Da, da, i ovo je nastavak prethodnog teksta .... uz pogled iza zavjese na pripadnike "sinagoge Sotone" (makar dio njih)
Sada je vrijeme da pogledamo neka stvarna čudovišta koja već postoje i novu vrstu čarobnjaka koji utiru put za još više njih. Također, razbiti određeni široko rasprostranjeni mit o manifestaciji, općenito.
Što je to što gradi i oživljava strukture?
Ako je vaš odgovor bio nešto poput "genetike", pripremite se i gledajte kako se vaše najdragocjenije teorije raspadaju u prah.
Obzirom na to da nas sve priče o čudovištima upozoravaju na strašne opasnosti, zašto bi itko ikada htio stvoriti pravo čudovište?
Mogu se sjetiti dva vjerojatna odgovora:
#1: Čudovišta su cool.
Od rođenja smo obučavani da na ono što je čudno i užasavajuće gledamo kao na nešto fascinantno i zabavno. Ova obuka uključivala je afinitet prema svim vrstama transljudskih čudovišta. Kroz magiju novog modela reklamiranja i proizvodnje, nova i hibridna bića zatrpavala su naše kutije igračaka i mladenačku maštu, sa neizbježnim posljedicama za naše odrasle umove.
Uz odgovarajući intelektualni i znanstveni alat u ruci, vjerojatno ne bi oklijevali manifestirati čudovišta, čak i ako ne planiramo licencirati njihove naočale sumnjivim vladama, niti prodavati ulaznice za zoološke vrtove prepune novih čudovišta. Bili bi samo zadovoljni pokazivanjem i hihotanjem.
#2: Želimo pronaći Izvor.
Zapravo, izvor života.
I ne samo pronaći, nego i shvatiti kako manipulirati njegovim strujama da bi stvorili upravo one strukture koje najviše želimo. Čudovišta su nužan nusprodukt takvog procesa razotkrivanja, koji slijede ovu drevnu i glupu verziju potrage.
Ova dva odgovora se ne isključuju. Zapravo, mislim da su neizbježno isprepleteni. Prije nego što Frankenstein izgradi svoje čudovište, mora se uvjeriti kako je to zanimljiva, i moralno dozvoljena stvar. Ali, ono čemu on, i/ili njegovi blagajnici, u konačnici teže, jest kontrola nad bilo kojim korijenskim mehanizmom koji stvara oblik tog čudovišta i animira ga; te kako ga mogu iskoristiti za dobivanje više moći.
Pa, što je Izvor?
Poput fikcijskih ludih znanstvenika iz Jurskog parka, većina teoretičara i terenskih istraživača pretpostavljala je kako je Izvor neka vrsta fizikaliziranog programa ili 3D printera, koji pretvara genetske "nacrte" u strukturu. Stoga su mislili da se struktura može savladati i prepisati - "razbijanjem" tzv. genetskog koda.
Posljednjih pola stoljeća, ova kratkovidna i materijalno-redukcionistička teorija je, u osnovi, bila glavni favorit kada je u pitanju osvajanje slatkih potpora za stvaranje čudovišta, kao i potraga za drugim bezveznim zaradama (Ancestry-dot-com, ima li koga?). Ideja o genima kao krajnjem programskom izvoru, koji generira strukturu, jednostavno je pogrešna, i još je jedna nuspojava igranja djetinjastih igara sa uzročnošću (kauzalnošću).
Radeći od prvih principa, znamo da se graditelj materijalne strukture ne može pronaći u samoj materijalnoj strukturi. Pa ipak, ova tautologija je primarna zabluda koja pokreće genetske inženjere i oni brkaju površinska oštećenja, tj. mutacije, sa promjenama u strukturnom dizajnu. Naravno, možemo izrezati i zalijepiti genske sekvence, i naravno, te će se mikro operacije pojaviti kao makro promjene, na površinskoj razini promatranja. Također, možemo odrezati ruke i stopala i prišiti ih na suprotne krajeve tijela. Posljedice za funkciju, i/ili dugoročnu održivost, jest ono što je u pitanju. Nismo redizajnirali strukturu, nego smo dotičnu životinju ranili toliko duboko, i bilo bi potrebno nekoliko generacija da zacijeli nastalu štetu.
Na osnovnijoj razini: žive strukture nastaju očvršćavanjem dostupne energije, kako bi se uklopile u obrazac koji se širi. Ovaj proces očvršćavanja i širenja odvija se na više skala i stupnjeva složenosti, sve dok se ne formira željeni oblik.
Zatim - misteriozno - proces prestaje.
Ili, možemo reći da se stabilizira. Svaka struktura koja tvori naš živi materijal postiže određena svojstva duljine, mase, gustoće, itd., a zatim pokušava održati tu veličinu i oblik tijekom određenog vremenskog razdoblja (u slučaju ljudi, nekoliko desetljeća, ili tako nekako). Ovaj proces stabilizacije uključuje naše gene, iako je vremenska skala njihovog vlastitog strukturnog formiranja međugeneracijska, a ne individualna. Poanta je u tome da su geni više samo proizvod, a ne proizvođač ili dizajner strukture.
Dakle, ako nije stvaranje strukture, koja je onda svrha gena?
Poput naboranih putova, koji se formiraju u našem mozgu u tragu misli, dugo sam sumnjao da je DNK još jedan optimizacijski sloj, smješten između nelokalne svijesti i interakcijskog sloja, tj. terminalnog sloja tvrde "materije" koju pogrešno nazivamo stvarnošću. Poput mreže neuronskih putova, u biti je to memorijski podsustav ili ligatura, koja bilježi prošle izbore zato da bi izgladila i optimizirala putove do sličnih izbora u budućnosti.
Načini na koje se DNK rekombinira kroz više generacija, stoga, pokazuju lanac posljedica, a ne uzroka. Poput kanala i akvadukta, koje kopamo i urezujemo kroz prirodu, ovi transgeneracijski putevi omogućuju brže i učinkovitije transakcije za naše potomstvo. Tako možemo smatrati i razvoj mozga, ali i genetsku prilagodbu, sličnima industrijskoj automatizaciji, omogućujući svijesti da se usredotoči na važnija pitanja.
Ništa od ovoga ne znači da genetski inženjeri ne mogu stvoriti "čudovišta". Ali, to ograničava format ovakvih mutanata na vrstu kancerogenih korupcija i funkcionalnih trbušnih promašaja, koji bi se smatrali previše jadnima (čak i da bi proganjali vaš Netflix feed, a kamoli bojna polja Armagedona). U najstrašnijem izdanju, mogli bi "projektirati" neku super-bakteriju, koja ubija hrpu stvorenja, prije nego što rana zacijeli. Inače ćete vjerojatno dobiti puno ovakvih gluposti:
Upoznajte Glow-Bunnyja, jednog od nekoliko mini-bossova, koji nisu ušli u Dark Souls II.
To je zato što je genetska teorija strukture predaleko nizvodno od Izvora. Iskreno, oni koji slijede, jedva su stigli dalje od ušća rijeke. Opsjednuti su Darwinovim stijenama i blatnjavim sprudovima, pogrešno misleći da su ono što tjera vodu u more.
Kada sam prenosio svoje misli o genetici, u društvu znanstvenika i medicinskih stručnjaka, prvo pitanje koje su postavili uvijek je bilo nešto poput:
"Ako geni ne grade strukturu, što onda izgrađuju?"
Moj je odgovor na to uvijek je bio nešto poput:
"Struju."
Povod za prevrtanje očima i hihotanje.
Poznavajući moju pozadinu i ukus u umjetnosti, njihove misli vjerojatno odu ravno na film "Frankenstein", Jamesa Whalea, iz 1931. godine, u kojemu čudovište oživljava koncentrirani bljesak groma. Stoga, pretpostavljaju kako sam ja samo još jedna tragična žrtva Dawkinsovih viralnih memova, vrsta neznalice koja priziva magiju kako bi popločala ogromne praznine u svom obrazovanju.
Ipak, oduvijek sam znao da sam na pravom putu u vezi sa slijedećim: električni signalni alati, koji se koriste preko komunikacijskog sloja, kojega je izuzetno teško izolirati od buke. Ovi električni alati komprimiraju energiju u kolidirajuću materiju, istovremeno rezbareći željene interaktivne oblike. Vjerojatno se ovaj električni komunikacijski sloj nalazi nizvodno od još lakših i jednostavnijih alata, ali njegov skup alata svakako je bliži dohvatu od stanica ili gena.
Poput nadnaravnih zmajeva, korisnik alata je svjesna iteracija nadnaravnog ljudskog uzorka, gradeći i nastanjujući fraktalni segment tog uzorka, i koji je prikladan za upotrebu u linearnom prostor-vremenu. Besmrtan je u onom smislu što zauzima ono što bi se moglo nazvati superpozicijom, koja se ne može ciljati uništenjem.
Dodati ću: ovo nikada nije bila "utješna" teorija. Jedna od primarnih iluzija Neprijatelja jest da je duhovno vjerovanje slično priči za laku noć, ispričanoj kako bi se zaštitila dječja psiha od Loših Velikih Istina brutalnog, nemilosrdnog i, u konačnici, besmislenog svemira. U stvarnosti, naše su uloge obrnute: upravo su ti materijalisti, koji grebu po blatnjavim obalama rijeka, oni koji se boje. Drže se dragocjenih teorija o samoanimirajućoj, autoreplicirajućoj i, u konačnici, nesvjesnoj strukturi samo kako bi izbjegli strašnu istinu: Vi ste besmrtna svijest koja je privremeno vezana za tijelo. Ono što odaberete učiniti sa tim tijelom, ostati će sa vama zauvijek.
Vječno postojanje jest najstrašnija i najbrutalnija istina od svih. "Stvar", koja gradi i oživljava vaš materijal, ne može se uništiti. Ali, niti vaša sjećanja na ono što odaberete učiniti sa tim materijalom se ne mogu uništiti.
