No, dopustite mi da prvo naglasim oslobađajući potencijal Gmirkinovog radikalnog biblijskog revizionizma. Govori se kako  povijest piše pobjednik. Ali, Biblija nas uči dubljoj istini: onaj tko piše povijest jest konačni pobjednik, bez obzira je li uopće dobio neku bitku. On je osvajač umova. Izraelce su pobijedili Babilonci. No, Izraelci su svijetu nametnuli svoju naraciju u kojoj su oni sveti darovi, a Babilonci sotonistički zlikovci. Izraelci nisu trebali vojno pobijediti Egipćane kako bi ih pobijedili u "ratu knjiga". Manethonova Aegyptiaca je nestala, osim u nekoliko sačuvanih dijelova. Ali, zato je njena plagirana verzija u Izlasku osvojila (i porobila) više od polovice čovječanstva.

Zapravo su za Židove njihove lažne naracije - izvori sve njihove moći, a biblijska naracija je matrica za sve. Russell Gmirkinov biblijski minimalizam jest prava Dobra vijest koja će nas osloboditi. On dokazuje da je Pentateuh (Petoknjižje) napisano u 03. stoljeću prije Krista i to plagiranjem grčke književnosti (Berossus, Manetho, Platon itd.). Dokazuje da Narod Knjige nije imao knjigu u vrijeme kada se u Aleksandrijskoj knjižnici nalazilo već više od 200.000 knjiga. Dokazuje da su "izumitelji monoteizma" zapravo tek od nedavno postali monoteisti, kada je svaki filozof govorio o kozmičkom Bogu.

Stoga je prilično oslobađajuće čuti nekoliko slabih odjeka glasa drevnih Egipćana. Njihov pogled na Židove zaslužuje se čuti.  Početkom 02. stoljeća je Plutarh napisao spis "O Izidi i Ozirisu", u kojem predstavlja različita ezoterična tumačenja mita koja je čuo od Egipćana. Dok su Izida i Oziris božanski osnivači egipatske civilizacije, Ozirisov ljubomorni brat Seth, koji je podmuklo ubio i raskomadao Ozirisa, neprijatelj je civilizacije, bog nomadskih osvajača, zbunjenosti, obmane, građanskog rata, gladi i bolesti. On je najbliži vragu u egipatskoj religiji. U 31. poglavlju, Plutarh spominje da su neki Egipćani vjerovali da je Seth, nakon što ga je vijeće bogova protjeralo iz Egipta, lutao Palestinom i tamo imao dva sina, Hijerosolima i Judeja (Jeruzalem i Judejac ili Židov). Seth je, drugim riječima, božanski predak Židova, a drugo ime Jahve (vjerojatno podrijetlo glasine da Svetinja nad svetinjama sadrži magareću glavu, zoomorfni simbol Setha). Ali, da smo naslijedili svjetonazor starih Egipćana, a ne Židova, možda bi bili malo pametniji.

Hekatej iz Abdere

Maneton (Manetho, Maneto) je bio egipatski svećenik koji je napisao povijest Egipćana na grčkom, Aegyptiaca, oko 285.-280. pr. Kr., pred kraj vladavine Ptolomeja I. Sotera. Poput mnogih drugih izvora iz tog razdoblja, knjiga je poznata samo iz citata kasnijih autora, posebno Josipa Flavija, u njegovoj apologetičkoj knjizi "Protiv Apiona". Knjiga je napisana protiv onih koji "neće vjerovati onome što sam napisao o starini naše nacije, dok to uzimaju kao jasan znak da je naša nacija kasnog datuma, jer ih najpoznatiji historiografi među Grcima ne udostoje ni spomenuti" (Protiv Apiona I,1).

https://www.philipharland.com/Courses/Readings/5025/Josephus,%20Against%20Apion.pdf

