Hemoragijska groznica i Potrošni ljudi

Namjera objave ova dva teksta NIJE zbog toga da vas uplašim, nego opisivanje toga što elite rade svima nama

Otkad je dr. Maurice Fox, sa Sveučilišta Rockefeller, počeo dijeliti sojeve bakterija otpornih na streptomicin svojim članovima,  početkom 1960-ih, Udruženje američkih sveučilišta koristi se kao pokriće za najopsežniji program biološkog oružja na svijetu.

Čak i prije toga, na samom početku Drugog svjetskog rata, Sveučilište Wisconsin pokrenulo je američki program biološkog oružja u Fort Detricku.

Davne 1910. godine, najpoznatiji američki autor, Jack London, napisao je kratku priču "Neusporediva invazija". Radilo se o uništavanju Kineza biološkim oružjem. Kinezi se trebaju bojati, i moraju se jako bojati. Svi se bojimo.

Ovaj smo članak napisali prije četiri godine. Nikada nije bio relevantniji nego sada… (Jack Heart, 01. prosinca 2020. godine)

Zbog svoje sposobnosti mijenjanja svog okoliša mnogim alatima, čovjek je djelovao pod arogantnom pretpostavkom kako je on najviši izraz organizirane materije u tom okruženju. Nikada mu nije niti palo na pamet da bi i sam mogao biti alatom drugog organizma. Organizma gdje je on kontaminiran, a opet organizam je (sve do nedavno) uvijek uspijevao ostati nevidljiv...

Početkom kolovoza 1994. godine, čudna želatinozna kiša zasula je mali gradić Oakville u Washingtonu, oko četrdeset milja zapadno od Mount Rainiera. Stanovnici su izašli iz kuća nakon pljuska, i otkrili kako želatinozna tvar prekriva grane drveća, te leži oko njihovih dvorišta u grudvicama, poput tuče. Za razliku od tuče, tvar se nije topila pri dodiru. Ali, mnogi od onih koji su je rukom dotaknuli su se teško razboljeli. 

Ljudi iz tog područja su istovremeno izvještavali o velikoj aktivnosti neoznačenih crnih helikoptera i aviona u njihovoj okolici, baš u to vrijeme. Neki su nagađali da se radilo o vojsci. Štetna biološka opasnost se od tada u medijima nazivala dječjim, "disneyevim" nadimkaom "Zvjezdani žele". I to je bilo iz očitog razloga: ova želatinozna kiša se dogodila tijekom meteorskog pljuska Perzeida, koji se svake godine vidi diljem svijeta nakon prolaska kometa Swift-Tuttle. 

Nakon bolesti, od kojih su neke zahtijevale hospitalizaciju, Ministarstvo zdravstva države Washington dodijelilo je državnom mikrobiologu Mikeu McDowellu zadaću neka analizira misteriozni žele. Utvrdio je kako je želatina pozitivna na Pseudomonas fluorescens i Enterobacter cloacae, koje, baš kao i Serratia marcescens, pripadaju rodu izuzetno snažnih bakterija i oportunističkih patogena. McDowell se uvjerio kako je ta tvar "matrica". U mikrobiologiji, matrica je "bilo koja vrsta nosača u koji su ugrađene druge tvari. One se prirodno javljaju poput zaštitnog želea, koji se nalazi oko jaja vodozemaca, ali mogu biti i umjetno stvorene". Prema McDowellu, mogu se koristiti za prenošenje "živčanih agensa, organizama, kemikalija i virusa…"

McDowellova istraga naglo je prekinuta, kada je jednog dana došao na posao i otkrio da nedostaju svi njegovi uzorci ove tvari. Kada je pitao upravu što se dogodilo, rečeno mu je da ništa više ne pita. McDowell do danas uporno tvrdi kako je "materijal", koji je ispitao "netko proizveo sa nekom svrhom i iz nekog razloga. Oakville je odabran kao mjesto za testiranje."

E. cloacae se koristi u metodi temeljenoj na bioreaktoru, za biodegradaciju RDX-a (akronim za Research Department X-plosive). RDX je jedan od najmoćnijih konvencionalnih visokoeksploziva i koristi se od Drugog svjetskog rata. To je doslovno 'Stari Bessey' vojnih i industrijskih primjena, koje zahtijevaju eksploziju. Bioreaktor je proizvedeni ili konstruirani uređaj ili sustav koji podržava biološki aktivno okruženje.

Teotihuacan Spider Woman

Pseudomonas fluorescens, osim što se koristi u tlu za poticanje rasta biljaka i biorazgradnje pesticida, može se genetski modificirati i za razgradnju 2,4-dinitrotoluena (DNT). DNT je prekursor TNT-a. (218)

Pseudomonas je gram-negativni rod koji ne sporulira, a uključuje i Pseudomonas aeruginosa.

Sumnja se da je rod najčešći prekursor kristala leda u oblacima i primarni uzrok snijega i kiše.

P. aeruginosa i P. fluorescens izlučuju pioverdin; fluorescentni žutozeleni siderofor, kao i većina vrsta u rodu. Zapravo, P. fluorescens je po njemu i dobio ime. Siderofori su među najjačim topljivim vezačima željeza poznatim čovjeku.

P. aeruginosa i P. fluorescens također dijele sklonost jedenju sirove nafte. Biodegradacija naftnih i ugljikovodičnih zagađivača mikroorganizmima, nazvana bioremedijacija, jedan je od primarnih i najisplativijih načina njihovog uklanjanja iz okoliša. P. aeruginosa i P. fluorescens koriste ugljikovodike kao hranjive tvari pomoću ramnolipida. 

Ramnolipidi su specijalnost P. aeruginosa. Oni su izvanstanični sekret koji djeluje kao surfaktant; spoj koji snižava površinsku napetost između dvije tekućine, ili između tekućine i krutine. Osim što su omiljeni biosurfaktant naftne industrije, ramnolipidi se intenzivno koriste u kozmetici, a učinkoviti su i u bioremedijaciji teških metala.

U usporedbi sa kemijski sintetiziranim surfaktantima, troškovi proizvodnje ramnolipida nisu uvijek bili isplativi, ali nedavno su izolirani sojevi P. aeruginosa, koji mogu "proizvesti vrlo visok prinos od 12 grama po litri, sa početnih razina proizvodnje od 20 miligrama po litri". Očekivalo se da će soj nazvan NY3 biti korišten u čišćenju izlijevanja nafte na obali Meksičkog zaljeva. 

Rodu Pseudomonas je ime dao, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, poljsko-njemački bakteriolog, Walter Migula. Na grčkom, jeziku bakteriološke nomenklature, pseudos (ψευδής) znači 'lažan', a monas (μονάς/μονάδος) znači "jedna jedinica". Do danas nitko ne zna zašto je Nijemac odlučio bakteriju nazvati "lažnom jedinicom".

P. aeruginosa je najčešći uzrok infekcija kod opeklina, te je najčešći kolonizator medicinskih uređaja u bolnicama. Kao oportunistički patogen, često je smrtonosan za ljude, ukoliko uđe u vitalne organe. Rado kolonizira spremnike dizelskog i mlaznog goriva, gdje stvara tamne želatinozne prostirke, koje se nepravilno nazivaju algama. Ali, može postojati samo jedan mikroskopski gospodar svemira.

Serratia marcescens tek započinje sa prodigiosinom. U laboratorijskim eksperimentima, gdje se suprotstavlja svom najbližem rivalu u nutritivno ograničenom okruženju - S. marcescens je "dramatično nadvladao snažnu P. aeruginosa". Očito je to učinio preuzimanjem bioloških funkcija, koje P. aeruginosa koristi za održavanje vlastitog biofilma, pomoću sekreta zvanog bakteriocin. Biofilm je izvanstanična matrica, produkt sekreta mikroorganizma. To je samodostatno i samostalno okruženje. Neki bi ga nazivali sluzi. Kada se samostalno uzgajao, u eksperimentalnom mediju, i sa ograničenim fosfatima, broj S. marcescens se smanjio, baš kako se i očekivalo. Međutim, stopa smrtnosti S. marcescens drastično se smanjila "kada je kokultiviran sa P. aeruginosa", i to u istom mediju, i sa ograničenim fosfatima. Zapravo, P. aeruginosa "čini se kao održava biofilm S. marcescens." 

