Molim, ocijenite svoju sreću!
Slika (i donja) sa: https://restorationbureau.substack.com/
Postoji posebna okrutnost u tome kada vam netko kaže da jače zavežete uzice na cipelama, onda kada vam je netko već ukrao cipele. Još je veća okrutnost u tome da generacija koja je kupovala svoje kuće sa jednim prihodom u obitelji, sada u mirovini, drži predavanja o napornom radu, dok vi radite tri posla i spavate u dječjoj sobi obiteljske kuće. A stari ste 26 godina.
Prema podacima 'TransUnion': generacija Z danas ima više duga na kreditnim karticama nego milenijalci kada su bili u njihovim godinama. Sve bi to bilo, samo po sebi, dovoljno, da nije povezano sa još jednom činjenicom: kupovna moć milenijalaca je pala za oko 86%, kada se usporedi sa onim što su baby boomeri uživali kada su ulazili u odraslu dob.
Neka vam ta brojka na trenutak padne u oko. 86%. To je metodično i sustavno uništavanje budućnosti cijelih generacija. također, provodi desetljećima, i to od strane institucija koje su točno znale što čine i svejedno su to učinile.
Broj onih koji kupuju svoju prvu nekretninu je na najnižoj razini u gotovo 50 godina. Predviđa se da će institucionalni investitori (to su bezlične agregacije kapitala koje tretiraju smještaj samo kao unos u proračunskoj tablici, a ne kao temeljnu ljudsku potrebu) posjedovati više od 40% svih obiteljskih kuća (u SAD-u), kroz naredne 4 godine. Pitanje koje proizlazi iz ove statistike nije više o tome hoće li Generacija Z ostvariti američki san, jer je taj san već ovršen, prodan na aukciji i pretvoren u nekretninu za najam kojom upravlja BlackRockov algoritam.
Pitanje je može li se ono što nakon toga ostaje uopće nazvati životom? Ili je svedeno na nešto što se opisuje kao pretplatnička usluga, točnije: mjesečna naknada za privilegiju postojanja u društvu koje je monetiziralo svaki aspekt ljudskog postojanja i zauzvrat ne nudi ništa drugo osim čistog nastavka plaćanja usluge.
"Udobne" klase (one klase čije ih bogatstvo toliko izolira od posljedica sustava koji brane i stvaraju, tako da istinski ne mogu shvatiti zašto bi se itko borio) će reći: Ma, to je jednostavno način na koji tržišta funkcioniraju. Pozivati će se na svetu liturgiju ponude i potražnje kao da recitiraju Sveto pismo, dok kleče pred oltarima učinkovitosti i inovacija, kreativnog uništenja i ekonomske dinamike. To su zaklinjanja i ritualne fraze osmišljene zato da okončaju suvislu misao, a ne da je potaknu.
Spokojnim samopouzdanjem ljudi koji nikada u svojim razmaženim životima nisu iskusili hladan znoj na licu, prilikom provjere bankovnog stanja, prije kupnje namirnica, izjavljuju: Ako mladi ljudi budu radili više, marljivo štedjeli, naučili programirati, preselili se u jeftinije gradove, otkazali pretplate na streaming, preskočili pokoji obrok i usvojili dovoljno pozitivan pogled na svoj život - tada bi svi ti mladi (koji toliko prigovaraju) mogli postići prosperitet koji su oni sami naslijedili od prethodne generacije.
Baby boomer je, 1978. godine, svoju kuću kupio plaćom tvorničkog radnika. Danas će taj isti držati predavanje o financijskoj odgovornosti, dok sjedi u svojoj kući. Kući čija je vrijednost narasla za 1200%, bez jednog dodatnog sata rada na toj kući, sa njihove strane. Čovjek čiji je fakultet koštao 500 dolara po semestru - ozbiljno će objašnjavati kako vaša generacija jednostavno ne razumije vrijednost obrazovanja (iako danas košta 10000 dolara po semestru). Netko tko se nikada nije natjecao protiv 400 kandidata za neplaćenu praksu (ili seljački rečeno: volontiranje zbog stjecanja iskustva), u razgovoru za posao koji je vodila neispravna umjetna inteligencija - glasno će vas pitati zašto niste "jednostavno ušli kroz ta vrata".
Savjeti pristižu neumoljivom brzinom, gomilaju se od tema koje su top na Twitteru ili stranica za pripremu večera, do novinskih članaka koje i danas pišu kolumnisti, čija im je početna plaća, 1985. godine, mogla kupiti kuću koju si danas njihovi unuci nikada neće moći priuštiti. Ah, savjeti tipa: prestanite jesti vani, otkažite Netflix, skuhajte si kavu kod kuće, prestanite kupovati nove telefone svake godine. Kao da se jaz od minimalno 400000 dolara, između zarađenih plaća i cijena nekretnina, može premostiti prelaskom na instant kavu. Kao da svatko mlađi od 35 godina sebi zapravo može priuštiti kupovinu novog telefona jednom godišnje? Ili ga mijenja nakon što se baterija totalno isprazni, nakon 18 mjeseci prosječne upotrebe.
Moj telefon je star točno šest godina. No, kada ne bi imala naslijeđenu nekretninu za život, pitam se kada (ikada?) bi si mogla priuštiti kupnju kuće ili stana, i to samo od svoje plaće. Možda je još važnije pitanje: Gdje? Sjeverni pol? To je razmatranje bitno i vrijedno u ovom trenutku. Možda kupiti skromnu kuću negdje u subarktičkoj divljini, daleko od dohvata institucionalnih investitora i algoritamskih stanodavaca, gdje bi mi jedini susjedi bili pingvini. Zapravo, ti pingvini imaju više kičme od ovog samohvalisavog i krajnje nezainteresiranog društva, koje svoje vrijeme troši držeći predavanja mladima. Sve "rade" za mlade.
"Nihilistički pingvin" će krenuti prema sigurnoj smrti radije nego se podvrgnuti uvjetima koje smatra nepodnošljivima. Prosječni Amerikanac će upiti još jedno predavanje o Starbucks kavi od nekoga čija ukupna neto vrijednost proizlazi iz kupnje kuće 1987. godine. Pritom će pristojno klimnuti glavom i u sebi se pitati što nije u redu sa njima. Pingvini, barem, zadržavaju dostojanstvo. Mi ostali, mi smo svoja uvjerenja zamijenili za privilegiju da nam se kaže kako ispravno i dobro propadamo. Trenutna je činjenica, što se tiče mladih u SAD-u, da je gotovo svačija hipotekarna rata manja od premija zdravstvenog osiguranja.
Savjet "odraslih" nije samo uvredljiv, i da nije ujedno oblik gaslightinga toliko sveobuhvatan, neumoljiv i savršeno kalibriran, tako da žrtvu navede posumnjati u vlastitu percepciju stvarnosti, jer je ovo psihološki rat koji se vodi protiv cijele demografske skupine. Kada radite 60 sati tjedno i nemate za stanarinu, a netko vam kaže kako je problem u vašem načinu razmišljanja - onda to nisu smjernice, niti je savjet. Oni vam tvrde kako vaša stvarnost nije stvarna, kako je vaše životno iskustvo čista halucinacija, čizma koju svakodnevno osjtite na vratu je zapravo samo masaža. Trebali bi biti zahvalni na svemu.
Žele da sudjelujete u vlastitom brisanju, financijski i etnički, žele da prihvatite svoj neuspjeh tako da napredujete u namještenoj igri, u kojoj ćete uvijek biti kreten samo zato što postojite. Igra odražava neki nedostatak u vašem karakteru, ali ne i samu arhitekturu igre. Najokrutnije je to što će neki povjerovati, internalizirati laž, provesti godine pitajući se što nije u redu sa njima samima prije nego shvate da je jedina krivica to što su rođeni 30 godina prekasno. U ona vremena bi možda imali koristi od društvenog ugovora, koji je tada još unovčen i spaljen.
