Ekonomski argumenti opravdanja imigracija su mrtvi

Jedno od najhitnijih i najvećih pitanja našeg vremena je imigracija. Od 1960-ih godina su milijuni stranaca preplavili europske domovine. Posljedica toga su masovni društveni nemiri i protivljenje migracijama. Uspjeh treće Trumpove kampanje, rast  Reformističke stranke u Velikoj Britaniji, a također i nedavnim uspjehom AFD-a u Njemačkoj - postalo je očito da ljudi ne žele imigraciju i da to predstavlja ozbiljan društveni problem. Međutim, mnogi na suprotnoj strani političkog spektra su protiv ovih neprijateljstava. Branitelji zamjenske migracije tvrde: imigracija neto pozitivna, uz to da je većina njihovih argumenata ukorijenjena u ekonomiji. Možemo posumnjati na libertarijance, ali i ljevica je prihvatila ove argumente. Ekonomski argumenti u korist imigracije se oslanjaju na tipično ortodoksno razmišljanje o našim gospodarstvima, također i ekonomski argumenti protiv imigracije. Ali, što ako je ta ekonomska ortodoksija temeljno pogrešna? Koje su implikacije imigracije, kada se stave pod heterodoksnu (osobito postkejnzijansku) analizu tržišta rada? Problem i jest u tome što je tradicionalna rasprava o imigraciji ozbiljno pomaknuta, upravo zbog isključivo oslanjanja na ortodoksno ekonomsko razmišljanje. Također, ekonomski argumenti u prilog imigracija su izrazito kratkovidni. Zbog porasta tehnološkog napretka, koji je doveo do automatizacije mnogih tvrtki i sektora, oslanjanje na čisto ljudski rad je u ozbiljnom padu. Zapravo, nisu ekonomski argumenti u prilog imigracije samo pogrešni, nego su i zastarjeli.

Ortodoksne ekonomske teorije koriste ove glavne argumenate u prilog imigracije:

   - "Kako ćemo plaćati socijalno osiguranjezbog starenja stanovništva, bez imigranata? Oni nam donose toliko prihoda!"

   - "Imigranti značajno doprinose gospodarstvu i čine nas sve bogatijima!"

   - "Dobivamo najbolje i najpametnije iz drugih zemalja, što nam pruža mogućnost većih inovacija i konkurentnosti globalno!"...

Prvo što ovdje treba napomenuti: porezi ne financiraju državnu potrošnju i vlade potroše sredstva prije oporezivanja. Uzmimo za primjer SAD. Činjenica (kako god bilo, ali tako jest) jest da je američka fiat valuta monetarno suverena i ima monopol na vlastitu valutu. Vladi nikada ne može "ponestati" novca. Dakle, Sjedinjene Države nisu financijski ograničene u stvaranju novca. Da, povećanje količine novca koji je stvorila vlada ne uzrokuje inflaciju. Vague (2016.) je promatrao 47 različitih zemalja, i to od 1960. do 2016. godine, i nisu pronašli korelaciju između ponude novca i stope inflacije:

"Temeljem našeg ispitivanja zemalja, koje zajedno čine 91% svjetskog BDP-a, sugeriramo da visoka inflacija rijetko slijedi brzi rast ponude novca; nasuprot tome, visoka inflacija se često događala kada joj nije prethodio brzi rast u ponudi novca."

Grauwe i Polan (2005.) su ispitali podatke u 160 zemalja, tijekom razdoblja od 30 godina, te jesu pronašli korelaciju između rasta ponude novca i inflacije, ali ograničeno samo na zemlje sa visokom inflacijom. Prilikom ispitivanja zemalja sa niskom inflacijom (uglavnom razvijenih zapadnih zemalja) navode: "Naš drugi nalaz jest kako je ova jaka veza između inflacije i rasta novca gotovo u potpunosti posljedica kod zemalja sa visokom inflacijom, ili čak hiperinflacijom, u uzorku. Veza između inflacije i rasta novca za zemlje sa niskom inflacijom (što bi bilo u prosjeku manje od 10% godišnje, tijekom 30 godina) je slaba, ako ne i potpuno odsutna." Inflacija u Sjedinjenim Državama gotovo nikada nije bila posljedica prekomjerne potrošnje. Shapiro (2024.) je otkrio kako je velika većina inflacijskih razdoblja u Sjedinjenim Državama bila na strani ponude - uglavnom se radilo o šokovima u ponudi nafte - a ne prekomjerna potrošnja, koja je na strani potražnje.

