Evo zašto mislim da razotkrivanje NLO fenomena nikada neće biti javno objavljeno

Započeti ću sa pilotima danas ovu priču.  

Svaki pilot ima priče. Svaka je osobna i drukčija od druge. Kažu većinom slično: Kada skupiš dovoljno sati u zraku, previše noćnih letova iznad praznog terena, kada guraš avion kući po praznoj, hladnoj, zimskoj noći, neminovno ćeš vidjeti stvari koje se ne uklapaju u uredne kategorije za koje nas je pripremila vaša obuka. Svjetla koja se kreću na načine koji ismijavaju naše razumijevanje pogona. Objekte koji se pojavljuju na radaru, a zatim jednostavno nestanu. Formacije koje se drže stabilno protiv vjetrova koji bi ih trebali raspršiti, a zatim ubrzavaju iznad bilo koje brzine za koju znate da obični zrakoplov postiže, i onda nestaju kao da nikada nisu postojale.

Ali, većinom i kažu: Možda sam bio umoran. Škiljio sam od napetosti. Možda su mi misli odlutale prema utješnoj toplini trenutka kada ću doći kući, za nekoliko sati. Možda budem i neke od tih stvari prijavio putem odgovarajućih kanala, ili možda bolje i ne, ovisno o tome što naučite od kolega koji su slično prijavili prije vas i otkrili da je nagrada za iskrenost papirologija, psihijatrijska procjena, ili karijerna putanja (u zaborav). 

Većina ih je naučila šutjeti. Bez izvještaja. Umjesto toga, nauče kako sigurno sletjeti, ispričati dijelove koji odgovaraju očekivanoj pripovijesti, a ostale priče sačuvaju za svoje obitelji i prijatelje, ili za kasne večeri u barovima gdje svatko imao svoje priče i nitko nije dovoljno naivan misleći kako će njihovo izgovaranje naglas nešto promijeniti.

Zadnji sa kojim je tekla priča je letio nedavno u SAD. 14 godina u pilotskim kabinama. Kaže: gledam taj trenutni cirkus; nekakva histerija oko dronova iznad New Jerseyja, vijesti koje se izgovaraju utišanim tonom, glasnogovornike Pentagona koji iznose pažljivo formulirana ne-poricanja, paradu bivših i sadašnjih dužnosnika koji nagovještavaju tajne koje ne mogu "u potpunosti otkriti". Kaže: nisam ja baš ovdje obični civi, i dugo sam pokušavao shvatiti je li išta od ovoga stvarno, jer sve to gledam iz izravnog osobnog iskustva i znam da anomalni objekti u kontroliranom zračnom prostoru nisu novotarija koju su izmislile društvene mreže, niti je najnoviji san teoretičara zavjere. 

Tako to ukratko zvuči kad pričate sa pilotima koje poznate dovoljno. 

Dakle, činjenica jest da su razni objekti oduvijek bili tamo. Pitanje nije u tome da li se sada trenutno događa nešto neobično. Ono bi pravo pitanje bilo: Zašto smo sada, nakon desetljeća institucionalne šutnje i sustavnog ismijavanja svakoga tko je progovorio, odjednom potaknuti obratiti pažnju na ove pojave? Jer oni nas u tome ohrabruju. Vremenski raspored ovih valova viđenja nije organski. Medijska pokrivenost nije slučajna. Kap po kap kongresnih saslušanja, svjedočenja zviždača i službena priznanja slijede ritam koji bi svatko tko obraća pažnju - prepoznao kao kontrolirano objavljivanje informacija.

Jer, kada tisuće ljudi, i u više država istovremeno, počnu izvještavati o zračnim fenomenima koji se pojavljuju iznad njihovih kuća i kritične infrastrukture, dok je službeni odgovor nekakva uvježbana zabrinutosti i napamet naučena nejasnoća - onda se ovdje ne radi o nikakvom spontanom otkriću. To je operacija. No, čija operacija i koji je cilj te operacije? 

Znam teorije. Svi smo dosad za njih čuli. Projekt Plava zraka: ideja po kojoj će se inscenirati lažna invazija vanzemaljaca kako bi se opravdalo uspostavljanje globalne vlade i konačni raspad nacionalnih suvereniteta. Odvraćanje pažnje od ekonomskog kolapsa, jednog od mnogih političkog skandala, ili bilo koje krize koju moćnici ne žele da mi pomnije propitamo. Priprema za stvarnu prijetnju koja se ne može izravno razotkriti bez izazivanja panike, stoga se javnost mora postupno aklimatizirati, kontroliranim kapanjem djelomičnih "otkrića". Testiranje napredne vojne tehnologije, uz NLO narative, čime imaju prikladno pokriće za dostignuća koje ne mogu službeno priznati. Namjerna destabilizacija stvarnosti kao oblik psihološkog ratovanja, održavanje stanovništva zbunjenim, nesigurnim, i najviše - podložnim.

Čula sam za sve teorije, i nijednu od njih ne mogu u potpunosti odbaciti, jer gledam kako funkcioniraju informacijske operacije, te mislim da one najučinkovitije istovremeno objedinjuju više ciljeva, tako da oni koji ih izvršavaju neće razumjeti širi plan.

Zamislite ovo. Sjedite za volanom auta u nekakvo dosadno popodne (npr. utorak), možda na putu sa posla, možda obavljate dnevnu kupivnu, možda idete u posjet nekome koga dugo niste vidjeli. Slušate glazbu na radiju, promet je predvidljivo naporan, i vaše misli su odlutale. Zaustavljate se na crvenom svjetlu. Glazba naglo prestaje. Čuje se glas voditelja vijesti u tonu koji rijetko koriste osim ako je u pitanju neka izvanredna situacija. Govori nešto slično ovome: 

"Dragi slušatelji, upravo nam je stiglo izvanredno izvješće. Nepoznati objekti pojavili su se iznad velikih gradova diljem svijeta. Nekoliko ih je sletjelo. Šefovi država obraćaju se svojim narodima u ovom trenutku sa jednom porukom: Nismo sami."

