Funkcionalna oligarhija i parazitska klasa

Originalni tekst, sa referencama i linkovima: https://iaindavis.com/the-parasite-class/

Duboko prezirem praksu međusobnog prebacivanja krivnje, koja se toliko često koristi kako bi se skrenula pozornost sa stvarnog pitanja ili problema. Oštro se protivim lažnim podjelama na "nas" i "njih", koje se namjerno stvaraju da bi nas se razjedinilo i svima lakše vladalo. Ipak, u ovom članku milijardere oligarhe – i njihov establišment – ​​nazivam "parazitskom klasom". Molim vas za strpljenje; pokušati ću objasniti tu prividnu nedosljednost.

Ako danas na internetu potražite pojam "oligarhija", rezultati će vas uporno pokušavati uvjeriti kako se taj pojam odnosi isključivo na Rusiju. To je potpuna besmislica.

Oligarh je osoba koja je stekla golemo bogatstvo i pretvorila ga u politički i društveni utjecaj. Upravo to oligarh jest i oduvijek je bio, još otkako ih je čovječanstvo počelo nazivati ​​tim imenom. Rusija jest oligarhija, no – kako pokazuju gotovo sve političke teorije i tisućljeća političke filozofije, znanosti i povijesti – oligarhija je i svaka druga nacionalna država.

Postavlja se pitanje: Kako netko postaje oligarh? Često se sugerira da neki taj status postižu zahvaljujući svojoj poslovnoj pronicljivosti. Mnogi su ljudi vješti u poslovanju, ali to samo po sebi nije dovoljno za uspon u redove oligarhije. Kako bi postali oligarh, moraju vas prihvatiti drugi oligarsi. Ako vam se drugi oligarsi usprotive, vaše će poslovanje vjerojatno biti uništeno, ili barem ozbiljno ograničeno, a pristup političkoj moći ili društvenom utjecaju biti će onemogućen.

Neki su oligarsi to postali nasljeđivanjem, drugi su stekli basnoslovno bogatstvo upravljajući praktičnim monopolima, treći su profitirali od nepotizma, a četvrti su iskoristili svoje mreže kontakata. Ipak, svi oligarsi svoju moć i utjecaj stječu i održavaju putem izrabljivanja. Bilo da je riječ o dužničkom ropstvu (ili pukom ropstvu), industrijskoj špijunaži, zlouporabi pravnog sustava, ratu, drugim oblicima nasilja, iskorištavanju dugova, ekonomskom ugnjetavanju, otimanju zemljišta, krađi ili običnoj prijevari, oligarhija je skupina grabežljivih moćnika.

U samoj filantropiji nema ničeg lošeg, no oligarsi je koriste kako bi preoblikovali društvo u svoju korist, stvorili nova tržišta za sebe i povećali svoj politički i/ili društveni autoritet. Ukratko, oligarh se razlikuje od običnih bogataša, ne samo po opsegu svog bogatstva, već ponajviše po beskrupuloznom i sebičnom načinu na koji stječe i zlorabi moć koju mu to golemo bogatstvo omogućuje.

Mi, narod, izvor smo kako bogatstva oligarha, tako i političke moći koju oni gomilaju. Iako možda imamo određene koristi od djelovanja oligarhije – poput zaposlenja ili ulaganja u infrastrukturu i slično – taj je odnos daleko korisniji za oligarha nego za nas. U protivnom, oligarhija se time ne bi ni bavila.

Definicija parazita glasi: Organizam koji živi na drugom organizmu ili u njemu te se njime hrani.

Definicija društvene klase glasi: Skupina ljudi unutar društva koja ima isti socioekonomski status.

Jedini socioekonomski pandan oligarhu jest drugi oligarh. Kolektivni učinak oligarhije na društvo je parazitski.

Oligarhija je parazitska klasa.

Uvod u "Teoriju elita"

Uobičajeni izraz kojim nazivamo oligarhe jest "elita". Sama činjenica što taj izraz redovito koristimo za opisivanje parazitske klase je jasan primjer društvenog inženjeringa. Ako se ne oslobodimo jezičnih okova, koji sputavaju naše misli i određuju kako raspravljamo o oligarhiji, njima ćemo i dalje biti podčinjeni, sviđalo se to nama ili ne.

