Pri čitanju Biblije općenito, pa tako i kod iščitavanja Božjih imena, trebalo bi se uvijek imati dvije bitne činjenice:

1. Izraelci biblijskog vremena nisu se služili diskurzivnim mišljenjem (kakvo je prisutno u grčkoj filozofiji), tj. nisu “filozofirali”; 
2. Izraelci su razmišljali konkretno, pojedinačno, i u slikama, jer nisu bili sposobni za opće i apstraktno razmišljanje. 

Biblijski odgovor na pitanje: "Tko je uopće Bog?”, najjasnije se može iščitati iz samog značenja imena koje se pridjeva Bogu, ili koje Bog objavljuje ljudima.

Ime kod Hebreja (ali, i kod svih drevnih naroda) nije samo neka oznaka osobe, nego je istodobno i objašnjenje uloge koju pojedinac ima na svijetu. Tako bi npr. Lucija, Helena i Jelena, bile one koje donose svjetlo; Marko bi bio onaj koji je posvećen Marsu; Ivana je ona koja je u Jahvinoj milosti; Franjo znači onaj koji pripada francima, tj. slobodnom plemenu, itditd. Promjena imena označi promjenu stanja ili položaja, ili početak novog postojanja (u Bibliji npr. Abram u Abraham, Jakov u Izrael, itd.)

Tako i Božje ime: ono govori o tome tko On jest, ali ujedno i o tome koja je Njegova uloga. 

Mnogima je najpoznatije ime Boga - Jahve, koje se u Starom zavjetu spominje 6700 puta. Ime Jahve (hebr. יהוה – JHVH) govori o Bogu kako je On onaj koji je uvijek prisutan (Onaj koji je tu). Iako se značenje ovog imena najčešće prevodi pojednostavljeno, ali i preapstrahirano, kao npr. "Ja sam onaj koji jest". Zapravo, ime hebr. JHVH nije imenica, nego je glagol i označava radnju (radnju bivanja!). No, ime Jahve nije jedino, a niti je najstarije.

EL (Moćni); Elohim 

Najstariji i najrašireniji naziv za Boga jest El (hebr. אֵל). I to ne samo među Hebrejima, nego na dobrom dijelu drevnog Bliskog istoka.   U svim semitskim jezicima je El bio uobičajeni i opći naziv za (bilo koje) božanstvo, ili (u kanaanskom politeizmu) bilo kojeg boga. Islamski naziv za Boga, Alah, također ima u sebi ovaj korijen “El”, te bi mogao značiti “uzvišeni, moćni”. 

Stari izraelci su to, kratko i jasno, ime pridjenuli svom Bogu, “Bogu otaca” – za njih je On: El nad El-ovima.

“Ja sam Bog (EL), Bog (ELOHE) tvoga oca.” (Post46,3)

Samo značenje imena El jest “moć“, iako ne postoji opće prihvaćeno etimološko tumačenje. Druga tumačenja govore kako bi El značilo “uzvišeni”. Ipak, većina stručnjaka se slaže da El znači “moć”: Bog je onaj koji je strašan i fascinantan – moćan.

“Potresen, (Jakov) uzviknu: »Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja (hebr. bet Elohim), ovo su vrata nebeska!«… mjesto on nazva Betel…” (Post 28, 17.19a)

Kako su jezičari uopće rekonstruirali riječ “El”, te došli do značenja te riječi kao “moć”? Slova koja imamo pred sobom nastala su iz slike, tj. sličica, znanih kao piktografi. Hebrejski jezik, koji spada u kategoriju semitskih jezika, ima svoju dugu povijest, ali ovom današnjem obliku slova - prethode sličice (koje vremenom postaju sve stiliziranije, te se oblikuju u slova kakva i danas poznajemo). Može se detaljnije vidjeti u Kramer: "Historija počinje u Sumeru", str. 244: 

https://www.scribd.com/document/37171061/Historija-Pocinje-u-Sumeru-Samuel-Noah-Kramer

Dakle, svako slovo je “slika” za sebe: Alef predstavlja bikovu glavu, bet predstavlja kuću, dalet štok od vrata, jod ruku, itd.

proto-hebrejsko pismo 

razvoj slova “A” od bikove glave do hebrejskog slova “alef” (prvi red) i latinskog slova “A” (drugi red)

evolucija slova “A” kroz razdoblje od oko 3000.g.pr.Kr. do oko 100.g.