Može se dogoditi da Sjedinjene Države mogu prekomjerno trošiti, ali su opet ograničene stvarnim resursima. Međutim, ne mogu ostati bez novca i nametnuti strah od deficitarnog financiranja potrošnje, koja uzrokuje inflaciju - nisu i empirijski potkrijepljeni. Dakle, što se tiče rasprave o socijalnom osiguranju - SAD ne može ostati bez novca za financiranje socijalnog osiguranja. Kao što Eisner (1998.) objašnjava: "Temeljna zabluda jest kako isplata naknada nekako ovisi o OASDI (Osiguranje za starije osobe, preživjele i invalidnine). Fondovi su zapravo samo računovodstveni subjekti. Naši porezi na plaće ili "doprinosi" idu izravno u Ministarstvo financija Sjedinjenih Država. Naši čekovi naknada dolaze iz Ministarstva financija... Isplate socijalnog osiguranja su obveza, prema zakonu, vlade SAD-a. Naša vlada i njeno Ministarstvo financija neće, zapravo ne mogu, bankrotirati.“

Fondovi su samo računovodstveni subjekti! Nije najmanje važno imamo li pozitivan ili negativan saldo. Nikada nam neće ponestati novca. Ustrajnost ljevice u objašnjenju kako nam trebaju imigranti za plaćanje socijalnog osiguranja koristi istu logiku koju desnica koristi za opravdanje smanjenja socijalnog osiguranja. Nastavak ove paradigme ima strašne posljedice. Ali, čak i ako ostanemo unutar ove paradigme, tj. "socijalno osiguranje će bankrotirati" - zašto je onda jednostavno rješenje dovesti još više poreznih obveznika? Ovo rješenje nema smisla, jer imigranti plaćaju manje poreznih prihoda od domaćeg stanovništva zato jer imaju niža primanja. No, što je s njihovim potomcima? Tko plaća za njih? Ovo slabo opravdanje je temelj za beskrajan tok ljudi tamne puti koji dolaze u zapadne zemlje. 

Vratimo se na drugu točku opravdanja imigracije - istina jest da imigranti, doslovno, povećavaju gospodarstvo. Prisutnost ljudi u gospodarstvu ne znači nužno kako je ono i bogatije, u stvarnom smislu. Uzmimo za primjer Indiju. Indija ima 4. najveći nominalni BDP na svijetu, ali je njihov BDP po glavi stanovnika 119. na svijetu (MMF 2022.). Razlog zašto je indijsko gospodarstvo tako veliko jest u broju ljudi koji obuhvaća, a ima ih sada i preko milijardu. Pravo bogatstvo Indije, tj. BDP po osobi, nije velik. Dakle, što se tiče pitanja imigracije, zanima nas uzročno-posljedična veza između imigracije i BDP-a po glavi stanovnika. Borjas (2019.) nam daje nam podatke za odgovor na ovo pitanje: otkriva se kako je imigracija zapravo vrlo, čak i vrlo malo negativno,  korelirana sa BDP-om po glavi stanovnika.

Konačno, onaj argument koji se vrti oko inovacija je vrlo uvjerljiv. Čini se kao da imigracija doista povećava inovacije. Bernstein i suradnici (2022.) su upravo to i otkrili. No, ono što treba reći o ovoj studiji jest da patenti nisu baš dobra metrika za inovacije. Osim toga, studija navodi kako "pri istraživanjima Silicijske doline, 82% kineskih i indijskih znanstvenika i inženjera imigranata,  izvještava o razmjeni tehničkih informacija sa svojim narodima." Dakle, geopolitička prednost koju bi Amerika trebala dobiti od povećanja inovacija se zapravo niti ne događa, jer velika većina indijskih i kineskih imigranata dijeli informacije sa istim ljudima protiv kojih se natječu. Da li je onda ovo dobar argument?

