Vječna Desnica

Moderna politika govori o Ljevici i Desnici kao da su vječne kategorije. Zapravo su nastale tek kada je organski red već bio narušen, kada je odmjereni izraz hijerarhije popustio pred svađom frakcija. U starijem svijetu takve su podjele bile nepoznate. Autoritet je bio utjelovljen u suverenu, zakon je bio vidljivi oblik hijerarhije, a odanost je bila dana kruni i svetom redu, koji je ona održavala.

Treba se samo prisjetiti Homerove skupštine, gdje se kralj uzdizao među naoružanim pratiteljima, sa žezlom u ruci. Njegova riječ nije bila utemeljena samo na broju pratitelja, već i na težini podrijetla i sjećanju na hrabrost, tamo se čak i glas neslaganja klanjao pred primatom zapovijedanja. Ili, okrenimo se dvoru srednjeg vijeka, gdje je kralj sjedio na prijestolju pod baldahinom države, prelati i baruni nizali su se po svojim određenim položajima, svaki stalež kraljevstva postavljen u svom redu. U takvim scenama opozicija se stvarno i mogla pojaviti, ali to nije bila pobuna, nego korekcija i neslaganje, koje se nikada nije usudilo napasti same temelje vladavine. Stoga se u Engleskoj još uvijek može govoriti o najodanijoj opoziciji Njegovog Veličanstva, izraz koji sam po sebi svjedoči o jedinstvu, koje je više od samog natjecanja stranaka.

Tek kada je prevladao revolucionarni duh modernosti - nazivi Ljevica i Desnica poprimili su svoje sadašnje značenje - i koje je izvedeno iz zasjedanja parlamenta, koji je uzurpirao mjesto suvereniteta. Od svog prvog pojavljivanja su sa sobom nosili znak raspuštanja, a ne pečat snage.

Ipak, riječ Desnica ima drevnije i plemenitije podrijetlo, od same dvorane u kojoj je degradirana. U antičkom govoru označavala je ono što je bilo ispravno i pravedno, vezano uz samu ideju pravde. Grci su govorili o dike, pravdi kao poretku stvari, podržavano od Zeusa, obvezno i za kraljeve. Rimljani su govorili o ius, samoj pravdi, koja obvezuje čovjeka ne samo običajem, već i prirodom. Lex, puki statut, mogao je biti uzak ili nepravedan, ali ius je ostao ispravan put protiv neiskvarenih, tj. pravedan poredak protiv proizvoljnog. Iz njega su proizašli i zakon i sud, jer ono što je bilo zakonito bilo je po prirodi, tako i ispravno.

Ova se istina odražavala čak i u uobičajenom jeziku Rima. Dextera, desna ruka, bila je ruka vjernosti i časti, podignuta u zakletvi, ili ispružena u obećanju. Sinistra, lijeva ruka, nosila je osjećaj onoga što je bilo neiskreno i zloslutno. Iz ove polarnosti proizašla je trajna povezanost Desnice sa legitimitetom i pravdom, a Ljevice sa sjenom i padom.

Prisjetimo se rimskog foruma: magistrati ustoličeni na kurulama, pred njima nošene fascije, narod okupljen pod strogim pogledom predaka, glasnik koji proglašava zakon ne kao postupak, već kao sam izraz pravde. U takvom poretku nije bilo prekida između zakonitosti i prava, jer su oboje stajali ujedinjeni kao jedno. Naše doba rastrgalo je to jedinstvo, čineći zakon pukim instrumentom praktičnosti i bacajući pravdu u promjenjivo područje mišljenja. Za antičke narode takav prekid nije bio zamisliv.

