Kina se ubrzano dedolarizira, dok Bessent povećava svoje prijetnje
Ako već niste znali, onda vas izvještavam kako se trenutno Sjedinjene Države suočavaju sa najtežom dužničkom krizom u cijeloj svojoj povijesti. Ako američka vlada ne može popraviti ovo stanje stvari, onda je Dan X stigao. Dan X. Dan obračuna. Dan kada SAD više ne ispunjava uvjete za plaćanje duga i prestaje biti središte svemira u ekonomskim poslovima. Izgubiti će američki dolar kao svjetsku rezervnu valutu, što će uzrokovati urušavanje Kuće od karata, odnosno američkog gospodarstva.
Američki dolar kao svjetska rezervna valuta jest mekana podloga Američkog Carstva i sve što se činilo očajničkom brzinom, tijekom 2025. godine i nadalje, bio je pokušaj odgađanja Dana obračuna, ili Dana X.
Scott Bessent je zadužen za upravljanje brodom što dalje od nadolazećeg ledenog brijega. Ali, njegov plan se ne može ostvariti bez nekih vrlo stvarnih i velikih žrtava.
Prvo krenimo s time kako su ekonomske posljedice pogodile prosječnog Amerikanca i proizvodnu bazu zemlje:
Prvo, budimo potpuno jasni: američki potrošači, poslovna i proizvodna baza platili su 94% tereta 'Trumpovih tarifa' iz 2025. godine, dok je samo 6% tereta prebačeno na stranog izvoznika.
Podsjetimo se Bessentovih tvrdnji od prošle godine, gdje je neprestano ponavljao kako će strane zemlje, posebno Kina, biti te koje će njihove tarige prosto "pojesti".
U intervjuu Tuckeru Carlsonu, Scott Bessent je rekao:
"Ovo je prvi korak prema ponovnom shvaćanju da mnogi naši trgovinski partneri, uključujući neke od naših saveznika, nisu bili dobri partneri. Ako su carine tako loše, zašto ih imaju? Ili, ako će američki potrošač platiti sve carine, zašto ih onda briga za carine [misleći na strane izvoznike]. Da, jer će ih pojesti (...)
Dakle, ovo je pitanje nacionalne sigurnosti, ali to je i pitanje ekonomske sigurnosti i to je, ne želim reći preraspodjele, ali je to da se radnim Amerikancima daju stvarne dobitke u plaćama i poboljšaju im životi… Wall Street se odlično snašao, može nastaviti dobro poslovati, [ali] sada je red na Main Street…"
Ipak, očito je da carine iz 2025. godine nisu funkcionirale kako Bessent tvrdi. I kao što su se mnogi ekonomski analitičari bojali, američka baza, odnosno američka potrošačka, proizvodna i poslovna baza je platila gotovo sve carinske pristojbe, koje su (prem svakoj namjeri i svrh) više funkcionirale kao porez na prihod.
Dakle, tarife iz 2025. godine, zasigurno nisu bile na redu za Main Street.
Zapravo, američki izvoz je pao tijekom 2025. godine. To je uvelike vezano uz trgovinu sa Kinom. Scott Bessent je rekao kako je uvjeren da Kina neće imati drugog izbora nego će "pojesti tarife". U intervjuu kod Tuckera Carlsona je opisao kinesko gospodarstvo kao slabo, kao da je u recesiji/depresiji, riječi koje je upotrijebio i tijekom saslušanja u Senatu.
"Pa, ne znam mogu li oni [Kina] uzvratiti iz nekoliko razloga. Ako pogledate povijest, a ja sam predavao ekonomsku povijest, i kada pogledate povijest, mi smo dužnička nacija, imamo trgovinske deficite. Nacija sa viškom je u slabijem položaju, jer su kineski poslovni model i gospodarstvo najneuravnoteženiji u povijesti modernog svijeta. Nikada nismo vidjeli ništa slično u smislu njihove razine izvoza u odnosu na BDP, u odnosu na stanovništvo. Trenutno su u deflacijskoj recesiji/depresiji. Pokušavaju se izvući iz nje izvozom i ne možemo im dopustiti da to učine."
Koristeći neobičan oblik "logike", Bessent tvrdi kako je biti dužničkom nacijom zapravo superiorniji položaj (koji zemlja može zauzimati) u trgovinskom ratu. Prema Bessentu: nacija sa trgovinskim viškom, odnosno Kina, u slabijem je položaju. I nije to zapravo ništa čudno, jer je Bessent isključivo usredotočen na daljnje podupiranje financijalizirane dužničke ekonomije, ali ne na industrijske ekonomije.
(Napomena: i tu leži kvaka zašto su američki "milijarderi" podržali "make America Great Again", ali o tome drugi put)
U prošlosti je ovakva naopaka logika funkcionirala, jer je američko hiperfinancijalizirano dužničko gospodarstvo bilo neosporno u svom statusu svjetske rezervne valute kao svjetskog dolara. Globalni financijski sustav bio je namješten u podupiranju "američkog sna". Američki dug je korišten kao nešto iz čega se moglo stvoriti tzv. "bogatstvo" i na tome su špekulanti sa Wall Streeta "ubojito" zarađivali.
Suprotno svemu što Bessent tvrdi - kolaps američke proizvodne baze dogodio se zbog toga što su SAD postale hiperfinancijalizirana dužnička ekonomija, kojom vlada Wall Street. Banke su bile sve više deregulirane, zahvaljujući eri Alana Greenspana i Paula Volckera, te im je, prema "kontroliranoj dezintegraciji" (po uzoru na Trilateralnu komisiju) dana sloboda iskorištavati stvarno američko bogatstvo, koje je generirala njezina industrijska baza.