Slično tome, ne postoji zemlja naziva "Immigratia". Imigranti dolaze iz vrlo različitih zemalja, a ljudi koji su ovdje rođeni se dosta razlikuju, makar kada je u pitanju doprinos inovacijama. Stoga, važno je pogledati specifične skupine, koje imaju uspjeha u inovacijama. Iz Nashera (2016.) nalazimo da su to bijelci (i domaći i imigranti) i oni su uvelike prekomjerno zastupljeni kod  inovacija. Azijati, Hispanoamerikanci i crnci nisu baš dovoljno zastupljeni. Kada se promatra etnička pripadnost inovatora, koji su rođeni u inozemstvu, Europljani su najinovativniji, prekomjerno su zastupljeni sa faktorom od čak 8,2. Azijati su dovoljno zastupljeni, ali Meksikanci i ostali Latinoamerikanci nisu značajnije zastupljeni.

Nedostatak uspjeha među nebijelcima koji su rođeni u Americi i veliki uspjeh Europljana i Azijata koji su rođeni u inozemstvu objašnjava preveliku zastupljenost imigranata u inovacijama. Slično tome, prednost kod azijskih inovacija nestaje nakon prve generacije. Problem je, što se tiče argumenta za imigraciju, u tome što je velika većina imigranata, koji su došli u Ameriku u posljednjih 60 godina, pretežno bili Hispanoamerikanci, koji uopće nisu veliki inovatori. Ako bi stvorili imigracijski sustav, koji se isključivo temelji na inovacijama, onda bi se trebali vratiti na vrlo restriktivan nacionalni sustav kvota iz 20. stoljeća.

Nikako "proimigrantski" sustav.

Plaće:

Noah Smith, u svom članku o tome zašto imigracija ne uzrokuje pad plaća, daje lijep sažetak o tome kako rasprava obično izgleda: "U osnovi, većina ljudi imigraciju doživljava kao povećanje ponude radne snage. Ponuda radne snage jest broj ljudi koji su spremni raditi za određenu plaću. Dakle, više ljudi, više radnika za bilo koju određenu plaću. Kao rezultat povećanja ponude radne snage, plaće padaju....Rad zahtijeva trud. Šišanje zahtijeva trud. Posjeti liječniku zahtijevaju trud. Izgradnja novih stanova zahtijeva trud. I tako dalje. Čak i ako imigranti ne počnu trošiti svoj novac prvoga dana, tvrtke mogu vidjeti dolazak imigracijskog vala i znaju da će biti povećana potražnja za njihovim proizvodima. Stoga zapošljavaju više ljudi. Da bi zaposlili više ljudi, moraju  povećati plaće. Dakle, imigracija povećava potražnju za radnom snagom, kao i ponudu radne snage."

Tako obično idu rasprave.

Imigracija povećava ponudu, ali također povećava potražnju, stoga ima nulti ili možda čak pozitivan neto učinak na plaće. Zatim obje strane samo nabacaju podatke jedna na drugu. 

Ali, određuju li cijene zapravo ponuda i potražnja? Ne!

Zapravo, cijene niti ne mogu tako funkcionirati. Kada bi cijene bile fleksibilne i određene isključivo potražnjom i ponudom robe, to bi uzrokovalo ekstremni bankrot, jer bi tvrtke sudjelovale u "ratovima cijenama“, koji bi uništili profitabilnost. Isto tako, ova vrsta određivanja cijena bi uzrokovala ekstremnu nesigurnost, jer bi svaki "pomak" u potražnji uzrokovao promjenu cijene. Većina cijena jest administrativna. To jednostavno znači da su to cijene koje se izračunaju korištenjem prosječnog ukupnog troška plus marže. Fabinie i suradnici (2006.) predstavljaju podatke iz eurozone, gdje otkrivaju kako čak 54% tvrtki koristi maržu na cijene: "U eurozoni, više od polovice tvrtki fiksira svoju cijenu kao maržu (fiksnu ili varijabilnu) na troškove. Na dva ekstrema nalazimo u Njemačkoj (73 posto) i Francuskoj (40 posto)." To nikako ne znači da potražnja nikada ne igra ulogu u određivanju cijena, ali ovaj  konvencionalni način određivanja cijena se jednostavno ne događa. Još jedan udarac ortodoksnoj teoriji cijena jest - stabilnost cijena desetljećima. Kao što Lee (2013.) primjećuje: "Počevši od cijena, od 1930-ih godina je poznato da stabilnost cijena dominira industrijskim, veleprodajnim i maloprodajnim područjima američkog gospodarstva. 40-50 studija Alana Bindera i drugih, u posljednjih 15 godina, i koje pokrivaju razvijene zemlje diljem svijeta, dodatno podupiru postojanje stabilnosti cijena. Jedan od temelja za stabilnost jest mehanizam administriranog određivanja cijena, sa dodanim troškovima (koji koriste gotovo sva poduzeća za određivanje cijena) i koji neutralizira utjecaj promjene prodaje na troškove, a time i cijene. Dakle, stabilnost cijena i njen temeljni mehanizam određivanja cijena su sustavne značajke razvijenih gospodarstava, poput američkog gospodarstva, što rezultira razdvojenošću cijene i količine."

