuvani netaknuti kroz ovaj dugotrajan proces, unatoč potpunoj promjeni u postavi bogova i ljudskih heroja." 

Zmija u vrtu

Osim pitanja starosti Petoknjižja, komparativna analiza Postanka i Berossusa pruža zanimljiv uvid u "stvaranje" mita o vrtu i Edenu, u Postanku 3.

Biblijski znanstvenici već dugo prepoznaju polemičku pozadinu Postanka 3, čiji autor kao da napada stranu tradiciju i okreće je naglavačke. Pretpostavka je bila da je ciljana tradicija neki nepoznati kanaanski inicijacijski kult povezan sa nekom zmijskim simbolizmom, ili samarijanski heterodoksni kult brončane "Mojsijeve zmije", imena Nehuštan, koju je kralj Ezekija "zdrobio", prema 2. Kraljevima 18:4. Ali, minimalistička hipoteza otvara nove i zadovoljavajuće mogućnosti. Gmirkin primjećuje:

"Zmija iz Postanka 3 je vrlo neobično stvorenje. Zmija je imala sposobnost govora i vodila je razgovore sa ljudima. Bio je "najmudriji od svih životinja", posrednik putem kojega su primitivni ljudi stekli znanje o bogovima. Očito je zmija u početku imala noge i mogla je hodati, jer u Postanku 3:14, Božje prokletstvo nad zmijom proglasi da će od tada puzati na trbuhu u prašini." 

Najbolja paralela nalazi se u Berossusovom spominjanju pretpotopnog apkallua ("mudrog") Oannesa, božanskog bića koje je prikazano kao lik u ribljem ogrtaču. George Syncellus, jedan od naših izvora o Berossusu, piše (fragment FGrH 680 F1b):

"Berossus kaže da je ovo čudovište provodilo dane sa ljudima, nikada ništa nije jelo, već je podučavalo ljude vještinama potrebnim za pisanje i za matematiku, te za sve vrste znanja: kako graditi gradove, osnivati ​​hramove i donositi zakone. Naučilo je ljude kako odrediti granice i podijeliti zemlju, također, kako saditi sjeme, a zatim ubrati voće i povrće. Ukratko, naučilo je ljude svim onim stvarima koje pogoduju mirnom i civiliziranom životu."

Gmirkin sugerira da je apkallu Oannes arhetip zmije iz Edenskog vrta: "Dobroćudni apkallu Oannes, poslan čovječanstvu od strane bogova sa ​​darom znanja, pretvoren je u lik izdaje i zla, baš kao što se samo znanje preobrazilo iz blagoslova u prokletstvo." 

"Demonizacija" božanskog bića, od kojeg su Babilonci naučili graditi svoju civilizaciju, očito je napad na samu babilonsku civilizaciju. Ali, više od toga, to je napad na samu civilizaciju. Priča o Edenskom vrtu navodi kako su muškarci i žene bili u svom najboljem izdanju kada su bili goli i bez srama, te da je njihov Stvoritelj želio da takvi i ostanu.

"Prema Postanku 1-2, stvaranje je bio raj, a čovjekovo stvoreno stanje bilo je stanje vladara raja. Čovjek u Edenskom vrtu bio je poput jedne od životinja. Životinje su bile njegovi suputnici. Jeo je poljsko bilje kao i druge životinje. Bio je gol i bez srama ili straha. Vladao je kao kralj, a njegova vlast bila je sva priroda. / Vrlo slična slika primitivnih ljudi postoji u ranim sumerskim pričama o stvaranju. I tamo su ljudi bili goli, živjeli su poput životinja, jeli su travu. Pa ipak, u mezopotamskoj književnosti ovo primitivno prirodno stanje prikazano je kao krajnje bijedan način života." 