Sama riječ “el” sastavljena je od dva piktografa, koja označavaju: bikovu glavu i (vjerojatno) pastirski štap. Bik je u starih naroda predstavljao moć, snagu, jakost; dok je pastirski štap označavao vodstvo (uz to i moć rasuđivanja, usmjeravalačko načelo). Doslovni prijevod tih dviju sličica bio bi “moćno vodstvo”.

Ime nam, dakle, odmah odgovara na pitanje kakav je Bog (Bog je moćan) i koja je njegova uloga (da nas vodi).

Brončani bik, Samarija, željezno doba, 12.st.pr.Kr., Israel Museum, Jerusalem (Izraelcima je, koji su se tada tek formirali kao nacija,, moguće, simbolizirao nevidljivog Boga)

Oko 2500.g.pr.Kr., hram Ninhursag, Tell Al-Ubaid, južna Mezopotamija, današnji Irak (The British Museum, London)

https://en.wikipedia.org/wiki/Sacred_bull

Ljudi Starog zavjeta nisu živjeli kulturološki izolirano od susjednih naroda. Pokušaj izoliranja od susjednih religija i kulture jest bio neupitan. No, prirodno je, kao i neizbježno bilo da dolazi do interferencije; ili da stari temelji, na kojima su Hebreji gradili, izbiju na površinu. A kod okolnih naroda je bilo prisutno štovanje Boga kroz simbol bika. Tako da se ta simbolika može vidjeti i u Starom zavjetu: što u imenu “El”, što u dizajnu oltara (vidi ispod): 

Lijevo: egipatski sveti bik Apis. Sredina: bikova glava, riton, Knosos, Kreta, oko 1600.-1450. g.pr.Kr. Desno: bikova glava od zlata i lapis lazulia, Sumer, 3500. g.pr.Kr.

EL u kamenu

Među Deset Božjih zapovijedi danih Mojsiju stoji zabrana prikazivanja Boga u bilo kakvom obliku: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se, niti im služi." (Pnz 5, 8). Zato među arheološkim iskopinama nećemo naći kipiće ili statue kipove hebrejskog Boga. No, izrada oltara nije bila zabranjena, dapače, i  upravo na starozavjetnim oltarima možemo vidjeti rogove, koji upućuju na simboliku bika, koji predstavlja moć, tj. Boga.

To je El u kamenu.

Izraelitski rogati oltar iz 9./8.st.pr.Kr., Beersheba, J. Izrael

Više o arheološkim iskopinama oltara sa rogovima, na području Izraela: https://www.biblewalks.com/shilohaltars/

Posvetni rogovi (svetog bika), Kreta oko 1600.g.pr.Kr., Minojska civilizacija

Sličnost između stiliziranih rogova izraelskih oltara i “posvetnih rogova” otoka Krete je neupitna:

                      Starozavjetni oltar sa četiri roga                                                                                  Minojski posvećeni rogovi 

EL Šadai - Bog Vrhunaca(?)

“Kada je Abramu bilo devedeset i devet godina, ukaza mu se Jahve pa mu reče: »Ja sam El Šadaj – Bog svesilni. Mojim hodi putem i neporočan budi.”  (Post 17,1)

U Starom zavjetu, uz izraz “El”, susrećemo koji put i izraz šadai. 

Komentar Jeruzalemske Biblije na Postanak 17,1 (b) nam kaže kako je to: “drevno Božje ime, iz doba praotaca (28,3; 35,11; 43,14; 48,3; 49,25), koje posebno zadržava svećenička predaja (usp. Izl. 6,3), a rijetko je izvan Petoknjižja, osim u Jobu. Uobičajeni prijevod “Svesilni”, “Svemogući” - nije ispravan. Značenje nije sigurno; predlagano je “Bog planine”, prema akadskom 'šadu'; bilo bi bolje “Bog stepe”, prema hebrejskom 'sadeh', kao i prema jednom drugom smislu iste akadske riječi. Taj su naziv za Boga bili donijeli praoci iz Gornje Mezopotamije.”

Stari narodi su vjerovali da bogovi stanuju negdje na gori ili visokoj planini, a među te stare narode spadaju i stari Hebreji, npr. Izaija 14,13; Psalami 48,3. Stoga prijevod “Bog planine” odgovara tom vjerskom kontekstu, a “Bog stepe” odgovara geografskom kontekstu područja u kojem su hebreji živjeli, kao i njihovom nomadskom načinu života.

Mezopotamski zigurati, kao i egipatske piramide, zapravo su bile umjetne planine, planine izgrađene ljudskim rukama, na i u kojima bogovi, božanstvo prebiva. Prema Herodotu je na vrhu svakog zigurata bilo svetište, no niti jedno do danas nije sačuvano...

