Adolf Hitler - britanski agent?!

1880. – 1919. – pripreme za Drugi svjetski rat

1880. - Agenti Rothschilda počinju poticati niz pogroma, pretežno u Rusiji, ali i u Poljskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj. Ovi pogromi rezultiraju pokoljem tisuća Židova, zbog čega otprilike dva milijuna pobjegne, uglavnom u SAD, ali neki se nasele u Palestini.

1897. - Prvi cionistički kongres, koji je osnovala obitelj De Rothschild nakon što je prvi put inscenirala aferu Dreyfus, održava se u kolovozu 1897. godine u Baselu. Vođa cionističkog kongresa, Theodor Herzl, napisao je u svom dnevniku da je cionizam utemeljen na antisemitizmu:

"Bitno je da patnje Židova (...) postanu još gore (...) to će pomoći u ostvarenju naših planova. (…) Imam odličnu ideju (…). Nagovoriti ću antisemite da likvidiraju židovsko bogatstvo. (...) Antisemiti će nam time pomoći time što će pojačati progon i ugnjetavanje Židova. Antisemiti će nam biti najbolji prijatelji."

1913. - Jacob Schiff osniva Ligu protiv klevete (ADL) sa ciljem identificiranja svakoga tko osporava Rothschildov Novi svjetski poredak i ukazuje na njega kao na "antisemita".

1914. - Početak Prvog svjetskog rata, gdje njemački Rothschildi posuđuju novac Nijemcima; britanski Rothschildi financiraju Britance; francuski Rothschildi posuđuju novac Francuzima.

1916. - Njemačka nudi Britancima okončanje Prvog svjetskog rata. Agent Rothschilda, Louis Brandeis, šalje delegaciju iz SAD-a u Britaniju i obećava da će uvesti SAD u rat na strani Britanaca, ukoliko Britanci pristanu dati Palestinu Rothschildima.
Britanci pristaju na dogovor, a cionisti u Londonu obavještavaju o dogovoru svoje kolege u SAD-u. Odjednom sve glavne novine u SAD-u pokreću propagandu protiv Nijemaca, uključujući npr. njemački vojnici ubijaju medicinske sestre Crvenog križa i njemački vojnici režu ruke bebama.

1917. – 02. studenog 1917. godine je lordu Rothschildu poslana "Balfourova deklaracija":

"Vlada Njegova Veličanstva odobrava uspostavu nacionalnog doma za židovski narod u Palestini i uložiti će sve napore kako bi olakšala postizanje tog cilja, uz jasno razumijevanje da se neće učiniti ništa što bi moglo ugroziti građanska i vjerska prava postojećih nežidovskih zajednica u Palestini, ili prava i politički status koji uživaju Židovi u bilo kojoj drugoj zemlji.
Bio bih vam zahvalan ako biste ovu deklaraciju dostavili Cionističkoj federaciji."

1919. - 18. siječnja započinje "Mirovna konferencija u Versaillesu", kojom predsjedava baron Edmond de Rothschild. Nijemcima se nameću nemoguće reparacije. Delegaciju od 117 Židova predvodi Bernard Baruch. Palestina je ovdje već bila potvrđena kao židovska domovina.

30. svibnja održava se još jedan sastanak kojim predsjedava Edmond de Rothschild, što dovodi do osnivanja Britanskog kraljevskog instituta za međunarodne poslove (RIIA) 1920. godine, kao i njegovog američkog pandana Vijeća za vanjske odnose (CFR), 1921. godine:

http://andrewcarringtonhitchcock.com/sy ... 1878-1919/ (arhivirano: http://archive.is/lyPFk)

"Predviđanja" svjetskih ratova 1903. i 1937. godine

1903. - U kolovozu, na 6. cionističkom kongresu u Baselu, vodi se rasprava o britanskoj ponudi da se Uganda osigura za buduću židovsku cionističku državu. Max Nordau predviđa kako će "budući svjetski rat" pomoći Židovima da dobiju Palestinu.
Dana 19. rujna 1919. godine je Litman Rosenthal opisao govor Maxa Nordaua u 'American Jewish Newsu' pod naslovom "Kada proroci govore": 

"Prije ili kasnije, orijentalno pitanje će se morati riješiti, a orijentalno pitanje, naravno, znači i pitanje Palestine. Engleska, koja je uputila formalnu, političku notu Cionističkom kongresu - onom Cionističkom kongresu koji je pristao na Bazelski program, Engleska će imati odlučujući glas u konačnom rješenju orijentalnog pitanja, a Herzl je smatrao svojom dužnošću održavati vrijedne odnose sa ovom velikom i progresivnom silom.

Herzl zna da stojimo pred ogromnim previranjima diljem cijelog svijeta. Uskoro će se možda morati sazvati neka vrsta svjetskog kongresa, a Engleska, velika, slobodna i moćna Engleska, tada će nastaviti rad koji je započela svojom velikodušnom ponudom Šestom kongresu.

Ako me sada pitate što Izrael ima raditi u Ugandi, dopustite mi da vam kao odgovor kažem riječi državnika Sardinije, samo primijenjene na naš slučaj i dane u našoj verziji; dopustite mi da vam kažem sljedeće riječi kao da vam pokazujem prečke ljestava koje vode sve gore i gore: Herzl, Cionistički kongres, engleski prijedlog za Ugandu, budući svjetski rat, mirovna konferencija na kojoj će se uz pomoć Engleske stvoriti slobodna i židovska Palestina."

http://www.jrbooksonline.com/Intl_Jew_f ... n/ij14.htm (arhivirano: http://archive.is/eLGDY)

Evo slike članka: https://chroniclingamerica.loc.gov/lccn ... /seq-8.pdf

Nisam pronašao sljedeći članak iz 1937. godine. Pojavljuje se u nekoliko priča, vjerojatno je izvor tih priča knjiga Arnolda Leesea iz 1940. godine. Pokazuje da je u travnju 1937. godine Victor Rothschild već znao za nadolazeći Drugi svjetski rat:

"Prema Daily Expressu od 28. travnja 1937. godine, sadašnjeg (3.) baruna Victora Rothschilda je W. Hickey pitao gdje će živjeti kada istekne najam kuće Rothschilda na Piccadillyju? Odgovor je bio: "Vjerojatno nigdje; jednostavno ne znam. Barem ne do poslije rata." Dakle, čini se da su Rothschildi odlučili da će biti rata. I do rata je došlo. Čista slučajnost, naravno. Ali, bilo je prilično dalekosežno: dvije i pol godine prije! Izvanredno."

http://www.jrbooksonline.com/HTML-docs/ ... _Leese.htm

Financiranje Hitlera i IG Farbena

Njemačke naciste financirali su veliki bankari iz Francuske, Velike Britanije, Nizozemske i SAD-a. Relativno veliki broj Hitlerovih financijera bili su aškenaski Židovi.
Sljedeće tvrtke su financirale ili surađivale sa nacističkim režimom (u zagradama neke od povezanih obitelji).

Nizozemska:
Royal Dutch Shell (kraljica Wilhelmina, Rothschild, Henri Deterding), Mendelsohn, Rotterdamsche Bankvereniging, Carl Duisberg, Werkspoor.

Europa:
Rothschild, Warburg, Schiff, Kuhn Loeb, J.H. Schröder Bank.

SAD:
W.A. Harriman, Chase National Bank (Rockefeller), Guaranty Trust (J.P. Morgan), Kennedy, John Foster Dulles, General Motors (J.P. Morgan, DuPont), ITT (J.P. Morgan), General Electric, Goldman Sachs, IBM (Rothschild).

IG Farben financirao je Rothschildov agent Max Warburg.

IG Farben i Standard Oil osnovali su Standard Oil American IG, sa sljedećim članovima uprave: Walter Teagle (Standard Oil), Paul Walburg (Kuhn Loeb), Edsel Ford, Charles Mitchell (National City Bank, Rockefeller), Herman Metz (Metz Company).

Već 1922. godine je New York Times objavio članak da je i Henry Ford financirao Hitlera, a 1928. godine se njemački dio Fordove tvrtke spojio se sa IG Farbenom.

Farmaceutska industrija očito nastavlja eugenički program nacista. IG Farben bila je zloglasna kemijska tvrtka (uključujući i  farmaceutsku), koja je bila sastavni dio nacističkog stroja i povezana sa Fordom i Rockefellerom…

IG Farben je koristio 83000 robovskih radnika iz najvećeg njemačkog koncentracijskog logora Auschwitz, te je proizvodio je kontroverzni otrov Zyklon-B. IG Farben je također provodio bolesne eksperimente u dijelu Auschwitza koji je kontrolirao - uključujući cjepiva.

John D. Rockefeller je već financirao eugeničke eksperimente, i prije Drugog svjetskog rata, uključujući i one Otmara Freiherra von Verschuera, gdje je "dr." Josef Mengele već radio, prije svojih bolesnih eksperimenata u Auschwitzu.

Godine 1951. je IG Farben podijeljen. Glavne tvrtke nasljednice danas su Bayer, BASF, AGFA i Sanofi:

http://www4.dr-rath-foundation.org/PHAR ... dustry.htm

Fritz Thyssen bio je jedan od prvih njemačkih pristaša Adolfa Hitlera; Thyssen je financiran milijunima dolara od Standard Oila, Forda, General Electrica, DuPonta, ITT-a (poslao Dillon Read & Co).

Novčanu dobit prali su nizozemska BHS/Bank voor Handel en Scheepvaart (kraljica Wilhelmina, princ Bernhard), Brownbrothers & Harriman i UBC/Union Banking Corporation (Prescott Bush).

Prema Gertrude Elias, tvrtke u SAD-u ostvarile su profit od oko 175 milijardi dolara od financiranja i suradnje sa nacistima.

Za više informacija o financiranju nacista; Anthony C. Sutton: "Wall Street i uspon Hitlera" (1976.): http://www.voltairenet.org/IMG/pdf/Sutt ... tler-4.pdf

Pogledajte dolje sliku vojvode od Windsora, Edwarda VIII. (koji je bio britanski kralj 1936. godine) i njegovu suprugu Wallis Simpson sa Adolfom Hitlerom, prilikom njihovog posjeta nacističkoj Njemačkoj u listopadu 1937. godine: 

Mnogi ljudi već znaju za nacistički pozdrav mlade princeze Elizabete (i Edwarda VIII.) 1933./1934. Nedavno je princ Harry fotografiran na zabavi u nacističkoj odjeći, sa svastikom.

Paljenje Reichstaga 1933. pod lažnom zastavom i medijska podrška

Po općem mišljenju, Hitler je preuzeo potpunu kontrolu uz pomoć požara Reichstaga.

Na Nürnberškom suđenju, general Franz Halder je u izjavi pod prisegom izjavio da se na ručku na Führerov rođendan 1943. godine Hermann Göring pohvalio da je zapalio zgradu Reichstaga, a zatim lažno okrivio komuniste.

Vođa SA-a, Karl Ernst, priznao je da su zajedno sa vođama SA, grofom Helldorfom i Heinesom, zapalili Reichstag po nalogu Josepha Goebbelsa. Goebbels je osigurao zapaljive materijale tekućeg fosfora i petroleja te pristup prolazu od svoje kuće do zgrade Reichstaga. Karl Ernst je pogubljen 30. lipnja 1934. godine, od strane nacista zbog izdaje.

Goebbels je porekao ove optužbe: http://avalon.law.yale.edu/imt/03-18-46.asp (arhivirano: http://archive.is/Fyek)

Martin Sommerfeldt, koji je radio u Ministarstvu unutarnjih poslova u Berlinu, vjerovao je da su požar Reichstaga izveli pripadnici SA, prema naredbi Josepha Goebbelsa. Pripadnici SS su zatim ubili uključene pripadnike SA, kako bi osigurali da nijedan svjedok ne preživi. Sommerfeldt je tvrdio da njegovu priču podržava šef berlinskog Gestapa, Rudolf Diels, koji je čak znao i gdje su leševi.

Nacisti su uhitili oko 4000 komunista, a Nizozemac Ruud van der Lubbe priznaje kako je sam zapalio Reichstag. Ovo priznanje bilo je toliko smiješno da ga je čak i Rudolf Diels odbacio. Dielsa je kasnije ispravio Adolf Hitler. Van der Lubbe je osuđen i pogubljen po svoj pravdi: http://www.historylearningsite.co.uk/na ... e-of-1933/  (arhivirano: http://archive.is/RjmjS)

Naravno, uspješno provođenje ove lažne zastave bilo je moguće samo uz podršku međunarodnih medija.