Mnogo veći problem za neoklasičnu ekonomiju jest u tome što je "Zakon potražnje" laž - na način kako ga oni shvaćaju. Razlog je taj što krivulja potražnje obično raste kada rastu i cijene. To je zato što kada dodate još jednu robu u grafikon ponude i potražnje, ona se može savijati kako god želite. Kao što Steve Keen primjećuje u svojoj briljantnoj knjizi: "Prema ekonomskoj teoriji, svaki potrošač pokušava postići najvišu moguću razinu zadovoljstva svojim prihodom, a to čini odabirom kombinacije roba koju si može priuštiti, a koja mu pruža najveće osobno zadovoljstvo... Ekonomisti stoga nisu mogli dokazati svoju tvrdnju, osim ako nisu mogli nekako pokazati da promjena raspodjele dohotka ne mijenja društvenu dobrobit. Utvrdili su da su za to potrebna dva uvjeta: (a) da svi ljudi moraju imati isti ukus; (b) da ukus svake osobe ostaje isti kako se mijenja njezin prihod... Kada se prekrše uvjeti (a) i (b), kao što de događa u stvarnom svijetu, tada se nekoliko važnih koncepata, koji su važni ekonomistima, urušava. Ključna žrtva ovdje jest vizija pada potražnje za bilo kojim proizvodom kako mu cijena raste. Ekonomisti mogu dokazati da 'krivulja potražnje pada u cijeni' za jednu osobu i jednu robu. Ali, u društvu koje se sastoji od mnogo različitih pojedinaca i uz mnogo različitih roba - 'krivulja tržišne potražnje' može imati bilo koji oblik - tako da će ponekad potražnja rasti kako cijena robe raste, što proturječi 'Zakonu potražnje'.”

Zanemarujući nedostatke neoklasične ortodoksije, čak i ako pretpostavimo da je model ponude i potražnje ispravan za navedenu robu, on može, i još uvijek jest, netočan kada je u pitanju rad. Razlog tome jest: 1. krivulja ponude rada može biti "nagnuta prema unatrag“ i 2. monopsonija. 

Još jednom, Keen: "Neoklasični ekonomisti bezbrižno crtaju uzlazne individualne i agregatne krivulje ponude rada, ali zapravo je prilično lako izvesti individualne krivulje ponude rada koje se spuštaju, što znači da radnici ponude manje rada kako plaća raste. Logiku je lako pratiti: viša stopa plaće znači da se isti ukupni prihod od plaće može zaraditi radeći manje sati. To može rezultirati individualnom krivuljom ponude rada koja ima 'perverzni' oblik: radi se manje kako plaća raste."

Sada bi mogli pitati "Što je sa  efektima supstitucije?” To vrijedi za robu, gdje možete samo dodati ili oduzeti dohodak potrošača, što ne možete učiniti za rad, jer postoji fiksni broj sati u danu.

Budući da ortodoksni modeli ponude i potražnje ne mogu točno prikazati tržište rada, što to onda može učiniti? Kao što Marc Lavoie ističe, uglavnom su to vibracije: "Tržište rada mora se baviti radnicima, koji 'sa sobom donose, ne samo svoju radnu snagu, već i svoju prošlost, i norme pravednosti na radnom mjestu... pojmovi pravednosti i pravde često prožimaju određivanje cijena stvari, posebno cijena proizvedene robe. Pitanje pravde i normi još je temeljnije na takozvanom tržištu rada." (1992.)

