Platonski društveni inženjering (za neznalice)

Mnogo sam pisao o Platonu i svim inovativnim trikovima i prijedlozima društvenog inženjeringa, koje on u svojim djelima nudi budućim elitama. Budući sam o toj temi toliko pisao, sada je pravo vrijeme da sažmem spoznaje i učinim ih jasnima i razumljivima svima koje zanima kako je naše društvo ustrojeno.

Koncept br. 1: Filozofija je politika (drugim sredstvima)

Sokrat izjavljuje: "Ako filozofi ne postanu kraljevi u našim državama, ili ako se oni koje danas nazivamo kraljevima i vladarima ozbiljno i na odgovarajući način ne posvete filozofiji, te ako ne dođe do sjedinjenja tih dviju stvari, političke moći i filozofske mudrosti... neće biti kraja nevoljama... za naše države, a vjerujem ni za ljudski rod."

Ovo nije tek prijedlog da bi filozofi trebali vladati. Ovo je tvrdnja da politička moć i filozofija moraju biti jedno te isto kako bi pravda bila moguća.

Filozofija je sredstvo bavljenja politikom.

Sve što filozof izgovori, ma koliko apstraktno, vijugavo ili složeno bilo, izrečeno je zbog stjecanja, zadržavanja i opravdavanja moći.

Koncept br. 2: Laži su temelj društva elita

O stvaranju Plemenite laži: 

"Kako bismo onda mogli osmisliti jednu od onih nužnih laži o kojima smo nedavno govorili – samo jednu kraljevsku [plemenitu] laž koja bi mogla zavarati vladare, ako je to uopće moguće, a svakako i ostatak grada?

Kakvu vrstu laži? – upitao je.

Ništa novo – odgovorio sam – samo staru feničku priču o onome što se često događalo i prije, na drugim mjestima (kako pjesnici kažu i u što su uvjerili svijet), iako ne u naše vrijeme; a ne znam bi li se takav događaj ikada mogao ponoviti, ili bi se – kada bi se dogodio – uopće mogao učiniti vjerojatnim.

(…)

Sa pravom si se – rekao je – sramio laži koju si namjeravao izreći.

Istina – odgovorio sam – ali slijedi još toga; ispričao sam ti tek polovicu."

Platon ili Sokrat – ovisno o tome kako na to gledate – smatraju da zakoni jedne države djeluju samo onda kada počivaju na monstruoznoj laži golemih razmjera, na temeljnoj laži, na "plemenitoj laži". 

Ako se zakoni provode isključivo otvorenom prisilom, to vremenom dovodi do pobune. Jer ljudi se naposljetku opiru goloj tiraniji. Sustavi kojima se ljudi ne opiru jesu oni u kojima građani doista vjeruju u laži i dragovoljno prihvaćaju zakone utemeljene na njima, te sami provode vlastitu poslušnost. Kako je kasnije istaknuo Friedrich Engels, prva stvar koju treba učiniti kako bi se posijalo sjeme pobune jest uništiti temeljne psiho-mitske narative države.

Drugim riječima: napadnite i potkopajte "Plemenitu laž" – nakon toga ljudi više neće dragovoljno nadzirati sami sebe, niti prijavljivati ​​druge zato što ne vjeruju u državne laži. To otvara mogućnost za rasplamsavanje pobune.

Da bi ljudi dragovoljno prihvatili vlast elite, moraju vjerovati da za to imaju snažan metafizički ili mitski razlog. Možda im je čak potrebna "fenička priča" – o čarobnoj krvi, tajanstvenim proročanstvima, bogu koji umire i uskrsava – u samom središtu njihova političkog sustava kako bi pristali na takav poredak. A elita je bila i više nego spremna ponuditi im upravo takvu priču.

Elita je vješta u jednoj stvari više od svega drugoga – u pričanju vrlo uvjerljivih laži.