Godine 1938. je Adolf Hitler proglašen Čovjekom godine časopisa TIME (nakon što se prvi put našao na naslovnici ovog časopisa 1933. godine).

http://www.history.ucsb.edu/faculty/mar ... anyear.htm

Sporazum Haavara 

Središnji dio njemačko-cionističke suradnje tijekom Hitlerove ere je bio Sporazum o transferu "Haavara", sklopljen u kolovozu 1933. godine; pakt koji je omogućio desecima tisuća njemačkih Židova da migriraju u Palestinu sa svim svojim bogatstvom. Kroz ovaj neobičan aranžman, svaki Židov koji je putovao u Palestinu polagao je novac na poseban račun u Njemačkoj. Novac je korišten za kupnju poljoprivrednog alata njemačke proizvodnje, građevinskog materijala, pumpi, gnojiva i slično, koji su se izvozili u Palestinu, i tamo prodavali putem židovske tvrtke "Haavara" u Tel Avivu. To je nešto kasnije dopunjeno ugovorom o trampi, kojim su se palestinske naranče mijenjale za njemačko drvo, automobile, poljoprivredne strojeve i drugu robu.

Ukupan iznos prenesen iz Njemačke u Palestinu, između kolovoza 1933. i kraja 1939. godine, iznosio je 139,57 milijuna njemačkih maraka (više od 40 milijuna dolara). Ovaj iznos uključivao je i 33,9 milijuna njemačkih maraka (13,8 milijuna dolara),  koje je osigurala Reichsbanka.

Između 1933. i 1941. godine, oko 60.000 njemačkih Židova je emigriralo u Palestinu putem aranžmana Haavare, što je bilo oko  10% židovske populacije Njemačke 1933. godine. Ovi njemački Židovi činili su oko 15% židovske populacije Palestine, 1939. godine.
Edwin Black procijenio je kako je iz Njemačke u Palestinu možda došlo dodatnih 70 milijuna dolara; evo Blackove knjige "Sporazum o transferu" (1984.): http://www.mediafire.com/file/3saz7alrx ... jljsls.pdf

Hitler je osobno pregledao Haavaru i svaki put odlučio za produženje. Interni memorandum njemačkog Ministarstva unutarnjih poslova, iz prosinca 1937. godine, preispitao je utjecaj Haavara Sporazuma:

"Nema sumnje da je Haavara sporazum najznačajnije pridonio vrlo brzom razvoju Palestine od 1933. godine. Sporazum je osigurao, ne samo najveći izvor novca, već i najinteligentniju skupinu imigranata, te je konačno u zemlju donio strojeve i industrijske proizvode bitne za razvoj."

Ministarstvo gospodarstva Reicha je pomagalo u organizaciji još jedne tvrtke za transfer, Međunarodne agencije za trgovinu i ulaganja, ili Intrije, putem koje su Židovi u stranim zemljama mogli pomoći njemačkim Židovima neka emigriraju u Palestinu. Gotovo 900.000 dolara je na kraju putem Intrije usmjereno njemačkim Židovima u Palestini. Druge europske zemlje sklopile su slične sporazume o transferu. Poljska je 1937. godine odobrila tvrtku za transfer "Halifin" (hebrejski za "razmjena"). Do kraja ljeta 1939. godine, Čehoslovačka, Rumunjska, Mađarska i Italija, potpisale su slične sporazume.

Haavara sporazum nije bio jedini dogovor između njemačkih nacista i cionista.

Službene novine SS-a, 'Das Schwarze Korps', proglasile su svoju podršku cionizmu u dva uvodnika i naslovnici 1935. godine:

"Možda nije previše daleko vrijeme kada će Palestina ponovno moći primiti svoje sinove koji su joj bili izgubljeni više od tisuću godina. Naše dobre želje, zajedno sa službenom dobrom voljom, idu sa njima."

U intervjuu nakon rata, bivši čelnik Cionističke federacije Njemačke, dr. Hans Friedenthal, rekao je:

"Gestapo je u to vrijeme učinio sve kako bi potaknuo emigraciju, posebno u Palestinu. Često smo primali njihovu pomoć kada nam je bilo potrebno nešto od drugih vlasti, u vezi s pripremama za emigraciju."

Početkom siječnja 1941. godine, mala, ali važna cionistička organizacija podnijela je formalni prijedlog njemačkim diplomatima u Bejrutu za vojno-politički savez sa ratnom Njemačkom. Ponudu je dala radikalna podzemna skupina "Borci za slobodu Izraela", poznatija kao Lehi ili Sternova banda. Njen vođa, Avraham Stern, nedavno je prekinuo sa "Nacionalnom vojnom organizacijom" (NVO). Cilj političke aktivnosti, i dugogodišnje borbe Izraelskog pokreta za slobodu, Nacionalne vojne organizacije u Palestini (Irgun Zvai Leumi), jest bilo riješiti židovski problem na ovaj način, i tako zauvijek potpuno osloboditi židovski narod.

NVO, koja je vrlo dobro upoznata sa dobrom voljom njemačke vlade Reicha i njenih dužnosnika prema cionističkim aktivnostima unutar Njemačke i cionističkom programu emigracije, zauzima stav: 

"1. Mogu postojati zajednički interesi između europskog Novog poretka, temeljenog na njemačkom konceptu, i istinskih nacionalnih težnji židovskog naroda, kako ih utjelovljuje NVO.

2. Moguća je suradnja između Nove Njemačke i obnovljenog, narodno-nacionalnog židovstva [Hebräertum].

3. Uspostavljanje povijesne židovske države na nacionalnoj i totalitarnoj osnovi, te vezane ugovorom sa Njemačkim Reichom, bilo bi u interesu održavanja i jačanja buduće njemačke pozicije moći na Bliskom istoku.

Na temelju ovih razmatranja i pod uvjetom da vlada Njemačkog Reicha prizna nacionalne težnje Izraelskog pokreta za oslobođenje, spomenutog gore, NMO u Palestini nudi aktivno sudjelovanje u ratu na strani Njemačke.
Ova ponuda NMO-a mogla bi uključivati ​​vojnu, političku i informativnu aktivnost unutar Palestine, a nakon određenih organizacijskih mjera i izvan nje. Uz to, židovski muškarci Europe bili bi vojno obučeni i organizirani u vojne jedinice pod vodstvom i zapovjedništvom NMO-a. Sudjelovali bi u borbenim operacijama sa ciljem osvajanja Palestine, ukoliko bi se takva fronta formirala."

http://www.ihr.org/jhr/v13/v13n4p29_Weber.html (arhivirano: http://archive.is/AzV5Q)

Atentat na grofa Bernadottea

Dok su Ujedinjeni narodi raspravljali o rezoluciji o podjeli palestinske zemlje, švedski posrednik, imenovan od strane UN-a, grof Folke Bernadotte, koji se zalagao za međunarodni Jeruzalem i ograničavanje širenja židovske države, podnio je svoje izvješće (UN-ov dokument A. 648), 16. rujna 1948. godine:

"Osnovna načela za sprječavanje ovih nevinih žrtava sukoba [Palestinci nisu krivi za Holokaust] da se vrate svojim domovima, dok židovski imigranti preplavljuju Palestinu i, štoviše, prijete trajno zamijeniti obespravljene arapske izbjeglice koje su ovdje stoljećima.
(…)
Cionistička pljačka velikih razmjera i uništavanje [palestinskih] sela bez očite vojne potrebe."

C.L. Sulzberger je 24. kolovoza 1948. godine zapisao u svom dnevniku:

"22. srpnja je Bernadotte nekolicini ljudi na Rodosu povjerljivo rekao da predviđa sljedeće konačno rješenje za Palestinu:

Postojati će židovska država, bez obzira na sve. Njezine granice morati će se radikalno promijeniti, kako bi se dokazala kompaktnija i funkcionalnija država. Njihovim arapskim susjedima mora se dati čvrsto jamstvo UN-a, protiv bilo kakvog pokušaja širenja."

Jicak Šamir je odobrio atentat na Bernadottea (i britanskog ministra Lorda Moynea 1944. godine). Dana 17. rujna 1948. godine, grof Bernadotte i njegov pomoćnik su ubijeni u dijelu Jeruzalema koji su okupirali cionisti.

Clyde Haberman je 1995. godine napisao:

"Shamir je potpisao njegovu [Bernadotteovu] smrtnu presudu. Bio je dio trojke, koja je predvodila Lehi, nakon što je njihova  vodeća snaga, Avraham Stern, ubijen od strane Britanaca 1942. godine. Zvao se Yitzhak Yezernitsky, niski buldog, imigrant sa  rusko-poljske granice. Četiri desetljeća kasnije postao je izraelski premijer pod imenom Yitzhak Shamir.

Uvijek sumnjičav i šutljiv, g. Shamir, gotovo 80-godišnjak, još uvijek eliptično govori o atentatu na Bernadottea. U nedavno objavljenim memoarima, "Summaring Up" priznaje da je Lehi želio da se posrednik "ukloni iz arene". Ali, grupa "nije preuzela odgovornost za djelo“, kaže. "Ideju su u Jeruzalemu osmislili članovi Lehija, koji su tamo djelovali manje-više neovisno."

Gđa Marton uklanja ovu namjernu dvosmislenost. Nema sumnje, kaže ona, da su Shamir i njegovi suvođe izrekli smrtnu kaznu Bernadotteu, te odabrali četveročlani odred, čiji je okidač bio izvjesni Yehoshua Cohen."

http://mondoweiss.net/2012/07/shamir-or ... -you-that/ (arhivirano: http://archive.is/VCMbC)

Izrael kao konačno rješenje?

Izrael su osnovali cionisti, koji su oduvijek podržavali antisemizam. Ako su antisemisti neku zemlju pronašli kao "obećanu zemlju" za Židove, savjetujem vam da dvaput razmislite prije nego što tamo odete (osobito ako ste Židov). Moguće je da je Izrael najantisemitskija zemlja na svijetu.

Počevši od 1950-ih, veliki broj jemenske "sefardske" židovske djece je "nestalo". Istraživanja su pokazala kako je najmanje 4500 djece nestalo: http://stop-abuse.net/ym1.htm (arhivirano: http://archive.is/TeI5S)

Državna propaganda izmislila je kako ta djeca nisu pobijena, već posvojena: http://www.chareidi.org/archives5762/AMK62features.htm

Ami Hovev je otkrio da su ta djeca pregledana (u eksperimentima poput onog Josepha Mengelea) i bačena u vapnene jame:

"...stotine, možda tisuće" djece iz imigrantskih jemenskih židovskih obitelji su "odvele" vlasti. Njihovi roditelji ih više nikada nisu vidjeli. (...) znatan broj njih je tajno poslan na "nemilosrdne" medicinske eksperimente, a zatim pokopan u vapnene jame. Znam da su oni [izraelski liječnici u državnim bolnicama] provodili eksperimente na živoj [sefardskoj] djeci, vadeći fosfor i koštanu srž iz leđne moždine."

http://vaticproject.blogspot.nl/2014/01 ... azars.html (arhivirano: http://archive.is/PN0Zr)

Prema Barryju Chamishu, u "Holokaustu sa likom lišaja" ("Ringworm Holocaust"), čak sto tisuća židovske djece, uglavnom Marokanaca, bilo je ozračeno: http://rense.com/general67/radd.htm (arhivirano: http://archive.is/nMDul)

Etiopske Židovke također je sterilizirala izraelska vlada:

https://www.theguardian.com/world/2013/ ... ves-israel (arhivirano: http://archive.is/PIPqG)

Hitler je lažirao smrt i pobjegao u Argentinu

Nastavljajući sa ogromnim lažima koje su nam govorili o Drugom svjetskom ratu, čini se kako ipak Adolf Hitler nije ni umro 30. travnja 1945. godine u Berlinu.

1) Nema dokaza da su Hitler i Braun umrli 30. travnja 1945. godine. 

2) Peter Baumgart svjedočio je kako su Hitlera i Braun prevezli avionom sa aerodroma Tempelhof u Tondern u Danskoj, a zatim u Kristiansund u Norveškoj.

3) Dvije njemačke podmornice pobjegle su iz Europe u Argentinu, i mogle su odvesti Hitlera.

4) Svjedoci su vidjeli Hitlera u Argentini.

5) Svjedoci su vidjeli Hitlera u Paragvaju, nakon što je morao napustiti Argentinu zbog svrgavanja Juana Peróna 1955. godine.

Za više informacija o Hitlerovoj lažnoj smrti: https://www.lawfulpath.com/forum/viewto ... 4461#p4461

Nije to baš tajna, ali pretpostavljam da mnogo ljudi ne zna za Hitlera, njegovog engleskog nećaka i šogoricu...

Krajem 19. stoljeća je Adolfov polubrat, Alois Hitler Jr. (1882.–1956.), emigrirao je u Irsku. Godine 1909. Alois Jr. upoznao je Irkinju Brigid "Bridget" Dowling, u Dublinu. Pobjegli su u London, vjenčali se 03. lipnja 1910. godine i nastanili se u Liverpoolu, gdje im se rodio sin William Patrick Hitler (1911.-1987.).

