Ples sa vragom (2. dio)

"...bračna situacija kakvu sam opisao u "Seksualnoj revoluciji" danas je prihvaćena. Ali, u to vrijeme bila je nečuvena. Freud ju je potpuno odbacio. Bio je jako ljut. I tu je bilo njegovo razočaranje. Umjesto da se razvijem u jednog od njegovih najboljih pristaša, jednog od njegovih najboljih učenika, nekoga tko će dalje prenositi njegovu teoriju, evo me, 'silazim sa grede'. Je li tako?
Ali, nisam. Nisam 'sišao sa grede'."

(Wilhelm Reich: "Reich govori o Freudu", 1954.)

Svijet koji danas nastanjujemo na Zapadu: razorene obitelji, komodificirani seks, epidemijski razmjeri zlostavljanja, tjeskoba, usamljenost - namjeravana je posljedica projekta koji je započeo prije više od stoljeća.

U prvom dijelu smo poratili mračni tijek moderne psihologije do njezina osnivača, Sigmunda Freuda. Ako je naš prvi unos otkrio teološku jezgru psihoanalize, tj. Freudovo nasljeđe i naklonost kabalističkom misticizmu, njegovo preoblikovanje seksualne traume u fantaziju - onda drugi dio mora odgovoriti na pitanje: Što se dogodilo kada su se iste te ideje oslobodile na društvo?

Freud je postavio seksualnost kao središnji fokus čovječanstva, iskorijenio je pritom tisućljeća religijskih i kulturnih ograničenja. Njegovo povlačenje i izuzimanje od logičkih implikacija koje je donijela njegova filozofija, nikako nije moglo zaustaviti silu koju je pokrenuo: tamo gdje je Freud oklijevao, drugi su rado jurnuli u ponor. Ako je seksualna represija bila izvor toliko disfunkcija, kako je Freud pretpostavio, onda sigurno seksualno oslobođenje - potpuno i bezuvjetno - mora biti lijek. Ova perverzna logika pronašla je svog prvog velikog apostola u Wilhelmu Reichu, Freudovom studentu i kolegi, poznatijeg po svojim bizarnim teorijama o seksualnoj energiji.

Potiskivanje adolescentne seksualnosti, prema Reichovom mišljenju, značilo je stvaranje poslušnog građanina, poslušnog radnika, praznog čovjeka:

"Kao što smo vidjeli, autoritarno društvo ima najveći interes za potiskivanje adolescentne seksualnosti. Održavanje autoritarnog braka i obitelji, te stvaranje vazalne strukture, zahtijevaju ovo potiskivanje. …

Moglo bi se također razmotriti interes mladih i zapitati koje su relativne prednosti i nedostaci apstinencije, masturbacije i spolnog odnosa."

(Wilhelm Reich: "Seksualna revolucija: Prema samoupravnoj strukturi karaktera"; moram ovdje napomenuti da koliko je lagano izvući neke stvari iz arhive - kada stižem do ovih tipova, to više nije slučaj; dakle, javlja kako stranica više ne postoji?!)

Uklanjanjem tzv. represije, Reich je vjerovao da može stvoriti novo čovječanstvo. I nije bio sasvim u krivu.

Ne potpuno novi oblik, imajte to na umu, samo više unakaženi.

Wilhelm Reich

U svom ključnom djelu (na tu temu), "Seksualna revolucija", Reich je optužio Freuda za izdaju:

"U mjeri u kojoj psihoanaliza održava svoju afirmaciju patrijarhalne kulture, to čini na štetu samih rezultata vlastitog rada. Sukob između patrijarhalnih kulturnih koncepata analitičkih istraživača sa jedne strane, i znanstvenih rezultata koji se protive toj kulturi sa druge strane, oni rješavaju u korist patrijarhalnog [svjetonazora]. Kada se psihoanaliza ne usuđuje prihvatiti posljedice svojih nalaza, ona ukazuje na navodno nepolitički (nepragmatičan) karakter znanosti, dok se, zapravo, svaki korak psihoanalitičke teorije i prakse bavi političkim (pragmatičnim) pitanjima."

