Venecuela, sirova nafta, tankeri iz sjene, Europa...

Ono što većina ljudi ne shvaća jest da su Trumpove tarife bile namijenjene upravo u ime globalističke agende. I da je sve išlo po "planu", Trump ne bi trebao iskoristiti "veliku batinu" (riječima Teddyja Roosevelta). Ali, neke su se zemlje usudile osramotiti SAD odugovlačenjem, dok su se druge otvoreno protivile "sporazumima" koji su toliko "velikodušno" stavljeni na stol. Američki ministar financija, Scott Bessent, više je puta upozoravao svijet kako je otpor, u biti, biti uzaludan i da će, ukoliko se neka nacija usudi uzvratiti, biti teških posljedica po njih.

Jedan vrlo ozbiljan i opasan oblik odmazde, koji se i dalje nadvija nad hegemonijom Trumpove administracije - jest odbacivanje američkih državnih obveznica od strane nacija.

U travnju 2025. godine - Japan se to usudio učiniti. Japanski premijer Shigeru Ishiba snažno se usprotivio američkom uvredljivom "sporazumu", koji im je stavljen pred nos. Prihvatite američku GMO rižu, iako Japan proizvodi vlastitu rižu više kvalitete i bez GMO-a; kupujte američke automobile niže kvalitete i sigurnosti na štetu japanske automobilske industrije;  prilagodite svoju valutu zato da bi potakli kupnju američke robe na štetu japanskog gospodarstva, koje je već doslovno na aparatima za održavanje života i to nakon desetljeća pristajanja na "sporazume" SAD-a. 

Osim toga, Japan se pozivao neka izbjegava stratešku trgovinu sa Kinom, poput poluvodiča, što bi ozbiljno naštetilo njihovoj vlastitoj industriji, i neka bolje ulaže velika sredstva u to da postane azijski NATO, snažno oružje Amerike protiv Kine.

Ishiba je čak otišao toliko daleko i napisao pismo Xiju, gdje ga je uvjeravao da Japan želi održati zdrave trgovinske odnose sa Kinom, unatoč pritisku Sjedinjenih Država.

Gdje je sada Shigeru Ishiba? Nestao je. Japan sada ima novu premijerku, Sanae Takaichi, koja je, kako se čini, više nego spremna na poklon Trumpu. Prema svemu, Shinzo Abe je bio jedini japanski premijer koji je ostao na toj poziciji dulje od tri godine, od 2006. godine. Drugim riječima: u proteklih 19 godina Japan je promijenio 11 premijera, uključujući i Abea koji je bio premijer ukupno oko devet godina. U preostalih deset godina Japan je promijenio deset premijera!!! To nešto govori o stanju u Japanu. Možda govori i nešto o tome zašto je zapravo Abe ubijen...

Mnoge zemlje nisu pristale na "sporazum" sa SAD-om, uključujući Indiju (do nedavno), Tajvan, Meksiko, Kanadu, Brazil i, što je posebno važno, Kinu, najvažniju zemlju od svih, kao i razlog zašto su tarife uopće uvedene. Ako bi Kina pala, cijeli globalni otpor američkoj ekonomskoj hegemoniji ne bi imao nade u svijetu. Stoga, ukoliko SAD žele osigurati status svjetskog globalističkog hegemona - mora obuzdati Kinu.

No, budući tarife nisu uspjele obuzdati Kinu niti nakon godinu dana ekonomskog rata, moglo bi se reći kako je i službeno:  američke tarife nisu uspjele postići svoj cilj, tj. dovesti najvećeg svjetskog izvoznika neka kleknu pred njima, podrediti ga potrošačkom tržištu Sjedinjenih Država i hegemoniji dolara.

Ne vjerujete da je ovo bio pravi cilj tarifa?

Pa, pitajte Petera Navarra, savjetnika Bijele kuće za ekonomiju, koji je u Vijetnamu rekao kako nulte tarife za SAD neće biti dovoljne. Što je onda tražio? Gubitak svih trgovinskih odnosa sa Kinom.