Istina je puno jednostavnija i mračnija: svaka nova generacija ulazi u odraslu dob pod sve lošijim ekonomskim uvjetima, i to se danas najočitije odražava u stalnom padu vlasništva nad nekretninama. No, složeni učinak desetljeća političkih neuspjeha, gdje je svaki od njih usmjeren samo na sljedeći izborni ciklus ili financijski kvartal, a ne na bilo kakvu koherentnu viziju budućnosti - ostavio je milenijalce i generaciju Z apsorbirati punu akumuliranu težinu sistemske propasti. Oni se bore za preživljavanje, jer su naslijedili gospodarstvo koje je sustavno konstruirano tako da iz ljudskih bića izvuče maksimalnu vrijednost; i koja zauzvrat pružaju minimalnu sigurnost, gospodarstva koje se vraća uvjetima kakvi nisu već dugo viđeni, pružaju eru neviđene nejednakosti i korporativne dominacije (koju su antimonopolski zakoni i zaštita rada iz 20. stoljeća bili osmišljeni spriječiti).
Povijest, velika učiteljica koju nitko nikada ne sluša, već nam je jednom pokazala kamo sve to vodi. Tijekom kasnog 18. stoljeća, više od 4000 američkih tvrtki je spalo na oko 250, i pritom prenijelo kontrolu nad cijenama, radom i proizvodnjom u ruke male elite, čija imena još uvijek odjekuju hodnicima bogatstva: Carnegie, Rockefeller, Morgan, Vanderbilt, Rotshild, Astor, itd....
Andrew Carnegie je kontrolirao (procijenjeno) 25% globalne proizvodnje čelika, premašujući samostalno proizvodnju cijelih industrijskih nacija, poput Velike Britanije. 'Standard Oil', Johna D. Rockefellera, imao je 90% tržišnog udjela, a sam Rockefeller je držao u svojim rukama 2% ukupnog bogatstva cijele nacije. Ove brojke zapravo zvuče gotovo komično, kada se usporede sa koncentracijama bogatstva kojima danas svjedočimo, gdje samo sedam tehnoloških tvrtki čini više od trećine cijelog S&P 500, što je najveća koncentracija bogatstva ikada u povijesti američkog tržišta.
Razbojnički baruni su shvatili nešto što su njihovi moderni nasljednici ponovno otkrili: kada gospodarstvo postane ovisno o koncentriranoj moći, tada se poziv na poboljšanje plaća i uvjeta rada mogu odbaciti kao prijetnja samom gospodarskom rastu. Retorika se jedva išta promijenila u zadnjih 140 godina. U "zlatnom" dobu su zahtjevi za osnovnim ljudskim dostojanstvom bili prepakirani kao opasna komunistička propaganda, strana agitacija koja jako prijeti američkom načinu života.
Danas se svaki prijedlog o tome da bi korporacije trebale isplaćivati minimalne plaće, ili da zdravstvo ne bi trebalo dovesti bolesne do bankrota, ili da stanovanje treba biti pristupačno ljudima koji u kućama stvarno žive - dočekuje sa optužbama, etiketama kao socijalizam, klasna borba, ekonomska nepismenost, ili kao vječni favorit - zavist. Radnici iz zlatnog doba su se bili prisiljeni suočiti, ne samo sa neviđenom korporativnom moći i korumpiranom politikom, nego i naraslim brojem društvenih ulizica koji bi branili sustav (koji bi ih na kraju uništio). Obični su ljudi bili toliko temeljito propagirani i preprogramirani, te su vjerovali kako je njihovo vlastito osiromašenje prirodno i neizbježno, možda čak i zasluženo.
Najrazorniji primjer ovog fenomena je bilo protivljenje reformi dječjeg rada. Užasno je, jer protivljenje nije dolazilo od industrijskih elita ili političara, već od roditelja iz radničke klase čije su plaće bile toliko niske i opstanak obitelji je ovisio i o prihodima njihove djece. Sustav je stvorio uvjete koji su toliko brutalni, te je iskorištavanje samoodržavajuće, i same su žrtve branile svoje iskorištavanje i uništenje, jer nisu mogle zamisliti ništa bolje. To jest genij sveobuhvatnog ekonomskog zarobljavanja; ne samo da nameće patnju, već regrutira patnju neka brani izvor svoje boli.
Ali, povijest također bilježi što se događa kada se nejednakost produbi preko svih granica tolerancije. Radnički su nemiri eskalirali diljem zemlje, štrajkovi su postajali nasilni, i ovakvu je javnu reakciju bilo nemoguće ignorirati; stoga su politički vođe bili prisiljeni reagirati, ne na pasivne birače koji bi prihvatili bilo koje mrvice što su im stavljene na stol, nego na radnu snagu koja je otkrila svoju kolektivnu moć kroz ovo gorko iskustvo. Usvajanje Shermanovog antimonopolskog zakona iz 1890. godine je bio rani pokušaj sprječavanja da privatna moć u potpunosti preplavi demokratski sustav, pritom uspostavljajući presedan da konsolidacija nije prirodna krajnja točka, koju su Amerikanci bili obvezni prihvatiti. Progresivna era (da, tu strašnu riječ izgovaram u ne-pogrdnom kontekstu!) se proširila kroz zakone o tisku, propise o radu, te uz postupno priznavanje da gospodarstvo postoji kako bi služilo ljudima, a ne obrnuto.
I neko vrijeme, kratko, blistavo razdoblje, za koje se visoke klase sada pretvaraju kao da nikada nije postojalo - ovaj pristup je funkcionirao. Nije bilo toliko davno da je nacija izašla iz "zlatnog" doba u razdoblje kada su čvrst stisak ruke i spremnost na rad mogli osigurati cjeloživotnu karijeru. Gdje je radnik sa minimalnom plaćom (zarađivao je samo 75 centi na sat) mogao priuštiti cijelu mjesečnu stanarinu, radeći tjedan i pol punog radnog vremena. Gdje je gotovo 60% američkih radnika posjedovalo domove po srednjim cijenama, što je današnji ekvivalent otprilike 128000 dolara. Gdje je gotovo 40% Tihe generacije posjedovalo svoj dom već do 25. godine života; i to ne kroz roditeljsku pomoć ili naslijeđeno bogatstvo, već kroz jednostavan mehanizam plaća, koji je zapravo odgovarao troškovima života.
Godišnji troškovi zdravstvene zaštite za prosječnu obitelj zahtijevali su samo oko dva do četiri tjedna rada. Otprilike 30% radne snage je bilo sindikalno organizirano i time su radnici imali stvarnu polugu kod pregovora o višim plaćama, mirovinama i beneficijama. Uzlazna mobilnost nije bila inspirativan slogan sa postera ili nabačena floskula. Bila je strukturno dostupna, ugrađena u ekonomsku arhitekturu, kroz namjerne političke izbore koji su prepoznavali radnike kao ljudska bića, a ne kao jednokratni resurs. Nije taj sustav bio savršen, nipošto. Ali, osnovni dogovor je vrijedio: ako ste naporno radili i igrali po pravilima, onda ste mogli izgraditi pristojan život. Taj dogovor je sustavno demontiran. Danas, čak i mnogi od onih koji su imali priliku ubrati njegove plodove, jako rado ignoriraju ovu stvarnost.
Tijekom desetljeća je degradacija valute smanjila kupovnu moć zarade od plaća. Cijene imovine su rasle, obogaćujući one koji su već posjedovali imovinu, dok se vlasništvo sve više onemogućavalo onima koji nisu ništa posjedovali. Beskrajni ratovi potrošili su bilijune dolara koji su mogli financirati infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvo, stanovanje; dakle, sve što je moglo poboljšati živote običnih građana, a ne profitnu maržu obrambenih izvođača radova. Regulatorno zarobljavanje je dodatno transformiralo agencije koje su bile osmišljene za zaštitu javnog interesa - upravo u lobističke ruke industrija koje su trebale nadzirati. Kroz sve to, obećanje ovakve 'probrane' ekonomije je pružalo ideološko pokriće za ono što je u praksi bila masovna preraspodjele bogatstva i moći prema gore, u ruke odabranih.