Dakle, kada čovjek s Wall Streeta, što Bessent jest, raspravlja o svojoj viziji vraćanja "ravnoteže", koja je suprotna kineskoj "neravnoteži", ne treba zaboraviti da je to uvijek bilo, i u kontekstu i unutar okvira, hiperfinancijalizirane dužničke ekonomije koja vlada globalnim gospodarstvom, odnosno, upravo onim što je isisalo život iz američke bogate industrijske baze.
Bessent je, u svom intervjuu sa Tuckerom, zapravo izjavio kako je on uvjeren da Kina neće moći pobjeći iz stiska globalne financijske mafije, da tako konkretno kažem. Pa ipak, jasno je kako postoji vrlo stvaran strah da bi Kina mogla učiniti upravo ("pobjeći iz stiska") i zato Bessent pokušava okupiti svijet da podrži vraćanje Kine u "ravnotežu".
Unatoč tome što je Bessent uvjeren da se Kina može obuzdati i neće imati drugog izbora nego saviti koljeno ("pojesti tarife"), Kina je jednostavno odustala. To je glavni razlog pada američkog izvoza.
Vrlo značajno je napomenuti činjenicu da je Kina odustala od kupnje američke energije 2025. godine, i to je bio rezultat Bessentovog pokušaja nametanja "rebalansirajućih" tarifa Kini.
Već je, u lipnju 2025. godine, kineski uvoz američke energije pao na NULU. To je nagovještaj američke agende prema Venezueli i Iranu 2026. godine; i o tome da se samo i uvijek radilo o američkom pokušaju kontrole globalnih lanaca opskrbe energijom.
Prije nego što dublje uđemo u temu, vratimo se prvo na stanje stvari unutar američkog gospodarstva.
Carine iz 2025. godine su doživjele neuspjeh u svom pokušaju da se "obuzda" Kina. Međutim, kako je već spomenuto, prihodi su ipak prikupljeni:
Američka vlada ostvarila je profit od 264 milijarde dolara od carina, što je zapravo porez na američku potrošačku i proizvodnu bazu. Većina tih sredstava ide u vojno-industrijske projekte, uključujući balon umjetne inteligencije i prilično zlokobne farmaceutske i bioinženjerske projekte (vidi donji graf o stranim ulaganjima):
Gornji je iznos uplaćen za "obrambenu" potrošnju za fiskalnu 2022. godinu. Iznos je danas sigurno puno veći.
Istina je da je Trumpova administracija uspjela nagovoriti niz zemalja i tvrtki u svoje namjere, ali donji grafikon prikazuje na kakve projekte američka vlada usmjerava sva obećanja:
Najveća ulaganja (u koja bi se američka vlada željela usredotočiti) jssu farmaceutski i bioinženjerski pothvati; odmah iza njih su umjetna inteligencija i poluvodiči. Ova su ulaganja prvenstveno usmjerena na vojno-industrijske projekte. To je 300 milijardi dolara obećanih stranih ulaganja za ove projekte. Ukupni iznos obećanih ulaganja (koji je prikazan gore) iznosi 379 milijardi dolara. Dakle, 79.1% obećanja je namijenjeno potrošnji na farmaceutske proizvode, bioinženjering, umjetnu inteligenciju i čipove. 0.02% obećanja namijenjeno je budućim ulaganjima u stvarnu proizvodnu bazu.
Automobilski sektor zauzima treće mjesto, 11.9% obećanja. No, Trump je najavio svoju namjeru da se automobilska industrijska baza također uključi u vojno-industrijski kompleks...
Ovi vojni izdaci događaju se dok broj radnih mjesta u SAD-u naglo pada.
Kobeissijev list izvještava da je broj radnih mjesta u SAD-u revidiran za više od milijun u 2025. godini, što je najveća godišnja revizija u najmanje 20 godina. Od 2019. godine je 2,5 milijuna radnih mjesta izbrisano iz službenih podataka. To se uspoređuje sa 1,2 milijuna revizija radnih mjesta od 2009. do 2010. godine, kao rezultat financijske krize iz 2008. godine. Drugim riječima, 2025. godina je imala lošije rezultate od 2009. i 2010. (gotovo zajedno) - u smislu gubitka radnih mjesta.
U Kobeissijevom pismu se navodi da je, samo u prvih šest mjeseci 2025. godine, bankrotirala 371 velika američka tvrtka. To je najveći broj bankrota u posljednjih 15 godina:
Od 371 bankrota, 58 su bile velike industrijske tvrtke, 49 velike potrošačke tvrtke i 27 velike tvrtke iz zdravstva.
Razlog zašto se izvještava o "rastu" u američkom gospodarstvu jest balon umjetne inteligencije. Umjetna inteligencija je jedini dio gospodarstva koji je "rastao", iako se to opet ne manifestira kao "pravo bogatstvo", već kao nagađanja o tržišnom balonu koji je spreman puknuti. Stvarnost je da 80% stanovništva SAD-a živi u recesiji.
Zato vidimo ovakve grafikone:
Također, ovakve stvari se događaju i kao posljedica Trumpovih bipolarnih tvitova, koji su izazvali kaos na tržištima dionica i obveznica, a značajni broj njih zaradio je velika bogatstva...
U vezi sa balonom umjetne inteligencije koji je spreman puknuti, postoji još nešto što bi trebali znati o "dobrim" namjerama Scotta Bessenta prema američkom narodu. To ima veze sa privatnim kreditorima koji izdaju rizične zajmove tehnološkim industrijama, što je kulminiralo onim što se čini kao tsunami neispunjenih obveza, koji se približava. Čini se kao da će se američki privatni kreditori prvi srušiti dok se američko gospodarstvo nalazi na rubu propasti. Zaraza se širi...
Korporativni privatni krediti čine manje od 10% tržišta od 25 bilijuna dolara, gdje posluju upravitelji imovinom poput BlackRocka, a odgovorni su za oko 3,5 bilijuna dolara imovine. Ali, američki privatni krediti su kanarinac u rudniku ugljena. Ako se sruše, to će signalizirati da je cijelo kreditno tržište, tempirana bomba od 25 bilijuna dolara, također spremno eksplodirati. Otuda i izraz da su privatni krediti "zaraza" u financijskom sustavu.