Zemljama diljem svijeta govorilo se, ili bolje rečeno - prijetilo im se - neka u svojim trgovinskim odnosima biraju između Sjedinjenih Država i Kine. Kada bi se usudile favorizirati Kinu, u odnosu na bilo koji trgovinski odnos, SAD bi ih kaznio carinama. To je bio pokušaj da cijeli svijet okrene leđa Kini. I ne samo to, nego su zahtijevali da njihove industrije budu u službi križarskog rata Sjedinjenih Država zato da bi spasile svijet od "neravnoteže" kineskog izvoza. 

Međutim, užasavajuća istina jest u tome da je američko gospodarstvo pogođeno jače, puno jače, nego Kina nakon godinu dana ovakvog pristupa svjetskoj dominaciji.

Kina je zapravo imala rekordnu godinu, izvoznog viška 1.2 bilijuna dolara. To znači da je Kina, u 2025. godini, zapravo izvezla više nego u bilo kojoj drugoj godini, i sa ukupnim porastom izvoza od 6.6% u prosincu. I sve ovo unatoč padu izvoza u SAD za oko 25%. Dakle, za manje od godinu dana je Kina uspjela zamijeniti američko potrošačko tržište, podvig koji je Scott Bessent smatrao potpuno nemogućim.

Ne samo to, već su SAD zapravo nanijele štetu vlastitom gospodarstvu - vlastitim carinama - koje su postale oružje!

Krajem 2025. godine su rezultati bili vidljivi: američki izvoz se zapravo SMANJIO, što je upravo suprotno od onoga što su carine trebale postići, dok je uvoz nastavio rasti. Dakle, Amerika je i dalje bila ovisna o svijetu za svoju potrošnju, ali ispada kao da svijet nije ovisan o Americi.

Ogroman faktor zašto je SAD zapravo smanjio svoj ukupni izvoz u 2025. godini je bila, naravno, Kina. To nije bila krivnja same Kine, jer su američke carine uvedene protiv te zemlje u nadi da će natjerati Kinu da popusti i moli za milost. Umjesto toga, Kina se jednostavno povukla.

Osim toga, porota također nije utvrdila tko je zaista "pojeo tarife" 2025. godine. Ali, baš kako su se mnogi bojali, to su bila poduzeća, potrošači i proizvodna baza Sjedinjenih Država.

Nož je zariven još dublje u status američkog dolara: 

https://www.reuters.com/business/aerospace-defense/global-markets-trading-day-graphic-pix-2025-06-12/

USD je pao na rekordno niske razine dok su sve ostale svjetske valute porasle.

Da. Zaista želite niži USD ukoliko želite potaknuti izvoz, ali ako trebate značajnu količinu materijala uvezenog za proizvodne svrhe (što je slučaj sa SAD-om) - onda je to mač sa dvije oštrice. Također, želite dovoljno jak USD da ostane rezervna valuta.

Ali Kina, uz povećanje izvoza u svijet, također sada traži od zemalja neka im plaćaju u RMB-u (renminbiju), odnosno kineskoj valuti Yuanu. Kineska se valuta trenutno sve više kreće prema poziciji da postane svjetska rezervna valuta. Kako sve više zemalja trguje u RMB-u, svijet se približava dedolarizaciji, i prijetnje sankcijama od strane Sjedinjenih Država sve više počinju zvučati kao mišje škripanje, a ne glasno režanje.

Zapravo, carinski rat, iako je Kina bila glavna meta, bio je usmjeren na zemlje BRICS-a u cjelini, koje su surađivale zajedno da bi se suprotstavile američkom naoružanju rezervne valute u obliku beskrajnih sankcija.

Izvorne članice BRICS-a, od 2010. godine, su: Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika. Od tada su se Egipat, Etiopija, Iran i UAE pridružili kao službene članice 2024. godine. Argentina je odustala. Saudijska Arabija još uvijek čeka. Indonezija se pridružila 2025. godine i time je ukupan broj porastao na 10 zemalja. Države promatrači, koje još nisu službeno dio BRICS-a, ali očekuju pridruživanje u budućnosti, su: Bjelorusija, Kuba, Kazahstan, Malezija, Tajland, Uganda, Uzbekistan i Nigerija, između ostalih.

BRICS je stoga savez zemalja koje su se formirale zato da bi se suprotstavile prevelikoj dominaciji G7 u svjetskoj politici, kao i gospodarskom razvoju, te se "zalagale za samoodređenje globalnog Juga".

