Tumačenje znanosti i vizije ljudi za koje nisu znali da su mrtvi
Vizije na samrtnoj postelji
Medicinski stručnjaci, medicinske sestre i liječnici, desetljećima pružaju bogatu bazu podataka o "abnomalnim" iskustvima, koji su povezani sa umirućim osobama.
U ovom ćemo se članku usredotočiti na dokumentirane slučajeve, gdje je netko imao iskustvo bliske smrti (eng. skraćenica: NDE), te u svojoj viziji percipirao sliku nekoga nepoznatoga, ili nekoga tko je nedavno umro i ovaj to nije znao.
U jednom slučaju, žena koja je bila u posljednjim sekundama svog života pogledala je gore, i u prisutnosti svjedoka rekla: "Eno ga Bill, zove me jasnim, glasnim glasom" i zatim je preminula. Bill je bio njen brat koji je umro tjedan dana prije, a ona nikada o tome nije bila obaviještena.
U još jednom takvom slučaju, umiruća žena govorila je o tome da vidi vidjela trojicu svoje braće koji su bili odavna mrtvi. No, ona je u svojoj viziji prepoznala i četvrtog brata, brata za kojeg se mislilo da još uvijek živi u Indiji. Nešto kasnije, obitelj je primila pisma iz Indije gdje su obaviješteni o smrti četvrtog brata, koji je umro prije sestrine vizije na samrtnoj postelji. Filozof Michael Grosso komentira: "Sve izgleda kao da je četvrti brat umro, pridružio se svojoj trojici mrtvih braće i da su svi zajedno otpratili svoju umiruću sestru u zagrobni svijet."
Slični slučajevi događaju se sa djecom, braćom i sestrama, čija se smrt dogodila toliko nedavno da još nisu čuli tužnu vijest. Postoje i slučajevi vizija na samrtnoj postelji koje su zajedničke, a ne samo kao da ih je doživjela jedna osoba.
Opsežna studija dr. Karlisa Osisa o opažanjima liječnika i medicinskih sestara na samrtnoj postelji, iz 1961. godine, bila je monumentalna studija umiranja, temeljena na velikom anketnom istraživanju.
Poslano je 10000 upitnika o opažanjima na samrtnoj postelji, polovica liječnicima, a polovica medicinskim sestrama. Na manje od 700 anketa, koje su zapravo vraćene, provedene su detaljne analize: ukupno je prijavljeno oko 35000 opažanja na samrtnoj postelji. Rezultate je dr. Osis objavio u knjizi "Promatranja liječnika i medicinskih sestara na smrtnoj posetlji" ("Deadbed Observations by Physicians and Nurses"):
"Osis je otkrio kako se oko 10% umirućih pacijenata činilo svjesnim u satu prije smrti. Iznenađujuće, ali strah nije bio dominantna emocija kod tih osoba... nelagoda, bol, pa čak i ravnodušnost, bili su češća pojava. Procijenjeno je kako je otprilike jedna od dvadeset umirućih osoba pokazala znakove ushićenja.
Iznenađujući nalaz u ovom istraživanju bila je visoka učestalost vizija sa pretežno neljudskim sadržajem. Bile su otprilike deset puta češće, nego što bi se očekivalo u usporedivoj skupini osoba normalnog zdravlja. Neke od ovih vizija bile su više-manje u skladu s tradicionalnim vjerskim konceptima i predstavljale su nebo, raj ili Vječni grad; druge su bile svjetovne slike neopisive ljepote, poput krajolika prekrasne vegetacije i egzotičnim pticama. Prema autorima: većinu ovih vizija karakterizirale su briljantne boje. Glavni fokus ove studije bio je na halucinacijama umirućih osoba koje su uključivale ljudska bića.
Osis je uspio podržati hipotezu Barretta i Hyslopa kako umiruće osobe pretežno haluciniraju fantomske osobe (predstavljaju mrtve osobe) i za koje često tvrde da pomažu pojedincu u prijelazu u postmortalni život. Također, potvrdio je prividnu prirodu tih halucinacija, budući ih je velika većina pacijenata doživjela u stanju jasne svijesti. Većina umirućih osoba bila je potpuno svjesna, odgovarajuće svijsenosti i odgovora na okolinu. Ova studija također je pokazala relativnu neovisnost karakteristika halucinacija, od fizioloških, kulturnih i ličnih varijabli.