(Wilhelm Reich: "Seksualna revolucija: Prema samoupravnoj strukturi karaktera")

Prema Reichovoj procjeni se njegov mentor, suočen sa očitim anti-obiteljskim implikacijama svojih otkrića, sakrio iza "nepolitičke" prirode znanosti. Doista, alat, u ovom slučaju znanstvena metoda, nije sam po sebi politički. Ali, kako Reich ispravno ističe, alat se može iskoristiti za političke ciljeve: iznošenje tvrdnji o najintimnijim aspektima ljudskih odnosa inherentno jest političko.

Predmet ove pobune bila je sama obiteljska jedinica, a posebno očevi. Osnovna jedinica civilizacije postaje, u Reichovoj shemi, alat za održavanje nasilja i ugnjetavanja. Kako Reich hrabro tvrdi: "Patrijarhalna obitelj također održava seksualnu represiju sa svim njezinim posljedicama: seksualnim poremećajima, neurozama, psihozama, perverzijama i seksualnim zločinima". Zapanjujuća tvrdnja, tada i sada, koju Reich malo, ili nikako, potkrepljuje. Primijetite Reichovu spretnost: on jednostavno tvrdi da kada znanost otkrije štetu (kako je on vidi), onda te strukture moraju biti demontirane. Psihoanalitičar koji i dalje podržava legitimnost obitelji, tradicije, seksualnog ograničenja - čak i oprezno - stoga je vrlo sumnjiv.

Sa druge strane, Reich ne zagovara nagle promjene, već postupniji proces. Misterijska religija općenito, a posebno masonske pobune, često nastoje potkopati obitelj. Reich sa divljenjem primjećuje "napredak", koji je boljševička revolucija postigla na ovom frontu, iako i oni nisu bili bez pogrešaka:

"Seksualna revolucija u [Sovjetskom Savezu] započela je raspadom obitelji. Obitelj se radikalno raspala, u svim slojevima stanovništva; prije ovdje, kasnije ondje. Taj je proces bio bolan i kaotičan; uzrokovao je teror i zbunjenost."

Problem, kako ga Reich vidi, nije bio ukidanje obitelji de jure - bilo je to uporno sjećanje:

"Ako sada društvo ne uspije, istovremeno sa ukidanjem autoritarnih društvenih načela, u raspuštanju svog usidrenja u psihičkoj strukturi obiteljskog pojedinca; ako obiteljske emocije time nastave postojati, razviti će se sve veća kontradikcija između ekonomskog i kulturnog razvoja radno-demokratskog društva." 

Emocionalne veze koje vežu dijete za roditelja, muškarca za ženu - sve se to mora izbrisati ako revolucija želi uspjeti. Revolucija se mora proširiti prema unutra, u samu podsvijest, sve dok se i posljednji ostaci buržoaskog morala ne izbace iz psihe. Dijete više ne smiju oblikovati roditelji, jer dijete treba biti oslobođeno, oslobođeno od "krivnje" i "straha" koji su nekoć ograničavali njegove prirodne instinkte.

Teško je precijeniti koliko su ove tvrdnje bile katastrofalno izokrenute. U desetljećima otkada su Reichovi snovi postali naša najveća noćna mora - golema količina empirijskih istraživanja i znanstvene literature pokazala je upravo suprotno: upravo raspad tradicionalne obitelji oslobađa ovakvu društvenu i psihološku bolest. 

Krenimo sa najozbiljnijom optužbom: seksualnim zlostavljanjem. Studije iznova i iznova pokazuju da je najsigurnije okruženje za dijete dom njihovih bioloških roditelja, koji su u braku. Prema vlastitim studijama američke savezne vlade: rizik od seksualnog zlostavljanja djece je gotovo 20 puta veći u domovima gdje samohrana majka živi sa muškim partnerom koji nije u srodstvu sa djetetom, nego u cjelovitoj obitelji (NIS-4: http://childhelp.org/wp-content/uploads/2015/07/Sedlak-A.-J.-et-al.-2010-Fourth-National-Incidence-Study-of-Child-Abuse-and-Neglect-NIS%E2%80%934.pdf). Očuh, ili parovi koji žive u izvanbračnoj zajednici, kao i kućanstva sa samohranim majkama - svi oni donose povećan rizik od zlostavljanja i psihološke nestabilnosti. Prisutnost biološkog oca, daleko da predstavlja pogubnu prijetnju, pojavljuje se kao najveći zaštitni faktor protiv viktimizacije djece.