Godine 1914. je Alois Jr. otišao u Njemačku, bez supruge i sina. Tada je izbio Prvi svjetski rat. Godine 1916. se Alois Jr. oženio  drugom ženom, čak je i nakon rata poslao poruku Bridget da je mrtav. Godine 1924. su ga njemačke vlasti optužile za bigamiju, ali je oslobođen. Sredinom 1920-ih, Alois Jr. piše Bridget moleći je neka pošalje Williama u Njemačku. Konačno je pristala 1929. godine.

Godine 1933. se William Patrick Hitler vratio u Njemačku. Njegov ujak Adolf pronašao mu je posao u Reichskreditbanci u Berlinu. Kasnije je William radio u tvornici Opela, i kao prodavač automobila. Godine 1934. je Alois Jr. otvorio restoran u Berlinu, koji je postao popularno okupljalište jurišnih trupa SA. Godine 1938. je William navodno prijetio kako će novinarima razotkriti da je Hitlerov djed po ocu bio židovski trgovac. Zatim je otišao u London, ali se opet iste godine vratio u Njemačku.

Bridget je napisala rukopis "Moj šogor Adolf" (objavljen tek nekoliko godina kasnije, 1979. godine), u kojem je opisala da je Adolf živio s njima u Liverpoolu od studenog 1912. do travnja 1913. godine. 

Neki krivotvoritelji povijesti tvrde da je Hitler bio u Beču tijekom tog razdoblja (vidi fotografiju): https://en.wikipedia.org/wiki/William_P ... rt-Houston 

Moglo bi biti zanimljivo znati što je Hitler radio tijekom svog boravka u Beču. Tvrdi se kako je tada bio homoseksualna prostitutka, i/ili je posjećivao svoju židovsku obitelj…

Godine 1939. je Adolf Hitler savjetovao svom engleskom nećaku, Williamu Patricku Hitleru, neka emigrira u SAD. William Randolph Hearst ga je pozvao neka održi predavanje o Führeru na turneji po SAD-u, gdje mu se pridružila majka Bridget. Nastanili su se u New Yorku.

Godine 1942. je William Patrick Hitler "molio" je predsjednika Roosevelta neka preispita njegovo ranije odbijanje pridruživanju američkim snagama. Direktor FBI-a, J. Edgar Hoover, na kraju je odobrio njegov prijem u službu. William Patrick je ranjen u akciji i odlikovan je Purpurnim srcem. Dana 06. ožujka 1944. godine je William Patrick Hitler položio prisegu za službu u američkoj mornarici u New Yorku.

https://www.nydailynews.com/news/world/new-letter-shows-hitler-nephew-begged-join-u-s-military-fight-nazis-article-1.1127271

Roosevelt - Putzi – Hitler

Još jedna zanimljiva veza je Putzi (Ernst Sedgewiek Hanfstaengl), koji se sprijateljio sa kasnijim američkim predsjednikom, Franklinom D. Rooseveltom, na Harvardu.
U prvoj polovici 1920-ih, Putzi je postao dijelom užeg kruga Adolfa Hitlera. Putzi je čak financirao objavljivanje "Mein Kampf".
Putzi je bio i dijelom skupine koja je organizirala požar Reichstaga.

Godine 1941. je Putzi napustio nacističku Njemačku, ali je uhapšen i postao ratni zarobljenik u nacističkoj Kanadi. Godine 1943.,  Roosevelt organizira oslobađanje svog i Hitlerovog prijatelja. Roosevelt je čak Putziju dao posao.
Vidi 8. poglavlje iz knjige Antony Suttona: http://www.reformation.org/wall-st-ch8.html

Prema vodećim krivotvoriteljima povijesti, njemački nacisti, uključujući Adolfa Hitlera, napravili su jako puno pogrešaka.
Ali, meni se čini da su namjerno sabotirali njemačku vojsku...

Rusija – Moskva i Staljingrad – 1941. i 1942.

Po općem mišljenju, početak poraza nacističke Njemačke je bio početak invazije na Sovjetski Savez.

No, od 1942. godine, Adolf Hitler je preuzeo potpunu kontrolu nad svim važnim odlukama za vojsku i redovito je zanemarivao savjete svojih vojnih stručnjaka. Većinu dana Hitler je ostajao budan do otprilike 4 sata ujutro i spavao do podneva, kada bi održao svoju prvu vojnu konferenciju tog dana...

Pogledajte Hitlera kako razgovara sa svojim generalima, lipanj 1942. godine: 

pogreška #1

Tijekom zime 1941. na 1942., Wehrmacht u Rusiji, oko Moskve, ima preko milijun žrtava, nakon što su bili "iznenađeni" kada se divizija dobro opremljenih Rusa materijalizirala "naizgled niotkuda" i napala.

pogreška #2

U kasno proljeće 1942. godine, Hitler odlučuje napustiti Moskvu i preusmjerio je njemačku vojsku prema Kavkazu. Putovanje na ogromne udaljenosti poraziti će svaku vojsku.

pogreška #3

Njegova nova "strategija" bila je zauzeti naftna polja na Kavkazu i zauzeti Staljingrad. Kako bi se dodatno povećala zbrka, Hitler je dodao 52 ne-njemačke divizije, upitne obuke i vještina.

pogreška #4

Hitler je prvo usmjerio Četvrtu oklopnu armiju dalje od Staljingrada kako bi pomogao Prvoj oklopnoj armiji koja se već približavala naftnim poljima. Zatim je Führer odlučio potpuno okrenuti Četvrtu oklopnu armiju i poslati je natrag prema Staljingradu.

pogreška #5

Tada je Hitler iznenada naredio napad na Staljingrad i istovremeno zauzimanje naftnih polja.
Viši stratezi poticali su Hitlera neka prvo zauzme Staljingrad, koristeći sve dostupne resurse, a zatim neka krene na naftna polja. Umjesto toga, Hitler je forsirao nemoguću strategiju…

pogreška #6

Njemačka strategija Blitzkrieg se oslanjala na teške tenkove i motoriziranu pješaštvo, kojima je bio potreban prostor za kretanje.
Kako bi im misiju učinio nemogućom, Hitler je iskoristio topničko bombardiranje kako bi blokirao ulice i uništio beton u Staljingradu. To nije samo blokiralo teško pješaštvo, nego su isto tisuće ruskih pješaka iskoristile kao zaklon.

pogreška #7

Sa njemačkim žrtvama koje su se gomilale i iznosile čak i do 20000 ljudi dnevno, Hitler je izvlačio divizije iz svojih vanjskih obrambenih linija i slao ih jednu po jednu (kako bi ih bilo lakše poraziti). Slanjem toliko stražnjih jedinica u Staljingrad, Hitler je nagrizao svoje vanjske sektore, ostavljajući obranu samo na 52 ne-njemačke divizije. 
Zatim je njemačka vojska bila napadnuta "iznenadnim" ruskim napadom. Za samo 3 dana, ruske trupe su se probile kroz raspadajuće linije i opkolile, kao i zarobile, cijelu Šestu armiju unutar Staljingrada.
Tisuće ranjenih, izgladnjelih njemačkih pješaka u Staljingradu se smrznulo na temperaturama ispod nule.

pogreška #8
Trupe Ericha von Mansteina su prvo poslane u pomoć, ali kada su bile na udaljenosti manjoj od 48 kilometara od Staljingrada, naređeno im je neka se povuku.

pogreška #9

Hitler je naredio Luftwaffeu da opskrbi Šestu armiju, ali ruski protuzračni topovi i borbeni avioni su ih obarali sa neba (moguće su imali unaprijed saznanje...).

pogreška #10

General Kurt Zeitzler sada je molio Hitlera da dopusti (ostacima) Šeste armije da pokušaju proboj na jug, kako bi se spojili sa Mansteinom.
Hitler je to otvoreno odbio.

Dana 08. siječnja 1943. godine, Rusi su predložili uvjete predaje. General Paulus ih je nevoljko odbio, po Hitlerovoj izravnoj zapovijedi. 2 dana kasnije, Rusi su zasuli preostale Nijemce s 5000 topova, a tjedan dana kasnije uslijedio je masovni pješački napad. Od izvornih 285000 vojnika Šeste armije - 165000 je poginulo, dok je oko 29000 ranjenih evakuirano zrakom. Preostalih oko 91000 provelo je godine zatočeništva u ruskim logorima za ratne zarobljenike:

http://www.historyplace.com/worldwar2/d ... ingrad.htm (arhivirano: http://archive.is/xOPL1)

Dunkirk – svibanj 1940.

pogreška #11

U svibnju 1940. godine, oklopni tenkovi generala Paula von Kleista bili su samo 29 kilometara od Dunkerquea, u operaciji koja je mogla rasturiti cijelu sjevernu savezničku vojsku.
Zatim je 24. svibnja 1940. godine, Hitler izdao zloglasnu "Zapovijed o zaustavljanju", kojom je poništio zapovijed vrhovnog zapovjednika Wehrmachta, generala Walthera von Brauchitscha, te reako kako linija Lens–Bethune–Saint-Omer–Gravelines "neće biti pređena". 
Kleist se kasnije prisjetio:
"Moram reći da su Englezi uspjeli izbjeći tu zamku u Dunkerqueu koju sam tako pažljivo postavio, samo uz osobnu Hitlerovu pomoć.
Postojao je kanal od Arrasa do Dunkerquea. Već sam prešao taj kanal i moje su trupe zauzele uzvisine koje su stršile iznad Flandrije. Stoga je moja oklopna skupina imala potpunu kontrolu nad Dunkerqueom i područjem u kojem su Britanci bili zarobljeni.

Činjenica je da Englezi ne bi mogli ući u Dunkerque, jer sam ih pokrivao. Tada je Hitler osobno naredio da povučem svoje trupe s tih uzvisina.
Mogli smo potpuno uništiti britansku vojsku da nije bilo glupe Hitlerove zapovijedi."
General Gerd von Rundstedt je okrivljen za "Zapovijed o zaustavljanju". Von Rundstedt je to žestoko poricao:
"Da je bilo po mom, Englezi se ne bi tako lako izvukli kod Dunkerquea. Ali, ruke su mi bile vezane izravnim Hitlerovim naredbama."

http://www.telegraph.co.uk/comment/5902 ... f-war.html (arhivirano: http://archive.is/WVBak)

Sabotaža na Dan D – 06.06.1944.

Možda ste čuli za kartonsku vojsku, koja je potpuno prevarila nacističko zapovjedništvo, ili za špijune poslane sa informacijama o lažnoj invaziji. U stvarnosti, 06. lipnja 1944. godine, nije bilo moguće uspješno izvesti operaciju – osim sabotaže provedene od strane Hitlera i njegovih bliskih suradnika.
Nemoguće je da bi se odabrala obrambena strategija koja bi izdvojila bilo koje mjesto za moguće iskrcavanje savezničke invazije.
Postoje i priče kao da je otpor uništio radar, naravno da bi to bio znak upozorenja za Nijemce...

pogreška #12

Adolf Hitler izdao je direktivu da se njemačke oklopne snage, koje su držane podalje od plaža, mogu rasporediti samo po njegovoj osobnoj naredbi.

pogreška #13

Brojni ključni njemački zapovjednici su bili su odsutni sa svojih dužnosti tijekom kritičnih sati 06. lipnja 1944. godine. 
General Friedrich Dollmann (zapovjednik Sedme armije u Normandiji), general-pukovnik Heinz Hellmich (zapovjednik 243. divizije) i general-bojnik Wilhelm Falley napustili su normansku obalu radi ratnih vježbi u Rennesu.
Admiral Theodor Krancke (zapovjednik mornarice na zapadu) bio je na putu za Bordeaux.
General-bojnik Edgar Feuchtinger (zapovjednik 21. oklopne divizije) putovao je u Pariz na sastanak sa svojom ljubavnicom.
Feldmaršal Erwin Rommel napustio je Normandiju za 50. rođendan svoje supruge u Njemačkoj: http://warfarehistorynetwork.com/daily/ ... -mistakes/ (arhivirano: http://archive.is/DPc7l)

pogreška #14

Jedini njemački visoki zapovjednik, koji je ispravno reagirao na nadolazeću invaziju, bio je feldmaršal Gerd von Rundstedt. Dva sata prije početka iskrcavanja, Von Rundstedt je naredio dvjema dostupnim pričuvnim panzer divizijama, 12. SS Panzer i Panzer Lehr, neka se presele u Caen.
Procijenio je da su zračna iskrcavanja bila toliko velikih razmjera i da nisu bila samo obmana. Jedino mjesto gdje su se iskrcavanja mogla dogoditi u donjoj Normandiji bilo je na obalama Calvadosa i Cotentina.
Hitler je naredio da ga se ni iz kojeg razloga ne smije probuditi. U 07:30, Jodi je obavijestio Von Rundstedta da se divizije ne mogu angažirati dok Hitler ne izda naredbu, a Hitler je još spavao. Hitler je spavao do podneva.

pogreška #15

Bilo je 16:00 kada je Hitler konačno dao odobrenje.
Do tada su saveznički lovci i bombarderi bili spremni za njih (ne možemo isključiti prethodnu informaciju…).
Panzeri su se morali skloniti u šumu i čekati mrak prije nego što su nastavili marš.

