Uspon plaćeničkih vojski i pad carstava

Ovaj tekst ne govori o demografskoj zamjeni, već o strukturnom argumentu koji je ukorijenjen u teoriji elite i dugotrajnoj civilizacijskoj povijesti.

Osnovni obrazac je slijedeći: kada imperijalni režim ili vladajuća klasa izgubi: (1) ideološku volju za projiciranjem vojne sile, i (2) legitimnost da zatraži od vlastitog naroda da umre za državu - onda počinje zapošljavati druge neka se bore. S vremenom, autsajderi prelaze iz mišićavih pomoćnika - u vladajuću klasu - predstavljaju zamjenu elite, a ne rasnu zamjenu. Za razliku od građana-vojnika, ove vojne elite imaju koristi od društvenog propadanja, nasljeđuju moć bez dijeljenja njenog kulturnog ili civilizacijskog udjela. Dakle, metafora tenka, "uništiti ga iznutra", prati ovu dinamiku. Propadanje ne počinje na granicama. Počinje u srcu: unutar institucija, kulture i gubitka zajedničke svrhe. Plaćenici su simptom, a ne uzrok, propasti civilizacije koja više ne vjeruje sama sebi. Ovo nije samo zapadni problem; Rusija, Kina, Iran, Turska i druge zemlje isto ovise o plaćenicima, posrednicima ili vojnim izvođačima radova, zbog pada nataliteta, krhkih vlada i nespremnosti građana da se bore za elite kojima ne vjeruju. Ljudi u Americi, Iranu i Rusiji, u prosjeku, umorni su od stranih ratova, pogotovo sada kada je život kod kuće težak. Povijesno gledano, plaćenici su rijetko uzrokovali zamjenu stanovništva. Primjerice, Egipat je ostao prvenstveno egipatski, a Kopti su i danas prisutni. Pad Rimskog Carstva uključivao je miješanje bijelih arijskih skupina, poput Nijemaca, Latina i Kelta, a ne potpunu obnovu stanovništva, što dokazuje talijanska DNK koja se blisko podudara sa njihovim rimskim precima. Iako su slavenske migracije zamijenile domaće stanovništvo, poput Ilira, Dačana i Tračana na Balkanu tijekom propadanja Rima, one su bile potaknute barbarskom kolonizacijom, a ne plaćeničkom politikom.

Ovaj tekst opisuje ponavljajući obrazac, ne kako bi prestrašio, nego kako bi pokazao da su se valovi gubitka kohezije i stagnacije elite događali i prije. Kako bi spriječili ponavljanje povijesti, moramo razumjeti temeljni obrazac, a ne samo površinske simptome.

Poput velikih civilizacija prošlosti, Američko Carstvo se već dulje vrijeme suočava sa dubokom krizom legitimnosti, pri vojnom novačenju, kulturnoj koheziji i ideološkoj dosljednosti. U središtu ovog nastajućeg razdora leži niz neriješenih proturječnosti, između dominantnih društvenih narativa suvremenog američkog društva i temeljnih načela potrebnih za održavanje kohezivne i motivirane masovne vojske. Kao što je Oswald Spengler upozorio u knjizi "Propadanje Zapada": civilizacije u svojim kasnim fazama često pokazuju znakove duhovne iscrpljenosti, kulturne fragmentacije i gubitka mitskog jedinstva. Sjedinjene Države danas odražavaju upravo ovu fazu kasne civilizacijske dekadencije. Tijekom 20. stoljeća, američki nacionalni identitet prvenstveno je bio usidren u zajedničkoj mitologiji demokratske iznimnosti, muške hrabrosti i zajedničke građanske misije. Međutim, početkom 21. stoljeća se taj građanski mit postupno rasplinuo. Institucije, koje su nekoć bile odgovorne za jačanje nacionalne kohezije, naime javno obrazovanje, sveučilišta, tradicionalni mediji, Hollywood i zabavni kompleks, sve više usvajaju svjetonazor koji naglašava antinacionalizam, postmoderni relativizam, kritiku tradicionalnih rodnih normi, uz uporni fokus na rasne i povijesne pritužbe. Iako su ove ideje stekle popularnost unutar elitnih sfera, one također narušavaju kulturne temelje na kojima ovisi masovno novačenje.