Vjerojatno ste sve to već čuli, doduše u obliku moderne "feničke priče" (video dolje):

"Lord Varys: Učinio sam to za dobrobit kraljevstva.
Petyr Baelish: Kraljevstva? Znaš li što je kraljevstvo? To je tisuću mačeva Aegonovih neprijatelja. Priča koju pristajemo pričati jedni drugima iznova i iznova, sve dok ne zaboravimo da je riječ o laži.
Lord Varys: Ali, što nam preostaje ako odbacimo tu laž?
Kaos. Zjapuća provalija koja čeka da nas sve proguta.
Petyr Baelish: Kaos nije provalija. Kaos su ljestve. Mnogi koji se pokušaju uspeti ne uspiju i nikada više ne dobiju priliku za pokušaj. Pad ih slomi. A nekima se pruži prilika za uspon. Oni odbijaju; grčevito se drže kraljevstva, bogova ili ljubavi. Iluzije. Samo su ljestve stvarne. Uspon je sve što postoji."

U Platonovo doba, sjajan primjer "plemenite laži", u praksi, bila je priča o mitskom Likurgu, te božanskoj objavi spartanskog ustava poznatog kao Velika Rethra. 

Ta plemenita laž o mudracu-lutalici koji je primio drevna otkrića iz Egipta i odobrenje Delfijskog proročišta, te kojega su potom zamolili neka se vrati u Spartu i uspostavi novu državu da bi spriječio anarhiju - postaje obrazac za kasnije "velike lažljivce" u povijesti.

Mojsije je, posebice, vrlo sličan Likurgu, pri čemu njegova Tora zauzima mjesto Retre.

Koncept br. 3: Stalni teror nužan je za provođenje zakona

Kako bi se spriječilo da se ljudi izvan elite udruže i svrgnu elitu, potrebno ih je držati u stanju straha od vanjskih neprijatelja, bilo stvarnih ili izmišljenih.

Atenski Stranac, u trećoj knjizi "Zakona", objašnjava kako je teror poticao narod na iskazivanje poštovanja prema eliti:

"Postojala su četiri razreda, raspoređena prema imovinskom cenzusu, a strahopoštovanje nam je bilo kraljica i gospodarica, te nas je činilo spremnima živjeti u poslušnosti zakonima koji su tada vladali.

Također, golema perzijska vojna sila, kako na moru tako i na kopnu, izazivala je osjećaj bespomoćnog straha koji nas je sve više pretvarao u sluge naših vladara i zakona; i zbog svih tih razloga među nama je vladao izniman sklad.

(…)

Sve je to u njima stvaralo duh prijateljstva; postojao je strah od trenutka, ali i onaj viši strah – stečen poslušnošću drevnim zakonima, a koji sam u prethodnom izlaganju više puta nazvao strahopoštovanjem i čiji bi dobar čovjek trebao biti dragovoljni sluga…

(…)

Pod drevnim zakonima, prijatelji moji, narod nije bio gospodar kao danas, već dragovoljni sluga zakona.

(…)

A onda su, vremenom, sami pjesnici uveli vladavinu prostih i bezakonih novotarija. Bili su to ljudi genijalnog dara, ali nisu imali osjećaja za ono što je u glazbi pravedno i zakonito; divljali su poput bahanata, obuzeti neobuzdanim užicima – miješajući tužaljke sa himnama, a peane sa ditirambima; oponašajući zvukove frule na liri i stvarajući opću zbrku; ...iz neznanja tvrdeći da glazba ne sadrži istinu te da se o njoj – bilo da je dobra ili loša – može ispravno suditi jedino na temelju užitka koji pruža slušatelju.

Skladajući takva razuzdana djela i pridodajući im jednako razuzdane riječi, u mnoštvu su potaknuli bezakonje i drskost, te u njima stvorili uvjerenje da sami mogu donositi sudove (...)

... no u glazbi se najprije pojavilo opće umišljanje o sveznanju i sveopće bezakonje; sloboda je uslijedila kasnije, a ljudi su – umišljajući da znaju ono što zapravo nisu znali – prestali osjećati strah...