Ali, što je sa neurozama, psihozama, perverzijama? Još jednom, podaci su u potpunoj suprotnosti sa Reichovom tvrdnjom. Djeca koja su odgojena u domu sa dva roditelja (posebno bračnom kućanstvu i sa svojim biološkim roditeljima) pokazuju najniže razine zlouporabe droga, samoozljeđivanja, ili psihijatrijskih poremećaja. Suprotno tome, djeca koja bi odrasla u kućanstvima bez oca, ili kućanstvima samohranih majki, eksponencijalno češće pate od poremećaja u ponašanju, ovisnosti, kriminala i mentalnih bolesti (Američka akademija pedijatara: https://acpeds.org/cohabitation-effects-of-parental-cohabitation-and-other-non-marital-sexual-activity-on-children-part-2-of-2).

Ovdje se, naravno, ne govori o kršćanskim ili teološkim argumentima za brak ili čednost, jer ne treba biti religiozan kako bi se shvatila velika šteta koju je Freudovo intelektualno potomstvo nanijelo Zapadu. Također, jasno je da ne živimo u idealnim okolnostima (nakon stoljeća usvajanja takvih otrovnih doktrina), i premda se ne bacaju nikakve kritike na one koji se nađu u spomenutim situacijama - podaci jesu vrlo jasni: "nuklearna obitelj" je ideal kojem bi naša civilizacija trebala težiti.

"Vrijeme je da utvrdimo kakav je utjecaj Alfred Kinsey, otac seksualne revolucije i spolnog odgoja, imao na živote toliko mnogo ljudi. Od 1948. godine, podaci izvješća o javnom zdravstvu potvrđuju društvene troškove i posljedice ove 'morske promjene' u načinu na koji Amerika i ostatak zapadnog svijeta gledaju na ljudsku seksualnost. Kako je američki temeljni moralni poredak odbačen i kako se u posljednjih 50 godina dogodila promjena u standardu prosuđivanja, sigurno je, na temelju statističkih dokaza, da naš sadašnji smjer zaslužuje preispitivanje. Mnogo je gori…"

(Judith Reisman, dr. sc.: "Kinsey: Zločini i posljedice") 

Većina Amerikanaca nikada nije čula ime Alfred Kinsey. Pamti se, ako uopće, kao otac seksologije, pionir koji je hrabro razbijao viktorijanske mitove i iznosio seksualno znanje na vidjelo: ova je slika rezultat pomne propagandne kampanje.

Kinseyjeva javna persona je pažljivo stvorena, još i prije nego što je njegovo istraživanje započelo. Predstavljao se kao voljeni obiteljski čovjek. Ali, ova je slika, kako priznaju čak i suosjećajni biografi, poput Jamesa H. Jonesa, bila proračunata obmana:

"Nema šanse da bi američka javnost 1940-ih i 1950-ih sankcionirala bilo kakav oblik ponašanja koji krši moral srednje klase, od strane znanstvenika koji je javnosti govorio da je nezainteresiran i davao im jednostavnu istinu... Bilo kakvo otkrivanje bilo koje značajke privatnog života koja krši moral srednje klase bilo bi katastrofalno za njegovu karijeru... Za Kinseyja, život u ormaru dolazio je sa suprugom, djecom, javnom slikom... koju je opet sačuvao pod svaku cijenu. Kinseyjev ugled još uvijek, i u velikoj mjeri, počiva na slici o njemu koju je njegovao tijekom života... službenoj mistici."

(Judith Reisman, dr. sc.: "Kinsey: Zločini i posljedice")

Kinsey je, unatoč slici uglednog obiteljskog čovjeka koja je predstavljena američkoj javnosti, bio čovjek duboke disfunkcije (vrlo blago rečeno). Čak i nakon letimične analize, Kinseyjeva ostavština nije ništa manje nego monstruozna: čovjek je svjesno surađivao sa pedofilima i iskoristio njihove zločine kao znanstvene "podatke" za preoblikovanje američkog društva. Zločini koje je zabilježio postali su temeljem modernog spolnog odgoja i liberalizacije američkih seksualnih zakona.

https://www.thepublicdiscourse.com/2013/07/10408/

Pokojna istraživačica i profesorica, Judith Reisman, desetljećima je istraživala Kinseyjeva objavljena djela, njegove privatne spise i tajne arhive iz Kinseyjevog instituta. Ono što je otkrila je ništa manje nego - užasno:

"Industrija komercijalnog seksa sada je udružila snage sa Kinseyjevim institutom i akademskom seksologijom, kako bi spriječila da se rasvijetli njihov svijet. Vremenom bi nabavili kopije tajnih pisama i paketa što je Kinseyjev institut tajno slao diljem svijeta, kao i članke koje su objavili pornografi, samo da bi diskreditirali moju studiju o Kinseyju i studiju o djeci koja se pojavljuju u Playboyu, Penthouseu i Hustleru. Kinseyjev institut je potajno prijetio Američkom sveučilištu tužbom ako mi se dopusti provođenje studije. Stoga, skrivajući zašto su bili takvi opstrukcionisti, uprava Američkog sveučilišta zahtijevala je neka zaustavim svaku istragu o Kinseyju. Naravno, to je bilo potpuno kršenje akademske slobode, kao i prava javnosti da zna, zapravo ono što porezni obveznici plaćaju, i trebaju znati. Od tada, Kinseyjev institut održava stalne tajne napore, lobiraju kod onih u Kongresu, dok uglavnom cenzuriraju mene i moje nalaze iz tiskanih i emitiranih medija, svih relevantnih stručnih konferencija i časopisa, izdavača knjiga i slično."

Što je bilo toliko opasno u nalazima Judith Reisman da su čak pokrenute tužbe kako bi je se ušutkalo?

Započinje sa samim Kinseyjem - i onim što je skrivao....

Alfred Kinsey na naslovnici časopisa Time, 1953. godine

Od adolescencije nadalje, Kinsey je pokazivao ekstremnu seksualnu disfunkciju. Reisman prati njegove seksualne opsesije od  tinejdžerskih godina i ranih "istraživanja" seksualnog ponašanja među svojom izviđačkom četom. U kasnijoj korespondenciji, odrasli Kinsey priznao je da je njegov "rad" sa ovim mladićima postavio temelje za njegove buduće studije. To je duboko uznemirujuća sugestija, obzirom na ono što slijedi.

1930-ih, dok je radio na Sveučilištu Indiana, Kinsey se upustio u seksualno iskorištavanje svojih studenata: 

"Dva muška studenta, Brayland i Coons, radili su pod Kinseyjevim nadzorom tijekom 1934. i 1935. godine. Bilo je brojnih epizoda, golih i svega ostalog. Postoji eksplicitna fotografija Kinseyja u ženstvenoj odjeći. Na tom uzajamnom putovanju su se upuštali u seanse masturbacije, grupnu masturbaciju. Oba mladića pokušavala su ipak držati Kinseyja na distanci.

Na pitanje što je Braylandova supruga mislila o tome, Jones se prisjetio: "Mogu vam reći da nije voljela Alfreda Kinseyja. Odgovorila je da su to samo djeca iz Mississippija i da ih je Alfred Kinsey povrijedio."

A u svojoj nedavnoj biografiji, Jones primjećuje: "Kinsey se kupao sa svojim studentima... koračao je po kampu gol... Povjerio se jedan student: "Vidjeli bi ga... kako ide u kupaonicu i sve te stvari... Samo bi se pomokrio tu pred nama.."“ Profesori se jednostavno nisu upuštali u takvo ponašanje sa svojim studentima poslijediplomskog studija. Pa ipak, Kinsey se činio potpuno nesvjestan seksualnih tabua... kao da je odlučan da ih pokaže... Kinsey je postao seksualni buntovnik... manipulativan i agresivan, čovjek koji je zloupotrijebio svoj profesionalni autoritet i izdao svoje povjerenje kao učitelj... Samo kompulzivni muškarac bi preuzeo takve rizike."

Čak niti Kinseyjevi štovatelji nisu mogli opravdati, niti objasniti, njegovu karijeru očito neetičnog ponašanja. Ništa od toga nije ometalo njegov uspon i, obzirom na prirodu kriptokracije, gotovo je sigurno sve bilo dobro poznato njegovim dobročiniteljima.

Godine 1938. je Sveučilište Indiana službeno podržalo Kinseyjevo "istraživanje seksa". Sljedeće godine, Rockefellerova zaklada (kao dugogodišnja pokroviteljica antipatrijarhalnih ciljeva) je počela financirati Kinseyjev rad putem Nacionalnog istraživačkog vijeća. Njihova podrška nastavila se početkom 1950-ih, sve dok nisu došli pod nadzor Reeceove komisije. Kasnije, kako je javno financiranje sve više postajalo predmet kontroverzi, Playboyjeva zaklada pomagala je u financiranju projekata Kinseyjevog instituta. Po svemu sudeći, Hugh Hefner je bio odani Kinseyjev štovatelj i obožavatelj.

