U kakvom mi to ekonomskom modelu danas živimo?

Napomena: ovdje će se spominjati dva pojma koja se hrvatski isto prevode: dioničari (može i dionici za stakeholdere, ali poprilično je to nejasno). Nisu isto. Stoga ću u tekstu koristiti hrvatsko "dioničari" sa engleskim nazivom u zagradama (tamo su ih i izmislili).

No, evo na engleskom objašnjenje: "A shareholder owns a piece of a company through stock, while a stakeholder has an interest in the company's overall activities and performance. Every shareholder is a stakeholder, but not every stakeholder is a shareholder." Hrvatski bi prijevod glasio: "Dioničar (shareholder) posjeduje dio tvrtke putem dionica, dok dioničar (stakeholder) ima interes u ukupnim aktivnostima i rezultatima tvrtke. Svaki dioničar (shareholder) je dioničar (stakeholder), ali nije svaki dioničar (stakeholder) dioničar (shareholder)." Engleski share bi bilo dijeliti, dok bi stake bilo udio u nečemu (npr. uzeti rizik u nečemu).

Ovo je ekonomski model koji danas živimo, bez ikakvih pretjerivanja. Vama ostavljam stvoriti zaključke o svemu. Upoznajte: Shareholderse vs Stakeholdersa ----- Dioničare protiv (Su)dioničara (ili sudionika).  

Nasmiješena politička lutka koju tretiraš kao spasitelja sudjeluje u potpuno istom totalitarnom komadu sranja kao i ona koju prezireš, samo je premazana tvojom omiljenom slatkorječivom ideologijom "zdravih vrijednosti" da bi bolje progutao kontrolu. 

Mogu pisati o kapitalizmu dionika (stakeholder capitalism) sve dok mi prsti ne prokrvare. Klaus Schwab, Svjetski ekonomski forum, bodovanje okoliša, društva i upravljanja, Veliko resetiranje, cijeli putujući karneval. Ali, stalno izostavljam jednu stvar koja ima smisla za sve ostalo, a to je da je kapitalizam dionika podružnica. To nije zvijer. To je jedna soba unutar zvijeri. Iznad nje sjedi politička, društvena i, prije svega, ekonomska filozofija koja se zove dioničarstvo (stakeholderism). Kapitalizam dionika je jedan stan, na jednom katu te zgrade. 

Dioničarstvo ima suparnika (stakeholderism) i suparnik se zove dioničarstvo (shareholderism)! Dva odgovora na jedno usko, tehničko, smrtonosno malo pitanje u korporativnom pravu. Stvarno vrijedi primijetiti koliko dosadno pitanje zvuči, jer je dosada kamuflaža. Gdje leži fiducijarna dužnost korporacije? Tupost je dizajn. Iz tog dosadnog malog pitanja curi cijeli stroj, jer postaje pitanje o tome koliko duboko država smije gurnuti ruku u hlače korporacije.

Dioničarstvo (sharehoderism) odgovara rečenicom koja bi stala na ubrus. Primat dioničara. Korporacija duguje svoju dužnost svojim dioničarima i to je kraj katekizma. Odgovornost živi sa ljudima koji su kupili dionice, prikupljaju dividende, gledaju kako dionice rastu ili padaju, kako tvrtka dobiva ili gubi vrijednost. Grubo, možda. Iskreno o tome da je grubo, što je više nego što mogu reći za ono što slijedi.

Dioničarstvo (stakeholderism) odgovara dugim putem, uokolo. Dugi put okolo jest mjesto gdje su tijela pokopana. Korporacije imaju dužnosti izvan svojih dioničara (sherholders). Oni se i dalje računaju, drže dionicu, primaju dividendu, imaju udio, pa se kvalificiraju kao jedna klasa dionika među svima ostalima. I ta mala fraza, među ostalima, jest cijela prijevara, jer se ostale prevare množe u trenutku kada ih dotaknete. Tvrtka prodaje proizvod, ima kupce i kupac vjerojatno ima udio (stake) u tome kako se proizvod proizvodi. Tvrtka je u lancu opskrbe, ima dobavljače i dobavljači onda imaju svoj udio iz najtužnijeg zamislivog razloga, a to je da ako tvrtka propadne, nema naplate. Kišobran se otvara prema van, jedan razuman centimetar po jedan, i želim biti fer, svaki centimetar je razuman. Nitko vam to ne kaže. Svaki korak je korak koji bi pristojna osoba poduzela.

Sada možete izgraditi kritičku teoriju iz bilo čega na svijetu, obzirom na popodne i pritužbu. Trik je okrenuti okvir na sistemsku odgovornost, i kada to učinite, krivnja više nije na akteru i prelijeva se u mrežu svih i svega povezanog sa onim što ste odlučili mrziti. Uzmimo primjer. Nijedno dijete ne bi smjelo umrijeti zato jer je auto udario jelena na mračnoj cesti. Strašna stvar, užasna, slažem se. Ali, bez vožnje auta, bez šuma, i bez jelena koji se slobodno kreću, to dijete je živo. Stoga je vožnja auta suučesnik, kao i šuma, i jelen, jadna glupa životinja je isto suučesnik. Glupo je, previše je pojednostavljeno, nema apsolutno nikakvog smisla - ali je ipak kritička teorija iz udžbenika. 

Ovo je važno, jer se društvo interesa i kritička teorija uklapaju kao da su izrezani iz iste krpe, a uklapaju se jer ispod provode identičan manevar. Dužnost korporacije prestaje pripadati ljudima koji posjeduju stvar i počinje pripadati cijelom sustavu u kojem se stvar slučajno nalazi.

Tvrtka emitira zagađenje. No, svi dišu, pa sada svi imaju udjela u tome kako se tvrtka ponaša. Svi žive u društvenom okruženju koje proizvodi stvaraju. Nike proizvodi cipele, cipele nose čudan kulturni naboj za određene skupine ljudi, a djeca u nekom teškom dijelu Bronxa gađaju se međusobno zbog para Air Jordanki. Prema ovom rezoniranju, Nike sada duguje dužnost dionicima u tom susjedstvu. Model ne dopušta samo taj zaključak. On juri prema njemu, raširenih ruku, oduševljeno.

Evo dijela koji izostavljaju iz brošure. Učinite sve (su)dionicima (stakeholders) i potiho ste nikoga učinili (su)dionikom, jer se svaki glas vraća na istu razinu, a ta razina je pogreška u zaokruživanju. Razvodnili ste franšizu, dok ne ostane nijedne franšize. Ipak, korporacija i dalje treba funkcionirati. Netko mora sjediti na stolici. Dakle, situacija se mijenja pod vašim nogama dok gledate na drugu stranu, i sada odgovarate svojim dioničarima, koji čekaju dividende. Ali, odgovarate i novoj kasti političkih dužnosnika, certificiranih stručnjaka u raznim područjima utjecaja, koji bi htjeli čuti je li vaše onečišćenje zraka loše za klimu, ili za prozračnost, ili za što god se našlo u portfelju dužnosnika između prošlog i ovog tromjesečja.

Moram ovdje povući crtu, jer ako to ne učinim, cijeli argument ide u kašu, a gledam kako previše dobrih argumenata završi u kaši.

Regulatorno okruženje je korisno, vjerojatno je i neophodno. Ne možemo unaprijed reći koje su tvrtke trovači, ali do trenutka kada dokazi konačno stignu, obično stignu na sprovod. Dakle, pravila, u redu. Nisam jedna od onih osoba koje stoje na stolici i viču da uopće ne bi trebalo biti pravila.

Sada pogledajte nešto što se zove Vijeće za inkluzivni kapitalizam. Lynn Forester de Rothschild vodi ga u partnerstvu sa Vatikanom i, dok je bio živ, sa papom Franjom, uz više od 700 najvećih živih korporativnih čelnika. 700 od 1000 najvećih korporacija na planetu ima člansku iskaznicu. Ovo vijeće predlaže i odlučuje kako bi se kapitalisti i industrijski čelnici trebali ponašati unutar vlastitih tvrtki da bi se kvalificirali za politiku uključivanja, sa sve dužim popisom (su)dionika i marginaliziranih skupina i svega ostalog što je bilo moderno tog jutra kada održavaju sastanak. To je vuk u istom kaputu koji nosi pastir. Regulatorno okruženje sa razumnim propisima je jedna stvar. Kontrolni mehanizam, odjeven u jezik šire odgovornosti prema duljem popisu (su)dionika je sasvim druga stvar, a dioničarstvo je opet druga stvar, svaki put kada se uzme u obzir.

Kapitalizam dionika stekao je slavu kroz Svjetski ekonomski forum. Klaus Schwab vodio je WEF otprilike 54 godine, prije nego je konačno odstupio, što je dulje od većine brakova i većine diktatura. Bio je jedan od arhitekata misije Foruma, gdje bi pod istom zastavom uspostavio novi model za globalno poslovanje. Je li Schwab istisnuo ovu ideju iz vlastite kornjačine glave? Sumnjam. Magistrirao je na Harvardu, poslovanje i menadžment, a njegov savjetnik tamo odazivao se na ime Henry Kissinger. Kissinger mu je vjerojatno cijelu stvar predao zamotanu kao poklon, sa posvetom na kartici. 

WEF je naišao na alat i nazvao ga ESG, ekološko, društveno i upravljačko bodovanje. Korporacije se ocjenjuju poput školaraca, a ocjena odlučuje ispunjava li dionica tvrtke (stock) uvjete za indekse, koje prate pasivne investicijske tvrtke. BlackRock, kojim upravlja Lawrence Fink, Larry, ako želite biti bliski sa njegovim promočenim licem. State Street. Vanguard. Ove ogromne tvrtke čitaju ocjene i odlučuju koje dionice prolaze dalje. Dakle, one sjede sa listom bodovanja i odlučuju kako se kapital kreće kroz cijelo svjetsko gospodarstvo. To je ESG u jednom odlomku, i trebalo bi vas uplašiti više nego što plaši.

Larry Fink naslijedio je Schwabovu stolicu na Svjetskom ekonomskom forumu, tako polovica stroja koja ocjenjuje i polovica Foruma nikada nisu predstavljene na zabavi. Odrasli su zajedno. I obje polovice gledaju u isti cilj, a to su Ciljevi održivog razvoja Ujedinjenih naroda, koji se u maloprodaji prodaju kao Agenda 2030.

(Su)dionici (stakeholders), kada ih pogledate uživo, ispostavi se da su to ljudi sa imenima. John Kerry. Bill Gates. Jeff Bezos. Peter Thiel. Klaus Schwab, očito. Neki šefovi država: Justin Trudeau, slavni; Jacinda Ardern sa Novog Zelanda, slavna; Chrystia Freeland, zamjenica premijera Kanade, u prošlosti; i Mark Carney, koji sada vodi Kanadu i kojega bi trebali zapamtiti, jer se vraća na pozornicu u trećem činu. To su paraziti koji gmižu po cijelom Svjetskom ekonomskom forumu, i to su ljudi koje smo se složili zvati stručnjacima. Stručnjaci G7. Stručnjaci Pariškog klimatskog sporazuma. Stručnjaci za cjepiva, kategorija koja nekako uključuje i Bill Gatesa. Oni odlučuju kako će se odvijati svi poslovi, dok ESG postaje provedbena ruka koja se proteže kroz investicijske tvrtke i cijedi.