Hitler nije ni pokušao sakriti svoju radost zbog nadolazećeg uništenja Njemačke i uzviknuo je: "Konačno je počelo".

Povjerio se Hermannu Göringu: "Iskrcavaju se ovdje, i ovdje: upravo tamo gdje smo ih očekivali!"

Nacistički ministar propagande Joseph Goebbels rekao je: "Hvala Bogu, konačno. Ovo je posljednja runda".

pogreška #16

Poslijepodne 06. lipnja, Hitler je naredio napade V-1 na London. Trebalo je 6 dana da se teške čelične katapultne platforme, koje su bile skrivene dovezu, kako bi se spriječila njihova neposredna upotreba. Kada je operacija započela 12. lipnja, jedini mogući rezultat mogao je biti dokazati svijetu kakvi su nacisti bili ološ.
Da su plaže i umjetne luke Normandije, prepune ljudi, bile bombardirane, možda bi još uvijek mogle zaustaviti savezničke snage:

http://www.worldwar2history.info/D-Day/Hitler.html (arhivirano: http://archive.is/QEg9Z)

Masakr na plaži Devon – 27. travnja 1944.

U katastrofi "prijateljske vatre", tijekom vježbi za Dan D, deseci američkih vojnika poginuli su u lažnoj invaziji na Slapton Sands, a njihova tijela su tajno pokopana.

Ovaj incident je zataškan: https://www.theguardian.com/uk/2004/may/16/military.usa (arhivirano: http://archive.is/Ie416)

Ovo je važno, jer je malo vjerojatno da njemački nacisti nisu znali za ovo - budući da su plaže Devona slične Normandiji - to pokazuje da je njemačka obavještajna služba mogla znati da će Normandija biti mjesto savezničke invazije.

Mnogi ljudi znaju da su savezničke snage ubile stotine tisuća nevinih civila bombardirajući njemačke i japanske gradove, ali odbijaju shvatiti da "dobri momci" nisu pobijedili u Drugom svjetskom ratu...

Neronov dekret

Do ožujka 1945. godine je Treći Reich već bio desetkovan na Njemačku, neka područja u srednjoj Europi, sjevernu Italiju, Dansku, Norvešku i dio Nizozemske.
19. ožujka 1945. godine se Adolf Hitler ponovno pokazao kao neprijatelj Njemačke, naredivši potpuno uništenje njemačke infrastrukture. Izviješteno je da je Hitler umro samo 6 tjedana kasnije - 30. travnja 1945. godine. 
Službeno nazvana "Befehl betreffend Zerstörungsmaßnahmen im Reichsgebiet" ("Naredba o razornim mjerama na teritoriju Reicha") i naknadno je dobila nadimak Neronov dekret.

Vidi (prevedene) dijelove Naredbe:

"1. Svi vojni transportni i komunikacijski objekti, industrijski objekti i skladišta opskrbe, kao i sve ostalo vrijedno unutar teritorija Reicha, što bi neprijatelj na bilo koji način mogao odmah ili u doglednoj budućnosti koristiti za vođenje rata, biti će uništeno.

2. Odgovornost je vojnih zapovjedništava za izvršenje ove naredbe o uništavanju svih vojnih objekata, uključujući prometne i komunikacijske instalacije.

Gauleiteri i povjerenici za obranu Reicha odgovorni su za uništavanje industrijskih i opskrbnih instalacija, kao i drugih vrijednih predmeta; trupe moraju pružiti gauleiterima i povjerenicima za obranu Reicha pomoć koja im je potrebna za izvršenje ovog zadatka."

Prema falsifikatorima povijesti, plan je sabotirao njemački ministar Albert Speer, koji je nakon što je izrazio svoje temeljno protivljenje, zatražio od Hitlera neka mu da punu odgovornost za izvršenje Naredbe.

Naredba je nalagala lokalnim gauleiterima (okružnim vođama Nacističke stranke) i povjerenicima za obranu Reicha da uništavaju: tvornice, farme, elektrane, željezničke pruge, mostove, brane, kao i vojne i opskrbne instalacije.

Neki gauleiteri su slijedili njihove naredbe, uključujući Friedricha Karla Floriana iz Düsseldorfa, ali drugi su navodno odbili. Potrebni eksploziv nije bio dostupan za potpuno uništenje:

http://www.deseretnews.com/article/8656 ... tml?pg=all (arhivirano: http://archive.is/uaKe0)

Morgenthau Plan

U osnovi, Hitlerov Neronov dekret iz 1945. godine je samo slijedio Morgenthauov plan iz 1944. godine; američki ministar financija Henry C. Morgenthau Jr. (napisao Harry Dexter White).
Opet, prema falsifikatorima povijesti, ovaj plan nije proveden (sa razlikom JCS 1067). 

Neki su procijenili kako je, od 1945. do 1950. godine, u Njemačkoj od gladi umrlo oko 9 milijuna Nijemaca.

Plan demontiranja njemačkih industrijskih kapaciteta je prvi put raspravljan u kolovozu 1944. godine, u britanskom sjedištu generala Dwighta Eisenhowera. Morgenthau i Eisenhower složili su se da Njemačkoj treba dobiti "dobar i strog" tretman.
Prema krivotvoriteljima povijesti: kada su američki predsjednik Roosevelt, britanski premijer Winston Churchill, britanski ministar vanjskih poslova Anthony Eden, američki državni tajnik Cordell Hull i američki ministar rata Henry L. Stimson - prvi put čuli za ovaj plan u rujnu 1944. godine, svi su žestoko prosvjedovali, jer bi time spriječili Njemačku da se sama prehrani. Hull je tvrdio da bi 40% njemačkog stanovništva umrlo. To zvuči gotovo filantropski…

U New York Postu od 24. studenog 1947. godine, sam Morgenthau je opisao: 

"Morgenthauov plan za Njemačku... postao je dio Potsdamskog sporazuma, svečane deklaracije o politici i obvezi djelovanja... koju su potpisale Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i... Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika."

Osim što su Njemačku podijelili na zapadni i istočni dio, u srpnju i kolovozu 1945. godine su okupacijske vojske zauzele 25% najplodnije njemačke zemlje, i stavile je pod rusku i poljsku kontrolu, prisilno protjeravši oko 16 milijuna ljudi; prema britanskom piscu Victoru Gollanczu: "sa najvećom brutalnošću".

Saveznici su zabranili emigraciju (osim u Izrael?) i držali su milijune njemačkih zarobljenika po logorima za prisilni rad; neki nacistički koncentracijski logori i dalje su korišteni. Oko 4.160.000 Nijemaca bilo je prisiljeno na robovski rad izvan Njemačke: 3.000.000 u Rusiji, 750.000 u Francuskoj, 400.000 u Britaniji i 10.000 u Belgiji. General Dwight D. Eisenhower nazvao ih je Razoružanim neprijateljskim snagama, kako ne bi navodno prekršili Ženevsku konvenciju. Oko 1,4 milijuna umrlo je u savezničkim koncentracijskim logorima, od čega prema Sovjetima, oko 450.600 u njihovim logorima.

Proizvodnja nafte, traktora, čelika i drugih proizvoda, koji su bili bitni za proizvodnju hrane je zaustavljena. Smanjili su proizvodnju gnojiva za 82%. Podcijenili su njemački izvoz, lišili su Nijemce gotovine, potrebne za uvoz hrane. Tijekom prvih 6 mjeseci, nakon "kraja" rata, njemačka industrijska proizvodnja pala je za 75%.

Kapetan Albert Behnke usporedio je njemačku i nizozemsku glad: u većem dijelu Njemačke obrok koji su odredili okupacijski saveznici bio je oko 1000 kalorija dnevno, a više od 2 godine nikada više od 1550.
Nizozemci su u "Hongerwinteru", 1944. i 1945. godine, uvijek dobivali više od 1394 kalorije dnevno.

Godine 1947. godine, rad američkog djelatnika State Departmenta, Roberta Murphyja, pokazao je da bi, prema američkoj statističkoj projekciji rođenja, imigracije i službeno prijavljenih smrti tijekom 3 godine, njemačkog stanovništva trebalo biti 71 milijun, ali "da bi bili konzervativni i obzirom na sadašnju visoku stopu smrtnosti u Njemačkoj, koristim brojku od 69 milijuna".
To nije samo pokazalo kako su milijuni umrli od "oslobođenja" 1945. godine, nego i to da je službeni broj krivotvoren, kako bi se sakrilo što se događa. Popis stanovništva iz 1950. godine pokazuje kako ima 5.7 milijuna ljudi manje, nego što ih je trebalo biti prema broju ljudi zabilježenom u popisu stanovništva iz 1946. godine. 

Kanadski pisac i TV producent Robert Allen opisao je scenu na berlinskom željezničkom kolodvoru, dok su izbjeglice pristizale,  krajem 1945. godine:

"Svi su bili iscrpljeni, izgladnjeli i jadni... Dijete samo napola živo... Žena u najstrašnijoj slici očaja koju sam vidio... Čak i kad to vidite, nemoguće je vjerovati... Bože, bilo je strašno."

http://library.flawlesslogic.com/bacque_1.htm (arhivirano: http://archive.is/lam95)

Jeste li vidjeli slike izgladnjelih logoraša, nakon što su savezničke snage bombardirale transporte sa hranom za logore? Pogledajte neku teško pothranjenu njemačku djecu - koju su izgladnjivali "saveznički heroji".

Neki ulomci iz Morgenthauovog plana:

"3. Ruhrska oblast.
Ovdje se nalazi srce njemačke industrijske moći, kotao ratova. Ovo područje ne samo da treba biti lišeno svih postojećih industrija, već toliko oslabljeno i kontrolirano da u doglednoj budućnosti ne može postati industrijsko područje. Sljedeći koraci će to postići:

(a) U kratkom roku, ako je moguće ne dulje od 6 mjeseci nakon prestanka neprijateljstava, sva industrijska postrojenja i oprema koji nisu uništeni vojnim djelovanjem moraju biti ili potpuno demontirani i uklonjeni iz područja, ili potpuno uništeni. Sva oprema mora biti uklonjena iz rudnika, a rudnici temeljito uništeni.

Predviđa se da će se čišćenje ovog područja provesti u tri faze:

(i) Vojne snage odmah po ulasku u područje uništit će sva postrojenja i opremu koja se ne može ukloniti.

(ii) Uklanjanje postrojenja i opreme od strane članova Ujedinjenih naroda kao restitucija i odšteta (Stavak 4).

(iii) Sva postrojenja i oprema koji se ne uklone u određenom roku, recimo 6 mjeseci, bit će potpuno uništeni ili svedeni na otpad i dodijeljeni Ujedinjenim narodima.
(…)

(d) prisilnim njemačkim radom izvan Njemačke; i
(e) konfiskacijom sve njemačke imovine bilo koje prirode izvan Njemačke."

Dana 10. svibnja 1945. godine, predsjednik Truman odobrio je JCS 1067, kojim je američkim okupacijskim snagama u Njemačkoj naloženo da...ne poduzimaju nikakve korake usmjerene prema ekonomskoj rehabilitaciji Njemačke, [niti korake] osmišljene za održavanje ili jačanje njemačkog gospodarstva.
Krajnji učinak bio je da Njemačka nije mogla proizvesti ili uvesti dovoljno hrane; 1947. je bila najgora godina. William Clayton izvijestio je Washington da "milijuni ljudi polako gladuju".

Okupacijska direktiva ostala je tajnom. Objavljena je 17. listopada 1945. godine, nakon što je veći dio toga uključen u Potsdamski sporazum. Dwight D. Eisenhower "posudio" je dužnosnike američkog Ministarstva financija okupacijskoj vojsci - "Morgenthauove dečke" - kako bi osigurao da se JCS 1067 tumači i provodi što je strože moguće. Nastavili su svoje aktivnosti više od 2 godine nakon Morgenthauove ostavke, sredinom 1945. godine. 

Njemačka je trebala biti svedena na standard života kakav je poznavala 1932. godine. Okupacijske snage osigurale su da njemački životni standard ne premaši prosječnu razinu europskih susjeda.
Godine 1946. godine - prvi plan "razine industrije" naveo je da se njemačka teška industrija mora smanjiti na 50% razine iz 1938. godine - zatvaranjem 1500 proizvodnih pogona. Proizvodnja nafte, gume, trgovačkih brodova i zrakoplova bila je zabranjena. Nisu izgrađene nove lokomotive do 1949. godine, većina industrija imala je prepolovljenu proizvodnju, proizvodnja automobila bila je na 10% razine iz 1936. godine, itditd.

Iznos zajmova Njemačkoj putem Marshallovog plana (ukupno oko 1,4 milijarde dolara) bio je daleko manji od iznosa koji su Nijemci morali vratiti kao ratnu odštetu, plus oko 2,4 milijarde dolara godišnje Saveznicima za tekuće troškove okupacije.

