Kada se carstva zamrznu

Civilizacije se rijetko urušavaju zato što im ponestane resursa. Urušavaju se zato što izgube smisao. Kada se prestane vjerovati u institucije, kada nestanu tradicije, kada više nema nade u budućnost, tada se u društvima razvije potreba za redom. Tada, stabilnost postaje važnija od slobode i kontrola je bolja od rizika. To je psihološko tlo u kojem izrasta cezarizam.

Oswald Spengler opisao je ovo stanje brutalnom jasnoćom. U djelu "Propast Zapada" tvrdi kako civilizacije ne propadaju iznenada; one stare. Ono što počinje kao živa kultura animirana vjerovanjem, mitom i kreativnom energijom, na kraju se stvrdnjava u ono što je nazvao Civilizacijom kasne faze, koja je definirana administracijom, tehnikom, masovnom politikom i moći, bez unutarnje svrhe. U ovoj fazi politika gubi svoju duhovnu jezgru. Moć se više ne opravdava tradicijom ili transcendencijom; opravdava se nužnošću. Cezarizam se ne pojavljuje kao slučajnost, nego je to konačni politički oblik civilizacije koja više ne vjeruje u obnovu. Spengler eksplicitno proširuje cezaristički obrazac na sve visoke kulture, uključujući modernu zapadnu civilizaciju, predviđajući kako će liberalne institucije, parlamentarni sustavi i ideološka politika na kraju ustupiti mjesto personaliziranoj vladavini koja će biti opravdana nužnošću, a ne legitimnošću. "Demokracija je potpuno poistovjećivanje novca sa političkom moći“, i kada se to uruši pod vlastitom težinom, priprema se tlo za Cezara, koji vlada izvan zakona i ideologije. Za Spenglera, cezarizam nije samo diktatura. Na kraju, društva se prestaju pretvarati i prihvaćaju ono što već njima vlada: silu, odluku i osobnost. "Samo jake osobnosti ostaju stvarne", piše Spengler, i to ne zato što su kreposne, već zato što ništa drugo više ne zahtijeva odanost. Cezarizam ne uzrokuje pad. Pojavljuje se kada su potrošene sve ostale opcije. Ono što cezarizam čini tako zavodljivim jest što često upali, makar i privremeno. Stabilizira kaos. Potiskuje fragmentaciju. Stvara osjećaj kao da je povijest vraćena pod kontrolu. Ali, ovaj uspjeh krije dublji neuspjeh. Cezarizam može očuvati red, ali ne može vratiti smisao. Može zamrznuti civilizaciju na mjestu, ali je ne može vratiti u život. U najboljem slučaju se kolaps pretvara u dugotrajnu sterilnost. U najgorem slučaju se propadanje pretvara u trajno stanje.

Književna serija "Dina, Franka Herberta, posebno knjiga "Bog Car Dine", nudi najekstremnije fiktivno istraživanje ove logike, ikada  napisano. Leto II Atreides, Bog Car, jest cezarizam bez opravdanja. On apsolutno vlada više od tri tisuće godina. On kontrolira politiku, religiju, ekonomiju, pa čak i ljudsku biologiju. Njegova vlast ne počiva na pristanku ili tradiciji, već na monopolu: monopolu nad nasiljem, proročanstvom i nad začinom o kojem ovisi sva ljudska civilizacija. Za razliku od povijesnih tiranina, Leto II se ne pretvara da je spasitelj. Naziva sebe predatorom čovječanstva. Sam Herbert je više puta upozoravao na opasnosti karizmatičnih vladara. Govorio je u intervjuima kako je "najveća opasnost za svako društvo iskušenje da se njegova sudbina prepusti heroju". Pa ipak, tiranija Leta II nije motivirana osobnom ambicijom. Namjerno se nameće kao lekcija. Njegov Zlatni put je osmišljen zato da bi spriječio izumiranje čovječanstva, osiguravajući da nijedno buduće carstvo više nikada ne može koncentrirati moć na univerzalnoj razini. On vlada kao apsolutni Cezar, upravo kako bi cezarizam zauvijek učinio nepodnošljivim. Njegovim vlastitim riječima: on namjerava biti "posljednji tiranin". Ovaj paradoks čini Leta II jedinstveno vrijednom studijom slučaja. On nije upozorenje na loše vladare. On je test samog sustava.