Korijeni ove vrste iskustva čini se nadilaze razlike u osobnosti između spolova, fiziološke čimbenike (npr. kliničke dijagnoze i vrste bolesti), obrazovnu razinu i vjersku pozadinu. Halucinacije mrtvih osoba uglavnom su uključivale bliske rođake umirućih osoba; vizije nerođaka obično su predstavljale žive osobe." (Grof, The Human Encounter)
Također, vrijedno je spomenuti otkriće da se većina vizija (76%) događa unutar posljednjeg sata života.
Obrasci su važni: ovaj poseban obrazac jest sam po sebi dokaz kako se događa nešto uistinu zanimljivo, i to nešto nema nikakve veze sa slučajnošću.
Osis je kasnije proveo drugo istraživanje, ovaj put je surađivao sa Erlendurom Haraldssonom (sada poznatim jednostavno kao Erlendur), psihologom i parapsihologom sa Sveučilišta u Reykjaviku na Islandu. Putovali su u sjevernu Indiju kako bi anketirali veliki broj medicinskog osoblja. Otkrili su da vizije na samrtnoj postelji slijede isti opći obrazac kao i na Zapadu. Većina od 471 incidenata se dogodila unutar 24 sata od smrti, a odnosila se na preminule rođake i prijatelje koje su pacijenti doživljavali - često radosno - kao da dolaze da ih "odvedu".
Dvije glavne razlike između dvije studije su bile u tome što su ljudi koji umiru u Indiji češće govorili o tome da vide vjerske figure koje su dolazile da ih otprate u smrt, i u prosjeku su se više bojali tih vizija nego ljudi na Zapadu.
Ukratko, Osis i Erlendur su otkrili:
- Većina umirujućih ljudi izvještava da su vidjeli poznate ljude koji su već preminuli.
- Vrlo često prijatelji i rođaci u tim vizijama izravno izražavaju da su došli da ih otprate u zagrobni život.
- Umiruća osoba je umirena iskustvom i izražava veliko zadovoljstvo, čak je i sretna u toj viziji.
- Raspoloženje, pa čak i zdravstveno stanje, umiruće osobe poboljšava se sve dok ne nastupi smrt.
- Čini se kao da osobe koje su doživjele viziju ne haluciniraju ili da su u promijenjenim stanjima svijesti; oni su lucidni i svjesni svoje okoline.
- Vjerovanje (ili nevjerovanje) u zagrobni život ne predviđa vizije na samrtnoj postelji - iskustva i reakcije su zapravo isti, bez obzira na sve (ne proizlaze iz predrasuda ili uvjetovanog ispunjenja želja).
- U vizijama na samrtnoj postelji, bestjelesni rođaci često se pojavljuju sa bićem identificiranim kao "anđeo", kako bi otpratili umiruću osobu u zagrobni život.
Iako vizije na samrtnoj postelji nisu iskustva bliske smrti kao takva, ona ukazuju na preživljavanje svijesti, te ih treba smatrati dijelom šire parapsihološke tapiserije koja se odnosi na preživljavanje.
Pokojni parapsiholog, D. Scott Rogo, istaknuo je kako se vizije na samrtnoj postelji razlikuju od bliskih iskustava na dva glavna načina: umirući pacijent je obično lucidan i fiziološki funkcionalan kada se vizija dogodi i izvještava o njoj u stvarnom vremenu, dok se njihova svijest u velikoj mjeri doživljava kao "u tijelu" (ne izvještavaju o obliku OBE, tj. izvantjelesnog iskustva).
Čini se da je prva objavljena knjiga, koja se odnosi na vizije na samrtnoj postelji, bila Daisy Dryden, "Memoari" (1864.). Ova mala brošura dokumentirala je vizije desetogodišnje Daisy Dryden na samrtnoj postelji o svom bratu, "Isusu" (kćer je metodističkog svećenika) i "anđelima" čiji ju je izgled iznenadio, jer nisu imali krila i izgledali su kao normalni ljudi. Posjetio ju je pokojni brat Allie, te je Daisy je telepatski komunicirala s njim, "u našim mislima", kako je rekla. Njen kontakt sa drugom stranom ostavio ju je potpuno mirnom, sa znanjem da će umrijeti i da će je brat otpratiti u zagrobni život.
Otkrivenje Vrhunca u Darienu
Godine 1882., približavanjem povijesnog formiranja Društva za psihička istraživanja, Frances Power Cobbe objavila je djelo "Vrhunac u Darienu - uz neka pitanja koja se dotiču zabrinutosti duše i tijela" ("Peak in Darien—With Some Enquiries Touching on Concerns of the Soul and Body"), koje je sadržavalo mali odjeljak o vizijama na samrtnoj postelji. Cobbe je došla do zapanjujućeg zapažanja, i lako je moguće da je prva osoba koja je to učinila, kako umirući ljudi ponekad imaju vizije preminulih prijatelja ili rođaka, za koje nisu znali da su mrtvi (ovo je postalo poznato kao "slučajevi Vrhunca u Darienu").