Nekima ovo možda zvuči kao prilično dobra pogodba. Oni gluplji ateisti će vam reći kako je najgori dio smrti brisanje njihovih sjećanja, koja brkaju ne samo sa materijalnom strukturom, nego i sa samom sviješću. Budite uvjereni da ćete svoja sjećanja zadržati zauvijek, iako ćete možda naknadno shvatiti da to radije nije slučaj. Oštrica ima dvije oštrice, kao i uvijek.
U smrti ćemo, također, imati priliku vidjeti i iskusiti Izvor iz prve ruke. Ali, hoćemo li ga prepoznati kakvim jest? Mislim da to ovisi o mnogim čimbenicima, a skromnost me sprječava da previše nagađam o tome. Reći ću: umjetnost, filozofija i religija pronalaze svoju najbolju svrhu kod pomaganja u izgradnji tih moći prepoznavanja.
Znanost to također može. Ali, put naprijed je vrlo opasan za znanstvenike.
Neki čitatelji me pitaju napadam li znanstvenike, ili čak znanstvenu metodu, općenito. To nije slučaj, i kao što sam već rekao, alati znanosti su Božji alati, kada ih koriste oni sa duhovnim uvidom. Ako imam ikakvu zamjerku, to je na određeni oblik institucionalne znanosti i određenu petlju propasti sa umjetnicima, koja se neprestano odvija.
U pravilnom rasporedu: Umjetnik i Znanstvenik su braća, koji rade zajedno, na projektu spoznaje istine. Doyle je to pokušao objasniti odnosom između Mycrofta i Sherlocka Holmesa. Mycroft izravno vidi istinu, zatim je Sherlock zadužen da je demonstrira onima koji ne mogu vidjeti. U tom smislu, postoji pomalo znanstvenika u umjetniku, kao i obrnuto. Inače ne bi mogli komunicirati, a kamoli surađivati.
Problem, kako ga ja vidim, jest taj: jureći uzvodno, prema neobičnim i umjetničkim opažanjima, duhovno slijepi znanstvenik će se zaustaviti prije naše trenutne pozicije, zabiti svoju zastavu u tlo, i proglasiti utrku završenom (naravno, s njim kao pobjednikom). To se dogodilo sa genetikom, a dogoditi će se i sa elektricitetom. Bez obzira gdje se zaustave na obalama rijeke, uvijek zaključuju da su "otkrili" Izvor. Postaju slijepi za sva dodatna opažanja, koja su umjetnički izviđači čovječanstva napravili uzvodno. I na svakoj od ovih zastoja i preuranjenih objava pobjede, fizičke i duhovne opasnosti postaju sve veće.
Drugim riječima, daljnje približavanje Izvoru znanstvenim putem ne mora nužno značiti mudrost, kamoli duhovni rast, ili otkrivenje istine. Zapravo, moglo bi odvesti prema drugom odredištu, odvajanju u mračne i iskrivljene šume.
Ravno u vražje čeljusti, moglo bi se reći.
Živo je...
Zbog ilustriracije ovog mračnog puta, želim vam predstaviti pravog Frankensteina, i njegovu skupinu stvarnih čudovišta.
Nije on jedini, ima tu dovoljna skupina ostalih robotičara, programera umjetne inteligencije i drugih luđaka, koji pijano jure niz superautocestu stvarnih čudovišta. Ali za sada, držimo se čudovišta od krvi i mesa.
Michael Levin, istaknuti profesor na Odsjeku za biologiju na Sveučilištu Tufts, nositelj je katedre koju je dodijelio Vannevar Bush i direktor je Centra za otkrića Allen na Tuftsu, kao i Centra za regenerativnu i razvojnu biologiju Tufts. Ostatak impresivnog životopisa profesora Levina možete pročitati ovdje: https://wyss.harvard.edu/team/associate-faculty/michael-levin-ph-d/
Za potrebe ovog teksta je zasad dovoljno reći da je okićen medaljama i lovorikama, koje vjerojatno izazivaju slinjenje kod njegovih kolega. Zapravo, nije jasno ima li Levin uopće kolege; riječ "pionir" je lakše ovdje primijeniti. Ali, pionir u čemu?
Izraz "nova bioinformatika oblika" se koristi kao opis njegovog rada, mislim da to otprilike pokriva sve. Provedeni vrlo daleko uzvodno od genetskog inženjeringa, njegovi eksperimenti miješaju programske dizajne strojnog učenja i trajne, radikalne, pseudo-fundamentalne promjene u biološkoj strukturi. Kada bi koristili umjetnički jezik, mogli bi ga nazvati kiparom mesa.
Koji je medij ove skulpture izrađene od mesa?
Elektricitet, naravno.
Kao i obično, njegovi eksperimenti su ukrašeni obrazloženjem budućih medicinskih čuda. Jednog će dana regenerirati izgubljene udove, izliječiti rak, čak će izliječiti i "bolest" starenja, makar nam tako kažu. Ali, kako bi se stiglo do sunčanih visina napretka, potrebno je mnogo financiranja, eksperimenata i žrtvovanja. Ne možete napraviti omlet bez razbijanja nekoliko jaja. Tko i kako bi ta razbijena jaja mogla izgledati, obično je prepušteno vašoj mašti. Ali, Levin nije kao većina drugih Frankensteina, koji svoje ponoćne poslove obavljaju u sjeni. Prilično je ponosan na svoj rad i želi da svi vide što je točno učinio.
U ovom videu upoznati ćete se sa nekoliko njegovih čudovišta. Ako mu vjerujemo - a ja mu ovdje vjerujem - niti jedna jota njihovog genetskog materijala nije niti na koji način promijenjena. Radikalne i uznemirujuće anatomske promjene, koje ćete vidjeti, nastale su na uzvodnom sloju električne komunikacije iz moje hipoteze.
Pogledajte sve. Kada završite, odvojite nekoliko minuta da shvatite implikacije ovoga. Zatim nastavite čitati.
Počnimo sa kratkim pregledom Levinovog bestijarija:
- Par dvoglavih planarnih plosnatih crva;
- Šestonogi punoglavac;
- Trooki punoglavac (sa trećim okom smještenim na crijevima);
- Novi organizam koji je izgrađen od stanica žablje kože i koristi svoje cilije kao vesla za navigaciju labirintom.
Evo nekih od implikacija, onako kako ih ja vidim:
1. DNK nije izvor strukture.
Mislim da bi prva i najvažnija poruka trebala biti sljedeća: Geni nisu nacrt za strukturu. Ne postoji nešto poput "sebičnog gena", koji teži vlastitom razmnožavanju, putem nekog slijepog ili robotskog instinkta. Geni ne "žele" ništa, kao što ruka ili noga ne mogu nešto "željeti". Oni su medij višegeneracijskog pamćenja. Točka.
Rasprava je završena. Genetičari svirači-klaviri su izgubili.
Nije važno kakve su vam kvalifikacije, gdje ste završili postdoktorski studij, koliko ste nagrada i stipendija osvojili, itd. Ako ste jedan od onih pseudo-znanstvenika koji su ovisni o ovom neukom, naopakom, zastarjelom brbljanju - molim vas, ponovno pogledajte video, a zatim se udarite nekoliko puta po licu dok se ne otrijeznite. Čekam.
Kada ste već kod toga, mogli bi se riješiti svih svojih ekstrapoliranih "evo-bio" modela, zaključaka teorije igara, kao i drugih lažnih mapa, izvedenih iz ovog temeljnog nerazumijevanja uzročnosti.
Vi niste iluzija koja je stvorena zbrojem vaših gena. Selekcija - izbori - događaju se prije nego što se genomi formiraju, što objašnjava zašto ne možemo precizno predvidjeti kako će se rekombinirati. To je zato što je vaša svijest stvarni selektor. U najboljem slučaju: vaši geni predstavljaju kutiju sa prijedlozima, ispunjenu izborima koje su napravili vaši preci.
Oni nisu odgovorni za vašu strukturu ili vaše izbore.
Vi jeste.
2. Sve strukture su moguće.
U svojoj trenutnoj tehnološkoj fazi (ili barem u onoj mjeri koju nam je pokazao), Levinovi eksperimentalni subjekti su organizmi koji pokazuju visok stupanj plastičnosti. Vjerojatno će, nakon ovoga, prijeći na stvorenja poput kukuljica moljaca i gmazova, a zatim nastaviti dalje do sisavaca (i na kraju do ljudi, jer mu je to izričito naveden cilj).
Dakle, razgovarajmo o žabama...
Za sada se neću zadržavati na njihovim mitološkim, magičnim i religijskim konotacijama. Dovoljno je reći kako su žabe, u svim nabrojanim područjima, već jako dugo - "stvar". Ali, ono što većina ljudi zna o žabama, i to na razini jednostavnog promatranja, jest njihova urođena sposobnost mijenjanja oblika. Za razliku od većine kralježnjaka, slične veličine i složenosti, žablji životi započinju u obliku koji je radikalno drugačiji od onoga u kojem umiru. Mogu mijenjati oblik i na druge načine, uključujući promjenu spola, kao odrasle jedinke. Nije niti čudo što su ih smatrali biblijskom kugom.
Budući je Levin pokazao da se plastičnost žabe ne nalazi u njihovim genima, možemo pretpostaviti da je nadnaravni "žablji uzorak" onaj koji je vrlo plastičan i savitljiv. Kao i kod svih oblika života, specifični geni žabe su samo otisci stopala, ili fosilni zapisi koji su ostavljeni iza predaka. Možemo ih identificirati kao mijenjače oblika, usklađivanjem zapisa sa subjektom, ali geni nisu izvor njihove transformacijske moći.
Drugim riječima: nemodificirane žablje duše jesu orijentirane prema radikalnim strukturnim promjenama. No, Levin sumnja kako se svi takvi natprirodni obrasci mogu električno promijeniti. Dakle, dok se genetičari još uvijek igraju u blatu, on je zauzet izgradnjom akvadukta i brana, ali u samoj vodi.