Adrenalin vam ulazi u krv, puno prije je vaša svijest u potpunosti obradila ono što ste uopće čuli. Panično gledate oko sebe i vidite druge vozače koji stoje pokraj vas i na njihovim licima tražite potvrdu da ste ovo stvarno čuli; kako zajedno sa njima,  kolektivno svjedočite onome što bi mogao biti najznačajniji trenutak u cijeloj povijesti ljudske civilizacije.

Ali, sada prestajem! Jer se ovo vjerojatno nikada neće dogoditi. Mislim da se neće dogoditi na ovaj način. Nikada.

Može vam se moja tvrdnja činiti preuranjenom, pesimističnom, možda čak namjerno ignorantskom (obzirom na sve što se posljednjih godina pojavilo u vezi sa neidentificiranim anomalnim fenomenima). Svjedočili smo: kongresnim saslušanjima, zviždačima visokih sigurnosnih provjera i pristupa (koji su svjedočili pod zakletvom), misterioznim objektima koji su navodno oboreni iznad sjevernoameričkog zračnog prostora, neobjašnjivim rojevima dronova (većinom iznad aerodroma i vojnih baza) na više kontinenata, kao i neviđenoj razini izvještavanja glavnih medija o temi koja je do nedavno bila bacana pod tepih. Dakle, nešto se očito događa. Atmosfera oko ove teme se opipljivo promijenila, nabijena je dubokim osjećajem neposrednog otkrivenja, što čak i dugogodišnji istraživači opisuju kao nešto što nikada prije nisu iskusili.

Mnogi misle kako će brana neminovno popustiti. Sigurno je pritisak narastao toliko, pa će netko, negdje, konačno otvoriti vrata hangara i pokazati spašenu letjelicu, pokazati neljudska tijela kamerama i objaviti svijetu kako je sve što smo mislili da znamo o svom mjestu u svemiru nepotpuno. Sigurno je Razotkrivanje pred vratima.

Prije nego što nastavim, kratka napomena o terminologiji za one koji se godinama nisu bavili ovom temom. "Razotkivanje" (eng. Disclosure), u kontekstu neidentificiranih zračnih fenomena i pitanja neljudske inteligencije, odnosi se na hipotetski trenutak kada bi vlade (ovdje opet najviše vidim SAD, jer mislim kako oni ipak posjeduju najopsežnije znanje o tom pitanju - službeno i javno potvrditi kako nismo sami. Kako postoje i druga inteligentna bića osim ljudi, kako su ovdje, kako su u interakciji sa našim planetom i našom vrstom, te je ta stvarnost desetljećima bila poznata i skrivana od javnosti.

U popularnoj mašti, razotkrivanje je događaj: događa se konferencija za novinare, objava, predsjednički govor gdje se konačno podiže veo, i konačno čovječanstvo saznaje ono što su insajderi navodno znali cijelo vrijeme. To je trenutak kada pitanje "Vjerujete li u NLO-e?" postaje apsurdno, kao i pitanje vjeruje li netko u komercijalno zrakoplovstvo. Razotkrivanje, za one koji ga čekaju, predstavlja ništa manje od najznačajnije promjene paradigme u ljudskoj povijesti - konačni kraj naše kozmičke izolacije i početak svega što slijedi. Upravo taj događaj, taj jedinstveni trenutak otkrivanja - mislim kako nikada neće doći.

Razotkrivanje, u osnovi, krivo shvaća prirodu fenomena i načina na koji se ljudska percepcija mijenjala tijekom vremena. Dramatično otkriće, onaj konačni trenutak kada nema više skepticizma i stvarnost se u tom momentu restrukturira. Mislim kako je to još jedna fantazija koja je posuđena iz holivudskih narativa, a ne proces koji bi imao bilo kakav presedan u tome kako  čovječanstvo zapravo prihvaća istine koje mijenjaju paradigmu.

Ono što mi doživljavamo već desetljećima, ako ne i stoljećima, nešto je puno suptilnije i postupnije; na svoj način daleko dublje: sporo i metodično prilagođavanje kolektivne ljudske svijesti stvarnosti koja trenutno možda leži izvan naših konceptualnih okvira i ne možemo je potpuno integrirati. Ali, mi ne čekamo Razotkrivanje. Mi ga proživljavamo. Jednostavno ne možemo percipirati veličinu promjene, jer smo unutar nje (i dok smo unutar nje). 

Za objašnjenje zašto mislim da se ovakva značajna objava nikada neće javno dogoditi, prvo moram pokazati obrazac koji se,  izvanrednom dosljednošću, ponavlja tijekom modernog doba, vezano uz ovaj fenomen. Struktura je uvijek ista, bez obzira na specifične aktere ili okolnosti. Događaju se anomalni događaji: objekti se pojavljuju na nebu i svojim načinom leta prkose konvencionalnom objašnjenju; ovim događajima svjedoče vjerodostojni promatrači, a ponekad objekte prate i višestruki neovisni senzorski sustavi.

Javnost postaje svjesna ovih događaja, bilo izravnim promatranjem, bilo medijskim izvještavanjem. Interes javnosti raste. Zatim se pojavljuju pojedinci iz vojnih, obavještajnih ili znanstvenih establišmenta, koji posjeduju neku vrstu insajderskog znanja, i koji (gotovo uvijek) tvrde, često uz "značajan osobni rizik" - kako su ovi fenomeni stvarni, istražuju ih tajni programi, obično tvrde kako su letjelice (čak i biološki materijal) pronađeni, i kako je javnost sustavno godinama obmanjivana u vezi svega ovoga. 