Iako je studija Cobbe bila manjkava i ograničena, potaknula je druge rane istraživače psihičkih znanosti neka istražuju slične slučajeve i detaljnije ih prouče. Ovo uključuje časnog Minota J. Savagea, bostonskog svećenika, koji je aktivno pisao o istraživanjima psihičkih znanosti u posljednjem desetljeću 19. stoljeća i u prvom desetljeću 20. stoljeća.
Jedan od njegovih najupečatljivih slučajeva "Vrhunca u Darienu" uključivao je dvije prijateljice, u dobi od oko osam godina (jedna je bila nešto starija od druge). Obje su oboljeli od difterije 1889. godine. Jennie je umrla u srijedu u podne. Njeni roditelji i liječnik uložili su velike napore da spriječe malu Edith saznati kako je njena prijateljica umrla - i uspjeli su u tome. U subotu navečer, prije nego što je i ona umrla, mlada Edith izvijestila je da je vidjela razne prijatelje za koje je znala da su mrtvi, ali se iznenada okrenula ocu i rekla: "Pa, tata, povesti ću Jenny sa sobom! Zašto mi nisi rekao da je Jenny ovdje?" Pružila je ruke da pozdravi svoju prijateljicu, sada u duhu, uzviknula je: "Oh, Jennie, tako mi je drago što si ovdje!"
Ubrzo nakon toga, i Edith je otišla u duhovni svijet.
Slučajevi poput ovih pokazuju da se "anomalne" vizije na samrtnoj postelji kvalificiraju kao valjani psihološki događaji koji uključuju istinite/točne informacije dotad nepoznate umirućoj osobi - još više kada ih dijeli druga osoba (ili više njih).
Sir William Barrett i Edmund Gurney, spomenimo ova dva istraživača, prikupili su nekoliko takvih slučajeva. Neki su uključivali percepciju nebeske glazbe od strane više ljudi u sobi umiruće (ili nedavno preminule) osobe. Talijanski istraživač paranormalnih pojava, Ernesto Bozzano, objavio je nekoliko izvješća 1923. godine, u knjizi "Phenomenes Psychiques au Moment de la Mort". Dr. James Hyslop smatrao je ove događaje ključnim argumentom za preživljavanje (iz očitih razloga). U dva slučaja, opisana u Barrettovim "Vizijama iz samrtne postelje", svjedoci uspoređuju zvuk glazbe s eolskom harfom, dok drugi slučajevi opisuju prekrasne, slatke glasove koji pjevaju.
Rogo je iznio važno zapažanje: bića u "duhovnom svijetu" mogu biti upozorena na činjenicu da će netko, sa kim su bili povezani, uskoro proći tranziciju (trajnu), te stoga mogu biti tamo da ih dočekaju na pragu zato da bi djelovali kao vodič u zagrobni život, dok se u slučajevima kliničke ili privremene smrti ovaj "poziv" ne bi dogodio i osoba koja doživi iskustvo bliske smrti tako prelazi u zagrobni život (samo nakratko) prije susreta sa tim poznatim bićima - samo kako bi im se reklo da im nije vrijeme za smrt, nakon čega bivaju poslani natrag na Zemlju.
Postoje dokumentirani slučajevi u kojima su djeca unaprijed osjetila svoju smrt. Jedna 15-godišnja djevojčica je stvarno izjavila majci da njene loše ocjene u školi nisu važne, jer je "moj život skoro gotov". Provela je nekoliko dana peglajući odjeću i pospremajući sobu za majku, te je ispunila vlastito proročanstvo, jer je umrla u prometnoj nesreći za koju nije bila odgovorna. Odlomak pronađen u dnevniku tinejdžerice je ohrabrio njenu majku da sama izliječi bol koju je osjećala.
Psihijatrica, i pionirka u studijama bliske smrti, Elisabeth Kubler-Ross, otkrila je da su, bez obzira na rasu, brojna djeca koja su tvrdila da ih netko čeka s druge strane spomenula osobu koja ih je prethodila u smrti, unatoč tome što nijedno od djece nije bilo obaviješteno o smrti te osobe (do srpnja 1982. godine, prema njenoj osobnoj procjeni, govorila je o tome pred oko 125000 studenata na tečajevima o smrti i umiranju na fakultetima, sjemeništima, medicinskim školama, bolnicama i ustanovama socijalnog rada).