Koncept "elite" velikim dijelom proizlazi iz "teorije elita", grane politologije koja se pojavila krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Teorija elita nastoji objasniti zašto je društvo podijeljeno na široke narodne mase i vladajuću manjinu koja trajno drži vlast.

Teorija elita navodno pruža znanstveno utemeljenje za objašnjenje zašto (bez obzira na to gdje i kada gledamo) malena skupina ljudi kontrolira gotovo sve resurse i posjeduje golemu financijsku, ekonomsku i političku moć kojom zatim vlada. Kroz povijest su ljudi ponekad prepoznavali tu pogubnu dinamiku moći – i obično joj se suprotstavljali nakon što bi je osvijestili – no, češće to nisu činili. Uglavnom prihvaćamo kao da je riječ o nekakvom prirodnom, organskom aspektu društva.

Općenito govoreći, teorija elita samo reciklira tisućama godina stare ideje. Kao akademska disciplina, teorija elita dosad nije ponudila ništa novo. Ona otkriva da su svi oblici vlasti u svojoj biti oligarhije, ali je zapravo većina političkih povjesničara to znala. Sve što "teorija elita" čini jest učvršćivanje brojnih neistina za koje se od nas očekuje da ih prihvatimo zdravo za gotovo.

U "teoriji elita", sama riječ "elita" je višeznačan, i može označavati "aristokraciju" u klasičnom smislu. Potonji izraz potječe od francuske riječi "aristocratie", što znači "vladavina najboljih građana". To je pak izvedeno iz grčke riječi "aristokratia", koja označava "vladavinu najboljih". 

Kako bi se izbjeglo pretjerano veličanje oligarha, teoretičari elita koriste pojam "elita" i za označavanje "vladajuće klase", bez konotacija povezanih sa pojmom "aristokratia" ("vladavina najboljih"). Etimološki, riječ "elita" potječe od francuske riječi "élite" u značenju "izabrati" ili "odabrati", a koja je pak izvedena iz latinske riječi "eligere" (što također znači "izabrati").

Teorija elita samu "elitu" naizmjence promatra, ili kao najbolje među nama koji predvode zahvaljujući vlastitim zaslugama, ili kao vladajuću, odnosno "političku klasu" koju ponekad sami biramo. Tumačenje koje se oslanja na pojam političke klase proizlazi iz djela Gaetana Mosce (1858.–1941.). On je primijetio da su oligarsi vlast često stjecali prisilom i nasiljem, no istovremeno su bili iznimno dobro organizirani te su, zahvaljujući kontroli nad gotovo svim resursima, vladali društvom.

U svakom slučaju, sugerira se kako oligarsi imaju koristi od nekog oblika meritokracije. Korijeni pojma "meritokracija" sežu do Platona (o kojem će uskoro biti više riječi). Danas se, prema 'Oxford English Dictionary', taj pojam koristi za označavanje "vladajuće ili utjecajne klase obrazovanih ili sposobnih ljudi", ili pak "sustava vlasti, odnosno obnašanja vlasti od strane osoba odabranih na temelju zasluga". Oligarh je, dakle, ili najbolji među nama, ili je moćan član dobro organizirane skupine. Barem tako tvrde teoretičari elita, uz publikacije koje služe interesima oligarha.

U suvremenom smislu: riječ "meritokracija" je popularizirao sociolog Michael Dunlop Young (1915.–2002.). On ju je isprva koristio ironično, upozoravajući ljude da je odabir "vođa" na temelju društvenog statusa i formalnih obrazovnih kvalifikacija siguran put prema katastrofalnoj vlasti. Činjenica što je "meritokracija" vremenom poprimila pozitivno značenje razočaravala ga je sve do kraja života.

Problem sa općim prihvaćanjem riječi "elita", utemeljeno na "teoriji elita", leži u tome što sugerira neizbježnost takvog stanja stvari. Kao da je to što nama zapovijeda - tj. skupina oligarha, zvali ih "crnim moćnicima", zagovornicima kapitalizma sudionika, banksterima, ili kako god već – samo neizbježna stvarnost. Tako je oduvijek bilo, pa se naviknite. Otpor je uzaludan!

Vilfredo Pareto (1848.–1923.) se smatra tvorcem pojma "elita". Iznio je teoriju o "kruženju elita", prema kojoj u sukobima među "elitama" jedna skupina često zamjenjuje drugu na vrhu hijerarhijske društvene strukture. Drugi aspekt ovakvog "kruženja" se odnosio na tvrdnju da pojedinci ulaze u krugove elite i iz njih izlaze.

