Uvod
U nedavnim objavama iznio sam niz argumenata da je pokrštavanje Rimskog Carstva bilo dobro za Židove i loše za pogane, te da je utrlo put subverziji i podjarmljivanju zapadne civilizacije od strane židovske moći. Budući je kršćanstvo židovski izum, teško je odoljeti teoriji da je ono bilo dijelom velike židovske zavjere; one "agresivne i osvetoljubive zavjere... protiv ostatka svijeta", koja je "jasno i glasno" napisana u hebrejskoj Bibliji, kako nas je H. G. Wells pokušao upozoriti u djelu "Sudbina Homo Sapiensa", 1939. godine. Međutim, koliko god tražio neki trag da je kršćanstvo od početka bilo židovska psy-op za otuđenje Rimljana, a ne za njihovo spašavanje, ne nalazim ga. Veliki broj Židova (uglavnom heleniziranih Židova iz dijaspore) koji su prešli na kršćanstvo u 01. stoljeću, stoje suprotno ovoj teoriji. Ne nalazim razloga sumnjati da je Pavao, pravi osnivač poganskog kršćanstva, bio neka vrsta izraelskog aduta koji je pokušavao prevariti lakovjerne Goje neka povjeruju u stvari u koje ni sam nije vjerovao. Činjenica da je napisao "Ovo je istina" (Rimljanima 9,1) ne znači kako on laže. Ipak, u njegovim pismima nalazimo i uvjerenje kako će se masovnim obraćenjem pogana Kristu - "svi vratiti [Židovima]" na kraju (Rimljanima 11,12).
Dakle, čvrsto možemo zaključiti da je kršćanstvo pružilo odlučujuću selektivnu prednost Izraelu, u njegovom tisućljetnom ratu protiv Rima, ali nema dokaza da je i potajno proizvedeno samo u tu svrhu. Stoga je vrijeme da pozovemo profesora Kevina MacDonalda neka nam pomogne riješiti ovu zagonetku. Ovdje ćemo raspravljati o tome može li se kršćanstvo uklopiti u opću teoriju, koju je on razvio u knjizi "Narod koji će živjeti sam: Judaizam kao grupna evolucijska strategija, sa narodima dijaspore" (1994.), i njegovim drugim svescima.
Velika prednost MacDonaldovog pristupa evolucijskog psihologiji je u tome što zaobilazi pitanje intencionalnosti, i stoga nam omogućuje proučavanje "grupnih evolucijskih strategija", ali bez potrebe za traženjem dokaza o zavjeri. Evolucijska psihologija postulira: različite strategije, koje skupine temeljene na srodstvu (klanovi, plemena, nacije) razvijaju za preživljavanje, reprodukciju, širenje i dominaciju u konkurentnom okruženju, mogu biti barem djelomično, podsvjesne, ali ne i jasno artikulirane. U svakoj etničkoj skupini postoji kolektivna, transgeneracijska volja za moći, koja djeluje ispod praga individualne svijesti. Kolektivni mentalitet grupe nije isključivo proizvod biologije, nego uključuje i ideologiju: kroz generacije, sama kultura nije više iste prirode kao početna.
Ove pretpostavke podudaraju se sa zaključcima sociologije (Durkheim, Levi-Strauss, Le Bon), gdje su prosječne spoznaje, emocije i ponašanja pojedinaca, podsvjesno određeni nekim oblikom grupnog uma. Do određene mjere, koja ovisi o koheziji grupe, kada pojedinci misle, osjećaju i žele, grupa je ta koja misli, osjeća i želi kroz njih. Zapadni individualisti imaju najmanje šanse za snažnu vezu sa grupom, dok visoko etnocentrične grupe, poput Židova, imaju puno vjerojatnije šanse. Kod visoko sofisticirane grupe, kao što je židovska zajednica, ovo načelo djeluje na vrlo sofisticirane načine, ali se i dalje primjenjuje na određenoj razini. Paradigma evolucijske psihologije, stoga, omogućuje razumijevanje židovskih strategija kao da uključuju popriličnu količinu samoobmane, ali ne i puku obmanu.