Kako je provedba slabila, a konsolidacija ubrzavala, radna snaga je izgubila svoj utjecaj, vlasništvo je ustupili mjesto pristupu, a poticaji za upravljanje su ponovno nagradili suzbijanje sindikata. Društvene su se ulizice vratile. Njihovi su argumenti ažurirani za digitalno doba, ali su, u osnovi, totalno nepromijenjeni, u odnosu na prethodnike iz "zlatnog" doba. Tako funkcionira tržište, regulacija ubija radna mjesta, sindikati su zastarjeli relikti industrijskog doba, i ako vam se ne sviđaju radni uvjeti, tada ste slobodni pronaći drugi posao. Nije važno što dostupna radna mjesta nude iste uvjete, ili gore. Nije važno što "sloboda" izbora između iskorištavanja i beskućništva ne postoji. Nije važno što cijeli okvir pretpostavlja individualna rješenja sistemskih problema, ostavljajući teret prilagodbe slomljenom sustavu onima koji su ga najmanje opremljeni nositi. I to u cijelosti.
Generacija Z je ušla u gospodarstvo koje je, prema mnogim aspektima, samo nekoliko koraka udaljeno od uvjeta iz "zlatnog" doba, a koje su antimonopolski zakoni i zaštita rada izvorno trebali spriječiti. Nigdje, u cijelom gospodarstvu, ovaj povratak nije štetan kao kod pitanja stanovanja, najosnovnijoj ljudskoj potrebi, koja se sada transformirala u spekulativnu klasu imovine i danas postoji prvenstveno da bi generirala prinose za investitore, a ne kao sklonište za ljudska bića.
Nakon financijske krize 2008. godine, koja je sama po sebi bila posljedica deregulacije i financijskog inženjeringa koji je obogatio arhitekte sloma i uništio obične vlasnike kuća – deseci tisuća malih i regionalnih graditelja su bankrotirali, ili su ih apsorbirali veći konkurenti. Kriza, koja je uništila toliko obiteljskih poduzeća i osobne ušteđevine je postala, za one koji su bili dobro potkovani financijski - neviđena prilika za kupovinu. Novogradnja je sve više padala pod kontrolu nekolicine tvrtki. Danas samo deset najboljih graditelja drži gotovo 45% svih novih izgradnji obiteljskih kuća, što je najveći udio ikada zabilježen. Npr. samo dvije tvrtke, D.R. Horton i Lennar, samostalno kontroliraju znatno više od 20% ovog tržišta.
Istraživanje Luisa Quintera, sa Sveučilišta Johns Hopkins, pokazuje što ovakva koncentracija znači u praksi: ove dominantne tvrtke sada mogu kontrolirati vrijeme, obujam i cijene novogradnje, bez ikakvog straha od vanjske konkurencije. Smanjile su godišnju ponudu stanova za oko 150.000 stambenih jedinica godišnje, što je gotovo 2.6 milijuna domova od recesije, dok su istovremeno povećale volatilnost cijena za više od 50%. Zašto graditi pristupačne stanove za obitelji srednje klase, kada su luksuzni projekti, sa većom maržom, puno profitabilniji? Prema Redfinu: tržište luksuznih stanova je naraslo tri puta brže od uobičajenog tržišta. Do kraja 2024. godine, u cijeloj zemlji je bilo u izgradnji samo 6.700 jeftinijih stanova za najam; ali je bilo izgrađeno gotovo 500.000 stanova više klase.
Rezultat svega ovoga je stvorio tržište koje je sve više odvojeno od prihoda kućanstava. Zajednički centar za studije stanovanja sa Harvarda izvještava: otprilike 1/2 svih kućanstava najmoprimaca sada troši više od 30% svojih prihoda na stanovanje; i ovo je tradicionalni prag iznad kojega troškovi stanovanja postaju opterećenje. Rekordnih 12.1 milijun kućanstava troši više od 50% samo da bi zadržali krov nad glavom. To nisu ljudi koji donose loše financijske odluke. To su ljudi koji su zarobljeni na tržištu, namjerno strukturiranom tako da se izvuče maksimalna najamnina od zarobljenih najmoprimaca, koji nemaju drugdje otići.
Kada se stanovanje projektira tako da služi samo najvišem ponuđaču, a ne prosječnom kućanstvu, tada ono privlači kapital koji domove ne tretira kao mjesta za život, nego kao imovinu koja generira prihod, kojom će upravljati algoritmi i tvrtke za upravljanje nekretninama koje nikada neće upoznati svoje najmoprimce, ali čiji životi ovise o njihovim odlukama.
Samo u 2021. godini, oko 28% svih prodanih kuća u Teksasu je otišlo u ruke institucionalnim investitorima. Diljem Sun Belta je danas više od 1/3 kupljenih obiteljskih kuća vezano uz veliki privatni kapital i velike tvrtke za iznajmljivanje. To nisu pojedinci koji izgrađuju zajednice. To su, jednostavno, financijski subjekti koje ne zanimaju ljudske potrebe. Oni podižu cijenu kuća srednje veličine na preko 450.000 dolara, i time ostavljaju milenijalce i generaciju Z neka se suoče sa omjerom cijene kuće i svog prihoda od 10.5 - što je dvostruko više od bilo koje prethodne generacije.
Dok je oko 30% generacije Z tehnički uspjelo kupiti kuću do 25. godine, gotovo njih 75% je trebalo roditeljsku pomoć kako bi u tome uspjeli. To je najveći udio u američkoj povijesti. Američki san sada dolazi sa zvjezdicom: dostupan je samo onima koji imaju roditelje koji im omogućuju subvencije. Više od 52% generacije Z i dalje živi sa roditeljima, potpuno "oslobođeni" vlasništva nad svojim domom, Njihova je potpuno neovisnost odgođena na neodređeno vrijeme, dok čekaju korekciju tržišta koja vjerojatno neće doći u njihovoj generaciji, ili nasljeđivanje devalviranog bogatstva generacije čija je politika stvorila ovakve uvjete.
Ista konsolidacija, koja je preoblikovala stambeni sektor, zahvatila je i cijeli prehrambeni sustav. "Udobna" klasa i tako kupuje u trgovinama koje odabere ili jedu u restoranima koji nude hranu "od farme do stola" - tako da rijetko primjećuju problem. Početkom 20. stoljeća je američki Kongres prepoznao preveliku moć dominantnih pakirnica mesa i donio je Zakon o pakerajima i stočnim dvorištima (1921.) da bi razbili njihov stisak nad opskrbom hranom. No, opet, tijekom zadnjih 40 godina, nikakva provedba antimonopolskih zakona i agresivna korporativna spajanja su omogućila vraćanje ove dominacije, sa osvetom.
Danas se preko 90% svih brojlerskih pilića uzgaja u ugovornim sustavima, gdje poljoprivrednici ne posjeduju ptice, hranu ili prava na preradu. Posjeduju samo dug koji su preuzeli za izgradnju objekata koje ovi integratori zahtijevaju, uz rad koji ulažu u uzgoj životinja, prema specifikacijama koje su postavile korporacije koje mogu raskinuti ugovore po volji. Samo 4 tvrtke: Tyson, JBS, Perdue i Sanderson - kontroliraju otprilike 60% američke proizvodnje piletine. Tako su uništili milijune malih jata miješane namjene, a koja su postojala početkom 19. stoljeća. Smanjili su neovisne proizvođače na samo 25-30.000 ugovornih uzgajivača, u odnosu na 100.000 tisuća onih koji su poslovali sredinom 20. stoljeća.