Veliki zigurat u Uru, umjetna “planina” posvećena bogu mjeseca, tj. Sinu, glavnom bogu grada Ura, čije je gl.svetište na samom vrhu

Mojsije, predstavnik El Šadaja, na brdu Sinaj; Jean Léon Gérôme 

Kao što je već rečeno: “El Šadaj” je drevno Božje ime iz vremena praotaca, iz pra-pravremena, i to se ime najčešće spominje u knjizi o Jobu. Pripovijest iz te knjige je, također, iz pra-vremena (Ez 14,14.20). Sama je ova knjiga napisana negdje u 05.st.pr.Kr. Tamo se "El Šadaj”, tj. samo “Šadaj” (שַׁדַּ֣י), spominje čak 15 puta, više nego u svim drugim knjigama zajedno!

^“Svesilni (hebr. Šadai) će postat’ tvoje suho zlato,
on će biti tvoje gomile srebrene.
Da, Svesilni (hebr. Šadai) biti će tvoje radovanje,
i lice ćeš k Bogu (hebr. Eloha)dizati slobodno.”  (Job 22,25-26)

Brdo Sinaj, El Greco; planine kao simbol Božje prisutnosti

Osim El-šaddai, susrećemo i neke druge nazive, kojima su biblijski pisci nazivali Boga: El 'Eljon (עליון אֵל) (Post 14,18) – “Najuzvišeniji, Svevišnji” i El ‘Olam (Post 21,33) – “Bog vječni”, itd.

Tu podiže žrtvenik i nazva ga »El, Bog Izraelov (אל אלהי ישראל: El Elohe Israel)«. (Post 33,20)

Ti različiti nazivi potječu iz kanaanske religije: El Eljon se štovao u Jeruzalemu, El Olam se štovao u Beer-Šebi. No, kada su Izraelci došli u Kanaan i susreli se sa tim mjesnim bogovima, vrlo su ih lako prihvaćali, ali su oni pod tim nazivom još uvijek štovali svoga vlastitog Boga, “Boga otaca”. Oni nisu vidjeli nikakve razlike između svog Boga i Boga kojega su Kanaanci štovali, pod raznim imenima i na raznim mjestima.

Bože (hebr.: EL)! Bože (hebr.: ELOHE) životnog duha (hebr.: ha-ruhot) u svakome tijelu!  (Brojevi 16, 22)

Mezopotamski bogovi redovito su prikazivani sa krunom od rogova, koja govori o njihovoj nadnaravnoj moći (c. 2130.g.pr.Kr., hram Ningirsu, J. Mezopotamija, današnji Irak. Izvor: https://www.worldhistory.org/image/2452/foundation-pegs-from-ningirsu-temple-girsu/

Danijel, Rafael, Mihael, Ilija, Natanael, Izrael, itd.....biblijska su imena koja u sebi nose upravo ovaj “el”. Tako Dani+el (דָּנִיֵּאל) znači “El (Bog) je moj sudac”; Rafa+el (רָפָאֵל) znači “El (Bog) je ozdravitelj”; Ilija dolazi od El+ijahu (אֱלִיָּהוּ ), a znači “moj El (Bog) je Jahve”; Natana+el (נְתַנְאֵל) znači “El (Bog) daje/dao je”; Izra+el (יִשְׂרָאֵל) je složenica od “El” + “hrvanje”, te je jedno od tumačenja imena "Onaj koji se hrva/bori s El-om (Bogom)". Knjiga Postanka 32,28 kaže da je Jakov dobio ime nakon hrvanja s Bogom: "Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si."

"Nek’ se ne postide zbog mene koji se u te uzdaju,
Gospode (אדני), Jahve nad vojskama (יהוה צבאות:Jahve Sabaot)!
Neka se ne posrame zbog mene
koji traže tebe, Bože Izraelov (אלהי ישראל:Elohe Israel)!"  (Ps 69,7)

ELohim  

Elohim (hebr.אֱל֫וֹהַּ) je u hebrejskom plural od "El", a odgovara našem pojmu “božanstvo”. Božanstvo se u teološkom smislu odnosi na Božju narav, koja pak obuhvaća različite (Božje) moći: mudrost, sveznanje, sveprisutnost, itd. Premda je izraz Elohim pluralni oblik, kada se pridijeva Izraelovu Bogu, onda ono ima singularno značenje. Tomu je dokaz to što glagol (uz ovaj izraz) uvijek dolazi u singularu, osim u nekoliko odlomaka gdje se opažaju mnogobožački tragovi građe, a koju je biblijski pisac preuzeo od svojih susjeda. Evo primjer: 