Kao posljedica financijske krize iz 2008. godine, uvedeni su neki dodatni propisi u pogledu onoga što se smatralo prikladnim okolnostima za davanje kredita bankama. To ne bi trebalo biti loše, iako Scottu Bessent kaže da jest. Na konferenciji za novinare u Bijeloj kući, Scott Bessent je rekao: "Veliki porez na potrošače koji prolazi nezapaženo jest deregulacija ili [mislim] regulacija. A mi to dereguliramo i smanjujemo. Dakle, znate, sa gledišta prihoda kućanstva, očekivali bi stvarni porast kupnje."
Dakle, prema američkom ministru financija Scottu Bessentu, deregulacija je zapravo prijatelj prosječnog Amerikanca, unatoč tome što je financijska kriza iz 2008. godine (između ostalog) bila rezultat ekstremne deregulacije banaka, gdje su "Banke prevelike da bi propale" i spašavane su teško zarađenom ušteđevinom prosječnih Amerikanaca. Kao što ćemo uskoro vidjeti, Bessent ponavlja povijest nadolazećom financijskom krizom 2026. godine, gdje se od prosječnih Amerikanaca očekuje da ponovno spašavaju predatorske ludorije Wall Streeta.
U stvarnosti, ništa se nije promijenilo od 2008. godine. Banke su nastavile davati kredite kao slatkiše, samo putem privatnih kreditnih tvrtki poput Blackstonea i Apolla. U biti, ovi privatni vjerovnici funkcioniraju kao lihvari. Zapravo, ove privatne kreditne tvrtke su zaradile veliku nagradu na financijskoj krizi 2008. godine.
Uz privid kako će se regulacija američkih banaka povećati nakon 2008. godine - stvarnost je bila drugačija, tj. one su nastavile davati rizične kredite nereguliranim privatnim kreditnim tvrtkama, kao npr. Blackstone ili Apollo. Veliki dio informacija o praksama kreditiranja tih privatnih kreditnih tvrtki nije javno dostupan. Međutim, znamo da su mnogi od tih rizičnih kredita dani tehnološkim tvrtkama u nastajanju. Ispod je koristan grafikon, koji nam daje ideju o tome kako je "AI Boom" zapravo samo još jedan balon koji će puknuti, dok će pritom uspjeti bankrotirati cijeli softverski sektor. Bravo!
Mnogo je novca uloženo u "AI boom", ali bez gotovo ikakvih opipljivih rezultata. Količina novca koja ulazi u taj sektor je neodrživa. I veliki dio tih kredita dolazi upravo iz privatnog kreditnog sektora.
Od kraja 2025. do početka 2026. godine je došlo do nekoliko velikih bankrota, koji su uključivali privatne kreditore. Veliki dio ovog domino efekta se događa kao reakcija na porast kamatnih stopa. U svijetu viših kamatnih stopa, najrizičniji krediti su prvi pogođeni. Najslabija karika u financijskoj strukturi je prva pogođena, a to su privatni krediti. Oni koji imaju veliku vjerojatnost neplaćanja odbijaju se od bankovnih kredita, mogu dobiti kredite za svoje poslovanje samo putem lihvara (tj. privatnih kredita) i na kraju im naplaćuju pretjerane kamatne stope. Kako osnovne kamatne stope rastu, veća je vjerojatnost da ljudi neće moći otplatiti svoje kredite. Zato privatni kreditori propadaju. Npr. u prva tri mjeseca 2026. godine, dionice Blue Owl Capitala pale su za više od 40%. Blue Owl je velika financijska tvrtka i duboko je uključena u privatno kreditiranje. Čak je i vrijednost dionica ogromne privatne kreditne tvrtke Blackstone pala za gotovo 30% od početka ove godine.
To također utječe na neke od najvećih upravitelja imovinom na svijetu. BlackRock, ali i mnogi drugi divovi sa Wall Streeta, bili su prisiljeni ograničiti isplate iz svojih kreditnih fondova kao odgovor na paniku oko pada privatnog kreditiranja.
(Napomena: Imajte uvijek na umu da BlackRock radi za američku vladu na kupnji infrastrukture diljem svijeta, kako bi olakšali masovnu globalnu centralizaciju. To je, kao što ćemo vidjeti, vrlo relevantno za Bessentovu viziju novog globalnog poretka.)
Pad vrijednosti dionica Blue Owl i Blackstone simbolizira trenutnu bankarsku navalu. Ulagači u privatne kredite paničare i traže sav svoj novac, što mnoge od tih tvrtki dovodi do pokušaja prodaje svojih udjela, ali problem je što mnogi od tih udjela nisu likvidni. Ne mogu se brzo pretvoriti u gotovinu. Stoga, kada BlackRock i druge velike tvrtke sa Wall Streeta postavljaju ograničenja na isplate, to samo stvara daljnju paniku.
Izgleda da je 2026. godina sljedeća godina (ponovnog) financijskog sloma u SAD-u.
Scott Bessent ovo shvaća ozbiljno. Ali, ne na onaj način kako vi vjerojatno mislite. Podsjetimo se: Wall Street je imao ogromnu zaradu od financijske krize 2008. godine, jer kreatori politike rade za Wall Street, a ne za američki narod. Financijska kriza iz 2008. godine je doprinijela učinkovitoj centralizaciji američkog gospodarstva- bogatstvo se centraliziralo u manje ruku, i to u smislu financija, bankarstva, poslovanja, itd. Veliki biznisi su postali još veći, mali biznisi su se smanjili ili su nestali. Velike banke su postale još veće, male banke su nestale. Shvaćate bit "ozbiljnosti".
