Podrijetlo kapitalističkog građanskog rata

"Pomaže kad ljudima ponudiš izravnu i razumljivu priču, u kojoj je jasno tko je tko, sa zlikovcima koje će izviždati i junacima za koje će navijati. Prema mom iskustvu, to znači da ih treba izmisliti."

(Joe Abercrombie: "Bez mira i spokoja; Doba ludila - knjiga II")

1. Berlinski zid - Kraj povijesti

U večernjim satima, 09. studenog 1989. godine, velike mase Istočnih Nijemaca okupile su se kod Berlinskog zida, naoružani čekićima, dlijetima i užetom. Ti muškarci i žene nazvani su Mauerspechte (zidokopi). Ujutro 10. studenog su dijelovi zida bili srušeni, što je omogućilo slobodan tranzit između komunističkog Istoka i kapitalističkog Zapada.

Hladni rat je završio.

U roku od dvije godine, Sovjetski Savez se raspao, čime je okončana gotovo 70-godišnja komunistička vladavina.

Politički filozof Francis Fukuyama u svojoj knjizi "Kraj povijesti i posljednji čovjek", iz 1992. godine, nudi izvanredno zapažanje:

"Ono čemu možda svjedočimo nije samo kraj Hladnog rata ili prolazak određenog razdoblja poslijeratne povijesti, već kraj povijesti kao takve... Tj. krajnja točka ideološke evolucije čovječanstva i univerzalizacija zapadne liberalne demokracije kao konačnog oblika ljudske vladavine." 

Željezna zavjesa je razvučena. Sovjetski Savez se raspao. Dengova Kina se integrirala u globalna tržišta. Na kratko je izgledalo kao da liberalni demokratski kapitalizam nema ozbiljnog suparnika. Fukuyama nije iznio toliko trijumfalnu tvrdnju, koliko praktičnu: bez ideološkog konkurenta više nema uzlazne političke bitke - dosegli smo sam vrh. 

Fukuyamin kraj povijesti je bilo eksplicitno obećanje, gdje ne samo da je kapitalizam pobijedio, već će pobjeda dovesti do konvergencije - zajedničkog konsenzusa elita, multilateralnih institucija koje upravljaju preostalim spornim entitetima, postupne demokratizacije kapitalističkih periferija, uz stabilni globalni poredak kojim upravlja tehnokratska stručnost, bez ideološke borbe. To je vizija za koju je stvoren Svjetski ekonomski forum. To je vizija WTO-a, posthladnoratovskog širenja EU-a, okvira NAFTA-e, kao i Washingtonskog konsenzusa, sve u jednom.

2. Organska kriza

Odsutnost vanjskog ideološkog neprijatelja nije stabilizirala vladajuću klasu globalnog kapitalizma. Otkrila je proturječnosti, koje su vanjski neprijatelji dotada potiskivali. Radi se o manifestaciji Gramscijevog koncepta "organske krize", gdje se vladajuća klasa suočava sa strukturnim slomom i krizom legitimnosti. To je trenutak kada starom poretku više nitko ne vjeruje, ali novi poredak još nije rođen, te se "u ovom interregnumu pojavljuje velika raznolikost morbidnih simptoma".

Hladni rat je nametnuo određenu disciplinu zapadnom kapitalu. Izvođači obrambenih radova, financijeri, industrijalci i tehnološke tvrtke imali su razloge prihvatiti pravila Sustava iz Bretton woodsa, jer im alternativni komunistički model nije obećavao iste dividende. Ta je prijetnja nestala 1991. godine. Tijekom prvog desetljeća, nakon pada Berlinskog zida, inercija institucionalnih navika je održavala konsenzus netaknutim.

Washingtonski konsenzus je nastao kao ad hoc financijski aranžman, promoviran od strane MMF-a, Svjetske banke i Ministarstva financija SAD-a, zalagao se za neoliberalni, tržišno vođen pristup koji je karakteriziran liberalizacijom trgovine, privatizacijom državnih poduzeća, deregulacijom i fiskalnom štednjom radi kontrole inflacije i smanjenja proračunskih deficita.

https://www.annualreviews.org/content/journals/10.1146/annurev-soc-090220-025543

Međutim, stvari su brzo počele kliziti prema rubu, i nacije poput Argentine, Brazila, Meksika, Čilea i Kolumbije iskusile su značajne ekonomske poteškoće. Do kraja 1990-ih, niz kriza: meksička tekilska kriza (1994.), financijski kolaps istočne Azije (1997.–1998.), neispunjavanje obveza Rusije (1998.), implozija Argentine (2001.–2002.), su razotkrile punu krhkost Konsenzusa.