Pareto je isticao da su pripadnici elite ljudska bića sposobna činiti dobro, ali i počiniti veliko zlo, iako je smatrao da vladaju zahvaljujući svojim istaknutim sposobnostima i iznimnim vrlinama.

Wikipedia – koja je korisna za imena, datume i službene povijesne podatke, ali ne i za mnogo više od toga – tvrdi da je američki filozof C. Wright Mills (1916.–1962.), autor djela o "eliti moći", prava osoba kojoj se treba obratiti ako želite razumjeti sve što treba znati o eliti. Budući je riječ o Wikipediji, to mišljenje – izneseno kao nekakva činjenica – je pogrešno.

Mills je tvrdio da "elita moći" nastaje spontano. Neizbježna je posljedica modernog birokratskog i tehnološkog društva. To nužno stavlja vlast u ruke onih koji vode institucije. Mills je tvrdio da te institucije ne bi funkcionirale kada ih ne bi vodila elita, koja kontrolira resurse. Odbacio je Moscov koncept "političke klase". Umjesto toga, "elita" je cirkulirala i uzdizala se iz korporativnih organizacija, koje su dominirale američkim gospodarstvom, pretvarajući se u "korporativne bogataše".

Mills je predložio "trodijelni" model američkog društva, grubo podijeljenog na: "elitu moći", "predvodnike javnog mnijenja" i javnost. To je bilo svojevrsno iznenađenje za Amerikance 1950-ih, koji su SAD doživljavali kao "egalitarnu meritokraciju". Isticao je da vladu, lokalne čelnike i interesne skupine čine "predvodnici javnog mnijenja", pritom je javnost skupina nemoćnih i neupućenih proletera koji su, nesvjesno, za svoj ekonomski opstanak u potpunosti ovisili o eliti moći. Javnost je pogrešno vjerovala da odluke donose predvodnici javnog mnijenja. Sa druge strane, Mills je dokazao da "elita moći" dominira institucijama gospodarstva (korporacijama), vojskom i vladom. Parazitska klasa dijeli zajedničko stajalište i stvarni je donositelj odluka.

No, prema Millsovu mišljenju, tu nije bilo nikakve "urote". Elita moći kontrolira resurse, gospodarstvo i živote običnih ljudi. Poput Pareta, priznavao je da oni mogu donositi odluke koje su korisne, ali i katastrofalne. Ali je također tvrdio kako je to tek nužna i neizbježna funkcija hijerarhijskog društva. Ukratko, Millsovo viđenje "teorije elita" bilo je u skladu sa općim smjerom. Ono je dosljedno naklonjeno onima koji vole da ih se smatra "elitom", čak i kada ih kritizira. Netko mora biti na čelu i, prema gotovo svim teoretičarima elita, to je upravo "elita". 

Robert Michels (1876.–1936.) je tvrdio da su tehnički zahtjevi društva učinili oligarhijsko vodstvo neophodnima za opstanak organizacije. Poput Millsa, Mosce, Pareta i drugih, Michels je vjerovao da su oligarsi stekli svoj status zato jer su posjedovali nadmoćno znanje, vještine i bogatstvo. Dodao je kako im je to omogućilo kontrolu nad vlastitim poslušnim mrežama, ali i nad  skupinama koje su im se suprotstavljale.

Dok je Mosca organizacijske vještine elite smatrao alatom koji im omogućuje formiranje "političke klase", Michels je iste sposobnosti prepoznao kao ključne za preobrazbu političke strukture u oligarhiju. "U suštini", tvrdio je, "političkim su strankama upravljali oligarsi koji su držali svu vlast i oblikovali sve politike. To je članstvo i stranačke aktiviste iz "baze" ostavljalo u stanju besciljnog lutanja, dok su u zabludi vjerovali da imaju nekakav utjecaj na smjer kojim se stranka kreće."

Nije to ništa novo

Korijeni, uglavnom dosljedne "teorije elita" – prema kojoj društvom najbolje upravlja mala skupina njegovih pripadnika, a ta se navodna neizbježnost nekako smatra dokazom meritokracije – mogu se pratiti sve do "čuvara" iz Platonove "Države". 

Platon je vjerovao da ljudska priroda ima tri aspekta: požudu, duh i razum.