Lijevo: Alfred Kinsey i njegova supruga, Clara Bracken McMillen. Desno: Kinsey i njegov istraživački tim na Sveučilištu Indiana.

Kinseyjev najzloglasniji materijal pojavljuje se u Tablici 34 Seksualnog ponašanja kod muškarca - grafikonu koji detaljno prikazuje seksualne reakcije kod dojenčadi i mladih dječaka, sve do broja "orgazama" po satu. Postavlja se ključno pitanje: kako je Kinsey došao do informacija koje je ilegalno izdavati? "Nalazi" su dobiveni izravnom suradnjom sa poznatim zlostavljačima djece:

"U intervjuu u Yorkshireu, Gebhard je potvrdio da su "određeni naši ispitanici", koji su se pridružili Kinseyjevom istraživačkom timu za seksualnost djece, bili zlostavljači djece:

"Intervjuer: Kako je Kinsey došao u kontakt sa, recimo, pedofilima?

Gebhard: To je bilo prilično lako. Doveli smo ih u zatvore, puno njih... Išli bismo za njima... Zatim je postojala i pedofilska organizacija u ovoj zemlji... ne zatvorena... surađivali su... Imali ste jednu u Britaniji... britansku pedofilsku organizaciju."

Dakle, Kinseyjev tim je pronašao pedofilske organizacije i zamolio ih neka mu pomognu u eksperimentima sa seksom sa djecom. James Jones je, u svom intervjuu u Yorkshireu, priznao patologiju čovjeka kojega je nazvao "Gospodin X" ili "Gospodin Green", ali koji je zapravo bio geodet savezne vlade SAD-a, imena Rex King:

Kinsey se oslanjao na Kinga za poglavlje o dječjoj seksualnosti u muškom svesku... Mislim da je bio u prisutnosti patologije općenito i... Kinsey... uzdignut u, znate, područje znanstvenih informacija... ono što je trebalo biti odbačeno kao nepouzdani, sebični podaci koje je pružio predatorski pedofil... Ne sumnjam da je čovjek pustošio mnoge živote. Mnoge njegove žrtve bile su dojenčad, a Kinsey u tom poglavlju sam daje prilično slikovite opise njihove reakcije na ono što on naziva seksualnom stimulacijom. Ako pročitate te riječi, ono o čemu govori su djeca koja vrište. Djeca koja na sve moguće načine prosvjeduju protiv činjenice da se njihova tijela ili osobe zlostavljaju."

(Judith Reisman, dr. sc.: "Kinsey: Zločini i posljedice")

Ono što je Kinsey opisao kao "orgazam" je, u stvarnosti, bila trauma. Ono što je nazvao "odgovorom" je, u mnogim slučajevima,  bio teror.

Kinseyjeva fascinacija seksualnošću i sadomasohizmom dovela ga je do spisa Aleistera Crowleyja, engleskog okultista i pedofila:

"U Engleskoj, piše Pomeroy, Kinsey se nadao da će u Engleskoj nabaviti dnevnike Aleistera Crowleyja za Institut. Crowley, "okultistički" ovisnik o drogama i sadist, poznat i kao "Zvijer", bio je vješt u homoseksualnoj magiji. Provodio je ritualna sotonistička žrtvovanja sa toliko bezdušnom okrutnošću da je protjeran iz Italije nakon otkrića njegovih kobnih krvavih orgija sa djecom i njihovim majkama, u svojoj bijednoj sicilijanskoj "opatiji". Crowley je umro u prosincu 1947. godine. 

Kinsey navodno nije uspio dobiti dnevnike. Nakon toga je hodočastio u opatiju Thelema, hram gdje je Crowley služio. Crowleyjeva prva knjiga, pornografske "Bijele mrlje", zagovarala je seksualnu magiju i bila je vrlo omiljena Kinseyju. Zapravo, Kinsey je fotografiran u Crowleyjevoj "Komori užasa". On i Clara se pojavljuju zajedno na fotografiji, nakon Kinseyjeva povratka iz opatije. Potonja se pojavljuje (bez identifikacije) u Pomeroyjevoj biografiji, a također i u djelu "Anger" (1995.), Williama Landisa, što je biografija Crowleyjevog učenika, Kennetha Angera."