Druga točka je monopsonija - to je moć velikih tvrtki ILI slaba radna snaga. Budući da je nužno da rad ovisi o kapitalu, kapital će uvijek nužno imati veću moć nad radom. To se može suzbiti vladinom politikom ili visokom gustoćom sindikata, ali kapital svakako ima moć održavati niske plaće. I postoji dobar razlog vjerovati kako se to trenutno događa. Uzmimo za primjer raspravu o minimalnoj plaći. Ortodoksna teorija bi vam rekla da bi minimalna plaća zabila razdor između potražnje za radom i ponude, što bi uzrokovalo nezaposlenost. Međutim, velika većina empirijskih dokaza sugerira da to nije slučaj. To objašnjava činjenica da tvrtke guraju plaće ispod "tržišne stope" i stoga, kada se donese zakon kojim se prisiljava na rast plaća, tvrtke time  nisu toliko pogođene (osim što dio povećanja troškova rada ulažu u nižu dobit). Isto tako, sindikati su ključni za plaće i dobrobit radnika, pri čemu sindikati igraju ulogu pri višim plaćama, a smanjenje sindikalizacije je glavni razlog pada udjela radnika u prihodima. 

Dakle, obzirom na sve ovo - kakve to veze ima s imigracijom? Pa, ako plaće (kao i većinu roba) nisu određene ponudom i potražnjom, i radna snaga igra veliku ulogu u određivanju plaća - tvrtke će očito dati prednost imigrantima, koji imaju znatno manju pregovaračku moć i znatno su jeftiniji od američkih domorodaca. Američki domorodci tada moraju "konkurentno" reagirati na imigrante, stvarajući time utrku prema dnu. Ako stavimo na stranu ovaj izravni utjecaj - imigranti smanjuju plaće na mnogo neizravniji način, iako se može tvrditi kao da ima veći utjecaj na plaće. Dobro je ponovljena činjenica kako raznolikost negativno korelira sa socijalnom kohezijom. I ta negativna korelacija je veća što je blizina raznolikosti bliža pojedincima.  

Uz sve ovo, imigracija povećava raznolikost radne snage, stoga će radnici manje vjerovati jedni drugima i rijetko će međusobno komunicirati. To će prirodno dovesti do toga da radnici budu manje sindikalizirani. Studija koju je objavio institut CATO otkrila je kako se gotovo 30% pada organizacije putem sindikata može objasniti imigracijom. To će neizravno imati veliki negativan utjecaj ne samo na plaće, već i na veliki broj drugih koristi.

EMPIRIJSKA ISTRAŽIVANJA:

Empirijska istraživanja o ovom pitanju su malo komplicirana. Postoje opsežna istraživanja koji pokazuju kako imigracija ima neznatan utjecaj na plaće, ili možda čak ima i pozitivan utjecaj. Međutim, ovi su podaci uglavnom pogrešni. Najveći razlog zašto je to tako jest u činjenici da kada studija ispituje migrante koji ulaze u određeno područje, događa se da domaće stanovništvo masovno bježi iz te regije. Kao što Borjas i Edo (2022.) navode: "Unutarnja migracija domaćeg stanovništva raspršuje utjecaj imigracije sa pogođenih lokalnih tržišta rada na nacionalno gospodarstvo. Odgovor na unutarnju migraciju također stvara pristranost odabira, ako domaće stanovništvo koje se seli, nije slučajni uzorak stanovništva." Način da se zaobiđe ovaj problem jest "praćenje" obrazaca migracije, ali raseljenog domaćeg stanovništva. Price i suradnici (2020.) čine upravo to. Prvo su otkrili: kada je došlo do početnog povećanja zaposlenosti i prihoda, ali nakon što su uzeli u obzir obrasce unutarnje migracije i pogledali pojedinačne podatke (umjesto agregiranih), otkrili su kako postoje značajni gubitnici i pobjednici, pri čemu su gubitnici bili ljudi koji su se natjecali sa imigrantima, kao i pobjednici koji su zapošljavali imigrante. U osnovi su otkrili da imigracija preraspodjeljuje bogatstvo prema gore. " Uz naše povezane podatke o pojedinačnim radnicima, dodatno smo u mogućnosti identificirati relativne dobitnike i gubitnike kod imigracije. Mlađi i niže kvalificirani radnici su gubitnici zbog povećanja imigracije, doživljavaju gubitak prihoda i veće stope iseljavanja. Posebno se čini da oni radnici koji se udaljavaju sa  tržišta rada i doživljavaju porast imigracije prolaze mnogo lošije od onih koji ostaju, što ih čini gubitnicima. Tvrdimo kako to predstavlja oblik raseljavanja, budući su odgovori radnika na migraciju prema razini vještina, usko povezani sa raspodjelom zanimanja imigrantske radne snage koja ulazi u SAD tijekom tog razdoblja."