Popis halucinacija iz 1889. godine, koji su proveli Henry Sidgwick i njegovi suradnici, razotkrio je snažne korelacije između mnogih "halucinacija" i događaja iz stvarnog svijeta - uključujući niz zajedničkih događaja. Anketirano je 17000 ljudi, od kojih je 1684 odgovorilo kako da su vidjeli ukazanja.
U jednom slučaju, grupu od osam ljudi je, u obiteljskoj kući, prekinuo pas, koji je iznenada i neobjašnjivo glasno lajao i zurio prema štednjaku. Kada se grupa okrenula, ugledali su dječaka od oko pet godina, u majici kratkih rukava. Prepoznali su ga kao Andrea, sina lokalnog mljekara. Kasnije istoga dana, grupa je saznala da je Andre umro u drugom dijelu grada, baš u vrijeme kada su svjedočili njegovom pojavljivanju u kući. Pas je čak pratio njegov oblik po sobi.
Neki slučajevi, koji uključuju vizije na samrtnoj postelji, također sadrže i druge elemente, poput posjeta astralnog dvojnika i "nebeske" glazbe. Slučaj iz 1879. godine, koji je naveo William Barrett u knjizi "Vizije na samrtnoj postelji", uključivao je majku i njene dvije djevojčice, Minnie i Adu, od osam i devet godina. Majka i kćeri posjećivale su šogoricu na selu, dok su pokušavale osigurati novi obiteljski dom. Nakon što su kupili novi dom blizu Londona, majka je poslala dvije djevojčice tamo, zajedno sa dadiljom vlakom, dok su ih oni pratili nekoliko sati kasnije. Nažalost, te večeri obje su se djevojčice iznenada razboljele, te su im dijagnosticirane teške boginje. Obje su umrle unutar tjedan dana. Minnie je umrla prva.
Dan nakon što je Minnie pokopana, ožalošćena majka rezignirano je promatrala Adine posljednje sate. Iznenada se bolesno dijete probudilo iz obamrlosti i uzviknulo: "Oh, pogledajte, mama, pogledajte prekrasne anđele!" pokazujući na podnožje kreveta. Gospođa G. nije ništa vidjela, ali je čula tihu slatku glazbu, koja je kao da lebdi u zraku. Dijete je ponovno uzviknulo: "Oh, draga mama, eno Minnie! Došla je po mene", nasmiješila se i djelovala vrlo zadovoljno. U tom trenutku gospođa G. jasno je čula glas kako govori: "Dođi, draga Ada, čekam te!" Bolesno dijete se ponovno nasmiješilo i umrlo bez borbe.
Međutim, ima još toga: navečer istog dana, kada su napustile dom šogorice i otišli za London (točnije: iste večeri kada su se djevojčice razboljele), jedna od njih ušla je u sobu kuće koju su napustile tog jutra (fizički nemoguće), "gdje je rođak, za kojeg je bila jako vezana, sjedio u svojoj radnoj sobi, i rekla mu: 'Došla sam se oprostiti, Walter; više te nikada neću vidjeti.' Zatim ga je poljubila i nestala iz sobe."
Čini se da je vrlo preplašenog Waltera posjetila fizička "duša" bolesne mlade osobe, koja je fizički bila u Londonu.
Pokojni istraživač reinkarnacije, dr. Ian Stevenson, skovao je termin "idiofanija", koji se odnosi na takve nepodijeljene "paranormalne" percepcije, koje bi prenosile provjerljivo točne informacije.
U izvrsnom članku dr. Brucea Greysona iz 2010. godine, o slučajevima "Vrhunca u Darienu", on navodi, među ostalim izvrsnim primjerima, primjer medicinskih sestara iz hospicija, Maggie Callanan i Patricie Kelly. Dokumentirale su priču o 93-godišnjoj Kineskinji koja je umirala od raka i imala ponavljajuće vizije svog pokojnog supruga, koji je zove da mu se pridruži.
Jednog dana, na njeno veliko iznenađenje, vidjela je i svoju sestru (zajedno sa svojim pokojnim suprugom), i oboje su je zvali da im se pridruži. Rekla je medicinskoj sestri hospicija kako joj je sestra još uvijek živa u Kini, ali da je nije vidjela dugi niz godina. Kada je medicinska sestra hospicija kasnije izvijestila o ovom razgovoru ženinu kćer, ova je izjavila da je sestra zapravo umrla dva dana ranije od iste vrste raka, ali da je obitelj odlučila ne reći pacijentici, kako je ne bi uznemirili ili uplašili.