U srpnju 1947., godine, nakon više od dvije godine efektivnog izgladnjivanja Nijemaca, predsjednik Harry S. Truman ukinuo je JCS 1067 i zamijenio ga sa JCS 1779.

JCS 1779 nije bio ni približno brutalan kao prethodne dvije godine pod JCS 1067, ali je uključivao prekid odnosa između njemačkih banaka. Ograničavajući ih samo na kratkoročno financiranje, spriječili su rehabilitaciju njemačke industrije.

Sve restrikcije su ukinute tek 05. svibnja 1955. godine:

https://en.wikipedia.org/wiki/Morgenthau_Plan (arhivirano: http://archive.is/H1uVa)

Sljedeći službeni dokument, od 26. veljače 1947. godine, jako dobro pokazuje kako su saveznički "junaci" vrlo dobro znali da efektivno izgladnjuju Njemačku (vidi od stranice 275): 

"(C) Više od polovice od 6.595.000 djece i adolescenata, posebno u skupinama sa nižim prihodima, nalazi se u žalosnom stanju. Njihova je situacija bolja u ograničenom broju mjesta gdje se provodi školska prehrana, ali izvan tih granica raširen je usporen rast i odgođeni razvoj. U nekim područjima kod djece se pojavljuje edem gladi (stvarno izgladnjivanje). Studija skupina dječaka u dobi između 9 i 16 godina pokazala je 2,2 kg ispod minimalne standardne težine, a djevojčice 2,1 kg ispod tog standarda. Druge proučavane skupine pokazale su još gore uvjete.

(D) Značajan dio skupine "normalnih potrošača" od 17.910.000 također je u žalosnom stanju."

https://hoover.archives.gov/sites/defau ... 5_full.pdf (http://web.archive.org/web/201909301457 ... 5_full.pdf)

Krajem ožujka ili početkom travnja 1945. godine, očevidac je poslan da čuva logor za ratne zarobljenike u blizini Andernacha. uz rijeku Rajnu. Oko 50.000 zatvorenika, svih dobnih skupina, bilo je zatočeno na otvorenom polju okruženom bodljikavom žicom. Žene su bile držane u zasebnom ograđenom prostoru.
Muškarci nisu imali sklonište niti deke; mnogi nisu imali kapute; spavali su u mokrom i hladnom blatu, sa neadekvatnim rovovima za izmet. Njihova bijeda od same izloženosti vremenu i okolišu je bila očita. Dizenterija je bjesnila i ubrzo su spavali u vlastitom izmetu, preslabi i pretrpani da bi došli do rovova.
Mnogi su prosili za hranu, razboljevali se i umirali. Većina stražara im uopće nije pomogla.

Glad se širila i među njemačkim stanovništvom. Bilo je uobičajeno vidjeti Njemice kako traže nešto za jelo u kantama za smeće:

http://www.ihr.org/jhr/v10/v10p161_Brech.html (arhivirano: http://archive.is/5mLA5)

Ubojstvo Georgea Pattona

Patton je bio jedan od rijetkih koji se odupro naredbama za uništenje Njemačke, pogledajte neke ulomke iz njegovog dnevnika i pisama:
"Sumnjao sam u svrsishodnost dizanja tvornica u zrak, jer se ciljevi zbog kojih se tvornice dižu u zrak - a to je sprječavanje Njemačke da se pripremi za rat - mogu jednako dobro postići uništavanjem njihovih strojeva, dok se zgrade mogu koristiti za smještaj tisuća beskućnika.
(...)
Iskreno se protivim ovim ratnim zločinima. To nije kriket i semitski je. Također se protivim slanju ratnih zarobljenika na rad kao robovi u stranim zemljama, gdje će mnogi umrijeti od gladi.
(...)
Zapravo, Nijemci su jedini pristojni ljudi koji su ostali u Europi. Ako je izbor između njih i Rusa, preferiram Nijemce.
(...)
Danas smo primili naredbe... u kojima nam je rečeno da Židovima damo poseban smještaj. Ako je za Židove, zašto ne i za katolike, mormone itd.?... Također predajemo Francuzima nekoliko stotina tisuća ratnih zarobljenika koji će se koristiti kao robovi za rad u Francuskoj. Zabavno je prisjetiti se da smo se borili u Revoluciji u obrani ljudskih prava i u Građanskom ratu za ukidanje ropstva, a sada smo se povukli od oba načela."

Kada je Patton efektivno otpušten sa mjesta vojnog guvernera Njemačke, 31. kolovoza 1945. godine, napisao je:

"Mnogo bi više to volio, nego biti svojevrsni krvnik najbolje rase u Europi."

U svom dnevniku je Patton zabilježio da je jednom prilikom RAF Spitfire napao njegov privatni avion u pokušaju da ga obori, ali se srušio nakon što je promašio. U srpnju 1945. godine, Patton je posjetio svoju obitelj u SAD-u i rekao svojim dvjema kćerima da ga više nikada neće vidjeti:

"Sreća me napustila. Sve sam potrošio, kao novac u banci, sve sam tijesnije izmicao. Šteta što nisam poginuo prije nego što su borbe prestale, ali nisam. Neka bude tako."

General Patton je 09. prosinca 1945. godine doživio "nesreću" u kojoj mu je, prema izvješćima, slomljen vrat, ali se dovoljno oporavio da bi 22. prosinca bio prevezen u SAD.

21. prosinca 1945. godine je Patton je proglašen mrtvim zbog posljedica "embolije".

Godine 1979. je agent OSS, Douglass Bazata, rekao je publici od oko 450 bivših obavještajnih agenata, u hotelu Hilton u Washingtonu DC, kako mu je ondašnji šef OSS-a, Donovan, naredio neka ubije Pattona:

"Iz raznih političkih razloga, mnoge izuzetno visokopozicionirane osobe mrzile su Pattona. Znam tko ga je ubio, jer sam ja bio taj koji je bio unajmljen da to učini. Deset tisuća dolara.
Sam general William J. 'Divlji Bill' Donovan, direktor OSS-a, povjerio mi je misiju. Ja sam namjestio 'nesreću'. Budući da nije umro u nesreći, držan je u izolaciji u bolnici, gdje je ubijen injekcijom cijanida."

Bazata (koji je umro 1999.) također je rekao za The Spotlight kako misli da je predsjednik Franklin Delano Roosevelt osobno naredio Divljem Billu Donovanu da se ubije Patton.
Pogledajte FDR-a kako sjedi drugi s lijeva i Donovana kako sjedi zdesna. Bili su kolege s Pravnog fakulteta Columbia, mnogo prije nego što je imenovao Donovana u svoj kabinet: 

Robert Wilcox intervjuirao je Bazatu, koji mu je rekao da je nakon namještene "nezgode" upucao generala Pattona projektilom male brzine, koji mu je slomio vrat. Prema Bazati, posao je dovršio sovjetski NKVD (prethodnik KGB-a) u bolnici:

http://www.mujahidkamran.com/articles.php?id=33 ((arhivirano: http://archive.is/Wxmkr)

Pronašao sam mnogo više nesretnih "pogrešaka" Adolfa Hitlera, kojeg su kontrolirali cionisti, u invaziji na Sovjetski Savez (poznato kao Operacija Barbarossa).

Nisam stručnjak za Rusiju ili Sovjetski Savez, ali čak i ja znam da su vrlo hladne zime glavni problem u invaziji.

U svibnju 1942. godine je Winston Churchill ismijao Hitlera zbog njegove "greške" i invazije na Rusiju:

"Znate, u Rusiji je zima. Mjesecima temperatura obično pada vrlo nisko. Ima snijega, ima mraza i sve to. Hitler je zaboravio na ovu rusku zimu. Mora da je bio vrlo slabo obrazovan.
Svi smo čuli za to u školi; ali on je zaboravio. Nikada nisam napravio tako lošu grešku."

pogreška #17

Operacija Barbarossa je započela 22. lipnja 1941. godine; da je započela 3 mjeseca ranije, imala bi 3 mjeseca više da se završi prije hladne, vlažne zime.

pogreška #18

Njemački komesarijat nije prevezao dovoljno vunenih kapa, rukavica, dugih gaća i kaputa u Rusiju. Drugim riječima: namjerno su dopustili da se njemačke trupe smrznu. Zbog toga su tisuće vojnika izgubile udove, uši, nosove, prste, spolne organe i/ili kapke:

https://www.telegraph.co.uk/history/bri ... uhrer.html

Postojale su 3 njemačke vojne skupine za invaziju na Sovjetski Savez (sjeverna, središnja i južna): 

Armijska skupina Centar je bila najmoćnija od ove 3 skupine.

Između 22. lipnja i 3. srpnja 1941. godine, ova grupa okružuju Ruse kod Bialystoka i Minska, te zarobljavaju 420.000 vojnika, 1.500 topova, 2.500 tenkova i 1.669 aviona. Mnogi ruski vojnici bježe, pa je "samo" 290.000 zarobljeno.
Do 10. srpnja stižu do Smolenska, koji je zauzet 16. srpnja. Nijemci su već napredovali 650 km.

pogreška #19

Sve ide odlično za njemačku vojsku. 19. srpnja, kada bi središnja skupina trebala napredovati prema Moskvi, Hitler naređuje većini svojih oklopnih jedinica neka krenu jugoistočno prema Kijevu. Kao rezultat toga, Moskva se ne može zauzeti.
Više od 2 mjeseca kasnije, krajem rujna, središnja grupa nastavlja svoj marš na Moskvu. U to vrijeme Rusi su ojačali Moskvu i zima brzo dolazi. Moskva nije bila važna samo zbog morala. Moskva je bila/jest veliko prometno središte (željeznice, ceste), osim što je bila administrativno središte. Da je Moskva zauzeta, Crvena armija bi se našla u problemima, zbog nedostatka opskrbe. To bi moglo relativno olakšati osvajanje (ostatka) Sovjetskog Saveza.

Armijska grupa Sjever brzo napreduje prema Lenjingradu. Već 26. lipnja prešli su 300 km i stigli do rijeke Dvine.

pogreška #20

Sve ide dobro za Wehrmacht, ali onda je Grupi Sjever naređeno neka se zaustavi 6 dana.

Do 4. srpnja, oklopni tenkovi su kod Ostrova; samo 220 km od rijeke Dvine. 14. srpnja su na rijeci Louga, 120 km od Lenjingrada.

pogreška #21

Ali opet, zaustavljeni su 6 dana.

pogreška #22

Također, 14. srpnja, dio pješadije je poslan na istok, kako bi napao Ruse kod Polocka.

Armijska grupa Jug brzo napreduje od 23. do 29. lipnja.

09. srpnja su udaljeni 75 km od Kijeva. Između 15. srpnja i 8. kolovoza ubijaju 200.000 Rusa i zarobljavaju još 100.000.
Stalnim stvaranjem novih grupa, Hitler slabi njihove snage.

Vjerojatno Staljingrad nije bio ni važan strateški cilj, ali nafta Kavkaza jest. Uništavanje opskrbe naftom Rusa dovelo bi ih u nevolje.

pogreška #23

Tek između 10. i 12. listopada bombardiran je (samo) Grozni. Grozni i Majkop (koji je već bio zauzet) zajedno su činili samo 10% proizvodnje nafte.
Baku (460 km južno od Groznog) činio je preostalih 90%. Njemački bombarderi mogli su ga bombardirati u kolovozu.

pogreška #24

Početkom studenog, Hitler šalje znatan broj zrakoplova na Mediteran.

pogreška #25

U velikim dijelovima Sovjetskog Saveza, Staljin nije bio previše popularan (posebno u Ukrajini). Njemačka vojska došla je kao osvajački tlačitelji; da su došli kao "osloboditelji" - mogli su iskoristiti Sovjete protiv Staljina.

Još neke osobitosti...

Kako je Staljina mogla iznenaditi invazija, kada je znao da je cijela njemačka vojska mobilizirana?

Hitler nije nastavio napad na sjeveru, već je napao na jugu.
Na jugu, za razliku od sjevera, Rusi su se mogli povući na velike udaljenosti, bez gubitka ključnih teritorija:

http://hitler-the-jew-and-the-faked-wwi ... -1941.html (arhivirano: http://archive.is/LSbxT)

Vjerovali ili ne, ali tijekom 1930-ih i 1940-ih godina većina Amerikanaca nije htjela biti uključena u još jedan krvavi rat, koji je orkestrirala Britanija.
Nakon (insceniranog?) napada na Pearl Harbor, SAD su objavile rat Japanu, ali ne i Njemačkoj.

pogreška #26

Samo 3 dana nakon Pearl Harbora, 11. prosinca 1941. godine - Hitler je objavio rat SAD-u. Time je Hitler zapravo zatražio od SAD-a neka pomogne njegovim britanskim gospodarima…

Očito sam bio previše naivan, jer sam povjerovao da se visoki njemački časnik zapravo bori protiv savezničkih snaga...