Dakle, ono što imate jest upravno vijeće koje govori u ime svih različitih (su)dionika (stakeholders) - što znači Svih - iako nikada u jednakim dijelovima, i molim vas, naglašavam Nikada. Vijeće odlučuje o društvenom upravljanju, ekonomskom upravljanju, poslovnom upravljanju i upravljanju okolišem, diktira uvjete pod kojima poduzeća mogu poslovati. Riječi koje su u modi ove sezone su tranzicija i otpornost, obje lijepe, obje besmislene u pravim rukama.

Oni u rukama drže sve mehanizme iz kuharice za odlučivanje kada se korporacija dugoročno dobro ponaša, i u korist svih svojih (su)dionika, uključujući i planet Zemlju, ovisi već prema kojoj mučnoj neo-maltuzijanskoj aritmetici ljudi iz Rimskog kluba se ravnaju te godine (ili tog mjeseca, ovisi o "hitnosti i prijetnji"). A ruska riječ za upravno vijeće koje odlučuje kako će sve funkcionirati jest (potrebno je to spomenuti) - soviet. 

Moram biti kirurški precizna ovdje, jer cijeli slučaj balansira na jednoj uskoj razlici. 

U Sovjetskom Savezu država je bila jedina korporacija koja je postojala. Svako poduzeće, svaki poslovni subjekt, pripadao je državi i odgovarao državi, u skladu sa socijalističkom teorijom. Socijalizam, u svojoj najogoljenijoj ekonomskoj definiciji,  jednostavno je ovo: država posjeduje i kontrolira sredstva za proizvodnju. Nema ništa drugo u kutiji.

Kapitalizam (su)dionika (stakeholder capitalism), nasuprot tome, dopušta Peteru Thielu, Billu Gatesu i Jeffu ​​Bezosu posjedovati svoja poduzeća. Oni njima upravljaju, zarađuju, rade što im se prohtije unutar zidova. Zvuči kao sloboda, zar ne, ali sve dok ne pročitate sitni tisak. Oni su vezani sporazumima (su)dionika (stakeholders), i kapitalom koji njihove tvrtke mogu dosegnuti, i njihovim uvrštavanjem u indekse koji upravljaju velikim rijekama investicijskog novca na Zemlji - sve to ovisi o jednom malom uvjetu, a to je jesu li na programu.

I tu je zabava. Svaki siječanj u Davosu. Ukrcaj se, kreneš, skijaš, rukuješ se. Onima izvan broda poziv nikada ne stiže, nema zabave, nema umrežavanja, nema prostitutki, nema kokaina. Nećemo se pretvarati da su navečer seminari.

Tiranski sustav kojim upravljaju korporativni vođe, i on ostaje podnošljiv za te vođe sve dok ostaju na papiru. Ništa od ovoga nije novo, i to je ono što vam najviše želim reći. Mnogo je starije od Foruma i nosilo je nekoliko imena. Postojao je socijalizam (su)dionika. Postojao je fašizam (su)dionika. Postoji korporatizam (su)dionika i funkcionira najbolje od nabrojana tri, jer je taj  aranžman korporatistički, u onom preciznom smislu na koji je Benito Mussolini mislio - fuzija korporacije i države. To je bio fašistički ekonomski model, korporativni interesi i sve ostalo u zemlji je povezano, što riječ fašizam zapravo i znači, povezivanje svih štapova koji su povezani u interesu države. Država postaje grupa (su)dionika. Grupa (su)dionika odlučuje što korporacije rade. I sve dok rade što trebaju raditi, vlasnici kući odnose bogatstvo.

Kineska komunistička partija provodi ovaj model danas, upravo sada, dok vi ovo čitate.

Unutar Kine, službeni naziv ovoga je teorija Deng Xiaopinga, prema Maovom nasljedniku. Deng nam je dao frazu: jedna zemlja, dva sustava. Jedna zemlja je Narodna Republika Kina. Dva sustava su politički sustav (ostaje komunistički do srži i živi unutar KPK) i  ekonomski sustav, koji funkcionira po potpuno drugačijem skupu pravila.

Ekonomski sustav postoji kako bi riješio jedan problem: oslobađanje proizvodnih snaga. Nijedna komunistička zemlja, prije Kine, to nije uspjela. Kuba je izuzetno siromašna zato je jer to nikada nije mogla. Sovjetski Savez se urušio u vlastitu bijedu, jer nikada nije mogao postići taj cilj. Kina je, pod Mao Zedongom, izgladnila negdje između 100 i 200 milijuna ljudskih bića, jer nije to mogla. Socijalistička teorija ne može osloboditi proizvodne snage. Ispada da stvar nije teška, stvar je nemoguća, i ljudi u Pekingu znaju da je nemoguća. Zato Deng napravi ono što napravi. 

Deng, pragmatičar, na pozornicu dovozi lažnu tržnicu. Potemkinova tržnica, oslikani izlog. Nije to pravo kapitalističko tržište, ne, ništa tako vulgarno. Država posjeduje zemlju. Država posjeduje sirovine. Država posjeduje najveći kapital. Možete voditi tvrtku pod tim posuđenim uvjetima, ali ako vam se država ne sviđa, država će vam oduzeti cijelu stvar. Ako se suprotstavite komunizmu na političkoj polovici modela, oduzeti će vam vlasništvo. Ako se suprotstavite KPK-u, opet će vam oduzeti vlasništvo. Izgovorite pogrešnu rečenicu na pogrešnom banketu, oduzeti će vam vlasništvo. Ali, surađujete li sa primarnom skupinom (su)dionika koji se predstavljaju imenom Kineska komunistička partija (KPK), možete se popeti u visine onoga što filmski zovemo prljavo bogatih Azijata. Možete ostati prljavo bogati točno onoliko dugo koliko ste toga svjesni, ali ni sat vremena nakon toga. Primarni dionik je KPK i ona nikada ne zaboravlja koga je stvorila.

Dakle, komunizam 21. stoljeća je spoj: fašizam nakalemljen na komunizam. Fašistički ekonomski sustav da bi se oslobodilo proizvodne snage (što socijalisti nikada nisu mogli), dok se istovremeno drži transformativnog sna komunističkog programa, koji se danas provodi kroz sustav društvenog kredita, stroja, čiji je posao pretvoriti ljudska bića u sve temeljitija socijalistička stvorenja, tako da se jednog dalekog dana model može prenijeti u čisti socijalizam. Kao što je Lenjin rekao: "Socijalizam postoji da nas dovede do komunizma." Socijalizam je ulazna rampa. To je cijeli razlog njegovog postojanja.

Gdje je Deng pokupio dizajn dobro je pitanje. Nemam jasni odgovor, samo naslućujem. Moguće Henry Kissinger, evo ga opet, koji je zajedno sa David Rockefellerom i Zbigniew Brzezinskim uvijek nosio aktovku zanimljivih poslovnih ideja Dengu, nakon što je ovaj preuzeo vlast krajem 1970-ih i početkom 1980-ih. Cijeli je njegov problem bilo izvući Kinu iz kratera koji je Mao ostavio. Dakle, sustav koji Kina danas vodi nije isključivo komunistički. To je hibrid. Selektivno je posuđivao iz nacionalsocijalizma, što je pametan dio, uzimao je dijelove koji su funkcionirali i tiho ostavljao dijelove koji su se pokazali samoubilačkima. Nema plana osvajanja teritorija ratom i izgradnje carstva, jer je upravo ta ambicija uništila nacističku Njemačku. Ono što je zadržalo jest  ekonomski program. Ekonomski program je fašistički model. Fašistički model, čitan sa upaljenim svjetlima, je model (su)dionika. (Su)dioničarstvo (stakeholerism) jest ono što Kina danas provodi. KPK, sada pod Xi Jinpingom, zauzima istu stolicu koju su fašističke vlade 20. stoljeća zauzimale u svojim zemljama; samo je stolica lijepo presvučena novom tkaninom. 

I tu dolazi cijela poanta: isti model plovi prema zapadu. Svjetski ekonomski forum, Klaus Schwab, ESG, Ciljevi održivog razvoja UN-a, sve je to lokomotiva koja ga vuče ovamo. Izjavljeni cilj jest staviti cijelu vrstu u model. Put kojim se dolazi do tamo i točan sadržaj programa na bilo kojoj božićnoj večeri su puno manje važni od činjenice univerzalnog usvajanja, što i jest pravi cilj; 'mi usvajamo univerzalno jer, pa, kako se usuđujete ne obožavati plemenite ciljeve ovog programa, kakva ste to osoba'.

Dio koji bi vas trebao držati budnima jest dio koji se opire urednoj rečenici. To je odnos prema totalitarizmu i taj odnos nije  skriven, u svojoj biti. Nakon što se smjestite u model (su)dionika, tada skupine (su)dionika odlučuju kako se posao obavlja, a nakon što se uključite u sustav društvenog kreditiranja, iste grupe odlučuju kako pojedinci uređuju vlastite poslove. Upravna vijeća neizabranih, neodgovornih, samoproglašenih vladara, odabranih samo zbog kombinacije ideološke usklađenosti i dokazane lojalnosti te, budući smo odrasli, ucjene - odlučuju za sve kako će urediti svoje živote, i u službi nečega što nazivaju općim dobrom. Ta vijeća upravljaju gospodarstvom i svime što ovisi o gospodarstvu, tj. vašim društvenim ponašanjem i vašom sposobnošću da kupite sendvič. U potpunosti koriste privatno vlasništvo, dok prisiljavaju korporativne osobe da imovinom rade što god vijeća zahtijevaju. Postavljaju političke časnike unutar korporativnog upravljanja da bi kralježnicu držali ravnom. Oni mijenjaju poticaje, sve dok korporacije ne postanu mazge koje vuku totalitarnu agendu uz planinu, cijela stvar organizirana je kao oligarhija sa nekoliko gigantskih korporativnih pobjednika, čiji predstavnici sjede u upravnom vijeću uz druge partnere, od kojih su neki šefovi država. Zatim taj program zakotrljaju nizbrdo na sve nas. Nitko ne zadržava trunku kontrole. Totalitarna oligarhija.

Što, usput rečeno, objašnjava zašto se nitko ne trudi provoditi ESG kroz zemlju poput Kine. Već imaju pravu stvar, pa zašto im slati krivotvorinu. Nitko to ne provodi ni kroz Rusiju, jer Rusija je već oligarhija. Putinov model je aktivan i zuji, pa aranžmanu ne treba zapadnjačka rubrika bodovanja da bi stigao do istog odredišta, a Rusi nemaju izlaz iz toga. Zapad je, međutim, Zapad još uvijek slobodan - barem na papiru - i sloboda je upravo ono što ga čini metom. Zapad sada naginje prema totalitarizmu, iako još ne živi pod totalitarnom vladom, iako njegove korporacije već dulje vrijeme žive pod njom. Vijeće za uključivi kapitalizam, ESG, održivi razvoj, tranzicijsko ulaganje, i tako dalje, popis vokabulara, koji nikad ne presuši, jer zapošljavaju ljude čiji je cijeli posao održavati police vokabulara opskrbljenim.