(Kamo gdje se okreneš - "globalno" je svugdje)  

Dok američka i europska gospodarstva posrću zbog vlastitih političkih odluka, zemlje BRICS-a rastu eksponencijalno. Ne treba biti raketni znanstvenik da bi se vidjelo u kojem smjeru vjetar puše.

To uvelike radi pomutnju kod plana G7. Ideja je, naravno, bila kontrolirati globalni jug uspostavljenim financijskim sustavom. Koristite svoje dolarske sankcije, kao i Swift sustav kao oružje, kako bi osigurali usklađenost. Ali, ako većina BDP-a (proizvodnja, energija, potražnja) pripada BRICS-u, onda G7 gubi svaku moć diktiranja globalnom jugu.

Zemlje jugoistočne Azije posebno brzo rastu i imaju velika potrošačka tržišta.

Stoga su Sjedinjene Države ušle u 2026. godinu sa priličnom hladnoćom u leđima. Njihov najgori strah se ostvario, postajali su  nebitni. Nakon sveg svog hvalisanja i razmetanja, tijekom 2025. godine, Trumpova administracija nije imala puno toga za pokazati u smislu rimskih tributa: gospodarstvo je posrtalo i dolar je gubio vrijednost. 

Tu nastupaju Venezuela, Iran i Grenland....

Studija slučaja No 1. u američkoj težnji za globalnom dominacijom: Venezuela

Iako možemo reći kako su Trumpove akcije u samo prvih nekoliko mjeseci 2026. godine - tj. otmica predsjednika Venezuele,  Nicolása Madura, bombardiranje Irana u suradnji sa Izraelom, kao i ubojstvo ajatolaha (zapravo tijekom pregovora) - povezane sa lošim američkim ekonomskim rezultatima prošle godine, ipak su ovi ciljevi uvijek bili u planu. Samo se brzina i žestina u ispunjavanju tih ciljeva promijenila.

Neki, u ovom trenutku, uspoređuju Sjedinjene Države sa životinjom stjeranom u kut. Jedini način kojim se mogu suprotstaviti  ekonomskoj slabosti i lošim poslovnim rezultatima prošle godine, usto da zadrže status Kralja džungle, je u tome da pokažu  veliku fizičku silu u 2026. godini. 'Moć stvara pravo', zar niste to znali? Maska je skinuta, i to ranije nego što je planirano.

U slučaju da niste dobili pročitali dopis: u Venezueli nikada se nije obračunavalo sa narkokartelima, radilo se o nafti. Je li itko čuo što SAD poduzima kako bi se pozabavio problemom droge koja izlazi iz Venezuele - od otmice Madura? Ne, naravno da ne. Zašto bi se SAD obračunavale sa narkokartelima - kada su uložili toliko vremena i novca da ih tamo postave?

Umjesto toga, čuli smo o Trumpovom okupljanju direktora naftnih kompanija; usput rečeno, čak ni to nije prošlo dobro....

Toliko o narkokartelima…

Ali, Trump je dobio oštar poziv na buđenje akvizicijom Venezuele, jer osim činjenice što postoji unutarnji otpor njegovom diktatu gdje bi ovom zemljom i njenom naftom on trebao upravljati (iznenađenje, iznenađenje) – postojala je još jedna mana ovom fantastično brzom preuzimanju najvećih naftnih rezervi na svijetu - njena infrastruktura je oronula, nakon desetljeća nametnutih sankcija i ekonomskog rata, koji su protiv Venecuele vodile upravo Sjedinjene Države. Ironija, zar ne?

Ispada kako će obnova venezuelanske naftne infrastrukture koštati preko 10 milijardi dolara GODIŠNJE, i to tijekom sljedećeg desetljeća. Odakle će doći taj novac? Trenutna prodaja venezuelanske nafte ne može isplatiti ovu razinu ulaganja. SAD bi još više otišao u minus kako bi ovo postigli. 

Ne samo to, nego su gerilski napadi vrlo stvarna prijetnja, te su tvrtke (poput ExxonMobila) već su izgubile svoju naftnu infrastrukturu u Venezueli upravo zbog takvih napada.

Također, nema osobitog jamstva da će politička atmosfera u Venezueli i njen narod tolerirati toliko očitu američku okupaciju.  Upravo iz tog razloga su izvršni direktori velikih naftnih kompanija, poput ExxonMobila, odustali su od ovog nereda, koji je Trumpov tim prikazao kao pravu ad hoc operaciju, inspiriranu scenarijem iz "A-Team" filma. 

