Korijeni ratova u Donbasu

Bilo je 9:00 sati ujutro, grad Slavjansk na istoku Ukrajine, 12. travnja 2014. godine. Skupina od 52 naoružana muškarca, od kojih je oko 80% bilo ukrajinskih državljana, upala je u zgradu gradskog Ministarstva unutarnjih poslova. Vladini policajci u zgradi otvorili su vatru na naoružane ljude, ali su se brzo predali nadmoćnijoj sili, nakon razmjene vatre automatskim oružjem u zgradu. Naoružani ljudi, predvođeni sumnjivim ruskim pukovnikom Igorom Strelkovim, strgnuli su ukrajinsku, plavo-žutu, zastavu sa zgrade. Podigli su rusku, bijelo-plavo-crvenu, trobojnicu.

Strelkov i njegovi ljudi činili su jezgru pobune na istoku Ukrajine. Bili su podržani od strane lokalnog stanovništva, nezadovoljnog  zbog svrgavanja ukrajinske vlade u veljači 2014. godine, kao i od strane nekoliko stranih dobrovoljaca. Vodili su niz bitaka u pretežno ruskogovornoj regiji Donbas, koje su trajale do kolovoza, prije nego što je ruska intervencija spasila pobunu.

Povijest je složena tapiserija, istkana iz mnogo niti, neprestano se iznova kida i ponovno tka. Ponekad niti propadaju i nestaju. Drugi put stare niti se poojačavaju. Neke se niti iščupaju i zamjene novima. Oblici napravljeni na tapiseriji obično su dogovoreni, ali priča koju pričaju obično je sporna.

Kako bi razumjeli korijene ratova u Donbasu i rusko-ukrajinskog sukoba, prvo moramo identificirati važne povijesne niti. Neke, poput nedavnog porasta protestantizma u Ukrajini, prilično su nove. Druge su vrlo stare i da bi ih razumjeli, moramo se vratiti duboko u prošlost.

Rusi i Ukrajinci su istočnoslavenski narodi, najveća grana slavenskih naroda. Srodni su Bugarima, Poljacima, Česima, Srbima, Hrvatima, Slovacima i drugima - potječu od male skupine koja je nastanjivala Bjelorusiju i sjeverno-središnji dio Ukrajine, oko otprilike prije 1500 godina. Izvorni Slaveni bili su povučeniji narod, skrivali su se po šumama i močvarama od dugog niza iranskih i germanskih naroda, koji su vladali stepom na njihovim južnim granicama. 

Stepa je relativno ravna i travnata ekoregija, koja se proteže od Mađarske na zapadu do Mandžurije na istoku, uz tek nekoliko prepreka. Većina Ukrajine dio je Pontske stepe, koja se proteže od Karpata na zapadu Ukrajine (prikazano na karti ispod) do Kazahstana. Dio Pontske stepe u Ukrajini je ispravnije nazvati šumostepom, jer je to prijelazno područje od same stepe do šuma na sjeveru. Iako je također prilično ravna, šumostepa ima područja sa drvećem i raznolikiju ekologiju.

Stepa nije nudila zaštitu nijednom narodu, dok je nedostatak prirodne obrane učinio rizičnim mjestom za veći ljudski razvoj.  Pljačka je bio lagan posao, ali je obrana bila teška. Stoga su tisućama godina nomadski konjanici vladali regijom. Uzgajali su neke usjeve, ali su se većinom usredotočili na čuvanje stoke, ovaca, koza i konja. Suočeni sa određenom prijetnjom, mogli su pobjeći i živjeti zbog svog bogatstva posjedovanja i uzgoja životinja. Nasuprot tome, sjedilački poljoprivrednici, koji bi morali pobjeći sa svojih polja, osiromašili bi i gladovali. Poljoprivrednici nisu mogli sa sobom ponijeti veći dio svog bogatstva.

Slaveni su, kao poljoprivrednici, stoga bili ograničeni na život u zemljama sjeverno od stepe, u današnjoj Bjelorusiji i sjevernoj Ukrajini. Tamo su stepski nomadi teško vodili svoje životinje šumskim stazama, ili pobjeđivali slavenske ratnike u bitkama.

U 04. i 05. stoljeću, Europu je potresao dolazak nove nacije stepskih nomada: Huna. Protjeravši Gote (arheolozima poznato kao Černjahovska kultura) iz Ukrajine u Rimsko Carstvo - ostavili su prazninu u Pontskoj stepi, koju su Slaveni brzo iskoristili. Slaveni, koji više nisu bili ograničeni na svoj bijedni šumoviti i močvarni dom, do 06. stoljeća su kolonizirali veći dio stepe uz rijeke Dnjepar i Dnjestar. Drugi su se proširili na zapad, kroz/u Poljsku i istočnu Njemačku. Slaveni su u tom razdoblju nabrzo rasli u broju stanovnika, ali to nije dugo potrajalo.

Prva skupina Mongola koja je napala Europu, Avari, stigla je sredinom 06. stoljeća. Slaveni su postali njihove prve žrtve. Dok je slavenska država (ili države) bila uništena, sami Slaveni nisu. Mnogi su se pridružili Avarima, te su zajedno jahali na zapad i naselili se u depopuliranim zemljama Balkana. Upravo u to vrijeme, oko 600. godine, Slaveni su se počeli fragmentirati. Razdvojeni udaljenošću i politički neujedinjeni, počele su se pojavljivati ​​dijalektičke razlike. One će se na kraju razviti u nove jezike.

Slaveni istočne Njemačke, Poljske, Češke i Slovačke razvili su zapadnoslavenske jezike. Slaveni Balkana - Hrvati, Srbi, Bugari i Slovenci - razvili su južnoslavenske jezike. Slaveni koji su ostali na istoku - preci Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa - i dalje su govorili zajedničkim istočnoslavenskim jezikom.

Avare je na Pontskoj stepi naslijedilo još nekoliko turkijskih naroda, među njima i Bugari. Bugari su se, sredinom 07. stoljeća pod pritiskom Hazara, preselili na Balkan i srednju Volgu, postajući Bugari, odnosno Volški Bugari.

Hazarska dominacija Pontskom stepom je zaštitila Slavene od najgorih stepskih nomada. Jedan hegemon može biti opresivan, ali za slavenske poljoprivrednike bio je predvidljiviji od mnogih zavađenih sila. Istočni Slaveni ponovno su porasli u populaciji, pod bezbrojnim zaboravljenim poglavarima i sitnim kraljevima, koji su vladali u sjeni Hazara. Kako su brojčano narastali, tako Hazari nisu više bili sposobni kontrolirati Slavene, a slavensko bogatstvo privlačilo je strane trgovce.

U 08. stoljeću su skandinavski pomorci ponovno otvorili staru trgovačku rutu od Baltičkog mora niz rijeku Volgu, povezujući tako  sjeveroistočnu Europu sa Kavkazom i Iranom. Ova trgovačka ruta uglavnom je zaobilazila istočnoslavenska plemena, velikim je dijelom prolazila kroz hazarsko carstvo. Početkom 09. stoljeća to se promijenilo. Nizom migracija, koje su uzrokovale kaos na obalama Volge, skandinavski pomorci preusmjerili su svoju trgovačku rutu na Dnjepar, ploveći sada prema Crnom moru i Bizantu, a ne više prema Kaspijskom moru i Iranu.

Riječne trgovačke rute jesu mogle Skandinavcima donijeti veliko bogatstvo, ali su bile i opasne. Ploveći preko Baltika, ušli bi u Finski zaljev, zatim u rijeku Nevu na ušću u današnjem Sankt Peterburgu. Ploveći uz Nevu, ušli bi u Ladoško jezero, i zatim rijekom Volhov do jezera Ilmen. Kod jezera Ilmen plovili su uz rijeku Lovat i njenom pritokom, rijekom Kunja. Tamo bi se iskrcali i prevezli svoje brodove do obližnje rijeke Torope. Plovidbom niz Toropu ulazili bi u Zapadnu Dvinu i plovili uzvodno do rijeke Kasplje. Nakon što bi neko vrijeme ponovno plovili uzvodno, iskrcali bi se, te opet prenijeli svoje čamce do rijeke Katynke. Tamo bi plovili cijelom dužinom Katynke do Dnjepra, dok ne bi stigli do Dnjeparskih brzaka. Dnjeparski brzaci uključivali su devet većih i do četrdeset manjih brzaka, a protezali su se dužinom oko 65 kilometara - sve uz stepu. Mornari bi morali nositi svoje čamce kopnom tijekom tog dijela putovanja i bili izloženi strašnim napadima stepskih nomada na konjima. Ako bi preživjeli i prošli Dnjeparske brzake, mornari bi preostalim dijelom Dnjepra plovili do Crnog mora, a odatle do Bizantskog Carstva i Sredozemlja.

Putovanje je bilo opasno, ali moglo je biti vrlo unosno. Stoga su ti Skandinavci, zvani Varjazi, izgradili utvrde na strateškim mjestima, duž trgovačke rute. Mnoge od tih lokacija su birane jer su se nalazile na mjestima za privoz. Portage je mjesto gdje su dva riječna sustava blizu, gdje bi se pomorci tradicionalno iskrcavali sa jedne rijeke, te kopnom premještali svoj brod do druge rijeke. Druge utvrde su izgrađene na ušćima rijeka. Sa ovakvim mjesta je poglavica, gusar, gospodar ili bilo koji drugi vojnik, mogao zarobiti trgovačke brodove, ili ih prisiliti na plaćanje cestarine. Tako je iz trgovine izrasla i politička prevlast.

Sredinom 09. stoljeća, varjaška skupina nazvana Rus, bila je pozvana od strane istočnoslavenskih plemena neka vlada nad njima. Vođa Rusa, Rjurik, je pristao na ovaj prijedlog. Finskog podrijetla, Rjurik je kulturno bio Varjag. On, njegovi potomci i njihovi varjaški vazali, ujedinili su većinu istočnih Slavena u novo carstvo. Dok su istočni Slaveni neko vrijeme zadržavali svoja plemenska imena, npr. Dregoviči, Kriviči, Vjatiči, Drevljani i Ilmenski - istočni Sloveni su se sve više, u naletima, počeli doživljavati kao Rusi.

Iskorištavajući svoje bogatstvo i kontrolu nad trgovinom, Rus su u 09. i 10. stoljeću ratovali sa Hazarima, Volškim Bugarima i Bizantincima. Za vladavine Svjatoslava, sredinom 10. stoljeća, moć Hazara i balkanskih Bugara je slomljena i Rusi postaju dominantna sila istočne Europe. Umirući dosta mlad, Svjatoslav je ostavio svoje kraljevstvo podijeljeno između svojih sinova.

