ROG

lat. Cornu, od pie. *ḱorhu, *ḱr̥h-no-,  *ḱerh– (“rog”).

Srodno engleskoj riječi horn, hirn; starogrčki κρᾱνίον (krāníon, “lubanja”), κέρας (kéras, “rog”); sanskrit शृङ्ग (śṛṅgá, “rog”). od *ḱerh– dolazi i cerebrum (“mozak”), te cervus (“jelen”).

*ḱer- (ḱerh₁-, ḱreh₁-): rasti

hebr. KEREN (קֶרֶן)

1. rog
2. zraka
3. ugao
4. puhački instrument
5. keratin (u biokemiji)

Rog je u Bibliji simbol snage. Često se spominje i doslovno, kao dio žrtvenika (oltara):

“Načini žrtvenik (…). Na njegova četiri ugla načini rogove. Neka mu rogovi budu u jednome komadu s njim.” (Izl 27,1-2)

^“Uzmi junčeve krvi i svojim je prstom stavi narogove (hebr. karnot) žrtvenika.” (Izl 29, 12)

(Još: Izl 37,25; Lev 4,7.18.25.30.34; Lev 8,15; Lev 9,9; Lev 16,18; 1 Kralj 1,50; 2,20; )

Digitalna rekonstrukcija Biblijskih oltara koji su najčešće rađeni s četiri roga na uglovima

Rekonstrukcija oltara s četiri roga, Levant (takav i slični su rađeni između 1200-500.g.pr.Kr.)

Izraelitski rogati oltar iz 9./8.st.pr.Kr., Beersheba, J. Izrael

Glineni oltar s četiri roga, Tel Rehov, Izrael, 10./9.st.pr.Kr.

Ipak, najčešće se spominje u prenesenom smislu:

"U onaj ću dan učiniti da izraste rog (hebr. keren) domu Izraelovu, a tebi ću usta otvoriti među njima. I znat će da sam ja Jahve.“ 

"Neprijatelj likuje zbog tebe, tvoj protivnik rog (hebr. keren) svoj podiže.“ (Tuž 2,17b)

“Moabu jerog(hebr. keren) odbijen, ruka mu je slomljena.” (Jer 48,25)

“K’o prvenac bika on je veličanstven, rozi su mu rogovi bivolji, njima on nabada narode sve do krajeva zemaljskih."  (Pnz 33,17)

"Ustani! Ovrši žito, Kćeri sionska, jer ti pravim gvozden rog (hebr. karnek) i mjedena kopita. I satrt ćeš mnoge narode; zavjetovat ćeš Jahvi blago njihovo i bogatstvo njihovo Gospodaru sve zemlje." (Mih 4,13)

"Zapjevat ću svojemu dragome, pjesmu svog ljubljenog njegovu vinogradu. Moj je dragi imao vinograd na brežuljku(hebr. keren) rodnome."  (Iz 5,1)

Dinka pleme

U Psalmima, rog simbolizira snagu Boga, koji je najjača obrana onima što ga zazivaju:

“Rog (hebr. karni) si mi digao k’o u bivola, pomazao me uljem prečistim.” (Ps 92,11)

“Učinit ću da ondje za Davida rog (hebr. keren) izraste, pripravit ću svjetiljku za svog pomazanika." (Ps 132,17)

“...on podiže snagu (hebr. keren) svom narodu, on proslavlja svete svoje…" (Ps 148, 14)

“Jer ti si ures moći njegove, po tvojoj milosti raste snaga naša” (točnije: rog naš, hebr. karnenu)  (Ps 89,18)

“…njegovo će se čelo (hebr. karnov) slavno uzdići.”  (Ps 112,10)

“Vjernost moja i dobrota bit će s njime i u mome imenu rast će mu snaga.” (hebr. karnov) (Ps 89,25)

Brončani bik, Samarija, željezno doba, 12.st.pr.Kr., Israel Museum, Jerusalem (Izraelcima je, koji su se tada tek formirali kao nacija,, moguće, simbolizirao nevidljivog Boga prema knjizi Izlaska 32)

“Načiniše tele na Horebu,

klanjahu se liku slivenu.