Tu je i pitanje kvalitete venezuelanske sirove nafte. To je nafta niske kvalitete, koju nije lako prerađivati ​​i rafinirati. Mnoge zemlje nisu specijalizirane za rafiniranje venezuelanske sirove nafte.

Amerika je specijalizirana za preradu sirove nafte, ali i sami proizvode sirovu naftu. Cilj je bio pokušaj dominacije energetskim tržištem. Ali, opet ironija, osim Sjedinjenih Država je Kina jedna od rijetkih koja je specijalizirana za rafiniranje venezuelanske sirove nafte. Postoji razlog zašto se venezuelanska sirova nafta prodaje sa popustom i to nije samo zbog sankcija. Sirova nafta iz Venecuele je najizazovnija i najskuplja za rafiniranje.

Naravno, razlog zašto SAD sad tvrdi kako posjeduje venezuelansku naftu je bila nada da će ostvariti prednost nad Kinom.

Zapravo, Venezuela duguje Kini novac za infrastrukturna ulaganja i to je dogovoreno da će biti plaćeno naftom sa popustom (usput, SAD su prije tarifnog rata dobivale naftu iz Kanade sa 20% popusta i ništa zauzvrat). Međutim, Trump pokušava igrati igru ​​sa Kinom. Ispada da Kina za igru jednostavno nije zainteresirana.

Nemojmo zaboraviti kako UK ponovno "zamrzava" imovinu jedne zemlje - i ovaj put prikladno tempirano sa Madurovom otmicom - sjetimo se ruske zapljene imovine.

Britanska ministrica vanjskih poslova, Yvette Cooper, rekla je da sve to čine zbog "demokracije", zar ne? 

Ovo naravno šalje vrlo snažnu poruku drugim zemljama. Vaša imovina je sigurna ako igrate za našu, Anglo-Američku, stranu. 

Kada su sankcije G7 zamrznule, na kraju i zaplijenile, rezerve ruske središnje banke, pokrenut je povratni lanac događaja, koji su ubrzali kretanje prema multipolarnom svijetu. Također je eskaliralo globalno odbacivanje imovine u američkim dolarima...

Ali, Sjedinjene Države još nisu odustale od zabijanja klina u krug.

Vrtoglavica i opsjednutost moći je bila opipljiva nakon Madurove otmice. Prvo prijetnje sankcijama kineskim tvrtkama, ali i tankerima sa venezuelskim vezama, u Trumpovom pokušaju da se pozabavi 'flotama u sjeni', koje su narasle zahvaljujući američkim glupim sankcijama. Zatim okret i zahtjev da Kina kupuje venezuelsku naftu od SAD - i to po cijeni koju SAD odrede.

Jedan vrlo važan razlog zašto SAD želi da Kina kupuje naftu preko njih, bilo da se radi o američkoj ili njihovoj novostečenoj venezuelanskoj nafti, jest taj što će moći diktirati uvjete prodaje; da se trgovina obavi putem američkih dolara, kako bi se održao status američkog petrodolara. Uostalom, Kina je i tako kupovala 90% venezuelanske sirove nafte.

Zašto je američki izvoz sirove nafte opao prošle godine? Pa, jednostavno zato što je Kina nekada bila drugi najveći uvoznik američke sirove nafte. Ups! Kina ima još mogućnosti za kupovinu sirove nafte: 

Sjedinjene Države su se ponovno dovele u prilično neugodnu situaciju. Nemaju kupce za svoju venezuelansku sirovu naftu, niti za  oronulu strukturu čija će izgradnja koštati 100 milijardi dolara ili više, čak američke naftne tvrtke nisu zainteresirane, a sada ovi  spremnici nafte trunu i nemaju kamo otići...

Studija slučaja No 2. - Europa: propast Nordstreama i ruska 'flota u sjeni'

Europa je sada drugi najveći uvoznik američke sirove nafte i sigurno nisu oduševljeni time.

Kina je smanjila uvoz američke nafte za 46%; sa 150 milijuna barela na manje od 82 milijuna. To Kinu stavlja na šesto mjesto. To Europu čini drugim najvećim odredištem za američku sirovu naftu, kao i najvećim kupcem američkog LNG-a.

