Ludo bogati. Doslovno!

Bryan Johnson ima pedeset godina, iako tvrdi da mu je biološka dob negdje u tridesetima. Ten mu je poput nečega što se hrani noću. Budi se u pet ujutro. Unosi desetke dodataka prehrani. Prati otkucaje srca budnošću paranoika koji pazi na ubojice. Transfuzirao je krv vlastitog tinejdžerskog sina u svoje vene, postupak toliko groteskno vampirski da bi i Bram Stoker pocrvenio da ga je izmislio. Troši dva milijuna dolara godišnje na ovaj režim, a za što? Da živi vječno, kaže. Da pobijedi samu smrt.

A tragedija, ili možda komedija (ovisi o vašoj toleranciji za apsurd) je u tome što sada izgleda gore nego kad je počeo. Postao je, silom kapitala i opsesije, stvorenje koje najviše nalikuje onima kojima toliko očajnički NE želi pridružiti.

Bryan Johnson nije aberacija. On je simptom. On je ono što se događa kada ljudsko biće akumulira više bogatstva nego što mozak može obraditi, kada se drevni sklopovi preživljavanja i statusa toliko preopterete i postaju neispravni, na spektakularne i vidljive načine. Drugim riječima: on je upravo ono što bismo trebali očekivati ​​od civilizacije koja je akumulaciju kapitala učinila svojom najvećom vrlinom i svojim organizacijskim principom. Ako želite razumjeti kako smo došli ovdje - kako smo stigli do trenutka u povijesti gdje odrasli muškarci piju krv svoje djece i kopaju bunkere na Havajima i šapuću o Sotoni u tajnim društvima - moramo se vratiti. Davno u prošlost.

Bronca je započela svoju karijeru u ljudskim poslovima kao oružje. To je važno. Nije izumljena za izradu nakita, ukrašavanje hramova ili kao sredstvo razmjene. Izumljena je za ubijanje ljudi. Prvi brončani predmeti bili su mačevi, vrhovi kopalja i strijela, alati za projekciju nasilja i učvršćivanje moći. Čovjek koji je nosio brončani mač je mogao uzeti što god je želio od čovjeka koji ima samo kamenu toljagu. Tako je bronca postala sinonim za dominaciju. Ali, evo u čemu je stvar sa puno moći: uvijek dosadi.

Nakon što ste osvojili svoje neprijatelje, osigurali svoj teritorij, uspostavili se kao neprikosnoveni vladar svog malog kutka svijeta - što radite sa svom tom broncom? Počinjete izrađivati ​​lijepe stvari. Izrađujete nakit. Izrađujete raskošne posude za vino. Izrađujete ukrasne predmete koji ne služe ničemu, osim da svima objavite kako si možete priuštiti trošenje bronce na neozbiljnost. Budući moćni ljudi imaju lijepe stvari, onda i svi ostali također žele lijepe stvari, pa se bronca transformira iz oružja u statusni simbol, a iz statusnog simbola u valutu.

Ova transformacija je trajala stoljećima. Dogodila se toliko sporo da nitko tko je proživio nije mogao primijetiti promjenu. Ali, taj  obrazac koji se uspostavio - prijelaz od nasilja do ukrašavanja i razmjene - ponavljao se opet i iznova kroz ljudsku povijest, sa stokom, žitom, školjkama i zlatom, te na kraju sa malim komadićima papira na kojima su lica mrtvih predsjednika. Pouka, ako postoji ikakva: sav novac, u osnovi, kristalizirana je moć. Nasilje koje je učinjeno prenosivim i zamjenjivim. Sposobnost prisile, apstrahirana i pohranjena u obliku koji se sada može nositi u džepu.