Zamijeniše Slavu svoju

likom bika što proždire travu.”   (Ps 106)

Rog može simbolizirati i oholu, nasrtljivu snagu, koju Bog slama:

“Rogove (hebr. karne) ću polomiti bezbožniku, a pravednik će podići glavu.” (točnije: a pravednik će podići rogove, hebr. karnot, riječ koja se najčešće spominje u kontekstu rogova oltara, npr. Izl 29,12) (Ps 75,5-6)

"Onoga dana kad kaznim Izraela za zločine, kaznit ću i žrtvenike betelske; žrtvenički će se rozi (hebr. karnot) odlomiti i na tlo popadati.“ (Am 3,14)

Michelangelov Mojsije poznat je upravo po rogovima, motivu koji je nastao na temelju teksta Vulgate (Biblije na latinskom), u kojoj je hebrejska riječ karan (korijena KRN) prevedena kao “rog” (lat. cernuta). Jeruzalemska Biblija, prijevod Šarića i Daničić-Karadžića, keren prevodi riječju “svjetlost”:

“Napokon Mojsije siđe sa Sinajskog brda. Silazeći s brda, nosio je u rukama ploče svjedočanstva. Nije ni znao da iz njegova lica, zbog razgovora s Jahvom, izbija svjetlost (hebr. karan; lat: cornuta). Kada su Aron i svi Izraelci vidjeli kako iz Mojsijeva lica izbija svjetlost (hebr. karan; lat: cornutam), ne usudiše se k njemu pristupiti.”  (Izl 34, 29-30)

Septuaginta (grčki prijevod), karan prevodi s “kromatos” (χρώματος), od “kroma", što je boja.

Mojsije s rogovima, iluminirani manuskript, 13.st

Viđenje proroka Zaharije:

„Podigoh oči i vidjeh. I gle: četiriroga. Upitah anđela koji je govorio sa mnom: »Što je ovo?« On mi odgovori: »To surogovi(hebr. ha-keranot) koji su raznijeli Judu, Izraela i Jeruzalem.« Onda mi Jahve pokaza četiri kovača. A ja upitah: »Što su došli ovi raditi?« On mi odgovori: »Ono su rogovikoji su raznijeli Judu te se nitko više ne usuđuje dići glavu; a ovi su došli da ih zastraše i da slome rogove narodima, koji podizahu rogna zemlju Judinu kako bi je raznijeli.“ (Zah 2,1)

Viđenje proroka Daniela:

„Gledah viđenje (…) podigoh oči, i gle: ovan stajaše kraj rijeke. Imaše dva roga: oba roga visoka, no jedan viši nego drugi, a onaj viši narastao poslije. Gledah kako ovan bode na zapad, na sjever i jug. Nijedna mu se životinja ne mogaše oprijeti (…) dok sam promatrao, gle: jarac dolazi sa zapada povrh sve zemlje, ne dodirujući tla; jarac imaše silan rog među očima. Približi se dvorogom ovnu kojega bijah vidio gdje stoji kraj rijeke i potrča na njega u svoj žestini svoje snage. (…) bijesno udari na ovna i slomi mu oba roga, a ovan nije imao snage da mu se opre; obori ga jarac na zemlju i stade ga nogama gaziti; nikoga ne bijaše da spasi ovna. Jarac osili veoma, ali kad osili, veliki se rog slomi, a na njegovu mjestu izrastoše četiri velika roga prema četiri vjetra nebeska. Iz jednoga od njih izbi malen rog, ali taj silno poraste prema jugu i istoku, prema Divoti. On poraste sve do Nebeske vojske, obori na zemlju neke iz Vojske i od zvijezda, pa ih zgazi nogama.“ (Dn 8,2-10)

Bog Danielu tumači simboliku:

„Ovan što si ga vidio – njegova dva roga – to su kraljevi Medije i Perzije. Rutavi jarac jest kralj Grčke; veliki rog među njegovim očima jest prvi kralj; slomljeni rog i četiri roga što izbiše na njegovu mjestu, to su četiri kraljevstva što će izići iz njegova naroda, ali neće imati njegovu moć.“  (Dn 8,20-22)

ROGATO SLOVO – SLOVO “A”

Latinsko/grčko/ćirilično slovo A je sličica koja prikazuje goveđu glavu s rogovima, ali (kroz vrijeme) zaokrenutu za 180 stupnjeva:

Hebrejsko slovo A (alef) piše se: א i doslovno znači “govedo”. U širem smislu označava “moć”, ne samo zbog rogova kao simbola snage, već i zbog same snage životinje. Nastalo je iz istog piktografa kao i latinsko/grčko/ćirilično A, tj. alef je stilizirana rogata glava, čija je numerička vrijednost 1:

Alef, kao rogato/”moćno” slovo, stoji i u najstarijem Biblijskom imenu za Boga “El, Elohim”. El/Bog označava “moćnog”, “moć koja vodi/usmjerava”, ili sama usmjerena moć. Bog kao usmjerena moć jungovskim, psihološkim riječnikom bio bi libido. 

Hebrejsko pismo u svom alfabetu poznaje dva oblika slova “A”. Jedno je navedeno alef, a drugo ajin, no ajin (ע‬) nema značenje moći, već “oka; znanja; izvora”.