Također, što se govedine tiče, isto 4 vodeće tvrtke sada kontroliraju otprilike 85% američke prerade, u odnosu na samo 36% iz 1980. godine. Kod svinjetine je isto, jer 4 vodeće tvrtke pokrivaju oko 70% ukupne proizvodnje. Optužbe za dogovaranje cijena na tim visoko koncentriranim tržištima otkrile su tvrtke koje ciljano koordiniraju smanjenje opskrbe, povećavaju veleprodajne cijene, dodajući tako stotine dolara godišnje na prosječni obiteljski proračun za hranu. Istovremeno omogućuju korporacijama podići svoje marže. Sve se to skriva iza naslova o inflaciji, kao da su rastuće cijene nekakva misteriozna prirodna pojava, a ne predvidljiva posljedica dopuštanja nekolicini tvrtki neka kontroliraju opskrbu i cijene osnovnih dobara.
Koncentracija je omogućila tim tvrtkama standardizaciju proizvodnje na najjeftinijim i najnehumanijim mogućim metodama. 99% uzgojenih životinja danas, u Sjedinjenim Državama, uzgaja se u tvorničkim farmama, unatoč tome što se 3/4 američke javnosti protivi ovakvim uvjetima. Ali, javno mnijenje ne znači ništa kada tržište kontroliraju subjekti koji su dovoljno veliki i mogu si dozvoliti ignorirati javnost. Ista dinamika je u svakom sektoru: konsolidacija stvara moć, moć omogućuje iskorištavanje, a iskorištavani nemaju smislenu mogućnost oporavka, jer tržište ne nudi alternative.
Kada vide sistemsko propadanje tržišta rada, ekonomisti mjere koncentraciju moći pomoću Herfindahl-Hirschmanovog indeksa (HHI), koji prati koliko je kontrole koncentrirano u rukama nekoliko tvrtki. Povijesno gledano: sve iznad brojke 2500 signalizira visoko koncentrirano tržište, koje je sposobno za antikonkurentsko ponašanje. Prag je danas snižen na 1800.
Istraživanje ekonomista za antimonopolsku politiku, Joséa Azara i Ioane Marinescu, pokazuje kako prosječni HHI na tržištu rada sada iznosi oko 4378. Na mnogim lokalnim i profesionalnim tržištima rada, danas radnici mogu birati između samo dva dominantna poslodavca. Ova razina koncentracije rezultira prosječnim smanjenjem plaća za 20%, manjim brojem radnih mjesta, i oslabljenom pregovaračkom moći, jer je utjecaj potpuno u rukama poslodavaca. Oni se više ne moraju natjecati za radnike, jer su si međusobno podijelili tržište.
Nigdje to nije vidljivije nego u tehnologiji. Prema izvješću Instituta za lokalnu samoupravu iz 2021. godine, Amazonovo širenje je pridonijelo nestanku oko 40% malih proizvođača odjeće, igračaka i sportske opreme; zajedno sa gotovo 1/3 malih izdavača knjiga. Amazon je odigrao ključnu ulogu i u propasti velikih poslodavaca, kao Borders i Toys R Us, koji su zajedno zapošljavali otprilike 90.000 radnika. Amazon je uhvaćen gdje koristi svoj fond rizičnog kapitala za ulaganje u startupove, samo zato da bi kasnije kopirali njihove ideje i lansirali konkurentske proizvode. U mnogim su slučajevima namjerno uništavali upravo tvrtke koje su pomagali stvoriti.
Amazon nije sam u ovoj praksi. Iako FTC i DOJ povremeno blokiraju spajanja velikih tvrtki, vrlo je česta taktika da dominantne tvrtke ulažu u startupove, osiguraju svoja mjesta u upravnim odborima i tiho utječu na njihov smjer. Ova je strategija poznata kao "kooptiranje poremećaja", što buduće konkurente odvraća od inovacija koje bi mogle istinski ugroziti uspostavljenu tržišnu moć. Kada Nvidia, Microsoft, Apple, Amazon, Google, Meta i Tesla čine više od 1/3 ukupnog S&P 500, što je najveća koncentracija moći ikada u povijesti američkog tržišta - nalazimo gospodarstvo gdje cijeli prosperitet nacije ovisi o proizvodnji nekoliko odabranih tvrtki, čiji se interesi ne poklapaju sa dobrobiti običnih građana.
Ovakva ovisnost ostavlja Generaciju Z neka se nosi sa masovnim outsourcingom američkih poslova, otpuštanjima koja su prikrivena kao optimizacija UI, uz nadolazeću automatizaciju cijelih proizvodnji, lažnim oglasima za posao koji preplavljuju platforme za zapošljavanje da bi se stvorila iluzija prilika tamo gdje ih nema. Ovo je najgora situacija u kojoj su se našli diplomanti na tržištu rada, u nekoliko zadnjih desetljeća.
Danas 72% Generacije Z živi od plaće do plaće, dok gotovo pola njih radi tri ili više poslova samo kako bi preživjeli. Ne da bi stekli bogatstvo. Ne da bi napredovali u karijeri. Samo da bi preživjeli: platili stanarinu, kupili namirnice, izvršili minimalne uplate na dug po kreditnim karticama; dug koji su akumulirali pokušavajući financirati obrazovanje kao kartu za bolji život.
Kada nekoliko tvrtki kontrolira tržište rada, onda diktiraju ne samo plaće, već i pristup zdravstvenoj skrbi. Prema Istraživačkom institutu za beneficije zaposlenika: udio poslodavaca koji nude zdravstveno osiguranje stalno se smanjivao dok se konsolidacija ubrzavala. 2022. godine, jedan ili dva zdravstvena sustava, kontrolirali su cijelo tržište bolnica, u gotovo 1/2 svih gradskih područja. Prema trenutnim saveznim smjernicama: 73% tržišta gradskih bolnica je klasificirano kao visoko koncentrirano. Prema predloženim smjernicama za spajanje Ministarstva pravosuđa i Federalne trgovinske komisije (FTC) - ova bi se brojka povećala na otprilike 95%.
Istraživanje Zaklade obitelji Kaiser i Instituta za troškove zdravstvene zaštite pokazuje kako ovakva konsolidacija izravno povećava cijene. Spajanja bolnica povećavaju troškove privatnih osiguravatelja za otprilike 35-45%, bez poboljšanja za pacijente. Gotovo u 1/2 svih gradskih područja dominira jedan osiguravatelj, koji kontrolira najmanje 50% svih pokrića. Na nacionalnoj razini, samo 4 tvrtke kontroliraju gotovo 1/2 svih privatnih osiguranja. Kako premije zdravstvene zaštite rastu brže od plaća, tako manji poslodavci više ne mogu ponuditi pokriće i ostavljaju radnike u situaciji gdje pristup osnovnoj zdravstvenoj skrbi zahtijeva pridruživanje jednoj od većih konsolidiranih tvrtki; istih onih tvrtki koje kreiraju ovaj problem.
U usporedbi sa prije samo deset godina, generacija Z sada plaća otprilike 46% više cijene za zdravstveno osiguranje. 2/3 mladih odraslih osoba preskaču liječničke preglede zbog nemogućih troškova. To također obeshrabruje samozapošljavanje i poduzetništvo, upravo ono što mladima starije generacije prigovaraju, jer se kofol trebaju sami pobrinuti za vlastiti život.