Drugim riječima: ako ste "velika riba", onda gledate još jednu nadolazeću financijsku krizu kao "vrijeme za jelo".
To su pravila hiperfinancijaliziranog dužničkog gospodarstva, koje se i dalje hrani onim što sve više izgleda kao leš bivšeg američkog industrijskog carstva.
Međutim, ovaj put postoji vrlo velika zamjerka "gozbi" Wall Streeta. To je izazov statusu američkog dolara kao svjetske rezervne valute. Parazit sa Wall Streeta je narastao i američko propalo gospodarstvo mu nije više bilo dovoljno da se prehrani, već se mora hraniti i svjetskim gospodarstvom. Svijet doslovno treba kupiti američki dug, američke dionice, ali još i važnije: američke državne obveznice, ne samo kako bi spriječili neispunjavanje obveza, već kako bi podržao svoj status najvećeg svjetskog financijskog sustava, tako da SAD i dalje može diktirati pravila i uvjete globalne trgovine.
Stoga je izazov navigacije američkim gospodarstvom kroz ovu oluju za Bessenta ovaj: mora dopustiti Wall Streetu njegovo "vrijeme za jelo", dok istovremeno mora zadržati dolar kao svjetsku rezervnu valutu. Međutim, čini se da mnogi globalni investitori ne samo da shvaćaju kako su na jelovniku, već danas i sve više postoji alternativni financijski sustav (koji bi svim tim malim ribicama omogućio put za bijeg).
Stoga je Bessentov posao sakriti trag ribljih kostiju, i to dovoljno dugo dok se ne pokrene masovna globalna centralizacija. Isprika "preveliki da bi propali" ponovno će se iskoristiti uz praktično pokretanje novog globalnog poretka. Pravila ovog novog globalnog poretka će diktirati "velike ribe", koje će biti u središtu ovog globalnog centralizma. Međutim, kao što ćemo vidjeti, ova fantazija nema puno nade uspjeti u paklu bez prethodnog prolaska kroz mnogo tijela. No, budimo potpuno jasni: razina pokolja koja je potrebna da se ovaj novi globalni poredak ostvari će biti epska, ako ovi uspiju dobiti ono što žele.
Budući su privatni kreditori uzimali kredite od američkih banaka - velike američke banke također su izuzetno izložene propasti privatnih kreditnih tvrtki.
Moody's je procijenio da su američke banke izložene sa gotovo 300 milijardi dolara privatnih kredita. Ako te tvrtke ne plaćaju svoje privatne kredite, što već vidimo da se događa, onda bi mnoge privatne kreditne tvrtke mogle bankrotirati, što znači da neće moći vratiti kredite koje su zauzvrat primile od velikih banaka Wall Streeta.
Kao odgovor na ovu krizu, koja se mogla nazrijeti još 2025. godine, Trumpova administracija, koja je podržavala privatnu kreditnu industriju - u kolovozu 2025. godine izdaje izvršnu naredbu pod nazivom "Demokratizacija pristupa alternativnoj imovini za 401(K) investitore". Jasnije: Scott Bessent i društvo iz Bijele kuće su lobirani (potkupljeni) od strane nekih od svojih glavnih podupiratelja i donatora sa Wall Streeta neka pronađu nove investitore, koji bi pokrili loša ulaganja u privatne kredite. Iskusniji investitori Wall Streeta su mogli unaprijed vidjeti kako se u sektoru privatnog kreditiranja sprema kriza, te su uspješno lobirali kod Bijele kuće neka potaknu prosječnog Amerikanca da uloži svoju životnu ušteđevinu iz svog 401(K), mirovinskih fondova, itd. - baš u loša ulaganja, tj. privatne kreditore - kako bi investitori Wall Streeta mogli prodati svoja ulaganja. Dakle, posao je bio prodati loše (nenaplative) kredite prosječnom Amerikancu, prije nego što dionice tvrtki počnu padati.
Scott Bessent je suučesnik u ovom poslu. Sada imamo Bijelu kuću koja pokušava prevariti američki narod i izvući njihovu ušteđevinu da bi spasili Wall Street! Za one koji su mislili da je Bessent nekako doživio konverziju iz svojih dana provedenih na Wall Streetu i sa Sorosem, ovo bi trebao biti veliki poziv na buđenje. Također, treba napomenuti da je Blackstone bio među najvećim financijerima Trumpove najnovije predsjedničke kampanje.
Nažalost, ovaj ekonomski udar na prosječnog Amerikanca i američku industrijsku bazu bio je predvidljiv ishod.
I danas, sa sigurnošću, možemo reći kako je Scott Bessent znao da će se stvari ovako odvijati. Na panelu Manhattan Instituta, 2024. godine, Bessent je izjavio: "Mislim da smo i geopolitički u jedinstvenom trenutku. I mogao bih vidjeti da ćemo u sljedećih nekoliko godina morati imati neku vrstu velikog globalnog ekonomskog preuređenja. Nešto poput novog Bretton Woodsa, ili ako želite, vratiti se na Čelične sporazume ili Versajski ugovor. Znate, postoji velika vjerojatnost da će se to dogoditi u sljedeće četiri godine i želio bih biti dio toga." Kako Bessent voli podsjećati ljude, on je predavao ekonomsku povijest na Yaleu, kao izvanredni profesor od 2006. do 2011. godine. Dakle, sigurno je reći kako ima vrlo jasan razlog kada se poziva na Versajski ugovor - kao model za "veliko globalno ekonomsko preuređenje", kojega bi želio biti dijelom. .