Reuters piše: "Od 2018. do 2021. godine, izvoz američkog LNG-a u Europu u prosjeku je iznosio oko 15 milijuna tona godišnje, prema Kpleru, ali je skočio na oko 55 milijuna tona godišnje u 2022. i 2023. godini, jer se europske energetske tvrtke bore nadomjestiti izgubljeni ruski plin na bilo koji način." I to po puno većoj cijeni.

Do 2028. godine SAD želi gotovo udvostručiti svoj kapacitet izvoza LNG-a (plave trake na donjem grafikonu). Očekuje se da će dodatnih 10 milijardi kubičnih stopa dnevno biti pušteno u pogon u sljedeće četiri godine. Za razliku od Rusije, čiji su troškovi proizvodnje puno niži, SAD mora održavati visoku potražnju za svojom energijom. Dakle, ukoliko se BRICS konsolidira i dobije svu svoju energiju, ili barem većinu, sa Bliskog istoka i Moskve - američki proizvođači energije bi se našli u problemima.

Kako bi ispunili ovu potražnju, SAD-u je Europa potrebnija kao zarobljeni kupac više nego ikad. Baš zarobljenik…

Tokovi plina iz Sjevernog toka potpuno su zaustavljeni. Protok plina putem Jamala, preko Poljske, također je završen. Dakle, nema plina za EU iz ova dva plinovoda. Ono što preostaje je plin koji ide kroz Turski tok i tranzit kroz Ukrajinu (što znamo kako nervozno ima ili nema). Ako se oni zatvore, onda je to kraj jeftine energije iz plinovoda, koja ide u Europu.

Sigurno su SAD presretne zbog svoje odluke da dignu u zrak plinovod Sjeverni tok, tako da je Europa sada, ali i  u doglednoj budućnosti, ovisna o skupom američkom LNG-u.

No, čini se da će stvari postati još očajnije...

Spor oko nafte između Mađarske, Slovačke i Ukrajine je velika diplomatska i energetska kriza između Slovačke, Mađarske i Rusije protiv Ukrajine. Počela je prošle godine, potaknuta istekom ugovora o tranzitu plina između Rusije i Ukrajine.

Od 27. siječnja 2026. godine je ukrajinski tranzit ugrožen, posebno naftovod Družba, jedini naftovod ruske nafte u Europu. Mađarska i Slovačka su jedine preostale rafinerije u EU, koje koriste rusku naftu, putem naftovoda Družba. Pokušavaju ponovno osigurati protok nafte nakon što je zaustavljeno 27. siječnja, nakon nečega što Ukrajina sumnjivo tvrdi da je bio "ruski napad dronom". Naravno. Međutim, čini se da svi glavni mediji prepoznaju kako je to ipak bio napad koji je izvela Ukrajina.

Ukrajina je već jasno dala do znanja da ne želi nastaviti primati rusku energiju, jer misle da to koristi Rusiji; istovremeno totalno  nesvjesni kako to uvelike koristi i njima. Mađarska, ruski saveznik, očito ne vjeruje u ukrajinsku priču i prijeti prekidom izvoza električne energije i plina u Ukrajinu, ukoliko Kijev ne nastavi isporuke ruske nafte.

Ovaj prekid smanjuje otprilike 5% ukupne opskrbe plinom u EU i uvelike je koncentrirana u srednjoj i južnoj Europi. U siječnju su se ove zemlje našle u poziciji da što prije pronađe alternativne energetske rute, ili se suoče sa hladnom i tmurnom zimom.

Hrvatska je prva pokušala nabaviti naftu putem svog naftovoda Adria, kao jedinog preostalog izvora energije za Slovačku i Mađarsku. Međutim, od tada su Slovačka i Mađarska prijavile Hrvatsku EK kako koristi njihov monopol da bi naplaćivala naknade koje su tri puta veće od europskog prosjeka (iako svi drugi plaćaju isto). To je izazvalo pravnu bitku unutar EK. Sama EU, osobito EK, nije sklona primati jeftiniju energiju iz Rusije, stoga vrše pritisak na sve zemlje EU-a da postupno ukinu i korištenje ruskog LNG-a,  putem plinovoda Turski tok. Usred ozbiljne energetske krize i rastućim troškovima energije, zemlje se razumljivo ne žure. 