Stoga, kada govorimo o pravu u njegovom drevnom smislu, vraćatimo nešto od te baštine. Stajati sa desne strane značilo je stajati u poštovanju; sjediti sa desne strane značilo je imati dostojanstvo; držati se desne strane značilo je hodati u pravdi. Govor Europe svjedočio je o ovoj istini, jer su francuski droit, njemački Recht i talijanski diritto, bili podjednako vezali zakon za ispravnost. U kršćanstvu znak je dosegao svoj najviši izraz: blaženi okupljeni zdesna Bogu, odbačeni prepušteni lijevo, kao progonu, tako i sjeni. U modernom dobu je ova plemenita riječ pala sa svoje visine, ispražnjena od svete težine i svedena na neplodni položaj stranke.

Francuskom revolucijom su se drevni simboli pretvorili u stranke. Desnica je postala krik oltara i krune, ljevica poziv na revoluciju. Pad je ležao u redukciji, jer ono što je nekada označavalo dostojanstvo i pravdu, smanjeno je samo na položaj parlamentarne frakcije. Kroz 19. stoljeće se ovo ime još uvijek držalo Tradicije, koju su prenosili monarhisti u Francuskoj, konzervativci u Pruskoj, legitimisti u Španjolskoj, svaki čuvajući fragmente starijeg poretka, ali svi vezani okovima moderne politike. Do 20. stoljeća se više proširilo, zgrabile su ga trgovačke stranke i pokreti nacionalne obnove, svaki ga prilagodio za vlastitu upotrebu. U toj zbrci, riječ je ostala, slabo ukazujući na nešto više, iako jedva da je itko još uvijek razaznavao njen pravi smjer.

U tom smislu, riječ Desnica opstaje, ne kao simbol klike, već kao znak, koji ukazuje na nešto izvan mjesta njezina rođenja. Iako se prvo pojavila unutar samog poretka kojemu se sada opire, počela je označavati odbijanje ustupanja onog višeg smisla - nižemu. Govoriti o Desnici ne znači ulaziti u sitne sukobe skupština, gdje je taj pojam prvi put i skovan, već ispovijedati odanost načelima,  koja uvijek postoje iznad prolaznih oblika vremenske moći i izvan nemirnog toka vremena.

Ako desnica treba nositi više od samog imena, nikada je se ne smije zamijeniti sa konzervativnim strankama našeg doba, koje su odavno napustile svoju bit i pomirile se sa propadanjem. Prava desnica nije hrpa kompromisa, već duhovni nosilac, vizija života ukorijenjena u tradiciji. Pod tradicijom - u smislu koji su joj dali Guénon i Evola - ne misli se na zbroj običaja ili naslijeđenih konvencija, već na vječni i transcendentni poredak, koji prethodi povijesti, a ipak je unutar nje obvezujući, veza kojom su čovjek i društvo povezani sa božanskim. Njene su vrijednosti aristokratske, uređene po rangu, posvećene disciplinom i zapovijedanjem, održavane čašću, koja ljude veže za ono nešto što je iznad njih. Ne uzdiže se težnjom za trgovinom, niti se saginje pred vriskom mnoštva, ne klanja se idolu erudicije. Umjesto toga, okreće se od takozvanog obrazovanog čovjeka, i sa poštovanjem gleda na vjernost, na karakter iskaljen u kušnjama i na snagu volje kojom odolijeva. Ernst Jünger je jednom pohvalio vrlinu onoga što je nazivao "zdravom nepismenošću", pod čime je mislio na primat životnog iskustva i unutarnje snage, nad školskom taštinom. Biti desničar znači afirmirati takve vrijednosti, odbaciti kult jednakosti i usmjeriti dušu prema gore, prema transcendentalnoj osi, koja jedina daje povijesti nekakav smisao.