Milton Friedman iznosi dioničarstvo (shareholderism) 1970-ih i dugo pobjeđuje (su)dioničarstvo (stakeholderism), dok ga kritičari udaraju etiketom neoliberalizma po čelu. (Su)dioničarstvo je ono što stoji nasuprot. Jedno pitanje, dva odgovora. Duguje li korporativni subjekt svoju fiducijarnu dužnost dioničarima, ili se dužnost proteže dalje? A ako se proteže dalje, može li se protezati sve do upravnog vijeća, sovjeta, smještenog na vrhu cijelog aparata? Primat dioničara izlazi na jedna vrata. Upravljanje dioničarima ulazi na druga.

(Napomena: nadalje u tekstu ću stake-holdere isticati kao (su)dioničare) 

Moj pravi prigovor na model (su)dionika jest: previše je difuzan da bi funkcionirao. Budući ne može funkcionirati, urušava se u tiranska vijeća, prije svega kada korporacija postane prevelika. Razvijte tvrtku dovoljno velikom i svatko je nekako (su)dionik, što znači da nitko nije, što znači da se moraju imenovati stručni (su)dionici, a imenovanje je samodovođenje neodgovornih i  neizabranih ljudi, sa mandatom koji su sami sebi dali. Rimuje se sa komunizmom toliko da vam se naježi tjeme. Pod komunizmom se sve radi u ime naroda. Pod (su)dioničarstvom sve će se raditi u ime (su)dionika.

Netko ipak mora zapravo voditi stvar u oba slučaja. U oba slučaja taj netko je komesar, sovjet, [Europska] komisija, skupina (su)dionika, birajte željeni kostim. Pod komunizmom je sve za narod, a ipak se nijedna osoba ne tretira kao osoba. Komesari i sovjeti odlučuju kako će se svijet okrenuti; odlučuju prema komunističkoj teoriji i boljševičkom priručniku, u kojem veće dobro i opće dobro i zajednička dobrobit i daleki dolazak komunizma u komunističkoj državi predstavljaju svaku brigu o jednom živom, dišućem, gladnom ljudskom biću. A takva shema uvijek, bez iznimke, treba stručnjake. Lenjinovi stručnjaci bili su stručnjaci za marksističku teoriju i socijalističku praksu, ovlašteni odrediti što služi apstrakciji zvanoj narod i to nametnuti u ime naroda, što je bilo izuzetno velikodušno od njih. Isti priručnik vrijedi i danas.

Čovjek koji gradi park dinosaura nam, manje-više, u lice priznaje da stručnjaci koje on plaća vjeruju da se nešto vrlo opasno krije na otoku. Njegovi vlastiti ljudi. A park kaže drugačije, i mi slušamo park, jer naravno da slušamo. Postoji kontrolna soba. Postoji raspored ograde. Postoji uvjerenje da životinje ne mogu izaći. Zabrinuti su unutar zgrade, lovočuvar, matematičar, veterinar, i njima je rečeno da neće biti neposlušnosti, jer su sustavi vlasnički i informacije su ograničene. Mora tako biti, jer bi nervozni investitor mogao povući svoj novac, a nervozni gost mogao bi podnijeti tužbu; uostalom, cijelo poduzeće se kune da je u konačnici odgovorno za goste. U jednom kadru imate model (su)dionika: grupa u kontrolnoj sobi (dok ostali stoje na kiši) toplo govore vani ljudima vani da neće pokisnuti, jer njihove zaštite su podignute zato da zaštite. 

Svi znamo što je Otok postao. Jedna od nezaboravnijih zona katastrofe u povijesti filma, a svaki nastavak donosi novu potvrdu. To je zemlja u koju vas vodi (su)dioničarstvo. Parkom nikada ne upravljaju ljudi čija se imena izgovaraju. Njime upravlja onaj tko posjeduje kontrolnu sobu, a ta skupina drži vrata zaključana, izvješća o incidentima tihima, a jezik o gostima topao i zaokružen, sve do trenutka kada se ograde sruše, i kada se puno trči, i jako puno vrišti. I kako mrzim biti stalno u pravu.

Nacisti su provodili identičan program na razini cijele države. Naziv je bio Führerprinzip, princip vođe, gdje sve putuje uzlaznom ljestvicom. Vratiti ću se na to kasnije, jer to drži krov cijele kuće, stoga nemojte dopustiti da odlutam i zaboravim na to, što je uvijek potpuno moguće. 

Na trenutak usmjerite zapadnu verziju prema svjetlu. Kapitalizam (su)dionika, kako ga brošura naziva, završava sa ljudima poput John Kerryja, Bill Gatesa, Larryj Finka i Klaus Schwaba, koji odlučuju što je dobro za sve nas. Dodajmo njima i Tedros Ghebreyesusa u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Dodajmo i nekoga poput Annalene Baerbock, koja je pobjegla iz Njemačke nakon katastrofalnog preokreta na vlasti, parkirala se ispred UN-a i ispala budala, a zatim dobila vrpcu na Columbiji, gdje magično postaje (su) dionica koja podučava ostale globalnom vodstvu, između svega ostalog. Čini se kao da ove skupine i lica nikada ne napuštaju pozornicu, jer ništa ih ne može pozvati na odgovornost. Oni odlučuju kako izgleda opće dobro i što ostatak nas duguje kako bi to ostvarili. Dva tjedna za usporavanje širenja. Izravnati krivulju. Nositi masku. Predati svoju imovinu. Odatle je kratka i dobro osvijetljena šetnja do sovjetskog modela i jedina prava razlika je u tome što su Sovjeti javno slijedili boljševičku ideologiju, sa državom kao jedinom korporacijom. Sam model će sagorjeti svako gorivo koje u njega ulijete, kroz korporacije koje već postoje, gurajući bilo koju ideologiju koju njegovi operateri smatraju da funkcionira ovog desetljeća.

Svi krivo shvaćaju opasnost ESG-a. Opasnost nije u tome što se radi o ekološkoj, socijalnoj i upravljačkoj politici. Opasnost je u tome što vijeće odlučuje što se smatra dobrom ekološkom, socijalnom i upravljačkom politikom. Tu je šarka na kojoj se cijela stvar vrti. Mogu vladati na jedan način u ponedjeljak i potpuno suprotno u četvrtak, i nemate drugog poteza osim skočiti. Razumno istaknite kako to nije ono što su rekli prošli kvartal, a njihova lica postaju glatka kao ribnjak. Mogu vam oduzeti dozvolu. Mogu vas proglasiti neposlušnim. Mogu objaviti da niste razumjeli zadatak. Mogu izbrisati vaš popis iz svog indeksa. Njihova kutija sa alatima poprilično je velika. Dakle, kada kažu da skočite, jedino inteligentno pitanje je koliko visoko, a vi ga postavljate na putu prema gore, u zraku, sa kapom u ruci.

Poanta jest, i stalno se vraćam na nju, jer je to glavni ključ: prvo instalirati model svugdje i ne brinuti na početku o tome na koje će specifične stvari jednog dana prisiliti ljude raditi. Posjedujte model i sadržaj postaje uređiv u slobodno vrijeme, mijenja se poput izloga. Instalirajte model (su)dionika i držite u rukama mašineriju za izvršenje proizvoljne moći nad korporacijama i pojedincima, a proizvoljna moć tog oblika jest definicija tiranije koja ne treba prilagođavanje, jer stiže sa police.

Oni odlučuju što je veće dobro. I u svakom ljudskom eksperimentu ikada provedenom sa ovim aranžmanom, veće dobro se, nakon pregleda, pokazalo kao ono što je udebljalo vođe, kakva god cijena pala na sve ispod njih. Tada stvari počinju ići po zlu, kao što to obično biva. Tada vođe krive autsajdere i privlače više moći prema sebi samo da bi popravili nered koji su stvorili. To je montažna traka koja proizvodi totalitarizam i nikada nije proizvela ništa drugo.

Povijest se ukazuje i objašnjava sadašnjost, uključujući i pitanje koje postavljaju na svakom okupljanju, ljudi sa jednog kraja spektra na drugi, koji su očekivali da će se svijet izoštriti u trenutku kada njihova omiljena marioneta preuzme volan, ali umjesto toga gledaju kako iz mjeseca u mjesec postaje sve čudniji. Odgovor je (su)dioničarstvo. Vrijedi dosegnuti dva sloja, a imenovati ću ih prije nego što krenem, budući put između njih luta.

Prvo, način na koji ljevica i desnica izgrađuju stvar. Drugo, kako njihove dvije konstrukcije sliče i kako se razlikuju jedna od druge. Sveobuhvatni model ostaje nepromijenjen. Koju god ideologiju prevozili ovog mjeseca, najmanje je zanimljiv teret na kamionu.

***********

"Povijest korporativnog upravljanja diljem svijeta" je izašla 2005. godine, zbirka radova raznih autora iz raznih regija i njihovoj povijesti korporativnog upravljanja, koje je prikupio, uredio i objavio Randall Morck sa Sveučilišta u Calgaryju. (Su)dioničarstvo se neprestano pojavljuje kroz cijeli svezak, kao isto tijelo koje stalno izranja u jezeru, jer to jest model korporativnog upravljanja i to je ponavljajuća glavobolja kroz cijelo 20. stoljeće, kao i dan danas. Moj osobni osjećaj je da je oduvijek sjedilo na polici, i  čekalo. U vrijeme kraljeva, kralj je imao kontrolu dioničara nad korporacijama, a obrazac se vraća poput lošeg stanara. Četvrto poglavlje pokriva njegovu prvu veliku pravnu provedbu u moderno doba.

"Legitimiziran prevladavajućim načelom djelovanja za dobrobit cjeline, poznatim kao Führerprinzip, zakon o dioničarima iz 1937. godine je oslabio položaj dioničara, posebno Glavne skupštine, u korist Upravnog odbora, Vorstanda. Uprava više nije bila odgovorna posebno za interese dioničara, već za sve skupine koje imaju udio, figurativno rečeno, u tvrtki, uključujući Reich."

Tu je vaše opće dobro, koje obavlja legitimacijski posao unaprijed, prije nego što čitatelj uopće skine kaput. I tu je njemačka nacistička država koja ulazi u korporaciju kao intrinzični i glavni (su)dionik. Korporativno upravljanje udaljava se od dioničara prema svima koji imaju figurativni udio, a figurativno i u praksi, sinonim je za svakoga tko diše. Hitler je vodio tri kategorije osoba. Građani. Stranci. I treću kategoriju nazvao je podanicima države, koji su imali ista prava kao i stranci, rijetki, i nije bilo povoljno ako stojiš kada glazba prestane.

Nakon 1937. godine, Volk i Reich postaju glavni (su)dionici u njemačkom korporativnom pravu.