Beskrajni repertoar sekreta S. marcescens također uključuje divan mali enzim zvan metaloproteinaza, koji ovaj proizvodi "u velikoj količini i sa visokom specifičnom aktivnošću". Metaloproteinaze pomažu u hidrolizi peptidnih veza, što dovodi do razgradnje proteina. Njihovi katalitički mehanizmi gotovo uvijek uključuju metal, i ovise o metalnim ionima kao kofaktorima, obično cinku, ponekad kobaltu. Vjeruje se da metaloproteinaze djeluju u interakcijama između stanica i izvanstanične matrice. Dvije blisko povezane obitelji; matriksne metaloproteinaze (MMP) i metaloproteinaze-dezintegrini (ADAM), sada se smatraju ključnim odrednicama u rastu tumora. Zapravo, mnogi mikrobiolozi sada su uvjereni "ako MMP potiču razvoj raka, onda bi ga njihovi inhibitori trebali spriječavati." 

https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC2788992/

Lijek za rak?

Sljedeći zapis u dnevniku osuđenog Reichsgeschäftsführera Wolframa Sieversa, i to odmah nakon onih za travanj 1944. godine, u kojima je dr. Kurt Blome eksperimentirao sa neutronskim zračenjem, ljudima i bakterijskim patogenima - navodi kako je jedna od Blomeovih istraživačkih ekipa pronašla lijek za rak. Riječ koju je Sievers koristio, ili barem njen engleski prijevod, "navodno" jest da lijek dolazi iz biljnog ekstrakta... 

Blome, koji je djelovao u ratnom stanju, nije se morao mučiti sa izolacijom MMP-a i ADAM-a, kako bi pronašao najbolji kelat za njihovu inhibiciju. Kelatirajući spojevi uklanjaju metal vezanjem njegovih iona. Etilendiamintetraacetat, iz očitih razloga poznatiji kao EDTA, a sada kelatirajući spoj po izboru među mikrobiolozima, otkriven je već gotovo desetljeće prije Drugog svjetskog rata.

Genij i osobni povjerenik i Hitlera i Göringa, Baron Manfred von Ardenne, zapravo je izumio skenirajući elektronski mikroskop, jedan od dva alata koji će revolucionirati mikrobiologiju, i to još davne 1937. godine.

Zapravo, do 1933. godine, kada su nacionalsocijalisti preuzeli vlast u Njemačkoj, njemački fizičar i kasniji dobitnik Nobelove nagrade, Ernst Ruska, već je proizveo radni model elektronskog mikroskopa, na kojem će se svi ostali temeljiti do danas. Ruskin elektronski mikroskop je drugi alat koji je revolucionirao mikrobiologiju. 1937. godine su Nijemci zadužili Ernstovog brata, Helmuta Rusku, neka razvije aplikacije sa biološkim uzorcima za novi izum. 

Kao opunomoćenik za istraživanje raka u Trećem Reichu, Blome je imao neograničen pristup korištenju svih ovih sredstava, ili barem njihovih osnovnih verzija, koje su danas dostupne mikrobiolozima. Također je imao dodatnu pogodnost institucionalnog odobrenja za eksperimentiranje na ljudima. 

Blome jest vrlo vjerojatno pronašao lijek za rak. U svojoj potrazi za mutacijom S. marcescens, pomoću neutronskog zračenja, možda je naišao na varijantu; S. marcescens ost3 koja proizvodi prodigiozin, koji je toksičan za tumore. U laboratorijskim testovima, prodigiozin S. marcescens ost3 pokazao je sklonost jedenju stanica raka i isključivo samo stanica raka. 

https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0923250807000800

Najpodmuklije u svemu ovome jest što Serratia marcescens luči izvanstaničnu endonukleazu izvanredno visoke specifične aktivnosti. Nazvana restrikcijski enzim, ova nukleaza rutinski se koristi za modifikaciju DNK u laboratorijima, te je vitalni alat u molekularnom kloniranju. Restrikcijski enzimi karakteristični su za bakterije, nekada su zvane arhebakterije, a sada arheje.

Enzim koji proizvodi S. marcescens, nazvan SmaI, jest šećerna nespecifična hidrolaza, koja je sposobna cijepati i RNA i DNA u dvolančanom ili jednolančanom obliku. Potrebni su mu dvovalentni kationi, po mogućnosti magnezij (Mg2), i sve dok se održava omjer Mg2 i DNA za maksimalnu aktivnost, i dok supstrat nukleinske kiseline sadrži najmanje pet fosfatnih ostataka, SmaI će cijepati i jednolančanu ili dvolančanu DNA i RNA slično, ubrzanim brzinama.

Doista, proždrljive brzine hidrolize nukleinskih kiselina, biološkog materijala koji čini DNA i RNA, kod S. marcescens dovele su do toga da su određeni zlokobni bakteriolozi, koji bi ubili svijet i nazvali to poslom, upotrijebili SmaI kao gen samoubojice. Nakon određenog vremenskog razdoblja, gen ne samo da će automatski uništiti bakterije koje su oružje, već će, ako bude umetnut u njega, uništiti i sve rekombinantne DNA plazmide.

Tijekom 1990-tih i 21. stoljeća, u laboratorijima diljem Zapada pokazano je da je rod Serratia sposoban za spor rast, pritom koristi  samo DNA kao izvor ugljika. Neke od novijih primjena Serratia nukleaze su se istraživale u bivšem SSSR-u; kao što se i dalje istražuju u RF. Nedavno je pokazano da se enzim SmaI može vezati na hibridni oblik DNA, nazvano B-Z DNA.

U ruskom eksperimentu: SmaI se, zajedno sa svojim metalnim kationima, vezao na hibridni B-Z DNA supstrat, koji su izmislili ruski znanstvenici i prekinuo gotovo svu enzimsku aktivnost, kao da pokazuje prirodni afinitet prema frankensteinovskom genetskom materijalu. U premisi eksperimenta, znanstvenici priznaju kako je SmaI plodan ubojica i DNA i RNA, ali također napominju da pokazuje "osjetljivost na sekundarnu strukturu supstrata". 

Z-DNA je prvi put uočena krajem 1970-tih, dok je Z RNA uočena nekoliko godina kasnije. Z opisuje cik-cak izgled molekule na njenom lancu, koji izgleda toliko drugačije od glatke kontinuirane zavojnice, koja se vidi u daleko češće prisutnoj B-DNA. 

Kada se bazni parovi B-DNK okrenu naopako, to rezultira reorganizacijom njene strukture u lijevoruki spin. B-DNK i A-DNK (slična B-DNK, ali se rjeđe javlja) - obje imaju desnoruki spin. Rezultat ove reorganizacije jest - fosfatne skupine su bliže jedna drugoj u Z-DNK, što stvara više energetsko stanje…

Z-DNA je mikrobiolozima teška za proučavanje, jer nema stabilnu značajku dvostruke spirale. To je prolazna struktura, koja povremeno nastaje biološkom aktivnošću. Vjeruje se kako je uključena u transkripciju, tj. prvi korak ekspresije gena, onda kada se određeni segment DNK kopira u RNK i zatim pomaže u sintezi, regulaciji i obradi proteina, igrajući temeljnu ulogu u biološkim funkcijama stanica. 

Otkriveno je da tri regije u blizini promotora gena c-Myc formiraju Z-DNA, kada se eksprimira c-Myc. Međutim, te se regije brzo vraćaju u B-DNA, ukoliko se transkripcija C-Myc isključi. Protein kodiran genom c-Myc je multifunkcionalni nuklearni fosfoprotein,  koji igra ulogu u napredovanju staničnog ciklusa, koji se naziva i ciklus diobe stanica. Također igra ulogu u apoptozi, ili programiranoj staničnoj smrti i staničnoj transformaciji.