Kao nacionalna grupa, Židovi imaju dvije karakteristične značajke. Jedna jest da su svjetska zajednica. U svojoj velikoj većini su živjeli, i nastojali usred stranih naroda, tijekom više od dvije tisuće godina (od helenističkog razdoblja). Za to su razradili jedinstvene strategije, a koje su postale dijelom njihovih predačkih kognitivnih navika. Gotovo kao da su razvili dvostruku osobnost: ključnu osobnost za svoje židovsko okruženje, kao i fleksibilniju za svoje nežidovsko okruženje. Oni ne doživljavaju nužno ovu složenost kao nedosljednost ili licemjerje.
Druga posebna značajka Židova jest da su oni i etnička i religijska zajednica. Imaju jedinstvenu prednost u tome što je njihova najbitnija strategija preživljavanja, u stranom okruženju, ujedno i središnja zapovijed njihovog religijskog spisa: stroga endogamija. U knjizi "Od Jahve do Siona", tvrdio sam da neobično kolektivno ponašanje Židova nije genetski određeno, već kulturno programirano. Njihova Biblija govori Židovima da je ono što je dobro za Židove dobro u apsolutnom smislu, i stoga mora biti dobro i za nežidove, čak i kada im se to ne sviđa. Misija Židova je pokoravati se židovskom bogu, pritom uništavajući nežidovske bogove, što znači sve što im je sveto, uključujući etnički ili nacionalni identitet, jer su ti bogovi zli i lažni, suprotno židovskom bogu koji je jedini pravi Bog.
Osim elementarne strategije endogamije, MacDonald razlikuje dva glavna skupa grupnih strategija među Židovima u dijaspori: strategije kojima se prilagođavaju svojoj okolini; te strategije kojima modificiraju svoju okolinu. Prva vrsta strategije srodna je kripti ili mimezisu, koja se može primijetiti u životinjskom svijetu. Druga vrsta nema ekvivalent u životinjskom svijetu, čak se može smatrati posebnom sposobnošću Židova.
Pokazati ću, ako analiziramo rano širenje kršćanstva kao židovsku "grupnu evolucijsku strategiju", ono odgovara objema kategorijama: Židovi koji su prešli na kršćanstvo prilagođavali su se svom opasno "antisemitskom" okruženju, čineći sebe manje židovskim i više grčko-rimskim (kršćanstvo je, donekle, imitacija grčko-rimskih misterijskih kultova), dok su istovremeno sačuvali svoje temeljno vjerovanje u židovsku odabranost i svoju iskonsku mržnju prema poganskim bogovima. Sa druge strane, Židovi koji su preobratili pogane na kršćanstvo, u istom razdoblju, promijenili su svoju okolinu čineći rimsko društvo više židovskim, a manje poganskim, i, prije svega, lakovjernijima što se tiče središnje uloge Židova u "Božjoj providnosti". U vrlo dubokom smislu, kršćanstvo je uvjerilo Rimljane kako "spas dolazi od Židova" (Ivan 4,22), što je ideja koju su helenistički Židovi, poput Filona Aleksandrijskog, već promovirali stoljeće ranije, govoreći da je "židovska nacija za cijeli svijet ono što je svećenik za državu".
Koliko je kršćanstvo židovsko?
Očito je, teorija da je kršćanstvo bila židovska evolucijska strategija može se primijeniti samo na kršćanstvo prvih stoljeća, kada su Židovi stvarali i predvodili kršćanstvo. Židovi se ne mogu razumno smatrati odgovornima za preobraćenje Rimskog Carstva u 04. stoljeću, kamoli za preobraćenje barbara. U vremenu, kada je kršćanstvo postalo službena religija Rima, Židovi nisu bili na vlasti. Možemo iskreno posumnjati u niz utjecajnih kripto-Židova na dvorovima iz Konstantinove i Teodozijeve dinastije, ali nijedan slučaj ne može se konkretno iznijeti na vidjelo. Bez sumnje, Crkva je tada pretežno bila poganskog podrijetla. Pogansko kršćanstvo se samoubilo. Židovi su samo dali početni poticaj.
Ali, važno je shvatiti da je vodstvo Židova nad poganskim kršćanstvom bilo mnogo intenzivnije i trajnije nego što su nas crkveni povjesničari naveli vjerovati. Analizirajmo stanje našeg znanja o tom pitanju.
