KOVID i kolektivna amnezija

"Sve je izblijedilo u magli. Prošlost je izbrisana, brisanje je zaboravljeno, laž je postala istina."

(George Orwell)

To je dokaz moći propagande i njenih inherentnih ograničenja, da se danas izraz "KOVID" više ne koristi za označavanje bilo kakve vrste grabežljivog respiratornog virusa koji prenose šišmiši. Virusa, za kojeg su nas uvjeravali stručnjaci da je odnio živote više od 1.6 milijuna Amerikanaca, uz dvadesetak milijuna diljem svijeta, nego služi kao eufemistička skraćenica za temeljnu promjenu u civilizacijskoj svijesti Zapada.

Čitatelj je vjerojatno ovaj prekid doživio akutnije od većine. Godine karantene su bile razdoblje koje je razotkrilo - ne samo razmjere tehnokratskih ambicija vlada i ubilačkog oportunizma njihovih korporativnih suzavjerenika - nego još i puno gore:  bezumni konformizam, refleksnu poslušnost i otrovnu imbecilnost, koja je ležala uspavana u mnogim našim sugrađanima. Pažljivo orkestrirana konvergencija tih osobina je kulminirala još uvijek šokantnim slikama igrališta omotanih policijskom trakom i zaključanih crkava, dronova koji vrište "Policijski sat!" nad praznim ulicama, ljudi uhićenih zbog šetnji plažom bez maski. Ipak, dok će najmračniji dani COVID teatra zauvijek ostati urezani u svijesti necijepljenih, za veći dio stanovništva - one koji su prvo prihvatili, a zatim internalizirali službenu priču - tragično apsurdni, sumorno komični detalji te kušnje, kao da su se povukli u maglovite, sve nepristupačnije kutke sjećanja.

Ovo, u mnogim aspektima, može predstavljati najtužniju spoznaju od svih. Svakako, među onima koji se još uvijek mogu prisjetiti, u živoj, ogorčenoj jasnoći, prizora djece s brnjicama i zatvorenih tvrtki, razgovora vođenih kroz pleksiglas, baka i djedova ostavljenih da umru u usamljenim bolničkim krevetima - gotovo je nezamislivo kako ostatak društva može oprostiti, a kamoli zaboraviti, sramote kojima smo bili izloženi. Na površini, ovo se čini najbijednijim oblikom kukavičluka koji se može zamisliti. No, iako se ni individualna servilnost ni kolektivna poslušnost ne mogu razumno zanemariti, spremnost javnosti da jednostavno "napusti" COVID - i tako oslobodi počinitelja njihovih zločina - olakšana je, ne nekim političkim obračunom ili epidemiološkim probojem, već nizom psiholoških reakcija, i organskih i konstruiranih.

Represija, trauma i želja za zaboravom

Možda najsnažniji pokretač ove amnezije doba COVID-a jest dobro dokumentirani fenomen potiskivanja. Prvi ga je artikulirao poznati plagijator, perverznjak i psihoanalitički pionir, Sigmund Freud (iako ga je značajno usavršila njegova jednako dogmatična kći Anna). Ovaj obrambeni mehanizam, među najprimitivnijima našeg uma, nastoji protjerati nepodnošljive misli i sjećanja iz svijesti kako bi se izbjegli osjećaji žaljenja, srama, tuge i prijetnji vlastitom samospoznajom. Najčešći okidač, međutim, je strah.

Čini se da nema potrebe podsjećati čitatelja na ulogu koju je strah odigrao tijekom najranijih dana pantomimske apokalipse WHO-a. Obzirom na tadašnje vijesti: brzo napuhavanje broja umrlih i predviđanja sudnjeg dana od strane visokokvalificiranih liječnika, masovne grobnice iskopane u pripremi za zbrinjavanje nebrojenih tisuća - nije teško shvatiti zašto je strah, za mnoge još uvijek paralizirane lutkarskom predstavom medija, bio na granici nepodnošljivog, a golemi broj ljudi bio toliko traumatiziran državno odobrenom terorističkom kampanjom da su svedeni na histerične, kućne hipohondre. Dodajte tome mučnu izolaciju i  karantene, namjerno dehumanizirajući učinak maski, kao i performativno poniženje praćenja strelica i crta po Walmartu, i ambijentalni uvjeti su bili savršeni za ono što je psihijatar Robert Jay Lifton, rođen u Brooklynu, nazvao "psihičkim utrnućem". U svojoj publikaciji iz 1968. godine, "Smrt u životu", autor opisuje čudnu emocionalnu ravnodušnost koju je primijetio u očima mnogih stanovnika Hirošime nakon atomske bombe, klinički, ali suosjećajno tvrdi:

"Ljudska bića nisu u stanju ostati otvorena za iskustvo ovog intenziteta dulje vrijeme. Vrlo brzo, ponekad u roku od nekoliko minuta ili čak sekundi, 'Hibakusha' [japanski izraz za preživjele atomskih bombardiranja Hirošime i Nagasakija] prolaze kroz proces 'psihičkog zatvaranja'; tj. jednostavno su prestali osjećati. Imali su jasan osjećaj što se događa oko njih, ali njihove emocionalne reakcije bile su nesvjesno isključene... Psihičko zatvaranje moglo je biti prolazno ili se moglo produžiti, tijekom dana ili čak mjeseci, u trajniju psihičku utrnulost. U potonjem slučaju spojilo se s osjećajem depresije i očaja."

Istina, koliko god brutalna i brutalna bila KOVID Prevara, ne može se usporediti, barem u smislu neposrednih i uočljivih posljedica, s razaranjem uzrokovanim atomskom bombom. Doista, kroz Liftonove prikaze muškaraca koji su kremirali planine leševa žustrom i smirenom učinkovitošću, ili gradskih dužnosnika koji su obavljali svoje dužnosti još uvijek prekriveni tekućim mesom svoje žene i djeteta - ostaje gotovo nezamislivo kako bi itko (osim možda pravih psihopata) ikada mogao podnijeti takve užase u kognitivno prisutnom, a opet emocionalno praznom stanju. Ali, kako psihijatar nastoji naglasiti, ova odvojenost predstavljala je jedini održiv način za građane Hirošime da nastave živjeti usred svoje paklene nove stvarnosti. Bila je to anestezija duše, koja im je omogućila da jedu, spavaju, brinu se za ozlijeđene i da na kraju prežive. Ipak, to je došlo i uz neprocjenjivu cijenu: represija se (sama po sebi) pojačavala tjednima, mjesecima, pa čak i godinama nakon eksplozije, dok su se Hibakushe nastojale psihološki distancirati od prividne bešćutnosti i vanjske nečovječnosti, kojom su i sami djelovali.

Analogije s Plandemijom sigurno moraju biti očite. Uostalom, iako je birokratski nametnuta ofenziva straha nesumnjivo ostavila traga na psihi milijuna, za većinu bivših entuzijasta cijepljenja, najneukusniji podsjetnik na to bijedno poglavlje u ljudskoj povijesti ostaje znanje, sada uglavnom potisnuto, o njihovom vlastitom i bezuvjetnom pristanku. Bilo da se radilo o marljivoj dezinfekciji Amazon paketa, ili prelasku ulice kako bi izbjegli usamljenog pješaka, ono čime se KOVID prisilio mnoge u Team Science™ suočiti sami sa sobom, bila je duboko neugodna spoznaja da su se pokazali daleko od racionalnih, dokazima vođenih pojedinaca, kakvima su se dotad zamišljali. Još više uništavaju ego, ti samozvani skeptici su prihvatili diktate CDC-a s osjećajem moralnog žara - žara koji će se sigurno pretvoriti u osakaćujući, sveobuhvatni sram, ukoliko si ikada dopustili razmišljati o onome kada su ukorili stranca zbog krivo postavljene maske ili navijali za propast nekog navodnog "antivaksera".

Ali, naravno, oni ne razmišljaju ni o čemu. Umjesto da se suoče s ponorom, vlastitog ponašanja i svoje daleko kreposnije samopercepcije, većina bivših Kovidovaca (kao i društvo u cjelini) odlučilo je umanjiti ili poreći bilo kakvo sjećanje koje bi to moglo potvrditi, ne upuštajući se u introspekciju, ne priznajući nikakve unutarnje nedostatke, neizbježno ne doživljavajući nikakav osobni rast, koji bi takvo promišljanje ubrzalo.