"I reče Bog: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična… na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih."  (Post 1,26-27)

U značenju božanske moći, i koja je udružena u jednoj osobi, upotrebljavaju pojam Elohim već u staroj Babiloniji za jednog Boga,  kojega stavljaju iznad svih drugih bogova.  

https://hr.wikipedia.org/wiki/Elohisti%C4%8Dki_dokument

Stari zavjet, a posebno elohistički dokument i predaja, ovaj naziv pridaju Bogu Jahvi, koji u svojoj osobi ispunjava odlike svih bogova. Izrael pod tim pojmom izražava univerzalnost Boga.

“Jer Jahve, Bog vaš (hebr.: ELOHEKEM), Bog (hebr.: ELOHE) je nad bogovima (hebr.: HA-ELOHIM), Gospodar (adone) nad gospodarima (ha-adonim), Bog (ha-EL) velik (ha-gadol), jak (ha-gibor) i strašan (ha-nora)…” (Pnz 10, 17)

(Napomena: glavni izvor za tekst, i dalje. "Središnje teme Starog zavjeta", A. Rebić, KS, Zagreb, 1996.) 

Starozavjetni henoteizam i idolatrija

Henoteizam (grč. ἑνός θεός, henos teos: jedan bog) jest pojam koji se odnosi na štovanje jednog vrhovnog Boga, dok se time ne niječe postojanje drugih (manjih) bogova. Henoteizam se smatra prijelaznom fazom iz politeizma u striktni monoteizam, ili samo jednim oblikom religioznosti, kao srednjeg puta između te dvije krajnosti.

Primjer henoteizma, kao oblika religioznosti, je hinduizam, čiji sveti spisi govore i obraćaju se bogovima kao aspektima jednog Boga, izvora svega (izvor se kod jednih naziva Brahman, kod drugih Vishnu, itd. ). Drugi primjeri henoteizma su zoroastrizam (Ahura Mazda je izvor i stvoritelj) i starogrčka religija, u kojoj je najviši bog Zeus (ili Jupiter, od. grč. jovis pater: otac bogova).

"Zovu ga Indra, Mitra, Varuna, Agni i on je nebesko-krilati Garutman. Onom što je Jedno mudraci daju mnoge nazive." (Rigveda)

Neupitno je da u Starom zavjetu stoji štovanje jednog Boga (kojega se naziva različitim imenima), ali isto tako nailazimo na spominjanje drugih bogova, a čije postojanje se (u starijem razdoblju Židovske povijesti) ne negira (nigdje se nije raspravljalo postoje li ti bogovi ili ne postoje) - samo im se umanjila važnost. Vremenom, tj. nakon 06. stoljeća prije Krista, naglašava se štetnost štovanja istih, odnosno drugih bogova. Jahve, Elohim, izraelski Bog je najviši (Svevišnji) i bolji je po svim kvalitetama od svih drugih bogova (El Elohim: Bog nad bogovima). 

Šamaš (desno),prikazan kako Hammurabiju daje simbole moći. Reljef sa gornjeg dijela stele Hammurabijevog zakonika. 

“Što se tiče pitanja egzistencije drugih bogova, odnosno politeizma u SZ, treba isto tako znati da u SZ nisu, prije vremena Deuteroizaije (VI. st. pr. Kr.), nijekali opstojnost drugih bogova. Naprotiv, opstojnost drugih bogova tolerirala se. Zapravo uopće se nije raspravljalo postoje li ti bogovi ili ne postoje.” ("Središtnje teme Starog zavjeta", A. Rebić, str.44)

Dakle, što je neki tekst kasnije napisan, to je u njemu više zazora i podrugljivosti kojima zasipa idolopoklonike. Pojam idolatrije i zaziranje od iste, tijekom židovske su povijesti postajali sve izraženiji.

Akadski cilindrični pečat; prikazuje boginju Ištar (desno) kako dominira lavom, kao simbolom kraljevske moći, lijeva ženska figura iskazuje poštovanje/naklonost, c. 2334-2154 g.pr.Kr.

Stari ljudi su se manje bavili teološkim pitanjima (kao što je prava ideja boga), a više pitanjima religijske prakse, kao što su: obred i žrtva, slike i hramovi, propisi i zabrane. Monoteizam se (iz perspektive kulturologije, antropologije i povijesti religija) pojavio kao kontra religija, kao reakcija nezadovoljstva na postojeću tradiciju (politeizam i ikonolatriju).