Zviždači iznose svoje tvrdnje, ponekad imaju prateću dokumentaciju, ponekad navode imena dodatnih svjedoka koji bi mogli potvrditi njihove iskaze. Njihove tvrdnje izazivaju uzbuđenje, iščekivanje, dobiva se osjećaj kako je konačno otkriće odmah iza vrata. No, onda, neizbježno, provode se službene istrage, objavljuju se izvješća u kojima zaključuju kako nema nema dokaza koji podupiru postojanje izvanzemaljske ili onostrane tehnologije, kako nikakvi tajni programi nikada nisu pronašli neljudske letjelice, nema se što za vidjeti - stvar je zatvorena. Ciklus se završava, pozornost blijedi, čekamo slijedeću izvedbu. 

Ovaj obrazac se ponavlja od kasnih 1940-ih godina. Možemo ga pratiti kroz incident u Roswellu, uz desetljeća tvrdnji i kontra-tvrdnji što je zapravo pronađeno u pustinji Novog Meksika. Nadalje je tu Projekt Plava knjiga, službena istraga Zračnih snaga SAD-a, koja je katalogizirala tisuće viđenja i onda je, 1969. godine, zaključila kako nijedno od njih ne predstavlja ništa više od pogrešne identifikacije, prirodnih fenomena ili konvencionalnih zrakoplova - unatoč činjenici što veliki postotak slučajeva ostaje  službeno neobjašnjen. Konferencija za novinare iz 2001. godine, kada 21 bivši američki vojni, obavještajni i vladin dužnosnik,  javno svjedoče o svom znanju o fenomenima. Možemo pratiti i kroz otkrića iz 2017. godine, kada je potvrđeno postojanje Pentagonovog programa za naprednu identifikaciju zrakoplovnih prijetnji, uz objavu vojnih snimaka koji prikazuju objekte koji izvode manevre i (čini se) krše svu poznatu fiziku. Onda su tu i događaji iz 2023. godine (i kasnije), kada David Grusch, bivši obavještajni časnik jedne od najviših dostupnih sigurnosnih provjera, svjedoči pred Kongresom da Sjedinjene Države i druge nacije posjeduju pronađene neljudske letjelice, provode programe obrnutog inženjeringa izvan nadzora Kongresa...naknadno je samo istražno tijelo Pentagona objavilo izvješće gdje se navodi kako nikakvi dokazi ne podupiru njegove tvrdnje.

Davida Gruscha vrijedi pomno ispitati, jer njegov dolazak savršeno ilustrira nadu i frustraciju, koja karakterizira ovu temu. Ovdje se radi o čovjeku besprijekornih kvalifikacija: veteran iz Afganistana, bivši član Nacionalne geoprostorne obavještajne agencije, radio je u službenoj radnoj skupini za istraživanje UAP-a, nekome tko ima najviše sigurnosne provjere i pristup klasificiranim programima u cijeloj obavještajnoj zajednici. Nije nagađao, niti je prenosio glasine iz druge ruke. Izjavljuje kako je razgovarao sa  pojedincima koji su bili izravno uključeni u pronalaženje i analizu neljudske tehnologije, pregledao je dokumentaciju koja potvrđuje te programe, kako je glavnom inspektoru obavještajne zajednice dostavio imena i dokaze. Spreman je svjedočiti o svemu tome pod zakletvom i pred Kongresom, prihvaća pravne posljedice zbog krivokletstva ako su njegove izjave lažne.

Za one koji su godinama ili desetljećima pratili ovu temu, Grusch je bio nešto kvalitetno i novo: insajdera sa ovlaštenjima, pristupom i spremnošću da javno iznese konkretne i provjerljive tvrdnje. Ljeto 2023. godine je mnogima (iz ove zajednice) predstavljalo početak kraja tajni. U zraku se osjećala struja, osjećaj kao da se zidovi tajnosti konačno ruše.

Ništa se nije dogodilo. Ili bolje rečeno: ono što se dogodilo bilo je potpuno u skladu sa svakom prethodnom iteracijom ciklusa. Neki su mediji pokušali diskreditirati Gruscha, objavljujući detalje njegove medicinske povijesti i psihološkog liječenja nakon vojne službe, predstavljali su njegovu traumu kao dokaz nepouzdanosti, a ne kao potpuno predvidljivu posljedicu borbenog rasporeda. Drugi su glasovi savjetovali strpljenje, tvrdeći kako dokazi stižu, ali prvo treba uspostaviti birokratske i pravne okvire zato da bi se zaštitili dodatni svjedoci od kaznenog progona.

Pentagon je proveo istragu putem AARO (Ured za rješavanje anomalija iz svih domena i nasljednik Radne skupine UAP), i objavio izvješće gdje kategorički navodi da nijedna istraga vlade Sjedinjenih Država nikada nije potvrdila da viđenje UAP-a predstavlja izvanzemaljsku tehnologiju, kako ne postoje dokazi o programima istraživanja srušenih letjelica ili obrnutom inženjeringu nadzemaljskih letjelica. Zapravo su rekli kako je svaka tvrdnja koju je Grusch iznio bila neutemeljena.

Izvješće je odmah kritizirano od strane onih koji su istaknuli da se radi o samoizvještavanju iz samih agencija koje su optužene za čuvanje tajnosti, te su zaključci unaprijed određeni pitanjima na koja je trebalo odgovoriti. Ali, ove kritike, koliko god bile valjane, nisu promijenile temeljni ishod. Nije otkrivena nikakva letjelica. Nisu predočena nikakva tijela. Konačan dokaz ostaje, baš kao i uvijek, izvan dosega javnosti.