Kada je kćer svojoj umirućoj majci otkrila istinu o sestrinoj smrti (koja se desila dva dana ranije), pacijentica se opustila, i ubrzo nakon toga je mirno prošla kroz tranziciju.
Dr. Pim van Lommel, u svojoj knjizi "Svijest izvan života", navodi slučaj "Vrhunca u Darienu", gdje je petogodišnja djevojčica doživjela blisko iskustvo smrti zbog meningitisa. Dijete je opisali kako je ušlo u sigurnu, crnu prazninu, i tamo je susrela djevojčicu koja je izgledala kao da ima oko deset godina. Zagrlile su se i djevojčica joj je rekla: "Ja sam tvoja sestra. Umrla sam mjesec dana nakon što sam se rodila. Dobila sam ime po tvojoj baki. Naši roditelji su me skraćeno zvali Rietje." Rietje ju je poljubila i rekla: "Moraš sada ići."
Nakon što se probudila u svom tijelu, dijete koje je doživjelo blisko iskustvo smrti nacrtalo je sliku svoje "anđeoske sestre" i ponovilo sve što joj je rekla. Šokirani roditelji djeteta potvrdili su da su izgubili kćer po imenu Rietje zbog trovanja, godinu dana prije njena rođenja, ali joj to nikada nisu rekli jer su čekali da bude dovoljno stara da se uhvati u koštac s konceptom smrti.
Čak i svijest koja nastanjuje fetus može imati potpuno traumatizirano izvantjelesno iskustvo, svjedočiti događajima izvan majčinog tijela, i tako zadržati sjećanja prije rođenja kojih se zatim mogu prisjetiti godinama kasnije - i to je dokumentirano. Čak su i djeca neuspjelih pokušaja pobačaja (ili čak djeca čija je majka samo razmišljala o pobačaju) znala pitati svoje šokirane majke zašto su ih pokušale ubiti dok su bile u maternici, unatoč tome što to djetetu nikada prije nije spomenuto. Druga djeca mogu imati traumatična sjećanja, koja navodno pripadaju prethodno pobačenoj bebi.
Prisjećaju se i pobačaja. Jedna djevojčica (Elizabeth), u dobi od sedam godina, otvoreno je izjavila: "Sjećam se pobačaja, mama. To sam bila ja. Bila sam dječak, a ti i tata ste se posvađali. Odlučila sam otići i vratiti se kao djevojčica". Dogodila se svađa koja se vodila oko obrezivanja, a otac nije shvatio važnost izbjegavanja porođajne traume. Pobačaj se dogodio već sljedeće jutro, nakon svađe. Prije toga, još mlađa i sa manje jezičnog znanja, ista Elizabeth je sama izjavila: "Oh, da, mama, bila sam ti u trbuhu dva puta. Prvi put sam se isprala". Pobačaj joj nikada nije bio spomenut.
Kada je psiholog dr. David Chamberlain počeo izvještavati kolege o sjećanjima svojih pacijenata na rođenje, bio je ukoren i rečeno mu je da su takva sjećanja "nemoguća, jer mijelinizacija živčanih puteva nije bila dovršena pri rođenju, i stoga signali nisu mogli pravilno teći kroz živčani sustav. Istina je da mijelinizacija počinje na nekim mjestima samo nekoliko tjedana nakon začeća, ali nije dovršena do adolescencije. To nije mjera onoga što djetetov mozak može učiniti."
U značajnom istraživanju parova majka-dijete, 1980. godine, Chamberlain je pokazao kako su sjećanja na rođenje (ako ne i sjećanja prije rođenja) doista pouzdana.
Općenito, u većini iskustava bliskih smrti, velika većina ljudi/duhova sa kojima se susrećemo jesu već preminuli, a kao što smo napomenuli, nije nam uvijek poznato da su preminuli (slučajevi "Peak-in-Darien").
Jedan nedavni i izniman izvještaj "Vrhunca u Darienu" je došao od žene koja je jedne noći legla u krevet i iznenada se probudila u nečemu što je izgledalo kao neka vrsta "ogromnog hangara za avione". Iznenađujuće, ali i njen suprug - koji je bio izvan grada u posjeti obitelji - također je bio tamo:
"Razgovarali smo bez riječi, telepatski. Toliko je toga rečeno, a nedovršeni završeci, poput plesa koji nikada nismo završili od prije godina, bili su završeni. Bio je to takav osjećaj savršene ljubavi i mira... Ipak, osjećala sam da se oprašta, što nisam mogla razumjeti."