Stanična transformacija je izravno preuzimanje i ugradnja egzogenog genetskog materijala iz okoline u stanicu, kroz njenu staničnu membranu. Prava stanična transformacija događa se prirodno samo u bakterijama…

Kada DNK pogriješi

Istraživači raka, koji rade sa Wellcome Trust Sanger instituta u Cambridgeu (Engleska) nedavno su identificirali dva mutantna gena,  koja su prisutna u gotovo svakoj stanici ljudskog tijela. Vjeruje se da stopa mutacije ovih gena funkcionira kao ugrađeni biološki "sat smrti". Barem jedan od njih - koji istraživači nazivaju "mitotičkim satom" - rezultat je mutacije DNK koja se odvija u ciklusu diobe stanica. Mike Stratton, direktor Instituta, teoretizira da bi promjene u stopi mutacije gena mogle promijeniti brzinu kojom se rak javlja. Dodaje: "Ova dva procesa mogu doprinijeti starenju, a njihova prisutnost konstantnom brzinom mogla bi predodrediti stopu starenja." 

Manje se zna o drugom procesu. Početna nagađanja su da bi mogao biti povezan sa mutacijom koja se događa tijekom popravka DNK. DNK se vremenom oštećuje. Mora se popraviti na molekularnoj razini, replikacijom malih dijelova, malo po malo. Tijekom tih beskrajnih popravaka događaju se mutacije. Stratton primjećuje: "Mehanizam koji replicira DNK povremeno pogriješi."

Do 1989. godine je bilo poznato kako S. marcescens proizvodi gen DNA glikozilaze, koji popravlja te mutacije u vlastitoj DNA. Jedinstveno je što je u eksperimentima sa E. coli, drugom vrstom, popravila i mutiranu DNA E. coli. DNA glikozilaze su obitelj enzima koji popravljaju oštećenu DNA tijekom staničnih ciklusa. Nalaze se u svim taksonomskim carstvima, ali su prvi put otkrivene i u bakterijama. Uracil-DNA glikozilaza, sada poznata kao ljudska verzija gena, prvi put je izolirana u E. coli. 

U svojoj ulozi, u "Zvjezdanim stazama" kao poštar Rand Corporationa, moguće je da je upravo utvara S. marcescens inspirirala Genea Roddenberryja napisati o Borgu; hibridnoj rasi čovjeka i stroja koja je izazov dominaciji čovječanstva.

Ne samo da su potrebe S. marcescensa za cinkom nezasitne, već je to i potreba za željezom. U svoj beskrajni repertoar, izlučevina uključuje i protein HasA. HasA je neumoljivi izvanstanični hvatač željeza. Hemolizin, također izvanstanični sekret S. marcescens, razgrađuje stijenke crvenih krvnih stanica, te se smatra da omogućuje oslobađanje željeza, vezanog u krvnim stanicama. Očito budućnost pripada bakteriji - koja je ujedno čovjek, stroj i vampir…

Prvi nanomehanički uređaji temeljili su se na prijelazu B-DNK u Z-DNK, uz dodatak heksaminkobalta. Magnezij i heksaminkobalt bili su kationi koje je Filimonova koristila u ruskim eksperimentima sa nukleazama. Prije gotovo desetljeća, u vodećim američkim istraživačkim laboratorijima predlagano je korištenje S. marcescens kao "plivajućeg robota", veličine samo nekoliko stotinki milimetra. Nagađalo se o potencijalu "mikrorobota", koji je dijelom stroj i dijelom bakterija, koja "omogućuje hardverske platforme za samoorganizaciju, inteligenciju roja, distribuiranu kontrolu i rekonfigurabilne sustave u budućnosti". 

https://repository.upenn.edu/home

Do kraja 2010. godine, na Sveučilištu u Pennsylvaniji, pojavljivale su se doktorske disertacije o tome kako kontrolirati S. marcescens u "fluidnom okruženju". Fluidno okruženje vjerojatno bi trebalo shvatiti kao eufemizam za ljudski krvotok.

Udruženje američkih sveučilišta (AAU) sastoji se od 60 američkih i 2 kanadska sveučilišta. Mnogi u akademskom svijetu smatraju ga najelitnijom organizacijom u visokom obrazovanju. Sveučilište u Pennsylvaniji je jedno od 14 osnivača, kao i Sveučilište Yale (gdje je José Delgado imao stipendiju), i Sveučilište Harvard (koje je pohađao George W. Merck). Sveučilište Wisconsin, gdje je i započeo program bakteriološkog ratovanja carstva, pohađali su Frank Olson i Ira Baldwin. AAU je osnovan 1900. godine. 

Sveučilište Northwestern, alma mater Henryja Puharicha, pridružilo se udruženju 1917. godine. Sveučilište Duke, koje je bilo domaćin pionirskog rada Josepha Banksa Rhinea (prethodnik Puharicha), pridružilo se 1938. godine.

Kalifornijski tehnološki institut (pohađao ga Sidney Gottlieb), postao je član 1934. godine; što je ista godina kada je osnovan i Guggenheimov zrakoplovni laboratorij na Kalifornijskom tehnološkom institutu (GALCIT), pod vodstvom Theodorea von Kármána, nasljednika mračne ostavštine kabalizma o golemu.

Uznemiren dolaskom Rudolfa II. na prijestolje svetog rimskog cara, u drugoj četvrtini 16. stoljeća, rabin Judah Loew ben Bezalel, maharal Praga, poduzeo je prethodne mjere opreza. Maharal – majstor kabale bez premca, sve do Aleistera Crowleyja koji je hodao zemljom 300 godina kasnije - oblikovao je "živo" biće, od posebne vrste gline, koju je pronašao na obalama rijeke Vltave.

Rabin je djelovao prema uputama koje je izvukao iz 'Sepher Yetsiraha', najstarijeg i najmoćnijeg magičnog teksta kabale. Navodno je biće, na hebrejskom zvano Golem, stvoreno kako bi zaštitilo židovsku zajednicu Praga od kršćanskih pogroma. Ali, taj isti Golem, obdaren nadnaravnim moćima i sposoban prizivati ​​mrtve, davao je veliku moć svom stvoritelju. Kaže se da je Maharal morao deaktivirati svoje zlo stvorenje, jer ga se čak i on bojao.

Neaktivni golem čuvao se na tavanu Starovenske sinagoge, ili Altneuschul u Pragu, do zore 20. stoljeća. 200 je godine to bilo tihi stražar, koji je uvijek problematičnim germanskim kršćanima obećavao uništenje. Mnogi obrazovani i ugledni ljudi, i Židovi i kršćani, tvrdili su da su ga vidjeli, ali nitko ne zna što se sa njim dogodilo nakon što je tavan obnovljen, 1883. godine. U literaturi postoji mnogo mitologije, koja povezuje nestalog golema sa nezasitnom apetitom nacionalsocijalizma za okultnim tragovima.

Možda je slučajno da će Kármán, nasljednik Maharala iz praške loze, osnovati Laboratorij za mlazni pogon (JPL), kao nasljednik  Jacka Parsonsa, Aleistera Crowleyja i njegove Magike. Na kraju će JPL dovesti do Nacionalne uprave za aeronautiku i svemir, ili poznatije: NASA. 

Nukleaze, poput onih koje luči S. marcescens, otvorile su vrata kibernetičkoj mutaciji ljudske rase. "Vrli novi svijet", djelo Aldousa Huxleyja, nije bilo otvoreno za interpretaciju od strane potencijalnih filozofa i stručnjaka iz jeftinih trgovina. Nikada nije bilo. Stvoreno je pomoću slika skenirajućih elektronskih mikroskopa. Nukleaze sa cinkovim prstima i efektorske nukleaze, slične aktivatoru transkripcije (TALEN), daju mikrobiolozima alate potrebne za vezanje i cijepanje DNK na određenim željenim pozicijama. Genetski nacrt može se precrtati, prilagoditi na pravim mjestima, i novi čovjek će se stvoriti kroz mikrostrukturnu evoluciju… 

U bliskoj budućnosti: T-stanice koje ubijaju rak bi se mogle masovno proizvoditi u laboratorijima i liječnici bi ih nasumično mogli  propisivali kao lijekove protiv bolova. U Londonu, unutar nekoliko tjedana od njihove primjene, jedna infuzija, 1ml ovih T-stanica, što je veličina koja odgovara stanicama koje ubijaju rak kritično bolesnoj jednogodišnjoj djevojčici - čini se kao da ju je potpuno izliječila od akutne limfoblastične leukemije. 