Malo povijesti. Versajski ugovor je bio jedan od glavnih nacrta za uspostavljanje Novog svjetskog poretka nakon Prvog svjetskog rata. Utjecajni igrači su bili iz krugova oko Herberta Hoovera, državnog tajnika Franka Kellogga, Owena D. Younga, Bernarda Barucha, Waltera Lippmanna, pukovnika Edwarda Mandella Housea, generala Taskera Blissa, Hamiltona Fisha Armstronga, Thomasa Lamonta i suca Hughesa. Parišku mirovnu konferenciju iz 1919. godine je snažno promovirala ista ova grupacija. Pukovnik Edward Mandell House bio je posebno važna figura u svemu tome. Versajski ugovor se danas uvelike prepoznaje kao ono što je stvorilo političke i ekonomske napetosti koje su i dovele do Drugog svjetskog rata. Točnije, ono što je dovelo do stvaranja nacionalsocijalizma Mussolinija i Hitlera.
A koji je bio krajnji cilj stvaranja takve napetosti? Pa, globalno preuređenje u stilu "Lige naroda". Grof Richard Coudenhove-Kalergi bio je ključan igrač u pokušaju stvaranja Lige naroda. Također, bio je blisko povezan sa gore spomenutim krugovima. Također je bio otac Pan-Europe i stvorio prvu verziju onoga što će postati službena zastava Europske unije.
U autobiografiji iz 1954. godine, "Ideja osvaja svijet", Kalergi je napisao:
"Upotreba masovne hipnoze u propagandne svrhe je najuspješnija u vrijeme krize. Kada je nacionalsocijalizam pokušao osvojiti vlast, milijuni Nijemaca bili su potpuno poremećeni: obitelji srednje klase pale su na razinu proletarijata, dok su obitelji radničke klase ostale bez posla. Treći Reich postao je posljednja nada za one koji su ostali bez posla, za one koji su izgubili svoj društveni status i za ona bića bez korijena koja su tražila novu osnovu za postojanje koje je postalo besmisleno…
Ekonomska pozadina Hitlerovog pokreta postaje očita kada se prisjetimo da su se Hitlerove dvije revolucije podudarale sa dvije velike ekonomske krize u Njemačkoj: inflacijom 1923. godine, i recesijom početkom 1930-ih, sa valom nezaposlenosti. Tijekom šest međugodišta, koje su bile relativno prosperitetne za Njemačku, Hitlerov pokret praktički nije postojao."
Otac paneuropskog pokreta i duhovni otac Europske unije, grof Richard Coudenhove-Kalergi, često je hvalio austrijski i talijanski fašizam, čak i katolički fašizam, te stoga njegov gornji citat dobiva još jedan sloj jezivosti. Kalergi priznaje da Hitlerov uspon ne bi bio moguć da nije bilo dva razdoblja ekstremne ekonomske krize za Njemačku. Pitanje jest: Jesu li te krize bile organske u svojoj pojavi, ili su bile konstruirane?
Kalergi dalje piše u svojoj autobiografiji: "Nema sumnje da je Hitlerova popularnost počivala uglavnom na fanatičnoj borbi koju je vodio protiv Versajskog ugovora." Drugim riječima: Versajski ugovor je namjerno konstruiran tako da bi se izazvala ekonomska kriza, koja bi onda omogućila restrukturiranje cijelih nacija po uzoru na Ligu naroda.
Ako pogledamo politički ekosustav u kojem se Kalergi kretao, imamo daljnje naznake, jer su među njima bili ljudi poput Maxa Warburga, baruna Louisa Rothschilda, Herberta Hoovera, državnog tajnika Franka Kellogga, Owena D. Younga, Bernarda Barucha, Waltera Lippmanna, pukovnika Housea, generala Taskera Blissa, Hamiltona Fisha Armstronga, Thomasa Lamonta, suca Hughesa. Sve ove ljude Kalergi, u svojoj autobiografiji, izravno imenuje kao svoju bazu podrške u Sjedinjenim Državama. Oni su čvrsto podržavali Kalergijev paneuropski pokret, poznat i kao "Sjedinjene Europske Države". Bili su odani pristaše vizije Lige naroda i arhitekti Pariške mirovne konferencije (1919.-1920.), koja je bila odgovorna za Versajski ugovor, koji je Njemačku uveo u prvi val ekstremne ekonomske krize.
To je ujedno i razlog zašto je otac neokonzervativizma i voditelj odjela CIA-inog Odbora za psihološku strategiju (PSB) Ureda za koordinaciju politika (OPC), James Burnham, u svojoj knjizi piše: "Ne možemo razumjeti revoluciju ograničavajući našu analizu na rat [Drugi svjetski rat]; moramo shvatiti rat kao fazu u razvoju revolucije." U knjizi "Menadžerska revolucija" (1941.) Burnham tvrdi da se stvarala nova organizacijska struktura sastavljena od elitne menadžerske klase, vrsta društva za koju je vjerovao da je u procesu zamjene kapitalizma na svjetskoj razini.
Menadžerska revolucija odnosila se na to kako nova elita "menadžera" (planera i administratora, organizatora i tehničara koji kontroliraju industriju), i koja se pridržava "povijesnog zakona" da "sve društvene ili ekonomske skupine, bilo koje veličine, teže poboljšanju svog relativnog položaja obzirom na svoju uspostavljenu moć i privilegije u društvu" zamjenjuje dotad dominantne kapitaliste kao vladajuću klasu. Ova zamjena kapitalizma menadžerizmom donijela bi radikalnu transformaciju gospodarstva. Kolektivizam i centralno planiranje zamijenili bi privatno vlasništvo i slobodno tržište.
No, menadžeri bi otišli i nešto dalje od samo ekonomske sfere i transformirali politički, društveni i kulturni život. Nastala bi "neograničena" država, "spojeni politički aparat" korporativnih menadžera, vladinih birokrata i vojske, podržano ideologijama koje stavljaju autoritet i disciplinu iznad slobode i privatne inicijative. Vjerojatno bi se ovaj totalitarni sustav pokazao privremenim, fazom prijelaza na zrelu menadžersku vladavinu. Ali, proći će puno, puno vremena, prije nego se ponovno pojavi prava demokracija, a prije toga bi se dogodile "drastične konvulzije".