David Graeber, antropolog, razumio je to bolje od većine. U svojoj knjizi o dugu, tvrdio je da novac kao koncept nije nastao iz trampe, kako vas ekonomisti žele uvjeriti, već iz situacija gdje je dug bio toliko dubok da se nikada nije mogao istinski otplatiti. Razmotrite tri iskonska duga. Prvi: krv. Ako ubijem vašeg brata, vi ćete htjeti ubiti mene, a ako vi ubijete mene, moja obitelj će htjeti ubiti vas, a ciklus osvete će se nastaviti sve dok se jedna od naših loza ne ugasi. Ali, što ako umjesto toga priznam da sam stvorio dug koji se nikada ne može podmiriti i ponudim vam nešto vrijedno - zlato, možda, ili stoku, ili broncu - kao znak tog priznanja? Nasilje prestaje, ali dug ostaje, i pretvoren je u bogatstvo.

Drugi iskonski dug: brak. Kada žena napusti svoju obitelj da bi se pridružila vašoj, izgubljeno je nešto nezamjenjivo. Kći, sestra, izvor rada, ljubavi i kontinuiteta. Tako dajete darove kao kompenzaciju, ne zato što su darovi ekvivalentni - ništa ne može biti ekvivalentno - već zato što je gesta važna. Transakcija je važna. Priznanje obveze je važno.

Treći iskonski dug, a to je onaj koji objašnjava grobnice, jest dug koji dugujemo mrtvima.

Kada umre veliki vođa, voljeni svećenik, ili netko tko je zajednici doprinio više nego što se ikada može izmjeriti ili vratiti, što tada  radite? Ne možete im dati ništa što mogu koristiti. Mrtvi su. Prešli su izvan materijalnog carstva u ono što dolazi sljedeće, i svi znaju - ili su barem svi znali, veći dio ljudske povijesti - ne možete ponijeti svoje stvari sa sobom u zagrobni život. Pa ipak, ožalošćeni gomilaju zlato u grobove. Pokapaju svoje heroje sa nakitom, oružjem, hranom i vinom. Grade raskošne grobnice, mastabe u Egiptu, mauzoleje u Kini, piramide koje grebu nebo - sve u čast ljudi koji nikada neće vidjeti ništa od toga. Zašto? Zato što je gesta važna. Jer spomenik stoji kao svjedočanstvo duga koji se nikada ne može otplatiti. Jer zajednica tako govori, bilo  broncom, zlatom i dragim kamenjem, kako je ova osoba vrijedila više nego što smo joj mogli dati, i pamtiti ćemo je zauvijek.

To je ono što je novac nekada bio. Simbol neotplativog. Znak priznanja.

Način da se nevidljive veze, koje su držale zajednice, učine vidljivima.

Onda se nešto promijenilo.

Minojci su učili od Egipćana, kao što to čine civilizacije, i gradili su vlastite raskošne grobnice, svaka generacija raskošnija od prethodne. Arheološki zapisi su jasni po tom pitanju: kako je minojska civilizacija postajala bogatija, njihove su grobnice postajale veće i složenije, pune sve više blaga, zlata, bronce. To se obično predstavlja kao dokaz sve veće sofisticiranosti, kulturnih postignuća, napretka. Ali, razmotrite drugo tumačenje. Razmotrite mogućnost da ono što vidimo u tim sve raskošnijim grobnim komorama nije napredak - nego je patologija. Razmotrite mogućnost kako su Minojci, kao i mnoge civilizacije prije i poslije njih, počeli gubiti pojam o tome čemu služi novac.

Evo tajne koju bogati ne žele da znate: kapital mijenja mozak. Ovo nije metafora. Ovo nije poezija. Ovo je neuroznanost. Postojala je studija objavljena u 'The Atlanticu', gdje su istraživači proveli skeniranje mozga moćnih i bogatih pojedinaca, te ih usporedili sa skenovima mozga običnih ljudi. Ono što su pronašli bilo je uznemirujuće. Bogati su pokazivali obrasce neuronske aktivnosti koji su, na značajne načine, bili slični obrascima uočenim kod psihopata. Regije mozga koje su odgovorne za empatiju, za razumijevanje osjećaja drugih, za prepoznavanje toga da su druga ljudska bića zapravo ljudska bića (a ne instrument) - ove su regije bile smanjene, oslabljene, potisnute. Ispada da velika moć uzrokuje oštećenje mozga. Bogatstvo uzrokuje oštećenje mozga. Previše, predugo, i temeljno mijenja kemiju uma.