Drugi način zaobilaženja ovog problema jest promatranje specifičnih zanimanja u koja imigranti ulaze i kako plaće reagiraju na tu promjenu, umjesto jednostavnog prostornog pristupa. Kim i Sakamoto (2013.) su otkrili: "Ovaj profesionalni pristup izbjegava pristranost, koja je svojstvena prostornom pristupu, zbog endogene prirode odluka imigranata o tome gdje će živjeti i ekonomskim prilikama lokalnih područja. Za razliku od prostornog pristupa, naši rezultati koji koriste iste podatke, ali primjenjuju profesionalni pristup, daju dosljedno negativne neto učinke udjela imigranata na plaće domaćih radnika, u razdoblju od 1994. do 2006. godine." Nickell i Saleheen (2015.) koriste ovaj pristup pri analizi podataka iz Engleske i također su pronašli neto negativan rezultat. Merel i Rutledge (2017.) analizirali su građevinski sektor i otkrili mnogo značajnije negativne utjecaje: "Nalazimo da povećanje udjela imigrantskih radnika od 10 postotnih bodova smanjuje godišnju zaradu građevinskih radnika rođenih u SAD-u za najmanje 4,1%, pri čemu radnici u zanimanjima sklonim imigrantima doživljavaju smanjenje zarade veće od 7,2%." Ovo je nevjerojatno značajno, obzirom na činjenicu da imigranti danas čine 39% građevinskih radnika. Dakle, uz ove podatke: građevinski radnici gube nekoliko tisuća dolara godišnje plaće zbog imigracije.

Ponavljamo: predstavljeni argument ne tvrdi kako će samo povećanje ponude rada smanjiti plaće. Konkretno se tvrdi da će kapital, uz urođenu preferenciju prema jeftinoj radnoj snazi - odabrati imigranta u odnosu na domaće. Dakle, da bi domaće stanovništvo moglo biti "konkurentno", oni će sniziti "traženu cijenu", čime se smanjuju plaće.

Ekonomski argument imigracije je zastario:

Uz sve ovo rečeno, očito je - ekonomski argument je zastario. Razlog tome jest u tome što su zanimanja u kojima su imigranti najviše koncentrirani - niskokvalificirana i gusto radno sposobna. Upravo su ti sektori najviše izloženi riziku od automatizacije. Više nećemo ovisiti o ljudskom radu za mnoge poslove, stoga više nećemo ovisiti o imigrantskoj radnoj snazi ​​za obavljanje poslova. Kao što je već spomenuto, imigranti čine oko 39% građevinskih radnika. U 2023. godini građevinski sektor zapošljavao je 8 milijuna ljudi. To znači kako su 3,1 milijun tih ljudi bili imigranti. Institut za politiku Srednjeg zapada je procijenio kako će do 2057. godine - 2,7 milijuna građevinskih poslova biti automatizirano, od čega 35% čine radnici - što je glavnina onoga što imigranti rade. Imigranti čine 23% molera u gradovima, što predstavlja rizik od automatizacije do 90% sektora.  

Još jedan veliki sektor za imigrante je poljoprivreda. Ovaj sektor bilježi ogromne dobitke u automatizaciji. Bitna stvar ovdje je dvostruka. Prvo: američko gospodarstvo sve manje ovisi o ljudskom radu, pa se potreba za imigrantskom radnom snagom smanjuje. Drugo, i vrijedno spomena: nema gotovo niti jedne industrije u kojoj imigranti čine većinu. Stoga je glavni argument za imigraciju - kako oni obavljaju niskokvalificirane poslove zato da ih Amerikanci ne bi morali raditi - lažan. Amerikanci i dalje rade ove poslove, a raditi će ih i više Amerikanaca, ukoliko imigranti ne budu vršili pritisak na smanjenje njihovih plaća.