Maneton nije bio prvi autor povijesti Egipta na grčkom. Nekih trideset do četrdeset godina prije njega (oko 320.-315. pr. Kr.), Hekatej iz Abdere napisao je prvu Aegyptiacu, koju je Maneton vjerojatno koristio za pisanje vlastite. Nije sačuvana, ali ju je ukratko citirao Josip Flavije u svom "Protiv Apiona", a opširnije i Diodor Sicilski, koji ju je koristio kao osnovu za prvu knjigu svoje "Povijesne knjižnice". Hekatej je zapravo prvi poznati grčki autor, koji spominje Židove ili Judejce (npr. Herodot, oko 425. pr. Kr., poznavao je samo Feničane i Sirijce iz Palestine). Kod Diodora nalazimo priču (Knjižnica 40.3.1-8), koja se općenito pripisuje Hekateju. Radi se o kugi koja se pojavila u Egiptu, a pripisivala se bogovima. Egipćani su odlučili protjerati iz svojih zemalja "mnoge strance svih vrsta koji su živjeli među njima i prakticirali različite obrede religije i žrtvovanja". Veći broj tih stranaca naselio se u Judeji, pod vodstvom svog vođe Mojsija, "poznatog i po svojoj mudrosti i po svojoj hrabrosti". Osnovao je Jeruzalem, sagradio hram, dao svom narodu zakone, i podijelio ih u 12 plemena. "Kao rezultat vlastitog protjerivanja iz Egipta uveo je neku vrstu mizantropskog i negostoljubivog načina života." 

(Fragment FGrHist 264 F 6 in Felix Jacoby: "Fragmente der griechischen Historiker",1841.-1870.)

Iz nekoliko razloga (ali koje ovdje ne mogu detaljno opisivati), Gmirkin smatra da je Hekatejevo autorstvo ovog odlomka pogrešno, te je "bolje protumačiti kao da dolazi od Teofana iz Mitilene, kao i materijal prije i poslije njega." Budući je Teofan pisao 62. godine pr. Kr., taj odlomak bi tada bio nebitan za potragu za podrijetlom narativa o Izlasku, koji je barem tri stoljeća stariji. Da li je Gmirkin u pravu ili u krivu po ovom konkretnom pitanju nije toliko važno, jer snaga njegove teorije počiva na znatnoj količini dokaza koje biblijski Izlazak izravno posuđuje od Manetona, bez obzira na to što je Hekatej prije napisao. Čak i da su autori Pentateuha koristili Hekateja umjesto Manetona, to bi i dalje dokazivalo kako Pentateuh nije stariji od 320. pr. Kr.

Manethove dvije "židovske" priče

Manethonova Aegyptiaca, široko je poznata knjiga iz helenističkog razdoblja, i sadrži dva izvještaja o protjerivanju stranaca iz Egipta u Južnu Siriju i Judeju. Oba izvješća citira Josip Flavije u djelu "Protiv Apiona".

Prvi izvještaj ("Protiv Apiona", 1.73-105) podsjeća na osvajanje i vladavinu Egipta od strane stranaca zvanih Hiksi, ili Kraljevi Pastiri. Hiksi su bili nasilni osvajači iz Donje Sirije koji su dominirali Egiptom više od 500 godina, prema Manethonu. Povjesničari ih obično datiraju u 18. stoljeće prije Krista. Svoju prijestolnicu osnovali su u Avarisu, u sjeveroistočnom dijelu delte Nila. Manetho nam također govori (Protiv Apiona, 1.237) kako je Avaris od davnina bio posvećen bogu Sethu (grčki prevedeno kao Tifon) i da su Hiksi isključivo štovali Setha, dok su uništavali hramove drugih bogova. Jedan drevni papirus, koji je dešifriran u 19. stoljeću (Papirus Sallier 1), potvrđuje da je kralj Hiksa, Apofis, "izabrao za svog gospodara boga Seta. Nije štovao nijedno drugo božanstvo u cijeloj zemlji osim Seta." Odnos između Hiksa i drevnih Izraelaca tema je o kojoj se žestoko raspravlja, ali vrijedi spomenuti da je jedan sitni egipatski kralj, Yaqub-Har (također poznat kao Yak-Baal), moguće bio Hiks. 