ZLATNO “TELE”

Sve dok je Mojsije mogao biti fizičko utjelovljenje Boga, “slika Boga”, ljudi nisu imali potrebu za drugim prikazom; no kad su ljudi vidjeli da “Mojsije dugo ne silazi s brda” (Izl 32,1) i da je pitanje hoće li se uopće vratiti: “Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem…” (Izl 32), oni su odlučili su napraviti “zamjenu”, nešto sigurno i poznato: bika. Da je bik predstavljao Boga jasno je iz retka gdje pisac kaže da se pred bikom napravila “svečanost u čast Jahvi” (Izl 32,5). Narod koji je netom prije “plivao” u moru simbola (u Egiptu) dolazi na “suho”, “sklisko tlo”; nema se za što “uhvatiti”.

Poznata Biblijska scena u kojoj Mojsije u bijesu uništava zlatno govedo (“tele”) kao prikaz Boga, za komparativnu religiju i interkulturalne studije je značajna iz najmanje tri razloga:

1. u Egiptu, Levantu i Mezopotamiji se Bog ili božanstvo često prikazivalo kao govedo (u hinduizmu je taj običaj prisutan i dan danas, npr. štovanje svete krave, ili Nandi bika); 
2. Mojsijevo uništenje takvog prikaza Boga označuje striktni ikonoklazam i žestoku oporbu naspram svih okolnih kultura, jer  na hebrejskom (kadoš) “svet” i “izdvojen” znače jedno te isto, tj. za Židove biti svet znači biti izdvojen od drugih; 
3. Ljudi za Boga traže metaforu, simbol, a ikonoklazam/ikonoklast to odbija iz razloga što postoji opasnost da ljudi metaforu/simbol ne shvate kao metaforu (preneseno značenje). Npr. Islam, Zoroastrizam, Sikhizam (sve striktno monoteistične religije) Boga ne prikazuju na bilo koji vizualan način;
4. Ljudi osjećaju potrebu za simbolom, slikom, prikazom Neprikazivog, potrebu za opipljivošću duhovne stvarnosti, potrebu za materijalizacijom, utjelovljenjem.

 - Bog je kao bik – moćan (metafora/simbol)

 - Bog je bik (doslovni smisao)

Kod okolnih naroda, tj. u drevnoj Mezopotamiji, od 3000.g.pr.Kr. nadalje, rogata kruna (sačinjena od nekoliko pari rogova postavljenih jedan iznad drugoga) bila je osnovni simbol vrhovnog Boga (An/Anu), ili božanstva kao izvora snage.

bakreni protome, Sumer, oko 2500.g.pr.Kr.

Kudurru kamen, skroz na vrhu: mezopotamski bogovi u simboličkoj formi (rogate krune) na oltariću, druga razina: božanstva sa sviralima i životinje, c. 1186–1172. g.pr.Kr.

Prikaz rogatih božanstava sa Bliskog istoka, Cipra i Europe: 1) brončane figure iz Danske, Grevensvaenge; 2) slika s pobjedničke stele iz Naram-Sina, Mezopotamija; 3) Neo-Hetitski prikaz dva čovjeka-bika koji drže krilato sunc;e 4) rogati šljem iz Danske, Visko; 5) pozlaćena kruna s rogovima iz Danske, Bregninge; 6) brončana figura s Cipra, Enkomi; 7) umjetnost na stijeni prikazuje dva ratnika sa šljemovima s rogovima (kasno brončano doba) – Izvor: The Rise of Bronze Age Society: Travels, Transmissions and Transformations, K. Kristiansen

Da je Bog neprikaziv i da se njegovo prikazivanje treba izbjegavati, stoji u Mojsijevu proglasu, tj. “prvoj Božjoj zapovijedi”, koja je kasnije u Katoličanstvu i Pravoslavlju izmijenjena (izbačen joj je dio koji govori o vizualnom prikazu Boga):

“Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.Ne pravi sebi lika (hebr. pesel) ni obličja (hebr. temunah) bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom.Ne klanjaj im se niti im služi.” (Izl 20, 2-5a)

 - hebr. pesel (פֶסֶל): urezana/ugravirana slika (bareljef); hebr. temunah (תִּמוּנָה): forma, oblik (plastika/kiparstvo)

Iluminirani manuskript, Omne Bonum, James le Palmer, 14.st.

Posvetni rogovi (svetog bika), Kreta oko 1600.g.pr.Kr., Minojska civilizacija.

MIT U BIBLIJI (i općenito)

Obično se pod pojmom "mit" smatra neka izmišljena i neistinita priča. Kao što ćemo kasnije u tekstu vidjeti – mit i jest izmišljena priča, ali ne kako bi nasamarila i odvela čovjeka na krivi put, nego baš naprotiv (!) - cilj mu je prenijeti određenu istinu koju se teško može prenijeti na neki drugačiji način, osim kroz priču (prepunu metafore), tj. mit.