Američka vojska je vrlo dugo ovisila o stalnom priljevu ruralne, radničke mladeži, pretežno bijelih, kršćanskih i muških regruta, koji popunjavaju njene redove. Međutim, ova demografska skupina se sada našla ocrnjena ili marginalizirana, od strane mnogih, i istih institucija, koje ih traže od ovh da im služe i žrtvuju se za njih. Ovi mladići se danas prikazuju kao privilegirani tlačitelji, kao ostaci zastarjelog i patrijarhalnog društva, te su sve više otuđeni od nacionalnog narativa, koji više ne cijeni njihov kulturni identitet,  vrijednosti ili njihov povijesni doprinos. Zato i nije iznenađujuće da vojno novačenje trpi ozbiljne zastoje. Prema američkom Ministarstvu obrane: vojska je promašila svoj cilj novačenja za više od 10.000 aktivnih vojnika u fiskalnoj godini 2023. godini, nakon manjka od gotovo 15.000 godinu prije. Podružnice mornarice, zrakoplovstva i marinaca također su izvijestile o stalnim izazovima pri novačenju. Nekada viđena kao ujedinjujuća institucija, koja je nadilazila stranačke podjele, vojska se sada našla zarobljena na  ideološkoj ničijoj zemlji.

Na političkoj ljevici, oružane snage često se kritiziraju kao oruđa neokolonijalne opresije, optužuju ih za održavanje globalne nejednakosti i sustavnog nasilja nad marginaliziranim skupinama. Ove kritike, duboko ukorijenjene u kritičkoj teoriji, postkolonijalnim studijama i progresivnom aktivizmu, potaknule su generaciju mladih koji vojnu službu smatraju moralno manjkavom, ali nikako više časnom. Sa druge strane, vojska se sve više suočava sa sumnjom, pa čak i prezirom političke desnice. Mnogi konzervativci smatraju je dijelom elitne menadžerske klase, koja promiče progresivne društvene politike, provodi mandate raznolikosti i vodi ratove koji su odvojeni od nacionalnih interesa. Ovu desničarsku kritiku pokreće osjećaj izdaje: dok vojni vođe zagovaraju uključive i egalitarne ideale, često zahtijevaju odanost i žrtvu od mladića koji se osjećaju politički otuđeno, ekonomski iskorišteno i kulturno obespravljeno. To stvara krizu prezentacije i svrhe. Npr. iako američki mediji i političari rat u Ukrajini prikazuju kao borbu za demokraciju i globalni poredak, nisu uspjeli dobiti široku podršku za izravno vojno sudjelovanje SAD-a. To nije isključivo zbog geopolitičkih pogleda, nego i zato što mnogi Amerikanci (diljem ukupnog političkog spektra) ne vide Ukrajinu kao "svoj rat". Sličan skepticizam okružuje i potencijalne sukobe sa Iranom ili Kinom. Koji mladi farmer sa Srednjeg zapada želi umrijeti u ratu zbog izraelskih strateških interesa, ili za tajvanski lanac opskrbe mikročipovima? Koji urbani progresivac želi podržati rat koji riskira civilne žrtve među ljudima druge boje kože, uzrokuje štetu okolišu, ili osnažuje nacionalističku vladu kod kuće? Opadanjem regrutiranja i slabljenjem ideološke privlačnosti, američka vojska pokušala se rebrendirati - kroz kampanje koje naglašavaju raznolikost, jednakost i uključivost (DEI). Oglasi za regrutiranje sada sadrže rodnu fluidnost, multikulturalizam i progresivne vrijednosti, uz poruke discipline i časti. Iako ova nova slika ima za cilj odražavati američku raznolikost, ona stvara čudnu kontradikciju: traži apsolutnu poslušnost i potencijalno mučeništvo, dok istovremeno odbacuje tradicionalne simbole muškog ponosa, patriotizma i povijesnih mitova, koji su nekoć inspirirali vojnu službu.