Leto II pokazuje zašto cezarizam nikada ne funkcionira istinski, pa čak niti u idealnim uvjetima. Ako apsolutni autoritet, koji je  vođen gotovo savršenom predviđanjem i bez osobne koristi, ali i dalje dolazi do stagnacije - onda je neuspjeh cezarizma strukturni, a ne moralni. Stavljajući Herbertovog Boga Cara uz Spenglerovu teoriju civilizacijskog pada i povijesne primjere Cezara, jasno možemo uvidjeti obrazac: cezarizam ne preokreće propadanje. Ono čuva civilizacije, upravo u onom trenutku kada očuvanje postaje patološko. Nasuprot tome, kolaps, kada je shvaćen ne kao uništenje, nego kao fragmentacija i raspršivanje, možda može ponuditi nešto što cezarizam nikada ne može učiniti - povratak mogućnosti.

Cezarizam nije neuspjeh politike, nego je njena krajnja točka

Kako bi razumjeli zašto se cezarizam tako pouzdano ponavlja na kraju civilizacija, moramo ga shvatiti kao nešto više od tiranije, ambicije ili moralnog kolapsa. Za Spenglera: cezarizam nije politička pogreška. To je povijesno stanje. Pojavljuje se kada civilizacija iscrpi svoju sposobnost stvaranja značenja, i više ne može održavati autoritet kroz vjerovanje, tradiciju ili zajedničku sudbinu.

Spenglerova središnja tvrdnja je varljivo jednostavna: civilizacije imaju životne cikluse. Rađaju se, sazrijevaju, postižu ispunjenje, zatim se stvrdnu. U svojim ranim fazama, politički život je neodvojiv od religije, mitova i običaja. Autoritet se čini prirodnim, jer je ugrađen u zajednički svjetonazor. Ali, kada se taj svjetonazor u potpunosti izrazi i izgubi svoju kreativnu snagu, onda kultura ustupa mjesto Civilizaciji. Politika postaje tehnička. Društvo se omasovljuje. Značenje zamjenjuje upravljanje. Tada demokracija više ne predstavlja vitalnost. Predstavlja iscrpljenost. Parlamentarni sustavi, masovne stranke i ideološki sukobi se množe, upravo zato što ništa više ne zahtijeva istinsku odanost. Politika postaje natjecanje interesa, novca i spektakla. Svi još uvijek govore jezikom ideala, ali nitko u njih istinski ne vjeruje. Moć je svugdje, ali legitimnost nigdje. Cezarizam se pojavljuje iz ovog vakuuma. Kada institucije više ne ulijevaju povjerenje; ideologija više ne pokreće srca; autoritet se urušava u osobnost. Odluka zamjenjuje promišljanje. Sila zamjenjuje uvjeravanje. Cezar ne vlada zato što utjelovljuje više vrijednosti, nego zato što je sposoban nametnuti red, kada ništa drugo ne može. Kako Spengler kaže: u završnoj fazi civilizacije "samo jake ličnosti ostaju stvarne". To nije pohvala. To je dijagnoza.

Ključno je što Spengler ne predstavlja cezarizam kao lijek za propast. On je eksplicitan u tvrdnji da Cezari ne mijenjaju smjer povijesti. Oni je stabiliziraju. Oni konsolidiraju moć, potiskuju kaos, nameću koherentnost društvima koja su već ispražnjena. Njihov autoritet počiva na nužnosti, a ne na obnovi. Cezarizam pripada zimi, a ne proljeću. To je upravljanje, nakon što je sve vjerovanje umrlo. Zato se cezarizam tako često osjeća kao nešto odgovorno i zrelo. Obećava sigurnost umjesto nade, red umjesto smisla, kontinuitet umjesto rizika. Prestrašenom društvu govori upravo ono što društvo želi čuti: kolapsom i propadanjem se može upravljati, te se povijest može zamrznuti na podnošljivoj točki. Time se propadanje pretvara u trajno stanje. Život se nastavlja, ali kreativnost ne. Institucije opstaju, ali ne rastu. Ono što se čuva nije kultura, samo obična struktura.