U biblijskom izvještaju, "život čovječanstva sa svojim životinjskim suputnicima, gol i bez znanja o elementarnim umijećima civilizacije, bio je prirodan i dobar, a ne žalosan. Čovječanstvo nije imalo koristi od stjecanja znanja od bogova: naprotiv, ovaj prvi grijeh predstavljao je pad iz stanja nevinosti i raja. Poznavanje umijeća civilizacije bilo je zlo, a ne blagodat. Poljoprivreda je bila prokletstvo, a ne blagoslov. ... U Post 4:20-22, iako vidimo napredak u umijećima civilizacije, svi su se oni pripisivali zloj lozi Kaina. ... Mezopotamska književnost vidjela je napredak čovječanstva putem otkrivenja umijeća civilizacije od strane bogova. U Postanku, čovječanstvo je iskvareno iz svog izvornog stanja nevinosti istim tim umijećima, što je konkretno predstavljeno drvetom spoznaje dobra i zla." 

Preokretanje babilonskog etiološkog mita bio je za biblijske autore način omalovažavanja Babilonaca, njihovog drevnog neprijatelja. Ali, ako su pisali u 03. stoljeću prije Krista, to je možda bila i implicitna osuda helenističke filozofije. Ovi autori nepokolebljivo tvrde da čovjek nema besmrtnu dušu: "U znoju lica svoga kruh ćeš jesti dok se ne vratiš u zemlju, od koje si uzet; jer prah si i u prah ćeš se vratiti" (Postanak 3,19). Ovaj biblijski materijalizam suprotstavlja se dualizmu, koji je središnji za platonizam i helensku misao, općenito (uz relativnu iznimku Aristotela); također je ova suprotnost između hebrejske i helenske antropologije dobro poznata znanstvenicima. Osuda Zmijskog obećanja o besmrtnosti kao laži jasan je izraz te suprotnosti. Štoviše, u prema platonskom gledištu, čovjek "sudjeluje u besmrtnosti", po mjeri u kojoj "ima misli koje su besmrtne i božanske" (Platon, "Timæj", 90b-c). Dakle, prema biblijskoj verziji: besmrtnost i spoznaja dobra i zla (cilj filozofije) umotani su u isto iskušenje kao jedenja ploda sa drveta spoznaje dobra i zla: "Onog dana kada ga pojedete, nećete umrijeti“, nego će vam se "otvoriti oči i biti ćete kao bogovi koji poznaju dobro i zlo" (Postanak 3,5). Drugim riječima: Zmija prevare govori poput Platona.

Babilonska kula

Omalovažavanje babilonske civilizacije, i možda civilizacije općenito, ponavlja se u posljednjoj epizodi Primordijalna povijest: mitu o Babilonskoj kuli, u Postanku 11. Osim očitog zadovoljstva autora slomom babilonske civilizacije, priča zvuči kao distopijsko upozorenje protiv urbane civilizacije (podsjeća na suprotnost između polunomadskog pastira Abela i poljoprivrednika Kaina, čiji su potomci osnovali prvi grad). Jahve je uznemiren prizorom ljudi različitog podrijetla koji dijele jedan jezik i grade veliki grad sa  "kulom čiji vrh doseže do neba". Postaje sumnjičav i kaže sebi: "Ako su sada, dok su jedan narod, svi govore istim jezikom, počeli to činiti, ništa ih kasnije neće spriječiti da čine što god misle. Siđimo onda dolje i tamo im pomiješajmo jezik, tako da jedan neće razumjeti što drugi govori" (Postanak 11,6-7).

"Babilonska kula", objašnjava Gmirkin, "odnosila se na babilonski zigurat, višeslojni hramski toranj posvećen kultu Marduka, sa svetištima i u podnožju i na vrhu." 

"Interes koji je Postanak pokazao za izgradnju Babilona i njegovog tornja bio je paralelan mnogim klasičnim referencama na Babilon. Ogromna veličina grada Babilona, ​​koju je nadmašila samo Niniva, izazvala je česte komentare. Opisi arhitektonskih čuda bili su uobičajeni u helenističkim etnografijama. Nekoliko antičkih izvora spominjalo je razna "čuda" vidljiva u Babilonu, uključujući zidine, nasipe Eufrata i mostove preko njega, te Viseće vrtove. Hram Belov (tj. Babilonska kula) također se često spominjao, a i Herodot i Ktesija naglašavali su njegovu veliku visinu."