Čak i sada, tijekom drugog Trumpovog mandata, kada su desničarski Amerikanci nakratko povratili kulturno samopouzdanje, vojno regrutiranje ne odgovara onom entuzijazmu tijekom Hladnog rata. Mnogi konzervativci, iako retorički domoljubni, oklijevaju služiti onome što smatraju sve više stranim režimom. Izraz "umrijeti za Izrael" je postao skraćenica za ratove koji se doživljavaju  kao služenje stranim interesima, ali nikako ne i nacionalnom opstanku.

U međuvremenu, progresivci, koji ipak preferiraju diplomaciju nad ratom, nemaju što podržavati kod nastavka širenja  intervencionističke države. Ova ideološka dvosmislenost odražava Spenglerove stavove o kasnoj fazi imperijalnog pada: uspon birokratskih, post-nacionalnih carstava, koja gube emocionalne veze sa svojim građanima. U takvim kontekstima, carstva se ne oslanjaju na dobrovoljce, nego na plaćenike - profesionalce čija se odanost kupuje, a ne zaslužuje. Plaćenici su idealni za pos-tideološke države, jer ne dovode u pitanje legitimnost ili moral svojih poslodavaca, već služe bez potrebe da ikome vjeruju. Ovaj pomak prema plaćeničkim taktikama nije jedinstven samo za Sjedinjene Države. U zapadnoj Europi, vojno novačenje je također smanjeno: francuska Legija stranaca nastavlja se širiti, dok se UK više oslanja na imigrante i regrute iz bivših kolonija. Osim toga, članice NATO-a, poput Njemačke i Italije, predložile su formiranje Europske vojske koja bi, teoretski, mogla outsource-ati ljudstvo putem međunarodnih sporazuma ili ekonomskih poticaja. Zemlje, koje nisu zapadne, također odražavaju ovaj trend. Ruska Wagner grupa jest primjer kako privatni vojni izvođači radova mogu nadopuniti, ili čak i zamijeniti, nacionalne snage. Sve veća upotreba privatnih zaštitarskih tvrtki od strane Kine, kako bi zaštitili svoje investicije u okviru inicijative "Pojas i put", ukazuje na sličan obrazac. Nadalje, iranski posrednici, poput Hezbolaha ili Hutija, također utječu na strane sukobe. Turska zapošljava jedinice sirijskog džihada i Slobodne sirijske vojske u Libiji i Azerbajdžanu. Ove formacije pružaju uvjerljivo poricanje, ideološku fleksibilnost i globalnu mrežu regrutiranja. Pojavljuje se širi obrazac: kako države gube svoj unutarnji legitimitet, sve više ovise o vanjskim akterima, kako bi i dalje projicirale svoju moć. Ovaj trend ima velike implikacije za vanjsku politiku i domaću kontrolu. Plaćenici i privatne snage su puno manje odgovorni demokratskim institucijama, manje su pod utjecajem nacionalnih osjećaja, te su podložniji korupciji ili promjeni lojalnosti.