I dok se ova analiza prvenstveno usredotočila na Sjedinjene Američke Države - isti kolaps društvenog ugovora događa se u većem dijelu razvijenog svijeta. U Australiji, istraživači sa Sveučilišta u Sydneyju ukazuju na rastuću krizu mentalnog zdravlja generacije Z, koja je potaknuta ekonomskom nesigurnošću i društvenom nestabilnošću. U Južnoj Koreji, pritisak za postizanje uspjeha je postao toliko zagušujući da mladi ljudi svoju zemlju nazivaju "Hell Joseon" (pakleno, beznadno društvo). U Kini, mladi ljudi sebe nazivaju "ljudima štakorima", pritom opisujući sagorijevanje, visoku nezaposlenost i razočaranje unutar utrke štakora. U Njemačkoj, generacija Z se suočava sa istim borbama na propadajućem tržištu rada, dok ih za lijenost krive oni koji su u odraslu dob ušli pod neusporedivo lakšim uvjetima, tijekom procvata poslijeratne Njemačke. U Kanadi, unatoč tome što je generacija Z štedjela više od bilo koje prethodne generacije, efektivno su odustali od vlasništva nad nekretninom.
Ovo nije američki problem. Ovo je globalni obrazac. Koordinirano restrukturiranje ekonomskog života oko načela koje podrazumijeva da ljudska bića postoje zato da bi služila kapitalu, a ne obrnuto; gdje su stanovanje, zdravstvena zaštita, hrana i rad, samo roba koju treba optimizirati za maksimalno iskorištavanje, a ne nužnosti koje treba osigurati za ljudski prosperitet. San o vlasništvu je zamijenila stvarnost: život je danas sastavljen isključivo od pretplata, nećete posjedovati ništa i pritom se od vas očekuje da izrazite zahvalnost za privilegiju najma i pristupu osnovnim uvjetima postojanja.
"Udobne" klase će vam im svojih udobnosti reći da zadržite pozitivan stav. Sugerirati će kako negativnost nikada nije ništa riješila, kako trebate uzeti svoj život u svoje ruke i nešto konačno od njega napraviti - kažu da je promjena načina razmišljanja rješenje za sve i to što "glumite žrtvu" je samo vaš izbor. Ovakav savjet dolazi od ljudi koji nikada nisu morali birati između kupnje namirnica i medicinske skrbi, koji nikada nisu trebali radili tri posla dok su istovremeno išli u školu, koji nikada nisu trebali računati mogu li si priuštiti biti bolesni ovaj mjesec. Njihova pozitivnost je pozitivnost ljudi koji su izolirani od posljedica, spokojno samopouzdanje dobitnika lutrije, koji onda savjetuju nesretnicima samo neka jednostavno još jače vjeruju.
Ali, evo što predavanja o pozitivnom razmišljanju nikada ne priznaju: najjači otpor bilo kakvim promjenama dolazi od onih koji su internalizirali vlastito iskorištavanje. Roditelji iz "zlatnog" doba su se borili protiv reforme dječjeg rada, jer su im bile potrebne plaće njihove djece kako bi preživjeli. Moderni radnici danas brane milijardere od oporezivanja, jer su uvjereni kako bi i oni jednog dana mogli postati milijarderi, ili (na nekoj ludoj razini) vjeruju kako bogatstvo milijardera nekako dopire i do njih, kroz mehanizme koje nijedan ekonomist nikada nije uspio identificirati. Mladi ljudi napadaju svoje vršnjake zbog "doomerizma", jer priznavanje razmjera problema samom sebi - preteško je za podnijeti.
Postali smo, osobito u zadnjih 10 godina, užasno hiper-individualistički. Gotovo sav sadržaj na društvenim mrežama svodi svaki sistemski problem na savjete, trikove za produktivnost, uz osobnu odgovornost. Samo bolje proračunajte. Samo naučite tržišno traženu vještinu. Samo radite jedan od mnogih sporednih poslova na prezasićenim tržištima. Samo radite više, žrtvujte se više, vjerujte u sebe dovoljnim intenzitetom. Ovaj savjet nije pogrešan,jer osobni trud jest važan, uvijek je bio i uvijek će biti. No, sve to redom sustavno prikriva strukturnu stvarnost, gdje nikakva količina individualne optimizacije ne može nadvladati sustav, koji je osmišljen tako da izvlači vrijednost iz ljudskih bića, a ne im pruža bilo kakvu vrijednost.
Hiper-individualizam definitivno ispunjava svoju funkciju. Podijeli one ljude koji dijele zajedničke interese. Pretvara kolektivne probleme u osobne neuspjehe. Osigurava, umjesto organiziranja radi promjene uvjeta, svaka osoba se bori sama, vjerujući kako njihova nemogućnost napredovati odražava neki nedostatak u njima samima, dok se izostavlja pogled na arhitekturu sustava koji nikada nije bio osmišljen raditi u njihovu korist. Najusamljenija generacija, ikada zabilježena u ljudskoj povijesti, nije usamljena slučajno. Usamljenost jest namjeravani ishod gospodarstva, koje ima koristi od atomiziranih pojedinaca, jer se ne mogu koordinirati i organizirati, još i gore: oni ne mogu zamisliti da bi stvari mogle biti drugačije.
Milijarderi stalno govore kako novac ne čini ljude sretnima, ali njihova vlastita istraživanja pokazuju drugačije. Ljudi koji zarađuju više od sto tisuća dolara godišnje govore da su manje usamljeni. Veći prihodi izravno su povezani sa srećom, u studiji za studijom. Bogati to znaju, ali oni jednostavno ne žele da to znate, jer populacija koja razumije odnos između materijalne sigurnosti i blagostanja može početi postavljati neugodna pitanja, npr. zašto je takva sigurnost nemoguća za sve veći dio stanovništva.
Danas u svijetu ima preko 3000 milijardera. U samo tri mjeseca 2025. godine, dodali su još pet bilijuna dolara svom kolektivnom bogatstvu. Tempo se ubrzava. Nije slučajna poveznica gdje kada njihovo bogatstvo raste, onda svima ostalima rastu troškovi. Na putu smo prema tome da uskoro vidimo 5 bilijunera. Po prvi put u modernoj povijesti ćemo imati više milijardera koji će to postati nasljeđivanjem, a ne poslom ili poduzetništvom. Sjedinjene Države će, u sljedećih 30 godina, gledati 29 bilijuna dolara, koji će biti preneseni na milijarderske nasljednike. Toliko o mitologiji koja priča o uspjehu stečenom vlastitim snagama. Oni posjeduju čizme. Oni posjeduju remen. Oni vam naplaćuju vam stanarinu kao privilegiju.
Znam da nekima možda zvučim kao socijalist. Uvjeravam vas, nisam oboljela od te određene bolesti. I dalje smatram kako rješenje naših problema ne leži u davanju više moći istom nesposobnom i arogantnom birokratskom aparatu, koji je problem stvorio. Zadržavam i dalje svoje uvjerenje da je socijalizam, u svojoj srži, ideologija za one koji žele parazitski živjeti od tuđeg rada, dok svoju osrednjost prikrivaju jezikom "vladavine prava".
Ali, ovdje se rastajem i sa svim onim ugodnim braniteljima statusa quo, koji će sve napisano odbaciti kao ljevičarsku pritužbu: ono pod čim danas živimo nije kapitalizam. To već neko vrijeme nije kapitalizam. Ono što imamo je namješteni kasino i njime upravlja kartel oligarha koji su kupili regulatornu državu, zauzeli zakonodavni proces, te transformirali cijelo gospodarstvo u mehanizam za izvlačenje bogatstva od onih koji ga stvaraju, uz usmjeravanje prema gore onima koji njime manipuliraju. Oni to nazivaju slobodnim tržištem. Gary Allen to ispravno naziva komunizmom.
Razmotrimo npr. Teslu, jer govorimo o bijlijarderima. Tvrtka koja je izgradila svoj brend na budućnosti: elegantna, električna, autonomna, vizija sutrašnjice, koja se prodaje ljudima koji su željeli povjerovati kako kupuju i nešto više od samo automobila. No, što je ovaj hram napretka isporučio? Godine 2026. je Tesla tiho preuzela u svoje ruke automatsko upravljanje (osnovnu značajku pomoći, koja je godinama standardna na većini vozila, i koju Honda i Toyota uključuju u svoje najjeftinije modele) - te je ovu značajku stavila iza mjesečne pretplate od 99 dolara. Dakle, ono što je nekada bilo uključeno u cijenu vozila je sada postalo ponavljajuća mjesečna naknada. Ono što se prodalo kao uključeno, sada se iznajmljuje.