Godine 1938., American Economic Review, sažeo je zakon. Saželi su ga i iznijeli nekoliko napomena, onako kako to ekonomisti čine, sa pristojne distance. Zakon, napisali su, svodi se na četiri točke:

"Prvo, ograničavanje privilegija osnivanja na srednje i velike tvrtke, kako bi se poduzeća prisilila na osobnije oblike partnerstva. Drugo, pokušaj da se sama korporacija učini manje bezličnom putem publiciteta. Treće, uvođenje načela vođe, Führerprinzip. I četvrto, zaštita interesa javnosti, zaposlenika i tvrtke davanjem državi širokih ovlasti intervencije."

Četvrta točka je ona koja nosi otrov. (Su)dionik postaje Njemački Reich, a mehanizam koji izvršava njegovu volju jest hijerarhijska struktura vodstva nazvana "načelo vođe". Držite broj četiri u džepu.

"Proučavanje zakona i njegove pozadine otkriva želju nacionalsocijalista da prisile sve oblike ekonomske aktivnosti neka ispoštuju njegovo pravilo javnog blagostanja prije individualne koristi."

'Opće dobro prije vlastitog interesa'. Držite se te fraze, jer sve nizvodno visi o njoj. Opće dobro dolazi prije individualne koristi. Dopušteno vam je obogatiti se, apsolutno, obogatite se u trenutku kada vaša korporacija zadovolji, pred Reichom koji govori u ime naroda, svoje ciljeve općeg dobra, što god Reich odlučio da su ti ciljevi tog određenog jutra. Tada možete slobodno otići i obogatiti se radeći što god vas drugo zabavlja i ako se uspijete obogatiti dok služite općem dobru, tim bolje, prikvačiti će vam vrpcu. Slijed je cijeli argument. Individualna dobit je u drugom planu. Ne gradite tvrtku kako bi se probili u svijetu. Gradite tvrtku da bi poboljšali društvo, a poboljšanje društva mora biti razlog zašto ste se ujutro probudili.

"Nacionalsocijalistička vlada sada je u mogućnosti proširiti svoju filozofiju upravljanja na drugo područje gospodarske aktivnosti, kojim su prije manje-više dominirali principi liberalizma."

Nacisti preuzimaju vlast u siječnju 1933. godine. Ovaj zakon stiže u siječnju 1937. godine. Dakle, pune četiri godine pod nacistima, njemačka ekonomija ostala je manje-više kapitalistička, i to je upravo trenutak kada su je poništili, kada dioničarski kapitalizam ustupa mjesto korporativnom modelu (su)dionika i filozofija vlasti prodire u tlo koje nije mogla dotaknuti dan prije.

"Dva važna nacistička koncepta opće dobrobiti iznad individualnih interesa i načela vođe sada su prodrla u korporativno pravo."

To je, u vlastitom ruhu i kad stoji obasjano vlastitim svjetlom, model (su)dionika.

Führerprinzip je hijerarhijska struktura koju je koristio nacionalsocijalizam, to jest bila njihova teorija vlade kao takve, a ne samo tvrtki. U drugom svesku "Mein Kampf", Hitler tvrdi da parlamenti rasipaju vrijeme i neučinkovito rade, te nudi drugačiji model državne organizacije koji bi ih zamijenio. Postoji vođa, Führer. Svi slušaju vođu. Ispod njega sjede podređeni, a svaki podređeni je sam Führer na svom posjedu, kojemu se pokoravaju svi ispod njega, dok ispod te razine sjedi druga razina malih Führera, svakome se pokoravaju svi ispod njega, i tako dalje. Piramida. Adolf Hitler na vrhu. Njegova riječ je zakon. Štoviše, njegova riječ je iznad zakona, iznad svih pisanih zakona, i on je može prepisati kada god mu se prohtije.

Ovo je neograničena izvršna vlast. Iako je ovdje puno pisano, nije naodmet ponoviti: Carl Schmitt sjedi visoko na polici omiljenih filozofa desnice, a neograničena izvršna vlast jedna je od njegovih ideja koje su ponovno u otvorenom opticaju. Führerprinzip je ideja ulivena u instituciju: vođa može izaći izvan zakona ili nije istinski suveren. To je Schmitt, a Schmitt, kao krunski pravnik Trećeg Reicha, branio je Führerprinzip svojim imenom i branio njegovu vrijednost i važnost tintom.

Sada promatrajte kako desnica pokušava oprati novac, jer pranje novca ide prema kalendaru. Schmitt je napisao svoj rad o neograničenoj izvršnoj vlasti i izvanrednom stanju početkom 1920-tih, točnije: 1921., 1922., 1923. godina, dok je poticao von Hindenburga neka izostavi marksiste i, posljedično, neka spriječi naciste u budućnosti. Godine 1932. je napisao "Koncept političkog", gdje cijelu politiku svodi na jednu razliku - prijatelja i neprijatelja. Zatim je Hitler preuzeo vlast u siječnju 1933. godine. U tom je trenutku antinacist postao nacist, pravi nacist, krunski pravnik Trećeg Reicha.

Zataškavanje ide ovako: nije bio nacist kada je napisao sav rani materijal. U redu. Ali, 1933. godine, odmah nakon nacističkog preuzimanja vlasti, napisao je još jednu knjigu, "Pravna osnova totalne države". Knjiga je izgrađena tako da bi izričito obranila i izložila političku korisnost i važnost Führerprinzipa. Politička arhitektura nacizma postala je tema knjige koju je napisao čim je nacizam stigao, a on je povrh svega bio nacist. Stvarno, preboli sve to? 

Hitler je u potpunosti iskoristio princip vođe, jer je parlamente smatrao gubitkom vremena, mjestom gdje vlada nikada ne može biti dovoljno odlučna da učini ono što on želi, pa je Reichstag sveo na pozornicu. Ljudi koji su još uvijek sjedili u njemu potpali su pod Führerprinzip, što im je ostavilo upravo jednu funkciju, a to je bilo navijanje na znak. Najčišći opis cijele strukture dolazi od zamjenika Führera, Rudolfa Hessa, koji je Führerprinzip nazvao bezuvjetnom vlašću prema dolje i potpunom odgovornošću prema gore.

Zamislite piramidu političke moći gdje svaka razina vodstva drži skupinu izravnih podređenih. Unterführer, podvođe, dugovali su potpunu odgovornost čovjeku iznad njih. Opet, sve što se događalo ispod Unterführera pripadalo je njemu i izvještavalo se njegovom neposrednom Führeru, koji ga je mogao kazniti ili nagraditi za svaki trijumf i svaki neuspjeh, pa je tako stroj proizvodio žestoku odgovornost od svakog Unterführera do njegovog Überführera, sve do Hitlera, koji nije imao nikoga iznad sebe. Stajao je kao posljednja riječ i najviši zakon. Autoritet pritiska prema dolje, odgovornost prema gore. To je cijeli motor. I stvarno, može se razumno tvrditi da je to prekrasan motor, ako vam je ukus sklon toj vrsti ružnoće.

Nakon zakona iz 1937. godine, poduzeća su potpala pod istu strukturu. Imenovani vođe vodili su poslovno vodstvo i civilne institucije, barem djelomično, izravno odgovarajući načelu vođe i zastupajući ideju Reicha. Interesi dioničara su se divljački ošišali, a moć koja im je obrijana otišla je ravno tim imenovanim ljudima.

"Osim Führerprinzip, zakon iz 1937. godine je u korporativno pravo unio i druge elemente nacističke misli. Novi zakon dopuštao je raspuštanje korporacije protiv volje dioničara, ako je korporacija ugrozila opće dobro. Još gore, obvezao je Vorstand da vodi korporaciju prema potrebama dobrobiti poduzeća, njegove pratnje i općeg dobra Volka i Reicha."

(Thilo Kuntz: "Njemačko korporativno pravo u 20. stoljeću")

Primijetite što nedostaje. Interesi samih (pravih) dioničara (shareholders) se nikada ne pojavljuju u tekstu zakona. Pojavljuju se samo u službenom objašnjenju. Sam zakon ima 66 stranica njemačkog jezika i niti jednom ne spominje interese dioničara; dioničari se pojavljuju u tumačenju koje je objavljeno uz njega, u sporednoj sobi. Kuntz nastavlja, citirajući vodeći traktat o korporativnom pravu, koji je napisao jedan od ljudi koji je zapravo bio u sobi kada je stvar napisana:

"Korporacija se mora ekonomsko-politički integrirati u njemačko gospodarstvo. Sva pitanja korporacije podređena su pitanjima naroda i Reicha."

Vorstand je postao Führer tvrtke. Tvrtka je potpala pod načelo vođe, a Vorstand kao Führer mora upravljati korporacijom prema općem dobru, kako su ga definirali nacistički principi. Preskačući dio materijala o tome kako se klauzula reproducirala u Weimaru, Kuntz ovdje iznosi cijelu stvar:

"Za naciste, međutim, ova klauzula bila je sredstvo prijenosa ideologije u korporativno pravo, provođenja nacističkih principa putem državnog uplitanja."

Ovo je model (su)dionika sa priloženom potvrdom. To je ono što vlada izgradi kada odluči namjerno instalirati ovakvu stvar. Upravno vijeće se na kraju spaja sa državom, kao što je to bilo u njemačkom slučaju, što je bila prva prava primjena modela, osim ako ne računate Sovjetski Savez. Jedini razlog zašto se Sovjetski Savez nalazi u fusnoti jest taj što je sadržavao točno jednu korporaciju: sebe samog.

Okrenite model (su)dionika bilo gdje na karti i pronaći ćete uplitanje države, ili uplitanje upravnog vijeća, u vođenje svake tvrtke, pri čemu državna ideologija diktira kako se korporacije ponašaju u ime (su)dionika, koji su u ovom slučaju nosili ime Volk i Reich.

Randall Morck to sažima u jedan redak:

"Zakon je oslobodio korporativne menadžere i direktore njihove specifične fiducijarne dužnosti prema dioničarima i zamijenio ih općom dužnošću prema svim (su)dionicima."

Svi (su)dionici, što znači Volk i Reich, organizirani i upravljani putem Führerprinzip, što je značilo korporativni upravni odbor, Vorstand, koji bismo na ruskom morali nazvati korporativnim sovjetom, morali su se pokoravati načelu vođe i pokoravati se općem dobru - onako kako ga je nacistička država shvaćala u ime Volka i Reicha. Na papiru, Volk i Reich su samo ključni (su)dionici u svakoj korporaciji. Kroz načelo vođe oni zapravo postaju primarni (su)dionici, što god teorija tvrdila. Taj jaz između činjenica i teorije je točno mjesto gdje, povijesno gledano, svi obično umiru.

************

Sve je to detaljno objašnjeno i u "Mein Kampfu". Možda je i to razlog zašto vam nije dopušteno posjedovati ili čitati tu knjigu. Ono što Svjetski ekonomski forum pokušava instalirati, ono što Ujedinjeni narodi guraju, ekonomski sustav koji su ljudi zamijenili za kapitalizam kada se otvorio u Kini jest - nacističko korporativno pravo, opisano u "Mein Kampfu" - okrečeno za opće dobro (opet!) i izgrađeno na modelu (su)dionika. Izgleda nam poznato, jer živimo unutar radnih primjera. U komunističkoj Kini, u dengističkoj Kini 21. stoljeća, u našim vlastitim zemljama, na našim vlastitim ekranima, ESG-u i u Ciljevima održivog razvoja. Sve korporativno kazalište koje instalira DEI i ESG i službenike za održivost, uz pogubne troškove, u tvrtke koje ih nikada nisu tražile - isti je taj model samo odjeven u svečanu odjeću. 