Programi štednje, iako namijenjeni stabilizaciji gospodarstava, često su pojačali siromaštvo i nejednakost, što je dovelo do široko rasprostranjenih kritika univerzalnog pristupa. Neuspjesi Washingtonskog konsenzusa stvorili su krizu legitimnosti projekta Davos među elitama, ne samo među žrtvama. Ti su neuspjesi bili vidljivi elitama u Buenos Airesu, Lagosu i Jakarti, i one su izvukle zaključke koje washingtonske institucije nisu htjele shvatiti: sustav nije bio neutralan i sudjelovanje nije bilo sigurno.

Zatim je financijska kriza, 2008. godine, razbila svaki preostali balon optimizma.

Financijska kriza 2008. godine je bila rezultat apsurda Washingtonskog konsenzusa. Deregulacija (uključujući ukidanje Glass-Steagalla) omogućila je bankama izgraditi ogromnu izloženost hipotekama. što je bilo osigurano vrijednosnim papirima i derivatima; vjerovanje u samokorektiv tržišta je doveo do kratkovidnih neuspjeha u kreditiranju; tako je međusobno povezani sustav, koji je trebao distribuirati rizik, pokazao kako ga širi uokolo, što je pretvorilo američku subprime krizu u globalni slom.

Kriza je razotkrila ekonomsku krhkost neograničenih tržišta, i pritom je razotkrila da "kraj povijesti" nije stabilna krajnja točka, već je to sustav koji je sklon dubokim unutarnjim krizama. Rušenje tornjeva blizanaca je dodatno razbio je političku utopiju "kraja povijesti". Ali, 2008. godina je razbila ekonomske temelje. 2008. godina je onaj trenutak kada je cijena održavanja upravljane globalizacije (u stilu Davosa) postala vidljiva drugim frakcijama kapitalističke klase, koje su počele kalkulirati o svom prebjegu.  Financijska pomoć jest spasila financijski sustav, ali je uništila legitimnost Davosa.

Intelektualni bankrot projekta Davos duboko je potkopao pravdu i legitimnost tržišnog kapitalizma.

2016. godine je broj skeptika izazvao egzodus i rezultat je bio Brexit. U UK je vladin odgovor bila štednja; nametnuli su ozbiljne rezove u javnim uslugama i socijalnoj skrbi; rezove koji su nesrazmjerno pogodili obične građane, dok su banke spašavane. Ove ekonomske teškoće i percipirana nepravda su potaknule široko rasprostranjeno razočaranje, čime je stvoreno plodno tlo za populističke pokrete. Istraživanja pokazuju da je štednja doprinijela otprilike 190.000 dodatnih smrti, između 2010. i 2019. godine, što je bilo imenovano kao "smrti od očaja", kao i smanjenom kvalitetom odziva hitne pomoći i padom očekivanog životnog vijeka, posebno u siromašnijim područjima.

Trumpov izbor, 2016. godine, predstavlja uspon osoba koje su izričito odbacile Davos. Raskol je bio jasan. 2025. godine, dobivanjem drugog mandata za predsjednika, Trump je uz Muska (imenovan za DOGE), Vancea kao potpredsjednika, širom otvorio vrata frakciji iz Silicijske doline (koja ruši institucije izgrađene od strane frakcija iz Davosa).

Ovdje se ne govori o vanjskim izazovima kapitalizmu, kao npr. rastućeg populizma, ponovnog uspona ljevice, antiglobalizacijskih pokreta, iako je sve to važno. Ovdje se radi o unutarnjim proturječjima kapitalizma koja izlaze na površinu, ali nakon što je uklonjen vanjski pritisak koji je potiskivao proturječja. Kapitalistički građanski rat odvija se unutar vladajuće klase, a ne između vladajuće klase i njenih kritičara.

3. Transnacionalna kapitalistička klasa

Globalizacija jest stvorila istinski transnacionalnu klasu vlasnika kapitala, menadžera i političkih saveznika, čiji su interesi i lojalnost usmjereni prema globalnom gospodarstvu, a ne prema nekoj određenoj naciji.

Transnacionalna kapitalistička klasa (TCC) nije samo "bogati ljudi".

Izvršni direktor multinacionalne korporacije sa sjedištem u New Yorku, ali uz poslovanje u 40 zemalja, ne dijeli, niti brine za  ekonomske interese američkih radnika. Dijeli i brine za ekonomske interese svojih kolega iz Züricha, Singapura i São Paula.