Prvo što treba prepoznati jest važnost židovskog stanovništva u megagradovima Rimskog Carstva, gdje je kršćanstvo prvi put procvjetalo. U 01. stoljeću se pretpostavlja da je u Palestini bilo milijun Židova, a u dijaspori oko pet milijuna, posebno u velikim gradovima, poput Aleksandrije, Antiohije i Rima. Dio rimskog židovskog stanovništva potječe od tisuća židovskih zarobljenika koje je Pompej doveo u Rim, nakon zauzimanja Jeruzalema 63. godine prije Krista. Njihov se broj povećao 70. godine, kada su Vespazijan i Tit doveli u Rim dodatnih 97000 židovskih zarobljenika (prema Josipu Flaviju, "Židovski rat"). Mnogi od njih bili su naknadno oslobođeni, baš kao i sam Josip Flavije, koji je neumorno radio na promicanju svoje nacije među poganima. Postoji rasprava o stvarnosti i opsegu židovskog prozelitizma u 01. i 02. stoljeću, ali od Kasija Diona znamo da je člana carske obitelji, Flavija Klemena, car Domicijan pogubio zbog "ateizma" i "odstupanja od židovskih običaja", dok je njegova supruga prognana. Židovi su inače smatrani ateistima zbog svog prezira prema bogovima.
Sljedeća činjenica, koju treba uzeti u obzir, jest da imamo vrlo malo informacija o načinu na koji se kršćanstvo širilo u rimskim gradovima, sve od Pavlovog vremena do sredine 02. stoljeća. Zapravo, kako je Bart Ehrman primijetio u knjizi "Trijumf kršćanstva": "Izvan samog Pavlovog djela, ne znamo niti za kakav drugi organizirani kršćanski misionarski rad - ne samo za prvo stoljeće, već za bilo koje stoljeće prije obraćenja većeg dijela carstva. ... To je možda teško za vjerovati, ali zapravo, ako bi prebrojali svakog kršćanskog misionara o kojem se priča ijedna priča, od razdoblja nakon Novog zavjeta i prva četiri stoljeća, ne bi vam trebali svi prsti jedne ruke." To je samo po sebi izvanredno.
Kao što Rodney Stark tvrdi, u knjizi "Uspon kršćanstva", postoji mnogo razloga za vjerovati kako su Židovi, koji su bili vrlo mobilni i međusobno povezani, bili glavni širitelji evanđelja diljem Carstva, čak i nakon 02. stoljeća. Arheologija potvrđuje da se kršćanske crkve i artefakti uvijek pronalaze u židovskim četvrtima. Eric Meyers kaže kako podaci iz Rima i Venose pokazuju da "židovski i kršćanski ukopi odražavaju međuovisnu i blisko povezanu zajednicu Židova i kršćana, gdje nisu bile jasne granice sve do 03. i 04. stoljeća."
U drugoj polovici 02. stoljeća, i Židovi i kršćani tek su počeli doživljavati jedni druge kao pripadnike različitih religija. Prvi poznati apologeti, iako pogani, još su uvijek bili uključeni u dijalog sa Židovima, što ilustrira: "Dijalog sa Trifonom" Justina Mučenika; "Dijalog Jazona i Papiska" Arista iz Pele (sada izgubljeno); ili Origenov kasniji spomen, gdje kaže da je sudjelovao u teološkoj raspravi sa Židovima pred "sucima".
U prilog stajalištu da je kršćanstvo pretežno bilo pod kontrolom Židova do sredine 02. stoljeća i kasnije, Rodney Stark spominje poraz marcionita, koji su htjeli odbaciti Stari zavjet:
"Doista, brzina kojom je Marcion izgradio značajan pokret sugerira da je njegovo rješenje zadovoljilo mnoge. Ali, ključna je sljedeća stvar: čini se da je tradicionalna kršćanska frakcija lako svrgnula Marciona, i uspješno osudila Antiteze kao herezu. Ne vjerujem da su tradicionalisti pobijedili zbog superiornije teologije. Umjesto toga, cijela stvar mi sugerira da je, sredinom 02. stoljeća, crkva još uvijek bila pod dominacijom ljudi sa židovskim korijenima i jakim trenutnim vezama sa židovskim svijetom. Primijetite da se to dogodilo nakon pobune Bar-Kohbe."