Nadalje, rast funkcionalnog oka na crijevu punoglavca implicira da se organizacija žive tvari pseudo-optimalno, nikako ne i neizbježno - prilagođava natprirodnom obrascu. Uz dovoljno naprednu verzijum njegove tehnologije, bilo koji broj i format očiju, udova i drugih anatomskih struktura, može se razviti bilo gdje, odnosno sastaviti bilo kojim zamislivim redoslijedom.
Kako bi ova točka bila kristalno jasna - sve dolje poredane strukture su moguće:
Druga, suptilnija implikacija, jest: nijedna struktura nikada nije nemoguća, neovisno o određenom skupu alata ili tehnici. Ako možete komunicirati putem bioelektričnog sloja dovoljnom jasnoćom - možete "izgovoriti" bilo koju strukturu u postojanje.
Ali, uzmite u obzir činjenicu da mi - i svi ostali oblici života - uvijek komuniciramo sa tim slojem, cijelo vrijeme. To je medij u kojem pliva sva svijest, transakcijski sloj između jedne i druge strane Vela. U određenom smislu, mogli b čak reći da je to i sam Vel (ili barem najbliža aproksimacija koju možemo izmjeriti u prostor-vremenu). Stoga, interakcija sa ovim slojem ne zahtijeva određeni skup otmjenih alata. Zapravo, možda ne zahtijeva ništa više od mentalne koncentracije.
Ako je riječ koja vam je upravo pala na pamet, nešto poput "čarobnjaštva", čestitam. Konačno ste ugledali čudnu i opasnu zemlju, na koju vas umjetnici oduvijek upozoravaju. Ali, čudovišta i magija samo su vrh ledenog brijega. Levinovi eksperimenti, preko nadnaravne komunikacijske mreže, ne prijete samo našim fizičkim tijelima.
Nude uvid u krajnji cilj našeg Neprijatelja:
Uništenje samog Izvora.
3. Neprijatelj čini glupe pogreške.
Sada kada smo se konačno riješili darvinističkih genetskih robota, "nemogućnosti" magije, kao i ostalih post-prosvjetiteljskih gluposti, zaronimo u samu bit TED intervjua.
Iskreno, nema puno mesa u tome. Ispitivač i subjekt razbacuju se uobičajenim otrcanim analogijama hardver/softver, laičnim obećanjima, ali srž stvari - očiti i zlokobni zločini koje je Levin počinio - studiozno se izbjegavaju.
Zapravo, samo jednom voditelj Chris Anderson postavlja zanimljivo pitanje, počevši od 11:06.
ANDERSON: Usput, samo gledajući, kakav je život dvoglavog pljosnatog crva? Mislim, čini se kao neka vrsta kompromisa. Dobra vijest je da imate ovaj nevjerojatan trodimenzionalni pogled na svijet, ali loša vijest je da morate... kakati na usta?
LEVIN: Dakle, crvi imaju ove male cijevi zvane ždrijela, a cijevi se nalaze nekako u sredini tijela, i izlučuju kroz njih. Ove životinje su savršeno održive. Potpuno su sretne, mislim. Problem je što dvije glave ne surađuju baš dobro, pa se zapravo ne hrane baš dobro. Ali, ako ih uspijete hraniti ručno, živjeti će zauvijek. Zapravo, trebali bi znati da su ovi crvi u osnovi besmrtni. Budući su tako regenerativni, nemaju dobnu granicu.
Ne zadovoljavajući se svojim objašnjenjem i umjesto da ovdje stane, Levin nastavlja objašnjavati: ako uspijemo "otkriti tajnu regeneracije", postati ćemo majstori strukture, koji također mogu postići fizičku besmrtnost. Maska pada, kao i uvijek. I kao i uvijek, ispod njega je još jedan Ponce de León/Gilgameš, koji traga za bilo kojim najnovijim izvorom ili špiljom, koju bi zamijenio za Izvor. Skinite tu masku, u stilu Scooby-Dooa, i možda ćete vidjeti još poznatije lice, kakvo su skicirali umjetnici, svećenici i šamani, još od pamtivijeka.
Ako zažmirite, možete čak vidjeti obrise tog demonskog lica ovdje, u njihovoj raspravi, kada govore o tome je li dvoglavo crvoliko čudovište - "sretno". Kao što Levin ispravno primjećuje na početku, planariji su životinje opremljene pravim mozgom (za razliku od manje sofisticiranih struktura koje su sličnije reaktivnim živčanim snopovima). Ili, umjetničkim jezikom, crvi jesu obdareni sjedištima za svijest, odakle mogu ostvarivati svoju volju.
Sada premotajte snimku, pa pogledajte kako se jedno od Levinovih čudovišta previja i muči. Pogledajte kako svaka glava - svaka svjesna volja - bezuspješno nastoji pobjeći od druge. Uzmite u obzir kako je bilo kakav put bijega, ne samo onemogućen, već vječno takav. Čak i ako biste čudovište izrezali na dvadeset komada, samo biste završili sa dvadeset dvoglavih, dvomozgovih, dvovoljnih bića, zauvijek zatočenih u neprirodnom i mučnom obliku.
Levin samo sliježe ramenima i kaže : "Čine se dovoljno sretnima".
Ali, možda i vi sliježete ramenima. Možda kada pogledate ovo minijaturno čudovište, pomislite da je super. Ali, pogledajte pažljivije i vidjeti ćete portret živog pakla, koji je Levin toliko ležerno stvorio.
Ne sramim se priznati da sam plakao kad sam to vidio: osjetljivi umjetnik, i sve to. Ali, osjećao sam i bijes. Još uvijek osjećam dio tog bijesa, pojačan sjećanjem na ove samodopadne idiote, koji se smiju okrutnoj sudbini crva. To me podsjetilo na odlomak iz Mateja 25, koji sam odjednom shvatio u drugačijem svjetlu:
"40 A Kralj će im odgovoriti i reći: Zaista vam kažem, što god ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.
41 Tada će reći i onima sa lijeve strane: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i njegovim anđelima!"
Jahanje na bijesu je izazvalo gađenje: ne prema čudovištu, nego prema čovjeku. Osjećao sam gađenje što sam mu tako blizak rođak. Zapravo, gotovo jedina negativna emocija, a koju nisam osjetio, bila je upravo ona koju sam trebao najviše osjetiti, obzirom na našu radnu definiciju čudovišta.
Kao što sam već spomenuo: Užas je ključna osobina čudovišta na bojnom polju, koja funkcionira kao truba, top, mač i štit. Ali, evo i stvarnih čudovišta i njihovog manifestacijskog agenta, predstavljenih na TED intervjuu, svima pred očima. Unatoč svoj svojoj tuzi i ljutnji, nikada nisam osjetio taj ledeni (užasni) osjećaj, koji bi pogled na čudovišta prirodno trebao izazvati. Nikada se nisam osjećao užasnuto. Odmah sam se počeo pitati zašto, i provjeravati da li sa mnom nešto nije u redu. Stoga sam se ponovno podvrgnuo cijelom videu, te odmah vidio dvije istine, koje sam previše tužan i ljut, ispustio prije primijetiti.
Prvo: Levinova prezentacija punoglavaca bila je namjerno suzdržana. Dok nam se još jednom govori kako su ova stvorenja "održiva", on nam pokazuje samo njihove fotografije:
Pretpostavljam kako je netko od Levinovih podupiratelja ili suradnika shvatio trend animacije na grafikonu Uncanny Valley i odgovorio ga od predstavljanja ovih jadnih nakaza u pokretu. Crvi su jedno. Ali, u trenutku kada se približimo sličnom planu tijela, poput onog žabe, čak će i najveći zagovornik "čudovišta su cool", vjerojatno doživjeti onu strašnu jezu niz kralježnicu. Sada, ako su imalo poput mene, onda bi se taj užas vrlo brzo pretvorio u bijes. U najmanju ruku, možda sutra ne budu toliko zainteresirani za financiranje sličnih eksperimenata.
Drugo: "ksenobot", izgrađen od stanice žablje kože, slučajno nam daje uvid u istinu, koju Neprijatelj obično očajnički želi sakriti. Pogledajte ovaj dio ponovno i pokušajte shvatiti:
Dok se ovaj tragični mali skelar probija kroz labirint, karta koju je njegov prizivatelj slučajno razotkrio je bila sljedeća:
Inteligencija prethodi i postoji neovisno o fizičkoj strukturi, a njena je temeljna svrha istraživanje.
Ne reprodukcija. Ne dominacija. Ne jedenje-silovanje-ubojstvo, na vrhu neke teorijske hijerarhije meta-kapitala. Istraživanje i istraživanje. To je sjeme inteligencije i same svijesti. Kako bi ostvarila svrhu, duša koristi sve resurse koji su joj u tom trenutku dostupni. Kada je duša namamljena Levinovim romanom, odmah je počela improvizirati alate za istraživanje, i zatim se odmah bacila na istraživanje labirinta. Kada ekstrapoliramo prema gore/van u fraktalu, vidimo kako su sve duše u poslu istraživanja labirinta, na bilo kojoj razini razmjera i složenosti.
Zašto otkrivanje ove informacije predstavlja toliko veliku pogrešku?
Jer lažni, piramidalni model stvarnosti, tipa jedenja-silovanja-ubojstva, može završiti samo potpunim uništenjem (ili konačnim entropijskim stanjem koje se ne razlikuje od potpunog uništenja). Za sada, zamislite golemi i Cthulhuu sličan ouroboros, koji lebdi u mračnoj praznini, neprestano jede i vrši nuždu u vlastitom tijelu, i tako cijelu vječnost. Nema na čemu.
Ali, ako ljudska bića nauče vidjeti sebe onakvima kakvi zaista jesmo - hrabri istraživači najfinije loze i kalibra - svemir će poprimiti mnogo drugačiji, zapanjujuće lijep oblik. Upustiti ćemo se u svemir, biti ćemo plodni i množiti se među zvijezdama. Proširiti ćemo Eru u svaki kutak svemira, i uživati u slavi Božjeg intelekta i ljubavi.