Iz ove perspektive, moralne kritike cezarizma promašuju poantu. Spengler ne osuđuje Cezare zbog okrutnosti ili ambicije. On ih tretira kao simptome. Cezar ne uništava živuću civilizaciju, nego on samo upravlja onom koja je već izgubila svoj unutarnji oblik. Kriviti ga za propadanje jest kao kriviti zimu za smrt lišća. Zima dolazi, jer je rast završio. Pa ipak, to ne čini cezarizam dobroćudnim. Njegova opasnost leži upravo u njegovom uspjehu. Nametanje stabilnosti, u trenutku kada bi kolaps mogao osloboditi nove mogućnosti, cezarizam isključuje obnovu. Zamjenjuje rizik smrti sigurnošću stagnacije. Propasti se ne dopušta da završi, nego se  čuva, proširuje i normalizira. Za Julija Evolu: moderni politički sustavi propadaju, jer im nedostaje transcendentna legitimnost. Autoritet postaje nerazlučiv od dominacije i moć zamjenjuje duhovnu hijerarhiju. U takvom kontekstu, cezarizam ne predstavlja obnovu već daljnji pad u materijalizam, gdje sila zamjenjuje tradiciju. Dok Evola naglašava duhovno propadanje, a ne povijesnu morfologiju, on se slaže sa Spenglerom da kasne civilizacije brkaju administrativnu kontrolu sa istinskim poretkom. Takav okvir čini Herbertovog 'Boga Cara Dine' toliko razotkrivajućim. Leto II ne predstavlja odstupanje od cezarizma, samo logičku savršenost. Uklanjanjem kontingencije ljudske slabosti, kratkog životnog vijeka i neizvjesnosti - Herbert nam omogućuje pogled u ono o čemu je Spengler mogao samo teoretizirati. Ako cezarizam ne uspije, čak i onda kada je besprijekorno izveden, onda neuspjeh nije slučajan, nego je strukturalni. Cezarizam radi upravo ono za što je namijenjen. I to je, zapravo, problem.

Leto II Atreides: Cezarizam bez opravdanja

Ako je cezarizam konačni politički oblik civilizacije koja je izgubila vjeru u sebe - onda je Leto II. Atreides njen najčišći zamislivi izraz. Frank Herbert nam ne daje još jednog tiranina koji se bori protiv okolnosti, ambicije ili pogreške. On nam daje vladara koji uklanja svako poznato objašnjenje za neuspjeh. Leto II. je besmrtan. Gotovo je sveznajući. Nije pokvaren bogatstvom, taštinom, niti  nasljeđem. Ne vlada iz zadovoljstva, ideologije, pa čak niti slave. Vlada zato jer vjeruje da mu povijest ne daje alternativu. Upravo zato je Leto II. važniji od bilo kojeg povijesnog Cezara. Povijest je bučna. Svaki tiranin iz stvarnog svijeta može se objasniti: lošim poticajima, manjkavim karakterom, nesretnim tajmingom ili vanjskim neprijateljima. Fikcija omogućuje Herbertu da sve to ukloni. Ono što ostaje je sama struktura. Leto II. jest cezarizam bez opravdanja.

Spengler opisuje cezarizam kao trenutak kada politika odbacuje svoje posljednje iluzije. Zakon, tradicija i ideologija više ne oživljavaju moć, nego je samo ukrašavaju. Umjesto toga, vlada nužda. Odluka. Sila. Leto II. točno odgovara ovom opisu. Njegov autoritet ne počiva na institucijama, poput: Landsraada, Bene Gesserita, pa čak niti dinastije Atreides. Počiva na dva apsolutna monopola: proročanskom znanju o budućnosti i potpunoj kontroli melange, tvari o kojoj ovisi sva međuzvjezdana civilizacija. Nema žalbi izvan njegove vlasti, nema kontrole njegove moći, nema horizonta izvan njegove volje. Za razliku od povijesnih Cezara, Leto II. ne osvaja carstvo. On ga zamrzava. Njegova vladavina trajala je više od tri tisuće godina, i tijekom tog vremena povijest je efektivno stala. Rat prestaje. Veliki sukobi postaju nemogući. Tehnološke inovacije stagniraju. Kultura se pretvara u ritual. Čovječanstvo je sigurno, uređeno, ali i duboko ograničeno. Herbert je eksplicitan u toj sterilnosti. Carstvo pod Letom II. nije okrutno, u uobičajenom smislu, ono se guši. Život se nastavlja, ali ništa istinski novo se ne smije pojaviti.