Stark sugerira da se konačni prekid između Židova i kršćana dogodio pod Konstantinom, i da nije prošlo bez otpora. Kada se, tijekom 390-ih, sveti Ivan Zlatousti žali kako se mnogi kršćani "pridružuju Židovima u održavanju njihovih blagdana i poštivanju njihovih postova" (Prva homilija), ili se čak obrezuju (Druga homilija), trebali bi ga gledati kao "ranog vođu u pokretu za odvajanje crkve i sinagoge, koje su još uvijek bile uvelike isprepletene".
Nakon što smo utvrdili da je kršćanstvo bio židovski pokret, koji je bio usmjeren i na Židove i na pogane tijekom 01. i 02. stoljeća, kao i još uvijek pod snažnim židovskim utjecajem tijekom 03. i 04. stoljeća - možemo sada ispitati odgovara li to MacDonaldovim kriterijima za židovsku "grupnu evolucijsku strategiju".
Kršćanstvo dobro za Židove
Židovi koji su prešli na kršćanstvo u ranim stoljećima su usporedivi sa onima koji su prešli u kasnijim stoljećima, a pritom su ostali vezani za čistoću svoje židovske krvi. MacDonald iznosi sljedeće primjedbe, gdje ističe premisu evolucijske psihologije:
"Doista, moglo bi se primijetiti da su se novi kršćani, koji su održavali grupni separatizam dok su iskreno prihvaćali kršćanstvo, doista upuštali u vrlo zanimljivu evolucijsku strategiju - pravi slučaj kripte koji je potpuno analogan kripti u prirodnom svijetu. Takvi bi ljudi bili još nevidljiviji okolnom društvu od kripto-Židova, jer bi redovito pohađali crkvu, ne bi se obrezivali, jeli bi svinjetinu, itd. - i nisu imali nikakvih psiholoških problema zbog svega toga. (...) Psihološko prihvaćanje kršćanstva možda je bilo najbolje moguće sredstvo za nastavak judaizma kao grupne evolucijske strategije tijekom razdoblja inkvizicije."
Bilo da su iskreni, dvolični ili nešto između, Židovi koji su prešli na kršćanstvo u srednjem vijeku su požnjeli neposredne društvene prednosti. U očima pogana su se mogli nadati da će ih smatrati jednakima; i pritom nisu bili obvezni ženiti svoje potomstvo sa nežidovima. Isto vrijedi i za rane dane pavlovskog kršćanstva (za razliku od židovskog pokreta koji se razvio iz jeruzalemske crkve), koje se prikazivalo kao rušitelj barijera između Židova i pogana. Tvrdnja "nema Židova, niti Grka" (Galaćanima 3,28) se pokazala posebno korisnom za židovske obraćenike.
Pavlovsko kršćanstvo se možda najbolje može shvatiti kao proširenje helenističkog judaizma, koji se već prije bavio slabljenjem barijera i granica između Židova i Grka. Prije, tijekom i nakon razornih židovskih ratova, od 66. do 135. godine, većina helenističkih Židova, posebno u Aleksandriji, distancirala se od mesijanske groznice židovskog nacionalizma, te je pokušala prikazati svoju tradiciju što je više moguće grčkom. Dobar je primjer servilna teorija Flavija Josipa, prema kojoj nacionalistički Židovi nisu shvatili da njihova vlastita proročanstva zapravo ukazuju na Vespazijana kao pravog Mesiju ("Židovski rat"). Prema Rodneyju Starku: "Mnogi helenizirani Židovi dijaspore smatrali su kršćanstvo toliko privlačnim upravo zato što ih je oslobađalo etničkog identiteta, sa kojim su se osjećali neugodno. Zato se stalni i značajan protok heleniziranih židovskih obraćenika na kršćanstvo vjerojatno nastavio do kraja 04. ili početka 05. stoljeća." Židovi koji su prešli na kršćanstvo nisu se u potpunosti preobraćali iz judaizma, sve dok je kršćanstvo još uvijek bilo povezano sa svojom židovskom matricom. Naglašeno se nisu obraćali drugom Bogu, već jednostavno novom i fleksibilnom židovskom identitetu, sa univerzalističkom tvrdnjom.