Neki značajniji članovi su: Elon Musk, Jeff Bezos, Bill Gates, Larry Fink, i oni utjelovljuju klasu kojom pretežno dominiraju muškarci. Drugi, poput Masayoshija Sona iz SoftBanka, ili Mukesha Ambanija iz Reliancea, predstavljaju sofisticiranu klasu poduzetnika koji djeluju u više centara globalne financijske moći.

Ova se klasa rascijepila. Nije oslabljena izvana, već je podijeljena iznutra. Pišući još 1956. godine, C. Wright Mills je razumio kako vladajuća klasa može biti dovoljno koherentna vladati, dok je dovoljno rascijepljena i međusobno se bore jedni protiv drugih iznutra. U svojoj knjizi "The Power Elite" je opisao američku vladajuću klasu, sredinom 20. stoljeća, koja je bila koherentna u svim sektorima (korporativnom, vojnom, političkom), ali i dalje sposobna za unutarnji sukob: "Unutar viših krugova elite moći, frakcije postoje; postoje sukobi politika; individualne ambicije se sukobljavaju. Još uvijek postoji dovoljno važnih podjela unutar Republikanske stranke, pa čak i između republikanaca i demokrata, da bi se stvorile različite metode djelovanja." 

TCC je doživjela trenutak stabilnosti i unutarnje konsolidacije nakon Hladnog rata.

Taj je trenutak završio.

4. Četiri frakcije

Sada se odvija građanski rat među globalnom vladajućom klasom. Razdvojili su se na 4 strane, i njihov razlaz nosi u sebi nepomirljive razlike. Evo kratak pregled četiriju frakcija TCC (Davos, Imperijalisti, Državni kapitalisti i Silicijska dolina): 

Prva frakcija: Globalisti iz Davosa - DAVOS

WEF, Schwab, Larry Fink iz BlackRocka, europski tehnokratski establišment, Freeland, Carney, Sorosu dostupne mreže nevladinih organizacija. Njihov model: rastvaranje nacionalnog suvereniteta prema gore u transnacionalne institucije: WHO, MMF, BIS, tržišta ugljika, CBDC infrastrukturu. Zadržavanje demokratskih oblika kao legitimizirajućeg kazališta, dok se stvarna moć nalazi u javno-privatnim upravljačkim mrežama. Veliko resetiranje je njihov plan puta. Dionički kapitalizam je njihov model.

Druga frakcija: Imperijalni nacionalisti - IMPERIJALISTI

Netanyahuova koalicija, elementi neokonzervativnog establišmenta, vojno-industrijski kompleks. Njihov model: dominacija američko/izraelske tvrde sile, ali ne multilateralno upravljanje. Jednostrana projekcija sile, ali ne institucionalno upravljanje. Kushnerov plan za Gazu je nedavni projekt ove frakcije: oduzimanje imovine kao razvoj, carstvo kao investicijska prilika.

Treća frakcija: Multipolarni suvereni razvojni kapitalisti – DRŽAVNI KAPITALISTI

KPK Xi Jinpinga, kineski razvojni državni aparat, infrastrukturna mreža BRI-ja, usklađene državno-kapitalističke elite globalnog juga, suverene države Perzijskog zaljeva i Rusija – sve one predstavljaju Četvrtu frakciju. Njihov model: državno usmjeravano akumuliranje kapitala pod čvrstom stranačkom kontrolom, sa globalnim širenjem putem ovisnosti o infrastrukturi i paralelnih institucija. Suverenitet nije predmet pregovora, i ne raspada se prema gore poput Davosa, ne ruši se poput Silicijske doline i ne projicira se tvrdom silom poput imperijalista - brani se i replicira kao organizacijski princip multipolarnog poretka. BRI, ili Inicijativa Pojas i put, njihov je plan puta. BRICS+ je njihov multiratelarni paralelni model kontra Davosa.

Ove četiri frakcije ne koegzistiraju mirno. Zarobljene su u dugotrajnom građanskom ratu oko buduće financijske arhitekture globalne moći. 

Četvrta frakcija: Mračni prosvjetiteljski tehno-lordovi – SILICIJSKA DOLINA

Musk, Thiel, Andreessen, Curtis Yarvin kao kućni filozof, JD Vance kao politički trojanski konj. Njihov model: srušiti postojeću institucionalnu arhitekturu - ono što Yarvin naziva Katedralom, a ono što ja nazivam Davoskom mrežom - i zamijeniti je golim korporativno-oligarhijskim upravljanjem. Bez multilateralnog pretvaranja. Izvršni direktor kao kralj. DOGE je destruktivna faza. Mrežna država je njihova vizija digitalno usmjerene, visoko usklađene online zajednice, koja se razvija u suvereni politički entitet crowdfundingom fizičkog teritorija i traženjem diplomatskog priznanja.