(Napomena: Trenutna je tendencija skraćivanje egipatske kronologije, što bi Hikse učinilo novijom pojavom) 

Ovdje je početak Flavijevog izravnog citata Maneta:

"Narod neplemenitog podrijetla sa istoka, čiji je dolazak bio nepredviđen, imao je smjelosti napasti zemlju, koju su osvojili glavnom silom bez poteškoća, ili čak bitke. Nakon što su svladali poglavare, zatim su divljački spalili gradove, hramove bogova su sravnili sa zemljom i postupali sa cijelim domaćim stanovništvom najvećom okrutnošću. Neke su masakrirali, a žene i djecu drugih odveli u ropstvo."

Konačno, nastavlja Manet, kraljevi Tebaide i ostatka Egipta pobunili su se protiv njih. Nakon dugog rata, tijekom kojeg su se Hiksi povukli u Avaris, konačno ih je Tetmozis (osnivač XVIII. dinastije, oko 1550. pr. Kr.) protjerao u Judeju. "Tada, prestravljeni moći Asiraca, koji su u to vrijeme bili gospodari Azije, oni [Hiksi] sagradiše grad u zemlji koja se danas zove Judeja, sposoban primiti njihovu ogromnu četu, i dadoše mu ime Jeruzalem" (Protiv Apiona, 1.90). Manet izričito identificira Hikse sa Izraelcima i ne čini se kao da ovdje ponavlja Izlazak. Pa ipak, to je ono što Josip Flavije tvrdi, vjerujući - ili se pretvarajući da vjeruje - kako je Manetonova povijest Egipta napisana puno vremena nakon Tore, te su (prema Flaviju) Hiksi bili "naši preci pastiri" (1.103). Također, Maneton im pokušava dati lošu reputaciju, nazivajući ih "ljudima neplemenitog podrijetla", koji su divljački spaljivali gradove, rušili hramove, masakrirali ljude i porobljavali žene i djecu.

Druga priča, preuzeta od Manetona, i koju je Josip Flavije uključio u "Protiv Apiona" 1.228-251, "kako bi dokazao našu drevnost",  započinje ovako:

"Ovaj autor [Maneton], nakon što je obećao prevesti povijest Egipta iz svetih knjiga, počinje tvrdnjom da su naši preci ušli u Egipat u mnoštvu i pokorili stanovnike, te nastavlja priznajući da su kasnije protjerani iz zemlje, zauzeli ono što je danas Judeja, osnovali Jeruzalem i izgradili hram. Do sada je slijedio kronike; ali u ovom trenutku, pod izlikom bilježenja basni i aktualnih izvješća o Židovima, uzeo si je slobodu predstaviti neke nevjerojatne priče, želeći nas prikazati kao pomiješane sa gomilom egipatskih gubavaca i drugih, koji su zbog raznih bolesti osuđeni, kako on tvrdi, na progonstvo iz zemlje."

Maneton, prema Josipu Flaviju, pripovijeda da su Hikse tijekom XIX. dinastije pozvali natrag u Egipat, neki određeni i zagađeni Egipćani, predvođeni otpadničkim svećenikom iz Hijeropola zvanim Osarsef. Ti gubavci, saveznici Hiksa, vladali su Egiptom 13 godina, sve dok ih i njih nije protjerao faraon po imenu Harnesses, te su se povukli natrag u Judeju.

Manetonov izravni citat završava sa: "Kaže se da je svećenik heliopolitskog podrijetla, koji im je dao ustav i zakone - nazvan Osarsef, po bogu Ozirisu kojeg su štovali u Heliopolisu - promijenio ime kada je došao među ovaj narod i uzeo ime Mojsije"  (Protiv Apiona, 1.250). Koliko možemo vidjeti, ovo je jedina veza koju Maneton uspostavlja između gubavaca i Židova, i dolazi "gotovo kao naknadna misao", kako komentira Gmirkin. Bilo bi prilično neobično da je Maneton ovdje prepisivao biblijsku priču o Izlasku. Unatoč onome što Josip Flavije tvrdi, Maneton se ovdje ne upušta u polemiku protiv Židova. Gmirkin vjeruje da je umjesto toga Izlazak tekst koji iskorištava Manetonov izvještaj na polemički način.