U prvih osam mjeseci 2024. godine, 100 teravat-sati energije isporučeno je kroz tranzit kroz Ukrajinu. To je ekvivalent 5% ukupnog uvoza plina u EU, kao i polovica ukupnog ruskog plina (kroz plinovod) koji ide u EU. U 2024. godini, Francuska, Španjolska i Belgija činile su 85% europskog uvoza ruskog LNG-a.

U prvoj polovici 2025. godine, EU je uvezla ruski LNG u vrijednosti od 4,48 milijardi eura, što je povećanje od 3,47 milijardi eura u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Dakle, europske zemlje su prošle godine zapravo povećavale, a ne smanjivale kupnju ruske energije, unatoč svim teškim političkim pritiscima i zastrašujućim prijetnjama. 

Međutim, nema potrebe za brigom. EK je, u listopadu 2025. godine, usvojila planove za postupno ukidanje uvoza ruskog plina i nafte - do 2028. godine. Prema njihovom priijedlogu bi sklapanje novih ugovora bilo zabranjeno od 01. siječnja 2026. godine. Postojeći kratkoročni ugovori završavaju do 17. lipnja 2026. godine; te su dugoročni ugovori zabranjeni od 01. siječnja 2028. godine. Zaista, što bi moglo poći po zlu?

Mađarska i Slovačka su jedine zemlje EU koje još uvijek uvoze velike količine ruske nafte.

Zgodan trenutak za napad dronom, zar ne?

Međutim, ako ova jeftina opskrba plinom nestane, Europa će je morati zamijeniti skupljim opcijama, a to će biti američki LNG. To je posebno aktualno sada - kada je katarski LNG izvan pogona u doglednoj budućnosti zbog američkog rata sa Iranom. Ponovno, stvarno čudno - pogodan tajming?

Koliko je ovakav energetski plan za Europu izvediv, usred pojačanog poziva na obnovu europske industrije, ali i onoga što se čini kao rastuće ulaganje u vojno jačanje?

No, ipak niti ovaj ubrzani vremenski okvir se ipak ne čini se dovoljno brzim i nije prema željama Anglo-Amerike, koja je sada u  potpuno otvorenom ratu za globalnu energetsku dominaciju.

Bombardiranjem Irana, koje je dovelo do vrlo predvidljivog zatvaranja Hormuškog tjesnaca i do vrlo predvidljivog iranskog odgovora na katarski LNG i saudijsku naftu (ili, možda je to bio izraelski napad za koji je okrivljen Iran?) - ostavlja vrlo otvoreno pitanje: Da li SAD polaže sve nade u to da će se svi boriti jedni protiv drugih, samo kako bi kupili američku naftu i LNG po astronomskim cijenama, i kako su svi spremni prodati i vlastitu baku samo da bi sklopili "dogovor" i poljubili prsten SAD-u?

Ne samo to, nego se sve više čini da je cilj ovog novog globalnog poretka - radikalna nestašica energije!!

Treba napomenuti da ruske obavještajne službe sumnjaju u plan za dizanje u zrak plinovoda Turski tok i Plavi tok, kako je izvijestila kijevska neovisna novinska agencija. "Izvještavaju naše operativne informacije. Radi se o mogućoj eksploziji naših plinskih sustava na dnu Crnog mora", rekao je Putin tijekom sastanka odbora ruske Federalne sigurnosne službe. Turski i Plavi tok glavni su podmorski plinovodi koji transportiraju ruski prirodni plin izravno u Tursku i Europu, zaobilazeći tranzitne rute kroz Ukrajinu. Infrastruktura igra ključnu ulogu u održavanju ruskog izvoza energije.

Htio to Bruxelles sebi priznati ili ne - europski kontinent i dalje uvelike pokreće ruska energija. Ako Europa potpuno zatvori pristup ruskoj energiji, onda će Kina i druge azijske zemlje uvelike profitirati. Gazprom će biti prisiljen poslati višak na istok i to će sniziti cijene za Peking. Čista matematika. Osnova ponude i potražnje. Ironično, ali to vrši dodatni pritisak na zapadne industrije.

I samo će kineska roba postati još pristupačnija.