Zatim se uzdigao Vladimir Veliki. Tvrdeći da je vanbračni sin Svjatoslava i njegove domaćice - Vladimir je podigao vikinšku vojsku u Skandinaviji, i napao rusko kraljevstvo. Ubivši ostale Svjatoslavove sinove, uspostavio se kao vladar Rusa, 980. godine. Vjerojatno želeći pristup bogatstvu Bizanta, pristao je preobratiti svoj narod na kršćanstvo u zamjenu za bizantsku princezu kao nevjestu. Bizantski car, koji je trebao saveznike protiv pobunjenika, pristao je udati svoju sestru za Vladimira u zamjenu za vojnike. Rusi su potom prešli na kršćanstvo 988. godine, i u Kijevu je postavljen kršćanski mitropolit. Istočni Slaveni su tako bili ujedinjeni pod jednom državom, sa jednim vladarom i jednim bogom.

Ratujući protiv svojih susjeda, Vladimir je ostavio svoje brojne sinove neka upravljaju ruskim kraljevstvom. Oni su regrutirali vlastite vazale i odgajali vojnike za svog oca, išli s njim u vojne pohode, ili postavljali garnizone u utvrde. To je, kao i rastuća kršćanska crkva, poslužilo za integraciju ruskog kraljevstva.

Stepa je ostala trajni trn u Vladimirovom oku. Nakon što je njegov otac Svjatoslav uništio Hazare, novi nomadski narod, Pečenezi, migrirao je u Pontsku stepu. Vladimirov sin, Jaroslav, morao ih je poraziti.

Nakon Vladimirove smrti, 1015. godine, rusko kraljevstvo se raspalo. Poput mnogih srednjovjekovnih kraljevstava, Rusima su nedostajale institucije sposobne osigurati uredno nasljeđivanje. Vladimirovi mnogi sinovi međusobno su se borili oko toga tko će biti njegov nasljednik i tko će vladati ruskom prijestolnicom, Kijevom. Na kraju je Jaroslav Mudri izašao kao pobjednik i zavladao cijelom Rusijom. U nastojanju da spriječi buduće unutar-dinastičke ratove, Jaroslav je ostavio oporuku svojim sinovima. U oporuci je svakom od njegovih sinova trebao biti dodijeljen vlastiti dio ruskog kraljevstva kojim će upravljati, ali njegovom najstarijem sinu trebao je biti dodijeljen i Kijev, te bi bio prihvaćen kao vođa ostalih. Kijevska kontrola nad uskim dijelom rijeke Dnjepar, kao i činjenica što je bio sjedište kršćanske mitropolije, učinili su njegovu važnost puno većom od samo političke.

Jaroslavljeva oporuka nije postigla svoj cilj. Unatoč povremenim pokušajima ponovnog ujedinjenja Rusa, kraljevstvo je i dalje ostalo fragmentirano. Potomci Rjurika, Rjurikoviči, nastavili su vladati svojim sve manjim kneževinama, a svaka je bila podijeljena na još manje kneževine, nakon što bi je sinovi vladara naslijedili. Neredovito su se održavali sastanci između kneževa, samo kako bi se organizirala zajednička fronta protiv stranih prijetnji, najčešće stepskih nomada. Neke ruske kneževine izgradile su duge drvene i zemljane zidove na stepi, koji su se protezali stotinama kilometara, a kako bi se zaštitile od nomadskih napada.

Čak i dok se kraljevstvo fragmentiralo, tijekom razdoblja između Jaroslavljeve smrti i dolaska Mongola, postajalo je još bogatije i naprednije. Nova sorta raži se proširila istočnom Europom i tako je omogućeno poljoprivrednicima sijati zimske usjeve, koji su mogli požnjeti u proljeće, uz dodatni, tradicionalni ljetni usjev, koji su požnjeli u jesen. Kao rezultat toga, stanovništvo u Rusa je procvjetalo. U 11. stoljeću, kraljevstvo je brojalo 89 gradova; u 12. stoljeću 223; početkom 13. stoljeća negdje oko 300. Ukupno je  stanovništvo brojalo negdje između 7 i 8 milijuna - znatno više od ugrofinskih naroda na sjeveru, kao i turkijskih stepskih nomada na istoku. Porast stanovništva omogućio je Rusima demografsko potiskivanje ugrofinskih naroda sa područja današnje Moskve i okolnih regija. Dok su se Rusi na sjeveru puno više miješali sa ugrofinskim narodima nego sa svojim južnim rođacima, rasno su ostali prilično slični.

Trgovina i specijalizacija za određeni posao su prirodno narastale zbog povećanja stanovništva i razvoja gradova. Trgovina se odvijala duž tri glavne rute. Prve dvije bile su stare varjaške rute niz Volgu i Dnjepar. Ali treća, na jugozapadnom kutu ruskog kraljevstva, bila je nova ruta. Regije Galicija i Volinija, u današnjoj zapadnoj Ukrajini, imale su pristup na nekoliko rijeka. Mogli su ploviti prema zapadu svojim rijekama do Dnjepra i Crnog mora, prema jugu do Dunava i u srednju Europu, prema sjeveru do Visle i Baltičkog mora, ili prema jugoistoku do Dnjestra i Crnog mora, rutom koja nije prolazila pored potencijalnih neprijatelja na Dnjepru.

Prijevoz morem je uvijek, čak i danas, bio jeftiniji od prijevoza kopnom. U prošlosti je bio još ekonomski isplativniji, te je (za razliku od kopnenog prijevoza) zahtijevao puno manje kapitalnih ulaganja. Stoga, trgovinska i vojna premoć su proizašle iz kontrola riječnog puta. Religija, jezik i mnogo toga drugoga, također su se širili rijekama. 

Hidrologija je uvelike oblikovala povijest Istočnih Slavena, nakon fragmentacije Rusa. Rusi na sjeveru (Novgorod i Pskov) su razvili vlastiti dijalekt. Kako je srednji vijek odmicao, njihovi su životi sve više bili isprepleteni uz rijeku Nevu i Baltik, a ne rijekom Dnjepar. Slični procesi potaknuli su razvoj dijalekata i u drugim dijelovima ruskog kraljevstva. U močvarama moderne Bjelorusije, izolirano stanovništvo je polako razvijalo ono što će postati moderni bjeloruski. Slično tome, u Galiciji, ljudi koji su trgovali sa Poljacima i Mađarima, razvili su najraniju verziju onoga što će postati ukrajinskim jezikom.

Ovi dijalekti nisu bili jedini dijalekti koji su se u to vrijeme formirali. Politička fragmentacija i loša komunikacija znače kako su neminovno postojali i mnogi drugi dijalekti, koji su se koristili - neki su bili rašireni kroz cijele kneževine, a drugi su se govorili samo u izoliranim selima. Bjeloruski, ukrajinski, ruski i njihovi unutarnji dijalekti, ostali su jedini koji su preživjeli.

Slični lingvistički procesi dogodili su se u Njemačkoj. Tamo su se nizozemski i flamanski razvili u zasebne jezike, od jedinstvenog standardnog njemačkog, zbog političke fragmentacije i geografske izolacije. U Francuskoj su drugi dijalekti potpuno iskorijenjeni mjerama centralizacije, i to u posljednjih nekoliko stoljeća. Španjolska se, nasuprot tome, još uvijek suočava sa separatistima, koji govore drugačijim romanskim jezikom i čiju je povijest oblikovala interakcija sa ljudima mediteranskog bazena, ne onih iz atlantskog bazena. Dijalektičko izjednačavanje ili diferencijacija bila je dijelom politička, ali i dijelom hidrološka.

Fragmentacija ruskog kraljevstva, od 11. do početka 13. stoljeća, stvorila je dvije države na području današnje zapadne Ukrajine: Galiciju i Volinju. Oštro podijeljene u 12. stoljeću, ujedinjene su pod osobnom vlašću Romana Velikog, 1199. godine. U svojoj kratkoj vladavini, Roman je obuzdao moć plemstva, sklopio je savez sa Poljskom protiv Mađara i osvojio Kijev.

Kako je dosta rano umro, Roman je ostavio Galiciju i Volinju u stanju kaosa. Napali su ih Mađari, Poljaci, Rusi iz Novgoroda i Litvanci, jer su svi oni polagali pravo na bogatu regiju. Nakratko je lokalni plemić, i jedini vladar u Kijevskoj Rus koji nije tvrdio da potječe od Rjurika, vladao ovom regijom. Na kraju je Romanov sin, Danijel, preuzeo prijestolje i ponovno ujedinio Galiciju i Volinju.

Danijelovo ponovno ujedinjenje Galicije i Volinije zakomplicirala je nova prijetnja: Mongoli. Najopasnije stepsko carstvo, tijekom dugog tisućljećima, Mongoli su preplavili Kinu, Srednju Aziju, Iran i Pontsku stepu. Razaranje ih je pratilo na cijelom putu. I Rusi su bili njihove žrtve. Kolomna, Rostov, Uglič, Moskva, Jaroslavlj, Kostroma, Kašin, Ksnjatin, Gorodec, Galič, Rjazan, Pereslavlj, Jurjev-Poljski, Dmitrov, Volokolamsk, Kozeljsk, Tver, Toržok, Vladimir, Kijev i drugi gradovi - uništeni su od strane Mongola, od 1237. do 1240. godine. Najmanje su stotine tisuća ljudi poginule. Rascjepkane ruske državice bile su devastirane. Galicija-Volinija nije bila iznimka, ali je ipak prošla bolje od drugih.

Kijevski metropolit nestao je u kaosu mongolske invazije, vjerojatno je ubijen sa većinom gradskog stanovništva, tijekom pljačke Kijeva 1240. godine. Mongolske invazije su tako poremetile vjerske, kao i političke i ekonomske institucije Rusa.

Srednjovjekovni vladari razumjeli su važnost vjerskih institucija. Pravoslavna i katolička crkva nisu bile isključivo vjerske institucije, već su imale veliki ekonomski utjecaj zbog svojih opsežnih zemljišnih posjeda. Dominirali su obrazovanjem i učenjem, te su mogli osigurati klasu administratora za državu. Možda još važnije, bili su paralelna struktura moći, pružali alternativnu legitimnost, usporedo sa isključivo sekularnim vlastima.

Stoga je Daniel, iz razloga koji su nadilazili samo puki prestiž, nastojao da njegov kandidat bude izabran za novog kijevskog mitropolita. Dok je pravoslavni kršćanski patrijarh u Carigradu pristao da njegov kandidat postane mitropolit, zahtijevao je također da ne prebiva u Galiciji zbog Danielovih odnosa sa omraženim katolicima. Tako je mitropolit Kiril imenovan u razoreni grad Kijev. Na Danielovo razočaranje, preselio se iz razorene prijestolnice Rusije u daleki Vladimir, oko 200 kilometara od Moskve. Lišena obližnjeg mitropolita, Galicija je na kraju 1303. godine dobila vlastitog mitropolita, u svom glavnom gradu Haliču. Dok je Poljska kasnije raspustila Haličku mitropoliju, ona je ponovno uskrsnula tijekom 1530-ih godina.