Ali, prvo, tu je pitanje određene bitke koju moramo dobiti. Srećom po nas, naš Neprijatelj ima ružnu naviku pretvaranja svojih najvećih prednosti u podvige. Kao i sve đavolje strateške pogreške, i ova je ukorijenjena u oholosti. U svojim sve smjelijim naporima da nas zastraši i manipulira, sotonistički entitet i njegovi sluge uvijek riskiraju otkrivanje malo previše istine. Ta se pogreška odražava, kao i pogoršava, u pogreškama njegovih ljudskih agenata. Sam Levin ne prepoznaje tajnu koju je otkrilo njegovo čudovište. Zato završava svoj govor brbljajući o umjetnoj općoj inteligenciji. On i dalje vjeruje u glupu laž kako on može "stvoriti" život, umjesto što zapravo samo iskvari i ošteti putove u kojima život prirodno protječe.
Ne samo da je Frankenstein otkrio gaf o dušama i njihovoj svrsi. Slučajno je razotkrio i sljedeću fazu velikog, glupog plana Neprijatelja. Zato nisam plakao, niti sam se skupljao od užasa, dok sam drugi put gledao mikroskopskog minotaura kako kruži svojim labirintom. Umjesto toga sam se nasmijao, jer sam odjednom shvatio zašto je Neprijatelj gotovo sigurno osuđen na poraz, i to bez obzira na oblik koji na kraju poprimi.
No, nije tu kraj čudovištima....članovima MIMIC-a (Vojno-industrijskog medijsko-obavještajnog kompleksa).
I ostaje otvoreno pitanje: Što je zapravo glupa religija sotonizma, ispod svojih mnogih maski?
Što ako vam kažem da postoji religija koja nije religija i istovremeno je parazitska anti-religija?
Što ako vam kažem da sljedbenici ove kontradiktorne i mijenjajuće religije istovremeno - i vjeruju i ne vjeruju - u postojanje svog boga? Njeni sljedbenici istovremeno obožavaju sebe, dok prinose krvne žrtve, čak i vlastite djece? Njeni se svećenici ugnijezde, poput krpelja, u sumnjive vladine agencije i obavještajne mreže, ali se također mogu razotkriti laganim istraživanjem, možda i više putem vlastitih poremećenih javnih priznanja?
Što ako vam kažem da "bog" koji je u središtu ove religije favorizira nevjeru nad vjerom, istovremeno dok zahtijeva daljnje štovanje, kao i žrtvu u svoje ime? Želi istovremeno biti viđen i neviđen, ignoriran i obožavan? Predstavlja kao Nevidljivi Čovjek, nevidljive ruke, ali je toliko tašt i ponosan i ne može izdržati da se istovremeno stalno ne razotkriva?
Što ako spomenem da se ovo paradoksalno, parazitsko stvorenje i njegovi sljedbenici smatraju superiornijima od svog Stvoritelja u svakom pogledu, ali također ne mogu izbjeći Njegova pravila, niti njegove simbole? Nakon što im se svaki pokušaj kvarenja tih simbola preokrene i eksplodira u lice, dok oni istovremeno jednostavno udvostruče napore? Činjenicu da je njihova religija opsjednuta napretkom i transformacijom, a ipak se nije promijenila tisućama godina?
Zvuči prilično ludo, zar ne?
Dugina crkva
Kada treba navesti prepoznatljive značajke potpuno razvijenog Duginog kulta, možda bi moglo zvučati otprilike ovako:
- Preplavljeno blještavim, sukobljenim slikama dekonstruiranog svjetla;
- Ukorijenjeno u heretičkoj magičnoj tradiciji, zajedno sa okultnim praksama, ikonama i terminologijom;
- Opsjednuto transformacijom, seksualnim oslobođenjem i zemaljskim prosvjetljenjem;
- Njihovi će praktičari često izrađivati složene iluzije, izvoditi žrtve i prizivati demone, koji bi im pomogli u potrazi za bogatstvom, moći, seksom i drugim materijalističkim ciljevima;
- Kako bi ostvarili te ciljeve u relativnoj sigurnosti, koriste mnoge tajne metode i maskiraju se jezikom ljubaznosti, tolerancije, raznolikosti, poštovanja, znanosti, sigurnosti, i drugih bezazleno zvučećih gluposti;
- Djelujući pod ovom kamuflažom, sustavno se infiltriraju i na kraju preuzimaju kontrolu nad umjetničkim, akademskim, korporativnim i političkim institucijama, skrivajući svoj najuznemirujući motiv, sve dok se ne čini zrelim trenutak za razotkrivanje. Taj motiv je:
- Dolaze po našu djecu!!
Poput svog gospodara, Crkva Anti-Zavjeta je imala, kroz vrijeme, mnogo imena, ali ih ovdje neću nabrajati. Dugina brigada seksualnih devijanata, koji pjevaju o "Ponosu", samo je jedna od vidljivijih modernih službi, raspoređeno kao udarne trupe i topovsko meso. Crkva uključuje i druge tajne projekte i agente, te koristi i manje očite taktike za postizanje svojih ciljeva.
Kao i obično, možemo pratiti novac i pronašli bi mnoge od ovih kamufliranih vjerskih podružnica, sve do njihovog izvora. Kada to učinimo, otkrivamo kako tragovi novca vode ne samo do banaka i upravitelja financijske imovine, već i do širokog spektra kartela crnog tržišta, koji trguju drogom, otmicama, financijskim prijevarama, dječjom pornografijom, krađom organa, terorističkim ćelijama, ratovima za profit, i još mnogo toga; čvorova razasutim po vladama, nevladinim organizacijama, "tradicionalnim" vjerskim institucijama, kao i drugim marionetskim franšizama.
Ali, bilo da se radi o beskrvnim kabinskim majmunima menadžerskog režima, bankarskim čarobnjacima koji rade u praonicama novca, mutantima koji pripovijedaju drag queen, molehijanskim dadiljama Planned Parenthooda, glamuroznim prodavačima Hollywooda, talmudskim porno-kraljevima, Maltuzijancima koji obožavaju Gaju, farmaceutskim hounganima, propovjednicima prosperiteta Mamona, dispenzacionalističkim fonderima koji financiraju rat, prizivačima Baziliska iz Silicijske doline, ili lavandinim mafiozima iz Rima koji blagoslivljaju cijeli ovaj izopačeni pothvat u Kristovo ime - svi su oni dio iste religijske organizacije - koja je orijentirana prema istom telosu i stvorenju, koje ga personificira.
Aksiomatski je da se zlo krije u složenosti (npr. "Vrag je u detaljima"). Pretpostaviti kako je religija samog Zla neorganizirana, samo zato što ima toliko kompliciranih i nezgodnih dijelova - pogreška je kozmičkih razmjera. Red i kaos nisu analogije za dobro i zlo. Prvo uparivanje jest mehanička procjena trenutne funkcije unutar sustava, a ne njegova teleološka svrha. Npr. razvoj atomske bombe zahtijevao je visok stupanj reda i organizacije, iako je krajnja svrha bila destruktivno narušavanje nereda mete. Nakon što shvatimo sotonističko štovanje kao organiziranu religiju, onda tek možemo staviti svoje 6GW naočale, početi uočavati i ciljati sve slabosti. Ima ih mnogo.
Neki su ukorijenjeni u dinamici povjerenja i teorijskim ishodima igara, gdje igrači ne mogu a da se ne izdaju. Drugi se mogu vidjeti u povratnim petljama, kaskadama pogrešaka, drugim uobičajenim načinima kvara složenih sustava. Ali, možda je najslabiji kotačić, koji ovdje želim razotkriti, mnogo osnovniji:
Sotonizam ima problema sa osobljem.
To je religija koja, prema defaultu, privlači ljude niske kvalitete. Njihovi nedostaci oponašaju nedostatke njihovog duhovnog učitelja, Lucifera, što je i dovelo do njegovog vlastitog pada. Oni su fraktalni potomci tog stvorenja, "sinovi zla" u "sinagogi Sotone", kako ih je Krist opisao.
To dvostruko vrijedi za vođe sinagoge. To su slomljeni ljudi slomljenih umova, a čija potraga za konačnom moći i besmrtnošću tijela, završava, manje-više, baš onako kako biste i očekivali. Ponekad bukvalno praskom.
Njihova je greška fundamentalna, ali obrnuta je na toliko udaljenom čvoru da je nitko od njih nije mogao uočiti, sve dok nije bilo prekasno. Što se događa kada obožavate "boga" koji vas obasipa slatkišima, ali koji potajno mrzi vaša sluzava crijeva? Odgovor je nešto slično djetetu koje završi na stražnjem sjedalu bijelog kombija, i više ga nitko nikada ne vidi.
Ali, prije nego što dođemo do ovih korisnih idiota, te kako je svaki od njih sažvakan i posran u Prazninu, pogledajmo pobliže samu strukturu sinagoge. Odakle je došla? Kamo ide?
Znamo za mnogo obreda i rituala, koji se vremenom mijenjaju, na površinskoj razini promatranja. Također su nam poznati dramski klubovi Noći vještica, jer se oni vole igrati maskiranja i nositi raskošne kostime. Mnogi od njih su daroviti lažljivci, koji se na zabavi pojavljuju dvostruko i trostruko maskirani (možda prema smjernicama CDC-a). Zato se toliko njih zaplete u špijunske krugove i kriminalne kartele, gdje laganje o njihovim pravim motivima i uvjerenjima može poslužiti za proširenje njihovih polja djelovanja i moći, u kneževinama Čovjeka.
Ali, ima li religija sotonizma i dogmu? Pravilo koje se nikada ne mijenja, bez obzira na dizajn njegove najnovije otmjene maske? Nešto što podnositelj zahtjeva mora učiniti, kako bi umirio svog gospodara?
Odgovor je: "Da i ne." Da, jer postoji pravilo. Ne, jer se gospodar nikada ne umiruje, bez obzira na to koliko se dobro pravilo slijedi. To je zbog urođene mane u prirodi sotonskog entiteta.
Ili, buga (greške), ako tako hoćete.