Iz te slobode proizlazi druga sloboda – ona neposlušnosti prema vladarima... a na samom kraju javlja se prezir prema zakletvama i obećanjima, te potpuni nemar prema bogovima; time oni oponašaju onu staru, takozvanu titansku narav i dospijevaju u isti položaj u kojem su se našli Titani kada su se pobunili protiv Boga."

Dakle, kada im se prepusti sloboda da čine što žele, ljudi će uvijek nastojati oponašati "načelo Titana" u svojoj glazbi i vjerskim obredima, a naposljetku i u svojoj sklonosti pobuni. Čini se kao da su Heleni uvijek bili na rubu ujedinjavanja da svrgnu državnu elitu, čija se vlast temeljila na "plemenitoj laži" o olimpskim bogovima. Stoga, zadaća elite postaje osmišljavanje niza neprestanih psiholoških operacija kojima bi spriječila narod da je svrgne.

Strah i užas – bilo od bogova ili od neprijatelja – kako to objašnjava Atenjanin, glavni su alati za sprječavanje narodnog ustanka.

Koncept br. 4: Miješanje građana radi sprječavanja pobune

Atenjanin u četvrtoj knjizi "Zakona" nastavlja objašnjavati da bi se stanovništvo idealnog novog grada – kolonije koju žele osnovati na Kreti i nazvati "Magnezija" – trebalo sastojati od ljudi različita podrijetla. Time bi kolonisti bili manje vezani uz svoje stare običaje i navike samoupravljanja, te bili spremniji prihvatiti novi pravni poredak koji nameće elita.

"Gradovima je, u određenim pogledima, lakše provesti kolonizaciju ako su kolonisti iste rase; oni tada poput roja pčela odlaze iz matične zemlje – bilo da prijatelji napuštaju prijatelje zbog prenapučenosti ili slične nužde, bilo da su dijelovi države prisiljeni na iseljavanje zbog unutarnjih sukoba. Postojali su čak i cijeli gradovi koji su napuštali svoja ognjišta nakon što bi ih u ratu potpuno pokorila nadmoćna sila.

Međutim, ono što sa jedne strane predstavlja prednost za koloniste ili zakonodavca, sa druge strane stvara poteškoće.

Zajedništvo u rasi, jeziku, zakonima, zajedničkim hramovima i obredima stvara osjećaj prijateljstva i povezanosti; no kolonije takva homogenog sastava sklone su opiranju svakom zakonu ili obliku uređenja koji se razlikuje od onoga na što su naviknuli u domovini. I premda su manjkavosti njihovih vlastitih zakona možda bile uzrokom frakcijskih sukoba koji su među njima vladali, oni ipak – vođeni navikom – žele očuvati upravo one običaje koji su ih doveli do propasti, a vođa kolonije, koji je ujedno i njihov zakonodavac, smatra ih teškima i sklonima pobuni.

Sa druge strane, skupina ljudi pristiglih iz različitih sredina možda bi bila spremnija prihvatiti nove zakone; no postići da djeluju složno i "vuku zajedno" – kako se kaže za konje – iznimno je težak zadatak koji zahtijeva godine rada. Pa ipak, malo što više pridonosi napretku čovječanstva od donošenja zakona i osnivanja kolonija."

Nadalje ističe da je tiranija nužna za osnivanje nove kolonije ili grada, odnosno za provedbu reformi. Ne smije biti nikakvih prepreka pri poduzimanju onoga što je potrebno da bi se u potpunosti promijenio karakter grada i njegov sustav.

To je prilično razumljivo samo po sebi.

Izvrstan primjer primjene tih načela bila je Prusija. 

Baš kao što to danas čine naše zemlje, pruska je država bila prva moderna država koja je provodila politiku masovnih migracija "odozgo prema dolje" zbog genocida nad homogenim autohtonim narodima, koji su nastanjivali područja na koja je polagala pravo. Širila se osvajanjima, dok je istovremeno pozivala svijet neka dođe i nastani se u Pruskoj.