Čitajući starozavjetne tekstove - biblijska egzegeza uviđa različita shvaćanja Boga koja se mijenjaju tijekom vremena, i to najviše od oko 1800. godine prije Krista - nadalje. Sve to polazi od uskog shvaćanja pristranosti (bog isključivo voli samo Abrahamove potomke) i ratničko-plemenskog Boga (koji je okružen drugim i slabijim bogovima), te završava shvaćanjem univerzalnog Boga ljubavi i milosrđa (koji nije okružen drugim bogovima). Bogove se ovdje shvaća kao proizvod ljudske mašte, ljudske projekcije.

"Slika Boga narodnih plemena – Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva – mijenjala se u sinajskoj predaji sklapanjem Saveza, te tu Bog postaje Bog naroda. Na tom prvom stupnju spoznaje susrećemo Boga ratnika koji vojuje za Izrael, a protiv drugih naroda, koji ugrožavaju egzistenciju Izraela. (…) Slika Boga s vremenom postaje drugčija…" (B. Lujić, "Starozavjetni proroci", 2010.)

Biblija na taj način podastire prikaz razvoja religije, koja se kreće od politeizma, preko henoteizma, do monoteizma.

“Tada reče Jošua svemu narodu: »Ovako veli Jahve, Bog Izraelov: ‘Nekoć su oci vaši, Terah, otac Abrahamov i Nahorov, živjeli s onu stranu Rijeke i služili drugim bogovima. Ali, sam ja uzeo oca vašega Abrahama s one strane Rijeke i proveo ga kroza svu zemlju kanaansku…”    (Jš 24,2-3) 

Lijevo: bog Marduk na zmaju Mušhuššu (detalj sa babilonskog cilindričnog pečata). Desno: Asirski vojnici nose kip boga Hadada. 

Bog nad bogovima (hebr. El elohim), Jahve, govori i zove zemlju od izlaza sunčeva do zalaza. (Ps 50,1)

Jer velik je Jahve, Bog (hebr. El) naš, Kralj veliki nad svim bogovima (hebr. elohim).  (Ps 95,3)

Hvalite Boga nad bogovima (hebr. El elohim): vječna je ljubav njegova!  (Ps 136,2)

Svi štovatelji Gospodnji, blagoslivljajte Boga nad bogovima, hvalite i zahvaljujte, jer vječna je ljubav njegova!  (Dn 3,90)

Tko je kao ti, Jahve među bogovima (hebr. elim), tko kao ti sija u svetosti, u djelima strašan, divan u čudima? (Izl 15,11)

Jer, koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Jahve, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?  (Pnz 4,7)

Jer Jahve, Bog vaš, Bog je nad bogovima, Gospodar nad gospodarima, Bog velik, jak i strašan, koji nije pristran i ne dâ se podmititi.     (Pnz 10,17)

“Bog, Bog Jahve, Bog nad bogovima, Jahve zna i neka zna Izrael…”  (Jš 22,22)

Najčešće spominjanje bogova jest ipak u kontekstu prokletstva, kao posljedice ako će ih Hebreji (Izraelci) štovati. Zabrana štovanja drugih bogova je izrečena u kontekstu Dekaloga (“deset Božjih zapovijedi”): “Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.”  (Izl 20,3-6)

Brončani kipić boga Baala (14.-12.st.pr.Kr.) – pronađen kod Ras Shamra (drevni Ugarit)

Izraelci očito nisu imali problema sa preuzimanjem imena za Boga od drugih naroda, ali jesu imali problema sa shvaćanjem bogova koji se (prema tom shvaćanju) mogu ograničiti u predmetu (idoli, kumiri). To i jest razlog striktnog ikonoklastičnog mentaliteta Izraelaca. Već Tacit, kao i Hekatej i Strabon, pišu o ovoj židovskoj posebnosti:

“Egipćani štuju mnoge životinje i čudovišne slike; Židovi znaju samo jednog Boga i njega samo duhom. One koji proizvode slike o Bogu po uzoru na čovjeka smatraju bezbožnima: najviše i vječno biće za njih je neprikazivo i beskonačno.” 

No, što se tiče ograničenja Boga, Izraelci po svom shvaćanju odlaze samo korak dalje: Bog (Jahve) je ograničen, jer boravi samo unutar “svog” naroda (Izraela), a još “gušće” je prisutan u Hramu u Jeruzalemu (tj. Svetištu nad svetištima). Tek će proroci otići puno šire, jer će objaviti Boga koji boravi u svim narodima.