Vjerske strukture, u ruskom svijetu, bile su fragmentirane, baš kao i političke strukture, uz dugotrajne posljedice. Zbog loše komunikacije, raširene nepismenosti i vjerskog sinkretizma, prakse pravoslavnih kršćana u različitim vjerskim hijerarhijama su se međusobno razišle. Religijski identitet u predmodernom razdoblju manje se bavio stvarnim vjerovanjima, a više pravilnim izvršavanjem vjerskih rituala, i tako su razlike u ritualima doprinijele rastućoj posebnosti ruskog naroda, u onome što će postati zapadna Ukrajina, kao i Zlatni prsten oko Moskve u Rusiji.

Sredinom 14. stoljeća su u Rusiji stolovala dva mitropolita. Prvi, mitropolit cijele Rusije, bio je u gradu Vladimiru, ali se preselio u Moskvu 1325. godine. Drugi, mitropolit Male Rusije, bio je u Haliču. Mitropolija Male Rusije je upravljala sa šest od petnaest starih eparhija (pokrajina u Pravoslavnoj crkvi, usporedivo sa rimokatoličkom biskupijom i kojom je upravljao biskup), koje su bile pod jurisdikcijom Kijeva; uključujući i veći dio današnje Bjelorusije, uz Ukrajinu.

Kako nisu vjerovali nepredvidljivim ruskim knezovima, Mongoli su stupili u "radni odnos" sa Pravoslavnom crkvom. Crkvena zemljišta i svećenici bili su oslobođeni poreza, dok je njihova građanska i kaznena vlast proširena. Udaljena područja, koja su nekoć bila izvan dohvata pravoslavlja, dovedena su u zagrljaj Crkve. Status pravoslavlja je izuzetno rastao pod mongolskim jarmom, a pokrštavanje Istočnih Slavena je također pod njima dovršeno. Politička stabilnost, koju su Mongoli stvorili tijekom 13. i 14. stoljeća, bila je dobrodošao predah od desetljeća kneževskih borbi za mnoge Istočne Slavene. Dok su rano-srednjovjekovne podjele među Rusima bile samo političke, mongolske invazije započele su podjelu vjerskih institucija.

Invazije sa sjevera i zapada su doprinijele rastućoj posebnosti i izdvojenosti istočnih Slavena Bjelorusije i Ukrajine. Nakon izumiranja kneževske kuće Galicije-Volinije, 1323. godine, mazovski (podetnička skupina Poljaka, zapadnoslavenski narod) knez je  preuzeo prijestolje. Lokalno plemstvo ga je mrzilo, te je unatoč prelasku na pravoslavlje otrovan, 1340. godine. Kraljevstvo je do kraja desetljeća zapalo u anarhiju, pa su se Poljaci, Litavci i Mongoli borili za kontrolu. Na kraju su Poljaci osigurali Galiciju i Litavci Voliniju. Mnogi Poljaci naselili su se u Galiciji, započevši time svoju dugu prisutnost koja će završiti tek u Drugom svjetskom ratu.

Litavci su baltički, a ne slavenski narod. Sastavljeni od zavađenih poganskih plemena u zoru drugog tisućljeća i postupno su se ujedinili pred napredovanjem Nijemaca Teutonskog reda. Tijekom 13. i 14. stoljeća, Litavci su iskoristili vakuum moći u zapadnim ruskim zemljama. Čak i dok su gubili tlo, pod utjecajem neumoljivog Teutonskog reda u svojoj domovini, bili su uspješni i protiv Mongola i protiv Rusa. Bjelorusija, veći dio Ukrajine i dijelovi moderne Rusije, bili su pod litavskom vlašću do kraja 14. stoljeća.

Litavci su bili primitivniji narod, ako bi ih usporedili sa npr. katoličkim Poljacima na zapadu, ili pravoslavnim Rusima na istoku. Njihovo osvajanje mnogih ruskih zemalja stoga nije dovelo do litavizacije istočnih Slavena, već do slavenizacije Litavaca. Litavci su usvojili pisani ruski jezik, jer nisu imali vlastiti sustav pisanja. Litavski knezovi ženili su se ruskim plemkinjama i davali svojoj djeci slavenska imena. Neki su prihvatili pravoslavno krštenje. Litavski veliki knez Jogajla, kasnije kralj Poljske (1386.-1434.), imao je rusku princezu za majku, te je govorio ruski jezik, iako se identificirao kao Litavac. I drugi litavski veliki knezovi izvorno su govorili ruski jezik, sve do 15. stoljeća.

Da je Litva ostala neovisna država, na kraju bi postala pravoslavna, istočnoslavenskog govornog područja. Litvanski politeizam nije se prilagodio sve većoj sofisticiranosti kasno-srednjovjekovnog svijeta, pa je Litva postala metom katoličkih križara. Osim toga, Litavci su činili tek 20% stanovništva, i samo polovicu plemstva. Vremenom bi ih najvjerojatnije apsorbirali njihovi istočnoslavenski podanici, što se i dogodilo tijekom nekoliko desetljeća Litavske vladavine nad dijelovima ruskih zemalja. Litva je čak, tijekom 1360-ih godine, pokušala vratiti pravoslavnu metropolu u Kijev, kako bi Pravoslavnu crkvu u svojim zemljama dovela pod svoju kontrolu. Međutim, sudbina će razdvojiti Litavce i Ruse.

Unatoč konsolidaciji litavske države, prvo u kraljevstvo, a zatim u Veliko vojvodstvo, njen je geopolitički položaj ostao poprilično nezavidan. Fanatični Teutonski red, koji je vladao iz današnjeg Kalinjingrada, redovito je plovio niz litavske rijeke iz Baltika, kako bi pljačkali srce njihovih zemalja. Vitezovi Reda, koji su živjeli samo za molitvu i rat, bili su više nego ravnopravni litavskim plemenima. Red je također vješto koristio unutarnje dinastičke sporove u Litvi kako bi poboljšali svoj položaj. Cilj Reda bio je odvojiti pogansku jezgru Litve od pravoslavnih ruskih zemalja, i taj je zadatak olakšala rastuća moć Moskve. Poraz Moskve od Mongola, 1382. godine,  kupio je Litvancima vrijeme, ali su shvatili da moraju preispitati svoj stav. Red nije namjeravao prestati napadati Litvu.

Poljska je 1385. godine imala djevojku, Jadwigu, za vladaricu. Poljsko plemstvo, koje je izgubilo veze sa Ugarskom, bilo je zabrinuto zbog kontrole obitelji Luksemburg nad Brandenburgom, Ugarskom, Bohemijom i Svetim Rimskim Carstvom. Željeli su da se Jadwiga uda za moćnog vladara, kako bi stvorili ravnotežu protiv Luksemburga. Očiti kandidat bio je Jogajla, veliki knez Litve.

Litavci su vidjeli kako bi mogli imati koristi od dinastičke unije sa Poljskom. Poljaci bi im mogli pomoći kod prelaska na katoličanstvo. Prelazak na katoličanstvo smanjio bi vojnu prijetnju Teutonskog reda, jer bi uklonilo opravdanja za križarske ratove, dovelo do uravnoteženja pred rastućom snagom Moskve i tako bi dalo Litvancima vjersku posebnost, koja bi spriječila mase njihovih pravoslavnih ruskih podanika kod daljnjih asimilacija. Stoga je Jogajla pristao na Krevsku uniju, i oženio se Jadvigom. Poljska i Litva su se tako ujedinile, iako slabo.

Prelazak Litve na katoličanstvo i ujedinjenje sa Poljskom su otuđili mnoge podanike pravoslavne Rusije u Litvi. Ruske političke strukture, poput Kijevske kneževine, su ukinute; njihovi nasljedni plemići zamijenjeni su imenovanim dužnosnicima. Određene neuspješne dinastičke manevre u Litvi jesu podržali pravoslavni plemići, a njihov neuspjeh poslužio je za dodatno diskreditiranje njihove stvari i unapređenje katoličke.

Unatoč tome, tolerancija Poljske i Litve prema pravoslavnim plemićima i institucijama se mijenjala u vremenu i prostoru, tijekom sljedeća tri stoljeća. Općenito, Litva je bila tolerantnija prema pravoslavlju od Poljske; te joj je njena poganska baština davala više  simpatije prema drugim vjeroispovijestima. Pravoslavni ruski plemići dobili su puna politička prava u Litvi 1434. godine, dok su u poljskoj Galiciji mnogi bili prisiljeni na progonstvo. Neki pravoslavni Rusi emigrirali su u moskovske zemlje.

Moskva, tek mali grad početkom 14. stoljeća, bila je malo vjerojatno mjesto za razvoj u veliku silu. Nalazila se blizu Vladimira i Tvera, koji su bili očiti kandidati za prevlast među sjeveroistočnim ruskim državama. Upravo zato što je Moskva bila tako mala i nevažna, došla je na vlast. Lojalno služeći Mongolima Zlatne Horde u 14. stoljeću, Moskva je bila nagrađena bogatstvom i moći.

Rastuća snaga Moskve bila je potpomognuta unutarnjim krvoprolićem. Republikanski oblici vladavine nisu se mogli širiti puno dalje od razine gradova-država u srednjem vijeku, stoga su velike države neizbježno bile povezane složenim mrežama bračnih saveza i feudalnih ugovora. Heterogenost i posebnost, nikako homogenost i univerzalnost, bile su norme srednjovjekovne politike, naravno, uz vjerske vođe (kao i Mongolima) koji su bili rijetki i održavali univerzalne pretenzije. Stoga su glavni uzroci ozbiljnih neslaganja i građanskih sukoba bili dinastički sporovi. Vladar je imao više sinova, koji bi nakon očeve smrti ili podijelili svoju državu na manje i slabije dijelove, ili bi se međusobno borili i iskrvarili kraljevstva.

Moskvu su blagoslovila dva velika dinastička izumiranja. Prva je bila Crna kuga, koja je ubila većinu plemstva i vladajuće obitelji. Kao posljedica kuge, preživjeli su ostali čvršće povezani. Sluge su se mogle uzdići do moćnih plemića, nudilo je prilike za napredovanje i otklanjalo strašne ljubomore, koje su trovale klimu ekskluzivnijih dvorova. Drugi pomor se dogodio se u ratovima za nasljeđe u Moskvi, od 1434. do 1453. godine. Vasilij Slijepi izašao je kao pobjednik. Mnogi njegovi rođaci, koji su mogli polagati pravo na prijestolje, poginuli su u borbama ili su pobjegli u inozemstvo. Većina zemljišta, koja su se prije držala u apanaži, pala je pod izravnu kontrolu velikog kneza. Zadržano je načelo prvorođenog nasljeđa, pri čemu je najstariji sin vladara bio zajamčeno jedini nasljednik državnog aparata. Centralizacija će ostati dominantna politička tendencija unutar Rusije tijekom sljedećih pola tisućljeća.