Tesle iz 2026. godine dolaze samo sa osnovnim tempomatom koji je svjestan prometa. No, ako želite da automobil ostane u svojoj traci ili osnovnu funkcionalnost koju ste već platili kada ste kupili vozilo - morate se pretplatiti na "Potpuno samostalnu vožnju". To je važno, jer svaki drugi proizvođač automobila promatra što Tesla radi nekažnjeno. Kada Tesla dokaže kako može ukloniti sigurnosnu značajku automobila i naplatiti pretplatu za njeno vraćanje - svaka upravna soba u Detroitu i Münchenu to zabilježi.
Zašto je Tesla to učinila? Zato što su, u studenom 2025. godine, dioničari odobrili paket naknada za Elona Muska, potencijalne vrijednosti bilijun dolara. Kako bi otključao ovu isplatu, Musk mora dosegnuti određene prekretnice; među njima se nalazi i 10 miijuna aktivnih FSD pretplata. Svaka pretplata, koju vi mjesečno plaćate, izravno doprinosi tome da Musk postane prvi svjetski bilijuner, dok istovremeno marinira voljni svijet u paklu umjetne inteligencije, koji se nekoć zvao Twitter. Njegova trenutna neto vrijednost kreće se oko 788 milijardi dolara. Već je bio na putu prijeći prag od bilijun dolara i bez ovog paketa. Ovo je najčišći izraz pohlepe koji je proizvelo moderno gospodarstvo: čovjek koji vrijedi više od većine nacija bezobrazno ukloni plaćene značajke iz automobila, samo zato da ga svaka mjesečna uplata približi broju koji nijedno ljudsko biće nikada nije doseglo. Istovremeno, pravna sitno tiskana slova priznaju da softver ne radi ono što njegov marketing tvrdi da radi.
Kalifornijski sud je presudio da se Tesla bavila obmanjujućim marketingom, koristeći nazive "Autopilot" i "Potpuno samostalna vožnja", što bi impliciralo autonomiju, koju vozila ne posjeduju. Tesli je naređeno neka ukine brend "Autopilot". Njihov odgovor nije bio riješiti problem, samo ga unovčiti: uklonili su oznaku, uključili njenu funkcionalnost u FSD, te počeli naplaćivati pretplatu za ono što je prije bilo uključeno u cijenu. Službena Teslina pravna definicija opisuje FSD kao sustav pomoći vozaču, ali zahtijeva potpuno pažljivog vozača, u svakom trenutku.
U međuvremenu, Musk tweeta videozapise svog Modela Y, koji (opet) navodno sami voze bez ikoga unutra. Tvrdi kako su pogoni "potpuno autonomni" bez vozača ili daljinskog operatera. Waymo je, od 2024. godine, nudio istinski autonomne vožnje cestom. Muskova tvrdnja kako je njegov model "prvi" - jednostavno je lažna. Ali, marketing se nastavlja, pretplate se gomilaju, a ciljna linija od bilijun dolara se približava.
FSD je trenutno pod saveznom istragom NHTSA. Tesla nije pravilno prijavila nesreće koje uključuju Autopilot i FSD. Studije pokazuju da Tesla vozila imaju najveću stopu smrtonosnih nesreća od svih automobilskih marki, pri čemu je stopa nesreća kod Modela Y nekoliko puta veća od nacionalnog prosjeka. Sustav se ne kvalificira kao autonomni sustav vožnje, prema saveznoj klasifikaciji, zbog čega se Tesla ne pojavljuje u statistikama nesreća autonomnih vozila unatoč brendiranju "samoupravljajućih". Ono što prodaju jest legalno klasificirani sustav pomoći vozaču, koji je i statistički puno opasniji od prosjeka, ali koji se prodaje kao da je gotovo spreman za rad kao nenadzirani robotaxi.
Kako bi sve ovo prodao, Musk koristi taktike hitnosti koje su starije od samog automobila: kupi sada prije nego što cijene narastu, prenesi svoj FSD prije roka, djeluj prije 14. veljače, djeluj prije kraja prvog tromjesečja. Ovi rokovi sumnjivo se poklapaju sa njegovim prekretnicama u obećanim naknadama, koje također uključuju kumulativne isporuke vozila. Cijeli aparat je dizajniran za pumpanje kvartalnih brojki, i svako izvješće o zaradi ga približava isplati koja premašuje BDP većine zemalja na Zemlji. Obećavao je da je autonomna vožnja samo "dvije godine daleko", svake godine, već desetljeće. Za 2020. godinu je obećao je milijun robotaksija. "Vrlo blizu 5. razine", refren je od Obamine administracije. Obećanja se recikliraju. Pretplate se akumuliraju. Bilijun se približava.
Ovo nije kapitalizam. Kapitalizam bi značio da Tesla konkurira drugim proizvođačima automobila, tako što ponudi bolji proizvod, i po boljoj cijeni. Ono što imamo je tvrtka koja je izgradila regulatorne jarke državnim subvencijama, osvojila tržište obećanjima koja nije ispunila, i sada izvlači ponavljajuće prihode od kupaca za nešto što su ti kupci već kupili. Sve je to zato kako bi financirala kompenzacijski paket neviđenih razmjera, za čovjeka neviđenog bogatstva, koji prodaje sigurnosno kritičan softver i koji je pod saveznom istragom zbog nesigurnosti. No, ako se usprotivite, onda će vam reći će vam se da ne razumijete u inovacije, da ste protivnik napretka, i da budućnost pripada onima koji vjeruju.
Ne zamjeram bogatstvo. Ne zamjeram uspjeh. Ono što zamjeram jest to što mi se govori kako je ovo nekakvo slobodno tržište, dok gledam milijardere kako kupuju zakone, uklanjaju značajke sa svojih proizvoda, sigurnosne sustave dodatno naplate, pritom izvlače pretplate od radničke i srednje klase da bi financirali kompenzacijske pakete, koji bi natjerali rimskog cara da pocrveni. Sve se ovo događa dok ti isti milijarderi drže predavanja javnosti o tome kako su se sami izvlačiti iz problema. Nosiljke su prodane prije mnogo godina. Nosiljke su sada usluga pretplate. Ljudi koji zatežu remen nosiljke posjeduju 3/4 bilijuna dolara i žele samo još više.
Stoga, ne. Nisam ja nikakvi socijalist. Ne želim više vlade. Ne želim još više nesposobnih mediokriteta, koji su vođeni osobnim osjećajima, sitnim zamjerkama, svjetonazorima sastavljenih u obliku YouTube ili TikTok videozapisa, a koje pogledaju u pauzi prikupljanja sredstava za kampanje. Ne želim da mi takvi nameću sve odvratnije i idiotskije zakone, jer to stalno rade. To je njihova funkcija. Oni ne rješavaju probleme; nego stvaraju samo još više okvira za usklađenost. Oni ne predstavljaju vas; oni predstavljaju onoga tko je platio za njihovu posljednju kampanju za reizbor. Oni prikazuju tu reprezentaciju jezikom zagovaranja javne službe, dok vi plaćate račun za njihove neuspjehe.
Jeste li primijetili da svaki doneseni zakon negativno utječe samo na vas? Ne u teoriji, jer u teoriji je svaki zakon za vašu zaštitu, sigurnostili korist. Ali, što se dogodi u praksi? U životnoj stvarnosti vašeg stvarnog postojanja? Svaki propis dodaje naknadu. Svaka reforma dodaje formu. Svaka zaštita štiti nekog drugog od vas. Ili, štiti vas od nečega čega nikada niste tražili da budete zaštićeni, dok vas ostavlja izloženima stvarima koje zapravo ugrožavaju vašu egzistenciju. Zakoni koji bi mogli ograničiti moćne su napisani sa rupama veličine hangara za zrakoplove. Zakoni koji vas ograničavaju su napisani preciznošću skalpela. Milijarder uvijek pronađe način da propise zaobiđe. Vi dobijete kaznu.