“Nije Bog mit, već je mit objava božanskog života u čovjeku.” (C.G. Jung, "Sjećanja, snovi, razmišljanja")

Prenositelju mita nije cilj širiti laži, niti širiti izmišljene priče. Cilj mu je čovjeku pokušati pomoći shvatiti smisao njegovog postojanja, pokušati pružiti odgovor na onaj filozofsko-religiozni “zašto?” 

Mit je filozofija o životu, ali na način slikovnice. Svi znamo da je slikovnica prilagođeni način učenja, nije joj cilj obmanuti. Mogli bi reći da je filozofija stvar za “odrasle”, a mit za “malene”, no izvor i cilj im je isti.

Možemo li govoriti o mitu u Bibliji? Svakako!

Pokojni profesor biblijskih znanosti i orijentalnih jezika, dr. sc. Adalbert Rebić, u knjizi "Središnje teme Staroga zavjeta" (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996.), piše o mitu u Bibliji na mnogo mjesta:

"Biblijski su se pisci služili slikama, usporedbama, parabolama, mitskim elementima." 

"…iznad svega služe se mitskim načinom razmišljanja i govora." 

"…mitološki način razmišljanja je jedini način na koji se um može približiti određenim problemima (npr. nastanak svijeta i čovjeka, narav božanstva, odnos čovjeka prema prirodi i božanstvu,…), a koji su iznad osjećajnog iskustva." 

"Mit je djelatnost ljudskog uma ili ljudske duše, različita i nezavisna od one djelatnosti koja je plod filozofije ili spekulativne misli. Mit je, zapravo, simbolički oblik izražavanja, kao što su to i umjetnost, jezik i znanost. Mit je intuicija, i na neki način je čin vjere." 

"Mit je redovito zaodjenut u pripovjedanje, koje nije niti povijesno, niti ima povijesnu namjeru. Mitski je događaj onaj koji se vječno ponavlja (Mircea Eliade), a ne onaj pojedinačni događaj koji može biti smješten u vremenu i prostoru. Svoju misao o Bogu, o čovjeku i o svijetu, možemo izraziti mitskim, filozofskim i teološkim načinom govora. Možemo o Bogu govoriti pjesnički, možemo ga izraziti u slikama, u kipovima, simbolima…Svaki je od tih načina valjan, ali se jedan od drugoga ipak razlikuju, i vremenski su se razvijali jedan poslije drugoga, kao i jedan iz drugoga. Ne treba ni jednoga prezirati." 

"Cilj mitskog načina izražavanja jest bilo doći do istine, što je cilj i filozofskog i teološkog načina izražavanja.“ 

"Mit i mitski način mišljenja i izražavanja jesu sredstvo, a ne cilj, kao što su i jezik, ili slika, ili kip, ili simbol, sredstvo kojim čovjek prenosi svoje misli drugom čovjeku."

"Stari zavjet služi se mitskim jezikom i slikama (npr.Post 2,21; Post 3,16; Post 6,4; Post 9,12; Iz 11,6-9; Iz 14,12,…). U tim odlomcima slike uzete iz mitologije nisu tek pjesničko uljepšavanje, nego su upotrijebljene kao ozbiljno nastojanje da se riječima izrazi intuicija transcedentne stvarnosti."

Knjigu proroka Jone “ne možemo tumačiti kao opis povijesnih događaja. (…) to je didaktična pripovijest, koja svojim shvaćanjem spasenja dosiže vrhac Staroga zavjeta.” (Jeruzalemska Biblija, Uvod u proroke) 

"Mit nastaje u kulturama u kojima još nije bilo postignuto logičko razmišljanje. On ostaje i dalje najprikladniji oblik za izražavanje one stvarnosti koju nazivamo transcedentnom, stvarnosti koja nadilazi znanstveno promatranje i filozofsku analizu.“ 

Odnos prema mitu kroz povijest, kratki pregled

Mit se sa filozofske strane (Platonizam, Aristotelijanizam, skolastika, renesansa, prosvjetiteljstvo,..) promatrao kao plod imaginacije i emocija, rezerviran za religiozna podučavanja i odgoj djece. Obzirom na logička pravila koja podrazumjevaju premise i precizne argumente, filozofija se nije mogla pouzdati u mitološki jezik koji je prepun metaforike i alegorije, te se od njega distancirala. Za znanstveni duh (utemeljen u filozofiji) mitološke priče su jednostavno neistinite, jer su nemoguće (nemaju veze sa "realnošću"). Nadalje, mitološke priče su svojevrsno infantilno znanje koje oblikuje ne samo dječji um, već i primitivne kulture, koje se užasno sporo (ili nikako) razvijaju.

Pod utjecajem racionalizma mit se sve više smatra nečim ne-znanstvenim, i prema tome neadekvatnim za prijenos bilo kakve istine (bezvrjedan je). Kritika mita protegnula se i na religiozni jezik, te na teologiju. Drugim riječima: religija je samo za zaostale ljude koji ne razmišljaju svojom “glavom” (čitaj: razmišljaju samo jednom polovicom mozga, naivce, zaostale i sl.)