Konzervativni instinkt po prirodi pripada desnici, no mora se ispravno shvatiti. Konzervirati znači pretpostaviti kako nešto još uvijek postoji i da je vrijedno očuvanja. Tamo gdje su narod oblikovale drevne aristokratske tradicije, očuvanje može biti dovoljno samo po sebi. Tamo gdje je prošlost ostavila malo supstance, poziv desnice nije sačuvati prazne ruševine, već obnoviti ono što je pomračeno i udahnuti život onome što je utihnulo. Italija, u modernom dobu, jedan je neplodan primjer. Za razliku od kraljevstva,  kojima su toliko dugo vladale monarhije i plemićke kuće - nedostaje suvereno načelo koje bi vezalo njeno biće, a kasnija povijest nije dala temelj na kojem bi zakvo autentično očuvanje moglo počivati. U takvom stanju, biti desničar znači ponovno iznijeti ono što je zaboravljeno, i ponovno rasplamsati ono što je uspavano. No, evo paradoksa: prava desnica je u biti konzervativna, a opet revolucionarna u svom djelovanju. Ruši kako bi obnovila, kida kako bi sačuvala. Kontrarevolucija jest simbol. U doba raspadanja, vjernost onome što nadilazi vrijeme - postaje najsmjeliji i najradikalniji čin.

Povijest nudi mnoge svjedoke ovog paradoksa. Rimska Republika povjerila je diktatoru izvanrednu moć, ne kako bi stvorio nešto novo, nego da očuva državu, dok se red ne uspostavi. U srednjem vijeku kraljevi su klečali pred oltarom kada su im krune stavljane na glave; sam obred bi proglasio jedinstvo vremenskog suvereniteta sa božanskim odobrenjem. Čak i u monarhijama ranog modernog svijeta, kruna nije bila znak ambicije, nego kontinuiteta, simbol suvereniteta utjelovljenog u porijeklu. U svakom dobu se istinski autoritet nije shvaćao kao ugovor sa mnoštvom, već kao nasljedstvo koje je posvećeno vremenom. Aristotel je čovjeka davno prije nazvao politikon zoon, bićem kojem je određeno da prebiva u uređenoj zajednici; dakle, ne kao raspršene i izolirane pojedince, nego kao tijelo povezano i vođeno zajedničkim načelima. Takvi primjeri podsjećaju nas kako autoritet ne počiva na mišljenju, već na formi i kontinuitetu, i oboje crpe snagu iz transcendentnog izvora, koji se uzdiže iznad toka povijesti.

Desnica potvrđuje hijerarhiju, ali hijerarhija ne može opstati bez autoriteta. Ovdje leži odlučujuće pitanje: Odakle onda autoritet crpi svoju legitimnost? Demokrat odmah odgovara: Iz naroda. Pa ipak, glas naroda nije glas Boga; više je kao zbrkano mrmljanje, metež tržišta koje je ustoličeno kao doktrina. Autoritet se ne može utemeljiti na takvim promjenama. Niti ga mogu osigurati diktature, koje su samo sredstva u vremenima opasnosti. Diktatura je prolazna. Autoritet mora biti trajan. Možda ga nalazimo u dinastičkom nasljeđivanju, utjelovljenom suverenitetu, samom principu donošenja odluke. De Maistre i Donoso Cortés uočili su ovu istinu: vladar otkriva svoju legitimnost u času odluke, kada procedura utihne, kada teret sudbine počiva na jednom čovjeku,  koji ne posustaje pred nužnom odlukom. Ova odluka ogoli bit same države, i nije kompromis, nego je zapovijed u krajnjem trenutku. Tako, vječna Desnica dobro zna da vođa nije "časni gospodin" iz parlamenta, čija je ambicija taština i čije riječi prikrivaju njegovu nemoć. Vođa služi principu. Parlamentarac trguje frazama kako bi prikrio prazninu svog položaja.