(Kazne i prokletstva kao posljedica štovanja drugih bogova: Pnz 29,17-25; Pnz 30,17; Pnz 31,16-20; Jš 23,16; Jš 24,15-20; Suci 2,3; Suci 10,13-14; 1 Kr 9,6-9; 1 Kr 16,13; 2 Kr 22,17; 1 Ljet 5,25; 2 Ljet 7,19-22; 2 Ljet 28,23; 34,25; Iz 42,17; Jr 1,16; 5,19; 7,6-9; 13,10; 16,11-13; 19,4; 22,9; 25,6; 32,29; 35,15; 44,3-8; Bar 1,22)

Najpoznatiji primjer idolopoklonstva je klanjanje zlatnom teletu. Zlatno tele je zapravo bik Apis, kojega su kao takvog prepoznali stari autori kao što su Filon, Laktancije, Hijeronim i Jeruzalemski Targum. Izraelcima je to bio bog kojega su poznavali, naspram Mojsijevog nepoznatog Boga, koji se ničim nije dao prikazati. Zakon se narodu uručuje kao kura odvikavanja, da bi im se misli skrenule sa poganstva, i možda tek sekundarno označavaju neke misterije. 

U knjizi Baruha čitamo još neke dodatne seksističke razloge, tj. objašnjenja, zašto (kroz jedan ironično ismijavalački ton), prema Židovskom shvaćanju, to svakako ne mogu biti pravi bogovi: jer im prilaze i prinose žrtve žene, pa i za vrijeme mjesečnice, kao i rodilje, što su Židovi smatrali blasfemičnim.

"Njihovih se žrtava dotiču žene u čišćenju, a i rodilje. Po tom dobro znate: to bogovi nisu – ništa ih se ne bojte! Ta kako biste ih mogli zvati bogovima? Tima srebrnim, zlatnim i drvenim bogovima žrtve prinose žene."  (Bar 6, 27-29)

Vremenom je glavni sinonim za idolopoklonstvo postao – Egipat. Egipat je prema Bibliji utjelovljenje tame i laži, a Izrael utjelovljenje istine i svjetla. No, malo je poznato kako je ta “mržnja” bila obostrana. Neki egipatski tekstovi prikazuju Židove kao nečiste, ateiste, čovjekomrsce, ikonoklaste, vandale, bogohulnike. Uništavanje slika i klanje svetih životinja za ikoničare znače upravo istu prijetnju, kao što je to idoloatrija za anikoničare. Katoličanstvo (zbog usporedbe) nastoji postići srednji put izmedju Egipta i Izraela: ne odbacuje sliku, ali naglašava kako se klanja onome što slika/kip prikazuje, pokušavajući spasiti od klanjanja prikazima (predmetima). Kip/slika je znak. No, definicija kipa/slike kao samog znaka nailazi na problem pred “krvarečim Bogorodicama”, gdje kip/slika više ne reflektiraju/označuju, već su poput utjelovljenja. Stoga je katoličanstvo (iako srednji put),  ipak bliže egipatskoj teologiji.

egipatski bog Ptah (lapis lazuli), c.945–600.pr.Kr. Izvor: https://www.metmuseum.org/art/collection/search/549169

Lokalni Bog, lokalni bogovi

Na bliskom istoku se smatralo kako svaki bog ima svoj grad i zaštitnik je tog grada, ima svoje mjesto štovanja, te svoj određeni način štovanja, iako su neki imali i više od jednog mjesta štovanja, npr. Anu. Prisutnost boga ograničena je na određeni prostor, on nije sveprisutan.

A tako nije niti Jahve. Ideja o sveprisutnosti Boga dolazi u kasnijim vremenima, kroz grčku filozofiju i kršćansku teologiju. Jahve je jedan od bogova koji je izabrao Izraelce, oni su njegovi miljenici, te je on prisutan samo na prostoru gdje boravi njegov narod i traži određeno njihovo štovanje, kako bi bio umiren (2 Kr 17, 24-28).