Ovo stanje nije neuspjeh Leta II. Neuspjeh je sam projekt. Leto II. savršeno razumije da njegova vladavina predstavlja civilizacijsku zimu. Ne tvrdi kako vraća zlatno doba, niti da donosi obnovu. Predstavlja se kao nužni predator, evolucijski pritisak koji je nametnut čovječanstvu upravo zato što se čovječanstvo pokazalo nesposobnim da se samostalno odupre carstvu.

"Ja sam predator čovječanstva", kaže Leto II. To nije hvalisanje, nego je dijagnoza. On ne vlada kroz inspiraciju, već kroz prisilu. Herbert ide dalje od Spenglera. Spengler tretira cezarizam kao povijesno neizbježan, ali u konačnici sterilan. Herbert postavlja uznemirujuće pitanje: što ako bi se sama sterilnost mogla iskoristiti kao oružje za preživljavanje? Zlatni put je odgovor Leta II. Njegova tiranija je pedagoška. Nametanjem carstva toliko totalnog, stagnantnog i nepodnošljivog u svojoj trajnosti, namjerava u čovječanstvo usaditi trajnu odbojnost prema centraliziranoj moći. Njegov cilj nije sačuvati civilizaciju, nego je cilj spriječiti bilo koju buduću civilizaciju da ikada ponovno zamrzne povijest na univerzalnoj razini.

To je paradoks koji Leta II. čini ultimativnim Cezarom. On utjelovljuje cezarizam puno potpunije, nego što su to August, Napoleon ili Qin Shi Huang ikada mogli, no istovremeno to čini kako bi ukinuo njegovu buduću mogućnost. On vlada apsolutno, te apsolutna vladavina postaje sinonim za gušenje. U tom smislu, Leto II. nije reformator, niti je spasitelj. On je živi argument. Ono što ovaj izmišljeni slučaj čini toliko poučnim jest to što otkriva nešto što povijest ne može lako pokazati: kako čak niti savršeni cezarizam ne uspijeva. Ako vladar sa gotovo potpunom predviđanjem, beskonačnim vremenom, bez osobne ambicije i dalje proizvodi stagnaciju, onda se neuspjeh cezarizma ne može pripisati ljudskoj slabosti. Ne može se pripisati korupciji, nesposobnosti ili kratkovidnosti. Problem je strukturalni. Cezarizam ne uspijeva, jer samo njegovo očuvanje postaje patološko kada vitalnost nestane.

Pod Letom II. čovječanstvo ne cvjeta, samo opstaje. Kreativnost se žrtvuje predvidljivosti. Sloboda se mijenja za sigurnost. Povijest zamjenjuje stagnacija. Upravo je to Spengler mislio kada je opisao kasnu civilizaciju kao kontinuitet bez kreativnosti, strukturu bez duše. Herbert jednostavno ovu logiku čini nemogućom za ignorirati, protežući je kroz tisućljeća. Ključno je što Leto II. zna kako  njegova vladavina mora završiti nasilno. Ne postoji iluzija trajnosti. Njegova smrt nije tragedija unutar priče, nego je to mehanizam oslobađanja. Samo kroz njegovo uništenje čovječanstvo može biti prisiljeno na Raspršivanje, fragmentaciju, prekid centralizirane kontrole. Tamo gdje se povijesni Cezari drže kontinuiteta, Leto II. kreira raskid. Pa ipak, čak i taj raskid zahtijeva tisuće godina tiranije za njegovu pripremu. Cijena je ogromna, i Herbert nikada ne dopušta čitatelju da to zaboravi.