To objašnjava poprilično toga, zar ne? To objašnjava zašto parazitska elita može gledati patnju koju uzrokuju njihove odluke - radnike dovedene do iscrpljenosti, zajednice poremećene, demokracije potkopane - i ne osjećati baš ništa. To objašnjava zašto Mark Zuckerberg može izgraditi platformu koja širi dezinformacije, mržnju i usamljenost diljem svijeta, i zatim se povući u svoj kompleks na Havajima, gdje gradi bunker da bi preživio apokalipsu koju pomaže izazvati njegova vlastita kreacija.

Ti ljudi nisu zli na način na koji je negativac u filmu zao, sa svjesnom zlobom i jasnim razumijevanjem štete koju uzrokuju. Oni su nešto gore. Slomljeni su. Slomilo ih je bogatstvo, mozgovi su im preoblikovani iskustvom previše dugotrajnog posjedovanja, sve dok nisu izgubili sposobnost da druge ljude vide kao stvarne. Žive u svijetu apstrakcija i instrumenata, resursa koje treba izvući i prepreka koje treba prevladati, i ne mogu vidjeti - i to doslovno, neurološki ne mogu vidjeti - kako ostatak nas nisu samo likovi iz njihove privatne videoigre. 

Tragedija je u tome što oni, na nekoj razini, ipak znaju da nešto nije u redu. Osjećaju nedostatak tamo gdje je nekada bila njihova ljudskost, čak i ako ga više ne mogu imenovati. I zato pokušavaju to ispuniti, kompenzirati, pronaći neku zamjenu za vezu koju su izgubili. Pridružuju se tajnim društvima, jer se nadaju da će drevni rituali i skriveno znanje vratiti ono što je kapital ukrao. Ulažu novac u istraživanja dugovječnosti, krioniku, transfuzije krvi mladih, toliko očajnički žele produžiti svoje živote unedogled, jer je njima alternativa, tj. smrt i raspad svega što su akumulirali - nezamisliva.

Oni štuju Sotonu, ili barem koketiraju sa ovom idejom, jer ako su ih konvencionalni bogovi napustili, pa će im možda protivnik biti susretljiviji. Grade bunkere ispod svojih vila i pripremaju se za kraj, koji (na puno načina) aktivno ubrzavaju.

Zuckerbergov havajski bunker navodno je koštao 260 milijuna dolara. 260 milijuna dolara. Za rupu u zemlji. Za sklonište od katastrofe koju on, više od gotovo bilo koga na Zemlji, ima moć spriječiti. Kognitivna disonanca je zapanjujuća, ali čini se kao disonanca samo ako pretpostavimo da ti ljudi jasno razmišljaju. No, ne razmišljaju. Zbunjeni su tolikim bogatstvom, mozgovi su im zasićeni neurokemikalijama moći, nesposobni za trezvenu procjenu rizika koju bi seljak iz srednjovjekovne Francuske izveo  bez da se preznoji. 

Seljak bi rekao: "Ako svijet propadne, bunker me neće spasiti. Trebam raditi na tome da spriječim kraj svijeta." Milijarder kaže: "Svijet bi mogao propasti. Trebam izgraditi bunker." Onda nastavlja činiti stvari koje kraj čine još vjerojatnijim, jer bi zaustavljanje posla koštalo novca, a novac je jedino što njegov oštećeni mozak još uvijek razumije.

Provedimo misaoni eksperiment. Zamislite da se Sotona, pravi Sotona, a ne ljudi na internetu sa kojima se ne slažete - onaj pravi koji ima rogove, rep i sa kojim ugovor potpisuješ svojom krvlju - pojavi u vašoj dnevnoj sobi i iznese svoju ponudu. "Dajem ti milijardu dolara", kaže, "ali zato ćeš živjeti vječno i zauvijek ćeš biti moj rob." Većina ljudi, velika većina ljudi, odbila bi ovu ponudu, jer čemu ta milijarda dolara ako provedete vječnost porobljeni od zla? Novac nije vrijedan cijene.