Shvaćanje mita i njegove vrijednosti promjenilo se razvojem humanističkih znanosti, određene koncepcije doživjele su promjenu. Na mit se danas gleda kao na "filozofiju u slici", specifičan instrument (epistemiološko oruđe), kojim se prenosi istina o životu svijetu, Bogu i čovjeku.

  - Znanstveni i mitološki jezik nisu isključivi, nego su komplementarni;

  - Znanstveni jezik: doslovan;

  - Religiozan jezik: metaforičan (zahtjeva vrijeme, promišljanje, povezivanje, kreativnost). 

Sharabha, polu-tigar i polu-ptica je prema Hinduističkoj mitologiji avatar (inkarnacija) boga Shive koji je došao kako bi umirio razjarenog Narasimhu

Al Buraq je mitološko biće u Islamu koje ima tijelo konja, glavu žene i rep pauna. Al Buraq je na leđima nosio proroka Muhameda do sedmog neba

"Sa psihološkim opasnostima, kroz koje su ranije naraštaje vodili simboli i duhovne vježbe iz njihovog mitološkog i religioznog nasljeđa, mi se danas moramo suočiti sami ili u najboljem slučaju tek uz provizornu, improviziranu i često ne baš djelotvornu ispomoć. To je problem nas kao suvremenih “prosvjećenih” osoba, kojima je racionaliziranje dokinulo postojanje svih bogova i vragova." (J. Campbell, "Junak s tisuću lica") 

Biblijski proroci i religiozni performans

Proroci koji se spominju u Bibliji baš i nisu bili proricatelji, već više “propovjednici", čiji je dramaturški izričaj bio jači nego riječi.

Niti jedan prorok svoje “zanimanje” nije odabrao sam, već se svaki osjećao pozvanim, čak štoviše potjeranim od Božjeg Duha, Ruaha, da prenosi Božju Riječ. Prorok je kritičar cijelog društva (od vrha do dolje), uz što ide i govor “na razglas”, kako bi obuhvatio što veću publiku. Razglas, tada, naravno nije postojao, kao niti bilo kakav oblik medija kakav je nama danas poznat,  stoga: kako je, bez medija, prorok mogao "na razglas" poslati svoju poruku? Gdje moć govora završava, mogli bi reći - nastupa moć slike. No, što ako se čovjek nalazi u ikonoklastičnoj kulturi, gdje je slika zabranjena, kao što je bila starozavjetna židovska kultura? Ostaje mu upotrijebiti svoje tijelo kao sliku.

Proroci, u određenim situacijama, kako bi intenzivirali važnost poruke koju prenose, koriste geste, čine određene radnje koje bi trebale privući pozornost. Mogli bi reći kako (na neki način) izvode religiozni umjetnički performans. 

Četiri osnovna elementa umjetničkog performansa, koji su prisutni u proročkim činima, ili gestama, jesu: 1. vrijeme; 2. prostor;  3. izvođačevo tijelo; 4. publika. Performans se može izvesti bilo gdje, u bilo kojem vremenskom rasponu, samostalno ili zajedno sa nekim pojedincem ili grupom. Publika može biti samo promatračem, ali također i sudionikom (svjesno ili nesvijesno).

Lijevo: Mona Hautom; "Still performance", 1985.-1995., crne marte su bile (jesu) simbololm punk pokreta, ali i kao dio uniforme. Desno: Marina Abramović, "Umjetnica je prisutna", ožujak-svibanj 2010., umjetnica protiv same sebe...

Cilj performansa nije zabaviti publiku. Obzirom na to da performans spada u konceptualnu umjetnost, cilj joj je prenijeti određeni koncept, ideju. U proročkim “performansima", ili gestama, ovaj koncept sadrži npr.: upozorenje, pokornost, nadu, ljubav, nevjeru,…, dok je sam scenarist i pokretač – Bog (Jahve).

Evo što o prorocima i proročkim gestama govori hrvatski bibličar, dr. sc. Božidar Mrakovčić: 

"Proroci su, u Starom zavjetu, bili ljudi koje je Bog pozvao da narodu prenesu njegovu poruku. Najčešće su je prenosili riječima, a katkad i proročkim simboličkim gestama.Tako npr. prorok Jeremija razbijanjem glinenog vrča nagoviješta propast naroda i grada Jeruzalema, Jr 19,1-11: 