Nacistička Njemačka nije izmislila model. Nacistička Njemačka je prva to uvrstila u korporativno pravo, 1937. godine, pod ovim specifičnim zakonom, a taj je čin označio oštar prekid sa načelima ekonomskog liberalizma, koje većina nas naziva slobodnim poduzetništvom ili kapitalizmom, i to je bio zaokret prema postliberalnoj, postkapitalističkoj filozofiji strukturiranog upravljanja za opće dobro. Opće dobro je izraz koji nosi sve ovo i nikada ga ne gubite iz vida. Predstavnički vođe, odabrani zbog svoje sposobnosti da utjelove ideologiju, trebali bi provoditi opće dobro u stvarnost. Nacistički, sovjetski, ista životinja u drugom krznu. Upravni odbori koji su upravljali korporacijama radili su to pod načelom vođe i pod prioritetom općeg dobra nad individualnom koristi. To je u njemačkom slučaju provodio državni zakon, u sovjetskom slučaju je to bila apsolutna moć i izravno državno vlasništvo, dok se u našem slučaju radi manipulacija tržištima i vrijednostima dionica putem ESG-a.

Namjerno sam opisao ovaj dogovor nacističkim rječnikom, jer rječnik odgovara bez ijedne izmjene, bez ijednog ispuštenog šava. Njemački zakon dao je državi široke ovlasti miješanja i intervencije, sve do potpunog raspuštanja tvrtke, kada god korporacija nije uspjela zadovoljiti potrebe (su)dionika u očima nacističke vlade. Primarni dionici bili su Reich, odnosno sama nacistička vlada; i Volk, narod u čije ime je tvrdila da govori i radi, tako da ste zapravo imali Reich, a zatim Reich po drugi put, odjeveno u narod kao kostim, ali to nije ono ispod kostima.

Jedini razlog zašto ovaj model nije kopija sovjetskog modela, i priznajem da ne znam odakle ga je Hitler pokupio, jest privid privatnog vlasništva. (Su)dioničarstvo je bilo u zraku, a Hitler je intimno poznavao boljševički stroj, pa je razumio sovjetski ustroj. Sovjetski znači upravno vijeće. Razlika je u tome što sovjetski sustav uopće nije sadržavao neovisne korporacije, jer je država posjedovala sve u ime naroda, dok je Reich posjedovao sve u ime naroda. U Sovjetskom Savezu nije bilo pretvaranja o  privatnom vlasništvu. U nacionalsocijalističkom modelu, nakon 1937. godine, postojala je prividna slika, scenska scena, koja je opet samo drugi kostim u drugoj sceni.

A svako tko se izreda da mi kaže da nacisti nisu bili socijalisti i da je ovo sasvim druga stvar, molim vas, zašutite. Cijeli aranžman funkcionirao je u ime dionika Volka, što znači malog čovjeka, naroda, a vladajući princip bio je opće dobro iznad individualne koristi, što je temeljna socijalistička ideja. Riječ "socijalistički" nalazi se upravo tu, unutar riječi "nacionalsocijalistički", u slučaju ako je i to nekome promaklo. Hitler je možda posudio privid privatnog vlasništva od Sovjetskog Saveza. Možda ga je posudio od Mussolinija, koji je provodio isti aranžman u svom korporativno-fašističkom modelu, i opisivao ga točno tim riječima. Možda je uzeo malo od svakog, zašto ne, svrake nisu izbirljive.

Hitler u "Mein Kampfu" priznaje, barem dok ga je pisao i organizirao program, da se divio Mussoliniju, kojega je nazivao velikim čovjekom u Italiji, naklonost koju Mussolini nije uzvratio, iako su se njih dvojica smatrali dovoljno korisnima i udružili se u Drugom svjetskom ratu. Tehnički detalj, digresija, a ja sam sklona oboma. Raspravite ako želite o tome jesu li nacisti ili Sovjeti prvi ozakonili sustav (su)dionika u moderno doba. To ništa ne mijenja. To je isti stroj. Jedino pravo pitanje jest: Jeste li uopće spremni korporacije, koje su odvojene od države na pretenciozan i kozmetički način, smatrati zasebnim korporacijama? 

Držite taj redak pri ruci, onaj o njemačkom zakonu koji oslobađa korporativne menadžere i direktore njihove specifične fiducijarne dužnosti prema dioničarima i zamjenjuje ih općom dužnošću prema svim (su)dionicima, jer postoji članak iz Financial Posta koji ide istim tračnicama. Naslov je "Mutni uspon (su)dioničarskog kapitalizma Klausa Schwaba i korporativnog plana WEF-a za Davos", dok se podnaslov pita je li duga bitka protiv pretvaranja dioničarskih korporacija u alate javne svrhe sada izgubljena, odnosno jesmo li već prepustili primat dioničara modelu (su)dionika. Izvještaje je napisao Terence Corcoran, pa dopustite mi upotrijebiti ono što je on pronašao.

https://financialpost.com/opinion/terence-corcoran-the-murky-rise-of-stakeholder-capitalism

Godinama je Svjetski ekonomski forum domaćinom godišnjeg festivala ulizivanja slavnih osoba, poznato kao Davos Summit, veliki globalni motor iza projekta rušenja tržišnog kapitalizma i korporacija koje teže profitu, te uspostavljanja (su)dioničarskog kapitalizma na njihovo mjesto. "Forum će se ponovno održati sljedeći tjedan, riječima Klausa Schwaba, 82-godišnjeg njemačkog ekonomista koji ga je osnovao 1973. godine. Postojeći model dioničara, onaj koji je stoljećem pokretao većinu svjetskog gospodarskog napretka, mora nestati, a Schwab želi promjenu načina razmišljanja umjesto njega, prelazak sa kratkoročnog na dugoročno razmišljanje, sa kapitalizma dioničara na odgovornost (su)dioničara, sa ESG mjerenim i uključenim u korporativnu i vladinu odgovornost."

Vrijeme također nije suptilno. Povratkom Washingtona pod demokratsku kontrolu, primjećuje Corcoran, reforma kapitalizma je očito u tijeku, jer je Joe Biden proglasio da je odavno vrijeme da se okonča era kapitalizma dioničara, a ukidanje naftovoda Keystone bilo je u skladu sa tom antikapitalističkom vizijom. Vojska akademika, konzultanata, rukovoditelja i političara već je bila u pokretu (su)dioničara, a velika promjena je dolazila, iako je cijeli koncept prepun crnih rupa i sumnjivih metoda.

Schwab tvrdi da je izmislio ideju (su)dioničara kao zamjenu za verziju dioničara koju većina ljudi pripisuje Miltonu Friedmanu. No, njegov (su)dioničarski pristup, iznesen u knjizi koju je objavio istog tjedna, ima dugu i neurednu povijest. Njegov pravi trik bio je brendiranje: riječ kapitalizam pripisao je dioničarskom pristupu i najavio novi model nazvan (su)dioničarski kapitalizam. To nije kapitalizam, i u tom konceptu nema ništa novo. (Su)dioničarski pristup se uzdizao i rušio iznova i iznova, tijekom prošlog stoljeća, te nikada u potpunosti nije prevladavao jednostavno načelo koje je Američki poslovni okrugli stol tvrdio još 1997. godine, tj. da je najvažnija dužnost direktora služiti interesima dioničara. To načelo je kapitalizam. I isti Okrugli stol, kojem je tada predsjedavao Doug McMillon iz Walmarta, promijenio je mišljenje 2019. godine, u izjavi koju su svi protumačili kao napuštanje modela dioničara u korist modela (su)dioničara.

"Kampanja Foruma za zamjenu tržišta i dioničara (su)dionicima bila je u središtu Davosa godinama", nastavlja Corcoran, "i ponovno će biti sljedeći tjedan, kada WEF, nesposoban da se sastane osobno, na svom 51. okupljanju zbog COVID-a, organizira niz virtualnih sesija sa glavnim direktorima, političarima, nevladinim organizacijama i mladim liderima kako bi prodao Veliki reset za planet nakon COVID-a."

Zanimljiva činjenica, dok prolazimo kroz sve ovo, jer si ne mogu pomoći: Klaus Schwab nije najavio početak Velikog reseta. To je učinio princ Charles, tampon koji je sada kralj. Dakle, to zapravo nije izjavio Klaus Schwab, iako je napisao najdosadniju knjigu ikada napisanu o tome.

Tijekom tjedna dvadeset petog, Davoski dijalozi trebali su iskoristiti COVID trenutak kako bi preoblikovali svjetsko gospodarstvo, jer je, znate, bitno je da lideri iz svih sfera života virtualno surađuju na inkluzivnijoj, kohezivnijoj i održivijoj budućnosti.

"Pokret (su)dioničara", primjećuje Corcoran, "ne poriče uspjeh modela dioničara, koji se često naziva dijelom trijumfa neoliberalizma. Marksizam također ne poriče uspjeh kapitalizma. Marksizam znači prenijeti plodove kapitalizma u socijalističko doba, što je cijela Marxova poanta u odvajanju šampanjskog komunizma od onoga što on naziva sirovim komunizmom. Sirovi komunizam je nizak i podmukao, dijeli sve ravnodušno i pruža univerzalnu bijedu uz pljesak. Šampanjski komunizam, ono što on zapravo opisuje, prenosi sve prednosti kapitalizma u doba u kojem ne djelujemo iz individualnog interesa koji je izgradio kapitalizam, već kao socijalisti. Pokret (su)dioničara izvodi istu igru, istim redoslijedom, iz istog razloga, odjeven za topliju klimu."

"Tijekom proteklih pola stoljeća, dioničarski kapitalizam sa ciljem profita potaknuo je svjetsko gospodarstvo, izvukao milijarde iz siromaštva i podigao životni standard iznad onoga što je većina zamišljala mogućim prije pedeset godina. Čak i WEF priznaje neviđene korake u smanjenju siromaštva, rastu i trgovini. Dakle, ako je neoliberalni dioničarski sustav bio tako gromoglasan uspjeh, zašto ga ukidati? Uzmimo za primjer "Jednodimenzionalnog čovjeka" Herberta Marcusea, i kritike kapitalizma od 1960-ih nadalje. Prigovor nikada nije bio da kapitalizam ne funkcionira. Prigovor je da nije održiv, što je daska na kojoj pokret za Degrowth i danas stoji: da, funkcionira, i sve će se ionako srušiti, pa koja je onda poanta."

Tu je vaš Rimski klub. Tu je vaš Svjetski ekonomski forum, koji stoji na istoj dasci u boljem odijelu. Corcoranov vlastiti odgovor na vlastito pitanje jest: korporacije navodno ne čine dovoljno da riješe društvene i druge probleme, klimatske promjene i nejednakost i siromaštvo, i raznolikost, i pretilost, i kulturne jazove, i tako dalje. To je dijelom toga. Dublji odgovor jest održivost, a uz nju i uključivost, obećanje da svatko ima pristup i da sve funkcionira zauvijek.