Ti su elementi "duše" ili "psihe" u svima nama u stalnom previranju i mogu biti dominantni ili podređeni. Stoga je Platon smatrao da je ljudsko društvo podijeljeno na trodijelnu strukturu: obrtnike (proizvođače), pomoćnike (vojsku) i čuvare (vladare).

U takvom poretku svi možemo šutjeti, i raditi dok ne padnemo sa nogu, i ginuti u nametnutim ratovima; ili, u slučaju vladara (čuvara) možemo naređivati ​​ljudima neka rade dok ne padnu s nogu i neka ginu u njihovim ratovima. Tisućama godina nakon Platonove smrti, vodeći teoretičar elita C. Wright Mills iznio je manje-više istu teoriju.

Platon, koji je bio aristokrat iz iznimno bogate i moćne obitelji vladara (čuvara), smatrao je da su čuvari (vladari) toliko posebni – obdareni mudrošću, intelektom i moralnom vrlinom – da moraju steći najbolje obrazovanje, uživati ​​goleme povlastice i imati obilje vremena baš zato da bi postali filozofi-vladari. Baš poput samog Platona i njegovih istomišljenika.

Dok su se teoretičari elita 19. i početka 20. stoljeća, uglavnom usredotočili na vladajuće oligarhije, ograničene na nacionalne države, mi danas živimo u (navodno) globaliziranom svijetu, gdje globalno upravljanje postaje vrlo izgledna opcija. Oligarh je postao međunarodni akter. Zapravo, oni su to oduvijek i bili.

David Rothkopf, član Vijeća za vanjske odnose (CFR) – dakle, bez ikakvog sukoba interesa – napisao je cijelu knjigu o globalnoj parazitskoj klasi (oligarsima). Nazvao ih je, što nije nimalo iznenađujuće, "superklasom". Njegovo je stajalište također bilo u potpunosti u skladu sa "teorijom elita".

"Superklasa" može pomicati milijarde i oblikovati globalna tržišta; oni posjeduju industriju lobiranja i pokrovitelji su političkih karijera diljem svijeta, sposobni su lako "utjecati" na vladine i međuvladine politike, te može njima upravljati. No, ponovno, ta takozvana superklasa neizbježan je proizvod meritokracije, ustvrdio je Rothkopf.

Ti iznimno motivirani i upućeni pojedinci (kojih, prema samom Rothkopfu, vjerojatno nema više od 6000 do 7000) posjeduju stvarnu globalnu moć. Iako često djeluju usklađeno, oni su "globalni vođe" - jednostavno zato što oni to jesu. Nema potrebe za razmišljanjem u okvirima teorija zavjere, rekao je. Čini se da takve potrebe nikada nema.

Ako gledamo Platonovu teoriju kao nekakvi temelj, onda bi se moglo očekivati ​​da otprilike trećina stanovništva budu vladari. Ipak, unatoč činjenici što "teorija elita" nije dodala ništa Platonovim idejama, prema Davidu Rothkopfu: samo oko 0,000000875% na kraju postaju kraljevi filozofi, odnosno "čuvari".

To je, kako nam govore, tek neizbježna posljedica meritokracije. Zavjere ne postoje.

Razumijevanje parazitske klase

Ako stvarno želimo razumjeti parazitsku klasu, možemo početi povratkom više od 2500 godina unatrag, do grčkog filozofa i polimata Aristotela (oko 384.–322. pr. Kr.).

Aristotel, Platonov učenik, opisao je "prave" oblike vladavine kao "monarhiju" (vladavinu jednoga), "aristokraciju" (vladavinu nekolicine) i "politeju" (vladavinu mnoštva). Svaki od njih, tvrdio je, može učinkovito upravljati u "općem interesu". Također je naveo da se svaki od njih može "izopačiti" pod utjecajem "privatnog interesa".

Monarhija se može izopačiti u "tiraniju" (što je Aristotel smatrao najgorim mogućim oblikom vladavine). Aristokracija može degenerirati u "oligarhiju" ("oligarchia"). Politeja se može toliko iskvariti da se sroza u "demokraciju". Aristotel jest smatrao da vlast često biva izopačena zbog "privatnih interesa", i kao takva, najčešće poprima oblik oligarhije ili demokracije.