U tom smislu, nedavni probni dogovor izmađu Indije i SAD-a o kupnji venezuelanske sirove nafte, kao i izbjegavanju ruske nafte,  također je katastrofalno kratkovidan.

Ako je Indija doista dovoljno glupa i odrekne ovoga, onda ide prema puno većim troškovima energije uz dulja razdoblja tranzita. Ako nafta dolazi iz Venezuele, onda je budućnost vrlo nepoznata. U međuvremenu, ovo nije moglo doći u idealnije vrijeme za Kinu,  koja bi radije odustala od ruske nafte koja je više kvalitete, jeftinija za rafiniranje, sa puno manje problema za uvoz. Ako Indija odustane od ruske nafte, onda to opet znači kako Kina može kupiti više i po nižoj cijeni. Jednostavno: ponuda i potražnja.

Kina koja se odriče američke nafte nije dobra. Za SAD. Ruski energent koji napušta EU još je gori. Za Europu. Ali, SAD očito čini sve što može da bi ubrzao ovaj proces, u debeloj zabludi kako će na kraju imati sve karte u rukama.

Od rata u Ukrajini, američko Ministarstvo financija nametnulo je sveobuhvatne sankcije na rusku proizvodnju i izvoz nafte. Popis je iscrpan: kažnjava Gazprom i druge dobavljače, cilja 180 brodova, trgovaca naftom, pružatelja usluga i osiguravajućih društava.

SAD i Zapad sankcionirali su rekordan broj ruskih tankera, odnosno tankera koji prevoze rusku naftu. Radi se o najmanje 270 tankera. Ako prevoze rusku sirovu naftu, onda će njihove tvrtke biti isključene iz zapadnog sustava. Sve tvrtke koje posluju sa njima bi također mogle biti kažnjene. Njihova imovina bi mogla biti oduzeta.

Međutim, unatoč svim tim prijetnjama, ruska nafta i dalje stiže do svojih odredišta.

Ovo otkriće dolazi od same EU, koja prati rusku naftu i količine: 

Tzv. 'ruska skrivena flota' (ili 'tankeri iz sjene'), što je zapravo tajna mreža brodova za izbjegavanje sankcija, isporučuje rusku naftu na tri glavna odredišta: Kinu, Indiju i, u manjoj mjeri, Tursku. Međutim, zemlje poput Singapura, Bugarske, UAE, Brazila, Južne Koreje i Nizozemske također primaju njihove pošiljke.

Kao što možemo vidjeti na gornjem grafikonu: ruske pošiljke nafte morskim rutama rastu, a ne se smanjuju. Od 2022. godine, su narasle sa manje od milijun barela dnevno na preko 3 milijuna. To je povećanje od 300%, što je jasan znak da sankcije ne djeluju. Možete dići u zrak onoliko naftovoda koliko želite, ali će ruska sirova nafta i dalje će stizati do svojih odredišta morem.

Primijetite također na donjem grafikonu kako rute preko Arktičkog oceana najbrže rastu. Može li to biti razlog zašto su Sjedinjene Države toliko opsjednute polaganjem prava na Grenland, uz uspostavljanje NATO baze? Da li je ogromna opasnost za svijet, makar onaj svijet koji Rusija i Kina predstavljaju, zbog navigacije Arktičkim oceanom, slanje i trgovina pristupačnije energije?!?

Međutim, SAD su zaista uporne zatvoriti krug i prošle su godine uvedene dodatne sankcije protiv ruske energije. Apsurdnost ovog pristupa je u tome što on zapravo ne šteti ruskim prihodima, nego povećava troškove energije za gospodarstva diljem svijeta.

Gornji grafikon (sl. 7) prikazuje statistiku iz 2024. godine, gdje je vidljivo da je EU, u to vrijeme, primala 30% ruske nafte. Sankcije su najviše pogodile zapadne ekonomije. Američke tarife su najviše pogodile američko gospodarstvo, dok su europska gospodarstva na drugom mjestu. Pokušaj blokiranja i diktiranja svjetske trgovine financijskim kaznama ima veliki učinak.

Kamo mislite da će ovih 30% sada otići? Pa, prema Kini i brzorastućoj regiji  Istočne Azije. Ispada da Aziji ne treba SAD ili EU. 