Kralj grešaka
Baš kao što su demoni stvarni entiteti, tako je stvarna i stvar koja njima upravlja. Vrag nije bezumni poriv ili apstrakcija, već stvorenje koje inteligentno slijedi svoje ciljeve tijekom vremena, i može manifestirati materijalne rezultate. Možemo reći da se savršeno poklapa sa telosom uništenja, ali nije čisto teleološke prirode. Entitet, koji je u središtu sotonističkog štovanja, razmišlja i djeluje unutar granica prostor-vremena. Zato još nije pobijedio.
Ili, obzirom na to da su rascjep i pobuna inherentni telosu, možda se entitet periodično mijenja. Također je moguće da je Kralj Pakla više titula, nego sam pojedinac - kruna za koju se svaki novi rob neprestano hvata. To bi sugeriralo zajednički međuvrstni neuspjeh, koji se poklapa sa nelogičnim motivom samog Zla. "Vladati u Paklu" zvuči zabavno, sve dok ne shvatite da svim vašim podanicima držite noževe iza leđa.
Ali tko god, ili što god, se trenutno vodi, plan uvijek ostaje otprilike isti: Započnite rat Svih protiv Svih, i tako pobijedite.
"12 Šesti anđeo izli svoju čašu na veliku rijeku Eufrat i njena se voda osušila da pripravi put kraljevima sa istoka. 13 I vidjeh kako iz usta zmaja i iz usta zvijeri i iz usta lažnog proroka izlaze tri nečista duha poput žaba; 14 jer to su demonski duhovi koji čine znamenja, koji izlaze kraljevima svega svijeta da ih okupe na boj na veliki dan Boga Svemogućega. 15 ("Evo, dolazim kao tat! Blago onome koji je budan i čuva svoje haljine da ne ide gol i da se ne pokaže gol!") 16 I okupiše ih na mjestu koje se hebrejski zove Armagedon."
(Otkrivenje 16:12-16)
Umjesto recepta za poraz, Otkrivenje je preoblikovano kao početak Novog Luciferskog doba, dok su zlikovci preoblikovani u heroje i besmrtne titane. "Zvijer" predstavlja glavnu ulogu u njihovoj prerađenoj fanfikciji, pa ćete pronaći glumce u svakoj generaciji, koji se dobrovoljno prijavljuju za tu ulogu.
(Spojler: ne ide im dobro)
Dok nekoliko kandidata uspijeva postići kratkoročne dobitke, popeti se uz hijerarhijske stepenice raznih špijunskih krugova i drugih sumnjivih institucija, njihova opsesivna potreba za Hvalisanjem im onemogućava učinkovito instaliranje Zvijeri. Nakon što se proglasite ovim potonjim, ne možete više vratiti pastu za zube u tubu.
To je zato što su WannaBeasts u fraktalnoj usklađenosti sa svojim gospodarom, koji također ne može bez toga da neprestano diže u zrak vlastito mjesto. Cijeli taj LU-šifrirani operativni sustav, kao komad briljantno napisanog softvera, pogođen je fatalnom greškom, koju nikakva količina ažuriranja koda ne bi mogla popraviti.
- Cilj A: Zla moć ukorijenjena je u tajnosti. Otvoreno demonstrirati puni opseg svoje moći znači pobuditi sumnju, i potencijalno snositi posljedice za svoje zločine. Najmoćniji kralj je stoga Nevidljivi Kralj, koji vuče konce iza marioneta i manipulira događajima iza kulisa. Kako bi stekao dovoljno moći za osvojiti stvarnost i uzurpirati Boga, Vrag mora ostati skriven u dubokoj sjeni.
- Cilj B: Moć je bezvrijedna, kao onaj tko je posjeduje nije priznat. Prognani kralj ne žudi samo za novčanim počastima, već i za divljenjem zbog svoje velike ljepote i snage, kao i zbog briljantnosti svojih planova. Žudi da ga obožavaju isti oni ljudi koje muči, porobljava i uništava, kao čin konačne osvete protiv svog Protivnika.
U biti, imamo sustav u kojem se beskrajna narcisoidna glad za pohvalom nalazi u nerješivom sukobu sa jednako nezasitnom žudnjom za ultimativnom moći i kontrolom. Svaki put kada se razotkrije operacija, potrebne su dodatne operacije kako bi se ponovno uspostavila tajnost, duž cijelog lanca. U programskom obliku, ova kontradikcija bi mogla izgledati kao DDoS fork bomba: beskonačna rekurzivna petlja operacija koje gutaju resurse, što neizbježno dovodi do sloma. Ili Pada, ako tako hoćete.
Čini se kao da su mnogi psihopatski ljudski serijski ubojice zaraženi izoliranom verzijom istog fatalnog virusa, što je najočitije u obliku pisama koje pošalju medijima i istražiteljima, zaštitnih znakova ostavljenih na mjestima zločina, itd. Ideja da takav ubojica "želi biti uhvaćen" je odavno opovrgnuta u istraživanjima forenzičke psihologije. Ono što ubojica želi jest nahraniti svoj maligni narcizam i destruktivne apetite, ali istovremeno zadržati anonimnost radi samoodržanja.
Kako bi sebi pomogao u potonjem, često će nositi jednu ili više složenih maski:
Primjer iz udžbenika bi mogao biti Dennis Rader (poznat i kao BTK Killer). Rader je više od trideset godina vodio dvostruki život, bio je lokalni crkveni vođa. No, njegova opsesija slanjem provokativnih pisama i paketa policiji i medijima, na kraju mu je donijela propast. Ego je na kraju nadvladao, ne samo njegove instinkte za preživljavanjem, nego i njegovu jezivu glad za odijevanjem u lutke i ubijanjem ljudi.
David "Sin Sama" Berkowitz, koji je također slao samohvalisava pisma, tvrdio je da je bio član sotonističkog kulta. "Nightstalker", Richard Ramirez, ostavljao je za sobom obrnute pentagrame zato da bi označio svoju vjersku pripadnost, što je potvrdio nakon hvatanja. "Zodiac" je ostavio za sobom riznicu mrvica kruha, koje govore o njegovoj vjerskoj odanosti. U međuvremenu, ubojica poput BTK se čini kao da je samo implicitno sotonistički u svojoj funkciji. Jasno je da Rader pokazuje istu fatalnu grešku, proklet je grandioznim egom, koji ga je na kraju razotkrio. No, na sudu i u kasnijim intervjuima, on sebe i dalje naziva kršćaninom, samo nejasno spominje duhovnu silu koju naziva "Faktor X", koja ga je navodno natjerala počiniti zločine.
Budući je Rader ubijao noseći kršćansku kamuflažnu opremu, njegovo odbijanje imenovati svog gospodara može predstavljati neku vrstu đavolske omerte, više od samo unutarnjeg sljepila. Ne znamo detalje njegovog ugovora (niti da ga je "potpisao"). Također, moramo uzeti u obzir koncept inverzije, koji je bitni i središnji dio dogme. Ako je vaš otac Otac laži, čini li vas laganje o vašem podrijetlu nekako perverzno odanim? Drugim riječima: Čini li Raderovo odbijanje imenovanja obožavanja Sotone po imenu - najpobožnijim satanistom od svih?
Vjerojatno ne. Mislim da bi "pobožniji" satanist vjerojatno prihodio više materijalnog uspjeha u svijetu, kako bi mogao ostvariti veći utjecaj, i povrijediti više ljudi. Ovi usamljeni vukodlaci koji obožavaju vraga mogu biti pobožni, u smislu kaosa i pokolja koji ostavljaju za sobom. Ali, oni su također poput redovnika u pustinji, koji prolaze kroz živi svijet ne ostavljajući puno dojma izvan svog ograničenog skupa transakcija, izvan dvorišta svog samostana. Također, zamišljam kako nijedan sotonist vrijedan svoje soli ne bi odao zasluge bilo kojem biću (ili "sili") koja je veća od njegove vlastite nepokolebljive volje. Ili, barem ne zadugo.
To je zato što se čini kao da svi moćni sotonisti padaju na isti čarobni trik. Kao i većina trikova, uključuje ogledalo, uz određeno lice koje svaki visoki svećenik Sotonine sinagoge, na kraju, vidi kako zuri u njega preko stakla.
Pogledajmo pobliže različite manifestacije njihove crkve tijekom vremena. Imajte na umu kako je ovo Crkva napretka, u smislu što uvijek prilagođava i implementira nove doktrine i oblike, ali je svaki od ovih, naizgled novih, izraza samo maska koja se nosi da bi se prikrila vjerska struktura, koja bi mogla biti doslovno starija od zemlje.
Ta stara religija
Pleased to meet you
Hope you guess my name
But what’s puzzlin’ you
Is the nature of my game
Get down, damn it!
(“Sympathy for the Devil” by The Rolling Stones, 1968.)
Entitet, identificiran kao Zlo samo, nosio je mnoga imena, izgovarao se na mnogim jezicima i zemljama, tijekom tisuća godina. Čak se i njegovi moderniji sljedbenici ne slažu oko toga kako nazvati ovo stvorenje, što je dijelom i bio razlog urnebesnog raskola "Crkve Sotone", Antona LaVeyja, tijekom 1970-ih. Obično je i ja tako zovem. Zašto je tome tako?
Kratak odgovor: čini se kao da je “Tužitelj” njegova najdugovječnija i najrelevantnija osobina nakon Pada, skrivena iza svake maske i plašta. Njegov apetit za nevinom krvlju zahtijeva žrtvenog jarca, a krajnji žrtveni jarac je sam Bog. Prema obrnutoj slici stvarnosti entiteta: za njega je progonstvo bio nepravedan čin, počinjen od strane ljubomornog demiurga. Žrtveni jarac entiteta dosegao je svoju apoteozu na Golgoti, nakon što je Bog odlučio hodati Zemljom u osobi Sina.
Ali, ima i druge prepoznatljive kvalitete. Tužitelj je ujedno i Bog Prevarant, Tkač Iluzija, Varalica i Izdajnik. Također je Kralj Pakla, Princ Tame, Pobunjeni Sin i Otac Laži. Može se manifestirati kao Ubojica Srodnika i Kršitelj Zakletve, donoseći propast narodima za sobom. Možete ga čak nazvati i Princem Zločina, jer se smatra pravim kozmičkim komičarem.