Barem od 1963. godine je poznato da "Marburg soj Bacillus subtilis" proizvodi vlastiti restriktivni enzim. Do 1966. godine, provedeni su eksperimenti sa njim na DNK E. coli. Sada nazvan BglII, enzim Bacillus sekreta je restriktivni enzim tipa II. SmaI koji luči S. marcescens je tipa I. Oba zahtijevaju magnezij za aktivaciju, ali tip II ne zahtijeva adenozin trifosfat (ATP). ATP se koristi u stanicama kao koenzim, i obično je ključan u procesima unutarstanične transmisije energije.

Početkom 1947. godine, radeći na Yaleu, kultni botaničar i mikrobiolog, Paul R. Burkholder, uz pomoć Normana H. Gilesa Jr., podvrgnuo je "pojedinačne izolacije kolonija Marburg soja Bacillus subtilis" - ionizirajućem zračenju. Američki znanstvenici su inducirali mutagenezu rendgenskim zrakama i ultraljubičastim svjetlom. Neutronsko zračenje je nusprodukt nuklearne fisije, ili  fuzije. Samo ga je dr. Kurt Blome dotada koristio na bakterijama.

Iste godine, Blome je oslobođen svih optužbi na suđenju liječnicima u Nürnbergu.

Eksperimenti na Yaleu stvorili su soj 168, koji će postati preferirani soj B. subtilis, koji koristi većina akademika u pokusima i mnogim industrijskim procesima, sve do danas. Kada su eksperimenti na Yaleu završili, soj 168, zajedno sa najmanje četiri druga mutantna soja, sačuvan je i predan u posjed dr. Charlesa Yanofskyja, sa Sveučilišta Stanford. Stanford je još jedan od četrnaest osnivača AAU-a. Sojevi se neće ponovno pojaviti u javnosti sve do 1958. godine, kada ih je Yanofsky predao dr. Johnu Spizizenu. Ovaj je radio na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Western Reserve u Ohiju. Osnovano davne 1826. godine, Western Reserve bio je poznat po razvoju moderne tehnike za transfuziju ljudske krvi. 

https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC2580678/

Godine 1967., nakon spajanja sa Case Institute of Technology, Western Reserve postao je poznat i kao Medicinski fakultet Sveučilišta Case Western Reserve (SWRU). SWRU je postao članom AAU 1969. godine. Poznati Michelson-Morleyjev eksperiment, iz 1887. godine, koji je navodno opovrgnuo postojanje etera i pokrenuo posebnu teoriju relativnosti - zapravo se dogodio u podrumu studentskog doma Case na sveučilištu.

Spizizen je provodio eksperimente sa Yanofskyjevim, navodno putem "poticaja" i "savjeta". Financirao ih je AEC, u okviru Odjela za biologiju i medicinu. Eksperimenti su pokazali staničnu transformaciju u sporulirajućim sojevima mutiranog B subtilisa. 1958. godine, Spizizen je objavio značajan rad kojim dokazuje da bakterije, osim Streptococcus pneumoniae (glavni uzročnik upale pluća i poznate po staničnoj transformaciji od 1928.) - mogu apsorbirati i asimilirati enzime kroz svoju staničnu stijenku. 

https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC528696/pdf/pnas00689-0094.pdf

Zbog lakoće kojom je soj 168 transformiran natrag u prvobitno stanje, prije mutacije na Yaleu, postao je predmetom beskrajnih naknadnih eksperimenata. Na kraju će se akademska ljubav prema soju 168 razviti u "klasične genetske metode". Fetiš prema njegovoj sporulaciji kasnije će dovesti do "rekombiniranih i genomskih tehnologija". Ergonomski neobično, Spizizenov sljedeći rad, više od dvije godine kasnije, bio je na soju 168 i u onome što je nazvao "vegetativnom fazom rasta", za koju je rekao da je njom puno lakše raditi, nego sa klijajućim sporama koje "zahtijevaju složene čimbenike". 

Postoji neslaganje oko toga što je soj Marburg. U usporedbi sa izvornim, "divljim" sojem Marburg, koji je pohranjen u Američkoj kolekciji tipskih kultura (ATCC), 1930. godine - Marburg soj Burkholdera i Gilesa je prošao najmanje dva nedokumentirana procesa domestikacije, prije nego što su objavljeni Yaleovi eksperimenti uopće i započeli 1948. godine. Posljedično: soj 168, kao i svaki drugi soj iz Yaleovih eksperimenata, nadalje, nepoznatog su genetskog podrijetla. U slučajnoj koincidenciji, kao i za one koji vole misterij, Yale je izgubio gotovo cijelu "kolekciju B. subtilis, uključujući roditelja divljeg tipa", sa kojom su Burkholder i Giles radili.

Zbog nevjerojatno nepromišljenog uništavanja zapisa u Fort Detricku, kao i neuspjeha njihovog glavnog bakteriologa, Franka Olsena, da ostvari svoj let - pitanje kako je američka vojska točno došla do svog 'crvenog soja', alias B. atrophaeus, B. globigii ili B. subtilis var. niger - zauvijek će ostati misterij. "U prosjeku, genom B. atrophaeusa je otprilike 86% identičan B. subtilisu na razini nukleotida". Nukleotidi su osnovni gradivni blokovi i RNA i DNA. Ne može se puno više približiti, ako se ne radi o istoj vrsti.

https://journals.plos.org/plosone/article?id=10.1371/journal.pone.0017836

Negdje početkom 1960-tih je dr. Curtis Thorne počeo dijeliti novi soj B. subtilisa, nazvan W-23-Sr. Primatelji su ga opisali kao "prototrofni derivat soja 23, koji zahtijeva treonin (Spizizen, 1958.) i [koji] je otporan na streptomicin." 

Prototrofno jednostavno znači da su Thorneovi uzorci bili nutritivno neovisni, a ne auksotrofi poput sojeva s Yalea. Streptomicin je najvažniji antibiotik na popisu esencijalnih lijekova Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Primatelji ovog sjajnog novog "mutanta otpornog na streptomicin" su bili bakteriolozi sa Sveučilišta Kalifornija, u Los Angelesu (UCLA). UCLA je postala članica AAU 1974. godine. Thorne je svoje uzorke primio od dr. Mauricea Foxa sa Sveučilišta Rockefeller. U to vrijeme se Fox smatrao vodećim svjetskim stručnjakom za transformaciju. Kasnije će postati profesor emeritus biologije na Tehnološkom institutu Massachusetts (MIT), gdje će predsjedavati Odborom za zaštitu od zračenja. MIT je član AAU od 1934. godine.

Godine 1961., Thorne je radio iz Fort Detricka, izolirajući transducirajuće fage za B. subtilis, kako bi olakšao transdukciju. Fag, također poznat kao bakteriofag, je virus koji inficira bakterije. Bakteriofag može djelovati kao biološka ovojnica za dostavu genetskog materijala bakterijama koje inficira. To se naziva transdukcija, još je jedan način na koji bakterije ugrađuju stranu DNK.

Budući ne zahtijeva fizički kontakt između stanice koja donira DNK i stanice koja je prima, te je otporna na deoksiribonukleazu (ponekad ometa transformaciju) - transdukcija je sada preferirani alat za stabilnu implantaciju stranog gena u genom stanice domaćina. Transdukcija se odvija u litičkom ili lizogenom ciklusu. Liza stanica koja se događa u litičkom ciklusu - razgrađuje staničnu membranu i oslobađa čestice faga nakon kulminacije. U lizogenom ciklusu: kromosom faga integriran je u bakterijski kromosom, gdje može ostati uspavan tisućama generacija.

https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC314795/pdf/jbacter00594-0124.pdf

Thorne je uspješno inducirao potonju fazu. U sažetku eksperimenata samodopadno napominje kako su čak i nakon zagrijavanja na 149 stupnjeva, tijekom jednog sata, "spore zadržale svoje lizogeno stanje", te su mogle inficirati medij u koji su dodane, bakteriofagom. Sljedeće godine (1962.), Thorne će se, zajedno sa dr. Marthom J. Taylor i tajanstvenim Francisom A. Beallom iz Kemijskog korpusa vojske u Fort Detricku - lažno predstavljati kao znanstvenici - dok su vrtoglavo destilirali toksin Bacillus anthracis kako bi učinkovitije ubijali štakore. 

https://journals.asm.org/action/cookieAbsent

Beall više nije pisao radove, ali vječno eklektični Thorne i Taylor jesu provodili eksperimente u Fort Detricku, 1963. godine, bezuspješno pokušavajući transducirati Bacillus licheniformis i Bacillus subtilis. Neustrašivo, u svom radu napominju da njihov neuspjeh u postizanju unakrsne transdukcije nije iznenađujući, jer se "dvije vrste razlikuju, obzirom na osnovni sastav svoje deoksiribonukleinske kiseline". 