Raspodjela bogatstva; još i važnije, političke moći koju se njime može kupiti – bila je ključna za Aristotelovo poimanje oligarhija i demokracija: "Prava razlika između demokracije i oligarhije leži u siromaštvu i bogatstvu. Gdje god ljudi vladaju na temelju svojega bogatstva – bilo da ih je malo ili mnogo – riječ je o oligarhiji, a ondje gdje vladaju siromašni, riječ je o demokraciji." Dodao je: "Oligarhija postoji kada vlast drže imućni ljudi; demokracija je njezina suprotnost – kada vladaju oni koji nemaju imovine, a ne imućni."

Aristotelova predodžba o "demokraciji" (koja je, valja to priznati, sklepana od ostataka njegova djela o atenskom ustavu) nije zapravo uopće bila demokracija. Bila je to pojava bliža "predstavničkoj demokraciji", koja više nalikuje vladavini rulje. Čak i bez utjecaja "oligarha" - vladavina rulje upravo je ono što dobivamo iz naših suvremenih zabluda o "demokraciji". Kada dovoljno velika skupina nas "izabere" svoju omiljenu kliku, onda oni donose zakone. Navodno to čine u ime vladajuće mase. Zatim provode "volju naroda" prijeteći nasiljem svima koji se ne pokore.

Vladavina rulje.

Kako bi shvatili što je prava "demokracija" (za razliku od Aristotelova pogrešnog tumačenja, ono što danas smatramo demokracijom) – moramo se vratiti više od 150 godina prije Aristotela, grčkom političkom reformatoru Klistenu, koji je uspostavio istinsku "demokratia".

"Demokracija" ("demokratia"), za razliku od "predstavničke demokracije", podrazumijeva upravljanje putem porote, pri čemu su nasumično odabrane narodne porote ujedno i vrhovno zakonodavno tijelo i konačni arbitri pravde, i to primjenom prirodnog prava. "Demokratia" je uistinu vladavina "naroda", a ne političara, sudaca ili "oligarha".

Skrećem sa teme, ali poanta je u tome što je Aristotel, iako je iznio mnoga pronicljiva zapažanja o političkim sustavima, kritizirao vrstu "demokracije" kakvu danas moramo trpjeti, a ne "pravu" demokratia.

Pomaknemo li se stoljeće ili nešto više unaprijed od Aristotela, do grčkog povjesničara Polibija, a koji se bavio proturječnostima u Aristotelovoj "Politici" - dobivamo vrlo mračnu sliku vršenja vlasti. Polibije je ustvrdio da moć koju pruža bogatstvo kvari sve političke sustave. Slično kao u Vilfredovoj teoriji cirkulacije, to dovodi do revolucije političkih struktura.

Monarhije postaju tiranije i vladaju silom, a ne razumom. To navodi aristokracije neka preuzmu vlast, i one se potom iskvare i postaju nepravedne. Tako nastaju demokracije, no njih također iskrivi bogatstvo i postaju "ekstremne demokracije", kojima upravljaju demagozi. To naposljetku dovodi do stvaranja nove vrste monarhije, npr. Trećeg Reicha.

Politička povijest, teorija elita i politologija otkrivaju da nama vladaju oligarsi. Mi nikoga od njih ne "biramo", jer Mi nikada nismo ništa birali. Zamisao da je itko od nas ikada živio u istinskoj demokraciji puka je fikcija.

Još prije više od 2500 godina je postavljeno pitanje: Treba li moć privilegirane skupine ljudi znatno nadmašivati ​​njihov udio u ukupnom stanovništvu? Odgovor koji je (manje-više odmah) stigao od Platona i drugih, glasio je odlučno: "Da!" Od tada se to pitanje, izuzmemo li marksiste i anarhiste, zapravo više nije postavljalo; barem ne u okvirima "mainstream" akademske zajednice i među odabranom skupinom komentatora.

Marksizam, osobito anarhizam, predstavljaju tabu – i za to postoji razlog. Ono što nam preostaje se pomaknulo iz područja normativnih tvrdnji prema empirijskim argumentima. Sva takva teorijska razmatranja počivaju na temeljnoj pretpostavci da su hijerarhijske strukture neizbježna nužnost ljudskog društva i da one "neizbježno" vode u oligarhiju.

Ništa od toga nije neoboriva činjenica. Sve je to tek mišljenje koje, sasvim slučajno, služi interesima oligarha koji već tisućljećima financiraju akademsku zajednicu.