Kako Reisman primjećuje: Kinseyjev svjetonazor se uznemirujuće dobro poklapao sa Crowleyjem. 

Čak i ako se izuzmu Kinseyjeve osobne perverzije, njegova dokumentirana suradnja sa nacistima i zlostavljačima djece bi trebala urušiti njegov rad na samim metodološkim osnovama. Kinsey je tvrdio kako opisuje seksualno ponašanje prosječnog američkog muškarca i žene. Svoje knjige, "Seksualno ponašanje kod muškarca" (1948.) i "Seksualno ponašanje kod žene" (1953.) je prodavao kao objektivnu i na podacima utemeljeno istraživanje opće populacije. U biti je njegov uzorak bio groteskno iskrivljen: Kinsey je u nesrazmjerno visokom postotku birao zatvorenike, seksualne prijestupnike i prostitutke. Prema Kinseyjevom vlastitom priznanju: čak 25% njegovog muškog uzorka dolazilo je iz zatvorske populacije, što je uključivalo mnoge koji su upravo osuđeni za nasilne seksualne zločine nad djecom. I ovo sve ide prije nego se uopće i pozabavimo vrlo ozbiljnom vjerojatnošću kako su značajni dijelovi njegovog skupa podataka bili izmišljeni.

Koristeći ovaj trik, Kinsey je uspio "pokazati" kako se veliki broj američkih muškaraca upušta u homoseksualne aktivnosti, izvanbračni seks, incest, čak i bestijalnost. Zatim je Kinsey, iz ovog zagađenog uzorka, potvrdio da zakoni koji kriminaliziraju ova ponašanja nisu u skladu sa stvarnošću. Ali, "stvarnost" koju je stvorio je bila statistička fikcija da bi opravdao svoje zaključke.

Jasno je kao dan da je Kinsey bio čovjek čije su osobne patologije pokretale njegova istraživanja, čije su pristranosti zamagljivale podatke, ali i čiji je rad promoviran zbog ideološke revolucije koju je omogućio.

Žrtve Tablice 34!

Kinsey (lijevo) sa Crowleyjevim akolitom i ljubavnikom, Kennethom Angerom (desno), u Komori užasa u opatiji Thelema,  neposredno prije smrti prvog.

"Jedini neprirodni spolni čin je onaj koji ne možete izvesti."

(Alfred Kinsey)

Seksualna revolucija je istinski započela 1940-ih i nije bila spontana, niti organska.

Unatoč svim razlikama, Kinsey i Reich su dijelili zajednički temeljni cilj: ukloniti barijere koje su stajale između djeteta i države. Prema Reichovoj teoriji su ta ograničenja bila vezana uz patrijarhalnu represiju. Za Kinseyja, radilo se o pravnim i vjerskim normama, tj. smetao je kršćanski moral. U oba slučaja, cilj je bio isti: napad i uništenje obitelji.

Spolni odgoj, kakav postoji danas, izravno počiva na temeljima koje je Kinsey izgradio, kao i većina akademskih modela dječje seksualnosti. Posljedice tog rada mogu se danas vide u životima milijuna ljudi, većinom tzv. zapadnog svijeta. O raspadu obiteljske jedinice i cijepanju obiteljske odanosti više se spekulira u Americi, jer su Reich i njemu slični postigli svoj cilj.

Pozivajući se na rad Christophera Simpsona, Reisman opisuje kako su, počevši od 1930-ih, agenti obučeni za psihološko ratovanje pod Uredom za ratne informacije i OSS-om (pretečom CIA-e) bili strateški raspoređeni po cijeloj američkoj komunikacijskoj infrastrukturi:

"Simpson opisuje da su agenti obučeni za psihološko ratovanje od strane američkog obavještajnog i špijunskog aparata: Ureda za strateške usluge (OSS, preteče Središnje obavještajne agencije, CIA) i Ureda za ratne informacije (OWI)) bili infiltrirani, uz pomoć zaklada oslobođenih poreza, na utjecajne pozicije u novinarstvu, politici, sveučilišnim odjelima za komunikacije i drugim moćnim pozicijama u masovnim medijima. Tamo su mogli slobodno raditi na "inženjeringu masovnog pristanka", i kako je opisao Christopher Simpson:

"Godine 1939. je Rockefellerova zaklada organizirala niz tajnih seminara sa ljudima koje je smatrala vodećim znanstvenicima za komunikaciju, i angažirala ih u nastojanju konsolidirati javno mnijenje u Sjedinjenim Državama u korist rata protiv nacističke Njemačke; tome su se, u to vrijeme, protivili mnogi konzervativci, vjerski vođe i liberali. Ovi tajni projekti psihološkog ratovanja su pomogli definirati američke društvene znanosti i studije masovne komunikacije, dugo i nakon što je rat završio. Gotovo cijela znanstvena zajednica, koja se pojavila tijekom 1950-ih kao lideri u području istraživanja masovne komunikacije, provela je ratne godine izvodeći primijenjene studije o američkoj i stranoj propagandi, javnom mnijenju (domaćem i međunarodnom), tajnim operacijama OSS-a.

Među bivšim studentima OWI-a, 1953. godine, bili su:

Izdavači publikacija Time, Look, Fortune, i nekoliko dnevnih novina; urednici časopisa Holiday, Coronet, Parade, Saturday Review; urednici The Denver Posta, The Times-Picayunea (iz New Orleansa) i drugih; čelnici Viking Pressa, Harper & Brothers, Farrar, Straus and Young; dva dobitnika holivudskog Oscara; dvostruki dobitnik Pulitzerove nagrade; predsjednik uprave CBS-a i desetak ključnih rukovoditelja mreže; glavni pisac govora predsjednika Eisenhowera; urednik međunarodnih izdanja Reader's Digest; najmanje šest partnera velikih reklamnih agencija; kao i desetak poznatih društvenih znanstvenika; šef ​​tajnih napora američke vlade za psihološko ratovanje (1950.-1952.), a kasnije dekan Columbia Graduate School of Journalism, i osnivač Columbia Journalism Reviewa. Rad na psihološkom ratovanju, tijekom Drugog svjetskog rata, uspostavio je društvene mreže koje su otvorile vrata ključnim poslijeratnim kontaktima unutar vlade, agencijama za financiranje, profesionalnim krugovima, kao i neviđen pristup subjektima koji su vršili istraživanja na ljudima."

(Judith Reisman, dr. sc.: "Kinsey: Zločini i posljedice") 

Nesumnjivo je da je ova poslijeratna mreža olakšala kulturno zasićenje Kinseyjevim rezultatima. Značaj te činjenice i uloga koju su obavještajne službe odigrale u fenomenu ritualnog zlostavljanja ne mogu se nikako podcijeniti.

"Pristanak" je postala posljednja preostala moralna kategorija, dok je sve ostalo (dob, vjernost, biologija) - relativizirano!

Sada se iskreno zapitajte:

 - Koji to sustav treba suzbiti neslaganje pravnim prijetnjama, akademskim crnim listama i potpunom medijskom šutnjom?

 - Koji to sustav i dalje navodi podatke koji su dobiveni seksualnim mučenjem (terorom) djece?

 - Kakav to sustav obučava učitelje neka učenicima osnovne škole predstave razne seksualne materijale, dok primjedbe i neslaganje roditelja odbacuje kao "reakcionarne"?

 - Kakav je to sustav koji klasificira svjedočanstva o organiziranom zlostavljanju kao histeriju; bez obzira što su ta svjedočanstva veoma dosljedna, specifična ili raširena?

Sada smo spremni detaljno opisati što je taj sustav omogućio. No, kako bi bolje razumjeli ono što ćemo vidjeti, prvo smo morali  objasniti ono što je već bilo normalizirano.

Nastavlja se u trećem dijelu…

"Je li Kinsey mogao provoditi vrišteće i sadomazohističke eksperimente u Wylie Hallu, na idiličnom kampusu Sveučilišta Indiana, surađujući sa međunarodnim i domaćim pedofilima 1930-ih i 1940-ih, a da ga ne otkriju sveučilišni dužnosnici, ili ne razotkriju organi za provođenje zakona i mediji? Kinsey je svakako imao suučesništvo sveučilišnih čelnika. Ali, kongresmen Hays potvrđuje da su se Kinseyjevi financijeri i skrbnici protezali do glavnog grada nacije. Pojedinačno, članovi ove elitističke znanstvene mreže djelovali su kao zakon sami sebi.
I još uvijek djeluju."

( Judith Reisman, dr. sc.: "Kinsey: Zločini i posljedice")