Ali, sada zamislite ovu varijantu. Zamislite da već imate deset milijardi dolara. Imate najbolji život koji se može zamisliti; imate privatne zrakoplove, jahte, vile, kuhare, sluge, svako materijalno zadovoljstvo koje ljudska domišljatost može pružiti. Pojavljuje se Sotona i kaže: "Umrijeti ćeš. Kada umreš, sve ovo završava. Nećeš imati ništa. Ali, ja mogu učiniti da živiš vječno. Sve što trebaš učiniti jest postati mi sluga." Račun se mijenja, zar ne? Osoba koja nema što izgubiti nasmijala bi se Sotoni u lice. Osoba koja ima sve za izgubiti možda bi zastala. Možda bi razmislila. Vjerojatno bi na kraju potpisala.

To je ono što veliki kapital radi. Podiže uloge dok ne postanu nepodnošljive. Opterećuje vas sa toliko toga, te sama pomisao na gubitak izluđuje. Stvara zabludu cijene duše, jer ste toliko uložili u ovaj život, ovaj identitet, ovu akumulaciju bogatstva, tako da izgled novog početka (u smrti, ili na bilo koji drugi način) postaje doslovno nezamisliv. Tako se bogati i dalje drže. Grabe i dalje. Posežu za besmrtnošću objema rukama i kada za tim posegnu - postaju čudovišta.

Razmotrimo svojstva valute, karakteristike koje pretvaraju običnu robu u kapital. Mora biti univerzalna, jer što je više ljudi želi, time postaje vrijednija. Mora pohranjivati ​​vrijednost, dakle ne smije istrunuti, pokvariti se ili deprecirati. Mora biti trajna, ili makar dovoljno izdržljiva da potraje cijeli vaš život i dulje. Mora biti mobilna, prenosiva, tako da se lako prenosi sa mjesta na mjesto. Mora biti dostupna, ali ne previše dostupna. Treba ipa biti i dovoljno rijetka da bude dragocjena, dovoljno uobičajena da normalno cirkulira. Mora biti prepoznatljiva, jer se stranci moraju dogovoriti o vrijednosti bez dugotrajnih pregovora.

Kroz ljudsku povijest, mnoge su stvari služile kao valuta. Školjke, u nekim društvima. Stoka, u drugima. Žito, koje se moglo skladištiti, mjeriti i dijeliti. Žene, kojima su obitelji trgovale kao nevjestama, ali i kao taoci ili simboli sklopljenih saveza (inače je to  oblik valute toliko ponižavajući, ali istovremeno i toliko uobičajen, a mi smo to očito zaboravili, jer smo navodno zgroženi kulturama koje to i danas rade). Robovi, ljudska bića svedena na vlasništvo, čija su tijela i rad služili kao sredstvo razmjene. Droge, dragocjenost koja dodatno izaziva ovisnost, iako je njihova sklonost uništavanju društava ograničila prihvaćanje kao zakonskog sredstva plaćanja. Nafta, krv industrijskog doba, još uvijek se trguje u ogromnim količinama na globalnim burzama. Bronca, zlato, američki dolar (koji pliva smo na kolektivnom uvjerenju i prijetnji od američke vojne moći).

Svaka od ovih valuta ima svoje prednosti i nedostatke. Stoka je univerzalna, jer svima treba hrana, ali nije osobito mobilna i može pritom uginuti. Žito pohranjuje vrijednost, ali može istrunuti, ako se dobro ne zaštiti. Droge su rijetke i poželjne, ali uzrokuju previše problema da bi poslužile kao osnova za stabilno gospodarstvo (sjetimo se Kine i opijuma, ili danas fentanila i SAD-a). Samo bronca, zlato i fiat valuta ispunjavaju uvjete. Univerzalni su. Pohranjuju vrijednost. Trajni su. Mobilni su. Dovoljno su rijetki da budu dragocjeni, ali i dovoljno uobičajeni da cirkuliraju. Tako su postali temelji carstava, mazivo globalne trgovine, instrumenti kojima je svijet preoblikovan po uzoru na kapital.