"Činjenica što je grad Babilon, "najveći grad svog vremena", kasnije ležao napušten i u ruševinama, također je bila povod za komentar, a ponekad su se spominjale i ruševine hrama Belovog. Poput Postanka, klasični izvori komentirali su veličinu Babilona, ​​njegov impresivni toranj, jedinstvene građevinske materijale korištene u Babilonu, kao i kasniju napuštenost i propast Babilona. Fascinacija babilonskim javnim građevinama, u Postanku 11:1-9, bez premca je u ostatku hebrejske Biblije, ima izuzetno bliske sličnosti sa opisom babilonskih čuda grčkih i rimskih povjesničara, geografa i etnografa." 

Unatoč nedostatku spomena u izvorima koji citiraju Berossusovu Babyloniacu, nema sumnje da je uključivala opsežne reference na babilonska čuda, uključujući hram Bel-Marduka (čiji je Berossus zapravo bio svećenik). "Bitne opisne značajke Babilona i njegove kule u Postanku lako su mogle potjecati od Berossusa." Međutim, "zbrka jezika i raspršivanje čovječanstva iz Babilona nakon potopa nisu teme koje se nalaze u mezopotamskim izvorima" i moraju biti biblijske inovacije. Autori Petoknjižja plagirali su Berossusa, ali samo kako bi ismijali civilizaciju koju je Berossus uzdizao.

Usput, kako je čudno da tradicija opsjednuta monoteizmom smatra monolingvizam prokletstvom. Ali, nije toliko čudno kada  shvatite da je židovski monoteizam zapravo suprotnost onome što se pretvara da jest: to je monolatristički kult ljubomornog boga Izraela koji se pretvara da je kozmički Bog koji bira Izrael i mrzi Babilon.

To je otrovna laž koja je osakatila polovicu čovječanstva.

Hvala na čitanju. 

Pita se jedan čitatelj/komentator na ovaj tekst da li je možda priča o Babilonskoj kuli temelj one poznate "Zavadi, pa vladaj": 

"Postoji intrigantna biblijska priča o Babilonskoj kuli, koju je izgradio oholi narod, koji je želio dosegnuti nebo. Bog ih je zatim kaznio babilonskom jezičnom zbrkom, prisiljavajući ih da se rašire po zemlji i osnuju nacije svaka sa svojim jezikom. Gmirkin navodi da je Bibliju napisao odbor u Aleksandriji, 270. godine prije Krista. Jesu li ljudi koji stoje iza biblijskog projekta promovirali nacionalni sustav kao božansku želju, da bi mogli upravljati nacijama, umjesto teritorijima?"

Kako bilo da bilo, osobno jesam pročitala dosta fragmenata Enuma Elish. I tu nema zbora, priča je gotovo ista. Ima i ona povijesna priča o protjerivanju Židova u progonstvo u Babilon... Ma, zapravo, evo što Hrvatska enciklopedija kaže o tome: 

"Babilonsko sužanjstvo (babilonski egzil), razdoblje u povijesti židovskoga naroda, nakon zauzeća Jeruzalema 587. pr. Kr., kada je gotovo cijela židovska vladajuća klasa bila zatočena u Babiloniji. Traje do 539. pr. Kr., kada je perzijski kralj Kir II. osvojio Babilon i donio edikt kojim se Židovi smiju vratiti u svoju zemlju. Židovi koji su ostali u Babilonu utemeljili su snažnu dijasporu. Tijekom babilonskoga sužanjstva zatočenici su sačuvali svoj identitet održavajući Zakon, obrezivanje i šabat, a sȃmo to razdoblje bilo je literarno i teološki plodno: Ezekiel, 2. Izaija, svećenička predaja, dio psalama. Babilonskim sužanjstvom nadahnjuje se glazba (G. Verdi), književnost (E. Wiesel)."

Eto, to su samo mali spomeni nečega, ali nastavljam sa Gmirkinom...