U tom području su njih dvoje ponovno proživjeli niz zajedničkih prošlih događaja, kao da dijele neku vrstu životnog osvrta:
"...bilo je kao da smo trenutno preneseni na tu scenu, u drugom dijelu "hangara"... Završili smo na plaži, samo što sam tada primijetila da stvari nisu kao u svakodnevnom životu... bilo je to kao imerzivna iluzija, ali opipljivo: oceanski povjetarac, slani miris i morska pjena, neka vrsta savršenog... fizičkog osjećaja. Tu me zagrlio i moj duh je shvatio da se oprašta."
Ujutro je primila poziv od sestre svog muža: umro je, očito dok je (ili vrlo blizu vremena) imala iskustvo "sna" sa njim. Ovo izvješće dobro obuhvaća hiperrealnost zajedničkog "astralnog"/imaginarnog okruženja snova, pri čemu osoba koja ga je doživljavala čak koristi izraz "imerzivna iluzija".
Holografski konstrukt svijesti - zajednički, u ovom slučaju.
Što nam brojke govore
Emily Kelly (2001.) proučavala je 274 slučajeva iskustava bliske smrti (NDE), iz većeg skupa baze podataka Sveučilišta u Virginiji (zabilježeno 553 NDE u to vrijeme). 200 od njih nije uključivalo susrete sa drugim bićima, dok ih je 74 uključivalo. Samo 4% (11) od 274 osobe je izjavilo kako su vidjeli žive ljude koje su poznavali u to vrijeme. Daleko većina bića koje su susretali u NDE, bili su preminuli, ili su bili nepoznati. U 2010. godini zbirka je narasla na 665 NDE. Greyson (također Sveučilište u Virginiji) izvijestio je da je 138 (21%) uključio navodni susret sa preminulom osobom, dok je samo 25 (4%) uključivalo navodni susret sa živom osobom.
Zaključak: Ljudi koji imaju istinska iskustva bliske smrti (NDE) - obično ne "haluciniraju" žive.
Osis i Erlendur, u monumentalnoj studiji, otkrili su: kada su poznate osobe prisutne u snovima ili halucinacijama, mnogo je vjerojatnije da su i žive, ili iz nedavnog sjećanja. Stoga, očito postoji prilično jasna razlika između NDE vizija i bića koja se pojavljuju u snovima ili halucinacijama.
Međutim, istina je kako postoji niz intrigantnih slučajeva koji uključuju djecu (više nego odrasle), a koji prikazuju očite NDE susrete sa ljudima koji su još uvijek vrlo živi i zdravi, kao i izmišljena bića poput likova iz crtića. Anthony Peake sugerira kako su "neka iskustva bliske smrti više nalik snovima nego stvarnim događajima".
Međutim, ova dihotomija može biti pomalo pojednostavljena, jer zamišljena granica između "stvarnih" incidenata i pseudo-iskustava bliske smrti može biti puno nejasnija nego što se općenito smatra.
Zanimljivo je što su djeca također sklonija tome da ih prate (ili susretnu) životinje – umjesto ljudi. Možemo nagađati da bi to moglo biti zbog "prilagođene" prirode NDE, tj. prirode NDE koja je općenito usmjerena na zadovoljavanje potreba: djeca mogu gledati na prisutnost npr. janjeta ili psa, kao vrlo utješnu tijekom izmijenjenog stanja svijesti iskustva bliske smrti.
Stoga, moguće je nekoliko objašnjenja: 1. životinje (i/ili likovi iz crtića) mogu biti nesvjesno prizvani misaoni oblici; 2. životinjska svijest može biti istinski prisutna; 3. neka druga svijest može se pojaviti u životinjskom obliku (i ne, tu nisu bitni oni koji su ponovno rođeni kao gljive i koji, bez sumnje, odmah inzistiraju kako se radi o vražjoj obmani).
Erlendur dalje izviješćuje (1989.) o iskustvu Islanda, sa osjećanjem prisutnosti pokojnika:
"Došlo je do porasta na Islandu u prijavljivanju kontakta s mrtvima, jer je 31% to učinilo 1975. godine, i 41% 1983. godine. [Sličan] porast, korištenjem istog predmeta, prijavljeno je i u SAD-u. Godine 1973. je 27% izjavilo je da se osjećalo "stvarno u kontaktu sa nekim tko je umro". 30% je to učinilo 1981. godine. 42%, 1987. godine."