Sjećanje, samo-opravdavajući povjesničar

Iako se provodilo pod izlikom "zaustavljanja širenja", "izravnavanja krivulje", uz mnoštvo drugih, slično glupih mantri od nekoliko riječi, čini se gotovo samo po sebi očito da je sada nepostojeći kult KOVID-izma pokazivao izrazito ritualističku komponentu. Ponekad je to nalikovalo ničemu manjem od masovne inicijacijske ceremonije, uz obrede pročišćenja (u obliku kronične dezinfekcije ruku), hermetičkom izolacijom (karantene i socijalno distanciranje) i, možda najžešće od svega:  sekulariziranim štovanjem službenika javnog zdravstva. Kao što je objasnio škotski antropolog, Victor Turner, takve liturgije su sastavni dio i omogućavanja ljudima da prođu kroz nagle i dramatične promjene u svijesti, to je zapravo način kolektivne smrti ega; društvo ulazi u nepoznatu političku i etičku paradigmu (ili kao u slučaju COVID-a: "Novu normalnost") bez ikakvog stvarnog sjećanja, a kamoli razumijevanja kako je do toga došlo.

Zato nije iznenađujuće što takav kulturni udar, također, potiče široko rasprostranjeno izbijanje kognitivne disonance unutar ciljane populacije. Psiholog Leon Festinger to definira: "Postojanje neusklađenih odnosa među spoznajama koje stvara stanje napetosti ili nelagode“, što prisiljava oboljele da potraže rješenje, rijetko kroz intelektualno istraživanje ili trajnu samoanalizu, ali češće kroz motivirano razmišljanje, selektivnu konzumaciju informacija i željno usvajanje narativa koji obnavljaju harmoniju. Festingerove teorije i danas ostaju temelj za razumijevanje golemog ljudskog kapaciteta za iracionalnost. No, upravo je njegov student, Elliot Aronson, najdublje istražio iskrivljujuće učinke koje kognitivna disonanca može imati na točnost nečijih sjećanja:

"Sjećanje postaje naš osobni, živi, samoopravdavajući povjesničar... Ali, dok totalitarni vladar prepisuje povijest kako bi je nadmašio budućim generacijama, totalitarni ego prepisuje povijest kako bi je nadmašio sam sebe. Povijest pišu pobjednici, a kada pišemo vlastitu povijest, imamo iste ciljeve kao i osvajači nacija: opravdati svoje postupke, natjerati sebe da izgledamo i osjećamo se dobro u vezi sebe i onoga što smo učinili, ili propustili učiniti. Ako su napravljene pogreške, sjećanje nam pomaže da se sjetimo kao da ih je napravio netko drugi. Ako smo bili tamo, bili smo samo nevini promatrači."

Ova dinamika, već opipljiva, postaje samo očitija što se KOVID više udaljava od ideološkog krajolika. Najvjerojatnije je čitatelj upoznat sa barem jednim reformiranim faucijevim sljedbenikom koji je, odbijajući se pomiriti sa svojom prošlom podrškom zatvaranju škola ili potpunom ocrnjivanju necijepljenih, podsvjesno promijenio svoju percepciju iz tog razdoblja kako bi se uskladio s prevladavajućim duhom vremena, tvrdeći kako je "uvijek imao sumnje", ili je jednostavno pristajao iz prisile. Upravo je ta revizionistička tendencija - vođena manje prijevarom, nego potrebom ega za koherentnošću - omogućila genocidnim empatičarima i segregacionistima, koji su opsjednuti inkluzivnošću; kao i slobodom orijentiranim zagovornicima karantene; uz vjernike u Znanost, koji su primili četiri injekcije - održati stabilnu sliku o sebi, usprkos flagrantno kontradiktornom ponašanju.

Ne da je takva manipulacija sjećanjem ograničena samo na 'hoi polloi'. Do sada: baš kao što je svaki COVID disident i očekivao, cijeli mainstream propagandni aparat je napustio nekada svete diktate svojih dobročinitelja iz Big Pharme, ali zbog skretanja  teme, gaslightinga, taktičkih poluistina, univerzalnog izlaza za bijeg: "obzirom na ono što smo znali u to vrijeme". Nepotrebno je reći kako nije niti bilo potpunog priznanja njihove uloge u prezrenoj farsi. Bilo je još i manje odgovornosti za bijedu koju su  omogućili: mediji preformuliraju naslove, političari retuširaju izborne zapise, poznate osobe brišu loše i ostarjele (ako ne i otvoreno ubilačke) tweetove. Zapravo, ovo post facto preoblikovanje, podiglo je mnemoničku barijeru oko cijelog COVID fijaska - barijeru za koju malo tko u javnosti, posebno oni s eksperimentalnom mRNA tehnologijom koja im teče venama, pokazuje ikakav interes za demontiranje.

Institucionalizirana amnezija i stroj zaborava