5. Teren: Financijska infrastruktura

Četiri frakcije se ne bore prvenstveno oko teritorija, ideologije ili kulture, iako se sve to pojavljuje u sukobu. Bore se oko financijske infrastrukture kroz koju se kreće globalni kapital. Tko god kontrolira ovu infrastrukturu, kontrolira svijet. Tko god uspješno izgradi alternative za financijsku infrastrukturu - fragmentira postojeći poredak.

Financijska infrastruktura o kojoj je riječ nije jedinstveni sustav, nego je skup međusobno povezanih mreža. U temelju se nalazi  sustav kliringa u američkim dolarima (CHIPS), gdje se svaka veća međunarodna transakcija, u konačnici, poravnava u dolarima, i  usmjerava dalje putem korespondentskih bankarskih odnosa, koje opet nadziru američki regulatori. SWIFT je na vrhu: mreža za razmjenu poruka, koja koordinira prekogranična plaćanja između oko 11.000 financijskih institucija u više od 200 zemalja. Iznad oba ova temelja se nalazi Banka za međunarodna poravnanja (BIS) u Baselu, koja postavlja standarde adekvatnosti kapitala, što onda svaka središnja banka provodi; to je najbliža stvar koju svijet ima globalnom bankarskom regulatoru. MMF pretvara financijske poteškoće u strukturnu usklađenost putem uvjetovanosti kreditiranja. Svjetska banka i mreža multilateralnih ugovora,  koji provode prava intelektualnog vlasništva, zaštitu investitora i trgovinska pravila - upotpunjuju ovu arhitekturu.

Sada se na vrhu ovog sustava otvaraju dva nova bojna polja.

Digitalne valute središnjih banaka (CBDC) istovremeno izgrađuju sva veća gospodarstva. Borba se vodi oko toga pod čiji režim nadzora spadaju, tj. BIS i MMF za Davos; privatne tzv. stablecoin za Silicijsku dolinu; multilateralni CBDC (u stilu mBridge) i izvan zapadne kontrole za državne kapitaliste. Kripto infrastruktura teče paralelno: blockchain i decentralizirane burze su izlazna rampa Silicijske doline iz financijske infrastrukture. Tko god kontrolira ovo, ili razbije - kontrolira oblik globalne moći 2040. godine.

6. Zašto ovo nije obiteljska svađa

Ovaj sukob se bitno razlikuje od prijašnjih, "elite se ponekad ne slažu". Frakcije su izgubile zajednički jezik legitimnosti, dakle, ne radi se samo o zajedničkom skupu političkih preferencija. Sociolog Pierre Bourdieu precizno je razumio ovu razliku: "Legitimni jezik, nikada nije samo neutralni medij komunikacije, već "ovlašteni jezik" onih koji imaju simboličku moć, jezik koji definira što se uopće smatra valjanom tvrdnjom. Kada frakcije više ne dijele taj ovlašteni jezik, ne mogu više pregovarati, jer se ne mogu složiti oko toga što bi se smatralo legitimnim rješenjem."

Davos govori jezikom stručnosti, upravljanja dionicima, upravljane globalizacije. Odaje retorički danak liberalno-demokratskim normama, čak i kada ih izdubljuje. Imperijalisti govore jezikom populizma, nacionalizma, zastave; te im je potrebna demokratska legitimnost kako bi odobrili projekciju tvrde moći. Silicijska dolina odbacuje oba vokabulara. Ne apelira na stručnost. Ne apelira na narod. Apelira na izlazak.

Državni kapitalisti govore četvrtim jezikom: razvojnom legitimnošću, suverenitetom, civilizacijskim kontinuitetom. KPK ne tvrdi da vlada narodnim mandatom u zapadnom smislu, niti kapitalizmom dionika, niti korporativnom logikom. Tvrdi da vlada jer je izvukla stotine milijuna iz siromaštva i obranila kineski suverenitet od zapadnog pritiska. Ova priča je nekompatibilna sa ostale tri.

To je ono što sadašnji trenutak čini istinskim prijelomom, a ne obiteljskom svađom. Frakcije koje dijele jezik legitimnosti se mogu i dalje zajednički boriti zato da ostanu zajedno kao klasa. Jezik četiriju frakcija se podijelio se na četiri "dijalekta" globalne moći. 