Nakon što imate univerzalno prihvaćenu valutu - imate osnovu za globalizaciju. Također, globalizacija se događa prirodno, gotovo neizbježno, kao posljedica trgovine. Bronca koja se iskopavala u jednoj regiji se kovala u oružje i nakit u drugoj, a prodavala u trećoj. Zlato, koje se iskopavalo iz zemlje u Africi i Americi, teklo je u Europu i Aziju, financirajući ratove i katedrale, ali i daljnju kolonizaciju kontinenata. Dolar, potpomognut ničim osim vjerom i nosačima zrakoplova, cirkulira posvuda, olakšava tako transakcije koje bi bile nezamislive našim precima. Kapital je osvojio svijet.

Ali, razmislite što kapital čini društvima koja osvaja. Razmotrite njegovu prirodu. Kapital iskorištava. Kapital otuđuje. Kapital konsolidira. To nisu nuspojave. To nisu neuspjesi u implementaciji. To su temeljne funkcije sustava, svrhe zbog kojih postoji.

Zamislite selo, prije pojave novca. Vođa sela je imao jedan zadatak: osvojiti poštovanje svog naroda. On radi za njih. Sluša njihove brige. Posreduje u njihovim sporovima. Organizira njihov rad i raspoređuje njihove resurse sa ciljem pravednosti i sklada, jer njegov autoritet ovisi o njihovoj dobroj volji. Ako se okrenu protiv njega, on više nema ništa. Vezan je za njih vezama obveze i naklonosti, spoznajom da je njegova sudbina neodvojiva od njihove.

Sada uvedite kapital. Odjednom vođa ima novi način mjerenja svog uspjeha, način koji ne ovisi o dobroj volji njegovog naroda. Može akumulirati. Može gomilati. Na svoje podanike može gledati, ne više kao ljudska bića kojima duguje odanost, već kao robu koju treba iskoristit, kao izvor rada i danka, kao sredstvo za postizanje cilja. Kada ih jednom tako vidi, tj. kada ljudi postanu instrumenti, a ne ciljevi - veze odanosti i obveze počinju se raspadati. Otuđen je od svoje čovječnosti. Otuđen je od svog naroda. Otuđen je od svega osim od same akumulacije. Akumulacija postaje svoja vlastita svrha, opravdanje i nagrada.

I naravno, što vremenom postaje neizbježno - jaki akumuliraju više od slabih. Bogati postaju još bogatiji. Siromašni postaju siromašniji. Jaz se širi sve dok ne nastane ponor, jer ljudi na vrhu žive u drugačijem svijetu od ljudi na dnu, i sama mogućnost solidarnosti ili razumijevanja među njima nestaje. Ovo je kronijski kapitalizam i funkcionira točno onako kako je zamišljeno. Masovna nejednakost. Korupcija, jer kada je kapital mjera vrijednosti, tada je sve i svatko na prodaju. Nemoral, jer težnja za profitom ne poznaje nikakva ograničenja osim onih koje provodi zakon, a zakoni se mogu kupiti. Otuđenje. Ljutnja. Ravnodušnost. Ovo je svijet u kojem danas živimo.

Mi smo - svi mi - sastavljeni od dvije prirode. Postoji altruistično 'ja', dio koji brine o odnosima, empatiji, kreativnosti i povezanosti, stvara veze koje život čine vrijednim življenja. I postoji utilitarno 'ja', dio koji se usredotočuje na materijalne ciljeve, logiku, naporan rad, natjecanje i akumulaciju resursa. U školama prevladava utilitarno 'ja'. Kako dobivam dobre ocjene? Kako nadmašim svoje kolege iz razreda? Kako se pozicioniram za uspjeh na tržištu? Kod kuće se, u idealnom slučaju, pojavljuje altruistično 'ja'. Brinemo se za svoje obitelji. Održavamo odnose. Sjećamo se da je život nešto više od pobjeđivanja i imanja.