Nasuprot tome, unija Poljske i Litve imala je daleko više centrifugalnih tendencija; tendencija koje će na kraju dovesti do propasti njihovih nacija. Priroda njihove unije je značila kako je plemstvo ostalo izuzetno moćno, posebno u Litvi. Litvansko plemstvo ostalo je nepovjerljivo prema namjerama poljskog plemstva i monarhije do 1460-ih; s pravom su se bojali da poljski kralj namjerava ojačati svoj domaći položaj aneksijom dijela zemalja Teutonskog reda, i da poljsko plemstvo želi da ruske zemlje zadrži Litva.

Takvi strahovi i nedostatak povjerenja su djelomično otklonjeni tijekom ruskih invazija na Litvu, krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Ivan III. je proglasio 1493. godine, kako je on, a ne katolička dinastija Poljske i Litve, pravi vladar cijele Rusije. Privilegije i prava koje  su dodijeljene pravoslavnom ruskom plemstvu pod Litvancima održali su većinu njih lojalnima tijekom sljedećih borbi. Ovdje se posebno ističe edikt velikog kneza Aleksandra Litvanskog, iz 1494. godine, kojim se potvrđuju privilegije Pravoslavne crkve (dobili ih od Jaroslava Mudrog u 11. stoljeću). Klasni interesi litavskog plemstva bili su isključivo: sloboda za same sebe i ugnjetavanje za njihove kmetove, nikako ne ujedinjena ruska država sa svemoćnim vladarom.

Sloboda plemića u Velikom Kneževstvu Litvanskom, koja ih je održala vjernima, nije bila rezultat snage vlade, već njene slabosti. Nakon smrti Kazimira IV., 1492. godine, litavsko plemstvo prisililo je Kazimirovog nasljednika, Aleksandra, neka pristane na niz privilegija, u zamjenu za njihove glasove na izborima za vojvodu. Dok su dogovorene privilegije uključivale zaštitu od zatvora bez kaznene osude, što je koristilo svim plemićima, privilegije su uglavnom koristile velikim zemljoposjednicima. Veliki knez Litvanski (ponekad isto što i kralj Poljske, u to vrijeme zaseban, podređeni vladar u dinastičkoj uniji) morao je tražiti savjet kneževskog vijeća i dobiti odobrenje od vijeća za određene radnje. Te radnje uključivale su: slanje veleposlanika, imenovanja, smjene sa dužnosti, otkazivanje zakupa i, što je najvažnije, državne rashode. Veliko Kneževstvo Litvansko tako se razvilo u aristokratsku oligarhiju, i to formalno. Veliki knez bi zadržao svoje vojvodske zemlje, ali veliki zemljoposjednici bi bili dominantna sila, u cjelosti. 

Pravoslavno rusko plemstvo Velikog Kneževstva Litve naraslo je u snazi ​​i utjecaju u 15. stoljeću. Tek 3,4% vodećih obitelji u Litvi,  između 1387. i 1413. godine; 19,6%, između 1413. i 1447. godine; te do 1492. godine 37% - bilo je ruskog podrijetla. Jedan značajan pravoslavni ruski plemić, koji je služio u Litvi, bio je Konstantin Ostrožski. Ostrožski je bio veoma pouzdan i 1511. godine je imenovan kastelanom Vilniusa. Vilnius je bio glavni grad Litve i duboko u srcu njena teritorija. Zbog opsežne ruske uključenosti u Veliko Kneževstvo Litve, neki bjeloruski nacionalisti (zmagari) - identificiraju je kao prethodnicu moderne bjeloruske države.

Litvanski strah od poljskog proširenja na njen račun, bili su totalno opravdani. Tijekom druge faze Livonskog rata (1547.-1583.) u 1560-im godinama, Poljska je iskoristila svoj financijski i vojni doprinose ovom sukobu (egzistencijalno za Litvu, jer su im sjeverne i istočne granice bile pod ruskom invazijom) kao uspješnu polugu za još veću i bližu integraciju. Lublinska unija iz 1569. godine je zamijenila dinastičku uniju (vladar je istovremeno vladao u dvije odvojene zemlje, vlastitih zakona i institucija) stvarnom unijom (vladar vladao u jednom ujedinjenom kraljevstvu). Dok je pravoslavna Rusija i Galicija dugo bila pod poljskim vladarom, Lublinska unija prenijela vlast iz pretežno pravoslavnih ruskih zemalja, tj. prenijela je vlast iz Volinja, Podolije i Kijeva iz Litve u Poljsku. Ogranak srednjovjekovne Rusije, za koji moderni Ukrajinci i Bjelorusi tvrde da se tako odvojio. Preci Ukrajinaca trebali su biti pod Poljskom, preci Bjelorusa pod umanjenom Litvom.

Uvjeti za obične ljude, u Ukrajini, pogoršavali su se tijekom 15. i 16. stoljeća. Poljska vlast, kojom je dominiralo plemstvo, postupno je ograničila mogućnost seljaka da napuste zemlju koju su obrađivali. Godine 1518. je poljska vlada odlučila odbaciti sve pritužbe podanika koji nisu bili u vlasništvu krune, izlažući tako seljake još većem zlostavljanju. Godine 1557., seljaci su izgubili sva prava na zemlju. Godine 1573. je seljacima potpuno zabranjeno napuštanje zemlje koju su obrađivali. Slobodnjaci su bili rijetki u Poljskoj tijekom 16. stoljeća, kao i krunski, ili crkveni, kmetovi. Velika većina stanovništva živjela je i radila na imanjima u vlasništvu plemića. Trinaest obitelji kontroliralo je 57% sve zemlje u Volinji, a jedna obitelj je vladala gotovo cijelom lijevom obalom Kijeva. Dok je u Rusiji država jačala sa svakim teritorijalnim preuzimanjem zemalja, jer je mogla raspodijeliti više zemlje svojim vojnicima i uzimati više poreza kako bi plaćala svoje birokrate - u Poljskoj-Litvi je ojačalo plemstvo. Do 1640. godine, desetina zemljoposjednika u Ukrajini vladala je nad dvije trećine stanovništva.

Poljska je oduvijek bila manje tolerantna prema pravoslavlju od Litve, te je nastojala podvrgnuti pravoslavnu hijerarhiju svom utjecaju. Plemić ruskog podrijetla iz obitelji Ostrožski osmislio je plan za uniju između pravoslavnih biskupa, pod poljskom vlašću i Rimokatoličkom crkvom, 1590-ih godina. Iako su odbacili svoju podršku planu, isusovci i poljska vlada su ovdje vidjeli priliku da se  usklade sa pravoslavnim vjernicima Ukrajine, te su 1596. godine predložili Brestsku uniju. Nova unijatska crkva bila je pravoslavna po ritualu, ali katolička po odanosti. Danas je poznata kao Ukrajinska grkokatolička crkva i ima preko pet milijuna sljedbenika.

Unijatski hijerarhi iskoristili su svoju podršku poljske vlade i oduzeli imovinu pravoslavnom svećenstvu koje im se odbilo pridružiti. Sama Pravoslavna crkva je zabranjena; ponovno legalizirana 1607. godine. Pravoslavlje i vjernici potražili su novog zaštitnika, kao i mase ruskih kmetova, pod sve opresivnijim poljskim gospodarima. Svi su tog zaštitnika pronašli u Kozacima.

Stepa, na području današnje južne Ukrajine i južne Rusije, bila je uglavnom depopulirana zbog mongolskih invazija, pa čak je i šumska stepa bila slabo naseljena do kraja 16. stoljeća. Malo tko se usudio živjeti u stepi zbog stalne prijetnje robovlasnika, koji su jahali konje. Među rijetkima bili su Kozaci. Podrijetlom od tatarskih odmetnika iz Krimskog kanata, služili su kao plaćenici za Litvu ili Rusiju, Kozaci iz Ukrajine postupno su postali uglavnom slavenski, zbog vala ruskih seljaka koji su bježali od poljskog ugnjetavanja prema stepama.

Donski Kozaci živjeli su istočno od današnje Ukrajine, na jugu Rusije i dijelovima Luganska. Iskoristili su riblje bogatstvo, koje im je davala rijeka Don. Njihov dom, u ranim danima, bila je žestoko osporavana granica između Nogajaca i Krimskih Tatara. Depopulirana desetljećima pljački, bila je to bogata zemlja za ribara, koji se znao boriti i dobro skrivati. Njihovi potomci odigrali su ulogu u mnogim dijelovima ruske povijesti; najnovije u ustanku protiv ukrajinske vlade u Lugansku, 2014. godine.

Kozački način života bio je raznolik. Neki su živjeli u utvrđenim slobodnim gradovima, pod litavskim ili ruskim utjecajem; također i služili kao graničari. Drugi, kao npr. Zaporoški Kozaci, živjeli su južno od brzaka rijeke Dnjepar. Iako su se romantično pamtili kao demokratsko društvo, stvarnost upravljanja kod Zaporoških Kozaka je bila sličnija vojnoj diktaturi, koju su bijesne rulje sprječavale da postane previše opresivna.

Dok su odnosi Zaporoških Kozaka sa pravoslavnim ruskim plemstvom obično bili prijateljski, bili su prilično neprijateljski raspoloženi prema velikim poljskim zemljoposjednicima, tzv. magnatima. Kozaci su sebe smatrali podanicima poljskog kralja i nisu vjerovali da bi trebali biti ograničeni samo na poljsko plemstvo ili magnate. Poljski kraljevi oslabili su nakon 1572. godine, kada je  izumiranje dinastije Jagellonaca pretvorilo Poljsku u izbornu monarhiju. Novi kralj je morao činiti mnoge ustupke raznim frakcijama plemstva kako bi osigurao svoj izbor, što mu je otežavalo prikupljanje novca, tj. plaćanje vojnika. Stoga je kralj smatrao korisnim izravno se obratiti Kozacima, gdje bi pronašao izvor dobrih vojnika. Kako bi pridobio njihovu podršku, mogao im je dodijeliti ili oduzeti privilegije, na veliko nezadovoljstvo poljskog plemstva i magnata. Poljsko plemstvo bojalo se da bi kralj mogao iskoristiti Kozake protiv njih, dok su magnati negodovali zbog kozačke kontrole nad dobrim poljoprivrednim zemljištem.