Isto se ponovilo sa Jake Barberom, još jednim zviždačem. On se pojavio 2025. godine, uz tvrdnju kako je osobno sudjelovao u operacijama spašavanja UAP, kao pilot helikoptera. Barberove tvrdnje popraćene su video snimkom koja navodno prikazuje objekt u obliku jajeta koji se prenosi kabelom - snimka koja je odmah prikupila milijune pregleda, ali je jednako brzo postala predmetom ismijavanja, jer skeptici zaista jesu sa pravom istaknuli nemogućnost provjere da li je prikazani objekt išta više od rekvizita, ili samo računalno generirane slike. Opet! Barber je izjavio kako je spreman svjedočiti pod zakletvom pred Kongresom. Njegove tvrdnje nisu potvrđene od strane službenih izvora. Početni val pažnje se postupno raspršio u pozadinskoj buci informacijskog okruženja, koje je uobičajeno prezasićeno suprotstavljenim narativima.

Isti se obrazac ponovio kod incidenata sa dronovima iznad New Jerseyja, a potom i iznad Europe (što je spomenuo i moj poznanik pilot). Tisuće ljudi su izvijestile kako su svjedočili neobjašnjivim zračnim objektima; neki od njih su naizgled izlazili iz oceana, neki su se navodno transformirali iz svjetlosnih sfera u konvencionalnije letjelice, neki su pratili plovila Obalne straže i oponašali njihova kretanja. Službeni glasnogovornici raznih zemalja su izjavili isto: ovi objekti ne predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti zemalja, iako nisu objasnili zašto govore o nekoj nacionalnoj sigurnosti, kada nijedan objekt nije pronađen, niti je identificiran.

Novinar Ross Coulthart, kojemu su njegovi izvori dojavili kako su vladini dužnosnici u stanju panike zbog ovih incidenata, te kako bi tijekom 2025. godine moglo doći do dramatičnih otkrića - morao je priznati kako se nikakva dramatična otkrića nisu materijalizirala, i kako je priča jednostavno izblijedjela iz javne svijesti, baš kao i mnoge prije nje.

Dosljednost ovog obrasca kroz desetljeća trebala bi nas natjerati da se zamislimo. Kada bi zaista bili na rubu Otkrića (u konvencionalnom smislu), kada tajnost ne bi bila održiva i kada bi istina izašla na vidjelo kroz čistu težinu dokaza i svjedočenja, pritom bi očekivali kako će se, u nekom trenutku, obrazac prekinuti. Očekivali bi da službene istrage donesu drugačije zaključke, ili da zviždači donesu nepobitne fizičke dokaze, ili da se sam fenomen manifestira na način koji isključuje poricanje. Umjesto toga, ono što promatramo i doživljavamo jest svojevrsna ravnoteža, dinamička stabilnost, u kojoj subjekt napreduje u javnu svijest i zatim se povlači; gdje senzacionalne tvrdnje stvaraju uzbuđenje i zatim se rastvaraju u dvosmislenosti; čini se kao da smo neprestano na pragu saznanja, a taj prag nikada zapravo ne prelazimo. Ovo nije tajna koja se svim silama nastoji osloboditi iz svog zatvora. Ovo je nešto sasvim drugo.

Kako bi shvatili što bi to nešto drugo moglo biti, moramo znatno proširiti svoj vremenski okvir, pa pogledati kako je ovaj fenomen percipiran i izvještavan, ne samo tijekom proteklih 80 godina, već i tijekom stoljeća zabilježene povijesti.

Imamo npr incident u Stralsundu u Njemačkoj, iz travnja 1665. godine, koji je posebno poučan primjer. Tog proljetnog poslijepodneva je šest ribara, u tjesnacu između otoka Rügen i njemačkog kopna, promatralo ono što je izgledalo kao veliko jato ptica, koje se približavalo sa sjeveroistoka. Ptice su kružile, skupile se i zatim se transformirale u oblik broda - jedrenjaka, sa  jarbolima i jarbolima. Ubrzo su se na nebu pojavili i drugi brodovi. Ribari su svjedočili onome što su opisali kao pomorsku bitku: brodovi su pucali jedni na druge, dim i grmljavina ispunili su zrak, jarboli i jedra su bili oštećeni. Mogli su razaznati i članove posade na brodovima, uključujući muškarca u smeđoj odjeći, koji je držao šešir pod rukom. Nakon što je završio ovaj izvanredni prikaz, na nebu se pojavilo još nešto: plosnati, kružni oblik, poput tanjura ili velikog šešira, boje mjeseca tijekom pomrčine, koji je nepomično lebdio iznad crkve sv. Nikole, sve do večeri. Ribari, shrvani užasom, povukli su se u svoje kolibe. U danima koji su uslijedili, osjećali su drhtanje i fizičke tegobe u rukama, nogama, glavi i udovima; simptome, koje moderni istraživači ponekad tumače kao simptome povezane sa izloženošću zračenju. Dva dana nakon incidenta su objavljene novine, u kojima su službeno zabilježeni ovi događaji, i gdje je navedeno da su ribari javno saslušani i da su se zakleli na istinitost svog svjedočanstva svojom kršćanskom savješću. Dokument je također pružio čitateljima jednostavan interpretativni okvir: užareni disk lebdio je iznad crkve, a pravo značenje spektakla bilo je poznato samo Svemogućem Bogu.