Uspon modernih plaćenika od Drugog svjetskog rata

Od završetka Drugog svjetskog rata, mnoge su nacije prešle sa velikih regrutacijskih vojski na profesionalne vojne snage, privatne izvođače radova i strane pomoćne snage. Ovu promjenu ne pokreću samo logistički i ekonomski razlozi, nego i ideološki pomaci, koji odražavaju tok kojim se nacionalna država razvija. Sve veća upotreba plaćenika pokazuje sve veću odvojenost vojske od nacionalnog identiteta, što ukazuje na prelazak sa organske i građanske vojske na birokratske upravljačke sustave. Nakon Drugog svjetskog rata, tradicionalni model građanin-vojnik, koji je prevladavao od Francuske revolucije i Napoleonskih ratova, počeo je propadati. Tijekom Hladnog rata bila je potrebna stalna vojska, ali ne i kontinuirana masovna mobilizacija tijekom ranijih razdoblja. Mnoge zapadne zemlje, posebno Sjedinjene Države, prešle su sa regrutacija na dobrovoljne profesionalne vojske. SAD su službeno ukinule regrutaciju 1973. godine, nakon domaćih prosvjeda protiv Vijetnamskog rata, i stvorili su tako Svedobrovoljačke snage (AVF). To se nije smatralo samo političkim ustupkom, nego i profesionalizacijom vojske. Međutim, profesionalne vojske, iako učinkovite u obuci i taktici, nemaju istu masovnu ideološku podršku, koju građanska regrutacija potiče. Nacionalna služba je  tradicionalno pomagala ujediniti raznoliko stanovništvo - u zajednički nacionalni identitet. Bez ovoga, vojska se često distancira od civilnog društva, pretvara se u profesionalnu kastu, umjesto da odražava širu populaciju. Vijetnam je označio prekretnicu u američkom razočaranju, makar zbog ratova velikih razmjera. Dovelo je do široko rasprostranjenog skepticizma prema vladinim tvrdnjama, vojnoj učinkovitosti i etici intervencionističkih sukoba. Izraz "vijetnamski sindrom" je opisivao nevoljkost javnosti da podrži nove strane vojne avanture, ali i političko oklijevanje da se angažiraju kopnene trupe u bilo kojem značajnom broju.

Do 1990-ih, pada Sovjetskog Saveza, u kombinaciji sa katastrofama (npr. bitka za Mogadišu), zapadne vojske počele su prebacivati ​​ključne logističke, obavještajne i sigurnosne uloge - na privatne izvođače radova. Ovaj se trend ubrzao tijekom "Rata protiv terora". U Iraku i Afganistanu, privatni izvođači radova često su brojčano nadmašivali američko vojno osoblje. Na vrhuncu rata u Iraku, 2007. godine, za američku vladu radilo je preko 180000 privatnih vojnih izvođača radova, u usporedbi sa 160000 regularnih američkih vojnika. Privatne vojne tvrtke (PMC), poput Blackwatera (sada Academia), DynCorpa, ili Triple Canopyja, postale su sastavnim dijelom modernog ratovanja. Za razliku od nacionalnih vojnika, ovi su subjekti djelovali prema tržišnoj logici, vođeni ugovorima, a ne zakletvama vjernosti. Njihovo zapošljavanje omogućuje uvjerljivo poricanje, zaobilazi politički nadzor i spriječava medijsku pozornost, koja bi se obično povezivala sa američkim vojnim žrtvama. Prelazak na privatizirane vojne tvrtke jest usko povezano sa širim neoliberalnim reformama, u zapadnom upravljanju. Pod neoliberalizmom: država se ne promatra kao moralni ili kulturni autoritet, već kao pružatelj usluga. Slično privatizaciji zatvora, škola i zdravstva, sada je i ratovanje privatizirano. Kao što Deborah Avant tvrdi u knjizi "Tržište sile" (2005.): ovakvo prepuštanje prisilne moći transformira vojsku iz nacionalne institucije u konkurentnu robu. Ovakvom logikom, odanost postaje transakcijom. PMC-ove motivira profit, a ne patriotizam. Vlade imaju koristi od smanjene političke odgovornosti, pa se demokratski proces više ne ograničava vojne operacije. Ali, dugoročna posljedica jest stvarno odvajanje oružanih snaga od nacije, kao simboličkog i političkog entiteta.