Etienne de La Boétie (1530.–1563.) je istaknuo da politička moć nije proizvod meritokracije, već obično rezultat nekakvog osvajanja; bilo od strane sile, unutarnjeg državnog udara, ili primjenom političkih "izvanrednih mjera" kao odgovor na neku percipiranu krizu. Sila se dosljedno koristi i neizbježno dovodi do centralizacije moći u rukama odabrane skupine ili "vođe".

Mi zapravo prihvaćamo taj despotizam, ne zato što nam se ne sviđa ideja slobode, već zato što smo se naviknuli na to da nama vladaju i mi to očekujemo.

Postoje samo dvije izvjesnosti u životu, zar ne? Smrt i porezi!

No, jedna od njih uopće nije izvjesna. Vjerujemo da jest samo zato što su nas, oni koji su nam oduvijek naplaćivali porez, naučili da u to vjerujemo. La Boétie je istaknuo da su oni vješto ishodili naš pristanak. Poslušnost omogućuje našim vladarima da lakše koriste retoriku kojom nas uvjeravaju prihvatiti svakojake nakaradne poteze. Etienne de La Boétie je primijetio: "Vladari [...] nikada ne provode nepravednu politiku, čak ni onu od velike važnosti, a da je prethodno ne poprate lijepim govorom o javnoj dobrobiti i općem dobru."

Francuski ekonomist, Claude-Frédéric Bastiat (1801.–1850.), pitao se predstavlja li predloženi društveni poredak uopće ikakav poredak: "Nije li istina da je ono što najviše upada u oči u društvu zapravo odsutnost svakog poretka?"

Prije pseudopandemije, farmaceutske korporacije u vlasništvu oligarha (iste one koje su vlade promicale kao naše spasitelje od tzv. "krize" koju su opet proglasile organizacije i akademske institucije tih istih oligarha) su proglašene krivima za medicinske, znanstvene i financijske prijevare. Presude nisu nimalo utjecale na njih. Kada su dobili upute od vlade i medija u vlasništvu oligarha, ljudi su stali u red da bi primili injekcije sa eksperimentalnim pripravcima tih oligarha, koje su osmislile neke od najnepouzdanijih organizacija na planetu. Međunarodni monetarni i financijski sustav je pod nadzorom banke za koju je potvrđeno da je prala nacističko zlato, ukradeno od Židova tijekom Holokausta. Ratni zločinci, koji su lagali i obmanjivali javnost i zakonodavna tijela da bi ishodili potporu za nezakonite ratove u kojima su poginuli milijuni ljudi – redovito drže hvaljene govore na svečanim događanjima i mediji u vlasništvu oligarha često ih slave dok nam nastavljaju dijeliti "savjete".

Oligarsi koji upravljaju tim globalnim sustavom pokreću ratove, posuđuju zaraćenim državama novac koji su stvorili ni iz čega, a zatim – koristeći svoje bankarske korporacije i "planove za restrukturiranje dugova" – iskorištavaju nastalo stanje da bi za bagatelu prigrabili svu preostalu imovinu. Potom prisiljavaju te iste zemlje neka posuđeni novac troše na apsurdno skupe ugovore o obnovi, čime svojim inženjerskim korporacijama omogućuju zaradu na obnovi nacije koju su prethodno uništili svojim korporacijama za proizvodnju oružja.

Kakav je to poredak? Gdje je tu navodna vladavina prava?

Neizbježna oligarhija?

Aristotel je vladavinu prava smatrao "vrlinom". Vjerovao je, da bi imala vrijednost, ona mora biti moralna i sposobna osigurati pravednost za sve. Također je trebala biti fleksibilna i prilagodljiva promjenjivim okolnostima: "Postoje dva dijela dobre vlasti: jedan je stvarna poslušnost građana zakonima, a drugi je kvaliteta zakona koje poštuju."

Poput Aristotela, Bastiat je prepoznavao da zakon znači više od pukih riječi ispisanih na komadima papira. Ipak, dovodio je u pitanje pretpostavku da bi se čovječanstvo (a bez zakona koje donosi vlast) prepustilo silovanju, pljačkanju i međusobnom ubijanju: "Otpor takvim djelima očitovao bi se u stvarnosti, čak i kada ne bi postojali posebni zakoni protiv njih [...] taj je otpor opći zakon čovječanstva. [...] Velika je razlika između društvenog poretka utemeljenog na općim zakonima čovječanstva i umjetnog, nametnutog i izmišljenog poretka koji te zakone zanemaruje, niječe ili prezire – poretka, jednom riječju, kakav nam, čini se, žele nametnuti neke od naših suvremenih misaonih škola."