01. lipnja 1944. u 21:00 - BBC emitira prva 3 retka Verlaineove pjesme, koja je poruka francuskom otporu da je invazija planirana u roku od 15 dana.
Njemački obavještajni časnik Hellmuth Meyer razumije njeno značenje, jer je pripadnik francuskog otpora rekao Nijemcima. Meyer obavještava admirala Canarisa, šefa njemačke kontraobavještajne službe.
Jedina poduzeta akcija je bilo stavljanje 15. armije u stanje pripravnosti. Imajte na umu da je za 06. lipnja bila zakazana vježba. Nijemci su mogli upozoriti i 7. armiju, ali možda su imali pametnijeg posla. 

Kako bi se odgodilo saznanje o invazijama, otkazane su i patrole Kriegsmarinea i Luftwaffea.

05. lipnja u 21:15 (CET) - prenosi se drugi dio Verlaineove poruke, što znači da će invazija započeti u roku od 48 sati. Meyer odmah upozorava zapovjednika 15. armije, generala Hansa von Salmutha. 7. armija još uvijek nije upozorena, jer Gerd von Rundstedt ne želi uništiti Dan D. General Gunther Blumentritt navodno je rekao da je smiješno da Saveznici objavljuju dan invazije putem radija.

Između 0:30 i 2 sata ujutro (06. lipnja) - ogroman broj padobranaca iskrcava se u Normandiji.
Njemačka komunikacija je prekinuta, što je trebalo upozoriti Nijemce.

U 2:06 - Pukovnik Hamann, vršitelj dužnosti zapovjednika 709. divizije, zove Saint-Lô i izvještava o neprijateljskim padobrancima u blizini Sainte-Mère-Eglisea.
U 2:11 - 716. divizija javlja Hamannu da su se padobranci iskrcali istočno od Ornea, blizu Caena. Zbog masovnih razmjera, uvjereni su da je invazija započela.

U 2:40 ujutro - u svom stožeru u Parizu, maršal Von Rundstedt proučava mnoga izvješća iz Normandije, te da su radarski ekrani prekriveni stotinama zvučnih signala. To je bilo čak i prije nego što je Adolf Hitler zaspao. 

Neposredno prije 3 sata ujutro - pomorska postaja Cherbourg izvještava generala Pemsela da su radar i sonar otkrili plovila u zaljevu Seine (između Cherbourga i Le Havrea).

U 3:12 ujutro - general Max Pemsel, načelnik stožera 7. armije, obavještava načelnika stožera Armijske skupine B Hansa Speidela:

"Buka motora čuje se sa mora, na istočnoj obali Cotentina. Admirale, obala La Manchea, izvještava o ratnim plovilima uz Cherbourg, pomoću radara."

U 3:14 ujutro - zapovjednik obalnih trupa je obaviješten da su pomorske jedinice otkrivene 11 km od Grandcampa.

U 4:30 ujutro - nakon što je čekao više od 2 sata dok Hitler nije otišao na spavanje, Von Rundstedt konačno traži 2 oklopne divizije. General Alfred Jodl ga blokira i čeka dok se Hitler ne probudi.

U 6:15 ujutro - Max Speidel obavještava generala Maxa Pemsela o masovnim zračnim i pomorskim bombardiranjima.

U 6:45 ujutro - Pemsel izvještava Von Rundstedtov stožer da su iskrcavanja započela.

716. divizija je navodno imala samo polovicu svoje normalne snage od otprilike 4000 ljudi. Od 726. pukovnije bilo je prisutno samo 360 od 725 ljudi:

http://hitler-the-jew-and-the-faked-wwi ... oo-22.html (arhivirano: http://archive.is/qlB1h)

Vratimo se sad opet malo unatrag...

Adolf Hitler je 06. listopada 1939. godine u Reichstagu govorio:

"Nisam uložio ništa manje truda u postizanje anglo-njemačkog razumijevanja, štoviše, i više od toga, anglo-njemačkog prijateljstva. Ni u jednom trenutku i ni na jednom mjestu nisam djelovao suprotno britanskim interesima. Čak i danas vjerujem da pravi mir u Europi i diljem svijeta može postojati samo ako se Njemačka i Engleska dogovore."

U kolovozu i rujnu 1939. godine, dva prijatelja Hermanna Göringa - švedski Birger Dahlerus i američki naftni magnat William Rhodes Davis - pregovarali su sa prijateljima u Londonu i Washingtonu o Poljskoj.

Johan Birger Essen Dahlerus je bio dobar prijatelj Hermanna Göringa. Također, imao je izvrsnu mrežu kontakata u Engleskoj.
Dahlerusova supruga je bila njemačka državljanka. 1934. godine je Göring pomogao Dahlerusu u dobivanju bračne dozvole. Dahlerus je bio skrbnikom Göringovog posinka iz prvog braka.

Dana 07. kolovoza 1939. godine je Dahlerus dogovorio sastanak u svojoj kući između Göringa i 7 britanskih poslovnih ljudi.
25. kolovoza 1939. potpisan je pakt o uzajamnoj pomoći između britanske i poljske vlade. U to vrijeme Dahlerus je djelovao kao posrednik između Göringa i britanskog ministra vanjskih poslova, lorda Halifaxa. 26. kolovoza Dahlerus se sastao s Halifaxom.
27. kolovoza 1939. godine se Dahlerus sastao u Londonu sa Halifaxom, Nevilleom Chamberlainom, Sir Horaceom Wilsonom i Sir Alexanderom Cadoganom. Britaniji je predstavio prijedlog o granicama Poljske.
Dana 29. kolovoza, njemački ministar vanjskih poslova, Joachim von Ribbentrop, predstavio je veleposlaniku Nevilleu Hendersonu 16 točaka, koje je Njemačka zahtijevala. Dana 30. kolovoza Dahlerus je Hendersonu predstavio 16 točaka u dokumentu, nakon čega ga je uputio poljskom veleposlaniku Józefu Lipskom.

Dana 01. rujna 1939. godine, Treći Reich napao je Poljsku, nakon što je Njemačka optužila Poljake za napad na njih kod Dirschaua.
Dana 26. rujna Dahlerus se sastaje sa Göringom i Adolfom Hitlerom u Berlinu.
Dana 28., 29. rujna, kao i 4., 5., 11., 18. i 19. listopada 1939. godine, Dahlerus je odletio u London na sastanke s Cadoganom, Chamberlainom i Halifaxom. Tada su predstavljeni Hitlerovi mirovni prijedlozi, koji su uključivali vraćanje starih teritorija Reicha u Poljskoj i dodatnih teritorija Njemačkoj. Nakon toga Dahlerusu je odbijena viza za ponovni dolazak u London kako bi predstavio "nove" prijedloge Göringa ili Hitlera.
Detalji Dahlerusovih poteza, nakon britanske objave rata, ostali su sakriveni od javnosti dugi niz godina, sve dok britanski arhivi nisu deklasificirani: https://en.wikipedia.org/wiki/Birger_Dahlerus

William Rhodes Davis je bio naftni magnat iz SAD-a, koji je tvrdio da je rođak Cecila Rhodesa sa majčine strane, kao i Jeffersona Davisa sa očeve strane (tvrdnje koje ostaju "nedokazane").
Godine 1933. je izgradio rafineriju nafte u Hamburgu, i razvio mnoge poslovne interese u Engleskoj i Njemačkoj. Bio je pregovarač za aranžman koji je omogućio Njemačkoj i Italiji da izgrade svoje rezerve nafte, tijekom 1930-ih godina, sve dok britanska blokada nije dala monopol Rockefellerovom 'Standard Oilu'.

Godine 1940. je Davis pridonosio napadima na predsjednika FDR-a i podržao republikanskog predsjedničkog kandidata Wendella Willkieja. U prosincu je Verne Marshall, voditelj Odbora protiv inozemnog rata, tvrdio kako je Davis, 1939. godine, State Departmentu predstavio mirovni plan koji je Göring izradio. Njemačka vlada je taj plan demantirala.
Davis je također igrao ulogu u formiranju i financiranju Odbora protiv inozemnog rata, dok je istovremeno pokušavao razbiti monopol Standard Oila na naftu u Njemačkoj.

Britanski obavještajni centar sa sjedištem u New Yorku napisao je:

"Najbrži način da se zaustavi ovaj plan bio je ukloniti Davisa sa mjesta događaja."

Dana 01. kolovoza 1941. godine, Davis je umro od "srčanog udara" u Houstonu, Teksas. U to vrijeme, Davis je bio na čelu, ili direktor, oko 20 tvrtki. Njegova imovina je bila procijenjena na između 5 i 10 milijuna dolara: https://en.wikipedia.org/wiki/William_Rhodes_Davis

Mogu zamisliti da je nacistička Njemačka mogla napasti i osvojiti zemlje veličine Austrije, Danske, Belgije i Nizozemske, ali kako se u to uklapa Francuska?!?

Kada je Njemačka pokušala osvojiti Francusku tijekom Prvog svjetskog rata, borbe su trajale dugih 4 godine, i koštale su života sigurno 1.5 Nijemaca, ali nisu osvojili Francusku. 

10. svibnja 1940. godine je nacistička Njemačka započela je invaziju na Nizozemsku, Belgiju i Francusku - te su za 6 tjedana potpuno  "porazili" neprijatelja i pritom izgubili 30000 vojnika. Očito su prvo htjeli pretvoriti nacističku Njemačku u mitskog neprijatelja,  predstavljajući zemlje osvojene u lakom Sitzkriegu, znajući da će to Hitlerov poraz učiniti još impresivnijim.

Nažalost, nisam pronašao dobru priču koja dijeli moje mišljenje, ali ću predstaviti neke informacije...

10. svibnja 1940. godine, u jednoj od tih čudnih slučajnosti, Winston Churchill je premijer samo nekoliko dana. Ne samo da su savezničke snage imale više tenkova od Nijemaca u proljeće 1940. godine; britanski i francuski tenkovi bili su čak i bolji.

(Prvi) njemački plan otkriven je kada se njemački zrakoplov srušio iznad Belgije u siječnju 1940. godine, sa nacrtom plana koji je bio sličan neuspjelom planu iz Prvog svjetskog rata. Tada su general Erich von Manstein, zapovjednik tenkova Heinz Guderian i general Gerd von Rundstedt osmislili (novi) plan, koji je uključivao diverzijski napad kroz Belgiju od strane njemačke Armijske grupe B i pravi napad Armijske grupe A, dalje na jug, ravno kroz šumu Ardena, izravno u Francusku oko Sedana.
Ovaj napad je navodno potpuno iznenadio Francuze. Čak i kada je glavni napad Wehrmachta sa Grupom A već bio prijavljen, bilo je malo reakcije. 14. svibnja Sedan je već pao u ruke Nijemaca.

Njemačka Armijska grupa A je sada jurila prema francuskoj obali, dosegnuvši ušće rijeke Somme na La Mancheu već 20. svibnja.
24. svibnja Adolf Hitler i njemački zapovjednik general Gerd von Rundstedt raspravljali su o strategiji, kako bi se britanskoj vojsci omogućio bijeg kod Dunkerquea.

Dana 22. lipnja 1940. Francuska je priznala poraz potpisivanjem primirja, koje je stupilo na snagu 3 dana kasnije: https://www.historyextra.com/period/sec ... st-gamble/ (arhivirano: http://web.archive.org/web/201803101653 ... st-gamble/)

Pogledajte Adolfa Hitlera u njegovom sjedištu u Ardenima, Belgija, svibanj-lipanj 1940. godine. Lijevo od Hitlera je general Alfred Jodl, a desno feldmaršal Walter von Brauchitsch, a pored njega je admiral flote Erich Raeder: 

Dana 22. svibnja, premijer Churchill stiže u Francusku. Ali, dana 24. svibnja 1940. godine, Churchill prima telegram od francuskog premijera Paula Reynauda:

"Britanska vojska je, na vlastitu inicijativu, izvršila povlačenje od dvadeset pet milja prema lukama u vrijeme kada su naše trupe, koje su se kretale s juga, osvojile teren prema sjeveru, gdje su se trebale susresti sa svojim saveznicima."

Britanska vojska se nije niti pokušala boriti prije nego što im je dopušteno pobjeći. No, to i dalje ne bi objasnilo zašto je francuska vojska toliko brzo poražena. 

Dana 24. svibnja 1940., britanska vojska započinje povlačenje prema Dunkerqueu. U to vrijeme su njemački tenkovi već bili postavljeni duž pristupnih ruta. Njemački tenkovi bili su samo 16 km od grada, dok su britanski još uvijek bili udaljeni 60 km.
Ali, tada Hitler izdaje svoju poznatu 'Naredbu za zaustavljanje'. Heinz Guderian se prisjetio: "Bili smo zapanjeni".

General Halder je prigovorio ovoj Führerovoj odluci, ali Hitler se nije dao pokolebati:
"Uzbuđena rasprava završila je Hitlerovom definitivnom naredbom, kojoj je dodao da će osigurati izvršenje svoje naredbe slanjem osobnih časnika za vezu na frontu."