Propast nacionalnih vojski je također rezultat kulturnog i ideološkog pomaka. U postmodernim društvima, građanske naracije o dužnosti, žrtvi i nacionalnoj sudbini su zamijenjene individualiziranom etikom i globalističkim vrijednostima. Bez ujedinjujućeg mita, malo je razloga da bi mladić ili djevojka riskirali svoj život za državu, čije im značenje i legitimnost nisu jasni. Model AFV-a se sada urušio pod vlastitim proturječjima. Kako novačenje u vojsku iz godine u godinu pada, posebno među ruralnom i radničkom bijelom demografskom skupinom, koja je tradicionalno popunjavala redove vojske, stratezi Pentagona su se, sve više okrenuli izuzećima od imigracijskih propisa, međunarodnom novačenju i poticajima putem ugovora. Ipak, ove promjene samo naglašavaju narušavanje društvenog ugovora, koji je nekoć bio temelj vojne službe. Prema izvješću Pentagona iz 2023. godine: svaka grana američke vojske se bori za ispunjave svojih zacrtanih ciljeva novačenja, pri čemu je kopnena vojska zaostala za više od 10000 vojnika, a Zrakoplovstvo i mornarica su također značajno podbacili. Analitičari sve ovo pripisuju kombinaciji niskog povjerenja u institucije, boljih prilika kod civilnih poslova, kao i kulturne klime, koja je neprijateljska prema tradicionalnim vojnim vrijednostima. Trenutno doživljavamo globalni pomak prema plaćenim vojskama, ne kao potpuno hitnoj mjeri, već kao temeljnom aspektu postindustrijskih carstava. Privatna vojna tvrtka (PMC) zamijenjuje regruta, slično kao što tvornica, koja je izdvojena iz industrije,  zamjenjuje građanina-radnika. Država više ne zahtijeva odanost u zamjenu za članstvo; umjesto toga, država zahtijeva poslušnost. Kao što bi Spengler mogao primijetiti, ovo nije samo politička promjena, nego je civilizacijska. Kada mit o naciji nestane, ostaju samo novac i strojevi. Stoga, ponovni porast plaćenika nije novi trend, već povratak imperijalnim normama kasnijih faza režima.

Globalno širenje plaćenika i erozija nacionalnog suvereniteta

Od kraja Hladnog rata, korištenje plaćenika i privatnih vojnih tvrtki (PMC) je naraslo diljem svijeta. Ovi nedržavni vojni subjekti, koji opstaju na rubovima međunarodne politike, sada igraju središnju ulogu u modernoj vojnoj i političkoj moći. Kako tradicionalne regrutne vojske opadaju zbog demografskih, ideoloških i političkih čimbenika - plaćenici ulaze kako bi popunili prazninu - omogućuju državama da vode ratove uz uvjerljivo poricanje, izbjegavajući pritom rizik od neslaganja domaće političke podrške i najčesće izbjegavajući parlamentarnu ili javnu kontrolu. Ovaj odjeljak ispituje globalni porast plaćeničkih snaga i njihov utjecaj na suverenitet, civilno-vojne odnose i demokratsku odgovornost.

U 21. stoljeću svjedočimo naglom porastu utjecaja privatnih vojnih tvrtki, trend koji su ubrzali ratovi u Afganistanu i Iraku, koje su predvodile SAD i gdje su vojni izvođači radova često nadmašivali redovne trupe. Do 2008. godine, američko Ministarstvo obrane izvijestilo je kako ovi privatnici čine više od 50% osoblja u Iraku. Među njima se isticao Blackwater (kasnije preimenovan u Xe Services, a zatim Academi), koji je pružao naoružanu sigurnost, zaštitu konvoja i obavještajne usluge. Uključenost Blackwatera u masakr na Nisour Squareu u Bagdadu, 2007. godine, koji je rezultirao smrću 17 iračkih civila, istaknula je pravnu i etičku nejasnoću oko operacija plaćenika. Dok Sjedinjene Države ostaju najveći poslodavac privatnih vojnih tvrtki, druge globalne sile slijedile su njihov primjer. Ruska Wagner grupa je djelovala po Ukrajini, Siriji, Libiji, Srednjoafričkoj Republici, Maliju i Sudanu. Iako Kremlj to službeno poriče, Wagner je paravojni produžetak ruske vanjske politike, često služi i geopolitičkim i komercijalnim interesima.