Burnham smatra, baš kao što smo primijetili da je prijelaz iz feudalne u kapitalističku državu neizbježan, tako će se dogoditi i prijelaz iz kapitalističke u menadžersku državu. Unutar tog okvira, Burnham predviđa da prava vlasništva nad proizvodnim kapacitetima više neće biti u vlasništvu pojedinaca, nego isključivo države ili institucija. On piše:
"Učinkovita klasna dominacija i privilegije, istina je, zahtijevaju kontrolu nad instrumentima proizvodnje; ali to se ne mora provoditi kroz individualna prava privatnog vlasništva. To se može učiniti kroz ono što bi se moglo nazvati korporativnim pravima, koja ne posjeduju pojedinci kao takvi, već institucije: kao što je bio očigledan slučaj sa mnogim društvima u kojima je svećenička klasa bila dominantna…"
"Ako u menadžerskom društvu nijedan pojedinac ne posjeduje usporediva prava vlasništva, kako bilo koja skupina pojedinaca može predstavljati vladajuću klasu? Odgovor je relativno jednostavan i, kao što je već navedeno, nije bez povijesnih analogija. Menadžeri će vršiti svoju kontrolu nad instrumentima proizvodnje i stjecati prednost u raspodjeli proizvoda, ne izravno, kroz prava vlasništva koja su im dodijeljena kao pojedincima, već neizravno, kroz svoju kontrolu nad državom, koja će zauzvrat posjedovati i kontrolirati instrumente proizvodnje. Država – to jest, institucije koje čine državu – biti će, ako to želimo tako reći, 'vlasništvo' menadžera. I to će biti sasvim dovoljno da ih postavi u položaj vladajuće klase."
Ovo je bio politički stav Trilateralne komisije (iako nije ograničeno samo na ovu navedenu instituciju). Zapravo je vizija Lige naroda bila na popisu želja onih koji su započeli Prvi svjetski rat, u nadi da će svijet prihvatiti jednu svjetsku vladu. To je ono što je orkestriralo Veliku depresiju da bi se ponovno pokušala provedba izgleda Lige naroda kroz uspon "nacionalsocijalističkog", kao u Italiji i Njemačkoj (što ne bi bilo moguće provesti bez konstruirane ekonomske krize).
09. studenog 1978. godine, član Trilateralne komisije, Paul Volcker (predsjednik FED-a od 1979. do 1987. godine), potvrdio je na predavanju održanom na Sveučilištu Warwick u Engleskoj: "Kontroliran raspad svjetskog gospodarstva legitiman je cilj za 1980-e." Međutim, više se neće nazivati takvim imenom, već "upravljanom integracijom". Ovo je ujedno i ideologija koja je oblikovala "Šok terapiju" Miltona Friedmana. Do vremena Jimmyja Cartera, većinu američke vlade vodili su članovi Trilateralne komisije.
Iako je Volcker u ovom govoru izbjegavao daljnju upotrebu pojma "kontrolirana dezintegracija", potičući slušatelje neka radije nazivaju ovaj proces "upravljana integracija" - zapravo vodi istom cilju, odnosno Ligi naroda. U govoru je Volcker izjavio: "Za mene, zadatak pronalaska sustava bez krize nije mogao biti ispunjen. Protok vremena nije promijenio prosudbu. U otvorenom sustavu vanjsko ograničenje postoji. Ako se dugo ignorira, razviti će se kriza. Ali, kriza također može biti terapeutska - ona prisiljava na odgovor... Problemi u postizanju tog ograničenog sporazuma pružili su dovoljno upozorenja na inherentnu teškoću usklađivanja različitih ciljeva različitih zemalja, kada se nijedan sudionik nije osjećao dovoljno snažnim da zapravo preuzme rizike jamčenja sustava. Gledajući unatrag, još uvijek se čini izvanrednim postignućem da su se industrijalizirane zemlje dogovorile o novoj mreži tečajeva... Štoviše, nije bilo potrebe za rješavanjem neriješenih sporova o obliku i prirodi obveza konvertibilnosti u novom monetarnom sustavu, u žaru krize. Dakle, kada su novi tečajevi napadnuti na tržištu, Alternativa dopuštanja plutajućeg tečaja dolara i na neodređeno vrijeme, više se nije činila tako nezamislivim korakom. Industrijske zemlje bile su umorne od pokušaja da sustav fiksnog tečaja funkcionira, barem bez postizanja temeljnog dogovora o načinu na koji bi takav sustav funkcionirao." Ovo zvuči kao teorija "kontrolirane dezintegracije". Dalje kaže: "Ne odstupam od snažnog konsenzusa da na svjetskoj razini nemamo drugog praktičnog izbora nego raditi naprijed unutar širokog okvira plutajućeg sustava - a taj sustav nudi najperspektivniji okvir za 'upravljanje integracijom' koliko god daleko unaprijed možemo vidjeti." Plutajući sustav jest učinkovito uklonio ekonomski suverenitet nacionalnih država - što je upravo cilj Lige naroda. Dakle, eto ga, Volcker priznaje da treba postojati kriza (naravno, ne naziva je umjetno stvorenom, jer bi se to smatralo kriminalom). Kaže da je morala postojati kriza kako bi progurali plutajući sustav na svjetskoj razini, i budući su bili u žaru krize - nitko neće raspravljati o tome što je zapravo pokretanje novog monetarnog sustava, sa plutajućim sustavom. Sada imaju alat koji im je potreban za "upravljanu integraciju". "Upravljana integracija" prema čemu? Prema Ligi naroda.