Kozaci su se, krajem 16. i početkom 17. stoljeća, u nekoliko navrata borili za svoju slobodu i protiv zadiranja poljskih magnata. Iako je pohlepa magnata bila glavni pokretački faktor, Kozaci nisu bili sasvim bez krivnje. Oni Kozaci koji nisu bili na kraljevoj platnoj listi su redovito pljačkali Osmansko Carstvo kopnom i morem, uvlačeći tako Poljsku u skupe sukobe, protiv njena moćnog susjeda. 

Gorčina borbi, protiv turskih muslimana i poljskih katolika, potaknula je obnovljenu predanost pravoslavlju među Kozacima. Kozaci su 1615. godine u Kijev donijeli tiskaru i tiskali brojne kulturne, vjerske i obrazovne tekstove. Intelektualci iz Galicije (sa zapada)  dovedeni su u Kijev iste godine, te su upravo oni formirali vjersko bratstvo i novi obrazovni sustav. Intelektualci su se snažno identificirali sa svojim pokroviteljima, izjavljujući kako su Kozaci nasljednici Rusa i da je njihova svrha osloboditi pravoslavce od ugnjetavanja. Vjerni svojoj vjeri, Kozaci su spriječili unijatske crkvene vođe od preuzimanja dužnosti u Kijevu i iskoristili su svoj utjecaj na kralja kako bi potaknuli priznavanje tajno imenovanih pravoslavnih biskupa.

Godine 1632. je poljski kralj umro, te su održani izbori za novog kralja. Tijekom izbora, Kozaci su pokušali osvojiti premoć u poljskoj vladi kao plemićki stalež. Zato jer je trebao trupe za kampanju protiv Rusije, novi kralj pristao je na kompromis, ne o društvenom statusu Kozaka, nego o statusu Pravoslavne crkve. Pravoslavne biskupe trebali su birati svećenstvo i plemstvo, ali ih je trebao potvrditi kralj. I unijati i pravoslavci trebali su imati metropolita u Kijevu.

Problem za pravoslavce bio je u tome što je njihov prethodno imenovani kijevski metropolit, Izaija Kopinski, smatran nelegitimnim, zajedno sa ostalim tajno imenovanim svećenstvom, jer ih kralj nije potvrdio. Suparnik pravoslavaca, ali pod utjecajem katolika, metropolit Pjotr ​​Mogila, Kopinski i drugi, gledali su na Rusiju sa suosjećanjem.

Rusija se postupno oporavljala od sloma (1598.-1613.) i obnavljala je svoju kampanju ekspanzije. Jedan od ciljeva bilo je uništenje Krimskog kanata i podjarmljivanje stepe. Prostrana i neobrađena zemljišta stepe su još uvijek bila dom lutajućim pastirskim nomadima, koji su redovito pljačkali naseljene narode zbog životinja, bogatstva i robova. Rusi su, naravno, željeli okončati ovu prijetnju. Podjarmljivanje stepe nije značilo samo kraj egzistencijalne sigurnosne prijetnje, nego i otvaranje stepe za poljoprivrednu eksploataciju. Oko 70% ruskog stanovništva živjelo je sjeverno od šumske granice. Ako bi stepa bila sigurna za poljoprivredu, Rusi bi stekli veliko bogatstvo i mogli prehraniti veći broj stanovnika. Ogromne vojske regruta, koje su omogućile Rusiji poraziti  Napoleona i Hitlera tek su se trebale razviti.

Stoljećima su Rusi gradili utvrde na svojoj stepskoj granici, duge stotine kilometara. Utvrde su bile učinkovite u pri smanjenju broja napada stepskih naroda, također su pomogle u projiciranju ruske moći. Pogranični grad Voronjež osnovan je 1585. godine; Belgorod 1599. godine. Rusi su počeli graditi novu liniju utvrda 1635. godine, koja se protezala od Voronježa na istoku, preko Belgoroda, do Ahtirke na zapadu.

Utvrđene linije privlačile su imigrante i izbjeglice iz Rusije, ali i Kozake koji su bili pod poljskom vlašću; među njima i pretke (sa  majčine strane) budućeg donbaškog separatista, Pavela Gubareva. Ti su ljudi sa sobom donijeli kozački sustav vojne i civilne uprave, ali su bili čvrsto pod kontrolom Moskve. Ruska vlada organizirala je stanovništvo u kozačke pukovnije, sa sjedištem oko gradova poput Harkova i Suma, ali i u poljoprivredna naselja, koja su oslobođena poreza i namijenjena privlačenju imigranata.

Pravoslavne vjerske ličnosti tražili su pomoć od Moskve još 1590-ih, kada je Brestska unija napala Pravoslavnu crkvu, a Moskva je uslišila njihove molbe. 1623. godine, pravoslavni redovnici iz Ukrajine su stizali u pogranične gradove, tražeći pomoć od cara. Neki su nosili poruke hijerarha u Kijevu i Przemyslu, tražeći da car osvoji njihovu zemlju. Vremenom će se car odazvati.

20-godišnje razdoblje, od 1640. do 1660. godine - bilo je neobično burno. Britanski otoci su pali u građanske sukobe; u Osmanskom Carstvu vladao je kaos; kinesku dinastiju Ming su svrgnuli Mandžurci; trećina Poljske poumirala je u onome što će se nazvati "Potopom". Malo ledeno doba je teško pogodilo tijekom ovog 20-godišnjeg razdoblja, donoseći glad i bijedu diljem svijeta. Ukrajina je također patila. Cijene kruha bile su visoke (1638.); hladno ljeto (1641.) dovelo je do slabe žetve; proljetni mraz (1642. i 1643.)  pogoršali su prehrambenu situaciju, a zatim su pošasti skakavaca (1645. i 1646.) progutale veliki dio onoga što se moglo ubrati.

Unatoč tome, zaporoški Kozaci su gajili nadu. Poljski kralj planirao je platiti desetke tisuća njih i zaposliti u vojnoj kampanji. Nakon što je poljsko plemstvo odbacilo kraljeve planove, situacija među Kozacima postala je eksplozivna. Nisu imali što izgubiti. Kozački plemić, Bohdan Hmelnicki, užasno ogorčen zlostavljanjem Poljaka, poveo je masovni ustanak (1648.), uz pomoć krimskih Tatara.

Iako je Hmelnicki u početku namjeravao povesti pobunu koja bi bila u korist kozačkog staleža unutar Poljske-Litve, brzo je izmaklo njegovoj kontroli. Seljačke mase i neregistrirani Kozaci su ustajali kako bi pobili Poljake, Židove i katoličku Rusiju, gdje god bi ih mogli pronaći. Godine 1649. se Hmelnicki proglasio "Autokratom Rusije milošću Božjom" i time pokazao svoje namjere preuzimanja onoga što je danas Ukrajina i Bjelorusija za novonastalu kozačku državu.

Unatoč tome, diplomacija Hmelnickog je bila pragmatičnija. Surađujući sa krimskim Tatarima, želio je izgraditi veliku koaliciju Moldavije, Litve, Brandenburga i Engleske, koja bi onda mogla prisiliti Poljsku-Litvu da prihvati Ukrajinu (pod imenom Rusija ili Rutenija) kao treću i ravnopravnu državu, unutar Poljsko-litvanske Zajednice. Unatoč početnim uspjesima, Litva, Transilvanija i Vlaška su se okupili protiv Hmelnickog. Žalbe osmanskom sultanu bile su male, pa su čak i njegovi krimsko-tatarski saveznici smanjili svoju podršku. Godine 1653. Hmelnicki je zaključio kako ga samo Rusija može spasiti.

Rusi su oklijevali intervenirati u ovoj pobuni zbog straha od poljskih snaga, ali i zbog unutarnje nestabilnosti 1648. godine. Već do 1653. godine se Rusija našla u boljem položaju. Novi ruski pravoslavni patrijarh, Nikon, bio je u bliskom kontaktu sa ruskim svećenicima iz Ukrajine. Surađivao je sa izaslanicima Hmelnickog kako bi izvršio pritisak na cara neka postane zaštitnik Kozaka.

U siječnju 1654. godine, ruski veleposlanici su se sa Kozacima u gradu Perejaslavu. Nakon nekoliko dana pregovora, postigli su dogovor. Zaporožani su se zakleli na odanost caru; slobode Kozaka trebale su biti zauvijek sačuvane; hetman (vođa Kozaka) trebao je ostati izborna pozicija; Kozaci su trebali biti zaštićeni i 60000 Kozaka je trebalo primati plaću od ruskog cara. Careva titula je onda  prilagođena, nakon završetka pregovora. Više nije bio samo Car Sve Rusije, nego Car Sve Velike i Male Rusije.

To je bio početak kraja druge tradicije ukrajinske državnosti, koja je imala samo nekoliko godina osvjetljenja. Uvijek su bili pod dominacijom Poljske ili Rusije, Zaporoški Kozaci nikada nisu bili istinski neovisni na način na koji je to bilo ranije Kraljevstvo Galicija-Volinija. Ipak, neki Kozaci zadržali su koncept nacionalnog identiteta neovisan i o Poljskoj i o Rusiji, kao i vladu koja je tvrdila kako djeluje u isključivom nacionalnom interesu. To je u suprotnosti s Galicijom-Volinijom, koja se smatrala dijelom šire ruske nacije, i   nije isključivala sjeveroistočne države, poput Vladimira i Novgoroda, koji su kasnije postali središnjim dijelom Rusije. Međutim, ne treba zaboraviti da je unutar kozačkih zajednica uvijek postojao snažan proruski element.

Drugi kozački vođe, poput Ivana Vigovskog i Pjotra Dorošenka, nastavili su slijediti svoju viziju neovisne kozačke države, ili barem kozačke države jednake Litvi i Poljskoj, unutar Poljsko-litvanske Zajednice, sve do 1670-ih godina. Iako su je podržavale neke kozačke elite na lijevoj obali, klasne podjele dovele su do toga da su egalitarniji i rusofilniji Zaporožani ostali u savezu sa Moskvom, ali ne sa kozačkim elitama.

Rusija i Poljska-Litva dogovorile su primirje nakon trinaest godina rata, 1667. godine. Desna (zapadna) obala Dnjepra ostala je u rukama Poljske, dok je lijeva (istočna) obala ostala u rukama Rusije. Kijev, unatoč tome što se nalazio na desnoj obali Dnjepra, dodijeljen je Rusiji. Pravoslavno plemstvo, kao i kozačke elite, zadržale su, pa čak i povećale svoj status autonomnih Hetmana pod ruskom vlašću. Poljski plemići na lijevoj obali su pobijeni, ili su pobjegli na zapad, gdje je ideologija sarmatizma isključivala dvostruku lojalnost prema pravoslavlju i ruskoj baštini. Dok su Ukrajinci imali autonomiju u različitim stupnjevima pod Rusijom, nikada je neće ponovno steći pod Poljskom.