Fenomen je tako smješten izravno u religijski kontekst, shvaćeno je kao božanski znak, a ne nekakvi dokaz međuplanetarnih posjetitelja, jer konceptualni vokabular za izvanzemaljsku inteligenciju jednostavno nije postojao u popularnoj svijesti 17. stoljeća. Međutim, ono što je izvanredno u vezi s ovim izvještajem jest koliko su njegovi ključni elementi - svjetleći objekti u obliku diska koji lebde na nebu, fizički učinci na svjedoke, fenomen koji se predstavlja u oblicima koji se odnose na postojeći konceptualni okvir svjedoka (u ovom slučaju, jedrenjaci, koje bi baltički ribari odmah prepoznali) - slični izvještajima iz stoljeća kasnije. Sadržaj iskustva čini se izuzetno dosljednim tijekom vremena. Ono što se mijenja jest interpretacija, jezik koji se koristi za njegov opis, objašnjavajući okvir u koji je smješten.

Ovo zapažanje postaje još značajnije kada pratimo evoluciju terminologije i konceptualizacije tijekom 21. stoljeća. U 1940-ima i 1950-ima, o ovom se fenomenu raspravljao u smislu "letećih tanjura" ili "međuplanetarne hipoteze", tj. ideje da su ti objekti svemirske letjelice kojima su upravljala bića sa drugih planeta našeg Sunčevog sustava, možda Marsa ili Venere. Okvir je odražavao je astronomsko znanje i znanstvenofantastičnu maštu tog doba.

Major Donald Keyhoe, jedan od najranijih i najistaknutijih zviždača, javno je, 1952. godine, izjavio kako vjeruje da će se pokazati da su neki od objekata međuplanetarnog podrijetla, što se smatralo razumnim, iako kontroverznim stavoma, ali unutar tadašnjeg diskursa. Kako se naše razumijevanje Sunčevog sustava proširilo, a izgledi za inteligentan život na Marsu ili Veneri smanjivali, tako se hipoteza razvijala: posjetitelji moraju dolaziti iz drugih zvjezdanih sustava, egzoplaneta udaljenih regija galaksije. Izraz "NLO" - Neidentificirani leteći objekt - postaje standardan, i nosi u sebi pretpostavku kako se radi o fizičkim  letjelicama koje se kreću svemirom, na načine koji su analogni našem zrakoplovstvu, samo znatno naprednije.

No, pogledajte što se dogodilo posljednjih godina. Službena terminologija se promijenila iz "NLO" u "UAP" - Neidentificirani anomalni fenomen - oznaka koja više ne govori da su ovi objekti vozila u konvencionalnom smislu, niti da se uopće kreću kroz svemir. Konceptualni vokabular se još dramatičnije promijenio.

David Grusch nije govorio o izvanzemaljskoj tehnologiji, niti o izvanzemaljskim letjelicama. Govorio je o "neljudskoj inteligenciji" i "neljudskim biologijama". Ovi su termini pažljivo neutralni u pogledu podrijetla. Oni ne preciziraju kako inteligencija sa kojom imamo posla dolazi sa drugog planeta. Ostavljaju otvorenu mogućnost kako se suočavamo sa nečim što je oduvijek bilo ovdje, nečim što je autohtono na Zemlji, nečim što postoji uz čovječanstvo i u odnosu koji još ne razumijemo. Pentagonova poricanja su isto precizna u svom jeziku: nema dokaza o izvanzemaljskoj tehnologiji, nema dokaza o letjelicama izvan svijeta. Ove formulacije dopuštaju logičnu mogućnost kako postoji neljudska tehnologija i inteligencija koja nije izvanzemaljska, niti je izvan ovog svijeta, nego nešto zemaljsko, nešto već prisutno, nešto što jednostavan okvir "izvanzemaljaca iz svemira" ne uspijeva obuhvatiti.

Ova jezična evolucija nije slučajna. Jezik oblikuje misao. Postupno uvođenje novog vokabulara u javni diskurs ottvara nove konceptualne mogućnosti, koje prije nisu bile dostupne. Osoba, koja bi 1950-ih bila upitana o postojanju neljudske inteligencije, vjerojatno bi pitanje shvatila samo u smislu Marsovaca ili Veneranaca, i bila zbunjena sugestijom da bi takva inteligencija mogla imati podrijetlo koje nije izvanzemaljsko.

Osoba danas, izložena terminologiji UAP ili NHI, putem mainstream vijesti, ima pristup širem konceptualnom prostoru unutar kojeg može razmotriti ovo pitanje, čak i ako ostaje osobno skeptična. To proširenje samo je po sebi oblik razotkrivanja, ne specifičnih činjenica, već dopuštenih misli, pitanja koja se mogu postaviti bez da se čine ludima, mogućnosti koje se mogu razmotriti bez društvene kazne.

To uočavamo i kada proučimo povijesne zapise iz ove perspektive. Tvrdnje zviždača i uvjeravanja koja nude dužnosnici ostaju izrazito dosljedni tijekom desetljeća, gotovo kao da slijede scenarij. Fenomen nadilazi naše tehnološke mogućnosti. Ne potječe niti od jednog poznatog ljudskog izvora. Istražuju ga skupine koje su izvan uobičajenog vladinog nadzora. Fizički materijali i letjelice su pronađeni. Javnost se drži u mraku. Ipak, unatoč svemu tome, ne postoji prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Većina je zviždača rekla isto. Većinom su vlade reagirale isto. Tijekom 80 godina, poruka je, u biti, ostala ista: nešto je ovdje, ne znamo što je to, nije naše, proučavamo to u tajnosti, ali ne brinite, nije opasno.