Danas svjedočimo (ponovo?) završnim fazama ovog "kontroliranog raspada". Međutim, postoji jedan vrlo veliki problem u ovom planu, koji je stvaran preko stoljeća i koji je (prema arhitektima plana) bio usporen pobjedom "pogrešne strane" u Drugom svjetskom ratu). Došlo je do brzog uspona alternativnog financijskog sustava...
I, na kraju, odgovorimo na pitanje iz naslova.
Da. Iranska nafta (kao jedan od mehanitama) izgrađuje paralelno gospodarstvo, i alternativni platni sustav.
Iz gore oposanog plana i pritiska izrasla je složena mreža koju su Kina i Iran osmislili za poravnanje plaćanja nafte - izvan međunarodnog bankarskog sustava. To je, zapravo, aranžman nafta za infrastrukturu i kombinira ekonomsku trampu sa strateškim ulaganjima (ovo je slično aranžmanu koji je Kina imala sa Venezuelom pod Nicolasom Madurom). U zamjenu za iransku naftu, kineske državne tvrtke podržavaju iranski prometni, energetski i infrastrukturni sektor. Obavještajne procjene sugeriraju da oko 8.4 milijardi dolara prolazi kroz ovaj kanal godišnje. Veliki dio ovakvog kineskog financiranja ima oblik izvoznih kredita. Analitičari opisuju aranžman kao "ekonomiju paralelnu sa sankcijama", koja kombinira alate osiguranja, financiranje projekata, i nagodbe u stilu trampe. Omogućuje iranskoj nafti da nastavi teći, dok istovremeno zapadni pritisak pretvara u cjevovod za infrastrukturu (izgrađeno od strane Kine).
Iranska nafta stiže do Kine zamršenim pomorskim rutama, i one uključuju sumnjive transfere sa broda na brod, zatim se sankcionirana nafta miješa sa drugim azijskim vrstama sirove nafte, što otežava praćenje izvora. Zauzvrat, Kina plaća financiranjem dugoročnih građevinskih projekata unutar Irana, kao npr. zračne luke, rafinerije i autoceste. Tako učinkovito pretvaraju realnu infrastrukturu u neizravno plaćanje za isporuke nafte.
Ova suradnja između Kine i Irana odražava tihi ekonomski savez usmjeren na preoblikovanje globalnog financijskog sustava prema smanjenoj ovisnosti o Zapadu. Stvorili su paralelni ekonomski poredak utemeljen na stvarnoj robi, projektima i alternativnom financiranju, umjesto tvrde valute koju kontrolira Washington.
Unatoč tome što je američko Ministarstvo financija svjesno ovog mehanizma, do sada je nametnulo samo ograničene sankcije manjim kineskim subjektima. Veliki igrači ostaju netaknuti, uglavnom zbog njihove duboke upletenosti u globalno gospodarstvo. To je isti razlog zašto SAD nisu sankcionirale Kinu, jer je Kina toliko ključna za svjetsku trgovinu i to bi bilo ekvivalentno sankcioniranju većeg dijela svijeta. Kineski trgovinski utjecaj postaje kišobran za države, koje su podvrgnute američkim sankcijama (koje ovi koriste kao oružje) i koje nisu ništa manje destruktivne od izravnih ratnih djela. Ako se ovaj pristup nastavi širiti, mogao bi postati kamen temeljac globalnog prelaska sa financija usmjerenih na dolar prema ekonomskim sustavima koji su rašireni na nekoliko kolosjeka.
Ali, nije samo iranska nafta ključna. Ima i drugih elemenata, pa pogledajmo neke:
1. Hong Kong i koridor "banaka iz sjene".
Druga komponenta ovog složenog alternativnog sustava se sastoji od "banaka iz sjene". Analiza američkog Ministarstva financija je otkrila da su subjekti u Hong Kongu (većina njih vjerojatno fiktivne tvrtke) sudjelovali u financijskim aktivnostima vrijednim 4,8 milijardi dolara, koji su potencijalno povezani sa iranskim "sjenovitim bankarstvom", u 2024. godini. Prošle godine SAD su nametnule sankcije još pet tvrtki u Hong Kongu, i jednoj u kineskom gradu Shenzhenu, zbog navodne nabave zapadnih dijelova i alata za iranske dronove. Nekoliko visokih dužnosnika Hong Konga je pogođeno američkim sankcijama. Izvršni direktor Hong Konga John Lee, njegova prethodnica Carrie Lam, te visoki policijski i sigurnosni dužnosnici bili su meta, jer se Washington usprotivio načinu na koji su se nosili sa prosvjedima u Hong Kongu 2019. godine. Do studenog 2025. godine, SAD su nametnule sankcije povezane sa Iranom za najmanje 366 subjekata u kontinentalnoj Kini ili Hong Kongu, prema podacima Američko-kineske komisije za ekonomski i sigurnosni pregled. Neki od tih ciljeva optuženi su za pomaganje u premještanju iranske nafte, koristeći fiktivne tvrtke u Dubaiju i Hong Kongu.
Sustav navodno funkcionira ovako: novac od prodaje nafte kreće se kroz mrežu fiktivnih tvrtki, često se usmjerava preko kineskih financijskih institucija, u Hong Kong, prije nego se zatim pretvori u druge valute. Veliki dio gotovine, od prodaje nafte Kini, ostaje na bankovnim računima u inozemstvu, u financijskim središtima poput Hong Konga, Dubaija i Singapura. Iranski uvoznici i izvoznici zatim trguju devizama među svojim raznim fiktivnim tvrtkama i na knjigama koje se vode u Iranu. Ta plaćanja se uglavnom usmjeravaju preko manjih kineskih banaka, koje imaju ograničeno globalno poslovanje i manje za izgubiti, ako budu sankcionirane. Fiktivne tvrtke, koje je Iran osnovao u Hong Kongu i drugdje, pomažu u upravljanju prihodima. Jedna takva banka, kažu američki dužnosnici, je Banka Kunlun. Godine 2012. je Washington isključio Kunlun iz američkog financijskog sustava zbog navodnog pružanja stotina milijuna dolara financijskih usluga iranskim bankama, uključujući transfer novca i plaćanje akreditiva. Ova kazna je učvrstila Kunlun kao preferirani kanal za olakšavanje trgovine sa Iranom - u kineskoj valuti.