Od 27. svibnja do 4. lipnja 1940. godine je Velika Britanija uspješno poslala 338000 vojnika sa europskog kontinenta - 215000 iz britanske vojske i oko 123000 Francuza, Belgijanaca, kao i vojnika iz drugih savezničkih zemalja.

Kada se Francuska predala Njemačkoj, 22. lipnja 1940. godine, više od 60% francuske vojske (1547000 od ukupnih 2.5 milijuna) je zarobljeno. Francuska je imala (samo) 84000 žrtava, što je (također) dokaz kako nije pružen ozbiljan otpor. Njemački Wehrmacht izgubio je "samo" 28 000 vojnika:

https://orientalreview.org/2015/05/30/e ... n-1940-ii/ (arhivirano: http://archive.is/2Ja2N)

"Bitka za Britaniju"

Sada bi bilo u redu predstaviti neke informacije o tzv. Bitci za Britaniju.

Prvo što treba napomenuti jest da bi invazija na Britaniju bila praktički nemoguća, ili jako teško izvediva, zbog mora između europskog kontinenta i Britanije. Čak i da je Njemačka preuzela potpunu kontrolu nad nebom (onda bi to i bio možda "pravi" rat), bilo bi teško izvodivo.
Možda bi bilo lakše blokirati transporte prema Britaniji, i zatim samo čekati da se Britanija uruši. Već sam utvrdio da je Hitler naredio svojim pomorskim zapovjednicima neka prestanu napadati britanske brodove. 

Početkom srpnja 1940. godine je Hitler izdao Direktivu br. 16: "Pripreme operacije iskrcavanja protiv Engleske" (Operacija Morski lav). Njemački admiral Erich Raeder objasnio je Hitleru da se invazija može provesti tek nakon što Luftwaffe uništi Kraljevsko ratno zrakoplovstvo (RAF). Navodno je Hermann Göring tvrdio da će za to trebati "manje od mjesec dana" (za eliminaciju RAF-a).

Luftwaffe je prikupio 656 lovaca Messerschmitt, 168 dvomotornih bombardera Dornier, Heinkel i Junkers (88), kao i 316 Stuka  bombardera – dakle, imali su ih ukupno 1228.
RAF je imao samo 504 Hurricanea i Spitfirea za obranu Britanije, koji su čak korišteni za bombardiranje njemačkih gradova.
Prema općem mišljenju: Britanija je mogla proizvesti dvostruko više aviona mjesečno nego Njemačka - čak 470. Čak i da je to istina, to im ne bi osiguralo dovoljno kvalificiranih pilota.

Između početka kolovoza i 07. rujna 1940. godine, u "Adlerangriffu" (Napadu orla), Luftwaffe je gotovo uništio RAF.
13. kolovoza, na Adlertag (Dan orla), njemački avioni nisu mogli napasti Britaniju u većem opsegu zbog lošeg vremena.
14. kolovoza Nijemci su pokrenuli potpuni napad sa 1500 borbenih letova.
Dana 15. kolovoza, Luftwaffe je pokrenuo još jedan masovni napad. RAF je izgubio oko 50 aviona, a Nijemci još i više. Budući je Njemačka imala puno više aviona u samom početku i uništavala je britanske zračne luke, Njemačka je imala prednost.

pogreška # 27

Njemačka je prestala napadati britansku radarsku mrežu. Kao uvod u ponovnu promjenu "strategije", 15. kolovoza je nazvan "Crni četvrtak". Prema Jamesu Stokesburyju: "Odlučili su da se njihovi napadi na radarske stanice ne isplate - baš kad su počeli - i prekinuli su ih, još jedna u nizu njihovih kobnih pogrešaka."

Bombardiranje krajem kolovoza je bilo toliko intenzivno da su Britanci izgubili mnogo aviona. Napadnute su i britanske tvornice zrakoplova. Činilo se kao da je Njemačka uspjela eliminirati britansko zrakoplovstvo.

Dana 07. rujna 1940. godine, kapetan britanske skupine, Peter Townsend, izjavljuje kako bi Wehrmacht "mogao započeti masovna iskrcavanja na britansko tlo".

pogreška # 28

Zatim Hitler pravi još drastičniju promjenu "strategije" i naređuje prestanak napada na vojne objekte, kao i bombardiranje gradova. To je dalo RAF-u vremena da popravi svoje zračne luke i vrati se punom kapacitetu. Ovo će kasnije biti iskorišteno kao argument za bombardiranje njemačkih gradova (kao odmazdu). Također je korišteno kao motivacija SAD-a za ulazak u rat.

Zaista ne znam koja je strana prva bombardirala čije gradove. Tvrdi se da je Luftwaffe prvi bombardirao London (napad iz greške), ili da je RAF prvi bombardirao Berlin, što je Hitlera natjeralo da eksplodira od bijesa, te je 04. rujna 1940. naredio bombardiranje Londona kao odmazdu (nastavak napada na RAF bi naravno zaustavio bombardiranje njemačkih gradova). 

07. rujna je gotovo 1000 njemačkih bombardera napalo London. Bombardirani su i drugi britanski gradovi (osim njemačkih gradova koje je bombardirao RAF). 15. rujna je Göring naredio još jedan veliki napad na London. Da su nastavili sa napadima na RAF, nacisti bi vjerojatno uspostavili zračnu nadmoć:

https://io9.gizmodo.com/why-the-nazis-b ... 1733805795 (arhivirano: http://archive.is/zzf41)

Bitka za Afriku

Moj problem u pronalaženju informacija o bitkama u Sjevernoj Africi je u tome što priče ili daju previše detalja, ili premalo informacija. Da je Osovina preuzela kontrolu, prekinula bi dotok britanske nafte i postala neovisna o Rockefellerovom 'Standard Oilu'. Dakle, prirodno je da su morali propasti. 

U Sjevernoj Africi, trupe talijanskog fašista Benita Mussolinija su već bile zauzele dvije zemlje, Abesiniju i Libiju. Mussolini je imao oko pola milijuna talijanskih vojnika na raspolaganju za osvajanje Egipta. Jedino što mu je stajalo na putu bila je britanska snaga od 36000 ljudi (Snage Zapadne pustinje). 13. rujna 1940. godine, britanske trupe u Egiptu se povlače pred nadmoćnim brojem.

pogreška # 29

Talijani (koji su brojčano nadmašivali britansku vojsku za više od 10:1) su zastali, kada su bili oko 60 milja unutar Egipta.

pogreška # 30

Talijani su postavili niz utvrđenih baznih logora, široko razmaknutih jedni od drugih. Zbog ove "strategije" su britanske trupe mogle napadati izolirane logore jedan po jedan, i tako "iznenaditi" Talijane u svakom koraku.

pogreška # 31

Gornja je pogreška čak ojačala britanske trupe, jer su im isporučeni talijanski tenkovi i topništvo. 36000 britanskih vojnika uhvatilo je 200000 Talijana, koji su se predali. Bila je to zapanjujuća pobjeda!!!

U veljači 1941. godine, Hitler šalje generala Erwina Rommela da zapovijeda novoosnovanim Afričkim korpusom. Dana 31. ožujka, Afrički korpus napada i u roku od 12 dana potiskuje Britance 500 milja prema istoku, sve do Egipta, uzimajući tisuće zarobljenika.
Prema većini izvora, Rommel je maksimalno iskoristio situaciju u Africi. Nisam pronašao veće nedostatke u njegovim postupcima. 

Britanci su uspjeli zadržati jednu ključnu poziciju izvan Egipta, luku Tobruk na Sredozemnom moru. U tom trenutku, Rommelu je ta luka bila prijeko potrebna za opskrbu. Rommel je pozvao Luftwaffe neka izvrši teške bombarderske napade na britanske trupe unutar Tobruka. Međutim, britanske i australske trupe izdržale su bombardiranje. U međuvremenu, Kraljevska mornarica poslala je pomoćne trupe, uključujući indijske, južnoafričke i poljske zamjene. Kao rezultat toga, Tobruk se održao.
Ako je ova luka bila toliko važna, zašto Rommel nije nastavio napad. 

18. studenog 1941. godine je britanska Osma armija pokrenula veliku ofenzivu protiv Rommela, duž cijelog egipatskog fronta.
Britanci su na početku izgubili 300 tenkova.

pogreška # 32

Rommel nije mogao nastaviti napad, jer je imao malo goriva za tenkove. Rommelove zatražene zalihe su odbijene. Rommel se morao povući prema zapadu.
Do Božića, Osma armija je potisnula Rommela 500 milja unatrag; područje koje je ovaj izvorno osvojio.

U siječnju 1942. godine je Rommel ponovno napao i potisnuo Osmu armiju natrag do predgrađa Tobruka.
Dana 26. svibnja 1942. godine je Afrički korpus, uz pomoć svježih talijanskih trupa, izveo Blitzkrieg napad i konačno zauzeo grad Tobruk. Britanske snage su pobjegle. Rommel je zatražio pojačanje za napad na Britance, na predgrađu El Alameina.

pogreška # 33

Hitler je odbio Rommelov zahtjev, pa je Rommel ostao na samo 125 operativnih tenkova.

Rommelov oslabljeni Afrički korpus je bio prisiljen držati svoje položaje u predgrađu El Alameina. To je dalo Britancima vremena dovesti pojačanja, vojnike, tenkove, topništvo i streljivo. Također, doveli su i novog zapovjednika, generala Bernarda Lawa Montgomeryja.
Krajem kolovoza, Rommel se suočio sa dobro opremljenom Osmom armijom, koja ga je brojčano nadjačala 2:1. Svejedno je napao El Alamein. Rommel je bio fizički iscrpljen i morao se vratiti kući u Njemačku na oporavak.

23. listopada 1942. godine se desila bitka kod El Alameina. Počela je noćnim topništvom koje je uništilo njemačku vanjsku obranu. Nakon toga uslijedilo je napredovanje britanskih pješaka preko uskog pojasa njemačkih minskih polja.

pogreška # 34

Njemački zapovjednici nisu poslali tenkove, nego su poslali pješake kako bi ovi blokirali Britance. 

Nakon što je Hitler zatražio od SAD-a neka pomogne njegovim britanskim gospodarima objavom rata protiv njega, gotovo 800 potpuno novih Sherman tenkova je isporučeno britanskoj vojsci iz SAD-a.
Kada se Rommel oporavio, požurio je natrag u Sjevernu Afriku i odmah bacio svojih 200 preostalih Panzera u žestoki protunapad.
Budući je Britanija brojčano nadmašivala njemačke tenkove, Montgomery je preuzeo prevlast i probio se kroz središte njemačkih linija.

pogreška # 35

Dana 02. studenog 1942. godine, Rommel je zatražio dopuštenje za povlačenje, ali Hitler mu je naredio da ostane, bez obzira na sve. Montgomeryjevi tenkovi probili su Rommelovu oslabljenu obranu, prisiljavajući desetkovani Afrički korpus i njegovih 20 preostalih tenkova na bijeg.

pogreška # 36

Nakon što je Njemačka osvojila Francusku, Maroko i Alžir, ostavili su kolonije pod francuskom kontrolom.

Dana 08. studenog 1942. godine, prvi veliki kontingent američkih borbenih trupa se iskrcao Rommelu iza leđa, na plažama Maroka i Alžira, predvođen generalom Dwightom D. Eisenhowerom. Ovdje se dogodila prva razmjena vatre između njemačkih i američkih trupa u Drugom svjetskom ratu.