Ono što se promijenilo nije sama poruka, nego je sposobnost publike da primi poruku. Zapitajte se kako bi tipičan uredski radnik 1950-ih reagirao da ste ga pitali vjeruje li u postojanje neljudske zemaljske inteligencije koja komunicira sa ljudima, šta misli o tome da li su neljudski astronauti stvarni, jesu li čuli teorije o fenomenu povezanom sa ljudskom sviješću ili određenim skupinama koje mogu namjerno prizvati te manifestacije. Većinu tih pitanja smatrali bi nerazumljivom, ne zato što im je nedostajala inteligencija, nego zato što im je nedostajao konceptualni vokabular, kao i kulturni kontekst koji bi takva pitanja učinio smislenima. Možda bi razumjeli pitanje o Marsovcima ili letećim tanjurima, ali čak i tada bi njihov okvir za razmišljanje o takvim stvarima bio oblikovan znanstvenom fantastikom njihovog doba, npr. Flash Gordon i Buck Rogers, pretpostavke o svemirskim putovanjima i međuplanetarnom ratovanju, koje se sada čine neobičnima.

Vratimo li se još dalje u prošlost, pa zamislite ovog istog tog uredskog radnika kako pokušava raspravljati o interplanetarnoj hipotezi sa srednjovjekovnim seljakom ili ribarom. Konceptualni jaz postaje nepremostiv. Seljački svijet sadržavao je čuda i znamenja, anđele i demone, znakove Boga na nebesima, ali nije sadržavao konceptualni aparat kojim bi formulirali pitanje o tome posjećuju li Zemlju inteligentna bića sa drugih planeta.

Prelazak sa "letećih tanjura" na "NLO", zatim na "UAP" i konačno na "neljudsku inteligenciju", nije samo promjena u vokabularu. Predstavlja istinsku evoluciju u kolektivnoj ljudskoj svijesti, postupno širenje onoga što je zamislivo, sporu normalizaciju mogućnosti koje su nekoć bile nezamislive za većinu ljudi. Ova se evolucija dogodila - ne kroz iznenadna ili dramatična otkrića -  nego kroz istu vrstu ponavljajućeg, frustrirajućeg, naizgled uzaludnog ciklusa tvrdnji i poricanja, koji promatramo desetljećima.

Svaka iteracija ciklusa, svaki novi zviždač, svaki novi val viđenja, svako novo službeno izvješće koje istovremeno priznaje stvarnost fenomena i poriče bilo kakve konačne zaključke o njegovoj prirodi - sve to služi tome da objekt ostane prisutan u kolektivnoj svijesti, da ga učini poznatim, da postupno sruši zid refleksnog odbacivanja i koji je nekoć činio ozbiljnu raspravu o ovakvim pitanjima - čak i društveno nemogućom.

Kada prepoznamo da Razotkrivanje nije zaseban događaj, nego je proces – i to onaj koji traje najmanje osam desetljeća, a moguće i stoljećima ili tisućljećima, onda određeni aspekti fenomena i upravljanje njim počinju imati više smisla. Uzorak napredovanja i povlačenja, otkrivanja nakon čega slijedi zamagljivanje, nije dokaz zavjere, nesposobnosti ili institucionalne inercije, iako svi čimbenici mogu igrati određenu ulogu. To je mehanizam kojim se kolektivna ljudska svijest postupno priprema integrirati stvarnost, koja trenutno možda premašuje kapacitet njene obrade. Dva koraka naprijed, jedan korak natrag. Dva koraka naprijed, jedan korak natrag. Omjer osigurava da se dogodi napredak, da je smjer putovanja nepogrešivo prema većoj otvorenosti i prihvaćanju, a istovremeno osigurava da tempo ostane upravljiv, da nijedno otkrivenje ne gura previše snažno granice onoga što ljudi mogu apsorbirati - bez da dožive ono što su istraživači nazvali "ontološkim šokom" – destabilizirajuće iskustvo iznenadnog i nasilnog preokreta vlastitih temeljnih pretpostavki o prirodi stvarnosti.

Pitanje zašto bi takav postupni pristup bio nužan nas dalje vodi u još spekulativnije područje, ali vrijedi spomenuti neka razmatranja. Mnogi svjedoci bliskih susreta izvijestili su kako su njihova iskustva bila toliko duboko nepoznata normalnoj životnoj stvarnosti i muče se zapravo artikulirati što se dogodilo, ne zbog traume, već zato što se ljudski jezik razvio kako bi opisao ljudski svijet i nedostaje mu vokabular za ono što su percipirali. Ako se puna istina o ovom fenomenu nalazi značajno izvan naših trenutnih konceptualnih okvira - ako uključuje aspekte stvarnosti za koje doslovno nemamo odgovarajuće riječi ili koncepte - tada neposredno Razotkrivanje ne bi bilo samo šokantno, već bi bilo uglavnom nerazumljivo. Čuli bi riječi, ali ne bi mogli iz njih stvoriti koherentno značenje, na isti način na koji osoba bez predznanja iz fizike ne može stvoriti koherentno značenje iz predavanja o kvantnoj teoriji polja, iako su sve riječi pojedinačno poznate. Postupno Razotkrivanje, na ovaj način, nije samo upravljanje šokom, nego ga prati izgradnja konceptualne infrastrukture koja je potrebna za konačno razumijevanje.

Također, postoji i stvarna mogućnost da bi trenutno, nepobitno Razotkrivanje, moglo izazvati reakcije koje bi bile katastrofalne na društvenoj razini. Zamislite paniku, ne populacije koja vjeruje da su izvanzemaljci sletjeli, već populacije koja je iznenada prisiljena suočiti se sa činjenicom da je sve u što je vjerovala o prirodi stvarnosti, o mjestu čovječanstva u svemiru, o pouzdanosti svojih institucija, o kontinuitetu svoje povijesti - bilo nepotpuno ili pogrešno, te se prisiljena suočiti se sa svim istovremeno, bez pripreme, bez postupne prilagodbe, bez vremena za razvoj novih okvira, koji bi mogli dati smisao novim informacijama.