Zato Leta II. ne bi trebalo odbaciti kao "samo fikciju". Fikcija, kada se koristi na ovaj način, funkcionira kao filozofski instrument. Omogućuje nam da testiramo političke oblike, pod uvjetima koje nam povijest nikada ne daje. Herbert dovodi cezarizam do njegove logičke krajnosti, te pita može li ikada ispuniti svoja obećanja. Odgovor (sa brutalnom jasnoćom) jest - ne. Cezarizam može sačuvati život, ali ne može vratiti smisao. Može spriječiti kolaps, ali samo ako pretvori propast u trajno stanje. Leto II. stoga nije uzor, kojega treba oponašati, ali nije niti negativac kojega treba osuditi. On je demonstracija. Pokazuje što se događa kada civilizacija odabere kontrolu umjesto rizika, sigurnost umjesto vitalnosti, očuvanje umjesto obnove, kada odbija dopustiti da povijest završi. Rezultat nije spasenje, već mumifikacija. Carstvo preživljava. Život se povlači.

Zato Leto II. stoji u središtu argumenta. Dokazuje kako cezarizam ne propada zato što su vladari preslabi, previše sebični, ili previše ljudski. Propada zato, jer kada civilizacija dosegne točku u kojoj je samo apsolutna kontrola može održati na okupu, održavanje na okupu više nije pravi cilj.

Povijesni Cezari. Poredak koji se nije mogao obnoviti

Nakon što se cezarizam shvati kao terminalni oblik, a ne kao politička pogreška, povijesni zapis postaje lakše čitljiv. Pitanje više nije jesu li Cezari postigli stabilnost (što jesu često učinili), već je li ta stabilnost obnovila vitalnost, ili je samo produžila pad. U tom pogledu, povijest se usko poklapa sa Herbertovim fiktivnim eksperimentom. Cezari uspijevaju, ali se ništa bitno ne obnavlja. U svim civilizacijama, obrazac je zapanjujuće dosljedan. Cezarističke figure se pojave u trenucima institucionalne paralize i egzistencijalnog umora. Prethode im: građanski rat, fragmentacija, gubitak legitimiteta, kulturna iscrpljenost. Svaka figura obećava jedinstvo, red i kontinuitet. Svaka centralizira moć izvan prethodnih ograničenja. I svaka, na neko vrijeme, isporučuje točno ono što je i obećano. Ono što ne isporučuje jest povratak smisla.

August pruža arhetip. Završetkom ciklusa građanskog rata Rimske Republike, on započinje Pax Romana, razdoblje relativnog mira i administrativne koherentnosti, koje potraje stoljećima. Pa ipak, Spengler to ne tretira kao ponovno rođenje rimske kulture, već kao početak njene civilizacijske zime. Politička kreativnost Republike, moralno eksperimentiranje i participativna energija ustupaju mjesto imperijalnom upravljanju, pravnom formalizmu, kao i masovnom spektaklu. Rim postaje uređen, izdržljiv i sve više prazan. August ne obnavlja duh Republike. On samo čuva Rim, nakon što je taj duh već otišao. Napoleon Bonaparte slijedi istu logiku, ali u drugačijem registru. Izdižući se iz revolucionarnog kaosa, on obećava zasluge, racionalnu upravu i nacionalnu veličinu. Kodificira zakon, reorganizira državu i nameće koherentnost fragmentiranom društvu. Na trenutak, Francuska se čini revitaliziranom. Ipak, Napoleonovo carstvo stvara institucije, ali bez obnove. Njegova vladavina ubrzava centralizaciju i birokratsku racionalnost, ali ne regenerira francusku kulturnu jezgru. Kada se carstvo uruši, ono što ostane jesu strukture, ali ne i vjerovanje. Napoleon savršeno ispunjava cezarističku ulogu - i to ispunjenje iscrpljuje ono malo vitalnosti što je bilo preostalo.

Qin Shi Huang nudi nezapadnu potvrdu istog obrasca. Njegovo ujedinjenje Kine, kroz pravnu standardizaciju, birokratsku centralizaciju i nadmoćnu silu - stvara predložak za carsku Kinu koji potraje tisućljećima. Ipak, cijena je ogromna. Intelektualni pluralitet je uništen. Tradicija je podređena administraciji. Zloglasno spaljivanje knjiga i pokopavanje znanstvenika simboliziraju zamjenu kulturne dubine tehničkom kontrolom. Qinova dinastija brzo propada, ali carski oblik opstaje. Ono što preživljava jest  stroj, a ne duša koja ga je nekoć oživljavala.