Očito kontinuirano povećanje čini se kao da podržava nagađanja kontaktiranog Whitleyja Striebera kako je došlo do povećanog napora duša u "duhovnom svijetu" da premoste fizičke i nefizičke stvarnosti.
U studiji, koja je provedena 1989. godine, na 127 osoba (koje je Erlendur intervjuirao), konačna analiza uključila je samo slučajeve u kojima je izravno iskustvo mrtve osobe zabilježeno u budnom stanju, što je bilo 100 takvih slučajeva. Značajno je da je od tih 100 događaja u budnom stanju, identitet spektralnog posjetitelja su svjedoci prepoznali 74 puta. 59 (46%), od izvornih 127 ispitanika, prijavilo je vizualni kontakt; 24 slušni; 7 taktilni; 5 olfaktorni; i 1 je osoba prijavila da je osjetila hladnoću.
Erlendur je komentirao:
"Teoretizira se da se iskustva ukazanja najvjerojatnije događaju kada je vanjska stimulacija minimalna. To je našlo malo podrške... budući je 44 naših ispitanika prijavilo da su doživjela ukazanja pri dnevnom svjetlu ili punom električnom svjetlu, 20 u polumraku, a samo 9 u mraku. Također se teoretiziralo da se iskustva ukazanja obično događaju kada osoba odmara ili je u pospanom stanju [sporija stanja moždanih valova približavaju se meditaciji ili sanjanju]. Bilo je više podrške za ovo stajalište. Trećina ispitanika odmarala se, sjedila ili ležala u krevetu, a druga trećina se upravo probudila ili je bila na rubu spavanja [hipnopompijska i hipnogogijska stanja]... Ipak, jedna trećina je izjavila da je bila fizički aktivna, radila ili obavljala svoje svakodnevne aktivnosti."
Možda iznenađujuće, ali oko 3/4 epizoda se dogodilo sa otvorenim, budnim očima. Osim toga, 62% ispitanika nije u to vrijeme osjećalo tugu, što potkopava površnu ideju da su sva ova iskustva jednostavno "halucinacije izazvane tugom".
"U 74 slučaja, osjetilno biće bilo je prepoznatljivo opažatelju. 63 (77%) sablasnih posjetitelja bili su muškarci, u odnosu na samo 19 (23%) žena. Nesrazmjerno visok postotak (23%) ovih posjetitelja pretrpio je nasilnu smrt, što je daleko iznad nacionalnog prosjeka (8% za Island općenito), iako je to usporedivo sa nalazima ranih britanskih istraživača koji su otkrili da je 27.5% agenata ["duhova"] umrlo nasilnom smrću. Visoki postotak agenata koji su pretrpjeli nasilnu smrt jest u skladu sa popularnim vjerovanjem, u mnogim zemljama, kada osobe koje pate od nasilne smrti češće budu uključene u iskustva ukazanja, od onih koji umiru od npr. bolesti. Psihička istraživanja također su pokazala da su navodni preminuli komunikatori putem spiritističkih medija često umirali nasilno, a djeca koja tvrde da ih pohode sjećanja na prošli život također često prijavljuju da su umrla nesretnim slučajem, ubojstvom ili samoubojstvom. Prevlast muških figura donekle se objašnjava činjenicom da je 83% agenata koji su umrli nasilnom smrću - bili muškarci."
Važno je napomenuti: u 43 Erlendurova slučaja je druga osoba bila prisutna kao svjedok, a 13 njih je izvijestilo o dijeljenju iskustva osjećaja bestjelesne prisutnosti, što je također sličan postotak onome koji su izveli rani britanski istraživači. Pet Erlendurovih slučajeva zapravo su bila krizna ukazanja, gdje svjedoci nisu znali da je bestjelesno biće upravo umrlo ili da će uskoro umrijeti (obje strane dvanaestosatnog prozora); 13 slučajeva uključivalo je percipienta koji nije imao pojma da je agent/"duh" već umro. Zajednički rad Osisa i Erlendura, sa terminalnim pacijentima, razotkrio je da se većina iskustava dogodila unutar dvadeset četiri sata od smrti.
Kelly je 2001. godine otkrila: od njenih 553 slučaja bliske smrti, 74 (13%) uključivalo preminule osobe, što spada između 8% koje je Ring prijavila (1980.) i 39% koje su Fenwickovi prijavili (1995.) Samo 2 osobe, od 274, izjavile su da su vidjele kućne ljubimce.