Na skupu u Davosu, početkom 2026. godine, Mark Carney (bivši guverner Banke Engleske, sada premijer Kanade) je stajao uz Larry Finka, kada je rekao okupljenoj eliti projekta Davos kako se "nalazimo usred raskida, a ne tranzicije. Međunarodni poredak, temeljen na pravilima, cijelo je vrijeme bio "djelomično lažan", i sada je došlo vrijeme da srednje sile, poput Kanade, "skinu znak sa prozora" i prestanu biti usklađene sa sustavom koji više ne funkcionira kako se reklamira." Pozvao je na "varijabilnu geometriju", odnosno koalicije voljnih, a ne univerzalne institucije. Ovo nije bila kritika Davosa. Davos je progovorio o stanju stvari. 

7. Ulozi

Ovo je organska kriza unutar globalne vladajuće klase. Transnacionalna kapitalistička klasa se rascijepila na četiri frakcije, koje se bore u kapitalističkom građanskom ratu oko financijske infrastrukture globalnog kapitalizma. Ovaj rascjep i njegove granice zamagljuju akademici, novinari i politički komentatori, koji i dalje TCC smatraju homogenom grudvom.

Znakovi ovog građanskog rata su nekada suptilni, ali ponekad potpuno očiti, npr, raspuštanje USAID umjesto preuzimanja; Musk često naziva Davos "dosadnim" i dovodi u pitanje njegovu legitimnost. Nadalje, Kushnerov plan za Gazu (oduzimanje imovine kao razvoj), ali i kineska inicijativa "Pojas i put" - eksplicitne su alternative zapadnom financiranju razvoja.

Zapravo se ne radio o civilizacijskoj krizi. Postoje vidljive pukotine, frakcije, proturječja, i unutarnji (međusobni) kapitalistički građanski rat koji mijenja način kako bi trebali gledati na naš politički trenutak. Šansa?!

Ulozi jesu vrlo visoki. Kapitalistički građanski rat unutar vladajuće klase nije spektakl, iako se ponekad čini takvim. Ishod će odrediti da li će sljedeći globalni poredak biti izgrađen na multilateralizmu kliringa dolara, naoružanom financijskom carstvu, privatiziranim korporativnim enklavama, ili paralelnim državno-kapitalističkim blokovima. No, nijedna od ovih opcija, prema trenutnim dokazima,  neće služiti ljudima na čijem radu i životima zapravo i počiva cijeli ovaj sustav.

Gramsci je primijetio kako prijelazno razdoblje proizvodi morbidne simptome. Oni su danas vidljivi svugdje. Ali, simptomi mogu biti i dijagnoza. Transnacionalna kapitalistička klasa (TCC) nije nepobjedivi monolit. Ona se lomi iznutra, podijeli i osvaja samu sebe. To nije baš dobra vijest, ali je istina. A istina je mjesto odakle počinjemo.

Najjasniji dokaz da je Kapitalistički građanski rat u tijeku je otkriven na godišnjem sastanku Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), u siječnju 2026. godine. Cijeli sukob četiri frakcije je prikazan javno. Evo kako se to odvijalo: 

Poslijepodne 20. siječnja, Larry Fink (predsjednik BlackRocka i privremeni supredsjedatelj WEF-a) je izašao na pozornicu kako bi predstavio glavnog govornika. Nazvao ga je prijateljem. Govornik je bio Mark Carney, dosljedni član skupine iz Davosa. Carney je održao govor o poretku temeljenom na pravilima kojim je Davos izgrađen. "Usred smo raskida, a ne tranzicije", rekao je javno pred punom dvoranom. "Stari liberalni multilateralni poredak temeljen na pravilima je završen. Dogovor, koji je vezan uz američku hegemoniju više ne funkcionira, Velike sile su počele koristiti ekonomsku integraciju kao oružje, tarife kao polugu, financijsku infrastrukturu kao prisilu, lance opskrbe kao ranjivosti, koje treba iskoristiti. Multilateralne institucije - WTO, UN, COP, sama  arhitektura kolektivnog rješavanja problema je ugrožena." Rekao je okupljenoj globalnoj eliti neka se prestanu pozivati ​​na međunarodni poredak temeljen na pravilima, "kao da još uvijek funkcionira kako se reklamira". 

Nostalgija nije strategija. Stari poredak je umro i više se ne vraća.

***************

24 sata kasnije, Donald Trump se pojavio na istoj pozornici u Davosu. Njegov odgovor nije bio žalovanje za prekidom, već slavlje. Izravno je napao Carneyja: "Kanada živi zahvaljujući Sjedinjenim Državama. Trebali bi nam biti zahvalni... Jučer sam gledao vašeg premijera. Nije bio toliko zahvalan." 

Satima prije Carneyjevog govora, Trump je na društvenim mrežama objavio izmijenjenu kartu, koja je Kanadu, Grenland, Venezuelu i Kubu prikazala kao američki teritorij.