Ukrajinci su tako, krajem 17. stoljeća, bili podijeljeni u šest uprava: Slobodna (Slobodska) Ukrajina, Hetmanat, Zaporožje, Poljski palatini, Transilvanija i Krimski kanat. Posljednje dvije bile su nebitne, jer niti ruski pastiri iz Zakarpatja, niti robovi pod Krimskim kanatom, nisu puno zapamćeni u povijesti, niti su imači bilo kakve političke moći.

Poljskim palatinima, zapadno od rijeke Dnjepar, vladali su kraljem imenovani vođe; te ih je iskorištavala mala manjina poljskih plemića, koji su upravljali njihovim zemljama, uz pomoć brzorastuće židovske populacije. Ukrajinci nisu imali nikakvu zastupljenost u Poljskoj nakon sredine 17. stoljeća. Bili su uglavnom potlačena nacija kmetova, zemljoradnika, u depopuliranim zemljama bliže Dnjepru. Tijekom druge polovice 17. i prve polovice 18. stoljeća, pravoslavlje je opadalo u Ukrajini pod poljskom kontrolom. Do 1721. godine su sve pravoslavne eparhije (pod poljskom vlašću) postale unijatske, i tako su odvukle duše Ukrajinaca, koji su živjeli pod poljskom vlašću, samo još dalje prema Zapadu.

Unatoč desetljećima imigracije sa zapada, Slobodna Ukrajina je krajem 17. stoljeća još uvijek bila rijetko naseljena. Imala je populaciju od samo 120000 ljudi u središtima pukova (pukovnija), naseljima koja su bila oslobođena od poreza. Među središtima pukova bili su Harkov, Sumy i Izjum. Malo ledeno doba i kaos u Ruini (Ruyina), sredinom 17. stoljeća, pobilo je veliki dio ukrajinskog stanovništva. Ipak, autonomija dana Slobodnoj Ukrajini, uz rastući prosperitet naselja oslobođenih poreza i zaštita od stepskih osvajača, omogućili su rast stanovništva tijekom 18. stoljeća. Godine 1773. je stanovništvo Slobodne Ukrajine naraslo na 660000. Godine 1765. je učvršćena ruska kontrola nad Slobodnom Ukrajinom i njena su tradicionalna prava ukinuta. Budući da središta pukova nikada nisu bila ujedinjena, već je njima Moskva odvojeno upravljala, bilo je malo prosvjeda protiv svega ovoga.

Hetmanat je bio autonomno područje, ali uz Rusiju usklađeni nasljednik kozačke države Hmelnickog, tijekom 1640-ih i 1650-ih. Ujedinjeno pod jednim vladarom, hetmanom, zadržalo je svoj zasebni identitet, sve do postupnog ukidanja 1760-ih i 1770-ih, pod Katarinom Velikom. Kozačke elite, koje su se borile da dobiju priznanje kao plemići u Poljskoj-Litvi, postale su de facto plemstvo (Znameniti ratni drugovi). Dok su elite započele kao službeno plemstvo, čije je bogatstvo ovisilo o ispunjavanju dužnosti prema državi, brzo su postali zemljoposjedničko plemstvo, tj. njihove obitelji mogle su naslijediti njihov položaj i imovinu nakon smrti. Unatoč tome, seljaštvo je bilo relativno slobodno i zadržalo je slobodu kretanja, tijekom cijelog postojanja Hetmanata. Staro poljsko plemstvo je ugašeno u ustanku Hmelnickog, tako da su svi plemići u Hetmanattu bili, ili pravoslavnog ruskog plemićkog, ili kozačkog podrijetla, sve do 1710-ih godina kada je ruska vlada počela imenovati i druge, poput njemačkih imigranata. Hetmanat je bio pravoslavna država; bio je pod jurisdikcijom Ruske pravoslavne crkve i patrijarha u Moskvi.

Iako je bio naseljeniji od Slobodne Ukrajine, Hetmanat je ipak bio rijetko naseljen, ako bi se gledalo prema standardima Rusije i Poljske. Do vremena njegova raspada (1760-ih), njegovog je stanovništva još uvijek bilo jedva preko milijun. Industrija i trgovina su propale, a ono malo što je preostalo vodili su Grci, koji su preuzeli ekonomsku nišu, ostavljenu od Židova. Unatoč siromaštvu, vjerski i intelektualni utjecaj Hetmanata na Rusiju je bio ogroman. Škole i udruge, osnovane od strane pravoslavnih ruskih plemića, ranije u 17. stoljeću, bile su daleko superiornije od onih u tadašnjoj Rusiji. Njihovi su diplomanti, stoga, postali uvelike prekomjerno zastupljeni u najvišim slojevima ruske kulture i religije. Čak 70% više ruske pravoslavne hijerarhije (1700.-1762.) je rođeno u Ukrajini ili Bjelorusiji. Dok je Rusija postupno politički rusificirala Ukrajinu, Ukrajina je kulturno ukrajinizirala Rusiju.

Zaporožje je bilo najmanje naseljeno od četiri relevantna područja Ukrajine. Sa populacijom od samo 184000 stanovnika 1762. godine (od kojih je 34000 bilo Kozaka) - regija je bila uglavnom divlja - granično područje između muslimanskih krimskih Tatara i pravoslavnih istočnih Slavena, gdje se malo tko usudio prolaziti iz straha od robova-pljačkaša. Ksenofobija je bila norma, a ne iznimka u Zaporožju. Odgovorili su nasiljem, onda kada je Hetmanat pokušao proširiti svoju vlast uz rijeku Orjol i Samaru, 1690-ih. Čak je i oslobođenje zemlje bilo opasno, onda kada bi ga provodili Zaporožani. U jednom slučaju, 1675. godine, zaporoški Kozaci pod vodstvom Ivana Sirka, oslobodili su 7000 kršćanskih ruskih zarobljenika sa Krima, ali su onda otkrili kako se njih 3000 radije vraća na Krim. Naredio je njihovo pogubljenje. Nije bilo puno ljubavi između Zaporožana i krimskih Tatara.

Opadanjem moći Poljske i Litve i krimskim Tatarima kao manjom prijetnjom, Rusija se okrenula sjeveru kako bi se suočila sa  moćnom Švedskom. Unatoč populaciji koja je brojala tek nešto više od milijun ljudi, Švedska je bila dominantna sila sjeveroistočne  Europe, više od jednog stoljeća. Švedska je vladala ušćima brojnih rijeka, time imala dominaciju nad Baltikom, što im je omogućilo prevoz vojnih trupa i zaliha, daleko jeftinije od svojih neprijatelja. Švedska vlada je kontrolirala neobično veliki dio gospodarstva, omogućujući tako mobilizaciju snage, koja je jednaka onoj kod daleko većih država. Kao i kod većine pred-modernističkih država, nedostatak kontrole rađanja u općoj populaciji je doveo do toga da se nacija mogla oporaviti, čak i od strašnih gubitaka na bojnom polju. Istovremeno su politička struktura, prometna mreža i poljoprivredni sustav ostali netaknutima. Slom države bio bi gori čak i od najskupljih ratova.

Prvih osam godina rata se vodilo na Baltiku, u Danskoj i Poljskoj. Kozački hetman, Ivan Mazepa, iako daleko od borbi, bio je od Rusije zamoljen neka pošalje trupe i radnike na sjever, zbog ratnog napora. Starac, koji je bio odan ruskom caru Petru Velikom od 1689. godine, Mazepa je vjerno ispunjavao svoje dužnosti. Ukrajinci su bili duboko nezadovoljni njegovim opsežnim novačenjem. 40000 Kozaka, koji su poslani u bitku od cijele populacije koja broji nekoliko stotina tisuća, većina njih je imala bliske rođake koji su se borili u dalekom ratu, koji ih, činilo se, uopće nije uključivao, niti ih se ticao. Osim toga, slabost Rusije protiv male Švedske, činilo se kao da je njihovo podložništvo Moskvi vrlo nerazumno.

Sa druge strane stepe, u slivu rijeke Don, donski Kozaci su bili veoma nezadovoljni ruskim nadzorom nad njihovom zemljom. Ruski lovci na glave, koji su progonili kmetove u bijegu, razbjesnili bi donske Kozake i neki od njih su slijedili Kondratija Bulavina u pobuni. Međutim, nisu svi donski Kozaci stajali iza Bulavina. Donski Kozaci iz Luganskog sela su ostali vjerni caru, te su se pridružili carskim snagama u porazu Bulavina i njegovih pobunjenika.

Kada je Švedska odlučila krenuti na Moskvu, 1708. godine, jedan dio njihove koalicije, predvođen švedskom marionetom,  Stanislawom Leszczynskim, zaprijetio je Hetmanatu. Mazepa je zatražio pomoć od Rusije, ali Rusija je odbila poslati pomoć, jer ionako nisu imali dovoljno vojnika. Mazepa je gledao na rusko odbijanje pomoći kao kršenje Perejaslavskog sporazuma, čime je Hetmanat ponovno postao neovisni politički akter. Kada su švedski kralj, njegova vojska Šveđana i Nijemaca, napali Ukrajinu umjesto Bjelorusije 1708. godine, Mazepi je pružen izbor. Mogao je ostati vjeran Rusiji, ili se pridružiti Šveđanima.

Mazepa je odlučio stati iza Šveđana, vodeći sa sobom 4000 Kozaka. Iako je bio šokiran, Petar je brzo reagirao i osigurao da Mazepa ne uspije okupiti mnogo ljudi iza sebe. Jedna od njegovih vojski je uništila glavni grad Hetmanata, Baturin, gdje su masakrirali  stanovništvo. Mogući Mazepini simpatizeri su pohapšeni, mučeni i pogubljeni. Petar je potom imenovao novog hetmana i uspostavio novu prijestolnicu Hetmanata. Dok su Mazepini Kozaci bili brojčano pojačani Zaporošcima, koji su također bili nezadovoljni ruskom vlašću, većina Kozaka je ipak podržavala svoje pravoslavne sunarodnjake protiv protestantskih Šveđana. Među Kozacima je bilo više organske simpatije prema Rusiji nego prema neovisnom Hetmanatu.