"Paralele između Manetonovog izvještaja o Hiksima i izvještaja o židovskom Izlasku su brojne i upečatljive. I Hiksi i Židovi bili su stranci u Egiptu, oboje su Egipćani protjerali. Oboje su opisani kao pastiri. U vrijeme protjerivanja, oboje su bili usredotočeni na istočnu granicu Egipta. Izvještaji i Hiksa i Židova zabilježili su "Božji udar" na Egipat. Obje skupine bile su poznate kao uništavači Egipćana. Obje su se, nakon što su protjerane iz Egipta, naselile u Jeruzalemu, na geografskom području Judeje. Naravno, postojale su i važne razlike. Dok su Hiksi porobljavali i pokušavali istrijebiti Egipćane, za Židove se govorilo da su bili robovi i zarobljenici, kada su ih Egipćani pokušali otjerati. Jasno je da postoji neka vrsta genetske veze između izvještaja Manetona i Pentateuha, koja je bila očita kasnijim piscima, poput Josipa Flavija i drugih. Pa ipak, Maneton ne pokazuje tragove ovisnosti ili čak svijesti o židovskim tradicijama. To snažno sugerira mogućnost da je Maneton kronološki prethodio izvještaju o Izlasku i da je tradicija Pentateuha ovisila o Manetonu." 

Imajte na umu da se ovdje ne radi o povijesnoj pouzdanosti Manetonovih priča o Hiksima, već o odnosu između njegovih priča i Izlaska. Važan rezultat Gmirkinove intertekstualne analize jest da se Maneton oslanjao na izvorne egipatske zapise i književnost (u kojima je sjećanje na Hikse bilo obojeno kasnijim događajima, iz perzijskog razdoblja), te "nema dokaza da je Maneton čitao, niti je znao za postojanje židovskih spisa". Maneton se ne upušta u polemike protiv Židova. Niti formalno izjednačava Hikse sa Židovima (spominje čak kako neki kažu da su Hiksi bili Arapi, 1.83). U svojoj prvoj priči, on radije vidi Hikse kao preteče Židova. U svojoj drugoj priči, on se jednostavno poziva na suvremenu usmenu predaju, koja izjednačava zagađenog i otpadničkog svećenika Osarsefa sa Mojsijem. Stoga, nema razloga vjerovati da Maneton odgovara na biblijsku priču o Izlasku. Komparativna analiza paralela između dviju priča sugerira upravo suprotno - autori Izlaska jesu koristili savjete i povijesne znamenitosti iz Manetovog izvještaja da bi izmislili priču o Izlasku, te joj dali uvjerljiv povijesni kontekst i prestiž antike.

Primjer paralela

Avaris i regija Goshen (Gošen): Hiksosi su uspostavili svoj glavni grad u Avarisu, u sjeveroistočnom dijelu delte Nila. Grad je bio napušten nakon propasti Hiksa, sve dok Ramzes II. nije obnovio i izgradio novi grad malo sjevernije, nazvan Pi-Ramesses, u 13. stoljeću prije Krista. To odgovara regiji koju Postanak i Izlazak nazivaju regijom Gošen, na koju je ograničeno pleme Jakovljevo. "Značajno je", piše Gmirkin, "što je Izlazak također identificirao 'Raamses' kao jedan od gradova sa ​​blagom koje su izgradili porobljeni Izraelci (Izl 1,11). Židovi iz Izlaska tako su bili lokalizirani u točno određenoj regiji koju su zauzeli Hiksi prema Manethu."