U zamjenu za prisegu na potpuno podčinjavanje državi, svatko je mogao postati Prus.

Međutim, normalnim narodima nisu bili potrebni država ili njezini izmišljeni zakoni da bi upravljali sami sobom, te su se opirali tom sustavu. To je stoga što je "anarhija" prirodno stanje homogene populacije; sposobni su za samoupravljanje u skladu sa vlastitim drevnim običajima. Zakoni, tajna policija i prisilne centralizirane države potrebni su samo u multikulturalnim političkim zajednicama, kojima vlada manjinska elita. Platon je vjerovao da je takvo prirodno stanje korijen svakog zla, te da država i njezini zakoni postoje da bi ljude "odviknuli od prirode" i umjesto toga, učinili ih "kreposnima". 

Citiram Credo of Prussia (https://substack.com/@lorbas/note/c-342114547) — H/T Lorbasu (dugogodišnjem obožavatelju bloga) što mi je skrenuo pažnju na ovo:

"Prusija nije država ili rasa, to je držanje/stav, eine Haltung. Kako reče čovjek - "Preussen ist weder Volksstamm noch Rasse, Preussen ist Haltung und niemals Masse."

Nitko to nije bolje rekao. Radi potpune atribucije:

"Mögt Ihr den preußischen Staat zerschlagen, Preußen wird hoch aus den Trümmern ragen.

Einer schon wollte uns Preußen stehlen, doch Preußen lebt zu tief in den Seelen!

Preußen ist weder Volksstamm noch Rasse, Preußen ist Haltung und niemals Masse.

Preußen ist Pflicht nach Immanuel Kant, Preußen ist Treue zu Volk und Land, Dienen der Sache bis in den Tod und - Griff zu den Waffen erst in der Not!"

Eberhard von Mackensen

Loše prevedeno za one dovoljno nesretne da ih pogodi strani jezik:

"Razbio bi prusku državu,

Iz svojih ruševina ponovno će se uzdići velika.

Jedan ga je već pokušao ukrasti,

Ali Pruska je preduboko u našim dušama da bismo se pokolebali!

Prus nije pleme niti rasa,

Pruska je držanje i klasa, nikad puka masa.

Pruska je dužnost, kako je Kant definirao,

Pruska je odanost narodu i zemlji zajedno,

Služite cilju i uvijek budite hrabri,

Ali uzeti oružje u ruke samo kad je opasnost ozbiljna."

I kao posljedica tog koncepta:

Koncept br. 4.5: Razbijanje naroda stvaranjem kasti

Ne samo da treba uvoziti neprijateljska tuđinska plemena, već treba i zdrav, cjelovit narod podijeliti na umjetna plemena prema načelu "kasti" ili "klasa". O tome je toliko toga napisano – kako u kontekstu distopijske književnosti, tako i u okviru komunističke misli – da ću vas jednostavno ostaviti sa citatom iz programa indoktrinacije, korištenog u djelu "Vrli novi svijet": 

"Djeca iz skupine Alfa nose sivu odjeću. Rade mnogo više od nas, jer su strahovito pametna. Doista mi je drago što sam Beta, jer ne moram toliko naporno raditi. A uz to, mnogo smo bolji od Gami i Delta. Game su glupe. Sve nose zeleno, a djeca iz skupine Delta nose kaki boju. O ne, ne želim se igrati sa djecom iz skupine Delta. A Epsiloni su još gori. Previše su glupi da bi znali čitati ili pisati. Osim toga, nose crno, što je tako grozna boja. Tako mi je drago što sam Beta."

Sve dok postoje Alfe, Bete i Game, nikada neće doći do ujedinjene pobune protiv Epsilona (elita).