Jeste li ikada doživjeli napad panike? Ja jesam. Karakteristična značajka je razdvajanje između racionalnog znanja da se zapravo ništa katastrofalno ne događa i potpune nemogućnosti kontrole neodoljive emocionalne reakcije koja inzistira na suprotnom. Što ako bi otkrivanje na razini koju neki zamišljaju - definitivno, neporecivo, potpuno - izazvalo nešto analogno na civilizacijskoj razini? Ne zato što ljudi ne bi mogli podnijeti znanje o neljudskoj inteligenciji u apstraktnom smislu, već zato što je specifična stvarnost toliko daleko izvan trenutne ljudske koncepcije i psiha bi se pobunila bez obzira na istovremeno racionalno prihvaćanje?

Ali, ima tu još nešto. Sam fenomen kao da pokazuje namjeru u pogledu svog otkrića. Ovo je možda najneugodniji zaključak koji se može izvući, jer sugerira da pitanje kada i kako čovječanstvo saznaje istinu nije baš u potpunosti pod ljudskom kontrolom.

Razmotrite temeljno zapažanje: unatoč svim viđenjima, svim pronađenim materijalima (ako pronađeni materijali postoje), svim navodnim tajnim programima, pronalaženju podataka o padu sustava i naporima obrnutog inženjeringa - nikada se nije pojavio definitivan i javno provjerljiv dokaz. Zviždači tvrde da postoji. Dužnosnici to poriču. Ciklus se ponavlja. Ali, letjelice se nikada ne iznesu. Tijela se nikada ne izlože. Tehnologija se nikada ne demonstrira na način koji bi trajno ušutkao svaki skepticizam. Ili je izvanredno uspješna zavjera potiskivala sve dokaze gotovo 80 godina u više nacija i između tisućama pojedinaca (što bi bila razina operativne sigurnosti koja bi bila bez presedana u ljudskoj povijesti) - ili se događa nešto drugo.

Čini se kao da fenomen želi biti viđen, ali ne i dokazan. Manifestira se na načine koji su uvjerljivi svjedocima, ali frustrirajuće je sve  dvosmisleno kada se podvrgnu rigoroznom ispitivanju. Ostavlja tragove koji su sugestivni, ali nikada sasvim konačni. Približava se, ali nikada u potpunosti ne stiže. Šest ribara u Stralsundu svjedočilo je izvanrednom spektaklu, dok ostalih deset tisuća stanovnika grada očito nije ništa primijetilo.

Sličnu selektivnost gledamo u cijeloj hrpetini slučajeva: objekti koji su vidljivi amo nekim promatračima, ali ne i drugima (bili na istom mjestu); radarski povratni signali koji potvrđuju vizualna viđenja u nekim slučajevima, ali ne i u drugima; fotografije i videozapisi koji bilježe nešto anomalno, ali nikada dovoljno da eliminiraju sva alternativna objašnjenja. Ovaj obrazac selektivne manifestacije i neuhvatljive prisutnosti - može sugerirati kako fenomen upravlja vlastitim otkrivanjem, dopušta sebi da bude viđen, ali ne i uhvaćen, održava kontrolu nad tempom kojim čovječanstvo postaje svjesno njihove stvarnosti.

Ako je ovaj zaključak imalo točan, onda ima značajne implikacije na način na koji razmišljamo o Razotkrivanju i onima koji njime možda upravljaju, sa ljudske strane. Tajni programi, povjerljiva izvješća, kongresna saslušanja, naizmjenična otkrića i poricanja - možda ovo i nisu toliko autonomne odluke ljudskih čuvara, koliko ljudska refleksija granica koje postavlja sam fenomen.

Obavještajne agencije i vojne grane, koje se optužuju za skrivanje istine, možda imaju daleko manje slobode nego što njihovi kritičari pretpostavljaju. Možda im je dopušteno nagovijestiti, priznati, postupno proširiti granice službenog priznanja, ali možda im nije dopušteno jednostavno otvoriti vrata, jer bi takva gesta premašila ono što je sam fenomen odlučio otkriti. Čuvari tajni nisu temeljna prepreka. Fenomen je svoj vlastiti čuvar vrata.

To ne znači da je fenomen nužno dobronamjeran (u bilo kojem ljudskom smislu ove riječi), ili da njegov postupni pristup Razotkrivanju odražava brigu za ljudsku dobrobit. Povijesni i suvremeni zapisi sadrže previše izvještaja o štetnim susretima: fizičkim ozljedama, psihološkim traumama, onome što se čini kao namjerna obmana i manipulacija: Nije baš dobrohotno.

Možda imamo posla sa višestrukim oblicima neljudske inteligencije, koji imaju različite stavove prema čovječanstvu. Možda se moralne kategorije (razvijene unutar ljudskih društvenih konteksta) jednostavno ne primjenjuju na inteligencije koje su evoluirale, ili nastale pod radikalno drugačijim uvjetima. Možda ono što se nekim promatračima čini kao pažljivo, obzirno postupno otkrivanje, drugima više izgleda kao produžena manipulacija, spor proces uvjetovanja, ali čija krajnja svrha ostaje nejasna.

Ova pitanja se ne mogu riješiti trenutnim dokazima.

Ono što se može uočiti jest obrazac: pristup koji je dosljedan, postupan i očito kontroliran, bilo ljudskim institucijama, samim fenomenom, ili kombinacijom ova dva. 