Međutim, u Bibliji, "to nije bilo zbog vojnog poraza; već je Josip zatražio da se njegovom plemenu dopusti da se tamo naseli. U Postanku, Židovima je dodijeljen ovaj izolirani dio Egipta zbog njihove profesije, pastira. Postanak je tako priznao bitne činjenice u Manethu - zatočeništvo pastira Hiksa u istočnom Egiptu - ali je sugerirao kako je to bila jednostavna prilagodba njihovoj uvredljivoj profesiji, a ne zbog egipatske pobune protiv ugnjetavanja od strane kraljeva pastira." 

Pošasti: Postoji upečatljiva paralela između Manethonova spominjanja pošasti u njegovoj drugoj priči i pošasti nad Egiptom u Izlasku. Ova se paralela često tumačila kao da je Manetho bio svjestan židovske priče o Izlasku, ali ju je prepisao antisemitskom pristranošću. Gmirkin tvrdi, naprotiv, kako izvještaj Pentateuha sadrži polemike protiv Maneta. Biblijski autori, kaže Gmirkin, odgovaraju Manetonu tvrdnjom kako su "Egipćani sami navukli kugu na sebe, odbijajući pustiti Židove da mirno odu." 

"Prvo, postojala je tvrdnja da je Mojsije mogao učiniti svoju ruku gubavom i izliječiti je po volji, kao magični znak faraonu (Izl 4,6-7). Dodatno, postojala je i neobična priča o Mirjaminoj kratkotrajnoj gubi, koju joj je Bog nametnuo kao kaznu za pobunu (Br 12,10). Čini se da su obje ove anegdote bile polemike protiv optužbe da su svi egipatski Židovi imali gubu. ... Vrlo zanimljiv odlomak u Ponovljenom zakonu (Pnz) 28,60 upozorava da ako Židovi ikada otpadnu od vjere, Bog će im "ponovno navući egipatske bolesti". Čini se da ovaj citat priznaje tradiciju Manetona, gdje su Židovi iz Egzodusa patili od raznih bolesti dok su živjeli u Egiptu. Odlomak je implicirao da su te bolesti nanesene njima kao kazna, jer nisu štovali pravog Boga. Manethonova priča o Židovima, koji su se pobunili protiv bolesnih Egipćana, stoga je priznata i obrađena na različite načine u Petoknjižju." 

Ropstvo: Prema Manethonovom izvještaju: Hiksi masakriraju i porobljavaju domaće Egipćane. Prema priči o Izlasku: Egipćani su ti koji porobljavaju Izraelce. Prema Gmirkinu: "Priča o porobljavanju Izraelaca od strane Egipćana može se protumačiti kao polemički odgovor na priču o porobljavanju Egipćana od strane Hiksa kod Manethona. Čini se kao da priča o Izlasku tvrdi: 'Mi nismo porobili Egipćane, Egipćani su porobili nas.'“ I dok su se u Manethonu Egipćani pobunili protiv Hiksa, u Izlasku je "situacija bila obrnuta. Umjesto da se Egipćani pobune, Egipćani su dominirali Židovima sve dok se Židovi nisu pobunili pod vodstvom Mojsija." 

Pljačka hramova: Manethon se osvrnuo na Hikse, koji su pljačkali Egipćane. "Izlazak 12:35-36 kaže da su Židovi opljačkali Egipćane i naveo je plijen koji su zarobili kao zlatne ukrase i odjeću. To se možda odnosilo na zlatne posude i bogove iz hramova. Ako je tako, onda to može pokazivati ​​svijest o tradiciji u Manethonovom zapisu gdje su Hiksi pljačkali egipatske hramove. U izvještaju iz Petoknjižja tvrdi se da taj plijen nije nasilno oduzet, već su ga Egipćani dobrovoljno dali iz ljubavi prema Židovima." Ovo je, prema Gmirkinu, "obrambeni odgovor na Manethonov izvještaj." 