Američko iskrcavanje potpuno je "iznenadilo" Hitlera i njegov vojni stožer. Iako je Hitler objavio rat SAD-u, "očekivali" su kako će SAD biti u potpunosti zaokupljene japanskim ratom u Južnom Pacifiku.
Britanski i američki ratni brodovi i eskadrile lovaca sada su dominirali Mediteranom samom brojnošću, te su izolirali Afrički korpus, i potpuno prekinuli njihove opskrbne linije.

pogreška # 37

Hitler je požurio sa pojačanjima, iako je dobro znao da je rat u Africi već izgubljen. Zbog nedostatka streljiva, goriva i hrane, cijeli Afrički korpus i sva novopristigla pojačanja, ukupno 248000 ljudi, predali su se savezničkim Britancima i Amerikancima:

http://www.historyplace.com/worldwar2/d ... desert.htm (arhivirano: http://archive.is/xnqhI)

Nijemci i Talijani mogli su osvojiti Sjevernu Afriku, od Gibraltara do Crvenog mora, što bi Osovini dalo potpunu kontrolu nad Sredozemljem. To bi značilo da Britanija ne bi mogla koristiti Sueski kanal za dopremanje nafte sa Bliskog istoka. Da je Osovina zadržala Sjevernu Afriku, svaka značajnija invazija na Južnu Europu bi bila blokirana.

pogreška # 38

Budući su Nijemci redovito ubijali stotine nevinih ljudi kao odmazdu za zločine, stvorili su mnogo neprijatelja.

pogreška # 39

Da je Njemačka zauzela britanski "kraljevski" Gibraltar, to bi blokiralo prolaz britanskih (naftnih) brodova, koji dolaze sa Bliskog istoka. Stručnjaci se slažu da je Njemačkoj bilo lako osvojiti Gibraltar. Jedna od priča jest kako je Wilhelm Canaris, iz njemačke obavještajne skupine Abwehr, spriječio Nijemce u zauzimanju Gibraltara, dajući im lažne informacije.

pogreška # 40

U sjevernoafričkoj pustinji, britanski mađioničari doslovno su prevarili Luftwaffe da povjeruje kako postoje tenkovski bataljuni tamo gdje ih uopće nije bilo.

pogreška # 41

Njemačko oružje nije imalo ulje otporno na smrzavanje, stoga se nije moglo koristiti na temperaturama ispod nule, tijekom opsade Staljingrada. Njemačka opskrba tenkovima i drugim oružjem bila je tehnički teška, što je predstavljalo praktičan problem. Hitler je Rommela lišio plina i nije dobio pojačanja ni tenkove. Nakon što je britanska 8. armija prisilila Rommela na povlačenje, Hitler je i dalje zadržavao opskrbu Afričkog korpusa:

https://medium.com/covilian-military-in ... 6b25e751b0 (arhivirano: http://archive.is/OmJxa)

Sljedeća priča dodaje mnogo detalja, ali mislim da su najvažnije činjenice već opisane gore prethodno:

http://www.historynet.com/world-war-ii- ... mpaign.htm (arhivirano: http://archive.is/DDolS

Možda je Erwin Rommel učinio sve što je mogao, uključujući i protivljenje Hitlerovim naredbama, ali Adolf Hitler je jednostavno odbio poslati dodatne zalihe. 

Još jedna zanimljiva stvar: budući da je Hitler zaustavio Bitku za Britaniju kako bi napao Sovjetski Savez, Britanija je mogla poslati dodatne trupe u Afriku (koje više nisu bile potrebne za obranu Britanskog otoka).

Društva Thule i Vril

Uistinu jesu slobodni zidari/okultisti društva Thule doveli Adolfa Hitlera i naciste na vlast u Njemačkoj. 

Davne 1912. godine, nekoliko njemačkih okultista osnovalo je "magijsku" ložu, koju su nazvali Red Teutonaca. Glavni osnivači bili su Theodor Fritsch (izdavač antisemitskog časopisa), Philipp Stauff (učenik rasista Guida Von Lista) i Hermann Pohl (kancelar reda).
Godine 1915. se Pohlu pridružio Rudolf Blauer, sa turskom putovnicom. Blauer je sebe nazivao Rudolf Freiherr von Sebottendorf. Bio je bogat, ali nije bilo poznato odakle mu je bogatstvo došlo. Von Sebottendorf postao je veliki majstor Bavarskog reda. 17. kolovoza 1918. godine je osnovao Društvo Thule (uz Pohlovo odobrenje).

Društvo Thule bilo je također blisko povezano sa tajnim društvom Germanenorden, koje je 1912. godine osnovalo nekoliko istaknutih njemačkih okultista. Ovaj red, čiji je simbol bila svastika, imao je hijerarhijsku strukturu sličnu slobodnom zidarstvu.
Veza između Hitlera i Thulea je dugo bila osporavana, ali mnogi vodeći nacisti, npr. Rudolf Hess i Alfred Rosenberg, bili su čalnovi društva Thule.

Godine 1919., Thule Gesellschaft (Društvo Thule) osnovalo je Deutsche Arbeiterpartei (DAP) – Njemačku radničku stranku.

Thule je također osnovao i Njemačku socijalističku stranku (koju je predvodio Julius Streicher), ali i desničarski radikalni Oberland Free Corps. Izdavali su Münchener Beobachter (Münchenski promatrač), koji je kasnije postao najvažnijim nacističkim propagandnim portalom, Völkischer Beobachter (Narodni promatrač). Član Thulea, Hess, bio je glavni urednik.

U rujnu 1919. godine se Adolf Hitler pojavljuje na okupljanju DAP-a. Predsjednik stranke i osnivač, Anton Drexler, brzo poziva Hitlera neka se pridruži i upravnom odboru DAP, odgovornom za propagandu. 

Godine 1920. se DAP dalje razvija u  Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku (NSDAP), pod vodstvom Adolfa Hitlera, poznatija kao Nacistička stranka.

Von Sebottendorf je izjavio:

"Članovi Thulea bili su ljudi kojima se Hitler prvi obratio i koji su se prvi udružili s Hitlerom."

Također je priznato kako je postojao veliki okultni utjecaj među nacistima, ali je negirano kako je to uključivalo i Hitlera. Krajem 1919. godine, Hitler upoznaje Dietricha Eckarta, bogatog glavnog urednika antisemitskog časopisa "In Plain German". Eckart je bio još jedan okultist, koji je prakticirao i crnu magiju. Eckart je pripadao unutarnjem krugu Društva Thule i drugih ezoterijskih redova.
Hitler je zapravo posvetio "Mein Kampf" svom učitelju Dietrichu Eckartu.

Javno je negirano da su nacisti bili okultisti.

Okultnu tradiciju u Trećem Reichu uglavnom su provodili članovi SS-a. Himmler je bio strastveni okultist. Godine 1935. je osnovan SS Odjel za okultna istraživanja, Ahnernerbe (Nasljeđe predaka), na čelu s SS pukovnikom, Wolframom von Sieversom.

SS istraživači su otišli sve do Tibeta.

General Karl Haushofer bio je čest posjetitelj zatvora Landsberg, gdje i kada je Hitler pisao "Mein Kampf", uz pomoć Rudolfa Hessa. Haushofer je također bio uključen u ezoterične rituale. Zamijenio je Eckarta kao Hitlerov "ezoterični mentor". Haushofer je Hitlera podučavao tehnikama Georgea Gurdjieffa, koje su se temeljile na učenjima sufija, kao i zenu japanskog Društva Zelenog Zmaja.

Ideja za korištenje svastike (kao nacistički simbol) došla je od dr. Friedricha Krohna, koji je bio član tajnog Germanenordena, kao i društva Thule:

http://torahcode.us/torah_codes/hitler/thule.html (arhivirano: http://archive.is/8bxee)

Amblem Društva Thule bio je svastika i bodež.

Adam Alfred Rudolf Glauer, poznatiji kao Rudolf Freiherr von Sebottendorff, radio je u Egiptu od 1897. do 1900. godine. 1900. godine je otputovao u Tursku. 1913. godine se vratio u Njemačku kao osmanski državljanin.
Njegov bogati domaćin u Bursi, Husein-paša, bio je sufija. Von Sebottendorff se tamo upoznao sa obitelji Termudi (Židovi i slobodni zidari iz Soluna), koja se bavila bankarstvom i trgovinom svilom. Ova umrežena Loža je bila usko povezana sa Komitetom jedinstva i napretka, koji se razvio u genocidne Mlade Turke. Patrijarh obitelji Termudi inicirao je Von Sebottendorffa u ložu.

Dana 05. siječnja 1919. godine - Anton Drexler i Karl Harrer iz Društva Thule osnivaju DAP.
Od 1942. do 1945. godina, kada je Von Sebottendorff boravio u neutralnom Istanbulu, bio je dvostruki agent; radio je i za njemačku vojnu obavještajnu službu i za britansku vojsku: https://en.wikipedia.org/wiki/Rudolf_von_Sebottendorf

Kada se Von Sebottendorff nastanio u Turskoj, uključio se u mevlevijsku sektu Vrtećih derviša (sufija). Von Sebottendorff je zaključio da islamski misticizam ima arijske korijene. To mišljenje dijelio je i Guido von List. Posvojio ga je barun Heinrich von Sebottendorff, koji je promijenio ime iz Blauer u barun Von Sebottendorff. Godine 1913. se vratio u Njemačku i oženio kćer uspješnog berlinskog poslovnog čovjeka. Godine 1919. je opet napustio Njemačku.

Kada je Hitler preuzeo kontrolu nad DAP-om, službeno je prekinuo veze sa Društvom Thule; dok su istaknuti članovi Thulea imenovani na najviše položaje u nacističkoj stranci. Johannes Hering primjećuje kako su sastanke Društva Thule, između 1920. i 1923. godine, često posjećivali nacistički vođe (ali nikada sam Hitler). Dietrich Eckart je Hitlera povezao sa bogatim stanovnicima Münchena. Simpatizer Thulea, Wilhelm Frick, bio je čuvan od strane NSDAP.

Nakon 1926. godine, nema više izvješća o daljnjim aktivnostima Društva Thule. No, nakon nacističkog trijumfa, 1933. godine, Von Sebottendorff se vratio u München i objavio knjigu pod naslovom"„Bevor Hitler kam" ("Prije nego što je Hitler došao"), u kojoj je napisao da Hitler svoje uspjehe duguje Društvu Thule. Hitler je znao da bi mu to moglo politički naštetiti. Godine 1934. je knjiga  povučena iz optjecaja, a Von Sebottendorff je zatvoren.

Prema N. Goodrick-Clarke: Von Sebottendorff se vratio u Tursku. 1945. godine je tamo počinio samoubojstvo, nakon poraza Njemačke. Prema Reginaldu H. Phelpsu: H.G. Grassinger je tvrdio kako su Von Sebottendorffa ubili nacisti.

Društvo Thule službeno je postojalo do 1937. godine. Osim što je usvojilo svastiku od Društva Thule, od Društva Thule potječe i pozdrav "Sieg Heil":

http://www.younghitler.com/thule_society.htm (arhivirano: http://archive.is/YuQ3D)

Po općem mišljenju, Ultima Thule se odnosi na nestalu Zemlju Sjevera, mitološku domovinu Teutonaca (Arijaca). Rimski geograf Pomponije Mela smještao je Thule sjeverno od Skitije. 

To kako je Društvo Thule odigralo ulogu u dovođenju Hitlera na vlast priznaje čak i "neovisna" Wikipedija.

No, Društvo Vril je još kontroverznije...

Prema teozofima, poput Helene Blavatsky i Rudolpha Steinera, Vril je točno opisan u djelu "Dolazeća rasa" (1871.), Edwarda Bulwer-Lyttona. "Superiorna" bića, po nasljednoj konstituciji, Vril-ya, imaju velike telepatske i druge sposobnosti, a glavni među njihovim alatima je "sveprožimajuća tekućina", koja se zove "Vril" i koju duhovno uzvišeni mogu svladati treningom svoje volje.
Knjiga je bila popularna krajem 19. stoljeća. U ožujku 1891. godine je održan i "Vril-ya bazar", u Royal Albert Hallu u Londonu.

Njemački raketni inženjer, Willy Ley, koji je emigrirao u SAD 1937. godine, identificirao je skupinu koja je tražila Vril: "Ta skupina, za koju mislim da se nazivala 'Wahrheitsgesellschaft'“.

Godine 1960. su Jacques Bergier i Louis Pauwels, u knjizi "Jutro čarobnjaka", opisali Društvo Vril kao unutarnji krug Društva Thule, a koji je opet bio u bliskom kontaktu sa engleskim Hermetičkim redom Zlatne zore: https://en.wikipedia.org/wiki/Vril

U Društvu Thule je Hitler upoznao sve one koji će mu pomoći kod preuzimanja Njemačke: Rudolfa Hessa, Heinricha Himmlera, Martina Bormanna, Dietricha Eckarta, Alfreda Rosenberga i Hermanna Goeringa. Iako Hitler nije bio članom Društva Thule, bio je član Društva Vril. Kada je Hitler 1933. godine doveo nacističku stranku na vlast, članovi Društva Vril/Thule zauzeli su sve ključne položaje: Hess je postao zamjenik Führera, Rosenberg je postao ministar Trećeg Reicha, Himmler šef SS i Gestapa, a Goering zapovjednik Luftwaffea.

Vril okultisti radili su u potpunoj tajnosti kako bi promovirali "arijsku nadmoć". Organizirali su politička ubojstva, ljudske žrtve i prizivali mističnu energiju – Vril – kroz seksualne orgije. 

Prema autoru Michaelu Fitzgeraldu: "Ali, najmračnija strana Vrila bila je njihova sklonost žrtvovanju male djece." Ubadali bi ih u prsa i rezali im grkljane. Na vrhuncu njihove moći u Münchenu, tijekom 1920-ih, stotine djece su nestale.

http://www.freerepublic.com/focus/chat/2164567/posts (arhivirano: http://archive.is/5Nt8u)

U Berlinu je Haushofer osnovao Društvo Vril. Cilj lože bio je istražiti podrijetlo arijske rase i probuditi sile "Vrila". Društvo Vril uključivalo je i Hitlerovog kasnijeg osobnog liječnika, dr. Theodora Morella.

Društvo Vril vodile su djevojke, Vrilerinnen, čijim je vođom bila Maria "Orsic" Orsitsch, rođena u Zagrebu.