Pomislili bi kako su ove osobine i titule dovoljne da odvrate sve potencijalne sljedbenike. Ali, Otac laži je ujedno i Majstor prerušavanja. Tako da, određenim zbunjenim tragačima za istinom, ovaj entitet izgleda kao Čuvar Svjetlosti, usput im obećavajući pristup duhovnom znanju i božanskoj istini. Drugima se predstavlja kao Čovječuljak od Candyja, dajući inicirantu materijalno bogatstvo, hedonističke užitke i nadnaravne moći. Što entitet želi zauzvrat za sve te poslastice?
Da. Ovdje je kvaka.
U svakom slučaju, smatram kako su se sve ove osobine nekoć doživljavale kao potpuno integrirane u jednom biću. Nakon globalne katastrofe, krhotine ove religijske figure rasipale su se u svim smjerovima, slijećući u pustinje i šume, sunčane plaže i ledene pustoši. Jedan bog postao je stotine ili tisuće mini-božanstava, te se svako od njih sinkretiziralo sa najgorim osobinama svog lokalnog plemena, ili regije. Upravo su putem ovakvih kultova i sačuvani neki od starijih načina života, ali obično samo u fragmentiranom obliku. Obožavali su demone, ali ne nužno i Vraga.
Pa ipak, čini se kao da su odjeci tog starijeg, cjelovitijeg oblika štovanja, preživjeli Potop. Mislim da je najočuvanija verzija izvorne sinagoge vjerojatno pronađena u Mezoamerici, npr. tamo gdje su neki od Sotonovih najodanijih ulizica izgradili jednu od njegovih najsofisticiranijih crkava.
Carstva Novog svijeta ne samo da su sačuvala, već su i pseudo-industrijalizirala mnoge ključne elemente ovakve religije, uključujući ritualno ljudsko žrtvovanje i kanibalizam. Štovanje vraga je bilo, u potpunosti, integrirano sa gospodarstvima i društvenim životom, i do te mjere da nitko nije dovodio u pitanje njegove premise. Čak su i vlastitom djecom hranili gladne demone, u potpunom skladu sa Starim Babilonom.
Njihova je odanost bila toliko fanatična i Quetzalcoatl nije niti pokušao sakriti svoj pravi identitet među Astecima. Njihov bog bio je krilata zmija koja je stvorila svijet i koja im je podarila tehnološko znanje, materijalno obilje, razvoj znanosti, trgovine i umjetnosti.
Naravno, uz određenu cijenu....
Ipak, savjetuje nam se neka nikako ne miješamo astečku religiju sa sotonizmom. Uobičajeni osumnjičenici u akademskoj zajednici su čak i pokušavali ublažiti njeno nasljeđe (ili, možda je bolji izraz "zataškati", obzirom na njihov trenutni skup perverznih poticaja i prioriteta). Postoji ovdje i tračak oholosti:
Kako je hrpa mračnih ljudi mogla izgraditi Sotonističku crkvu koja je toliko savršeno ostvarena, da je čak Aleistera Crowleyja i njegove Zlatne zore, učinilo da izgledaju kao hrpa klupskih šarlatana, također i bjegunaca?
Kakva blaga netrpeljivost preniskih očekivanja!
Njihova crkva je, naravno, bila daleko od "savršene". Izbrisana je poput suze pri prvom kontaktu sa križem. Sva njihova magija i znanje su ih iznevjerili, dok su njihovi demonski bogovi pobjegli natrag, u sjene zemlje. Razne frakcije su se počele okretati jedna protiv druge, čak su sklapale saveze sa konkvistadorima, u nadi da bi mogli preuzeti Montazuminu oronulu krunu. Ali, na kraju, sve što je ostalo od njihovog carstva bili su poluzaboravljeni mitovi i prašumom obrasle ruševine.
Mogli bi reći da je to zato što je Zmaj kojeg su obožavali bezgranično gldana, stoga će na kraju progutati i najodanije svećenike. Bilo je to samo pitanje vremena, što su čak i njihovi astrolozi ovo potvrdili. Samo su pogriješili u vezi datuma i mehanizma.
Ali, to također postavlja pitanje: Što se smatra "pobožnošću" u naopakoj crkvi, čiji župljani štuju Majstora prerušavanja? Zašto opisivati Zmajev oblik tolikom preciznošću, kada je njegova najveća moć (od vremena Potopa) bio njegov plašt nevidljivosti? Možda mu Azteci ipak nisu bili toliko odani.
Ili, možda je model jednostavno zastario. Sotona cijeni napredak i inovacije, koje vidi kao ključ za nadmudrivanje Božjeg Uma. Tako su postojali, i nastavljaju postojati, složeniji i pobožniji oblici štovanja vraga, koji igraju na Neprijateljevu snagu i ulogu kao Prevaranta i Varalice.
"Isus im reče: “Kada bi Bog bio vaš Otac, ljubili bi me, jer od Boga sam izašao i došao; nisam došao sam od sebe, nego me on poslao. Zašto ne razumijete što govorim? Jer ne možete podnijeti slušati moju riječ. Vi ste od oca đavla i vaša je volja činiti želje vašeg oca. On je bio ubojica od početka i nema ništa s istinom, jer u njemu nema istine. Kada laže, govori po svojoj prirodi, jer je lažljivac i otac laži."
(Ivan 8:42-44)
Kroz svoju objavu Ivanu iz Patmosa, Krist govori o "sinagogi Sotonine" i "kleveti onih koji kažu da su Židovi, a nisu" (Otkrivenje 2:9), čiji članovi optužuju i lažno zatvaraju vjernike, pritom noseći maske svetosti i vrline.
Mislim kako to ipak više zvuči kao potpuno ostvarena Sotonistička Crkva, nego išta što su Mezoamerikanci ikada izmislili. Veliki svećenici i hramske bludnice bi propovijedali i citirati Sveto pismo po cijeli dan, dok se njegovo značenje iskrivljuje (poput pojave Vraga u pustinji). U međuvremenu, formalni elementi religije bi se uredno složili sa najnovijom tehnologijom nadzora i autoritarnim političkim strukturama, putem kojih bi se zavist i gnjev mogli iskoristiti kao oružje na industrijskoj (i globalnoj) razini. I dalje bi postojale masovne žrtve, mučenja, kanibalizam i brutalna dehumanizacija svake vrste, baš kao u stara vremena. Ali, sada bi se to činilo u sveto ime Boga, čineći Sotoninu osvetu potpunom.
To je barem plan. U svakoj novoj evoluciji oblika, Neprijatelj dobiva novo oružje i agente kojima će ostvariti svoju konačnu pobjedu. Najvažnija stvar koju treba razumjeti o religiji Vraga jest da je ona prvenstveno duhovna, unatoč mnogim materijalističkim potrčcima koje zapošljava. Također je eshatološka, a nije hilazmatična; njeni sljedbenici vjeruju da će svijet "završiti", na neki način, i da će se novi ponovno roditi iz njegovog pepela. Oni samo zamjenjuju gubitnike sa pobjednicima.
Gdje smo onda u toj eshatološkoj vremenskoj liniji?
Evo drukčijeg pitanja: Opisuju li događaji iz Otkrivenja jedinstvenu vremensku liniju događaja, potpuno definiranog početka, sredine i kraja? Ili su njegovi poticajni elementi, zapravo, dijelovi priče koju Sotona i njegovi sluge neprestano nastoje izgovoriti, kroz svako doba i generaciju? Nije li to uvijek jedan Lažni prorok, jedna Babilonska Bludnica, jedna Zvijer 666, niz neuspjelih kandidata i nedovršenih projekata, koji su eksplodirali na lansirnoj rampi?
Kada pogledamo sekularne modele koji opisuju vidljive povijesne obrasce (npr. Strauss-Howeove ili Turchinove cikluse), ono što im nedostaje jest strateško planiranje i djelovanje. Oni isključuju svijest po dizajnu, svodeći uspon i pad društava i sustava na nešto slično vremenskim obrascima.
Ono što, također, tipično nedostaje jest pojam prilika za povećanu mudrost i rast, bilo nakon završetka svakog ciklusa, ili na jednom od njegovih međučvorova. Što je pomalo čudno, obzirom na to da se većina zagovornika ovih stavova slaže sa neo-darvinističkom sintezom (koja je, kao što možda znate ili ne znate, već znanstveno opovrgnuta).
Mogli bi uputiti istu kritiku onim čitanjima Otkrivenja koji uklanjaju svaku djelovanje i svijest iz opisanih događaja. Ovi čitatelji predstavljaju teološku verziju genetičara svirača-klavira i determinista "emergentne svijesti", te vjeruju da su sve sitnice budućeg postojanja predodređene. Odnosno, reći će da u to vjeruju, ali se sigurno tako ne ponašaju. To je zato što, u krajnjoj herezi, misle kako Bogu treba njihova pomoć započeti konačni rat. Ta su 'Posljednja vremena' kao igra domina, a Glavnog Pokretača zamjenjuje hrpa spletkarskih političara, financijera, i drugih svjetskih prinčeva.
Ono što možda ne znaju jest da im je ovu sliku Otkrivenja prodala hrpa sotonista, maskiranih kao gnostici, maskirani kao Židovi, maskirani kao kršćani. Doktor Fauci bi bio ponosan.
Izvadak iz objave Old Glory Club: "Trulež dispenzacionalizma u američkoj desnici":
"Dispenzacionalizam predstavlja teološki okvir, unutar protestantske teologije, koji ispituje uloge biblijskih saveza, izraelskog naroda, crkve i eshatoloških (Posljednjih vremena) događaja. Za razliku od ortodoksnog (povijesnog protestantizma i katoličanstva) razmišljanja, gdje je Crkva ucijepljena u Božje obećanje njegovom narodu, dispenzacionalizam odvaja Crkvu i Izrael u starozavjetnim proročanstvima i objavama, te kaže da Crkva nije nastavak Božjeg obećanja Izraelu, već je novo stvorenje, koje je u potpunosti i jedino relevantno za Novi zavjet. Oni izvlače odlomke iz Starog zavjeta, poput Ezekiela 36-37, i kažu da Bog govori o doslovnoj etničkoj nacionalnoj državi, umjesto o crkvi i njezinom narodu. Pavao se osvrće na ovu vrstu razmišljanja i pobija je u svojoj Poslanici Rimljanima u poglavljima 9-11.