Širenjem kršćanstva među poganima, židovski kršćani također su doprinosili općem nastojanju helenističkog judaizma da pogansko društvo učini opće prihvaćenim jedinstveno pozitivan doprinos Židova svijetu. U konačnici, preobraćenje Rimskog Carstva podrazumijevalo bi sakralizaciju židovske nacije, kao nekoć odabranog Božjeg naroda. Judaizam je postao jedina legalna nekršćanska religija. "Teorijom svjedoka" je Crkva izjavila da židovski narod ima božansko pravo postojati do kraja dana, te da Crkva i Carstvo dijele božansku odgovornost da ih zaštite. To je bilo radikalno poboljšanje u usporedbi sa ponovljenim pokušajima rimskih careva, od Vespazijana do Hadrijana, da potpuno iskorijene židovsku nacionalnost. Ovu "teoriju svjedoka" je, u katoličku soteriologiju, ugradio je Augustin i više puta ju je potvrđivao da bi se borio protiv antižidovskih narodnih osjećaja. Kada je bio obaviješten o progonima Židova u Kölnu i Mainzu, tijekom svoje kampanje za drugi križarski rat, sveti Bernard iz Clairvauxa je prosvjedovao: "Židovi su za nas žive riječi Svetog pisma, jer nas uvijek podsjećaju na ono što je naš Gospodin pretrpio. Raspršeni su po cijelom svijetu kako bi, iskupljujući svoj zločin, mogli biti svugdje živi svjedoci našeg otkupljenja. ... Ako Židovi budu potpuno istrijebljeni, što će biti sa našom nadom u njihovo obećano spasenje, njihovo konačno obraćenje?"
Svakako, Crkva je također dala poganima novi razlog da mrze Židove kao ubojice Krista. Kršćanstvo nije učinilo Rimljane manje "antisemitskima", nego što su to bili prije, kao pogani. Ali, sa evolucijski strateškog gledišta: sve ovo nije bilo negativno, jer je neprijateljstvo pogana oduvijek bio najbolji poticaj za židovsku koheziju. Židovi u dijaspori trebaju se osjećati "odabranima za univerzalnu mržnju" (Leo Pinsker: "Auto-Emancipation", 1882.), u onolikoj mjeri koliko im je potrebno da se osjećaju odabranima od Boga. Idealna situacija, sa adaptacionističkog gledišta, jest nežidovsko društvo koje Židove isključuje, dok istovremeno minimizira nasilje nad njima. Crkvena politika zapravo je poprilično podržavala židovske etničke interese, jer je zabranjivala nežidovima da se vjenčaju sa nekrštenim Židovima i istovremeno zabranjivala nežidovima prisiljavati Židove na krštenje.
Sve u svemu, pokrštavanje Rimskog Carstva bilo je vrlo povoljno za razvoj židovske zajednice, bilo sa demografskog ili sa ekonomskog gledišta. Veliki povjesničar kasne antike, Peter Brown, piše:
"U zakonodavstvu tog razdoblja, retoričko ponižavanje judaizma kao religije je koegzistiralo sa opsežnim korporativnim privilegijama za židovske vođe i za židovske sinagoge. Iako je judaizam više puta bio označen kao "luda bezbožnost" (Codex Theodosianus xv.5.5), vođe židovske zajednice - niz patrijarha u Palestini, i druge skupine predstavnika u drugim pokrajinama - dobivali su od svih kršćanskih careva ponovljena uvjeravanja da judaizam, za razliku od politeizma i mnogih oblika heretičkog kršćanstva, "nije sekta zabranjena zakonima" (C. Th. xvi.8.9). Židovske sinagoge uživale su izuzeća, povezana sa "svetim mjestima" (C. Th. vii.8.2). Osoblje sinagoga uživalo je iste privilegije kao i kršćansko svećenstvo: jer su i oni bili osobe "istinski posvećene službi Bogu" (C. Th. xii.1.99)."