Ti "opći zakoni čovječanstva" čine temelj naših društvenih interakcija. To je prirodni zakon kojega se svi urođeno pridržavamo, bez obzira na dodatne, "umjetno stvorene", zakone koje vlasti donose u ime oligarha.

Lysander Spooner (1808.–1887.) nam je objasnio zašto je prirodni zakon sasvim dovoljan za miran suživot: "Kroz povijest, koliko nam je poznato, gdje god je čovječanstvo pokušalo živjeti u međusobnom miru, i prirodni nagoni i kolektivna mudrost ljudskog roda priznavali su i propisivali – kao neizostavan uvjet – poštovanje jedne jedine univerzalne obveze: naime, da svatko živi pošteno prema svakom drugom. Drevna maksima sažima čovjekovu pravnu dužnost prema bližnjima jednostavno ovako: "Živjeti pošteno, nikoga ne povrijediti, svakome dati ono što mu pripada." Cijela je ta maksima zapravo izražena riječima, "živjeti pošteno"; jer živjeti pošteno znači nikoga ne povrijediti i svakome dati ono što mu pripada."

Dovoljno je pogledati svjetske događaje i shvatiti da vladavina oligarha ne donosi mir, niti pravdu. Riječ je o bezvrijednom "društvenom poretku" koji, ako uopće i postoji – nikome nije potreban. To je tzv. "poredak", gdje koristi imaju samo oligarsi.

Također, možemo proučiti načela prirodnog prava i shvatiti da se pisani državni zakoni, koji čine tzv. "pravni sustav" - ne bave moralnom pravdom. Oni tek štite interese oligarha i služe za naše pokoravanje; točnije: riječ je o zlouporabi prava u svrhu dominacije ("lawfare"). Ali, mi već imamo prirodno pravo i ne trebamo njihova "pravila".

Znamo da ono što nazivamo "demokracijom" nije "demokratia". Sasvim je moguće stvoriti "društveni poredak" gdje istinski vlada prirodno pravo i koji provodimo sami, koristeći se suđenjem pred porotom kada je to potrebno.

Gdje je, dakle, ta navodna nužnost vladavine oligarha? Teoretičari iz redova elite tvrde da organizacije velikih razmjera ne mogu funkcionirati ukoliko oligarsi ne raspodjele potrebne resurse. To je potpuna besmislica.

Škotski filozof prirodnog prava Adam Smith (1723.–1790.), u svom djelu "Bogatstvo naroda", objašnjava da ljudska težnja za ostvarivanjem vlastitih interesa, uz postojanje konkurencije, dovodi do gospodarske strukture kojoj nije bio potreban nikakav nametnuti poredak. Ljudska priroda je ona "nevidljiva ruka", koja bi stvarala spontani poredak na slobodnim tržištima.

Smithov kolega filozof iz razdoblja škotskog prosvjetiteljstva, Adam Ferguson (1723.–1816.), primijetio je da je spontani poredak "rezultat ljudskog djelovanja, ali ne i ljudskog plana". Kasnije je ekonomist Friedrich Hayek (1899.–1992.), nadograđujući ideju spontanog poretka, istraživao kako formiranje cijena na konkurentnom slobodnom tržištu služi kao sredstvo komunikacije.

Cijena je i proizvođaču i potrošaču "signalizirala" promjene u temeljnim troškovima materijala i proizvodnje. Kada su pošteđeni uplitanja oligarha, to ljudima omogućuje suradnju i stvaranje vrlo složenih sustava kakve danas poznajemo, i to bez ikakve kontrole suvišne oligarhije.

Spontani poredak jest stvarnost koju sjajno ilustrira esej "Ja, olovka" ("I, Pencil"), Leonarda E. Reada (1898.–1983.) iz 1958. godine, što je kasnije pohvalio i ekonomist Milton Friedman (1912.–2006.).

U eseju "Ja, olovka", Read je istražio kako nastaje obična olovka. Proces proizvodnje zahtijeva golemu globalnu mrežu. Ipak, nigdje u tom golemom međunarodnom lancu opskrbe nitko nije prisiljen učiniti bilo što.