Ugovor sa faraonom: Prema Manethonovom zapisu, i kako ga citira Josip Flavije (Protiv Apiona 1.88), faraon Tumozis opsjedao je glavni grad Hiksa, Avaris. Ne uspijevajući zauzeti grad, sklopio je ugovor sa Hiksima, prema kojem su se trebali evakuirati iz Egipta. Gmirkin komentira: "Ova dugotrajna opsada, koja je završila ugovorom kojim je pastirima dopušteno neka napuste Egipat, ima očitu i upečatljivu paralelu sa produženim Mojsijevim naporom, gdje je nagovarao faraona neka dopusti Izraelcima da napuste Egipat. U Manethu, kao i u izvještaju o Izlasku, faraon je konačno u očaju pristao pustiti strance neka odu." Kod Manetha su Hiksi vojno poraženi od faraona, dok u Pentateuhu Mojsije pobjeđuje faraona magijom. Štoviše, biblijski Židovi pokušavaju napustiti Egipat protiv faraonove volje. "Ovdje je paralela sa Manethovim izvještajem upečatljiva, jer je Manetho izvijestio da je Ramzesova vojska progonila Hikse u bijegu preko pustinje, u nizu vojnih sukoba koji su ih potisnuli natrag u Siriju (1.266-277). Izvještaj o Izlasku sačuvao je potragu faraonove vojske, ali je završilo loše za Egipćane.“ Očito je, za Gmirkina, da se "iza priče o Izlasku krije nasilno egipatsko protjerivanje Židova." 

Zaključno:

"Dokazi za ovisnost Pentateuha o Manethu su dvojaki. Prvo, postoje mnogi detalji koji dijele izvještaj o Izlasku i Manethov opis Hiksa. Drugo - i na prvi pogled paradoksalno - postoje mnogi drugi detalji, gdje su Pentateuh i Manetho dijametralno suprotni.  ... Ali, točke slaganja i neslaganja nisu ništa drugo osim slučajne ili proizvoljne. Umjesto toga, postoji sustavan, dosljedan, predvidljiv obrazac, u točkama sličnosti i nasilnog proturječja. Ovaj obrazac je svojstven prirodi polemike i lako ga je opisati. U detaljima koji su bili neutralni prema ugledu Židova, Pentateuh je prihvatio Manethov izvještaj. Pentateuh je doista prihvatio što je više moguće Manethovog izvještaja, zbog autoriteta i ugleda Manetha. No, u detaljima koji su se nepovoljno odražavali na Židove, Pentateuh je aktivno proturječio izvještaju u Manethu. Svrha priče o Pentateuhu nije bila odbaciti Manethov autoritativni izvještaj u cijelosti, koji je bio utemeljen na drevnim egipatskim zapisima. Umjesto toga, autori židovske priče o Izlasku pažljivo su birali svoje bitke, prihvaćajući osnovni okvir Manethonova izvještaja, prihvaćajući sve detalje koji su se smatrali bezopasnima, ali stojeći u obrani Židova, u svakom pogledu časti. Takav je bio bitni karakter polemičke literature."

"… Upravo u svim detaljima u kojima je Manetho kritizirao Hikse, izvještaj o Izlasku pružio je alternativnu verziju. Židovi, umjesto da osvoje Egipat i vladaju njime šest generacija, živjeli su ondje otprilike slično razdoblje, prvo kao mirni imigranti koje je pozvao prijateljski faraon, a kasnije kao zarobljenici. Umjesto ugnjetavanja Egipta od strane Hiksa, postoji egipatsko ugnjetavanje Židova. Kada je Maneton opisao kako Hiksosi masakriraju Egipćane, podvrgavaju žene i djecu ropstvu i pokušavaju "istrijebiti egipatski rod" - izvještaj iz Izlaska opisuje porobljavanje Židova od strane Egipćana i ubijanje muške židovske djece. Umjesto da se okupacija Egipta od strane Hiksa izjednači sa "Božjim udarom" - u Izlasku je Bog udario Egipat, jer je odbio dopustiti Židovima da odu. Pentateuh je prihvatio da su Židovi, poput Hiksa, opljačkali Egipćane - a postoje čak i naznake da je plijen uključivao robu iz egipatskih hramova - ali, izvještaj iz Izlaska inzistira na tome da su Egipćani Židovima dobrovoljno dali taj plijen, u zamjenu za mnoge godine koje su Židovi proveli kao robovi. Sve glavne kritike protiv Hiksa odgovorene su u židovskom izvještaju."