"Prava srž Velikog reseta", piše Corcoran, "jest preuzimanje kontrole nad korporacijama i stavljanje svjetskih poslovnih poduzeća pod vanjsku kontrolu, uključujući jaču manipulaciju od strane vlada i nevladinih organizacija. Napišite to 2021. godine i nazivati će vas luđakom. (Jesu!) Pročitajte to 2026. godinem i to nije teorija, to je vremenska prognoza. Cilj je uzeti privatne, profitabilne proizvođače roba i usluga, pretvoriti ih u javne institucije koje će služiti raznim drugim javnim svrhama u javnom interesu. Etikete su stari prijatelji: korporativna društvena odgovornost, ESG, ulaganje sa utjecajem, održivost. Svježe iskovane su otpornost i tranzicijsko ulaganje, isti stroj koji radi pod novom haubom."

"Ništa od toga nije novo i dolazi sa miješanom baštinom. Ukidanje dioničarskog kapitalizma, spajanjem privatnog poduzetništva sa državnom moći je staro, antikorporativni populizam je star stoljećima, a američka verzija dosegla je svoj vrhunac 1970-ih sa  Ralphom Naderom, potrošačkim aktivistom i zaštitnikom korporativnih napadača, koji je objavio djelo "Ukroćivanje divovske korporacije" i želio saveznu povelju za velike tvrtke, gdje bi vlada korporaciji dala svoje postojanje u zamjenu za obećanje da će služiti javnosti."

"Jedan od Naderovih ranih neprijatelja bio je Robert Hessen iz Hoover Institution, koji je napisao djelo "U obranu korporacije" (1978.) i iznio prva načela kapitalističkog modela: ljudi imaju prirodno pravo osnovati korporaciju ugovorom za vlastitu korist i uzajamni interes, jedinu teoriju korporacije vjernu činjenicama, u skladu sa moralnim i pravnim načelima slobodnog društva. Najteži udarac Naderu zadao je Friedman, čiji je poznati esej iz 1970. godine, "Društvena odgovornost poduzeća je povećanje profita", zasjenio cijeli pritisak za saveznu povelju, na temelju toga što je rukovoditelj koji oporezuje svoje dioničare i potrošače kako bi ih trošio na društvene ciljeve tiho sebe učinio javnim zaposlenikom, državnim službenikom, dok i dalje prima privatnu plaću. Friedmanova obrana dioničara okončala je Naderov poziv na nacionalni stakeholderizam."

A sada najnoviji poticaj ide dalje nego što je Nader ikada uspio, i tu postaje zanimljivo, pa se priklonite. Naderovu saveznu povelju oživjela je, 2018. godine, senatorica Elizabeth Warren, svačija omiljena Pocahontas, pod pravim i ozbiljnim nazivom kao  Zakon o odgovornom kapitalizmu, fraza koja sama po sebi nanosi tihu štetu, ako je dovoljno polako čitate. To bi prisililo svaku američku korporaciju, sa prihodom većim od milijardu dolara, neka uzme saveznu povelju od potpuno novog Ureda za korporacije Sjedinjenih Država pri Ministarstvu trgovine. Direktore bi obvezalo neka odvagnu interese svih korporativnih (su)dionika, zaposlenika, kupaca, dioničara i zajednica u kojima posluje. Što je ESG model: senatorsko odijelo sa hlačama.

Biden je, u svom govoru na platformi tog srpnja 2018. godine, zvučao kao Schwab koji čita sa iste kartice: "Ideja da je jedina odgovornost korporacije prema svojim dioničarima", rekao je, "jednostavno nije istinita, apsolutna farsa, jer oni odgovaraju svojim radnicima, svojoj zajednici i svojoj zemlji, što nije nova ili radikalna ideja, već osnovna vrijednost koja je u početku pomogla u izgradnji nacije." Biden je uvijek bio veliki igrač na WEF-u, hvaljen sa pozornice 2017. godine, entuzijastični podupiratelj Velikog reseta,  inicijative "Build Back Better" i njihovog plana za budućnost kapitalizma, kao da je moguće osigurati budućnost bilo čega. Dakle, ako su Biden i Schwab čitali sa iste stranice, jedino zanimljivo pitanje jest: Što na toj stranici još piše? 

"Kada je osnovao Forum, Schwab je izradio originalni Davoski manifest, pritom pozivajući menadžere neka odbace dioničare i preuzmu veću ulogu promotora društvenih prioriteta. Forum sada tvrdi da je tamo rođen kapitalizam (su)dionika. Poanta je u tome što je priča o nastanku Foruma izmišljotina. Randall Morck sa Sveučilišta u Calgaryju, urednik povijesti korporativnog upravljanja, postavlja podrijetlo legaliziranog stakeholizma u Njemačku i Zakon o dioničarima nacionalsocijalističke vlade iz 1937. godine, zakon koji je, Morckovim riječima, oslobodio korporativne menadžere i direktore njihove specifične fiducijarne dužnosti prema dioničarima i zamijenio općom dužnošću prema svim (su)dionicima.

Članak iz 1938. godine, u 'American Economic Review', opisao je novi njemački model kao primjenu vodećih ideja tadašnje njemačke vlade i njezinih ciljeva, uključujući zaštitu javnosti, zaposlenika i tvrtke davanjem državi širokih ovlasti intervencije, a sve ekonomske aktivnosti usmjerene su na poštivanje javne dobrobiti prije privatne koristi. I izvan Njemačke, početkom 20. stoljeća, mnogi teoretičari i rukovoditelji prihvatili su tu ideju, među njima Robert E. Wood, izvršni direktor 'Searsa', 1930-ih, koji je četiri strane u bilo kojem poslu rangirao po važnosti i dioničare stavio na posljednje mjesto, iza kupaca, zaposlenika i zajednice, te Merrick Dodd, čiji je rad u 'Harvard Law Review', iz 1932. godine, "Za koga su korporativni menadžeri povjerenici?", zagovarao upravo ovo proširenje upravljačke odgovornosti i nije uspio zaživjeti. Trenutni napori da se okonča era dioničarskog kapitalizma, Bidenovim riječima, imaju za cilj poništiti temelje slobodnog tržišta.

Dioničari već jesu u drugom planu. Korporativni menadžeri financiraju umjetnost, političke stranke, daju u dobrotvorne svrhe, objavljuju svoj klimatski aktivizam, osnivaju višemilijunske zaklade za sponzoriranje radikalnog ekološkog pokreta. Podupiratelji pokreta su većina glavnih institucionalnih investitora, računovodstvenih tijela, agencija i divovskih konzultantskih tvrtki koje se bore za savjete, među njima i McKinsey, uz rad naslova i bez imalo srama, "Argument za kapitalizam (su)dionika", gdje se tvrtkama savjetuje neka počnu raditi upravo ono što već znamo da im je rečeno neka počnu raditi. Najveći kanadski državni mirovinski fondovi, CPP Investment Board i Ontario Teachers', najveći dioničari u zemlji, također stoje iza ovog pokreta, i žele  znati kako se tvrtke nose sa raznolikošću i uključivošću, ljudskim kapitalom, klimatskim promjenama, društvenom nejednakošću, "sistemskim rasizmom" i ekološkim prijetnjama. A onda se vraća Mark Carney, globalni zagovornik (su)dionika i klimatski nadzornik, čovjek sata, opisan kao jedan od vođa koji pokušavaju nagovoriti cijelu međunarodnu investicijsku zajednicu neka nametnu neprofitne ciljeve tvrtkama koje financiraju. Carney je pozvao središnje bankare neka institucionalnim (su)dioničarima daju municiju koja im je potrebna za nametnuti svoje moralne osjećaje upraviteljima imovine svih, sve dok korporacije ne postanu prenositelji moralnih osjećaja državnih mirovinskih upravitelja i središnjih bankara."

Morck Corcoranu daje rečenicu koja objašnjava kraj: "Predstavite donositelju odluka mnoštvo ciljeva, a on se na kraju ne može  usredotočiti niti na jedan, pa bez načina na koji bi pratio rezultat, teorija (su)dionika ostavlja vrhunske menadžere neodgovornima za ono što rade." I tu ostaje prazna stolica, gdje se smješta Führerprinzip, jer kada nema načina da se prati rezultat, ipak netko mora biti imenovan kako bi to pratio, odlučio i vladao. Znanstvena istraživanja o svrhama korporacija sežu stoljećima unatrag. Ali, trenutna dominacija teorije (su)dionika u pravu, ekonomiji i politici jest uvreda temeljnim načelima, jer kako to mogu nazvati kapitalizmom kada je rezultat uništenje kapitalizma kakvog poznajemo. Nazovimo stvar pravim imenom. (Su)dioničarstvo. Stakeholderism. 

Sada malo unatrag do Elizabeth Warren. Naderov poziv za saveznu povelju je oživjela senatorica Elizabeth Warren, 2018. godine. Njen Zakon o odgovornom kapitalizmu uvukao bi svaku američku korporaciju sa preko milijardu dolara u plan (su)dionika: zaposlenike, kupce, dioničare, zajednice u kojima posluju, vjerojatno i mnogošto drugo. Slijedeći dio je poprilično neugodan, i nema blagog način da bi se o tome govorilo. Malo poznata činjenica o Tuckeru Carlsonu jest: u veljači 2019. godine je izazvao žestoku buru 15-minutnim monologom o neuspjesima američkog slobodnog poduzetništva, te je rekao da mu se jako sviđa ekonomski plan koji je predložila Elizabeth Warren, te je dovoljno zaintrigiran, dovoljno uzbuđen, i mogao bi razmisliti o glasanju za nju ako se kandidira za predsjednicu.

Ovo se dogodilo neposredno prije nego je Warren započela predizbornu kampanju koja nije dovela nigdje, ista populistička antiamerička teorija, kojom se i danas služi. I sjedila sam s tim i pitala se: Je li plan na koji je mislio mogao biti taj isti zakon? Je li Tucker Carlson rekao svojoj publici da bi mogao razmisliti o glasanju za Elizabeth Warren umjesto Donalda Trumpa, uz opravdanu napomenu neka ona odustane od dijela identitetske politike, zbog Zakona o odgovornom kapitalizmu, što je otvoreno (su)dioničarski prijedlog? Carlsonova verzija modela (su)dionika ne bi bila ona Warren, ali bi ciljala na istu metu - američku ekonomsku olupinu koju proizvode divovske multinacionalne kompanije. Isti križić, postavljen na drugu pušku.