Ovako mi reče Jahve: "Idi i kupi vrč glineni. Povedi sa sobom nekoliko starješina narodnih i svećeničkih. Pođi u dolinu Ben Hinom, na ulazu Vrata lončarskih. Ondje proglasi riječi koje ću ti kazati. Reci im: 'ujte riječ Jahvinu, kraljevi judejski i stanovnici jeruzalemski. Ovako govori Jahve nad vojskama, Bog Izraelov: ‘Evo dovodim nesreću na ovo mjesto, te će svima koji to čuju u ušima zazujati. Zato što su me ostavili i otuđili ovo mjesto prinoseći kâd tuđim bogovima kojih ne poznavahu oci njihovi ni kraljevi judejski; i zato što su mjesto ovo natopili krvlju nevinih (…) Razbij vrč pred očima svojih pratilaca i reci im: Ovako govori Jahve nad vojskama: ‘Tako ću razbiti ovaj narod i ovaj grad, kao što se razbija sud lončarski, te se više ne da popraviti."

Isti prorok, noseći na sebi volujski jaram poziva kralja i narod neka se pokore babilonskom kralju Nabukodonozoru: 

Ovako mi reče Jahve: "Načini sebi užad i jaram i stavi ga sebi na vrat. Zatim poruči kralju (…) ‘Ovako govori Jahve nad vojskama, Bog Izraelov! Ovako poručite svojim gospodarima: Ja sam snagom svojom svesilnom i rukom ispruženom stvorio zemlju, ljude i životinje na zemlji. I ja to dajem kome hoću. Sada, dakle, sve te zemlje dajem u ruke Nabukodonozoru, kralju babilonskom, sluzi svojemu; dajem mu i poljsko zvijerje da mu služi. I svi će narodi služiti njemu i njegovu sinu, i sinu njegova sina…” (Jr 27,2-7)

Prorok Ezekiel danju pripravlja izgnanički zavežljaj, kako bi navečer, kada se smrkne, sa tim na ramenima izašao iz grada, čime nagoviješta narodu skorašnje izgnanstvo, Ez 12: 

Opet mi dođe riječ Jahvina: "Sine čovječji! Ti boraviš u rodu odmetničkom koji ima oči, a ne vidi, uši ima, a ne čuje, jer su rod odmetnički. Zato, sine čovječji, spremi izgnanički zavežljaj i njima na oči obdan se seli: seli se iz svojega mjesta u drugo, ne bi li uvidjeli da su rod odmetnički. Obdan, njima na oči, iznesi zavežljaj, zavežljaj izgnanički, a iziđi obnoć na njihove oči kao što se odlazi u izgnanstvo. Njima na oči prokopaj zid i kroza nj izađi. I njima na oči vrgni zavežljaj na ramena i po mrkloj noći iziđi. Pokrij lice da ne vidiš zemlju, jer te postavih kao znamenje domu Izraelovu!"
Učinih kako mi bijaše zapovjeđeno… (Ez 12,1-7)

Nisu sve proročke riječi i djela nagovještaji kazne. Prorok Jeremija kupuje polje u završnim danima opsada Jeruzalema, kako bi pokazao da postoji nada za budućnost, Jr 32,7-15: 

Dođe mi riječ Jahvina: "Uskoro će doći k tebi Hanamel, sin tvoga strica Šaluma, da ti kaže:Kupi njivu moju u Anatotu (…) Kupih, dakle, tu njivu od stričevića Hanamela iz Anatota (…) Tada pred njima zapovjedim Baruhu: ‘Ovako govori Jahve nad vojskama, Bog Izraelov: Uzmi ove isprave, ovaj kupovni ugovor, zapečaćeni i otvoreni, i stavi ih u glinenu posudu da se zadugo sačuvaju. Jer ovako govori Jahve nad vojskama, Bog Izraelov: "Još će se u ovoj zemlji kupovati i kuće, i njive, i vinogradi!" (Jr 32,6-15)

Neke geste koje Gospodin traži od svojih proroka bile su osobito zahtjevne. Tako npr. prorok Izaija mora tri i pol godine hodati  gol i bos, samo kako bi odvratio Judejce od saveza sa Egipćanima, koji će također goli i bosi otići u asirsko sužanjstvo, Iz 20: 

Prorok Izaija tri i pol godine hoda gol i bos, čime želi reći da će i drugi hodati goli i bosi, ako sklope savez sa Egipćanima

"…u to vrijeme reče Jahve po Izaiji, sinu Amosovu: 'Hajde, skini kostrijet s bokova i obuću izuj s nogu.« On to učini te iđaše gol i bos. Tada reče Jahve: »Kao što je sluga moj Izaija tri godine išao gol i bos kao znak i znamenje Egiptu i Kušu, tako će kralj asirski odvesti sužnje iz Egipta i izgnanike iz Kuša, mlade i stare, gole i bose, otkrivenih zadnjica, sramote Egipta." (Iz 20,2-4)

Još teži zadatak je dobio prorok Jeremija kada mu je Bog zabranio ženidbu i rađanje djece, kako bi tako naznačio tragediju rata, opsade i izgnanstva, a koja će uskoro pogoditi Jeruzalem, i u kojoj će na osobiti način nastradati majke i djeca (Jr 16,1-4). Jeremija je pozvan biti Božja poruka svojim vlastitim životom, i to tako da svojevoljno bude celibatarac, što je tada za jednog židovskog muškarca bilo nečuveno.