Povijest ovog teološkog okvira može se pripisati trojici muškaraca: Johnu Nelsonu Darbyju, koji je razradio ovaj teološki okvir u svojim "Sabranim spisima J.N. Darbyja" (1866.-1881.); Dwightu L. Moodyju, koji je osnovao Moody Bible Institute i koji je bio ključan u pomaganju u promicanju ovog okvira; i konačno C.I. Scofield, čija je Scofieldova referentna Biblija, objavljena 1909. godine, pomogla u širenju ovog okvira u Američkoj evangeličkoj crkvi. To je pomoglo da dispenzacionalizam postane masovno popularan u američkoj crkvi. Ovo nije stav koji zastupa većina kršćana izvan Sjedinjenih Država, i to je stav koji nije postojao prije kasnih 19. stoljeća."
Sigurno je moguće da neki od prodavača ove lude, novopečene hereze, točno znaju što rade i zašto. Ali, analizirajući sotonizam, susrećemo se sa mnogim istim poteškoćama, kao i kada pokušavamo razotkriti špijunske agencije, kriminalne kartele, i druge tajne mreže, koje su strukturirane na takav način da ozbiljno ograničavaju protok informacija. Agenti primaju podatke na temelju potrebe za znanjem, tako da razotkrivanje jedne osobe ili projekta - neće potopiti cijeli pothvat.
Stoga, možda možemo pretpostaviti da je određeni dio sotonističkog stada u biti "nevin" u svojim srcima i umovima. Ili, ne znaju što rade, ili misle da rade nešto dobro. Ti muškarci i žene mogu vidjeti malo dalje od Vela, ali, poput astronauta koji pluta u svemiru, izgubili su pojam o tome gdje je put gore.
U određenom trenutku svoje vjerske obuke, mogu čak početi povjerovati da cilj opravdava sredstvo, i svjesno griješe u Božje ime. Ubojstvo za Isusa. Silovanje za Gospodina. Pljačkajte i harajte za Svemogućeg Boga (za "Jahve" ili "Allaha", ovisno o tome na kojoj dasci u Sotoninoj sinagogi stojite).
U skladu sa svojom Crkvom proturječja, ovi vjerski agenti istovremeno vjeruju kako su Posljednja vremena neizbježna, ali i da su ona proizvod njihovih vlastitih odluka i djela. Pretpostavljaju da će biti nagrađeni za svoje svete grijehe, kada sve bude izrečeno i učinjeno, nikada ne sluteći da put vodi do određene vrste usta.
Ali, kao što sam spomenuo prije, sotonizam je također nereligija, koju prakticiraju ljudi koji vide samo materijalnu stranu Stvaranja. Ova frakcija sadrži ateiste, koji ne mogu zamisliti nikakvu istinu izvan svojih subjektivnih okolnosti, kao i nihiliste koji uopće ne vjeruju u istinu. Za njih su Otkrivenje i slična proročanstva samo djela fikcije ili zablude, zajedno s cijelim katalogom religijske misli.
Koliko sotonista predstavlja ovu nevjerničku frakciju?
U današnje vrijeme, mislim gotovo svi.
Fejk i gej za Sotonu
Moje je mišljenje da većina suvremenih vjernika sotonizma uopće ne shvaća da su u crkvi. Ako i posjećuju neku vrstu crkve, transakcijsko biće kojemu se klanjaju je samo Neprijatelj u jeftinoj maski za Noć vještica, koji širi utješne zablude gdje kršćanstvo svode na guruizam samopomoći i oslobodilačke floskule, a Trojedinog Boga na stroj za žvakaće gume.
Ironično, muškarci i žene koji promiču ove degenerirane hereze su vjerojatno najbezvjerniji ateisti koje je svijet ikada vidio, smiju se na putu do banke (ili privatnog zrakoplova).
Slijeva na desno: Jesse Duplantis, Creflo Dollar i Kenneth Copeland neki su od Sotonovih omiljenih prodavača rabljenih automobila.
Citiram onu atomsku bombu iz filma Ištar: "Ovi ljudi su pijuni!" Korisni su utoliko što njihovi očiti reketi mogu poslužiti za diskreditiranje vjernika. Imam osjećaj kako prevaranti, poput Joela Osteena i Kennetha Copelanda, ne vjeruju u Vraga ništa više nego što vjeruju u uskrsnuće. Unatoč njihovoj prezentaciji, oni gledaju na svijet isto kao i svaki sekularni, znanstveno orijentirani progresivac, misleći da su njihova mišljenja i postupci temeljeni na racionalnim dokazima i autoritativnim teorijama.
Uglavnom zahvaljujući toj skupini ljudi, većina ljudi je prestala vjerovati u postojanje entiteta, a također i samog Boga. Kada ljudi žestoko izvlače novac od religioznih ljudi i jure okolo privatnim zrakoplovima, čemu onda služi Vrag? I sve dok to rade izgovarajući Sveto pismo, kakav ih Bog ne bi ubio na licu mjesta?
Zašto bi vam uopće trebala sotonistička religija, u ovakvom trenutku? Kako bi ikakav sotonistički propovjednik ikada mogao nadmašiti ovu đavolsku klasu?
Neki istraživači će vam reći da ne postoji nešto poput "sotonizma", per se, u smislu formalne i centralizirane religije. Ili će barem tvrditi kako ono što danas vidimo nije Pravi Sotonistički Škot. Poput svih tih neo-druida i Odin-Oglera, oni su samo najnoviji val antikršćanskih trolova, koji se igraju prerušavanja. Nema se što vidjeti ovdje, ljudi. Samo naprijed.
Ova tvrdnja se na prvi pogled čini točnom, budući su dotične skupine obično prepune običnih ateista u ženskoj odjeći i vođa koji parazitiraju kršćansku simboliku radi zabave i profita. Doista, mnogi današnji mainstream sotonistički tržišni izrazi čine se prilagođenima generaciji koju definira sarkastičan slacktivizam i ironija. Ciljana demografska skupina su, manje-više, isti ljudi koji bi kupili majicu sa likom Che Guevare po visokoj cijeni.
Čak niti inverziju Božjeg znaka saveza prosječni sudionik parade ponosa ili "saveznik" vjerojatno ne shvaća ozbiljno, a većina njih vjerojatno nije niti svjesna svetogrdne namjere koja stoji iza umjetne duge. Baš kao što njihovi gospodari dotjeruju djecu holivudskom propagandom i pričama o drag queenicama, oni su sami bili dotjerivani kao djeca, a dio tog procesa dotjerivanja bio je osmišljen kako bi im onemogućio kritičko razmišljanje.
Kao rezultat toga, postaju "feminizirani", ne samo u svojim afektima i seksualnim navikama, već i u svojim glatko ispražnjenim umovima, koji su pretvoreni u čiste posude, u koje se svaka nečuvena laž može uliti i internalizirati kao istina. Zato se jučerašnja "istina" može lako odbaciti ili zamijeniti svojom suprotnošću. Sotonistički NPC-ovi nisu toliko licemjeri koliko su hilici: prazne posude, prikladne za nošenje i prenošenje memetičkih naredbi.
Čini se kao da je Đavolji najnoviji suludi plan stvaranje umrežene vojske takvih programabilnih zombija, koji će provoditi njegove perverzne rituale i podržavati njegove zle planove, bez ikakve svijesti o bilo kakvom skrivenom motivu ili glavnom planu. Iz njihove perspektive: oni se samo zabavljaju i nabijaju na nogu!
I tako, iako se roba "Gay for Soton" na površini čini kao velika inovacija, pogledajte pobliže i vidjeti ćete kako je to zapravo samo mala izmjena u zastarjeloj prodajnoj prezentaciji. U nekim svojim aspektima podsjeća na onu vrstu pop-sotonizma, koji je u 70-ima i 80-ima prožeo hard rock i heavy metal. Glavna razlika je u tome što su u to vrijeme djeca još uvijek žudjela biti "odrasli".
Za njih je odrasla dob jednostavno značila biti i dalje djecom sa povećanom autonomijom i sposobnošću djelovanja. Željeli su ostati vani cijelu noć, stvarati glasnu buku, piti, pušiti i seksati se do mile volje. Metalni Sotona je u osnovi bio figura pobune protiv mame, tate i ujaka Sama, zaobilazeći sva njihova naizgled proizvoljna pravila. Željeli su sva prava bez ikakvih odgovornosti, samo slatkiše i bez špinata. Također su osjećali moć u samim simbolima, čak i ako je to bila samo društvena moć provokacije. Bilo je tu i više od toga, ali vjerojatno su bili previše nadrogirani kako bi primijetili. Neki demoni mogu se zauvijek skrivati u oblaku dima.
Siguran sam da su neki od njih otišli korak dalje i pokušali poslovati sa stvarnim agentima. Ali, također bi se kladio da su oni do kojih su došli bili, u najboljem slučaju, niskopozicionirani sluge, previše nesposobni da bi ostali kamuflirani. Čak bi vam bilo oprošteno pomisliti da demoni, koji su se pojavili na utakmici bez kostima, potajno igraju za domaći tim.
OTOH: Hanlonova britva.
Od tada je stari model seksa, droge i rock 'n' rolla Teen Rebel, ustupio mjesto agresivnom slučaju sindroma Petra Pana. U nekom trenutku, nakon prijelaza tisućljeća, novi borbeni poklič mladih preokrenuo se iz "Sloboda!" u "Sigurni prostori!". Budući su veliki dijelovi američkog gospodarstva bili u ropstvu tržišta mladih od 1950-ih, to je pokrenulo niz prilagodbi, kako bi se prilagodilo novoj potražnji.