Pišući iz perspektive same olovke, Read je naveo: "Ni radnik na naftnom polju, ni kemičar, ni onaj tko kopa grafit ili glinu, ni itko tko upravlja brodovima, vlakovima ili kamionima ili ih izrađuje, ni onaj tko rukuje strojem za narezivanje uzorka na mom metalnom dijelu, pa čak ni predsjednik tvrtke, ne obavljaju svoj pojedinačni zadatak zato što žele mene. [...] Njihova motivacija nije vezana uz mene. Možda je riječ o ovome: svatko od tih milijuna ljudi uviđa da na taj način može razmijeniti svoje skromno znanje i vještine za dobra i usluge koji su mu potrebni ili koje želi. [...] Postoji još zapanjujuća činjenica: odsutnost glavnog organizatora, nekoga tko bi diktirao ili prisilno usmjeravao te bezbrojne radnje koje dovode do mog nastanka. Takvoj osobi nema ni traga. Umjesto toga, na djelu vidimo Nevidljivu ruku."

Upravo tako i funkcionira veći dio našeg "globalnog gospodarstva". Onima koji (npr. teoretičari elita i oligarha) tvrde kako je spontani poredak nemoguć, možemo puni pouzdanja reći: Znamo da funkcionira, jer ga svakodnevno koristimo. Tako zapravo  funkcionira i većina ljudskih interakcija.

Odakle uopće dolazi apsurdna ideja da nam treba hrpa nasilnih "baruna-pljačkaša", koji gomilaju sve resurse da bi onda mogli kontrolirati kada i gdje ih smijemo koristiti? Na kojem je to planetu "neizbježno" da sićušna klika samoproglašenih vladara mora upravljati svjetskim gospodarstvom i monetarnim sustavom, ali i distribucijskim mrežama i političkim procesima?

Zamislite samo kakav bi se procvat tehnoloških inovacija dogodio da istraživanje i razvoj nisu pod kontrolom oligarha. Razmislite o stvarnom napretku u medicini i zdravstvu da oligarsi ne posjeduju cijeli taj sektor i ne vode ga radi vlastitih interesa. Zamislite samo rješenja koja bismo pronašli za brojne probleme sa kojima se suočavamo kada bi akademici, znanstvenici, inženjeri, filozofi, arhitekti, učitelji, građevinari, novinari i svi ostali članovi društva - bili slobodni istraživati ​​svoje interese, strasti i talente, bez potrebe da rade na ostvarenju umjetno nametnutih ciljeva osmišljenih samo zato da posluže ambicijama parazitske klase.

Unatoč svemu što su nam učinili – i što nam i dalje čine – nemamo pravo nauditi oligarsima. Ondje gdje su počinjena kaznena djela, oni moraju odgovarati pred zakonom, baš kao i svi mi. No, ta pravda mora biti bolja od bilo kakve pravde koju bi mi ikada mogli očekivati ​​od njih. U protivnom, što smo postigli?

Najveća laž koju smo prihvatili jest ona da su oligarsi posebni i da zato pripadaju "eliti". Oni to nisu. Oni su samo ljudska bića, potpuno jednaka nama ostalima, sa istim vrlinama i manama.

Aristotel i Polibije shvaćali su da problem leži – i oduvijek je ležao – u činjenici da golemo bogatstvo ljudima daje političku moć. Kada neizmjerno bogati ljudi djeluju u vlastitom interesu, koji je njihov cilj? Ne može to biti samo gomilanje još većeg bogatstva. Zašto biste željeli još više nečega, čega već imate u pretjeranom izobilju?

Oligarsi vlastiti interes ostvaruju širenjem svoje moći. Ovo nije argument protiv bogatstva, već argument protiv političkog sustava kojim upravljaju oni čiji je primarni cilj kontrolirati i iskorištavati sve ostale.

Kao kolektiv, jednako smo odgovorni za ugnjetavanje kojem smo izloženi od strane oligarha. Pasivno smo im dopustili neka vladaju iz sjene, iako smo bili itekako svjesni njihove prisutnosti.

Ne možemo sebe osloboditi odgovornosti za ono što su učinili. Isto tako, ne možemo izbjeći odgovornost za okončanje pogubnog sustava te parazitske klase, baš kao što se ne možemo osloboditi dužnosti da izgradimo bolji sustav.

BY: Iain Davis na https://iaindavis.com/