I dođe mi riječ Jahvina i reče: "Ne uzimaj sebi žene; i nemaj ni sinova ni kćeri na ovome mjestu. Jer ovako govori Jahve o kćerima i sinovima koji će se roditi na ovome mjestu i o majkama koje će ih rađati i o očevima koji će ih imati u ovoj zemlji: Oni će umrijeti smrću prebolnom, nitko ih neće oplakivati, niti će ih sahraniti. Pretvorit će se u gnoj za oranice, izginut će od mača i gladi, a njihova će trupla biti hrana pticama nebeskim i zvijerima zemaljskim." (Jr 16,1-4)

Hošea simbolički predstavlja Boga, a Gomera nevjerni Izrael (u širem smilu: ne samo Izrael, nego svakog čovjeka koji je u odnosu prema Bogu). Odnos Hošee prema Gomeri govori o odnosu Boga prema Izraelu: Bog je vjeran i ljubi, makar njegova “partnerica” ne 

Nešto slično, ali još gore i sablažnjivije Bog će zatražiti od proroka Hošee:

“Idi, oženi se bludnicom i izrodi djecu bludničku, jer se zemlja bludu odala, odmetnuvši se od Jahve!

I on ode, uze Gomeru, kćer Diblajimovu, koja zače i rodi mu sina.” (Hoš 1,2-3)

Svakom čitatelju se spontano postavlja pitanje: Kako Bog može ovakvo što zahtijevati od proroka? Oženiti bludnicu znači oženiti ženu koja je sklona nevjeri, koja će tako naučiti i djecu za koju muž nikad neće biti siguran jesu li njegova. Takva žena donosi svome mužu samo muku i sramotu. Bog objašnjava Hošei zašto to od njega traži: zato jer je narod Božji (zemlja) iznevjerio Gospodina (…)

(Gomera) mu rađa troje djece, najprije sina, zatim kćer, pa opet sina. Gospodin određuje Hošei koja će imena dati djeci: Jizreel, Nemila i Ne-narod-moj. Radi se o simboličkim imenima koja označavaju očajno stanje u kojem se Izrael nalazi zbog svoje nevjere, i kakva ga kazna čeka.  

U trećem poglavlju Hošeine knjige se nastavlja priča o proroku i njegovoj ženi bludnici. Gospodin ponovno naređuje proroku (ali, preljubništvo, u ovom religioznom performansu, predstavlja ljudski i nevjernički odnos prema Bogu): 

“Idi opet, ljubi ženu koja drugog ljubi i čini preljub, kao što Jahve ljubi djecu Izraelovu, dok se oni k drugim bogovima okreću i žude za kolačima od grožđa” 

Ovaj drugi Božji zahtjev je još teži od prvoga. Premda ga je Gomer prevarila i otišla s drugim, prorok joj treba oprostiti i ponovno je uzeti k sebi. Zašto? Kako bi time pokazao kakva je Božja ljubav prema narodu. Premda narod štuje tuđe bogove, što je jednako preljubu - Gospodin mu je spreman oprostiti i opet s njime ući u saveznički odnos.

Prorok ponovno sluša, odlazi i kupuje svoju ženu, plaća za nju kao što je po tadašnjem običaju zaručnik plaćao za zaručnicu (Hoš 3,2). Period zaručništva upućuje da se radi o novoj ženidbi, koja će biti drukčija od prve. Kako bi se to moglo ostvariti zaručništvo biva produljeno. Zaručnica će “za mnoge dane” morati biti sama da se nauči biti vjerna, da zaboravi svoje ljubavnike i ponovno se zaželi svoga muža (Hoš 3,3). Slikom ovakvog zaručništva prorok objašnjava smisao izgnanstva izraelskog naroda,  koje će također trajati “mnogo dana”. Zbog svoje nevjere je narod lišen svih onih dobara koja je prije pripisivao Baalu, kako bi se odučio od idolatrije. Nakon katarze izgnanstva, narod će ponovno tražiti i naći svoga Boga, ući s njime u novi savez i uživati blagoslov njegova milosrđa (Hoš 3,4s).

Ova promjena biti će moguća darom pravde, prava, nježnosti, ljubavi i vjernosti, kojim će Gospodin obdariti svoju zaručnicu Izraela (Hoš 2,21S): "Zaručiti ću te sebi dovijeka;..."