Dioklecijan predstavlja samosvjesniju varijantu cezarizma. On ne tvrdi kako će vratiti prošlu veličinu Rima. Zna da je stari poredak završen. Njegove reforme krute hijerarhije, administrativne podjele i ekonomske kontrole - otvoreno su obrambene. Osmišljene su kako bi obuzdale kolaps, ali ne ga preokrenule. Dioklecijan stabilizira Rim čineći ga težim, reguliranijim i manje živim. Njegova dobrovoljna abdikacija ukazuje na lucidnost. No, sustav koji je stvorio dodatno okoštava nakon njegova odlaska. Cezarizam ovdje postaje eksplicitna zimska vladavina: pravilo koje čuva ljusku, jer jezgre odavna više nema.

Ono što ujedinjuje ove figure nije okrutnost ili ambicija, nego samo očuvanje, bez regeneracije. Svako od njih vlada civilizacijom koja se više boji kolapsa nego stagnacije. Svako od njih obećava kontinuitet tamo gdje obnova više nije moguća. Svako ostavlja za sobom centraliziranije, rigidnije, i u konačnici, krhkije društvo, nego je bilo prije. Cezarizam uspijeva točno onoliko koliko je okrenut  uspjehu, ali i propada iz istog razloga. Ovdje Leto II. pojašnjava povijest, umjesto da se sa njom natječe. Za razliku od povijesnih Cezara, Leto II. ne djeluje u neizvjesnosti. Ne nada se obnovi, niti mitologizira svoju vladavinu. Zna da je njegovo carstvo sterilno. Prihvaća sterilnost kao cijenu preživljavanja. Herbert otkriva ono što povijest zamagljuje: čak niti savršeno izveden cezarizam ne može vratiti život civilizaciji, koja je već izgubila svoj unutarnji oblik.

Pouka nije u tome da su August, Napoleon ili Qin Shi Huang bili jedinstveno manjkavi. Pouka jest: cezarizam, kao odgovor na propadanje, strukturno je nesposoban za obnovu. Može nametnuti red. Može odgoditi kolaps. Ali, ne može stvoriti novo proljeće. Ono što čuva jest trajanje, a ne značenje. U tom smislu, povijesni zapis ne proturječi Herbertovoj fikciji. Samo je potvrđuje. Cezarizam funkcionira - i upravo zato ne uspijeva.

Izbor za kraj: Vitalnost ili stabilnost

Svaka civilizacija, koja dosegne svoju zimu, suočava se sa istim iskušenjem: zamijeniti vitalnost za stabilnost, slobodu za upravljanje, rizik za kontrolu. Cezarizam jest ime koje dajemo tom iskušenju kada se stvrdne u moć. Obećava sigurnost bez vjerovanja, red bez smisla, kontinuitet bez života. Budući je samo propadanje zastrašujuće, društva prihvaćaju pogodbu. Govore sama sebi kako je paraliza odraz zrelosti, kako je kontrola odgovornost i da je samo preživljavanje dovoljno. Nije. Konačna opasnost cezarizma nije okrutnost, osvajanje, pa čak nije niti tiranija, u konvencionalnom smislu. To je udobnost. Nudi oblik udobnog ropstva. Daje nam svijet u kojem nam ništa istinski ne prijeti, jer ništa istinski niti ne zahtijeva od nas. Povijest je usporena, rizik je reguliran, značenje tiho nestaje. Ono što ostaje jest trajanje bez smjera. Život bez opravdanja.