Dana 08. srpnja 1709. godine se odigrala odlučujuća bitka Velikog sjevernog rata kod Poltave, današnja istočna Ukrajina. Šveđani, Nijemci i pobunjeni Kozaci su potpuno poraženi od Rusije. Kozački časnici, koji su podržavali Mazepu, optuženi su za izdaju i pogubljeni. Autonomija Hetmanata je umanjena i vladini dužnosnici će u budućnosti pomno pratiti hetmana. Sam Mazepa umro je u egzilu u Osmanskom Carstvu, dva mjeseca kasnije. Njegovi pristaše izabrali su Filipa Orlika za svog novog vođu, potpisali savez sa krimskim Tatarima, te dobili osmansku podršku za svoje zahtjeve za Zaporožijem i Desnoobalnom Ukrajinom. Orlik je dobio malo podrške u svojim malim kampanjama protiv Rusije u Ukrajini, velikim dijelom zbog pratnje krimsko-tatarskih robovlasnika.

Tijekom sljedećeg stoljeća je bilo malo ukrajinskih poteza prema neovisnosti ili nacionalnoj svijesti. Stepa je poslužila kao skrovište za konjanike, sve do duboko u 18. stoljeću, ali jahači su imali malo težnji osim samog razbojništva. Poljski zemljoposjednici i njihovi židovski zaposlenici su bili prezirani od strane porobljenog ukrajinskog seljaštva, pa su bili glavne mete razbojnika. Razbojnike, zvane Hajdamake, potiskuju i Poljska i Rusija.

Ruskom pobjedom u Velikom sjevernom ratu, stepska granica postupno se zatvarala. Rastuća snaga Rusije i uspješno uništenje krimsko-tatarske prijestolnice, 1736. godine, okončali su trgovinu robljem, osakativši krimsko gospodarstvo. Godine 1770. Krim pada pod ruski utjecaj, a 1783. godine je potpuno pripojen Rusiji. Krimsko-tatarsko plemstvo je uključeno u rusko plemstvo, dok je islamsko svećenstvo dobilo veće privilegije od svojih pravoslavnih kolega. Ipak, gotovo 100.000 krimskih Tatara emigriralo je u Osmansko Carstvo, nakon ruske aneksije Krima. To je bio samo prvi val tatarskih iseljenika. Poluotok će biti rusificiran u nekoliko naleta i naseljavanjem tijekom sljedećih 162 godine. Ponovljene epizode nelojalnosti od strane krimskih Tatara dovele su do ponovljenih epizoda brutalnih odmazdi i deportacija.

Kada su osigurali južnu stepsku granicu, carskoj Rusiji više nisu bili potrebni Kozaci u Ukrajini (Kozaci su ipak zadržani drugdje). Dok su Srbi, Bugari, Rumunji i Grci naseljavali stepu još od 1751. godine, pod ruskim pokroviteljstvom; Zaporožje ipak neće biti potpuno pod ruskom kontrolom sve do 1775. godine, kada su vladine trupe raspustile političku strukturu. Neki Zaporožani su bili prisiljeni na vojnu službu, drugi su ostavljeni kao slobodni poljoprivrednici. Stvorena je nova provincija, Nova Rusija, koja je uključivala veći dio južne Ukrajine i uključivala je Zaporožje. Protestantski Nijemci i Rusi pridružili su se postojećim doseljenicima i formirali novu kulturu, koja je - iako dijelom bila ukrajinska, bila je i velikim dijelom strana.

Kozačke elite su integrirane u Rusiju, bili su u dobrim odnosima sa ruskim elitama. Vojne jedinice, koje su nekoć bile pogranične pomoćne snage, pretvorene su u profesionalne formacije. Pošte su olakšale komunikaciju, dok su škole širile napredak u kulturi i tehnologiji. Najvažnije je, međutim, bilo širenje kmetstva. Godine 1783. je Katarina Velika zabranila oko 300000 seljaka da napuste svoja prebivališta, te ih obvezala neka besplatno rade za plemiće koji su posjedovali zemlju na kojoj su živjeli. Za većinu Ukrajinaca, napredovanje ruske vlasti bilo je sinonim za širenje kmetstva.

Neuspjeh poljsko-litavske vlade da učvrsti svoju vlast nad plemstvom u 16. stoljeću bio je tek sitni problem dok je bila jača od svih svojih kršćanskih susjeda, ali do 18. stoljeća to je postalo egzistencijalnim pitanjem. Strane vlade su se otvoreno miješale u poljske izbore. Plemstvo, koje je ipak favoriziralo slabiju vladu nad jakom, odbijalo je reforme. Poljsko-Litvanska kneževina je podijeljena 1772., 1793. i 1795. godine - između Pruske, Rusije i Austrije.

Na kraju podjele Poljske, Rusija je gotovo ostvarila svoj san o ponovnom ujedinjenju zemalja srednjovjekovne Rusije. Oko 85% Ukrajinaca palo je pod rusku vlast, dok je ostatak pao pod Austriju. Podjela Poljske također je pomogla Rusiji apsorbirati svoje ukrajinske teritorije, osiguravajući cijelu dužinu rijeke Dnjepar. Plovno od Smolenska do brzaka južno od Kijeva, Dnjepar je služio kao autocesta za Rusko Carstvo, omogućujući bržu komunikaciju i jeftiniji prijevoz, čime je dodatno integrirao Carstvo.

Dok su i Rusija i Austrija podržavale lokalno poljsko plemstvo nad Ukrajincima na desnoj obali Ukrajine i Galiciji, iz aristokratske solidarnosti, povijest se kretala prema masovnim pokretima. Poljaci su se okupili iza Napoleona protiv Austrije i Rusije, prije njegovog poraza; čak je i tada stari poredak i dalje više cijenio veze kozmopolitske aristokracije više od nacionalne mobilizacije. Tek nakon Poljske pobune (1830.-1831.), Rusija je odlučila kako je poljska aristokracija, koja je pod njenom vlašću, nepouzdana. Nasuprot tome, Austrijanci su se suočili sa nizom manjih pobuna zbog izgladnjivanja ukrajinskih seljaka u Galiciji 1820-ih i 1830-ih, što je odgodilo vladin napad na poljsku aristokraciju do 1848. godine.

Sjedinjenje elita u Rusiji i potpuni nedostatak elita u Austriji, kao i raširena nepismenost i odsutnost eksplicitnih nacionalnih političkih struktura, spriječili su razvoj ukrajinske nacionalne svijesti, unatoč dijalektnom kontinuumu koji prelazi austrijsko-rusku granicu. Godine 1842. je samo 15% djece u Galiciji pohađalo školu; i do 1865. godine je samo 4,5% regruta iz Galicije znalo čitati. Situacija preko granice je vjerojatno bila i gora. Ruska vlada vidjela je priliku u tom nedostatku obrazovanja, time da akulturira Ukrajince iz njihove narodne kulture u sofisticiraniju rusku kulturu, putem osnivanja niza sveučilišta u Ukrajini. Pod vodstvom Sergeja Uvarova, sveučilišta su proučavala ukrajinsku povijest, kako bi odredila put kojim će ići asimilacija Ukrajinaca.

Rezultat je bio koncept maloruskog identiteta. Naglašavalo se zajedničku baštinu Velikorusa i Malorusa, do srednjovjekovnog ruskog carstva, kao i njihovu zajedničku pravoslavnu vjeru, uz zajedničke borbe protiv Poljaka, Turaka i Tatara. Maloruski identitet trebao je biti regionalni identitet, koji uključuje širi ruski identitet.

Nasuprot tome, među malim, ali neovisnim krugovima, i među kojima je najpoznatiji bio pjesnik Taras Ševčenko, formirao se isključivo antiruski, ukrajinski identitet. Duboko protivljenje prem Rusima, Nijemcima, Židovima i Poljacima, Ševčenko je (ne bez razloga) na Katarinu Veliku gledao kao uništiteljicu Ukrajine. Vjerovao je u ukidanje kmetstva, veličao Kozake i protivio se monarhiji.

Dok su konkurentski ukrajinski i maloruski identiteti rasli sa razvojem gospodarstva i stanovništva u ruskoj Ukrajini, ukrajinsko nacionalno buđenje je išlo drugačijim putem u austrijskoj Galiciji. Oko polovice stanovništva Galicije bili su Poljaci, a druga polovica su bili Ukrajinci 1849. godine. Obje su grupe bili katolici, iako su Ukrajinci prakticirali unijatski ili grčki obred katoličanstva, dok su Poljaci prakticirali rimokatolicizam. Iako su se Ukrajinci u Galiciji nazivali Rusinima ili Ruskima (blizu ruskom endonimu Russkije), austrijska vlada utvrdila je kako su oni njihova vlastita etnička skupina - Rusini.

U Europi je 1848. godine došlo do vala liberalnih i nacionalističkih nemira. I Galicija je bila pogođena njima. Kada je poljsko plemstvo u Lavovu čulo za revoluciju u austrijskoj prijestolnici Beču, zahtijevali su autonomiju za Galiciju. Neki su se nadali kako bi to bio prvi korak prema oživljenoj poljskoj državi. Međutim, poljski plemići u istočnoj Galiciji su bili zabrinuti da će postupci urbanih poljskih demokrata pokrenuti smrtonosnu društvenu revoluciju. Vladali su masom osiromašenih i izgladnjelih Ukrajinaca, koji su se pobunili još 1846. godine. Austrijski guverner, Franz Stadion, odlučio je emancipirati kmetove Galicije, uz naknadu za zemljoposjednike. Uz podršku većine stanovništva Galicije, Stadion je imao odriješene ruke slomiti poljske pobunjenike.

Iako su Ukrajinci 1848. godine bili malo politički zastupljeni u Galiciji, imali su vjersko vodstvo koje je moglo zastupati njihove interese. Lavovski biskup Jahimovič je predložio, 1848. godine, neka se Galicija podijeli između zapadne poljske Galicije i istočne ukrajinske Galicije. Uz podršku guvernera Stadiona, biskup Jahimovič je osnovao Vrhovno rusinsko vijeće i prve novine na ukrajinskom jeziku. Vrhovno rusinsko vijeće je proglasilo kako su Rusini (Ukrajinci) dio velikog naroda od petnaest milijuna, i od kojih je samo dva i pol milijuna živjelo u Galiciji; tj. tvrdili su da je cijeli ukrajinski narod njihov, čak i izvan Austrijskog Carstva. Poljsko plemstvo je bilo izuzetno nezadovoljno rastućom ukrajinskom nacionalnom sviješću. Poricali su da su Ukrajinci narod, već su samo obični Poljaci koji prakticiraju grčki obred katoličanstva. Poljaci su stvorili Rusinsko vijeće, koje je konkuriralo Vrhovnom rusinskom vijeću; u vijećničkim novinama tvrdili kako su oni pravi predstavnik Ukrajinaca, te da Poljaci i Ukrajinci trebaju surađivati ​​kao prijatelji. Guvernera Stadiona za izmišljanje Ukrajinaca su okrivili, i to ne samo suvremeni Poljaci. Ruski iredentisti i separatisti danas također tvrde kako je ukrajinski identitet bio austrijska zavjera za potkopavanje Ruskog Carstva.