Ono što istraživanje pokazuje (ponavljase uvijek iznova, u studiji za studijom) jest: ljudi koji su altruistični, koji rade za druge, koji daju prednost odnosima nad akumulacijom - kreativniji su od ljudi koji su prvenstveno usredotočeni na novac. Kreativni um procvjeta u povezanosti, empatiji, bogatom tlu ljudskih odnosa. Ali, ljudi koji su opsjednuti novcem, koji su se u potpunosti predali utilitarnom ja, skloni su raditi više. Oni se trude. Žure. Optimiziraju. Žrtvuju sve na oltaru produktivnosti. Zato je  globalizacija toliko brzo napredovala, zato je transformacija svijeta bila toliko brza i potpuna. Svi žure zaraditi što više novca, jer u sustavu koji je organiziran oko kapitala - novac je jedina mjera koja je važna.

Ali, ipak to ne može trajati vječno. Na kraju, nekoliko ljudi posjeduje sav novac. Igra je dobivena. Svi ostali su izgubili. Sada, što se dogodi kada shvatite da, bez obzira koliko se trudili, nikada se nećete pridružiti pobjednicima? Ležite nepomično. Tiho odustajete. Povlačite entuzijazam i energiju iz sustava koji nikada nije bio osmišljen zato da vam koristi i uvijek bio je bio osmišljen zato da iz vas izvlači sve, dok ne ostane ništa za izvući. I tu smo sada, u 21. stoljeću, nakon trijumfa globalizacije. Milijarderi su pobijedili. Imaju sav novac. Mi ostali počinjemo shvaćati kako je igra bila namještena od samog početka.

Dakle, sada milijarderi sjede u svojim bunkerima, okruženi su zlatom, gledaju u monitore tražeći znakove apokalipse koju pomažu stvoriti. Piju krv mladih. Pridružuju se tajnim društvima. Štuju sve što im bogovi ili demoni mogu ponuditi kao bijeg od smrtnosti, koja nas sve proganja. Imaju sve i užasno se boje da će sve izgubiti. Pritom ih njihov strah tjera činiti odvratne i lude stvari - stvari koje racionalna i zdrava osoba, osoba sa funkcionalnim mozgom nikada ne bi učinila.

Sjetite se egipatskih mastaba. Sjetite se minojskih grobnica. Sjetite se terakotnih ratnika prvog kineskog cara, vojske glinenih vojnika koje su pokopane sa svojim vladarom da bi im mogao zapovijedati i u zagrobnom životu. Zašto su to učinili? Zašto su pokapali svoje mrtve sa toliko zapanjujućim bogatstvom, blagom koje je moglo nahraniti gradove, koje je moglo izgraditi infrastrukturu, koje je moglo ublažiti patnju živih?

Tradicionalno objašnjenje je religiozno: oni su vjerovali da mrtvi mogu ponijeti svoje stvari sa sobom u sljedeći svijet. Ali, istovremeno ipak znamo da to nije sasvim istina. Iz antropoloških zapisa znamo da je većina ljudskih društava savršeno dobro razumjela da su mrtvi mrtvi, da materijalno carstvo završava u grobu, da zlato u tamo nema nikakvu praktičnu svrhu.

Pa, zašto su onda to činili? Možda je odgovor jednostavniji nego što smo mislili. Možda je odgovor da su bili ludi. Možda je odgovor da akumulacija bogatstva, iznad određenog praga, oštećuje mozak. Možda je odgovor da su svećenici, kraljevi i carevi, najmoćniji ljudi u svojim društvima, patili od iste patologije danas koja muči Finkove, Zuckerbergove, Bryana Johnsone, kao i sve  ostale naše moderne oligarhe. Možda si doslovno nisu mogli pomoći. Možda im je zlato istrunulo umove, sve dok više nisu mogli razlikovati racionalno djelovanje od ludila, života i smrti, dok nisu više vidjeli granice između sebe i svoje imovine.