U ovom trenutku, apsurdno bi bilo vjerovati da je CIA bila zainteresirana za išta drugo osim pretvaranja B. subtilisa u oružje, kao i stavljanja neuništivog stroja sudnjeg dana, sa vremenskim otpuštanjem, u ruke poludjelog carstva.

Endospore B. subtilisa mogu nositi bilo što, od uputa da postanu hibrid B. anthracis-B. subtilis (otporan na antibiotike), do mutacije udarcem Yersinia pestis ili Legionella pneumophila (bakterija koje uzrokuju legionarsku bolest).

Ludi znanstvenici carstva i njihovi Zmajevi vojnici bave se ubijanjem otrovom. Oni su novi apostoli Lucrezije Borgie. Znaju svoj posao i znaju svoju religiju. Ako želite ubiti stoku svog neprijatelja, onda antraks nije najučinkovitija bakterija za to.

Prema Wikipediji: tijekom prve polovice 20. stoljeća, procjenjuje se kako je Mycobacterium bovis ubio više domaćih životinja, nego sve ostale zarazne bolesti zajedno. Njegov srodnik, Mycobacterium tuberculosis, bakterija koja uzrokuje tuberkulozu, nije ništa manje smrtonosna za ljude.

U aktivnim slučajevima, onima koji se ne liječe, M tuberculosis ubija preko 50% svojih žrtava. Ako uđe u ekstrapulmonalne organe, poput jetre, slezene i bubrega, postaje milijarna tuberkuloza, koja je (ako se ne liječi) gotovo uvijek smrtonosna. Čak i uz najbolji moderni medicinski tretman, oko 30% oboljelih će umrijeti. Oni koji to ne učine, požaliti će što nisu i biti će osakaćeni doživotno.

Milijarna tuberkuloza se prije obično nazivala galopirajućom tuberkulozom. Navodno svoje sada uobičajeno ime dobiva po sitnim lezijama koje ostavlja u plućima, a koje nalikuju sjemenkama prosa kada se gledaju na rendgenskoj snimci prsnog koša. Njegovu sličnost sa brojnim sjemenkama prosa na organima koje zahvaća primijetio je još 1700. godine John Jacob Manget, ali ime se nikada nije stvarno primilo sve do nedavno. Možda slučajno, crveni soj, alias B. atrophaeus, B. globigii ili B. subtilis var. niger, u literaturi se često jednostavno naziva "vojna" BG. 

Procjenjuje se da je trećina svjetske populacije već zaražena M. tuberculosis, a dodatnih 1% se zarazi svake godine. Iako je većina tih infekcija latentna, i dalje uspijeva ubiti gotovo milijun i pol ljudi godišnje. Velika većina onih koje ubija su ljudi druge boje kože. Postojeći podaci predviđaju da će oko 80% stanovništva u mnogim azijskim i afričkim zemljama biti pozitivno na testu, dok će to biti samo 5-10% Amerikanaca.

Virusna hemoragijska groznica je zloslutno znanstveno ime kojim je carstvo označilo svoju najnoviju kugu dana. Bolest se prvi put pojavila u području Frankfurta, 1967. godine, gdje je ubila sedam od trideset i jedne zaražene osobe. To je bilo samo godinu dana nakon što je carstvo shvatilo da njihova bakterija proizvodi endonukleazu, a koja bi im potencijalno omogućila spajanje DNK i prilagođavanje mehanizma koji pokreće evoluciju u živim organizmima. Smrtonosna groznica nazvana je Marburški virus, a u tisku će biti objavljena priča o skupini zaraženih majmuna iz Afrike, koji su bili  dostavljeni u laboratorij u Marburgu. 

Camp King udaljen je samo "kratku vožnju" od Frankfurta, oko 20 kilometara. Olson je doputovao sa diplomatskim vrećicama. Nesumnjivo je da su te vrećice bile pune novih i smrtonosnih sojeva bakterija, koje su svježe pripremljene u laboratorijima na najnedokučivijim mjestima na svijetu. Nema apsolutno nikakvog razloga vjerovati da Olsenov nasljednik nije radio isto 15 godina kasnije, na vrhuncu hladnog rata. Postoji svaki razlog za vjerovati kako to jesu radili. Kamp King zauvijek je zatvorio svoja vrata 1968. godine. Promijenio je svoj opis posla i naziv u Zapovjedno-kontrolni centar Agencije za kontrolu kretanja vojske Sjedinjenih Država – Europa.

Ljeti 1976. godine, dr. Peter Piot, 27-godišnji znanstvenik i diplomirani klinički mikrobiolog na medicinskom fakultetu, zajedno sa  drugima, u Institutu za tropsku medicinu u Antwerpenu u Belgiji, pregledao je sadržaj krvavog hladnjaka koji su zaprimili od misije u Yambukuu u Zairu. Udaljeno afričko selo bilo je pritisnuto neimenovanom epidemijom, koja će na kraju ubiti 280 od 310 zaraženih ljudi. Dopalo je Institutu za tropsku medicinu da joj daju ime...

Gledajući kroz svoj elektronski mikroskop, uočili su "gigantsku strukturu nalik crvu – gigantsku prema virusnim standardima". Piot nastavlja sa svojim izvještajem: "To je vrlo neobičan oblik za virus, samo je jedan drugi virus izgledao tako, a to je bio virus Marburg". Piot je sada baron i ravnatelj Londonske škole za higijenu i tropsku medicinu. Najpoznatiji je "po svom radu na razvoju teorija 'virusa', koji stoje iza ebole i AIDS-a". Teorije ovog nagrađenog i istaknutog Piota dugo su vremena vodile do pogrešne pretpostavke istraživača kako je "HTLV-1 imao neku ulogu u AIDS-u". 

https://www.academia.edu/12969028/EBOLA_OR_AFRICAN_STRAINS_OF_TUBERCULOSIS

Nekoliko tjedana kasnije, Piot će, zajedno sa grupom svojih kolega, dramatično uroniti u džunglu; filmsku ulogu koju je kasnije odigrao i koja je proslavila Dustina Hoffmana u holivudskom filmu "Epidemija". Nije bilo nimalo slično filmu. Umjesto termonuklearne naprave, "Epidemija" u Zairu je zaustavljena jednostavnim odlaskom svećenika i časnih sestara, koji su se izolirali u pansionu na terenu Misije, kada su znanstvenici stigli tamo, zbog svojih u najboljem slučaju ubilački nesposobnih medicinskih praksi. Časne sestre su svako jutro dijelile prljave igle za injekcije vitamina domorodkinjama koje su posjećivale prenatalnu kliniku misije. U najavi onoga što će se dogoditi tijekom ekspedicije - Piot i njegovi kolege će pogrešno nazvati svoj "virus" po rijeci Ebola - koja je od zaraženog područja udaljena oko 100 kilometara i nije bila blizu epicentra epidemije. Piot tvrdi kako nisu htjeli stigmatizirati Yambuku, ali kada se uzme u obzir kazališna vrijednost: Ebola je za Yambuku ono što je Bob Dylan za Roberta Zimmermana. U svojim zabilješkama, Piot razmišlja o teatralnoj i namjernoj pogrešci: "Ali, Ebola je lijepo ime, zar ne?“ 

Kasnije se shvatilo kako se početna epidemija rasplamsala u Nzari u Južnom Sudanu, i to nekoliko mjeseci ranije, gdje je ubila 151 od 284 zaraženih. Rođen je mit o strašnim 'virusima Ebole', a koji će od tada dominirati mainstream medicinom, nastaviti će svoju dugu karijeru u Hollywoodu, te se proširiti putem naslova iz zastrašujućih tabloida.