To su ljudi koje smo izabrali da nama vladaju. Nesposobni i korumpirani komadi govana, čije je razumijevanje ekonomije formirano prelistavanjem neke kolumne na njihovim telefonima, čije razumijevanje tehnologije dolazi iz PowerPoint prezentacije lobista, čija stručnost u vanjskoj politici proizlazi iz bilo koje točke koje su njihovi zaposlenici izvukli sa Twittera tog jutra. Ne bi mogli voditi štand sa limunadom bez pomoći konzultantske tvrtke, fokus grupe i financijske pomoći. Ipak, oni pretpostavljaju da reorganiziraju cijele sektore gospodarstva na temelju osjećaja, koje pogrešno smatraju načelima. Nikada nisu ništa izgradili, nikada ništa stvorili, nikada ništa nisu riskirali. Vladaju kao da je posljedica i odgovornost koncept koji se odnosi samo na njihove birače.
Gledajte kako djeluju. Gledajte kako donose sveobuhvatne zakone koje nisu pročitali, koje su izradili lobisti za industrije koje ne razumiju, ali koji utječu na živote koje nikada neće živjeti. Gledajte ih kako si čestitaju,jer "nešto rade", dok to nešto što rade donosi pogoršanje za sve, osim za interesne skupine koje su napisale zakon. Gledajte ih kako stoje za govornicama i govore o radničkoj klasi kao da je egzotična vrsta koju su vidjeli u dokumentarcu, izgovaraju floskule o kuhinjskim stolovima za kojima nikada nisu sjedili, o borbama sa kojima se nikada nisu suočili, o izborima koje nikada nisu morali napraviti između namirnica i stanarine.
Kada njihove politike propadnu, neizbježno, i zato su osmišljene, jer je neuspjeh za vas često uspjeh za njihove donatore - oni nikada ne preispituju svoju odluku. Ne prilagođavaju se. Udvostručuju napore. Krive prethodnu administraciju. Ili opoziju koja ih opstruira u "obavljanju posla". Okrive neupućenu javnost koja jednostavno ne razumije sofisticiranu briljantnost njihove vizije. Nikada nisu u krivu. Nikada nisu odgovorni. Oni su vječno junaci vlastitih priča, hrabro se bore protiv mračnih sila, jer uvijek se ispostavi da ste mračna slia upravo vi, kao i vaš automobil, vaša prehrana, termostat, mali posao, vaši izbori, vaše tvrdoglavo inzistiranje da živite svoj život bez njihovog dopuštenja.
Profesionalni političar je vrsta koja se razvila da preživi isključivo u ekosustavu vlade. Uklonite ih iz tog staništa, i oni bi nestali u roku od nekoliko tjedana, jer su se nesposobni snaći u svijetu gdje svoje riječi moraju opravdati djelima, a djela moraju dati rezultate. Usavršili su umijeće govorenja satima, a da ne izgovore nijednu riječ. Obećaju sve, ne ispune ništa, usto si prisvoje zasluga za uspjehe koje nemaju veze s njima, ili prebace krivnju na drugoga zbog neuspjeha koje su stvorili. Imaju akreditacije. Nisu obrazovani, ali su iskusni su. Nisu kompetentni, niti sposobni, ali su samouvjereni. Vladaju svima nama mirnom sigurnošću ljudi koji se nikada nisu suočili sa posljedicama svoje nesposobnosti.
Ne želim dati ovim ljudima još više moći. Ne želim im dati niti moć koju već posjeduju. Želim da me ostave na miru. Neka prestanu glumiti kako svaki problem zahtijeva njihovu intervenciju, svaka kriza zahtijeva njihovo upravljanje ili svaki aspekt ljudskog postojanja spada u njihovu nadležnost. Ali, nema ovakve opcije na glasačkom listiću. Jedini ponuđeni izbor je koja će frakcija provjerenih nesposobnjakovića loše upravljati sljedeće četiri godine, koja će skupina donatora napisati sljedeći set zakona, koji okus neuspjeha više preferiramo. I od nas se očekuje da budemo zahvalni na privilegiji tog i takvog izbora.
Kapitalizam koji su nam prodali putem svoje propagande, tj. gdje pobjeđuju naporan rad i dobri proizvodi, gdje konkurencija potiče inovacije, gdje je potrošač suveren, a tržište slobodno - takav kapitalizam odavna više ne postoji. Ono što ostaje je reket zaštite prerušen u napredak, prijevara umotana u jezik poremećaja, svijet gdje najbogatiji čovjek na svijetu vadi značajke iz automobila i mjesečno vam naplaćuje pretplatu da vam vrati već plaćeno, usput očekuje da mu zahvalite na ovoj privilegiji. Ako me to čini socijalistom, onda možda trebali ispitati što oni to točno brane svih ovih godina, čijim interesima to zapravo služi.
Odgovor na ovo Klausovo namješteno kockanje:
If you like to gamble I tell you, I'm your man, You win some, lose some, It's all the same to me
The pleasure is to play, Makes no difference what you say, I don't share your greed, The only card I needIs the Ace of Spades
Playing for the high one, Dancing with the devil, Going with the flow, It's all a game to me
Seven or eleven, Snake eyes watching you, Double up or quit, Double stake or splitThe Ace of Spades
You know I'm born to lose and gambling's for foolsBut that's the way I like it, baby, I don't want to live foreverAnd don't forget the joker
Pushing up the ante, I know you got to see me, Read 'em and weep, The dead man's hand again
I see it in your eyes, Take one look and die, The only thing you see, You know it's gonna beThe Ace of Spades
Pukotine se počinju pokazivati. Sustav koji se činio tako trajnim, neizbježnim i toliko prirodnim - otkriva svoju slabost i uvjetovanost, otkriva kako je uvijek bio (i još uvijek jest) ovisan o kontinuiranoj poslušnosti onih koje iskorištava. 90% ispitanika u nedavnoj anketi u SAD-u je reklo da očekuju pogoršanje životnih troškova u 2026. godine. Dakle, ne očekuju poboljšanje. 'Pew Research' je proveo anketu u 36 zemalja i otkrio kako 54% anketiranih ljudi smatra jaz u bogatstvu ogromnim problemom, dok 60% ispitanika vjeruje da su bogati preoteli politiku. Ljudi nisu samo nesretni - ljudi su sada bijesni. A bijes, pravilno usmjeren, povijesno je bio preduvjet za promjenu.
"Zlatnom" dobu (ili dobu "zlatne groznice", ako tako želite) nije došao kraj zato što su pljačkaški baruni promijenili svoje mišljenje. Završilo je zato što su se radnici organizirali, zato što su se reformatori uznemirili, zato što su proturječja sustava postala toliko akutna i politički su vođe bili prisiljeni birati između skromnih reformi i revolucionarnih previranja. "Progresivno doba" je nastalo zato što su obični ljudi odbili prihvatiti činjenicu da je njihova degradacija prirodno i neizbježno stanje. Radnici su izgradili sindikate, marširali ulicama, glasali, organizirano su mijenjali strukturne uvjete američkog života tako da je išlo u korist generacijama koje dolaze; uključujući i generacije koje ukinule iste ove zaštite i sada drže predavanja svojim unucima o "samostalnosti".