U glazbenoj industriji: promjena je, na kraju, rezultirala "sotonističkim" izvođačima koji su bili još kičastiji i neugodniji od Ozzieja Osbournea ili Slayera, ali gotovo bez kazališne "tame", koju je ponudila hardcore metal scena. Dok su se najzloglasniji rockovski edgelordovi igrali sa dijaboličnim sigilima i grotesknim hororom, najnovija serija Sotonovih balada izgledala je i zvučala kao jutarnji crtići za Saturnov dan.
Sam Smith se na dodjeli Grammyja pretjerano ponaša, sa nekom vrstom rituala koji je posebno osmišljen da razljuti Teda Cruza.
Primjer: Na dodjeli Grammyja 2023. godine, kantautori Sam Smith i Kim Petras izazvali su malu pomutnju scenskim nastupom koji je, pretpostavljam, nalikovao na ono što izgledaju i zvuče bezvezni, klišeizirani Off-Broadway mjuzikli, na bilo kojoj razini mučenja Čistilišta na Broadwayu. Smith i Petras izveli su svoj hit broj 1, "Unholy", sa puno crvene odjeće, vatre i vrste truba kakve možete pronaći u Party Cityju. David Harris, magistar Crkve Sotone, rekao je za TMZ: "Nastup nije bio ništa posebno posebno", napominjući da su mnogi drugi umjetnici koristili istu vrstu ikonografije.
Iako se možemo ne slagati oko kvalitete izvedbe, većina gledatelja složila bi se da nije bilo ništa neobično skandalozno u vezi sa ovim nastupom - osim ako niste republikanac. Senator Ted Cruz je odmah nazvao njihov nastup „zlim“, dok su zastupnice u Kongresu, Lauren Boebert i Marjorie Taylor Greene, iskoristile dodjelu Grammyja kako bi povezale sotonizam sa pobačajem i širile anticijepljene teorije zavjere.
Donekle se slažem sa dijelom kako tu nema "ništa posebno". Pogledajmo neke od ovih đavolskih stihova, hoćemo li?
"Mama ne zna da se tata uzbuđuje
U autoservisu, radi nešto nesveto,
On se naslonio dok joj se to spušta, ona to pucka
Da, polako ga je spustila."
Odlično guglanje, muglanje, to je užasno.
Jednostavno je jadno. Čuo sam prljave limerike sa puno više umjetničke dubine (i koji puno bolje zvuče). U doba automatiziranog slopa, postalo je klišej reći: "Umjetna inteligencija je mogla napisati bolju pjesmu". Ali, u ovom slučaju, zvuči točno.
Same riječi zasigurno ne šokiraju, ništa više nego što su to učinile slike Smithovog Spirit Halloween plesnog partyja. Sotonističke lutke Hollywooda i glazbene industrije očito ostaju bez načina kako nas šokirati, posebno na marginama naših tradicionalnih emitiranih medija. Isto vrijedi i za godišnje pseudo-Sotonsko kazalište bizarnog, koje je danas postalo Super Bowl Halftime Show.
Zamišljam da bi se astečki vjernici gadno nasmijali ovakvom tzv. "ritualu".
Gdje je hrpa obezglavljenih leševa? Srce koje još uvijek kuca, svježe izrezano iz prsa? Varivo od kipućeg ljudskog mesa?
Tvoj 'bog' mi zvuči prilično lažno i gej.
Smithova je izvedba bila pitoma, čak i prema standardima emitiranih medija. Npr. nije bilo traga ugrizu ili izloženog namigivanja, sakaćenja ili neke druge perverzije. Vjerojatno bi mogli pronaći nešto tisuću puta opscenije pretraživanjem Pornhuba, i to u samo trideset sekundi. Ali, poput bijele verzije brojanja udara, 'cilj vjerojatno nije bio šokirati, već otvoreno se narugati: "Pogledajte sa čim se možemo izvući, vi jadni Christcucksi! Hardy har-har".
Isto je bilo i na Rhianninoj predstavi na poluvremenu Super Bowla, ili na ceremoniji otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara u Parizu. Jesu li to bili rituali? Da, naravno. Ali, Aztec ima pravo; kada obožavate boga Proždirućeg Zmaja, svaki ritual je večera, uz kazalište. Uz predstavu se očekuje i obrok.
Moj kratak odgovor: neka se jela kuhaju dulje od drugih.
Recite što hoćete o Travisu Scottu, ali čovjek zna kako izvesti sotonistički ritual.
TMZ-ov pisac scenarija također ipak smatra kak bi se "većina gledatelja" složila sa nedostatkom skandala. Sumnjam da je i ova teorija točna; ako ste bili jedna od 12,4 milijuna duša koje su te godine gledale dodjelu Grammyja, vjerojatno ste već bili pripremljeni da ili uživate ili zahrčete. Zapravo, maska se samo malo spušta frazom: "[Republikanci] su iskoristili Grammyje kako bi povezali sotonizam sa pobačajem i širili zavjere protiv cijepljenja". Ovo je zanimljiv način da se to kaže. Također vam može dati trag o tome gdje su se sve te "nestale žrtve" skrivale naočigled.
Ali, tvrdnji i dalje nedostaje unutarnja koherentnost. Uostalom, jasno je: pisac i pretpostavljena publika emisije su svi pro-pobačaj i pro-cijepljenje. Pa, zašto bi povezivanje tih mišljenja i praksi sa "Sotonom" onda bio problem? Jesu li oni također protiv Sotone? Ali, ako jesu, zašto ih onda sotonistička tema serije nije uznemirila? A ako ne vjeruju u Sotonu, zašto je onda išta od ovoga važno?
Dobrodošli u Kult proturječja. Crkva ništa nema smisla.
Ali, dobrodošli i u Hram dosade. Ništa od onoga što su učinili nije bilo novo, niti inovativno, a gledao sam sam horor filmove (PG-13 dozvole) sa više uznemirujućim vizualima. Čak se i njihove igre pogađanja zamjenice čine izigranima; Sam Smith je očito "nebinarni" (što god to značilo), dok je Kim Petras samo još jedan dobrovoljni eunuh u suknji.
Ta stara šala?
"Uništiti, izgraditi, iščupati i naseliti je tvoje, Inanna.
Pretvoriti muškarca u ženu i ženu u muškarca je tvoje, Inanna."
(iz "Himne Inanni", Visoka svećenica Enheduanna, 2285.-2250. pr. Kr.)
Poanta je u tome: Ovdje nema ništa novoga. Više podsjeća na Screwtapeovu opomenu svojim diplomcima, koji bi ponudili bljutavija iskušenja, u zamjenu za povećani broj duša. Kvantiteta iznad kvalitete. No, u ovom slučaju kvaliteta je toliko niska da čak niti službena, od poreza oslobođena Crkva Sotone™, nije bila impresionirana.
"David Harris, magistar Crkve Sotone, kaže za TMZ... Samov i Kimin nastup bio je "u redu" i "nije tu bilo ništa posebno".
Harris, koji je prilično visoko pozicioniran u Crkvi Sotone (nešto poput kardinala), kaže da su slike evocirane u Samovom i Kiminom nastupu slične onome što su ljudi već vidjeli od drugih umjetnika - crvena odjeća, vatra i vražji rogovi - i da je sve to sada nekako prošlost.
Naravno, političari poput senatora Teda Cruza, kongresnica Marjorie Taylor Greene i Lauren Boebert, imali su potpuno drugačije zaključke... dok su se bunili protiv nastupa na večeri dodjele Grammyja, nazivajući ga zlim.
MTG i Boebertovi anti-Sam/Kim tweetovi spominjali su Sotonistički hram - drugačiju skupinu od Crkve Sotone - ali, Harris uzvraća u ime svih sotonista, govoreći nam... "Tužno je kada političari na nacionalnoj sceni koriste nečiju religiju kao argument".
Ironično, kaže da su Cruz, MTG i Boebert, hrpa "nježnih pahuljica".
Ostavljajući političke prepirke na stranu, Crkva Sotone kaže da je glazbeni spot Lil Nas X, za pjesmu "Montero", zapravo bio puno proaktivniji od svega što su Sam ili Kim učinili, barem u sotonističkom smislu.
Za neupućene... Sotonisti zapravo ne štuju Sotonu, niti vjeruju u Boga, niti Vraga. Protive se svemu nadnaravnom i svakoj duhovnosti, i bez vjerovanja u zagrobni život, sotonisti naglašavaju biti svoje pravo ja, osobna postignuća i živjeti život punim plućima... sa jednim od ključnih načela da su pojedinci njihovi vlastiti bogovi."
"Uzvraćam u ime svih sotonista", piše autor, očito također nesotonistički materijalisti, koji se protive duhovnosti, općenito. Ne znam parafrazira li ova tvrdnja sugovornika ili je autorova vlastita izmišljotina, no zaradila je bodove za oholost.
Ova je tvrdnja očito pogrešna (ili je možda samo još jedna velika greška). Čak je i zloglasni raskol Harrisove vlastite crkve se raspuknuo uzduž pukotine duhovnog vjerovanja, a raskolnici su se probijali prema doslovnom postojanju Vraga.
Ali, čak i prije nego što se osnivač crkve Sotone, Anton LaVey, zabavljao na sceni južne Kalifornije sa svojim prijateljem iz psy-op, Michaelom Aquinom, postojao je niz duhovnih sotonista koji su duboko ukorijenjeni u tajnim sektorima moći Zapada. Ova skupina likova jest mnogo veća i proteže se mnogo dalje nego mogu pokriti u jednom tekstu. Za sada, mislim da je dio teze pokriven.
Ipak, i koliko ja mogu reći, ovi odavno preminuli crkveni vođe bili su svi pravi vjernici, ne fejk, niti gej.
Gej žaba je očito skuhana, dok je fejk začinu trebalo malo više krčkanja.
BY: Mark Bisone; studeni 2023./studeni 2025.
Add comment
Comments