Kriza našeg doba ne leži samo u propadanju autoriteta, već i u samoj korupciji govora. Čak su i riječi ljevica i desnica, nekoć samo znakovi podjele, zaplijenjene i iskrivljene, u instrumente dominacije. Nakon 1945. godine, pobjednici velikog požara koji je bio Europski građanski rat, podigli su novi dominion sjećanja - onakav gdje su odabrani događaji uzdignuti na rang legende, propisana tumačenja su ustoličeni kao dogma, a neslaganje se ne tretira kao pogreška, nego kao svetogrđe protiv nametnutog poretka. Pokojni Jonathan Bowden primijetio je: revizija, nekoć legitimna dužnost povjesničara, preinačena je u zločin protiv mišljenja. Propaganda se obukla u privid nedodirljive istine; svaki glas koji je propitivao, ma koliko bio umjeren, potisnut je kao hereza.

Tako se područje politike sužavalo, sve dok nije ostao samo beskrvni konzervativizam, koji se zadržavao na marginama. Taj konzervativizam, plašljiv i inertan, potonuo je u nebitnost, dok je liberalizam zadržavao premoć na terenu bez premca. Društvo koje svoju prošlost označava kao monstruoznu je samo sebe zanijekalo u sadašnjosti; narod koji osuđuje svoje nasljeđe kao zločin,  napustio je svoj zahtjev za budućnost.

Poslijeratni poredak je postigao ono čemu su ranije revolucije uzalud težile - doveo je do paralize samog europskog duha. Krivnja je pretvorena u nasljeđe, koje tako veže svaku generaciju. Sjećanje, nekada nit kontinuiteta, iskrivljeno je u instrument prisile. Povijest je pretvorena u demonologiju lišenu transcendencije, ali je ipak nametnutu svečanošću obreda. U takvoj klimi, podizanje nacionalne zastave nije više zalog odanosti, već unaprijed okaljana gesta, označena kao oskvrnuće. Potvrditi nasljeđe Europe je  značilo riskirati trenutno slanje u redove omraženih, biti upisan u registar zabranjenih.

Takvim su metodama europski narodi bili školovani neka povjeruju kako je samo njihovo postojanje prijestup, kako je sam njihov nastavak označen kao nepravda, kako planovi integracije i migracije nisu instrumenti politike, nego su pokora nametnuta narodu,  koji je proglašen trajno krivim. Desnica, koja je dopuštena pod ovim režimom nije nikakva Desnica, već šuplja krivotvorina, koja nije ništa sačuvala, ništa nije branila i nije služila nijednom višem načelu. Nije imala nikakve sličnosti sa lojalnom opozicijom, nekoć poznatom u monarhijskoj Europi, koja je ispravljala bez pobune i podržavala suvereni princip, čak i u neslaganju. Ova poslijeratna krivotvorina je postala samo šuplja predstava, služeći samo tome da prikrije odsutnost pravog autoriteta. Možemo se sjetiti mogih demokratskih skupština ovoga doba - dvorane gdje su političari deklamirali za galeriju, njihove riječi su lišene snage, dok se prave poluge zapovijedanja nalaze negdje drugdje. Takvo kazalište davalo je privid natjecanja, ali njegovi su glumci ostali vezani za zajednički scenarij, kao i zatvoreni unutar iste pozornice. Ova krivotvorena Desnica zadržala se samo kao dokaz da se neslaganje tolerira, dok je svaka istinska opozicija bila osuđena na šutnju.

Protiv ove krivotvorine, vječna Desnica mora povratiti svoju bit. Mora odbaciti govor protivnika, jer taj govor postavlja granice diskursa i ušutkava najviše stvari, prije nego što se i mogu imenovati. Mora proglasiti kako je napredak iluzija, kako ovaj tijek povijesti nije uzdigao čovječanstvo u plemenitiji oblik, već ga je gurnuo u propadanje - što je silazak, koji je Evola nazvao regresijom kasta. Obnova se nalazi samo u povratku onome što nadilazi konačnost sadašnjosti, onome što je bezvremensko. Njen zadatak nije moliti za popustljivost unutar demokracije, već strpljivo i ozbiljno pripremiti trenutak, kada će se trenutni vladajući oblici raspasti. Pokret Desnice mora stajati kao disciplinirano tijelo, uređeno, u redovima, čekati odlučujući čas, a ne se prostituirati na tržištima "parlamentarnih izbora". Njena svrha nikada se ne mjeri glasovima, jer joj je dužnost očuvati načelo. Ne laska mnoštvu, već oblikuje ljude za zapovijedanje. Ne koleba se sa mišljenjem, već se usidri na osovini, koja čovjeka veže za transcendenciju. 