Može se čak tvrditi kako je zabrana lihvarenja za nežidove pružila ogromnu selektivnu prednost Židovima. To je ono što je Četvrti lateranski koncil priznao, 1215. godine, u svojoj "Konstituciji 67: O židovskom lihvarenju": "Što se kršćani više suzdržavaju od lihvarenja, to ih više ugnjetavaju u tom pitanju izdaje Židova, tako da u kratkom vremenu iscrpljuju resurse kršćana."
Kršćanstvo loše za pogane
Rimsko Carstvo je bilo opsežna mreža gradova, povezanih sa gotovo 200000 kilometara cesta, uz plovidbu preko mora. U knjizi "Prvi urbani kršćani", Wayne Meeks piše da su "ljudi Rimskog Carstva putovali opsežnije i lakše nego itko prije njih, niti će ponovno putovati sve do 19. stoljeća". Također, izvještava o natpisu na grobu trgovca u Frigiji koji mu pripisuje 72 putovanja u Rim, udaljenosti od preko 1500 kilometara. Ova visoka mobilnost stvorila je kozmopolitsku urbanu populaciju iščupanih pojedinaca, koji su patili od "statusne nedosljednosti". Među njima, vjeruje Meeks, nastala je većina obraćenika na pavlovsko kršćanstvo. U Crkvi su pronašli obitelj zamjene, braću i sestre koji su se brinuli jedni o drugima. "Prirodna struktura srodstva, gdje je osoba rođena i koja je prethodno definirala njeno mjesto i veze u društvu, ovdje je zamijenjena novim skupom odnosa."
Druga strana je bila činjenica da je kršćanstvo, u nemaloj mjeri, pridonijelo desakralizaciji i destabilizaciji tradicionalne rimske obitelji. Dovoljno je prisjetiti se Mateja 10:35–37: "Jer došao sam suprotstaviti sina ocu, kćer majku, snahu svekrvu; neprijatelji čovjeku biti će ukućani njegovi. Tko god više voli oca ili majku od mene, nije mene dostojan. Tko god više voli sina ili kćer od mene, nije mene dostojan." Ovdje imate bit onoga što E. Michael Jones naziva "židovskim revolucionarnim duhom". Suprotstavljanje sinova očevima i žena muževima jest upravo ono što židovska "kritična kultura" radi posljednjih desetljeća.
Koliko god privlačilo asocijalizirane pojedince i resocijaliziralo ih obraćenjem, kršćanstvo je pogoršavalo desocijalizaciju, kojom se zapravo hranilo. Kao religija spasenja, kršćanstvo je naučavalo da čovjek nije prvenstveno društveno biće koje pronalazi ispunjenje u gradu (kako je Aristotel učio), već je duhovno biće koje žudi za "Božjim gradom" i tamo srodstvo ne znači ništa. Rimska religija je bila usmjerena na obitelj, koliko i na grad. Postojali su domaći kultovi Veste (simbolizirala je kontinuitet obiteljskog života), di penata (izražavali kontinuitet sredstava za život kućanstva), di Manesa (preminulih predaka) i genija samih pater familias. Ali, kršćanstvo je redom ove kultove nazivalo demonskim. 391. godine je car Teodozije donio je zakon kojim ih je zabranio štovati, čak i u privatnosti doma.