Koncept br. 5: Etika je oblik memetičke indoktrinacije

Ovdje ću jednostavno preuzeti nekoliko bilješki drugog mislioca.

Klasični komentar Platonove "Države", autora Richarda Lewisa Nettleshipa, donosi sljedeći sažetak Platonova pogleda na "mimesis" (oponašanje): "Metoda koju Platon zagovara počiva na teoriji da je ljudska duša u svojoj biti biće sklono oponašanju, odnosno da se prirodno prilagođava svojoj okolini i poprima njezina obilježja."

Kako to prilagođavanje zapravo funkcionira? Platon taj mehanizam objašnjava u trećoj knjizi "Države". Sokrat smatra, ako Čuvar oponaša određene tipove karaktera, oponašanje neće ostati samo na vanjskoj razini. Ono će postati trajni dio njegove prirode.

Suvremenim rječnikom rečeno: to znači da je LARP-anje (igranje uloga uživo) oblik autohipnoze.

Drugim riječima: Sokrat tvrdi da je "glumi dok ne dobiješ" temelj indoktrinacije. Ključni pojam ovdje jest navikavanje ili "ethos". Da. Naša riječ "etika" je izvedena iz temeljnog koncepta "navikavanja", ili – ako ćemo izbjeći eufemizme – "uvjetovanja", odnosno "indoktrinacije".

Upravo zato često podsjećam svoje čitatelje da su etika i moral zapravo psihološka operacija (psyop).

Ne postoji univerzalni moral; ne postoji niti metafizički moral. Ono što smatramo "moralom" javlja se u prirodnom stanju, a vama je to poznato kao "zlatno pravilo" još iz vrtića.

Zlatno pravilo ne počiva na navikavanju, uvjetovanju ili proučavanju svetih spisa, već na načelu uzajamnosti. Homogene populacije, osobito one višeg "genetskog" karaktera, prirodno teže zlatnom pravilu i kažnjavaju odstupanja od njega. To možete i sami uočiti promatrajući kako se vaša nekoć sigurna i homogena nacionalna zajednica pretvorila u raznoliku "vukojebinu" i policijsku državu, gdje nitko više ne razgovara međusobno, ne vjeruje drugima, niti im pomaže.

Ponavljano oponašanje (LARP-anje) nije igra; to je oblik duboke prakse koja oblikuje karakter. "Ako bi već nešto trebali oponašati, valja se pobrinuti da time budu oplemenjeni, a ne srozani. Zašto? Ako se oponašanje 'neprestano prakticira od rane mladosti', ono 'prerasta u naviku i postaje dijelom njihove naravi – u tjelesnim pokretima, govoru i mislima'."

Konkretno, Sokrat je zabrinut zbog Ahileja kakav je prikazan u izvornom Homeru (ili u onoj verziji priče koja je tada bila u opticaju). Takav bi Ahilej pogubno djelovao na oblikovanje nove tajne policije (Čuvara), jer promiče metafizički pesimizam i pobunu protiv zemaljske i božanske vlasti, a pritom ne obećava sretan zagrobni život.

Lik novog Ahileja morati će se preoblikovati kako bi odražavao nove vrijednosti koje odobrava država.

Koncept br. 6: "Kako je bilo, tako će i biti"

Kao što sam se tijekom godina trudio istaknuti u svojim tekstovima – sve su revolucije zapravo bile pokušaji "povratka tradiciji". Ljude ne motivira ono što je novo ili futurističko, već ono što je staro, mitološko i metafizičko.

Prusija, moja nova omiljena meta za kritiku, nastala je kao rezultat dvaju pokušaja oponašanja povijesnih uzora (tzv. LARP-a). Prvo, Teutonski vitezovi smatrali su sebe novim Makabejcima. Drugo, vlada u Potsdamu odlučila je postati nova Sparta sjevera.

No, razmotrimo sada Francusku revoluciju, čisto radi promjene tempa.

Imala je tri faze.