Nadalje: kako troškovi energije rastu za Zapad i zbog njihovih vlastitih odluka, troškovi proizvodnje također rastu - pa, odakle će onda doći novac? Proizvedeni proizvodi biti će skuplji, sporije će se proizvoditi nego u Aziji - pa, kako će onda Zapad biti konkurentan sa manje, ali i puno skupljom energijom?!?

Ovdje se vraćamo na pokušaj preuzimanja BlackRocka - 43 strateške luke od tvrtke CK Hutchison....

Jedan vrlo očit način na koji bi Anglo-Amerika mogla obuzdati rusku 'flotu iz sjene' jest kontrola svih glavnih luka na svijetu. Kontroliranjem tih luka oni mogu diktirati uvjete, naknade koje će se morati platiti ako brod dobije dopuštenje za pristajanje.

Ali, zašto se zaustavljati na sankcioniranim brodovima - kada time možete snažno oporezovati koga god želite?! 

Opet, da li je moguće da se radi samo o Kini?

Izvješća govore da će se operateru naplaćivati ​​naknada u iznosu do 1.5 milijuna dolara, ili temeljem postotka plovila kineske proizvodnje u floti tog operatera. Za operatere, čija se 50% ili više flote sastoji od plovila kineske proizvodnje, operateru će se naplaćivati ​​do 1 milijun dolara po plovilu koje ulazi u američku luku.

Budimo potpuno jasni: ovo, i na ovaj način, nije usmjereno čak niti na kinesku trgovinu. Odnosi se na bilo koju tvrtku koja je kupila kineski brod za prijevoz svoje robe. Tvrtka može biti američka, europska ili australska, nije važno. Ako tvrtka koristi kineske transportne brodove, onda se suočava sa visokim kaznama.

To je zato što je Kina daleko vodeći proizvođač teretnih brodova, dok ovdje zapravo SAD nisu nikakav faktor. Na svakih 359 velikih kontejnerskih brodova koje Kina proizvede, SAD proizvodi jedan svake godine. SAD to želi promijeniti.

Kako postati pomorska velesila ako svi kupuju kineske kontejnerske brodove?

Ovo je izuzetno destruktivno. Te su tvrtke već uložile mnogo u kupovinu brodova i sada će biti kažnjene za svaki pokušaj proširenja svoje trgovine, jer neće imati drugog izbora nego kupiti kineske kontejnerske brodove, jer ih NITKO DRUGI NE PROIZVODI u količini potrebnoj za olakšavanje svjetske trgovine!!! SAD planiraju visoko oporezovati sve ove tvrtke zbog zločina korištenja kineskog kontejnerskog broda, dok SAD ne proizvode dovoljno brodova niti za olakšavanje vlastite trgovine. To će se ozbiljno obiti o glavu trgovini sa SAD-om, a ne sa svijetom.

CMA CGM je francuska tvrtka; Hapag-Lloyd je njemačka tvrtka; HMM je južnokorejska tvrtka; Maersk je danska tvrtka; MSC je iznimka u ovome jer su dijelom đavolskog BlackRock dogovora; ONE je japansko-singapurska tvrtka, Yang Ming je tajvanska tvrtka, ZIM je izraelska tvrtka.

Kako se ovo ne bi obilo o glavu američkom gospodarstvu, treba kontrolirati sve glavne svjetske luke i izvršiti odgovarajući pritisak na brodarske tvrtke. Sporazum sa BlackRockom je upravo to, iako je - za sada - Kina uspješno blokirala kupnju. Vjerojatno je plan prisilno zauzeti ove strateške luke koje nisu pod mandatom Anglo-Amerike, kao što su to učinili u Panami.

Ako SAD steknu ove luke, to će odvratiti kupce od budućih kupnji kineskih kontejnerskih brodova. U međuvremenu, teoretski, SAD će postupno popuniti ovaj vakuum vlastitom bazom za proizvodnju brodova, koja trenutno praktički ne postoji. Odličan plan!!

Naravno, čini se kao da ih nije briga što se u međuvremenu događa sa svjetskom trgovinom.

Od kada 'kontrolirana oskudica' nije bila dobra stvar za Veliko resetiranje?

Jedini način da SAD sustigne kineski lanac opskrbe jest putem Molotovljevog koktela. Niste valjda mislili da SAD planira pobijediti u poštenoj borbi, kada je toliko lakše jednostavno dignuti stvari u zrak?