"... Ukratko, čini se da je Manetonov izvještaj o Hiksima bio utemeljen na izvornim egipatskim zapisima i ne pokazuje nikakvo poznavanje židovske tradicije. Suprotno tome, Pentateuh pokazuje znatno poznavanje Manetonovog izvještaja, slaže se oko cjelokupnog povijesnog okvira, ali upušta se u polemike upravo o onim detaljima koji su se loše odražavali na Židove. Dokazi upućuju na to da je izvještaj o Izlasku bio odgovor na Maneta, a ne da je Maneton odgovarao na židovske tradicije." 

Stoga: "Potraga za poviješću židovskog boravka i Izlaska je pogrešna, jer se čini da ove priče ne sadrže ništa značajnije od samih polemika protiv Maneta." Izlazak se nikada nije dogodio i zato arheolozi ne mogu povezati ništa sa tim događajem. Izlazak iz Egipta je izmišljen, baš kao i cijelo Solomonovo kraljevstvo.

(Israel Finkelstein and Neil Adher Silberman: "David and Solomon: In Search of the Bible’s Sacred Kings and the Roots of the Western Tradition") 

Što se tiče Osarsefa, zagađenog svećenika, a koji je (prema Manethu) vodio gubavce u Judeju, Gmirkin iznosi dodatnu točku, koja nas vraća Josipu.

"Veza između imena Osarsef i Josip često je spominjana. Najčešće se sugerira da ime Osarsef zamjenjuje egipatski teoforski element Osar (od Ozirisa) za židovski teoforski element Jah. Međutim, jedina židovska figura koja se spominje u Manethu bio je Mojsije, što čini tu sugestiju sumnjivom, jer ako je Osarsef bio utemeljen na Josipu, zašto je Maneth izvijestio o identifikaciji sa  Mojsijem? Obzirom na to da Maneton nije povezao Osarsefa i Josipa, veza između ovih likova je vjerojatna samo ukoliko se transformacija dogodila u suprotnom smjeru i ako je ime Josip izvedeno od Manetovog Osarsefa. Značajno je, iako je Maneton identificirao Osarsefa kao egipatskog svećenika iz Heliopola, Josip - iako sam nije bio svećenik - oženio Asenatu, kćer Potifere, egipatskog svećenika iz Heliopola. Ova tradicija nijekala je da je Josip (Osarsef) sam bio egipatski svećenik Heliopola, već je tvrdila da se samo oženio u svećeničku obitelj tog grada." 

Činjenica što su biblijski likovi Josipa i Mojsija povezani sa Manetovim Osarsefom jest u skladu sa činjenicom da se pojavljuju kao varijacije istog obrasca, budući su obojica Izraelci koji su uvedeni u kraljevsku palaču i koji interveniraju u ime svog naroda. To je isti obrazac, koji se pojavljuje i u knjigama o Esteri i Danielu, i sve su potpune fikcije iz helenističkog razdoblja, što je najočitije kod Daniela, jer su njegova "proročanstva" jednostavno previše točna.

U nastavku donosim razgovore između Laurenta Guyenota i Slavlandera (bivšeg Rurika); između ostalog i o Gmirkinu: 

https://radbodslament.substack.com/cp/201875281

https://slavlandchronicles.substack.com/p/i-the-problem-of-platonism-w-laurent

https://slavlandchronicles.substack.com/p/the-10th-century-great-reset-w-laurent

BY: Laurent Guyenot; 14.06.2025.