Nakon katarze “zaručnica”, tj. narod će ući u novi savez s Bogom i uživati njegov blagoslov: 

"....zaručiti ću te u pravdi i u pravu,

u nježnosti i u ljubavi;

zaručiti ću te sebi u vjernosti
i ti ćeš spoznati Jahvu.

U onaj dan« – riječ je Jahvina –
»odazvat ću se nebesima,
a ona će se zemlji odazvati;
zemlja će se odazvati žitu, moštu i ulju,
a oni će se odazvati Jizreelu.
I posijat ću ga u zemlji,
zamilovat ću Nemilu,
Ne-narodu mom reći ću:
‘Ti si narod moj!’
a on će reći: ‘Bože moj!’" (Hoš 2,21-25)

U ovu kategoriju bizarnih performansa možemo staviti i Božji zahtjev proroku Ezekijelu da napravi nešto poput makete Jeruzalema, zatim da uzme gvozdenu ploču i postavi je kao gvozden bedem između sebe i grada, te da pred ljudima demonstrira kako će grad biti uništen. Zatim treba leći na lijevu stranu i uzeti na sebe grijeh naroda – i ležati tako 190 dana prorokujući propast. Za vrijeme ležanja smije jesti samo određeni kruh, pečen na kravljem izmetu:

Jest ćeš ga onoliko dana koliko budeš ležao na svojoj strani: sto i devedeset dana. Jelo što ćeš ga jesti biti će izmjereno; dvadeset šekela na dan; a jesti ćeš ga u određeno vrijeme. I vodu ćeš piti na mjeru: šestinu hina. Piti ćeš je u određeno vrijeme. A jesti ćeš pogaču od ječma, što ćeš je pred njima ispeći na ljudskim izmetinama.«
I reče: »Tako će sinovi Izraelovi jesti svoj nečisti kruh, među narodima među koje ću ih izagnati.« Ja mu odgovorih: »Jao, Jahve Gospode, gle, moja duša nije okaljana, jer se od djetinjstva još ne okusih ničega uginulog ni rastrganog, niti u moja usta ikada uđe meso nečisto.«  A on će: »Gle, dajem ti kravlju balegu umjesto ljudskih izmetina da na njoj ispečeš kruh!« (Ez 4,9-15)

Sve ove performanse iscenirao je Jahve, no što su o tome mislili sami sudionici? Proroci su se tome, uglavnom, opirali, ali  bezuspješno, jer bi Riječ u njima bila poput rasplamtjelog ognja, i tako bi ih Bog nadjačao i zaveo). Sve to su činili uz prigovor, dok su ostali promatrači, same te činove ismijavali: 

Ti me zavede, o Jahve, i dadoh se zavesti,
nadjačao si me i svladao me.
A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan,
svatko me ismijava.
Jer kad god progovorim, moram vikati,
naviještati moram: »Nasilje! Propast!«
Doista, riječ mi Jahvina postade
na ruglo i podsmijeh povazdan.
I rekoh u sebi: neću više na nj misliti
niti ću govoriti u njegovo ime.
Al’ tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj,
zapretan u kostima mojim:
uzalud se trudih da izdržim,
ne mogoh više. (Jr 20,7-9)

Isus istjeruje trgovce iz hrama

Papa Franjo Isusovo istjerivanje trgovaca iz hrama vidi upravo kao proročki čin, obzirom da Isus stoji na liniji proroka (Pope Francis, “Angelus Address: Jesus Cleanses the Temple of Jerusalem”, Zenit, March 4, 2018.): 

Isus uđe u Hram i izagna sve koji su prodavali i kupovali u Hramu. Mjenjačima isprevrta stolove i prodavačima golubova klupe. Kaže im: »Pisano je: Dom će se moj zvati Dom molitve, a vi od njega činite pećinu razbojničku.« U Hramu mu priđoše slijepi i hromi i on ih ozdravi.

(Mt 21,12-14)

Bogu treba ići božje, caru carevo. (Mt 22,21) Kada mjesto molitve više nalikuje na tržnicu, onda su stvari poremećene. Zdrava religioznost, u takvom kontekstu, teško može cvasti, jer u prvom planu nije (fizičko ili duhovno) zdravlje drugoga, već profit.

I dok se ova scena može tumačiti kao doslovno čišćenje malverzacija religioznih institucija, općenito, neki čišćenje hrama tumače u prenesenom značenju: hram predstavlja čovjeka (usp. Iv 2,21; 1 Kor 6,19), koji se iznutra treba očistiti od trgovačkog odnosa s Bogom (“Ja ću tebi Bože ovo, ako ti meni ono…”), tj. krive predodžbe o Bogu (“Bogu koristi”) kao da je Bog netko tko služi našim, često sebičnim, ciljevima....

Hvala na čitanju. 

Tekstovi napisani uz pomoć "Teološke svaštare": https://filozofskoteoloski.wordpress.com/