Ljevičarski je tisak proživljavao sjajne dane, od veljače do kraja godine. Bila je to ogromna kontroverza, ali malo tko se toga sjeća,  jer je došao COVID i izbrisao nam sjećanja, kao što ih ona mala olovka obriše u filmu "Ljudi u crnom". Stoga ću posegnuti za jednim od tih ljevičarskih izvora. Michael Massing iz Guardiana o Tucker Carlsonovoj umjerenoj podršci Elizabeth Warren, pod naslovom "Nejednakost je toliko loša da čak i voditelji Fox Newsa osuđuju kapitalizam" (uz crticu ispod koja kaže da je Carlson u nedavnom monologu zvučao kao Bernie Sanders). On nije bio jedini, uz ugodnu Carlsonovu fotografiju koja ispunjava kadar.

https://www.theguardian.com/commentisfree/2019/feb/02/inequality-fox-news-tucker-carlson-capitalism

Massing redom iznosi. Mjesec dana ranije, Carlson je održao bombu od 15 minuta osuđujući tržišni kapitalizam, iskorištavanje Wall Streeta, privatni kapital, reket sa brzim kreditima i američku vladajuću klasu, a u kasnijem intervjuu rekao je da bi razmislio o glasanju za Warren. Članak povezuje i monolog i intervju tako da nitko ne može odmahnuti rukom kao izmišljotinu. Od tada, Carlson je bio napadan slijeva i zdesna: Slate je objavio članak o granicama njegove vizije protiv slobodnog tržišta, kritizirajući ga što nije otišao dovoljno daleko; Atlantic je rekao da je monologom uvrijedio vlastite gledatelje; u 'National Review', David French je rekao desnici neka odbace njegov populizam žrtve; a Bret Stephens u New York Timesu ga je ismijao, jer dovodi u pitanje vladavinu elite, dok je od nje toliko obilato profitirao. Pravi popis tko je tko.

I primijetite ono bitno: svi koji su požurili odgovoriti prošli su što dalje od teme. Niti jedan se nije se dotakao stejkholderizma, koji je zapravo Carlson podržao. Svađali su se oko sporednih pitanja, što je način na koji naši mediji rade svoj posao; svađaju se u krug oko neke stvari i nikada ne zadaju poguban udarac stvari. Istovremeno, stvar prikuplja planinu pažnje u potpuno pogrešnoj valuti. Čak i Massing priznaje da buka odražava glasnika koliko i poruku.

Zatim pušta Carlsona neka govori. Stalni je dio Foxovog udarnog termina, vesela pošast liberala, neumorni omalovaživač socijalnih programa, žestoki kritičar imigracije, čovjek koji je u prosincu 2018. godine rekao da su imigranti učinili Ameriku siromašnijom i prljavijom (i zbog toga izgubio 24 oglašivača), Sada odjednom zvuči kao Bernie Sanders.

"Generacijama", rekao je Carlson, "republikanci su smatrali svojom dužnošću učiniti svijet sigurnim za bankarstvo dok su istovremeno vodili sve više stranih ratova, a Amerikancima su vladali plaćenici koji nisu osjećali dugoročnu obvezu prema ljudima kojima su vladali." To zvuči kao Tucker Carlson. U dirljivom govoru primijetio je da Amerikanci žele živjeti u zemlji čiji vođe ne ubrzavaju sile promjene, i to isključivo radi vlastite dobiti i zabave. "Tržišni kapitalizam", rekao je, "na štetu obitelji, temelja zdravog društva, nije religija već alat, poput tostera ili klamerice, kojega bi bilo glupo poštovati." Republikanci bi se morali odučiti od desetljeća floskula i korporativne propagande. Dok su libertarijanci svako odstupanje od tržišnog fundamentalizma nazivali oblikom socijalizma, "socijalizam", upozorio je Carlson, "upravo je ono što će Amerika dobiti osim ako skupina odgovornih vođa ne reformira gospodarstvo na način koji štiti normalne ljude."

Massing zatim stavlja Carlsona u značajno društvo. Larry Fink iz BlackRocka već je pisao svojim izvršnim direktorima, "iako su vlasnici kapitala požnjeli ogromne koristi, mnogi ljudi suočavaju se sa niskim plaćama i neadekvatnim mirovinskim planovima, što potiče tjeskobu i polarizaciju koja danas vlada u svijetu", te je pozvao na novi model angažmana (su)dioničara, manje o kvartalnoj zaradi, a više o dugoročnoj vrijednosti za zaposlenike i zajednice. Henry Blodget, bivši analitičar Wall Streeta koji vodi 'Business Insider', rekao je u govoru o boljem kapitalizmu kako je dioničarski kapitalizam pretvorio Ameriku u naciju gospodara i kmetova, te da su rukovoditelji zaboravili kako je jedan od razloga postojanja tvrtki upravo ljudi koji rade za njih.

Protiv svega toga stajao je Ben Shapiro, inzistirajući kako je dotični sustav većinu čovječanstva izvukao iz ekstremnog siromaštva i izgradio najbogatije društvo u povijesti, produžio živote, uz veće kuće i više udobnosti, manje mrtve djece i više živih roditelja. Shapiro sve ispaljuje svojim uobičajenim galopom, kao da je brzina zamjena za to da budeš u pravu. Stoga Carlson zastupa model (su)dionika i glasuje za Warrena, dok Shapiro podiže svoju zastavu za dioničare. Onda je Shapira ukorio J. D. Vance, autor knjige "Hillbilly Elegy", koji je za one koji vode računa kod kuće trenutno potpredsjednik Sjedinjenih Država. "Gospodarstvo", rekao je Vance, "nije proizvelo manje mrtve djece i više živih roditelja tamo gdje živim", ​​te istaknuo epidemiju opioida koja je uništila toliko zajednica, u Ohiju, Zapadnoj Virginiji i Kentuckyju, gdje bezbrojna djeca odrastaju sa roditeljima u zatvorima, onesposobljeni, ili u ilegali, u zemlji sa većim BDP-om od generacije koju bi svatko nazvao boljestojećom. Također je upozorio, ako konzervativci ne mogu govoriti o stvarnim problemima ljudi iz straha od promicanja uloge žrtve, onda vode bitku koju zaslužuju izgubiti i koju će izgubiti. Čovjek koji je cijelu knjigu posvetio izražavanju dubokog skepticizma prema vladinim programima, primjećuje Massing, čini kao da se mijenja. Promjena je pristojna riječ za takvo stanje. 

Zatim se Massing okreće težem pitanju: Misli li Carlson i jedan slog od izrečenoga, obzirom na njegov dugi niz demagogija o imigraciji, rasi i socijalnim programima? Kako bi to saznao, pogledao je dvije emisije tog tjedna, a odgovor se brzo pojavio. Tijekom racije FBI-ja u kući Roger Stonea, Carlson je bjesnio na Roberta Muellera kao na prijetnju demokraciji i autoritarnog luđaka koji je čak gori i od Vladimira Putina, što je zanimljivo reći 2019. godine, obzirom na to odakle je vjetar puhao. Ismijavao je tisak zbog panike, zbog Schultzovog flerta sa centrističkom neovisnom kandidatkinjom, ismijavao Gavina Newsoma jer je zamijenio vilu kalifornijskog guvernera za kuću u pretežno bijelom susjedstvu, provocirao bogate demokrate jer se protive Trumpovom zidu dok žive iza svojih visokih zidova.

U svom drugom siječanjskom monologu ostavio je imigraciju na miru. No, emisija se stalno vraćala na tu temu, snimke novog karavana iz Srednje Amerike, konzervativni radijski voditelj se vraća sa granice i opisuje migrante koji dolaze, uz litanije ozbiljnih zaraznih bolesti koje se liječe o trošku poreznih obveznika. Carlson optužuje demokrate za politiku otvorenih granica, naziva Harrisinu podršku zdravstvenoj skrbi kao pravu i pozivom za pola planeta neka se preseli u Sjedinjene Države na besplatne magnetske rezonancije. I nastavlja u tom smjeru. Omalovažavajući imigrante i univerzalnu zdravstvenu skrb, Carlson je ugostio glasnogovornika jedne vrlo konzervativne skupine, koja se pridržava iste ideologije slobodnog tržišta koju je osudio u monologu. Ali, njegova emisija i dalje prenosi Foxovu mješavinu rasističkog napadanja i iskrivljavanja stvarnosti, kojom je toliko otrovala američki um. Samog Carlsona je najbolje opisati kao osnivača iz iste vladajuće klase koju je optužio u monologu, samo što toliko naporno radi na dijeljenju i zbunjivanju američkog naroda. To je isto i Guardian. Istu priču možete pronaći u Slateu i na desetak drugih mjesta, i isplati se čitati.

Tako je izbila tučnjava. Carlson drži svoj siječanjski monolog i kaže novinaru kako bi mogao glasati za Elizabeth Warren zbog njenog prijedloga Zakona o odgovornom kapitalizmu. Ben Shapiro silazi i viče: apsolutno ne, to je neamerički, to nije ono što mi radimo, ne ulazimo u model (su)dioničara, držimo se linije primata dioničara. J. D. Vance ulazi mašući „Hillbilly Elegy“ i svojim vlastitim teškim putem kako bi potvrdio da primat dioničara neće poslužiti, kako Shapiro nije u pravu i možda treba razmisliti o nečemu bliskom modelu (su)dionika. Iako, i to i jest pokazatelj cijelog žanra, on nikada ne izgovori te riječi. Samo se rasplače nad modelom koji sada imamo.

Bila je to prilično jaka rasprava, i tinjala je veći dio 2019. godine, jer je Carlson održavao temu živom sa drugim gostima. Teško da je namjeravao angažirati Elizabeth Warren na Foxu neka govori o ekonomiji. Stoga je angažirao drugog senatora, iznova i iznova, republikanca, iz Floride, a ne iz Massachusettsa, čovjeka po imenu Marco Rubio, koji je za one koji bilješke vode kod kuće trenutno državni tajnik pod Trumpom.

https://www.nationalreview.com/2019/11/the-case-for-common-good-capitalism/

U jesen 2019. godine, Rubio je održao govor, a 'National Review' ga je u cijelosti ponovno objavio 13. studenog 2019. godine, jako rano ujutro (gore je link na tekst). Urednička napomena pri dnu bilježi da je esej prilagođen iz govora koji je Rubio održao 05. studenog na Katoličkom sveučilištu Amerike, i molim vas, zadržite se na riječi "katolički", jer se isplati. Naslov je "Argument za kapitalizam općeg dobra", a ja ću ga nastaviti prevoditi za vas kao argument za stakeholderizam općeg dobra, jer provođenje dijela općeg dobra, u stvarnom svijetu, zahtijeva stakeholderistički model za provođenje. Podnaslov obećava da su dostojanstven rad, snažne obitelji i snažne zajednice ključ građanske i ekonomske dobrobiti.

Započinje sa papama. Godine 1891., usred poremećaja industrijske revolucije i uspona socijalizma, papa Lav XIII. napisao je kako bi krajnji cilj svakog društva trebalo biti učiniti ljude boljima, dajući im priliku za dostojanstvo koje proizlazi iz napornog rada, vlasništva i odgoja obitelji. Leo je smatrao da je rad radničke klase, njihova vještina i snaga u obrtničkim radionicama nezamjenjiv, te prevedno je zahtijevati da administracija bdije nad interesima radničke klase, jer bi ljudi koji toliko doprinose zajednici mogli sudjelovati u koristima koje stvaraju. Zakoni o zaštiti radnika i potrošača, kao i agencije koje ih provode, način su na koji administracija bdije nad tim interesima, uz napomenu: uspjeli smo to postići bez preokreta gospodarstva.