Prvi kineski car pokopan je zajedno sa vojskom. Vojskom od tisuća vojnika, izrađenih sa izuzetnom pažnjom, opremljenih oružjem, konjima i kočijama, raspoređenih u borbenu formaciju, kao da su spremni za marš na podzemlje. Trud uložen u ovaj projekt (godine, životi, resursi) je gotovo neshvatljiv. I za što? Samo kako bi se mrtvac mogao igrati rata u zemlji mrtvih. Kako bi se pretvarali da car koji više nije mogao zapovijedati nikome - još uvijek zapovijeda svima? To je apsurd. Glupost. To je, ako se dovoljno udaljite, fanatično i mračno. Ali, to je upravo ono što bi očekivali od čovjeka čiji je mozak slomila moć.

Bogati su oduvijek živjeli kraj nas, i oduvijek su bili pomalo ludi. Ono što je novo u našem vremenu je razmjer. Nikada prije nije toliko malo ljudi kontroliralo toliko bogatstva. Nikada prije jaz između vrha i dna nije bio toliko velik. Nikada prije oligarsi nisu imali pristup moćnim tehnologijama, sofisticiranim medicinskim intervencijama, ili toliko opsežnim sustavima nadzora i kontrole. Danas, oni mogu pratiti vlastita tijela neviđenom preciznošću, mogu pratiti svaki svoj otkucaj srca, svaki hormon, svaku fluktuaciju u kemiji krvi. Mogu izgraditi bunkere, koji bi natjerali generale iz Hladnog rata plakati od zavisti. Mogu, ako je vjerovati glasinama, kupiti krv mladih, uz odanost moćnih, kao i šutnju svakoga tko bi im se mogao suprotstaviti.

Ipak, oni su uplašeniji nego ikad. Očajniji. Spremniji činiti još i luđe stvari u potrazi za besmrtnošću. Toliko su naporno radili, toliko akumulirali, izgradili tako složene živote, identitete i carstva. A sada će umrijeti. Kao i svi ostali. Poput faraona, careva i kraljeva iz prošlosti. Poput najsiromašnijeg seljaka koji je ikada zarađivao za život od zemlje. Smrt dolazi po sve njih, a oni je ne mogu prihvatiti. Odbijaju je prihvatiti. I u svom odbijanju postaju čudovišta.

To je lekcija iz grobnica. To je lekcija bronce. To je lekcija kapitala, u svim oblicima i kroz cijelu povijest. Bogatstvo je moć; moć kvari; previše moći kvari apsolutno. Ne samo moralno i duhovno, već i neurološki. Mozak se mijenja. Nestaje empatije. Sposobnost da se druge vidi kao potpuno ljudska bića degradira. Započinje očajnička, luda, uzaludna potraga za besmrtnošću.

Živimo u dobu milijardera i nad nama vlada njihovo ludilo. Oni kontroliraju naša gospodarstva, naše vlade, naše informacijske sustave. Oni odlučuju što vidimo, čujemo i u što trebamo vjerovati. Oblikuju budućnost ljudske civilizacije, dok su im mozgovi  oštećeni. Ne mogu nam pomoći. Ne mogu pomoći ni sebi. Previše su izgubljeni u labirintu vlastite akumulacije, previše zauzeti izgradnjom bunkera, pijenjem krvi, ili obožavanjem bilo kakvih mračnih sila koje bi im mogle dati još nekoliko godina života.

Ostatak nas mora pronaći drugi put. Moramo se sjetiti što je novac bio prije nego što je postao patologija. Moramo izgraditi veze empatije i obveze. Moramo prepoznati da utilitarno 'ja', iako korisno u ograničenim dozama, nije cijela ljudska priroda, te je danas civilizacija organizirana oko akumulacije pojedinaca koji su izgubili svoju dušu. Moramo odbiti leći u miru, moramo odbiti biti mljeveni, moramo pronaći neki treći put koji poštuje našu potrebu za preživljavanjem i povezivanjem, našu potrebu za radom i ljubavlju, našu potrebu za posjedovanjem i našu potrebu za davanjem.