"Svaki je narod imao likove svojih bogova i postavili bi ih u hramove na uzvišicama, koje su podigli Samarijanci, svaki narod u svojim gradovima u kojima su živjeli. Babilonci načiniše Sukot (sjenicu, zaklon) Benota, Kušani Nergala, Hamaćani Ašimu; Avijci načiniše Nibhaza i Tartaka, a Sefarvajimci spaljivahu svoju djecu na ognju u čast Adrameleka i Anameleka, sefarvajimskih bogova. Oni su štovali i Jahvu…" (2 Kralj 17, 29-32)

Monoteizam i nacionalizam

Ovim ograđivanjem od štovanja drugih bogova, Izrael je gradio svoju sve jaču nacionalnu svijest. Svetost (hebr. KDŠ) za izraelca ne znači moralna savršenost u današnjem smislu, već odvojenost (“kultura enklave”, prema Mary Douglas) od svega što religiozno-kulturološki ne pripada tradiciji njihova naroda. Ovdje nije riječ o istini i neistini, nego samo o negaciji i inverziji: jedna grupa se izdvaja time što izokreće vrijednosti druge, i zabranjuje kontakt s drugima. Izdvajanje i isticanje svoje posebnosti, tj. njihov ekskluzivizam će ostati trn u oku ne-izraelaca sve do današnjih dana, a jedan je od razloga antisemitizma. 

Umjesto zaključka - problem monoteizma

Borba proroka protiv drugih bogova u Izraelu je bila dugotrajna i iscrpljujuća.

"Borba je ponajprije vođena s plemenskim i obiteljskim bogovima, zatim bogovima okolnih naroda, a onda i sa slikom Boga koji je bio zatvoren u okamenjene strukture žrtvenih obreda.“

No, ne pojavljuju li se sa stajališta svake religije drugi kao “pogani”, kao što se sa stajališta svake kulture drugi pojavljuju kao “barbari”? Navodno su antički politeizmi koristili tehniku prevođenja imena bogova, npr. bog sunca lako se mogao izjednačiti sa  bogom sunca druge skupine, itd.

“Po tom prevođenju kulturalna drugost se donekle kompenzirala. Prevođenje je bio pokušaj da se granice, koje se podižu kulturalnim razlikovanima, učine propusnijima...

Politeističke su religije prevladavale etnocentrizam plemenskih religija time što su različite bogove razlikovale prema imenu, liku i funkciji ili “resoru”. Naravno, imena se u različitim kulturama razlikuju jer se razlikuju jezici. Vrlo različiti mogu biti i likovi božanstava te obredi njihova štovanja. Nasuprot tome, u pogledu njihove funkcije postoje velike sličnosti, osobito kad se radi o kozmičkim božanstvima.(…) Na osnovi te funkcionalne ekvivalencije mogla su se prevoditi imena bogova različitih religija.(…) U dvojezičnoj mezopotamiji praksa prevodjenja imena bogova potječe još iz 3. tisućljeća, a tijekom 2. tisućljeća proteže se na mnoge jezike i narode starog Orijenta.(…) Božanstva su bila internacionalna jer su bila kozmička. Različiti su narodi štovali različite bogove, ali nitko nije osporavao zbiljnost tudjih bogova i legitimnost tudjih formi njihova štovanja. Antičkim je religijama pojam neistinite religije bio sasvim stran. Bogove tudjih religija nije se smatralo lažnim ni izmišljenima, nego u mnogim slučajevima vlastitim bogovima pod drugim imenima.” (J. Assman, "Mojsije Egipćanin – dešifriranje traga u pamćenju", Antibarbarus, 2010.)

"Među sumerskim glosarima mogu se naći popisi bogova u dvama ili čak trima jezicima, kao što su emesal (jezik žena, koji se upotrebljavao u književnosti), sumerski i akadski. Najzanimljiviji izvor te vrste je popis anu ša ameli, koji je trostupčan. Prvi stupac sadrži sumerska, drugi akadska imena, a treći tertium comparationis, nadležnost ili funkciju dotičnog božanstva. U kasno brončano doba se ti popisi proširuju i na bogove stranih naroda (amoritska, huritska, elamska i kasitska imena bogova). U formalnom sklapanju ugovora sa  drugim državama mezopotamci su imali običaj da se ugovor zapečati svečanom prisegom, a božanstva pred kojima se prisezalo morala su biti priznata od obiju strana (obično utvrdjeno u obrascu ugovora). Tako se unutar medjunarodnog prava razvila i neka vrsta interkulturalne teologije. Stranost drugih bogova mogla se prevladati kako bi se našla zajednička osnova povezivanja i sporazumjevanja. Imena, ikonografije, obredi, ukratko: kulture se razlikuju, ali bogovi su isti.“

Da Izraelci nisu jedini monoteisti unutar politeističkih kultura dokazuje primjer:

• Ekhatonov/Akhenatenov monoteizam (period Amarne):  https://www.bbc.co.uk/history/ancient/egyptians/akhenaten_01.shtml
• U jednom ramesidskom papirusu se za Apopisa, jedan od kraljeva Hiksa, kaže da nije štovao nikakvog boga ni božicu osim Seta, dakle da je bio monoteist: “A kralj Apopis za gospodara je uzeo Seta. Nije služio ni jednom bogu u cijeloj zemlji osim Setu.” (Papyrus Sallier I,1.2-3 ed. Gardiner, Late egyptian stories, 85; H. Goedicke, The quarrel of Apophis and Seqenenre, San Antonio, 1986.) 

Popis biblijskih zabrana i idolatrije (djelomično): 

   - Izl 34,15-16; Br 25,2; Pnz 4,28; Iz 37,19 (drveni i kameni bogovi);

   - Pnz 6,14; Pnz 7,4; Pnz 8,19; Pnz 11,16; Pnz 11,28; Pnz 12,2 (gdje se traži uništenje svih hramova posvećenih raznim bogovima, brda i drveća);

   - Pnz 12,30-31 (gdje se navodi primjer žrtvovanja vlastite djece određenim božanstvima; Abraham koji je nakanio žrtvovati sina Izaka primjer je takve religioznosti koja je u starim kulturama, primitivnim oblicima religioznosti nadaleko bila prisutna); 

   - Pnz 13,3-14; Pnz 17,3; Pnz 20,18; Pnz 28, 14; Pnz 28,36 i 64, 2 Kr 19,18 (kameni i drveni bogovi, kazna);

   - Bar 6, 3-72 (opis odnosa prema “srebrnim, zlatnim i drvenim bogovima“, tj. kumirima); 

   - Pnz 32, 17 (bogovi se nazivaju “demonima” (hebr. šedim) 2x u SZ);

   - Suci 2,12-19; 3,6; 10,6; 1 Sam 8,8; Jr 5,7; 7,16-20; 11,10;  (primjer gdje izraelci štuju i druge bogove osim Jahvea);

   - 1 Kralj 11,2-8 (Salomon štuje mnoge bogove i podiže im svetišta); 

   - 2 Ljet 28,22-25 (Ahaz se okreće aramejskim bogovima); 

   - 2 Kr 5,17 (odricanje od politeizma, prianjanje uz monoteizam); 

   - 2 Kr 17, 24-41 (o samarijancima koji su tipični primjer henoteista – štovali su bogove prema starim običajima, a među njima i Jahvu; samarijanci u Novom zavjetu predstavljaju primjer krivovjerstva i “ludosti”); 

   - 2 Kr 18,33-35; 19,12; Iz 37,12; Iz 41,23; Iz 45,14; Jr 2,11.28; 10,11; 11,12;   (nemoć bogova); 

   - 2 Ljet 13,8-9 (bogovi u obliku zlatne teladi);

   - Mudr 13,2 (pobožanstvenjenje prirodnih sila: oganj, zvijezde, zrak, planete); 

   - Mudr 13,3-5 (čovjek preko stvorenog treba razmišljati o Nestvorenom, tj. ljepote prirode ga trebaju voditi do Izvora, one su poput stepenica prema Najvišem; čovjek se ne smije zadržavati na njima ako želi doći do Tvorca ljepote: “morali su spoznati koliko ih tek nadmašuje njihov gospodar jer ih je stvorio sam Tvorac ljepote. Ako ih je i zadivila njihova sila i snaga, morali su iz toga zaključiti koliko je tek silniji njihov stvoritelj. Jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu.”); 

   - 2 Ljet 32, 9-19 (asirski kralj Sanherib Jahvu uspoređuje s drugim bogovima, kao nemoćnog); 

   - Dn 2,47 (kralj Nabukodonozor slavi Jahvu kao Boga nad bogovima); 

   - Izl 18,11 (Jitro, midjanski svećenik, priznaje Jahvu kao najvećeg od svih bogova);

   - Ps 82,6 (bogovima se nazivaju i ljudi);

   - Jr 19,13 (vojska nebeska – planete kao bogovi koje se štuje);

   - Hoš 3,1 (odlazak drugim bogovima uspoređen s bludništvom; unatoč tome Jahve i dalje ljubi svoju “ženu”, tj. izraelce);

   - Jr 16,20 (Ta stvara li čovjek sam sebi bogove, to nikako nisu bogovi). 

Hvala na čitanju.