Stambena pitanja i inflacija:

Još jedan argument, koji mnogi koji podržavaju imigraciju, vole iznositi jest da je imigracija deflacijski mehanizam. Jedini način na koji bi to zapravo mogao biti slučaj jest da imigracija doista smanjuje plaće i to ima utjecaj prelijevanja na cijene. Međutim, zagovornici imigracije također tvrde kako imigracija ne smanjuje plaće. Ne može biti slučaj da imigracija nema utjecaja na plaće, a istovremeno i snižava cijene. Također, malo je vjerojatno kako visoke plaće uzrokuju porast cijena (kao što smo vidjeli u studiji o minimalnoj plaći gore), dokazano je da je veliko umjetno povećanje plaća imalo vrlo mali, nezapaženi utjecaj na cijene. EPI je izradio podatke od 1989. do 2019. godine, gdje je otkriveno kako troškovi rada ne mogu objasniti porast inflacije, i kako to dvoje nije bilo međusobno povezano. Ako se spirala cijena plaća ne događa i nije se događala dugo vremena, malo je vjerojatno da će imigracija (koja smanjuje plaće) utjecati na troškove života. Imajte na umu kako su ove tvrdnje - nešto što strana koja podržava imigraciju - ne želi niti priznati kao činjenice.

Jedan od najvećih uzroka porasta troškova života jest trošak stanovanja. Imigracija vrši pritisak na povećanje troškova stanovanja. Vrlo gusta naseljenost, u kojoj imigranti žive, neizbježno će povećati troškove stanovanja. Saez je (2007.) otkrio gotovo potpuni omjer 1:1, između povećanja imigracije u odnosu na broj stanovnika i povećanja najamnine. Guarner (2023.) je prilikom ispitivanja podataka iz Španjolske otkrio i mnogo veći utjecaj: "Smatram da povećanje stope imigracije od jednog postotnog boda povećava prosječne cijene prodaje kuća za 3,3%."

Podaci iz Kanade pokazuju da bi imigracija mogla biti pokretački faktor nedavne eksplozije cijena nekretnina: 

Moglo bi se odgovoriti: "Zašto jednostavno ne bi gradili više kuća?“ Slažem se. Trebamo graditi više kuća. Međutim, povećanje izgradnje kuća neće moći usporiti porast najamnina i cijena tih kuća, jer će se pojaviti novi imigranti. Slično tome, kako navode Louie i suradnici (2025.): "Standardni pogled na tržišta nekretnina smatra kako je fleksibilnost lokalne ponude stanova oblikovana čimbenicima poput geografije i propisa, i da to snažno utječe na odgovor kod cijena kuća, količine kuća i stanovništva na rastuću potražnju za stanovima. Međutim, od 2000. do 2020. godine, otkrivamo kako veći rast dohotka predviđa isti rast cijena kuća, količine stanova i stanovništva, bez obzira na procijenjenu elastičnost ponude stanova u gradu." Ograničenja ponude i izgradnja više domova nisu pokretač stambene krize, iako bi mogli igrati ulogu. Neosporni aspekt stambene krize jest porast stanovništva i konkurencija za te stanove.

BDP po glavi stanovnika

Konačno: kao što smo vidjeli posljednjih godina, imigracija ne-zapadnjaka u zapadne zemlje povezana je sa smanjenjem BDP-a po glavi stanovnika (r = -0,41). 

Što više ne-zapadnjaka dolazi na Zapad - to će se više smanjivati ​​životni standard na Zapadu.

To je prvenstveno povezano s činjenicom da različite etničke skupine imaju različiti neto utjecaj - skupine sa nižim prosječnim IQ-om u naciji sa visokim IQ-om - uništiti njen životni standard, povlačenjem prosječnog stanovništva na njihovu uobičajenu nižu razinu. Što je, zapravo, zdravorazumsko razmišljanje, zar ne?