Još jedno značajno otkriće bila je relevantnost stvarne blizine smrti i povećane šanse za susret sa duhovima: "Između 130 ljudi koji su bili blizu smrti, 28 (22%) susrelo je preminulu osobu; dok je između 107 ljudi koji nisu bili blizu smrti, samo 9 (8%) susrelo preminulu osobu."
Ovaj trend je u skladu s nalazima Osisa i Erlendura, također podržava i Rogov stav da doista postoji dinamično odvijanje koje uključuje "duše" sa druge strane vela, koje postaju svjesne kako će netko važan za njih uskoro napraviti prijelaz i pružiti im ruku. Kelly je također primijetila korelaciju između viđenja svjetla i viđenja preminulih osoba. 89% onih koji su vidjeli preminule osobe, "također je izvijestilo da su vidjeli jarko svjetlo, što je znatno veća učestalost od one među sudionicima koji nisu vidjeli preminule osobe".
Kelly i Greyson su se za izvješća oslanjali na bazu podataka o bliskim iskustvima (NDE) Sveučilišta u Virginiji. Od 2020. godine je istraživanje uključilo 1008 osoba koje su doživjele NDE, iako Greyson tvrdi kako "nisu svi odgovorili na sva pitanja".
Od 711 osobe koje su doživjele iskustvo bliske smrti (NDE) i koje jesu odgovorile na pitanje jesu li u svojim NDE susrele osobe koje nisu fizički prisutne - 461 (65%) odgovorilo je potvrdno.
43% ispitanika reklo je da su u svojim NDE susreli preminule osobe, a 9% reklo je da su sreli živu osobu.
Osim toga, 40% je izjavilo da su u svojim NDE sreli osobu koju nisu mogli identificirati, a 39% je izjavilo da su osjetili prisutnost, ali sa zapravo nikoga nisu vidjeli.
Stevenson, Cook i Owens su prethodno pokazali kako se svjetlost u NDE češće prijavljuje kada su ljudi zapravo fizički blizu smrti, za razliku od onih koji nisu. Dakle, postoji jasna tapiserija isprepletenih elemenata NDE, prepoznatljiv obrazac, koji snažno favorizira preživljavanje.
Daljnje opovrgavanje tvrdnje "skeptika" kako NDE jednostavno haluciniraju koga najviše žele (ili očekuju) vidjeti kada umru - jednostavna je činjenica kako bića koja ih često pozdrave mogu biti potpuno neočekivana, čak potpuno nepoznata. U 32% Kellynog uzorka, biće sa kojim je NDE osoba imala susret je u vrlo dalekom odnosu sa osobom, ili je bila netko tko je umro prije nego što se osoba koja je doživjela NDE rodila i nikada je nije poznavala.
Kako ona ističe: "hipoteza očekivanja" je napregnuta (uljudno rečeno) u pokušaju da objasni slučajeve gdje osoba koja je doživjela NDE susretne nekoga koga niti poznaje, ne očekuje, niti želi vidjeti. Neke osobe koje su doživjele NDE dožive iznenađenje svog života (ili bi trebali reći smrti?)!
Jedina medicinska paradigma, u koju bi se bilo koji od ovih materijala mogao uklopiti, jest Era III, ili "metagenetska" paradigma, kako je formulirao dr. Larry Dossey: svijest postavlja na izvor stvarnosti, matricu u kojoj se rađaju, ali i postoje svi fenomeni...
(Napomena - ja: možete se pitati otkud sad ovakvo izokretanje teme i objašnjenja NDE (iskustva bliskih smrti), OBE (izvantjelesna iskustva), uz dodatni tekst o gnosticima i plazmi (na kraju) - pa jako jednostavno: moderni "gurui" i "propovjednici" brkaju stvari. Zapravo, još i točnije: petljaju se sa onim što ne znaju, i dodatno stvaraju kaos i nered u već kaotičnom današnjem svijetu. Dodatni je razlog u tome što nakon ovog niza - počinjem sa nizom tekstova sa pravim imenima i događajima - gdje ćete jasno vidjeti da je niz neljudskih entiteta i te kako prisutno. Problem je što su oni zlo, definitivno. Problem je što su uokolo, i zato nema potrebe za dodatnim ispisivanjem gluposti kojima ih se priziva. To je potpuno različito od iskustva bliske smrti, jer kao što vidite - ljudi koji dožive NDE - umru. Neki njima bliski ljudi dožive OBE, gotovo u momentu smrti drugih. To je drukčije i nema tu straha. Zato ovaj niz, a poslije ćete vidjeti kakve entitete prizovu nasilne smrti, i zašto živimo u ovako nenormalnom svijetu)
Add comment
Comments