2. "Flote iz sjene" i pomorske uske točke.
"Flote iz sjene" su transportna ruka ovog sustava. Ti brodovi mijenjaju imena i zastave, prijavljuju lažne GPS signale, gube se u mraku, prijavljuju se kao drugi brodovi tijekom putovanja, čak i dupliciraju prijenose kako bi stvorili "brodove duhove". Sada postoji više od 1470 tankera klasificiranih kao dio flote iz sjene ili tamne flote, prema web stranici za praćenje brodova TankerTrackers.com. To je oko 16,3–19,6% tankera koji trenutno prevoze naftu, naftne derivate i kemikalije diljem svijeta.
Ruska sjenovite flote također trguje naftom u rubljama ili kineskim juanima i time dodatno potkopavaju petrodolar.
Ovakvi tankeri često koriste tzv. "zastavu pogodnosti", koju osiguravaju manje i nezapadne nacije, poput Gabona, Komora ili Kameruna. Registri brodova "zastavom" tih država su odgovorni za evidenciju vlasništva brodova, kao i zajmova osiguranih plovilima, te za istraživanje incidenata. Zauzvrat, vlasnici brodova plaćaju naknade. Neke male države prepuštaju svoj registar brodova trećim stranama. Brodovi iz tajne flote obično mijenjaju vlasništvo više puta i navodno se oslanjaju na fiktivne tvrtke, koje se nalaze u mjestima sa labavim propisima o registraciji (npr. Dubai, Hong Kong, Maršalovi Otoci) da bi prikrili identitet svojih krajnjih vlasnika. Zapravo, čini se da je zastava Paname druga najčešće korištena zastava među tankerima u sjeni. To je glavni trag za pravu priču koja stoji iza američkog pritiska na Panamu, gdje žele izbaciti CK Hutchison, koji ima sjedište u Hong Kongu, iz dvije luke u Panamskom kanalu.
No, ipak se čini kako američke sankcije ne funkcioniraju kako je zamišljeno. Washington sve više pribjegava provođenju jednostranih sankcija vojnom silom (posljednjih mjeseci kada su američke snage zaplijenile tankere u sjeni). Ako SAD kontrolira glavne pomorske prometne točke, poput Panamskog kanala - onda može provesti jednostrane sankcije silom i zadržati pravo naplaćivanja prolaza odabranih brodova. Trump je već najavio planove za nametanje "lučkih pristojbi" brodovima kineske proizvodnje,a koji prolaze kroz luke pod jurisdikcijom SAD-a. Ove pristojbe bi mogle doseći 1,5 milijuna dolara po brodu.
To je dublja logika iza pokušaja BlackRocka za kupnju 43 od 53 luke, koje su u vlasništvu CK Hutchisona na međunarodnoj razini. Sa druge strne, to je razlog zašto je Kina blokirala prodaju. BlackRock je doveden za vrijeme administracije bivšeg američkog predsjednika Joea Bidena da bi za američku vladu nadgledao partnerstvo Build Back Better World (B3W), sada nazvano Global Infrastructure Partners (GIP). BlackRock, najveći upravitelj imovine na svijetu, kao i njegove akvizicije infrastrukture, izravno su povezani sa sporazumom G7 i GIP. Ovaj odnos nastavio se i za vrijeme Trumpove administracije.
GIP je osmišljen zato da bi se potkopala kineska inicijativa Pojas i put (BRI), koja gradi kritičnu infrastrukturu diljem svijeta. GIP, službeno u vlasništvu BlackRocka, sada pokušava kupiti ili pronaći načine za preuzimanje strateške infrastrukture, kao što se vidi u Panami. Panama, povezana sa Hong Kongom putem CK Hutchisona i moguće sustava skrivene flote, ove se godine suočila sa intenzivnim pritiskom neka preuzme luke temeljem nejasnih "ustavnih" razloga, koji nisu jasno navedeni. CK Hutchison traži arbitražu. U slučaju Paname, tvrdnja vlade da se zapljena temelji na ustavnim razlozima otežava Pekingu izravno osporavanje odluke. No, Panama se sada suočava sa potencijalnim ekonomskim posljedicama prema kineskom zakonu. Peking zadržava pravo odgovoriti vlastitim sankcijama. Panama ne bi bila prva zemlja koja je nezakonito zaplijenila veliku kinesku imovinu.
Upozorenje je također usmjereno izravno na Washington. Kina se priprema odgovoriti, ukoliko SAD nastavi svojom praksom, npr. otmice Madura iz Venezuele, prekinuli Kubi pristup nafti, zamrznuli prihode od iračke nafte, te pokrenuli nelegitiman rat protiv Irana - i sve to u roku od samo nekoliko mjeseci.
Ako Washington eskalira svoje ekonomsko bombardiranje - Peking sada ima pravni arsenal kojim može odgovoriti. Također, uz brzorastući Prekogranični međubankarski platni sustav (CIPS), koji može djelovati izvan SWIFT-a, Kina se kreće prema alternativnom financijskom sustavu, u kojem države mogu trgovati sa kim god žele, oslobođene zapadnog financijskog diktata koji je dugo funkcionirao kao monetarna arhitektura imperijalizma.
Rat protiv Irana iznio je na vidjelo paralelni financijski sustav. Otkrio je arhitekturu koja je građena godinama zbog pritiska i prijetnji sankcijama. Samo je sve više vidljivo svakom novom američkom prijetnjom...
BY: Cynthia Chung; svibanj 2026. godine
Add comment
Comments