Ovo nije "doomerizam". "Doomerizam" zapravo znači prihvaćanje da se ništa ne može promijeniti, također da je trenutna putanja fiksna i najbolje čemu se možemo nadati jest individualna prilagodba kolektivnoj katastrofi. Istina je ipak dosta zahtjevnija od doomerizma: zahtijeva od nas da spustimo slušalicu i prepoznamo razmjere problema, trebamo shvatiti kako smo se našli tu gdje jesmo danas, traži identifikaciju strukture koje održavaju nametnute uvjete i traži da izgradimo koalicije koje su potrebne za njihovu promjenu. Ovdje se ne radi o trajanju jednog izbornog ciklusa ili jednog života. To je stalni projekt demokratskog društva, vječna borba, zato da bi se osiguralo da ekonomija i gospodarstvo radi za ljudski prosperitet, a ne obrnuto.
Generacija Z razvija nove vještine, kroz borbe kojima prethodne generacije nisu bile izložene. Oni, kroz gorko stečeno životno iskustvo uče kako sustavi funkcioniraju, ali i kako zakazuju. Oni grade solidarnost preko geografskih i demografskih linija, putem digitalnih mreža, ono što pljačkaški baruni iz doba "zlatne groznice" nisu mogli zamisliti. Odbijaju lažni izbor, između rezigniranog prihvaćanja i nemoćnog bijesa. Vremenom, dok preuzimaju vodeće pozicije (što je neizbježno, jer je vrijeme na njihovoj strani), oni će sobom donijeti znanje koje je kupljeno uz veliku osobnu cijenu, znanje o tome što se događa kada se uspostavlja konsolidacija bez kontrole, kada radna snaga izgubi sav mogući utjecaj, kada stanovanje postane izvor špekulacija, kada zdravstvena skrb postane iznuda, kada vas u vlastitoj zemlji nazivaju rasističkim nacistom samo zato što govorite kontra narativa.
Bliska budućnost neće biti lijepa i ugodna. Moglo bi se reći, sumorna. Pretvarati se kako će biti drugačije je nepošteno, i sam sustav ovisi o nepoštenju: ovisi o ljudima koji vjeruju da su stvari u redu, da su svi problemi privremene anomalije (a ne strukturni problemi), da je individualni napor dovoljan za prevladavanje kolektivne ekstrakcije. Ali, sumorna bliska budućnost ipak ne određuje desetljeća koja dolaze. Povijest nije pokretna traka koja neizbježno ide prema unaprijed određenim odredištima. Više je to sporno područje gdje ishod ovisi o tome što ljudi rade, kako se organiziraju, kakve zahtjeve postavljaju i koliko učinkovito ih izvrše.
Kukaca na vjetrobranskom staklu se uvijek nakupi puno. Ribanje će zahtijevati vrijeme, trud i upornost, uz neprestano suočavanje sa neuspjesima. Ali, alternativa koju mnogi nude - prihvaćanje trajne podređenosti, prepuštanje budućnosti onima koji profitiraju od ljudske bijede, učenje svoje djece neka očekuju manje nego što ste vi očekivali, i svojih unuka neka očekuju još i manje od svojih roditelja - uopće nije alternativa. To je predaja prerušena u realizam. To je defetizam koji se prodaje kao zrelost.
Razbojnički baruni iz "zlatnog" doba su vjerovali da su zauvijek pobijedili. Kontrolirali su vladu, sudove, tisak, gospodarstvo....
Nisu mogli zamisliti da bi njihova vlast mogla biti privremena, jer bi se radnici koje su iskorištavali mogli organizirati, ili sustav koji su zarobili mogao reformirati. Bili su u krivu. Tehno-feudalisti našeg doba čine istu grešku, samo što je njihova oholost pojačana algoritmima i mogućnostima nadzora, koje bi bivšim generacijama bile znanstvena fantastika. Oni će također otkriti da koncentrirana moć stvara vlastitu opoziciju, kako širenje ima svoje granice i da ljudska bića nisu beskrajno strpljiva i pristaju na uvjete koji ih svode samo na stavku tuđeg računa dobiti i gubitka.
Pitanje nije hoće li doći do promjene. Pitanje je: kakav će oblik ta promjena poprimiti, koliko će joj patnje prethoditi i hoćemo li biti dovoljno mudri izgraditi nešto bolje? Ili ćemo jednostavno zamijeniti jedan skup gospodara drugim, kao što se puno puta dosad dogodilo. Ishod nije unaprijed određen. Ovisi o izborima koje donose ljudi koji razumiju što je u pitanju; ljudi koji odbijaju prihvatiti da je sadašnji aranžman trajan, neizbježan i nepromjenjiv.
Ili tonemo zajedno sa brodom, ili svi zajedno uspijevamo. Nema treće opcije. Nema opcije gdje nekakvi pametni i sretni napreduju, dok ostatak svijeta gori. Međusobna povezanost modernog života čini tu fantaziju nemogućom. Isti ovi sustavi, koji omogućuju milijarderima akumuliranje bogatstva, zahtijevaju i funkcionalna društva obrazovanih radnika i stabilnih institucija. Ako se dovoljno pogura eksploatacija, onda će se cijela građevina srušiti. Milijarderi koji grade bunkere to svakako razumiju, čak i kada se u svojim javnim izjavama pretvaraju da je drugačije. Pripremaju se za kolaps koji su pomogli izazvati, pritom se nadaju kako će posljedice vlastite grabežljivosti prebroditi u udobnoj izolaciji.
Ali, bunkeri nisu rješenje. Oni su priznanje neuspjeha, priznanje kako sustav koji su izgradili nije održiv sam po sebi, eksploatacija koju prakticiraju isto nikada nije bila održiva i budućnost koju stvaraju - oni sami smatraju nepodnošljivom. Mentalitet bunkera je završna filozofska igra, gdje se ljudska bića tretira kao resurse koje treba iskorištavati. Zaboravite sve što oni govore, jer njihova filozofija (unatoč prividnom trijumfu) - u sebi nosi sjeme vlastitog uništenja.
Izbor pred nama nije između optimizma i pesimizma, stajanja i propadanja ili individualne težnje i kolektivnog očaja. Izbor jest između dovoljno dobrog razumijevanja sustava kako bi ga se promijenilo, ili prihvaćanja uvjeta koji će se samo pogoršavati ako prihvatimo status quo. Generacija Z nije odabrala naslijediti današnje slomljeno gospodarstvo, ovakve zarobljene vlade, ovoliku koncentriranu moć u rukama malo pojedinaca, ili erodirajući društveni ugovor. Nije odabrala, ali hoće odrediti što će se sljedeće dogoditi; hoće li se obrasci iz "zlatnog" doba nastaviti produbljivati sve dok se katastrofalno ne slome u prah, ili će težak rad na reformama započeti ozbiljno, vođeni jasnom analizom, a ne udobnim osobnim iluzijama.
Zadržimo nadu. Ali, također shvatimo koliko puno ima posla. Shvatimo da ovaj posao ne možemo obaviti sami, individualnom optimizacijom, niti nadmudrivanjem sustava koji je osmišljen tako da izvuče sve što imate. Posao zahtijeva solidarnost među podjelama (koje moćnici koriste zato da nas drži razdvojenima). Zahtijeva organizaciju koja može parirati koordinaciji kapitala. Zahtijeva politički angažman gdje su vođe odgovorne za izbor koje donose i interese kojima služe. I potrebno je strpljenje da se ustraje kroz neuspjehe, mudrost koja se uči iz neuspjeha, hrabrost da se nastavi onda kada se prepreke čine nepremostivima.
Pljačkaški baruni doba "zlatne groznice" su bili sigurni da su zauvijek pobijedili. Prevarili su se.
Arhitekti našeg trenutnog stanja misle kako su optimizirali ljudsko iskorištavanje do savršenstva. I oni griješe.
Budućnost još nije napisana i pero je još uvijek u našim rukama. Jedino je pitanje hoćemo li ga iskoristiti.
Možda je prvi korak stisak ruke mladom čovjeku koji hoda kraj nas u ovom slomljenom svijetu. Ne okrećimo im leđa.
Hvala na čitanju.
Add comment
Comments