Što sve ovo znači za one koji pomno prate ovu temu, koji su frustrirani gledajući ciklus za ciklusom koji se odvija bez konačnog rješenja kojem se nadaju, koji su umorni od toga da im se govori da istina dolazi, a zatim gledaju kako ponovno povlači u dvosmislenost? Možda trebaju prilagoditi svoja očekivanja kako bi odgovarala stvarnom obrascu koji promatramo, a ne fantaziji iznenadnog otkrića, koje smo kulturno uvjetovani očekivati. Otkriće se događa. Događa se desetljećima, vjerojatno i stoljećima. Prosječna osoba danas ima pristup konceptima, vokabularu i javno priznatim informacijama o ovoj temi (bile su nedostupne ili nezamislive prethodnim generacijama). Pomak od ismijavanja do znatiželje, ili do ozbiljnog istraživanja koji se dogodio u izvještavanju glavnih medija samo u posljednjem desetljeću, predstavlja ogromnu promjenu u kolektivnoj percepciji, čak i ako nijedan pojedinačni dokaz nije definitivno ništa dokazao. Promatramo pomicanje ledenjaka. Pomicanje je neprimjetno na razini ljudskog životnog vijeka, frustrirajuće za svakoga tko želi vidjeti dosegnuto odredište, ali nepogrešivo kada se mjeri sa duljim povijesnim zapisom.

Dijete koje stoji pred ogledalom i pokušava pratiti svoj rast neće vidjeti ništa. Proces je prespor, priraštaji premali, promjene previše postupne da bi se registrirale u stvarnom vremenu. Ali, ako to dijete snimi fotografiju i pogleda je godinama kasnije, onda veličina transformacije postaje neporeciva. Mi smo sada to dijete. Ne možemo percipirati vlastitu perceptivnu evoluciju, dok se ona događa. Možemo je prepoznati samo retrospektivno, uspoređujući gdje smo sada sa onim gdje smo bili, pitajući se kako bi se na pitanje o neljudskoj inteligenciji govorilo prije i primjetiti koliko se dramatično proširio raspon dopuštenih odgovora.

Frustracija onih koji osjećaju kako su godinama ili desetljećima bili vučeni za nos, nahranjeni istim obećanjima i razočaranjima, sasvim je razumljiva. Ali, to može biti i frustracija koja mjeri napredak prema pogrešnom standardu; očekuju vidjeti cilj, ali mi smo još na dugom putu. 

Ovakva perspektiva ne rješava mnoga otvorena pitanja o prirodi, podrijetlu i namjerama fenomena. Niti objašnjava zašto neki susreti uključuju štetu, dok drugi uključuju nešto poput komunikacije ili obrazovanja. Ništa ne govori o tome imamo li posla sa  izvanzemaljskim posjetiteljima, interdimenzionalnim bićima, nečim što je autohtono na Zemlji i što koegzistira sa čovječanstvom tisućljećima, ili možda manifestacijama svijesti na načine koje još ne razumijemo, ili nečim sasvim drugim što naš trenutni konceptualni aparat ne može niti formulirati. Ova pitanja mogu zahtijevati daljnju evoluciju tog istog aparata, prije nego što postavljena pitanja dobiju odgovore: i to znači daljnje Razotkrivanje, polako postupno širenje onoga što je zamislivo, daljnji razvoj ciklusa koji traje sigurno od 1940-ih, a vjerojatno i mnogo dulje.

Ono što ova perspektiva nudi jest okvir za razumijevanje zašto dramatična konferencija za novinare nikada neće biti održana, zašto nijedan predsjednik ili premijer neće stati pred kamere i objaviti da nismo sami, zašto vrata hangara neće biti otvorena i letjelica neće biti izložena pred svima. Ne zato što su takve stvari u principu nemoguće, već zato što to nije način na koji ovaj proces funkcionira, niti je ikada funkcionirao, niti se tako transformira kolektivna ljudska svijest.

Objava, ako je tako želimo nazvati, neće biti trenutak i neće biti konferencija za novinare, nego generacijska promjena i postupno osvješćivanje. Gledajući unatrag, možda nećemo znati kada je postalo sigurno. Jednostavno će doći, postati zadana pretpostavka, ući će u kolektivno razumijevanje kao još jedna stvar koju svi znaju, a da se ne mogu sasvim sjetiti kada su je naučili.

Možda će za 200 godina terminologija koju danas koristimo - UAP ili neljudska inteligencija - izgledati jednako neobično i neadekvatno kao što nam se sada čine "leteći tanjuri" i "Marsovci". Možda će naši potomci imati potpuno drugačije razumijevanje same stvarnosti, ono u kojem se odvojenost između ljudskog i neljudskog, između fizičkog i nefizičkog, između ovdje i drugdje, rasplinula u nešto što trenutno ne možemo niti zamisliti.

Možda će se osvrnuti na našu eru i gledati na nju kao na jedu fazu u mnogo duljem putovanju, vrijeme kada su se počela otvarati određena vrata, koja će na kraju dovesti do transformacija koje ne možemo predvidjeti. Jedino što se čini sigurnim jest da se putovanje nastavlja, percepcija se mijenja, ono što je nekada bilo nezamislivo postaje zamislivo i ono što je zamislivo na kraju postaje i poznato. Razotkrivanje je u tijeku. Traje već jako dugo. Nastaviti će se dugo nakon što nas više ne bude. Jednog dana, bez da itko može točno odrediti da se taj trenutak i dogodio - biti će potpuno.

Do tada čekamo. Ne najavu, već sporo okretanje svijeta. Ne dokaz, već spremnost. Ne da se oni otkriju, već da mi postanemo sposobni percipirati ono što je možda oduvijek bilo ovdje, čekajući da razvijemo oči kako bi to vidjeli...