Frank Herbert je ovu opasnost shvatio neobično jasno. U "Dini" je čovječanstvo već naučilo jednu civilizacijsku lekciju, i to na teži način. Butlerijanski džihad nije samo pozadinska priča, nego je to parabola. Čovječanstvo gotovo samo sebe uništava predajući djelovanje mislećim strojevima, prepuštajući prosuđivanje, borbu i odgovornost drugima - u zamjenu za praktičnost i učinkovitost. Odgovor nije reforma, nego odbijanje: "Ne stvaraj stroj sličan ljudskom umu". Leto II. postoji da bi ih naučio drugu lekciju. Ako Batlerijanski džihad upozorava na tehnološko ropstvo, onda Božji car upozorava na političko ropstvo. Leto II. jest ono što se događa onda kada čovječanstvo, iscrpljeno kaosom, odluči da je sloboda preopasna i da centralna kontrola vrijedi svake cijene. Njegova tiranija nije aberacija. Samo logičan ishod civilizacije, koja iznova i iznova, bira udobnost umjesto borbe, sve dok ništa drugo niti ne  preostane. Herbert namjerno čini ovu lekciju nepodnošljivom. Leto II. nije stvoren zato da mu se divimo, opravdavamo ili ga oponašamo. Stvoren je zato da ga se zapamti i kako ga nitko više nikada ne bi izabrao.

Zato su apeli na "popravljanje" propasti kroz jače vladare, obnovljena carstva, ili usavršene autoritarne sustave - toliko duboko pogrešni. Fantazija gdje će "pravi cezarizam", "pravi fašizam", ili bilo koji ponovno rođeni imperijalni poredak spasiti civilizaciju,  potpuno krivo shvaća problem. Cezarizam ne propada zato što je nedovoljno nemilosrdan, ili nedovoljno inteligentan. Propada zato jer čuva ono što se mora dopustiti neka završi. Zamrzava povijest, u onom trenutku, kada je potrebno oslobađanje. Mnogima će ovo zvučati kao ludost. Prihvaćanje kolapsa. Možda i kao nihilizam. Ali, nije niti jedno, niti drugo. Kolaps nije svetinja, ali nije ni kontinuitet. Praznina nije kraj značenja, to je samo kraj monopola. Kada centralizirana kontrola pukne, mogućnosti se vraćaju. Novi oblici mogu nastati upravo zato što nijedna sila nije dovoljno jaka da diktira sudbinu samu. Svaki civilizacijski preporod u povijesti proizlazi iz fragmentacije, a ne iz usavršene uprave.

Prava opasnost nije u tome da civilizacija umre. Civilizacije uvijek umiru. Prava opasnost jest kada odbijaju umrijeti i, odbijajući ovu stvarnost - osuđuju same sebe na sterilnost. Stabilnost, koja je kupljena po cijenu vitalnosti nije očuvanje, to je balzamiranje. Udobnost kupljena po cijenu slobode ne spašava smisao, samo ga rastvara. Mir nametnut potpunom kontrolom ne sprječava kolaps, nego odgađa sve dok kolaps ne postane potpun. Leto II. jest fikcijsko upozorenje koje ne bi trebali ignorirati. On pokazuje što se događa kada strah od nereda postane isto što i strah od same slobode. Pokazuje kako čak niti savršena predviđanja i apsolutna moć ne mogu zadržati očuvanje, nakon što vjera nestane. Njegov konačni dar nije red, nego oslobođenje. Čovječanstvo ga nadživljava, ne zato što je vladao zauvijek, već zato što je osigurao da to nitko više nikada neće moći.

Zadatak, dakle, nije birati vlastite ili nove careve, nakon što se demokratski oblici iscrpe. Znači odbiti laž da je stabilnost najviše dobro. Znači odabrati poteškoće umjesto udobnosti, slobodu umjesto sigurnosti, vitalnost umjesto kontrole, čak i kada je izbor zastrašujući. Pogotovo onda kada je zastrašujući, vrlo malo će to i prihvatiti. Većina to nikada ne čini. Većina civilizacija bira svoje Cezare. Oduvijek su birali. Ovo nije pisano za njih. Napisano je za one koji shvaćaju kako se nečemu mora dopustiti da završi zato da bi nešto drugo, nepredvidivo i živo - moglo započeti. Hrabrost koja je potrebna u ovom padu nije hrabrost da se dominira poviješću, nego hrabrost da se povijest ponovno pokrene.

Stabilnost nije vrijedna ropstva.

Udobnost nije vrijedna nihilizma.

Mir nije vrijedan paralize.

Ako to zvuči opasno - opasno i jest.

Živjeti je uvijek opasno.