Vraćajući se još jednom mudrosti Bowdena, čije riječi odjekuju težinom proročanstva, vidimo kako paraliza Zapada proizlazi iz njegove nesposobnosti da se suoči s vlastitom prošlošću, bez terora i straha. Neprijatelj je uvjerio naš narod kako je naša povijest monstruozna, nasljeđe bez vrijednosti, a samo njihovo postojanje mrlja na povijesnom tkivu. Narod, koji je tako otrovan, ne može se potvrditi, niti u najmanjoj gesti. Na svako priznanje europskog identiteta, ma koliko oprezno bilo, odgovara krik svetogrđa. Tako je konzervativizam ispražnjen od moći, liberalizam vlada nekontrolirano, nacije se raspadaju (dok su još žive) i svjedoče vlastitoj propasti. Lijek leži samo u oporavku Tradicije, u ponovnom rasplamsavanju autoriteta, u obnovi onoga što nije prolazno. Čvrsto se držati drevnog jest pobuna kada se obožava novost. Održavati rang jest prkos kada je jednakost posvećena. Stajati nepokolebljivo jest hrabrost kada doba zahtijeva vječno kretanje.

Desnica, u svom istinskom biću, nije niti stranka, niti frakcija. To je metafizički stav, vjernost nepromjenjivom redu, unutar turbulencije vremena. Ljevica i desnica, kao prolazne kategorije, mogu nestati sa režimima koji su ih imenovali. Ali, vječna desnica mora sve ovo prevladati. Ona potvrđuje hijerarhiju kao pravi oblik čovjeka, suverenitet kao temelj političkog, te Tradiciju kao prisutnost transcendencije u povijesti. Samo u toj vjernosti leži put obnove. Sve ostalo tone u brbljanje, rastvara se u fantazmu, ili trune u prah.

Za Europu ovo nije stvar nagađanja, nego je ozbiljna stvar opstanka. Narod koji je odvojen od transcendencije ne može opstati, jer kada se jednom slomi os koja spaja zemaljsko sa božanskim i vremenito sa vječnim - nestaje tlo na kojem bi se mogli odmoriti. Kada Europa prestane podizati pogled prema nebu, ona u tom trenutku prestaje biti ono što jest. Obnova transcendentne Desnice stoga je oporavak Europe, povratak njenih naroda izvoru njihova dostojanstva, i opravdanje njihova postojanja. 

Tako se može ponovno uzdići kao civilizacija koja je svjesna svoje misije, vjerna svom nasljeđu i dovoljno snažna da oblikuje buduća stoljeća. Sudbina Europe ispisana je u gotičkim katedralama: kamen koji je ukorijenjen u zemlji, tornjevi koji se naprežu prema nebu. U težini katedrale počiva disciplina, u visini je red, u uspinjanju je transcendencija. Dok god ti tornjevi stoje, ljudi koji su ih podigli, nisu završili svoje poslanje. Dok katedrala pokazuje prema gore; Ahilejevo koplje nas podsjeća da je Europa rođena iz sjedinjenja sile i oblika; dok stupovi Partenona još uvijek svjedoče da su natjecanje i ljepota zajedno nekoć oblikovale njenu dušu. Bit vječne Desnice znači čvrsto se držati ove zajednice, jer u njoj leži vječno opravdanje naše civilizacije, kao i pečat sudbine.

Hvala na čitanju. 

BY: Chad Crowley; 27.09.2025.