Epizoda 1.: Atenska faza

Razdoblje od 1789. do 1791. godine obilježili su Deklaracija o pravima čovjeka, narodni suverenitet, sloboda tiska, politički klubovi, pamfleti, izbori i javne rasprave. Vidjeli smo atensku "isonomiju" (jednakost pred zakonom), "parheziju" (slobodu govora), izravne skupštine građana, javno vijećanje i kulturnu otvorenost, ali i isključivanje žena i stranaca (što je bilo utemeljeno na tradiciji).

Epizoda 2.: Spartanska faza

Radikalna jakobinska faza (1792.–1794.) više je idealizirala Spartu i Rim nego Atenu. Robespierre, Saint-Just i drugi zagovarali su "republiku vrline": asketizam, žrtvovanje, jedinstvo i ukidanje unutarnjih frakcija, pri čemu su se luksuz i individualizam smatrali korupcijom. Lepeletier de Saint-Fargeau predložio je sustav državnih internata po uzoru na Spartu. Revolucionarna vlast, Odbor javnog spasa, građanske svečanosti, Kult Vrhovnog Bića, primjena demonstrativnih i ciljanih likvidacija neistomišljenika u sklopu kampanje "vrline i terora" su više nalikovali spartanskoj totalitarnoj državi utemeljenoj na "kripteji" nego na atenskom pluralizmu. Nimalo iznenađujuće, jakobinci su se pozivali na Likurga i Leonidu.

3. faza: Aleksandrijska faza.

Napoleon se proglasio carem i doslovno glumio ulogu Aleksandra Velikog, šireći ideale klasične Grčke u sekularnom pohodu prema istoku. Poput Aleksandra, počeo je sebe smatrati božanskim bićem, a njegovi su ga pristaše – smatrajući ga izdajnikom sekularnih republikanskih vrijednosti – napustili i okrenuli se protiv njega.

U sve tri faze revolucionari su igrali uloge (poput sudionika LARP-a) oponašajući nešto iz davnina.

Ovdje nadodajem dopunu Platonovom zapažanju da ljudi pridaju autoritet starini. Ako uspijete uvjeriti ljude da su vaše ideje drevne, oni će pokazati veći interes za njih i biti spremniji živjeti u skladu sa njima. Baš kao što antikni komad namještaja vrijedi više od novog, tako i naša psiha pridaje veliku vrijednost i poštovanje starini.

**********************

No, prije nego što sam požurio proglasiti ovu teoriju svojim jedinstvenim doprinosom području društvenog inženjeringa ili filozofije, provjerio sam je li netko drugi to već iznio. Nažalost, nije iznenađujuće da me netko preduhitrio, pa svojim razmišljanjima ne mogu pripisati nikakvu izvornost.

Da. Britanski povjesničar Eric Hobsbawm razvio je koncept "izmišljene tradicije", zajedno sa kolegom povjesničarom Terence Rangerom, u njihovoj knjizi "The Invention of Tradition" iz 1983. godine. Riječ je o praksama koje su fabricirane ili nedavno stvorene, a prikazuju se kao drevne, pri čemu ih ljudi oponašaju u pogrešnom uvjerenju da oživljavaju nešto staro. Poznat primjer, koji su naveli, bili su škotski kiltovi sa uzorkom tartana.

Radilo se o puno kasnijem modnom trendu koji je iznenada postao simbol škotskog nacionalnog identiteta.

Zanimljivo, zar ne?

Još primjera.

Uzmimo za primjer pokret New Age, koji je pokrenula Madame Blavatsky, pretila ruska plemkinja. Tvrdila je da je putovala na Tibet i otamo donijela novo mistično otkriće. Ondje je, kako je tvrdila, djelovala organizacija drevnih mističnih mudraca zvana "Bijelo bratstvo", koja joj je naložila neka pripremi svijet za njihov dolazak. Njezina religija, "teozofija", predstavljala se kao skup drevnih učenja. Kako su se znanstvena istraživanja istočnjačkih učenja razvijala i napredovala, otkriveno je da je veliki dio onoga što je ona napisala bila njezina izmišljotina. Ne sve, ali dovoljno. Ipak, njezina je religija osvojila Zapad. Danas gotovo svaka žena vjeruje u temeljna načela teozofije; i pritom ne zna odakle ona potječu.