Ali, daleko je strašnija istina: između veljače i listopada 2014. godine, tijekom najnovije "epidemije" - Ebola je ubila preko 4000 ljudi u Africi. U istom razdoblju je malarija poubijala oko 300000, dok je Mycobacterium tuberculosis poubijao preko 600000 ljudi... 

https://www.theguardian.com/commentisfree/2014/aug/05/ebola-worrying-disease

Neshvatljivo je što se čini da M. tuberculosis nikada nije uzeo u obzir glavni liječnik Instituta za tropske lijekove, Stefaan Pattyn. Nikada nije "odvojio vrijeme za korištenje posebnih boja i kultura, kako bi otkrio virusne oblike sa nedostatkom stanične stijenke". 

https://www.nytimes.com/2014/10/07/health/there-before-ebola-had-a-name.html

"Previd" je još neobjašnjiviji zbog činjenice da je Pattyn pronašao očite mikroskopske legije milijarne tuberkuloze na jetri časne sestre, na kojoj je obavljena autopsija. Krvarenje unutarnjih organa i krvarenje kroz oči, uši i crijeva, su samo neki od mnogih načina, na koje tuberkuloza koja se prenosi krvlju ubija, ponekad i za nekoliko sati. Njeni simptomi i stope smrtnosti gotovo su identični eboli. Zapravo, prema 'New England Journal of Medicine', u trenutnoj epidemiji ebole je "manje od polovice" zaraženih ljudi imalo vidljiva vanjska krvarenja. 

Pattyn je trebao biti stručnjak za bakteriologiju. Piot ga se sjeća, te kaže da je "radio u Zairu tijekom 6 ili 7 godina" i da mu je specijalnost bila "mikobakterije - tuberkuloza i guba". Piot ga se, također, sjeća i kao "pomalo nasilnika", pa dalje razmišlja: "Sjećam se da nam je rekao kako ovo mora biti taj čudan i smrtonosan fenomen: hemoragična groznica." 

Piot je bio virolog po struci. Bio je i mlad, ali narušava svoju vjerodostojnost kada tvrdi kako Pattyn nije znao da M. tuberculosis "postaje filamentozna unutar makrofaga". Makrofagi su velike specijalizirane bijele krvne stanice, koje obično progutaju i uništavaju potencijalne patogene koji napadaju tijelo. U slučaju M. tuberculosis, nakon što ga proguta, makrofag nije u stanju upotrijebiti svoje kemijsko oružje protiv posebno prilagođenih bakterija. Mikobakterija se zatim nekontrolirano umnožava unutar makrofaga i proizvodi visoko zarazne "oblike, kojima nedostaje stanična stijenka", kao i "crvolike smrtonosne tuberkulozne vrpce".  Pod elektronskim mikroskopom su nešto veće, ali inače se ne razlikuju od virusa ebole, virusa Marburg ili bilo koje druge filamentozne zarazne "virusne čestice" - prema kojima su filovirusi dobili ime. 

Bakterije sa nedostatkom stanične stijenke nazivaju se L-oblik bakterija. Kao što ime implicira, nemaju staničnu stijenku. Obično se stvaraju u laboratorijima, od mnogih bakterijskih vrsta kao što su B. subtilis ili E. coli. Prva ih je, 1935. godine, izolirala Emmy Klieneberger-Nobel, židovsko-njemačka mikrobiologinja, koja je pobjegla iz Njemačke otprilike u isto vrijeme kada i Theodore von Kármán. Emmy je dobila stipendiju 1934. godine od Američkog udruženja sveučilišnih žena (AAUW), nakon što je otpuštena sa posla u Njemačkoj...

Kada je isključena Lassa groznica, hemoragični virus, koji bi mogao objasniti mikroskopske lezije na jetri mrtve časne sestre, "dr. Pattyn je usmjerio svoje istraživanje prema identificiranju novog." Konačno, WHO je intervenirao, i uputio "Belgijance neka odmah pošalju uzorke u čvrsto zatvorenim posudama u Porton Down".  Porton Down bi zauzvrat poslao uzorke Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) u Atlanti, "jer je to bio svjetski referentni laboratorij za hemoragijske viruse". 

Predvidljivo je da bi CDC potvrdio bolest kao hemoragijski virus. Do danas CDC upozorava zdravstvene radnike, koji pokušavaju dijagnosticirati rane simptome hemoragijske groznice, kako su simptomi "nespecifični za infekciju ebolom i često se javljaju kod pacijenata sa češćim bolestima, poput malarije i tifusa". Apsurd nije ni približno dovoljno jaka riječ da CDC nigdje ne spominje M tuberculosis, bolest identičnih simptoma, koju praktički svaki kompetentni medicinski stručnjak u svijetu priznaje kao endemsku u Africi, i daleko glavnog uzročnika smrti.

Američko Ministarstvo obrane (DoD) čini isti propust. U "verziji 2.0" njihove knjižice, sa uputama o testiranju na 'Ebolu Zair', koju je za njih "proizveo" Pomorski medicinski istraživački centar - Mycobacterium je upadljivo odsutan iz cijelog popisa. Knjižica, označena crvenom bojom, uz "Samo za upotrebu pod ovlaštenjem za hitnu upotrebu (EUA)", sadrži popis od 3 stranice označen kao Tablica 51. Svi bakterijski patogeni, koji su navedeni u Tablici 51, testirani su kako bi se osiguralo da ne reagiraju križno i daju lažno pozitivne rezultate u preporučenim testovima na Ebolu. Ministarstvo obrane oholo uvjerava svoje stručnjake: "Nije uočena križna reaktivnost niti sa jednom testiranom bakterijom." 

Mikobakterije nisu na popisu Ministarstva obrane, unatoč ovdje navedenim činjenicama, kao i dodatnoj napomeni: poznato je da Mycobacterium križno reagira i daje lažno pozitivne rezultate u testovima na virus HIV-a, i to "u gotovo 70% slučajeva". 

Mycoplasma pneumoniae pojavljuje se u Tablici 51. M. pneumoniae je bakterijski patogen koji uzrokuje "šetajuću" upalu pluća. Mikoplazma je povezana sa sindromom Zaljevskog rata (GWS), kao kofaktor patogeneze AIDS-a i raznih drugih neobjašnjivih i složenih bolesti, poput sindroma kroničnog umora (CFS), Crohnove bolesti i raznih artritičnih stanja. 

https://rain-tree.com/baseman-tully-article.htm

Dugotrajna infekcija mikoplazmom uzrokuje kromosomske abnormalnosti u stanicama, uključujući kromosomsku translokaciju, gubitak cijelih kromosoma, djelomični gubitak kromosoma i dodatnih kromosoma. Kromosomska translokacija je mutacija uzrokovana preraspodjelom dijelova, između potpuno različitih ili 'nehomolognih' kromosoma. Fuzija gena, koja rezultira hibridnim genom, može se dogoditi kada translokacija spoji dva nehomologna gena. Dodatni kromosomi i kromosomska translokacija potiču abnormalno visoku aktivnost u određenim protoonkogenima. Gen HRAS, ključan u regulaciji stanične diobe, uključen je zajedno sa  istim genom, c-Myc, koji, čini se, katalizira transformaciju B-DNA u Z-DNA. Gen c-Myc također igra ulogu u staničnoj diobi, kao i u apoptozi i transformaciji. Povećana genetska ekspresija i mutacije riskiraju stvaranje onkogena, gena koji imaju potencijal proizvesti rak. 

Mikoplazme "predstavljaju najmanje samoreplicirajuće oblike života". Virusi se repliciraju samo unutar živih stanica drugih organizama. Virioni, naziv za viruse koji postoje u obliku neovisnih čestica, ne mogu se razmnožavati bez svog domaćina, te se ne smatraju oblikom života. Plazmidi, slobodno plutajući dijelovi DNK, koji se mogu kretati između stanica i samoreplicirati, također se ne smatraju oblikom života. Ne treba ih miješati sa transpozonima ili skačućim genima, koji također nisu oblik života, već niz DNK koji se može kretati sa jednog mjesta na drugo na kromosomu.

Grčki prefiks 'miko' jednostavno znači gljiva. Mikobakterije su tako nazvane, jer je uočeno da rastu na način sličan plijesni. Gram-pozitivne su, i njihova stanična stijenka je deblja od većine drugih bakterija, vodoodbojna je i voštana, jer je bogata mikolnim kiselinama. Stanična stijenka Mycobacterium, posebno prilagođena za infekciju svog domaćina, čini mikobakterije toliko otpornima na antibakterijski tretman, koji se većim dijelom oslanja na napad na bakterije kroz staničnu stijenku. Mikolne kiseline su tako nazvane zbog svog filamentoznog izgleda, pod velikim povećanjem...