Rubiova teza jest: ono što društvo čini mogućim jesu prava i radnika i poduzeća, kao i njihove međusobne obveze, tako da poduzeće ima pravo na dobit i obvezu reinvestiranja dobiti produktivno, u korist svojih radnika i šireg društva, dok radnici imaju pravo sudjelovati u dobiti koju su pomogli stvoriti. Dopustite mi da ga tu zaustavim, jer pravi test svakog sustava upravljanja jest njegov odgovor čovjeku koji kaže ne. Poduzeće ima pravo na dobit, dobro; također ima i obvezu reinvestiranja iste, ali prema onome što Marco Rubio smatra općim dobrom. Sada zamislite vlasnika koji odbije. 

Distributizam pape Lava samo je ideal, stalno nam se govori. Tada se pojavi čovjek koji neće produktivno reinvestirati za dobrobit radnika i šireg društva, jednostavno neće, i što ćemo sad. Sada posežete za državnom moći. Uspostavljate federalni sustav povelja. Kada tvrtka dovoljno naraste, uklapate je u shemu koja distribuira njezine resurse i sredstva za proizvodnju. "U gospodarstvu koje je Leo opisao", kaže Rubio, "radnici i poduzeća nisu konkurenti za svoj udio ograničenih resursa, već partneri u nastojanju da se jača cijela nacija, a nakon što ste uspostavili vladinu silu za provođenje te raspodjele, morate odlučiti kako odabrati pobjednike i gubitnike, i tako ih birate, odabrane prema stajalištu o općem dobru koje zastupa neko upravno vijeće ili odbor, skupina (su)dionika koja vodi dioničarstvo, odlučuju tko dobiva raspodjele, kako, kada, od koga i pod kojim uvjetima."

Cijeli aparat se održava temeljem te blage rečenice o suradnji, a ne o natjecanju. Moglo bi se gotovo reći da se i program nacionalsocijalizma temeljio na toj točnoj rečenici, i za ime Božje, nemojte mi te riječi stavljati u usta, i ne nazivam Marca Rubia nacionalsocijalistom, ali nacistički argument bio je da model (su)dionika postoji radi Reicha i Volka, a melodija je ista.

"Gospodarstvo koje zapravo imamo", kaže Rubio, "nije takvo. Velike korporacije postale su sredstva putem kojih dioničari i banke ističu zahtjeve za novčanim tokom, a ne motori produktivnih inovacija, a tijekom proteklih četrdeset godina udio financijskog sektora u korporativnoj dobiti porastao je sa otprilike desetine na gotovo trećinu, udio isplaćen dioničarima porastao je za tristo posto, a ulaganja te dobiti natrag u radnike i budućnost tvrtke pala su za petinu, dok su prošle godine korporacije na S&P 500 indeksu potrošile više od bilijun dolara otkupljujući vlastite dionice, a najveće korporacije na svijetu kolektivno su objavile da nemaju u što vrijedno ulaganja."

Kaže dalje Rubio: "Ovako izgleda kada, kako je upozorio papa Franjo, financije preplave realno gospodarstvo." Papa Franjo se pozvao, i sjetite se da je bio, pa, nije važno što je bio. Nije nam dopušteno reći da je bio komunist ili teolog oslobođenja. Rubio također stavlja Benedikta na vrh, dominaciju spekulativnih financijskih tokova odvojenih od stvarne proizvodnje, tako da sada postoji treći papa na hrpi, i sve to počiva na katoličkim distributivnim skelama, i zvuči kao Tucker Carlson, i zvuči kao J. D. Vance.

Olupina koju on opisuje jest stvarna: kolaps crkvenih i društvenih institucija, pad broja brakova i rađanja djece, očekivanog životnog vijeka, porast ovisnosti o drogama i samoubojstava i drugih smrti iz očaja, generacija Amerikanaca koja će prva ući u odraslu dob u gorem stanju od svojih roditelja. "Dijagnosticiranje toga trebalo bi biti moguće u cijelom spektru, odlučivanje što bi vlada trebala učiniti po tom pitanju ključno je pitanje naše politike, i moramo početi odbacivanjem lažnog izbora koji naša politika nudi već tri desetljeća, jer je financijalizirano gospodarstvo proizvod je prošlih političkih izbora, a vraćanje ravnoteže između obveza i prava privatnog sektora i zaposlenih Amerikanaca privući će pozornost današnjih zakonodavaca."

"Ono što nam treba", kaže on, "jest vratiti kapitalizam općeg dobra, sustav slobodnog poduzetništva gdje radnici ispunjavaju svoju obvezu rada i uživaju u pogodnostima, a poduzeća uživaju svoje pravo na profit i reinvestiraju dovoljno za stvaranje visokoproduktivnih radnih mjesta". Dakle, država uskače i prisiljava korporacije neka reinvestiraju zapošljavanjem isključivo Amerikanaca, na visokoproduktivna i skupa radna mjesta. To je riječ do koje stalno dolazimo, bez obzira kojim putem idemo. Nasilu. "Kapitalizam općeg dobra", kaže on, "također znači prepoznavanje da ono što tržište odluči da je najučinkovitije možda nije najbolje za Ameriku." Jeste li to uhvatili? DOGE.

Kao primjer Rubio navodi američku gotovo potpunu ovisnost o Kini za rijetke zemne minerale, uz činjenicu da nismo ništa učinili se njima sami opskrbimo, zbog čega je podnio zakon kojim se podržavaju ulaganja u sektor. Što nije uspjelo, jer problem na koji cilja nije sam problem. Problem je ESG, što je model (su)dionika, pa je njegovo rješenje model (su)dionika kojim prisiljava tvrtke neka se ponašaju na određeni način i da bi se suprotstavile modelu (su)dionika koji ih uopće sprječavaju da se tako ponašaju. Model (su)dionika za liječenje modela (su)dionika. Donesite mi pijavice za pijavice.

Također, on bi reformirao Upravu za mala poduzeća da bi oživio inovaciju koja je Amerikance odvela na Mjesec prije 50 godina, pri tom bi natjerao kapitalizam općeg dobra neka prepozna promjene u američkoj kulturi, jer tržište možda ne uzimaju u obzir koristi koje gospodarstvo dobiva od roditeljskog angažmana, ali kapitalizam općeg dobra to čini. Dakle, uključiti ćemo broj ekonomskoj vrijednosti roditeljstva vlastite djece kod kuće, na način ekonomije blagostanja koju 'probuđeni0 stalno skiciraju, zbog čega je radio na proširenju saveznog poreznog kredita po djetetu i stvaranju opcije za plaćeni roditeljski dopust, ali na principu da američka nacija ne postoji zato da bi služila tržištu, nego tržište postoji zato da bi služilo američkoj naciji. Ne vjerujem u lijevu, kao niti desnu, polovicu izrečenoga. 

"Najučinkovitija korist koju tržište može pružiti", kaže Rubio, "jest stvaranje dostojanstvenog rada, koji ljudima omogućuje da svoje vrijeme, talent i blago daju svojim crkvama, dobrotvornim organizacijama i društvenim grupama, olakšava stvaranje snažnih obitelji i stabilnih zajednica, te ponovno jača institucije koje nas povezuju kao narod, jer kada živite, štujete i služite uz nekoga, poznajete ga kao cjelovitu osobu i možete se ne slagati oko njegove politike, a istovremeno imati i druge zajedničke stvari." Toplo, sve to. Ali, dopustite mi da se povučem, jer se trn zabio u mene.

Najučinkovitija korist koju tržište može pružiti jest dostojanstven rad, tako nam kažu. No, tržište nam to ne pruža, pa će vlada intervenirati da bi natjerala tržište neka to osigura, ali to ne mogu reći osim povećanja minimalne plaće. Dostojanstven rad  naspram bolje plaćenog posla, pretpostavljam. U svakom slučaju, imate državu koja stoji nad poduzećima i govori točno što da rade: "...obećavam da će dostojanstven rad ispasti dobro plaćen rad, posebno onaj koji navodno ponovno povezuje zajednice."

"Kada su vam susjedi stranci", kaže Rubio, "ali sve što znate o svojim sunarodnjacima jest za koga su glasali, stoga ih je lakše gledati kao druge". Stvrno ne vidim kako dostojanstven rad to popravlja, niti vidim kako bilo što popravlja prisiljavanje korporacija neka zapošljavaju Amerikance. On se vraća Robertu Kennedyju iz 1968. godine, koji je osudio kulturnu bolest koja obeshrabruje inicijativu, paralizira volju i djelovanje, pa dijeli Amerikance jedne od drugih po dobi, stavovima i boji kože. Inače, 1968. godine jest bila godina kulturno-marksističkog nastojanja da se SAD sruše u marksizam, uz ogromne kulturne subverzije.

"Kao što je Kennedy učinio", kaže Rubio, "moramo prihvatiti nedjeljivu vezu između kulture i ekonomije da bi mogli ponovno preuzeti moto na našem pečatu, 'e pluribus unum', iz mnogo jednog, a način na koji ćemo to riješiti definirati će ne samo Ameriku 21. stoljeća, već i samo stoljeće, jer naša budućnost nije samo naša da odlučimo, budući je Kina gotovo ravnopravni konkurent koji strpljivo reorganizira globalni poredak da bi odražavali vlastite vrijednosti i interese na štetu naših." Kineske vrijednosti i interesi su model (su)dionika suprotstavljeno uobičajenom modelu dioničara.

To je cijelo natjecanje, bez zastava. Upozorava na globalni poredak, gdje ključne industrije i dobra radna mjesta sjede u Kini i pod njenom kontrolom, u kojem sloboda vjeroispovijesti i govora ustupaju mjesto onome što Kinezi nazivaju društvenom harmonijom. I gdje pravo na biranje svojih vođa i izražavanje neslaganja ustupa mjesto totalitarnom sustavu koji kriminalizira prosvjede i zatvara manjine.

Društvena harmonija, primijetite ovu frazu, stoji na mjestu gdje se obično nalazi opće dobro. Drugačija etiketa zalijepljena na istu staklenku. Amerika u kojoj nitko nije ograničen spolom, kožom ili etničkim podrijetlom, završava. To više nije samo moralno ispravno, već je nacionalni imperativ, jer, riječima pokojnog sociologa Roberta Bellaha: transcendentni cilj naše politike čini svetom našu obvezu da provodimo Božju volju na zemlji, zadatak koji je prihvatila svaka generacija prije nas, a sada moramo odlučiti hoćemo li prihvatiti izazov našeg vremena i napisati sljedeće poglavlje u priči o naciji koja je promijenila svijet.

Dakle, ako želite imati kapitalizam općeg dobra, jedina pitanja koja vrijedi postaviti su: Kako ga postići i tko bdije nad općim dobrom i odlučuje što se sa njim događa? Ili je možda pravo pitanje ono koje mi se postavlja na svakom okupljanju, uvijek tišim glasom: Što se to, dovraga, događa? Marco Rubio gura opće dobro. J. D. Vance gura opće dobro. Joe Biden gura opće dobro. Klaus Schwab gura opće dobro. A Tucker Carlson, što možda mnogo toga objašnjava o tom čovjeku, gura model (su)dionika, u skladu, kako nam je rekao prije godina, sa Elizabeth Warren, koja je do kosti zakopana u ESG ljevičarski model (su)dionika.