Manifestacija, energetski kristali, vegetarijanstvo, afirmacije, čak i astrologija u obliku u kojem je danas poznajemo – sve je to proizašlo iz okultnog preporoda 19. stoljeća, uz tvrdnje da je riječ o drevnom znanju Šambale, Atlantide ili Egipta. Danas ne postoji okultna tradicija koja ne tvrdi da je izvorno "kaldejska", "egipatska", "mojsijevska" ili "atlantska". Većina njih nastala je u 19. stoljeću, a njihovi temeljni dokumenti zapravo su krivotvorine iz još kasnijih razdoblja.

Kako je krivotvorenje dokumenata postalo teže, poduzetni novi tradicionalisti morali su postati kreativniji i osloniti se na stariju metodu laganja. Tvrde kako imaju pristup izravnim prijenosima okultnog znanja od božanskog... no, pritom sve to prikazuju kao izvanzemaljska carstva smještena u dalekim galaksijama. Aldebaran, Kasiopeja, Pegaz (?), Plejade – sve te galaksije, pa i mnoge druge, dobile su svoje proroke na Zemlji u 20. stoljeću, koji su njihova evanđelja prenosili masama.

*******************

Poanta je sljedeća: ako želite postići neki cilj u sadašnjosti ili budućnosti, prvo morate pronaći ili izmisliti drevni presedan u prošlosti... ili čak možete proglasiti da taj božanski predložak ili odredba počiva na nebesima. Smjestite svoj idealni politički, teokratski ili društveni cilj u daleku prošlost (ili u višu sferu) i promatrajte kako donosi plodove u sadašnjosti, odnosno u materijalnom svijetu. Najbolje "plemenite laži" kombiniraju oboje, jer tako dobivate sustav koji je istovremeno drevan i potječe od drevnih bogova. Pogledajte primjer abrahamskih religija.

"Kako gore, tako dolje", zar ne? Pa, dodajte tome i: kako je bilo, tako će i biti.

Sicut erat, ita erit.

Vidi također:

   - konstruiranje mita o Spartaku u 15. stoljeću, kao i mita o Hermannu u istom stoljeću.

   - Karlo Veliki

   - Aleksandar Nevski

   - Isus Krist

   - Mojsije

   - Likurg

   - Sitchinovi Anunaki

   - Hermes Trismegistus

   - Rousseauov "plemeniti divljak"

   - kršćanski raj (ne posjeduj ništa, dijeli sve i budi sretan) pretvorio se u ekonomiju komunizma zahvaljujući misliocima iz "pruske ljevice" koji su ga sistematizirali u ekonomski nacrt

   - Yakub (izumitelj "trik-nologije" i praotac bijele rase).

I mnogi, mnogi drugi plemeniti utemeljitelji i njihove plemenite laži.

Konačna je istina da je Platon pravi utemeljitelj naše civilizacije – upravo je on elitama dao alate za stvaranje svih kasnijih sustava, kao i tehnike društvenog inženjeringa na kojima su ti sustavi počivali. Sve proizlazi iz Platona.

A najbolji je dio to što zapravo ne znamo da li je Platon uopće bio stvarna osoba.

Za kraj, evo pitanja za vas: bi li itko prihvatio njegova učenja i pokušao ih primijeniti u novijoj povijesti da prethodno nije smatrao kako je Platon bio mudar čovjek iz antičkog doba, udaljen nekih 2000 godina od našeg vremena?

Vrijedi razmisliti o tome.

Hvala na čitanju!

BY: https://slavlandchronicles.substack.com/p/platonic-social-engineering-for-dummies