Čudno je što i Mycobacteria i Bacillus dijele isti apetit Pseudomonasa za sirovom naftom i otrovnim otpadom. Sve se mogu naći kako uspijevaju u tlu oko oronulih tvornica, koje unakazuju ekologiju trećeg svijeta. 

Iako analiza genoma pokazuje da se Mycoplasma razvila iz Gram-pozitivnih bakterija, ona je gram-negativna i zapravo uopće nema staničnu stijenku. Kao rezultat toga, praktički je neosjetljiva na antibakterijski tretman. Zbog svoje male veličine, zloglasni je kontaminant kultura u istraživačkim laboratorijima diljem svijeta. Mikoplazma, posebno Mycoplasma fermentans, rutinski se nalazi u krvi veterana Zaljevskog rata koji pate od GWS-a, te postoje jaki medicinski dokazi koji ukazuju na to da su neka od višestrukih cjepiva koja su primili prije raspoređivanja, posebno cjepivo protiv 'antraksa' - bila zaražena njome. 

http://gulfwarvets.com/

Postoji studija, izvješće Senata, koja pokazuje kako se GWS "proširio na članove obitelji, a vjerojatno se proširio i na radnom mjestu." To je pokazatelj da ga širi mikroorganizam. Postoje dokazi o "sistemskim mikoplazmatskim infekcijama u krvi veterana Zaljevskog rata, kao i civila, putem ALS-a [amiotrofična lateralna skleroza / Lou Gehrigova bolest]." Vlastite studije Uprave za veterane pokazuju: "Postoji povećan rizik od oboljevanja ALS-a kod veterana Zaljevskog rata." Ipak, znajući sve ovo, i više od desetljeća nakon Zaljevskog rata, Ministarstvo obrane i Ministarstvo za pitanja veterana i dalje su aktivno promovirali medicinski neodrživu teoriju kako je posttraumatski stresni poremećaj glavni čimbenik u GWS-u. 

Tijekom 1990-tih, kao odgovor na tvrdnje medicinske zajednice da bakterijska infekcija može biti uzrokom sindroma genitalne viroze (GWS), "Ministarstvo obrane (DoD) je, u pismima raznim članovima Kongresa i tisku, izjavilo da su infekcije bakterijom M. fermentans uobičajene, nisu opasne, i nisu čak niti ljudski patogen." Što je, najblaže rečeno, zbunjujuća izjava, obzirom na patent koji je vojska u to vrijeme imala za "Mycoplasma Fermentans Incognitus". 

"Soj incognitus" je opisan, u patentnoj prijavi, kao "nova patogena mikoplazma, izolirana od pacijenata sa sindromom stečene imunodeficijencije (AIDS)." Namjera patentiranja bila je zbog korištenja pri "otkrivanju antitijela u serumima pacijenata sa AIDS-om", kao i sa ciljem stvaranja cjepiva, koje će se "koristiti za zaštitu životinja, uključujući ljude, od infekcije bakterijom M. fermentans incognitus, ili drugim mikoplazmama." Vojska je bila itekako svjesna smrtonosnih patogenih sposobnosti bakterije. U njihovim eksperimentima: "uvođenje u 'gole miševe' i imunokompetentne miševe" izazivalo je "simptome poput tumora B-stanica, tumora vretenastih stanica, ili imunodeficijencije". U patentu se navodi kako je otkriće ovog najnovijeg ljubimca "napravljeno tijekom rada u okviru potpore ili nagrade Ministarstva vojske Sjedinjenih Država". Za datum podnošenja prijave je naveden 06. lipnja 1991. godine. Izdana  je 07. rujna 1993. godine. To je nastavak patenta podnesenog 02. studenog 1988. godine, navodno "napuštenog", ali koji jest ipak "djelomični nastavak" patenta, podnesenog 18. lipnja 1986. godine, i naravno, napuštenog… 

Mikoplazma je naziv za određene nitaste mikroorganizme, za koje se, 1929. godine, smatralo kako imaju i stanične i acelularne faze, u svojim životnim ciklusima. To bi objasnilo kako su se mogli vidjeti mikroskopom, ali su također mogli proći kroz filtere, koji su bili nepropusni za bakterije. Serratia, Bacillus, Pseudomonas i Mycobacterium su bakterije. Mogu se uzgajati u laboratoriju, ili se pojavljuju samostalno u prirodi. Mogu se promatrati pod mikroskopom, i mogu se filtrirati iz otopine. Sposobnost prolaska kroz bakterijske filtere - iz generacije "legendarnog" mikrobiologa, Louisa Pasteura - zajednički je nazivnik za viruse i mikoplazmu.

Stvari su se tada uzgajale, ali nitko zapravo nije znao što se uzgaja - sve dok Ernst Ruska nije pustio u rad svoj elektronski mikroskop, početkom 1930-tih godina. Prve slike virusa i izolacija L-oblika bakterija, uslijedile su odmah nakon toga. 

Virus je najzastupljeniji biološki entitet na Zemlji. Čajna žličica morske vode sadrži ih oko milijun, uglavnom bakteriofaga. Njihovo uništavanje bakterija, koje se prenose vodom, pokretački je mehanizam recikliranja ugljika u morskom okolišu. Sami mikroorganizmi čine oko 90% biomase oceana. Procjenjuje se kako virusi ubijaju otprilike 20% te biomase svaki dan, te da u oceanima ima 15 puta više virusa - nego što zajedno ima i bakterija i arheja. Bakteriofagi su ti koji obično kontroliraju štetno cvjetanje algi, koje pustoše vodene putove diljem svijeta.

U biologiji ne postoji Drvo života. Postoji Mreža života. Sve je međusobno povezano.

Svaki aspekt života isprepleten je sa drugim aspektima, u tapiseriji koja je dovoljno jaka da se održi. Kao što je Timothy Leary trebao primijetiti, a Santana izrekao u "Svatko je sve".

Nigdje se to bolje ne pokazuje nego u slučaju mikroskopskih životinja zvanih Vodeni medvjedi ili Tardigradi. 17,5% njihovih gena dolazi iz potpuno različitih organizama i taksonomskih carstava. Kako bi se bolje nosili sa stresom iz okoliša, putem horizontalnog prijenosa gena, ugradili su u DNK "1300 bakterijskih vrsta, 40 arheja, 91 vrste gljiva, 45 biljnih vrsta i šest virusa". Horizontalni prijenos gena je prijenos gena između organizama na načine koji nisu bespolno, niti spolno razmnožavanje. Bespolna i spolna reprodukcija nazivaju se vertikalni prijenos gena. Oba su instrumenti u orkestru, koji svira simfoniju života. Ironično je što se čini kao da je Adolf Hitler bio jedini koji je nedavno bio na vlasti, i koji je razumio posljedice petljanja sa genetskim "ugađanjem".

Način na koji 'Zmajevi vojnici' vode rat nije ništa novo. Nije bilo novo niti prije 70 ili 100 godina. Zmajevi vojnici dobili su ime po zelenom zmaju alkemije. Metode, koje se koriste za proizvodnju stanične transformacije i transdukcije za mutaciju i hibridizaciju bakterija, u današnjim modernim laboratorijima, mogle su jednako lako biti korištene od strane alkemičara iz 14. stoljeća za istu takvu stvar. 

Yersinia pestis se nije mogla kretati tako brzo i učinkovito tijekom izbijanja kuge, osim ako nije imala daleko bolji vektor od buha sa štakora, kako to predlaže konvencionalna znanost. Slika smrti kao crne figure sa kapuljačom i koja vitla kosom, preuzeta je izravno iz viđenja ovih misterioznih figura na poljima, prije izbijanja crne kuge. Njemački izvještaj kaže: "Kosili su zob, tako da se šuštanje moglo čuti na velikoj udaljenosti, ali zob je ostala stajati." 

William Bramley, u svojoj značajnoj knjizi, "Bogovi Edena", nagađa kako su "kose možda bili dugi instrumenti, dizajnirani za prskanje otrova, ili plina punog klica". Napominje: čini se kao da je čudna otrovna magla prethodila kugi gdje god se pojavila. 