Možda je kontraintuitivno kriviti kršćanstvo za sve veće umanjivanje važnosti srodničkih veza, jer su današnji praktični kršćani branitelji obiteljskih vrijednosti na Zapadu. To je zbog paradoksa da je kršćanstvo i revolucionarno i konzervativno. Na početku je bilo revolucionarno, a na kraju konzervativno. Sve etablirane religije su konzervativne. Ali, konzervativizam zapadnog kršćanstva je usmjeren na očuvanje nuklearne obitelji, što je završna faza prije potpunog društvenog raspada. Na vrlo fundamentalan način, kršćanski individualizam konkurira krvnom srodstvu. Kršćanski moral univerzalnog altruizma je također inherentno neprijateljski raspoložen prema vrijednostima rase, srodstva, genealogije i prokreacije. To neprijateljstvo je utjecalo na socijalnu politiku Crkve. Kao što je Jack Goody dokumentirao, i kako je Kevin MacDonald prepoznao u knjizi "Individualizam i zapadna liberalna tradicija", utjecaj Katoličke crkve "bio je usmjeren na promjenu zapadne kulture, što dalje od proširenih mreža srodstva i drugih kolektivističkih institucija", iako MacDonald naglašava iskonsku tendenciju prema individualizmu i njegovim implikacijama za obiteljsku strukturu. Tako je kristijanizacija utjecala na psihološku i sociološku ranjivost, koju će kasnije židovski intelektualci i aktivisti iskoristiti da bi oslabili singenetsku koheziju bijelih nacija. Ako je "pretvaranje Sjedinjenih Država u multikulturalno društvo bio glavni židovski cilj počevši od 19. stoljeća", onda je logično prepoznati isti židovski cilj u osnivanju poganskog kršćanstva od strane Pavla iz Tarza. Opet, to ne znači da su Pavao i njegovi suradnici kovali zavjeru protiv Rimljana. Budući se Židovi u dijaspori osjećaju sigurnije u multikulturalnom društvu, sa individualnim i univerzalnim vrijednostima, oni iskreno misle da je takvo društvo zdravije za sve, i to sve dok Židovi mogu zadržati svoju prednost. Sa ove točke gledišta, kršćanstvo je definitivno bilo korisno za njih.
Zaključak
MacDonald piše: "Svaka rasprava o Židovima i judaizmu mora započeti i vjerojatno završiti sa ovom nevjerojatno jakom vezom koju Židovi imaju međusobno; vezom koja je stvorena bliskim genetskim odnosom i intenziviranjem psiholoških mehanizama, koji leže u osnovi grupne kohezije. Ovaj snažan odnos među Židovima prevodi se u pojačanu sposobnost suradnje u visoko usmjerenim grupama."
Ako se zapitamo što je kršćanstvo učinilo da oslabi ovu nevjerojatno jaku vezu židovstva, očiti odgovor je: apsolutno ništa. Naprotiv, pružilo je idealno okruženje za održavanje i jačanje te veze. I premda nijedan obrazovani poganski Rimljanin nikada nije ozbiljno shvatio smiješnu tvrdnju Židova kako baš njih Stvoritelj Svemira posebno voli, kršćani su bili prisiljeni vjerovati u istinitost ove tvrdnje. Židovi su napisali knjigu gdje se kaže da je Bog izabrao Židove, i kršćani su to prihvatili kao Božju riječ. Time kršćani nisu samo odali počast Židovima, oni su ih utješili u njihovoj zabludi. Može se snažno argumentirati: bez pojave kršćanstva - židovska nacionalnost bi se efektivno raspala u 04. ili 05. stoljeću.
Ukratko, kršćanstvo je u operativni sustav (dominantnu kognitivnu paradigmu) rimskog društva uvelo dva trojanska konja, i koji su židovskoj naciji dali odlučujuću selektivnu prednost: 1. naučilo je pogane da je, na temelju njihove božanske izabranosti, židovska nacija jedinstveno kvalificirana ostati zasebna, odvojena, i u mnogim pogledima privilegirana; 2. naučilo je pogane da, za razliku od Židova, nemaju etnički identitet koji ima bilo kakvu duhovnu vrijednost. Sa jedne strane se pretpostavljalo kako su Židovi jedan narod i da će u nekom trenutku biti kolektivno spašeni. Opet, sa druge strane je potvrđeno kako nacionalnost nije bitna za pogane, budući je njihovo spasenje strogo individualno. Židovi mogu nastaviti sakralizirati čistoću svoje krvi, dok se poganima svake nedjelje govori kako će ih spasiti samo (židovska) krv Kristova.
Kršćani su dali Židovima povod da ih odvedu u propast. Gledano u tom svjetlu, kršćanstvo sigurno izgleda kao židovska zavjera. Ali, to nije zavjera u tradicionalnom smislu. Radije je to židovska grupna evolucijska strategija.
BY: Kevin McDonald i Laurent Guyenot; 04.05.2026. za The Occidental Observer
Add comment
Comments