Ili, možemo i dalje gledati milijardere gdje kopaju bunkere i piju krv, te čekati kraj koji dolazi za sve nas. Kraj koji je uvijek dolazio. Kraj, koji nikakva količina zlata, nikakva vojska glinenih vojnika, nikakva raskošna grobnica - nikada nije uspjela zaustaviti.  Umrijeti će, baš kao što ćemo svi umrijeti. Jedino pitanje, koje je važno, je kako ćemo odlučiti živjeti prije nego što taj dan dođe.

Minojci su sada prah. Njihove grobnice su muzeji. Njihova bronca je korodirala, njihovo zlato je zaključano iza stakla, i nitko se ne sjeća njihovih imena. Faraoni su mumije, njihove mastabe su očišćene od pljačkaša grobova, njihovi vječni životi prekinuti su vremenom, entropijom i ravnodušnošću svemira. Prvi kineski car leži truo u svojoj grobnici, okružen svojom glinenom vojskom, i nije se pomaknuo dvije tisuće godina. Imali su sve, nekada. Imali su više nego što im je treblo. To ih je izludilo, ubilo, nestali su.

I Mark Zuckerberg će jednog dana nestati. Njegov će se bunker srušiti, poplaviti ili biti zatrpan. Njegove će se milijarde raspršiti zbog tužbi, poreza i nasljednika koji će rasipati ono što nisu zaradili. Nitko se neće sjećati njegova imena, osim možda kao fusnote u povijesti, o tome kako se čovječanstvo gotovo uništilo u potrazi za nečim što nikada nije vrijedilo imati. Bryan Johnson, taj blijedi vampir, dobrovoljni pokusni kunić za svaki tretman dugovječnosti koji se novcem može kupiti - i on će umrijeti. Možda ne danas. Možda ni sutra. Ali, jednog dana, vjerojatno prije nego što misli, jer tijelo nije stvoreno za vječni život. Nikakva količina transfuzija krvi, dodataka prehrani ili nadziranog sna neće promijeniti ovu temeljnu činjenicu.

Jedino je pitanje hoćemo li išta naučiti iz njihovog primjera. Hoćemo li pogledati grobnice koje oni danas grade, ove nove tvrđave samoće, paranoje i straha, i prepoznati ih onakvima kakve jesu i čemu služe. Kao simptome bolesti koja pogađa cijele civilizacije. Hoćemo li imati mudrosti okrenuti se, prije nego što šteta na našem vlastitom mozgu postane nepovratna? Hoćemo li se sjetiti, prije nego bude prekasno, da postoje neki dugovi koji se nikada ne mogu otplatiti zlatom, ili oblici bogatstva koje kapital nikada ne može kupiti? 

Sat otkucava. Bunkeri se pune. Negdje tamo, u tajnom društvu, klinici za dugovječnost ili upravnoj sobi visoko iznad ljudske patnje svijeta - čovjek koji posjeduje deset milijardi dolara sklapa dogovor sa vragom. Ne zna da je već izgubio. Ne zna da vrag uvijek pobjeđuje. Zna samo da se jako boji i da ima novca. Zna da ga novac nikada prije nije iznevjerio.

Ali, ovaj put će ga iznevjeriti. Jer povijest pokazuje da uvijek iznevjeri. Jedina stvar koju novac ne može kupiti je ono što nijedan novac na svijetu ne može zamijeniti: ljudska duša koja je netaknuta i funkcionalna, sposobna za ljubav, empatiju i povezanost. To je cijena ulaska u svijet živih. A milijarderi, unatoč svom bogatstvu koje imaju, ne mogu si to priuštiti.

Nikada si to nisu mogli priuštiti.

Nikada ne mogu biti zdravo bogati. Doslovno!