Bramley dalje govori kako su Nijemcima vlasti rekle neka preko noći stave "novopečeni kruh" na kraj motke. Ako bi se ujutro utvrdilo kako je kruh "plijesniv i iznutra zelen, žut i nejestiv, a kada se baci peradi i psima uzrokuje da uginu od jedenja", onda bi znali bi da je "otrov kuge blizu". Yesinia pestis samostalno ne kvari kruh, ali bi kvarila ako se nalazi u endosporama Bacillus subtilis; što je zloglasna kontaminacija žitnih proizvoda i uzrok stanja poznatog pekarima kao vrpčasti kruh. U Bavarskoj su, 1319. godine, Židovi prvi put optuženi za trovanje bunara gubom, produktom Mycobacterium leprae. Otprilike u isto vrijeme, i Zohar i Sepher Yetsira su počeli masovnije kružiti židovskim zajednicama sjeverne Europe.

Ovi mistični tekstovi navodno razotkrivaju tajne IHVH-a (Jehove), mračnog i ljutitog boga iz Starog zavjeta. Ove se tajne otključavaju primjenom Temure, Notarikona i Gematrije, na sam tekst, kao i na određene odlomke u Tori. Prema židovskom predanju:  poznavanje ovih permutacija i kodova omogućilo je praškom maharalu da koristi Sepher Yetsirah (ili knjigu formiranja) zato da bi udahnuo život čarobnom stvorenju, koje se može izraditi od posebne vrste crvene gline.

Kuga je "božje" oružje, po izboru, kroz Stari zavjet i Toru. Kada je kuga izbila u Europi, 1348. godine, Židovi su okrivljeni za trovanje bunara diljem sjeverne Europe. 22. kolovoza 1349. godine, umjesto da budu kršteni, u Mayencu je spaljeno najmanje 6000 živih  Židova. Zapravo, to se u manjoj mjeri dogodilo u gotovo svakom gradu u Njemačkoj, jer kada im je ponuđena mogućnost krštenja umjesto sporog pečenja, većina Židova "radije se ponudila kao holokaust". Iako je bilo mnogo priznanja Židova, ipak su "priznanja"  jednoglasno izazivana mučenjem, kao i pod velikom prisilom. Ne postoje pravi dokazi za to da su magloviti židovski kabalisti vodili srednjovjekovni bakteriološki rat, ali moguće da su to radili kršćanski šamani. Zapravo, na zidovima Vatikana slavi ga veliki umjetnik Rafael, u impresivnom remek-djelu, "Misa u Bolseni.” Papa Urban ga je, 1264. godine, proglasio blagdanom Tijelova. 

Sada je poznato kako je transupstancijacija hostije, pred zapanjenim slugama u Bolseni, 1263. godine, "čudo" na kojem Katolička crkva temeljila kanibalističku doktrinu transupstancijacije ubilačkog pape Inocenta III., doktrinu odbačenu prethodnih 50 godina, što je bila posljedica kontaminacije pričesnog kruha bakterijom Serratia marcescens. Kristova krv, koja je kapala na haljinu sumnjičavog svećenika, tijekom mise u Bolseni, zapravo je bila prodigiosin koji je izlučio mikroskopski gospodar svemira. 

Bolsena također nije bila prvi dan kada je S. marcescensa bila u ulozi boga. Krv, koja je curila sa njihovog kruha, okupila je vojsku Aleksandra Velikog kako bi opljačkali Tir, 332. godine prije Krista. Kaže se kako su "krv" makedonski vidioci uzeli kao znak koji je najavljivao pobjedu. Znanstvenici su otkrili ne manje od 35 povijesnih zapisa o krvi koja je tekla iz kruha, tijekom kršćanskog slavlja euharistije, prvo je bilo 1169. godine, u Danskoj. Godine 541., krv koja je curila iz razlomljenog kruha u Toursu u Francuskoj,  navodno je najavljivala poraz Langobarda i smrt cara Tiberija. Najznačajnije od svega, kada je riječ o tome tko ili što zapravo orkestrira patološko ludilo koje prati abrahamske religije:, sklonost pljački, otimanju i ubojstvu u ime svog boga, da se "prinesu kao holokaust" umjesto da promrmljaju neku glupost i okupaju se, da se sa nezamislivom divljaštvom obruše na bilo koga ili bilo što ih se usudi dovesti u pitanje - jest etimologija imena S. marcescens.

Prvi spomen mikroskopskog gospodara svemira i kralja svih bakterija napravio je, 1818. godine, Vincenzo Sette, talijanski liječnik, koji je nesumnjivo bio upoznat sa nekim vatikanskim tajnama. Prema Židovskoj enciklopediji iz 1906. godine: "Dao mu je neobično ime, Zaogalactina imetropha (od ζάω = „Živim“; γαλαχτινή = „želatina“; ημαι = „Postavljen sam na“; τροΦή = „hrana“)." Najčešće korišteno sveto ime IHVH, i u judaizmu i u kršćanstvu, jest: Ja Jesam Ono što Jesam, ili na hebrejskom ehyeh ašer ehyeh (אֶהְיֶה אֲשֶׁר אֶהְיֶה), obično je skraćeno na ehyeh ili Ja Jesam. Ehyeh asher ehyeh doslovno se prevodi kao Ja ću biti. Ono što ću biti je možda krvavocrvena želatinozna masa, koja se stavlja na hostiju za pričest...

Godine 1848., Christian Gottfried Ehrenberg, veliki njemački prirodoslovac i pionirski mikrobiolog, promijenio je ime malog Ehyeha za Monas prodigiosa, jer je vjerovao da je riječ o Infusoriji. To je zajednički naziv za jednostanične alge i male beskralježnjake, koji postoje u slatkovodnim ribnjacima i mirnoj vodi, koja se zarobljava u glini oko riječnih obala. 

Kažu da postoji krater nazvan po Jacku Parsonsu na tamnoj strani Mjeseca. Neki kažu da je Parsons bio čovjek kojeg bi Wernher von Braun privatno nazvao pravim ocem američkog svemirskog programa. Novinar Michael Hoffman II. rekao je da je Parsons pokušavao prizvati homunkula, kada se dogodila eksplozija u laboratoriju, koja mu je navodno oduzela život 1952. godine.

Priča se da je Parsonovo tijelo bilo spaljeno do neprepoznatljivosti. Nekoliko sati kasnije, Parsonsova voljena majka počinila je samoubojstvo. Oboje su pokopani u zatvorenim lijesovima, ali mnogi vjeruju kako u tim lijesovima nije bilo tijela. Parsons je, zajedno sa svojom majkom, zauzeo svoje zasluženo mjesto na čelu NASA kao Hiram Abiff, "Udovičin sin", u slobodnom zidarstvu.

Homunkulus je nadnaravno biće, koje majstor alkemičar uzgaja u staklenci. On ga ne stvara, već ga uzgaja poput sjemena ili klice,  koja se uzgaja u laboratoriju. Baš kao i golem, homunkulus daje veliku moć svom stvoritelju, i poznaje mnoge tajne svemira.

Osim što je bio partner Theodorea von Kármána u osnivanju JPL, blisko NASA - Parsons je bio štićenik i opunomoćenik Aleistera Crowleyja u Americi. Parsons se u pismima Crowleyju obraćao kao "Najomiljenijem Ocu", te bi recitirao, zajedno sa svim svojim zaposlenicima, Crowleyjevu "Himnu Panu", prije svakog JPL-ovog probnog lansiranja. Crowleyju je bio potreban opunomoćenik u Americi, jer je bio u kućnom pritvoru u Engleskoj barem od 1933. godine, kada je u čast Imbolca, u nedjeljnim novinama i pred užasnutim potomcima carstva istupio i rekao im da je on pravo lice nacionalsocijalizma, njihova prijeteća Nemeza: 

"Pri rođenju sam imao tri prepoznatljiva obilježja Bude. Bio sam vezan jezikom, imao sam karakterističnu membranu koja je zahtijevala operaciju, a iznad središta srca imao sam četiri dlake, koje su se uvijale slijeva na desno, u točno određenom obliku svastike. Prije nego što je to Hitler, ja jesam."