Nacije se mogu stvarati i uništavati. Da su stvari išle drugačije, ukrajinsko stanovništvo u Galiciji moglo se pretvoriti u Poljake, a stanovništvo u ostatku Ukrajine u Ruse. Jezične razlike nisu bile velike, krv njihovih susjeda nije se previše razlikovala, a što je još važnije - nije bilo pismene elite čiji se status oslanjao na predstavljanje porobljenih masa. Sa druge strane, postojale su nacije koje su se mogle roditi, ali ipak nisu. Kubanski Kozaci u jugozapadnoj Rusiji imali su vlastiti politički sustav, identitet i dijalekt. Dva puta su se borili za neovisnost, prvi put uz Bijeli pokret (1917.-1920.), i drugi put sa silama Osovine (1942.-1945.). Oba puta su izgubili i kulturno su ugašeni.

Ukrajinci u Galiciji, iako donekle marginalizirani od strane poljskog plemstva, čak i nakon 1848. godine - ostali su sudionici građanskog života. Kao seljački narod koji je bio isključen iz plemstva, svoje nacionalne i društvene borbe smatrali su jednom te istom. Kako je 19. stoljeće odmicalo, napredovali su u kulturi. Odjel za ukrajinski jezik otvoren je na Sveučilištu u Lavovu. Formirane su dvije dobrovoljačke vojne jedinice, koje su bile odane austrijskom caru. I tri različita nacionalna pokreta odvojila su se jedan od drugoga: rusofili, ukrajinofili i polonofilski Stari Rusini.

Dok je tijekom 1840-ih i 1850-ih u Sankt Peterburgu bio prisutan interes za ukrajinski jezik; ovo se 1860-ih, nakon poraza u Krimskom ratu i oslobođenja kmetova, počelo smatrati opasnim. Godine 1862., ruska vlada izdaje Valujevljev dekret, kojim su cenzurirane publikacije na ukrajinskom jeziku. Godine 1875., Emski dekret odlazi još dalje i zabranjuje uvoz knjiga na ukrajinskom jeziku, izvođenje ukrajinskih drama i korištenje ukrajinskog jezika u glazbenim tekstovima. Službeni stav Ruskog Carstva bio je da ukrajinski jezik i nacionalnost ne postoje. Takav stav, u to vrijeme, nije bio neobičan, obzirom na to da su i Francuzi potiskivali sve regionalne jezike, unutar vlastite visoko centralizirane zemlje.

Industrijalizacija Ukrajine je oblikovala nacionalni stav diljem zemlje. Stepe na jugu i istoku su naselili ukrajinski poljoprivrednici čiji je broj brzo rastao. No, stepe su naselili i Rusi, kao i drugi, poput njemačkih menonita. Zbog razlika u praksi posjedovanja zemlje, Rusi su se mnogo češće naseljavali u gradovima nego Ukrajinci. Osim toga, mnogi Ukrajinci koji su se preselili u gradove su usvojili ruski jezik, kulturu i identitet, jer su imali slab (ako ga je uopće i bilo) osjećaj vlastitog identiteta. Godine 1897. je Ukrajinaca u Ukrajini bilo šest prema jedan, dok je njihov broj u gradovima bio je otprilike jednak. Kijev i Harkov bili su većinom ruski; također, Rusi su činili gotovo većinu stanovništva izrazito kozmopolitske luke Odese.

Početkom 20. stoljeća su se Ukrajinci masovno uključili u politiku. U Galiciji je intenzivno antiruska Ukrajinska nacionalna demokratska stranka dominirala ukrajinskim glasačkim tijelom. Cilj im je bio podijeliti Galiciju na poljsku i ukrajinsku, prije nego što postanu neovisni. Poljski nacionalisti i poljski socijalisti bili su duboko neprijateljski raspoloženi prema Ukrajincima u Galiciji. Izborni zakon je koristio poljskom plemstvu, koje je zadržalo kontrolu nad regionalnim zakonodavnim tijelom, čak i nakon izbora 1907. godine. Nekoliko ljudi je poginulo u sukobima. Etnički odnosi su se pogoršali, nakon što je Ukrajinac 1908. godine ubio poljskog dužnosnika. Poljsko-ukrajinski sukob, do tada star već 567 godina, trebao je eksplodirati, a vremenom će i eksplodirati.

Rusofili u Galiciji su činili možda samo desetinu ukrajinskog stanovništva. Iako ih je financirala ruska vlada, i bili su duboko  uključeni u Pravoslavnu crkvu, rusofilija je bila veoma popularnija u susjednoj regiji Zakarpatje, koja je bila pod mađarskom, a ne austrijskom vlašću. Potomci tih rusofila kasnije će odigrati svoju ulogu u regiji Donbas.

Revolucija 1905. godine je otvorila politički svijet Ukrajine pod ruskom vlašću, kao i val terora. Cenzura je ublažena i pojavile su se prve novine na ukrajinskom jeziku. Njihova naklada bila je ograničena: samo 20000 sveukupno 1908. godine. Dvije petine izabranih zastupnika iz Ukrajine bili su socijalisti, iako ih je obnovljeno ugnjetavanje ponovno prisililo na ilegalu 1908. godine. Ruski nacionalizam je vrlo dobro prošao u Ukrajini, jer je nacionalistički Savez ruskog naroda imao svoju najveću podružnicu u Volinji, u zapadnoj Ukrajini. Neprijateljstvo prema socijalistima, Židovima i Poljacima je odigralo veliku ulogu u njihovom uspjehu.

Prvi svjetski rat postavio je temelje za Drugi i mnogo više. Ogromne vojske su se sukobljavale, ljudi i materijal su se gomilali u neviđenim koncentracijama, rađale su se nacije i milijuni ljudi su umrli. Ukrajina je također bila bojno polje. Austrijanci su odmah nakon početka rata uhitili rusofile u Galiciji; 20000 njih je odvedeno u koncentracijski logor Theresienstadt. Oni koji su izbjegli austrijski progon, ili su se uspješno skrivali do dolaska ruske vojske, imenovani su za upravljanje Galicijom u ime cara. Kada su Austrijanci i Nijemci ponovno zauzeli Galiciju, ljeti 1915. godine, preostali rusofili pobjegli su na istok. Preseljeni su u sliv rijeke Don. Neki od njihovih potomaka ostaju tamo do dan danas, pod Donjeckom Narodnom Republikom.

Demokratska vlada, koja je naslijedila cara Nikolaja II. nakon revolucije u veljači 1917. godine, dala je sve od sebe da održi frontu protiv Nijemaca i Austrijanaca. Međutim, potpuni slom vlade u Boljševičkoj revoluciji, kasnije iste godine, doveo je i do sloma fronte. Ukrajina se također raspala, te je bila predmetom sukoba između brojnih frakcija do 1921. godine. Boljševici, Donski Kozaci i Poljaci su bili ovdje najrelevantniji. Boljševici su bili organizirani u tri skupine: jedna sa sjedištem u Kijevu, jedna u Harkovu i posljednja i najmanja u Odesi.

Boljševici u Harkovu proglasili su Donjecko-Krivojsku Sovjetsku Republiku, uz eksplicitno anti-nacionalno shvaćanje teritorija. Umjesto jezika ili etničke pripadnosti, koji određuju granice države, trebali su se temeljiti na ekonomski samodostatnim regionalnim jedinicama. U njihovom slučaju, ova ekonomski samodostatna regionalna jedinica trebala je biti visoko industrijalizirani Donjecki bazen, kao i neka susjedna ekonomski integrirana područja, koja su uključivala Herson, Rostov, Taganrog, Novočerkask i Jekaterinoslav (današnji Dnjepropetrovsk). Industrijalisti su još u 19. stoljeću predložili jedinstvo, onoga što je postalo DKR, ujedinjenje bivših carskih gubernija Jekaterinoslav i Harkov, sa zapadnim dijelovima donskih kozačkih zemalja.

Na kraju je DKR raspuštena po Lenjinovom nalogu. Želio je veliku Sovjetsku Ukrajinu, a ne malu, zato da bi se bolje organizirali i koordinirali vojni resursi. Osim toga, sovjetsko vodstvo bilo je zabrinuto zbog velikoruskog šovinizma i vjerovalo je da će raspadanje bivšeg Ruskog Carstva na niz manjih sovjetskih republika osigurati da to prestane biti problem. Vodstvo DKR, poput Fjodora Sergejeva, kao i brojni središnji sovjetski političari, poput Georgija Pjatakova i Nikolaja Buharina, prigovorili su i tvrdili kako bi zasebna Sovjetska Ukrajina imala kontrarevolucionarne ili separatističke tendencije. Kao marksisti, mislili su za samoodređenje kao da je samo težnja radničke klase, a ne fiktivna nacionalna volja.

Sergejev i DKR utjecali su na niz suvremenih ruskih iredentista. Ruski desno-nacionalistički pisac i strani volonter, Aleksandar Žučkovski, sa odobravanjem ga je citirao u svom protivljenju ukrajinskom separatizmu. Donjecki narodni guverner i lijevi nacionalist, Pavel Gubarev, u određenom je smislu njegov duhovni nasljednik, jer je on na industrijski Donjecki bazen i Novu Rusiju gledao kao prirodno industrijsko središte, koje ne bi trebalo biti vezano za Ukrajinu.

U Donbasu su se boljševicima suprotstavljali Donski Kozaci. Dok je ruskogovorno gradsko stanovništvo (uključujući i ono u jako industrijaliziranom Donbasu) imalo mnogo boljševičkih simpatizera, među ruralnim Kozacima ih je bilo jako malo. Rašireno zemljoposjedništvo i strah od nemirnih ruskih zakupaca, koji su se doseljavali u sliv rijeke Don prethodnih 30 godina, procijepili su mnoge donske Kozake protiv komunizma. Jedan donski Kozak, Vasilij Černecov, predvodio je antikomunističke snage (uključujući Kozake), kao i vojne kadete (četvrtina njih Židovi) protiv boljševika u Donbasu. Iako su u početku bili uspješni, bili su znatno nadjačani, te na kraju apsorbirani u Dobrovoljačku vojsku.

Nakon Ruske revolucije i Građanskog rata, boljševici su uveli politiku dekozakizacije. Mnogi donski Kozaci su pobijeni, svi su patili, njihova politička struktura je ukinuta; njihov dom je podijeljen između Sovjetske Ukrajine i Sovjetske Rusije, unutar Sovjetskog Saveza. Ipak, sjećanje na njih je preživjelo u nekim glavama. Kada se selo Lugansk, 2014. godine, pobunilo protiv Ukrajine zajedno sa ostatkom Donbasa, istaknuta je zastava Donske kozačke vojske, a ne Luganske Narodne Republike, niti Rusije.