Kina je također počela koristiti privatne zaštitarske tvrtke kako bi zaštitila svoja ulaganja u inicijativu "Pojas i put", koja prolazi kroz nestabilna područja, poput Pakistana, Afrike i Srednje Azije. Tvrtke poput DeWe Security i Frontier Services Group uključene su u osiguranje ključne infrastrukture, kao i suptilno širenje utjecaja pod izlikom korporativnih potreba. Sve veće oslanjanje na plaćenike ukazuje na odmak od tradicionalnog koncepta nacionalne vojske, tj. sile koja je ukorijenjena u građanima, vođena građanskim idealima i vojske koja je odgovorna ustavu te zemlje. Ideja građana-vojnika, nakon Drugog svjetskog rata, slavljena u zemljama poput Sjedinjenih Država, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, zamjenjuje se profesionalnim, privatiziranim i fragmentiranim vojnim sustavom. Ova promjena naglašava i opisuje temeljne strukturne izazove ovih država:

1. Demografski pad: Starenje stanovništva i niska stopa nataliteta u razvijenom svijetu smanjuju broj podobnih i voljnih regruta. Prema podacima UN-a, gotovo sva napredna gospodarstva doživljavaju stagnaciju ili pad stanovništva.

2. Kulturno otuđenje: Kao što je prethodno spomenuto, ideološka legitimnost vojne službe je opala, posebno u društvima u kojima se na nacionalizam, muževnost i tradicionalni građanski identitet gleda sa sumnjom i ocrnjuje.

3. Averzija prema političkom riziku: Demokratske vlade sve više preferiraju prepuštanje vojnih funkcija vanjskim suradnicima, kako bi izbjegle javne reakcije. Kada privatne tvrtke pretrpe žrtve, postoji manja medijska pokrivenost i političke posljedice.

4. Globalizacija i neoliberalna politika: U eri kada se većinom sve javne usluge prepuštaju vanjskim suradnicima, sam rat je postao komodificiran. Vojne funkcije, od logistike do izravne borbe, smatraju se ugovornim uslugama, koje su podložne tržišnoj dinamici.

Širenje plaćeničkih snaga slabi tradicionalni državni suverenitet. Te skupine često djeluju izvan nacionalnih i međunarodnih zakona, nisu obvezujuće Ženevskim konvencijama, poput redovnih vojnika. Djeluju u pravnim sivim područjima, uz ograničenu  odgovornost (npr. kazneni progon osoblja Blackwatera za ratne zločine je naišao na mnoge pravne izazove, zbog jurisdikcijskih pitanja i dvosmislenosti). Drugo, plaćenici često zamagljuju granicu između javnih i privatnih interesa. Operacije Wagner grupe su npr. bile vezane za ugovore o vađenju resursa u Africi, učinkovito time pretvarajući vojne intervencije u profitne pothvate. Ovakva  fuzija militarizma i korporativnog profita potkopava demokratski nadzor, te samo olakšava neo-imperijalističko iskorištavanje. Treće, oslanjanje na plaćenike može fragmentirati vojnu lojalnost i koherentnost. Plaćeničke skupine razvijaju vlastite unutarnje zapovjedne strukture, lojalnost i namjere. Širenje plaćenika također predstavlja ono što bi Norbert Elias nazvao "procesom decivilizacije". Korištenje nasilja, od strane privatne plaćeničke skupine, narušava autoritet same države - osporava njeno isključivo pravo na korištenje legitimne sile, što je temeljna struktura i funkcioniranje moderne države, kako je opširno teoretizirao sociolog Max Weber. Umjesto disciplinirane i ideološki koherentne nacionalne vojske, sada vidimo militarizirane korporacije koje su vođene isključivo profitom, lišene građanske privrženosti, koje su sposobne preoblikovati dinamiku moći i u inozemstvu i kod kuće. Države koje se uvelike oslanjaju na plaćeničke vojske mogu razotkriti kako im je suverenitet iznutra izdubljen. Plaćenici više nisu periferni akteri u globalnoj politici; oni postaju središtem novog oblika postmodernog imperijalizma. Njihov uspon označava eroziju westfalskog državnog poretka, slabljenje građanskih vojnih tradicija, ali i zamjenu ideološkog ratovanja transakcijskim nasiljem. Kako demokracije prepuštaju svoje ratove vanjskim suradnicima i autokracije naoružavaju svoje posrednike, rezultat je fragmentirano, kaotično bojno polje, gdje se moć koristi bez odgovornosti, a suverenitet postaje roba koja se kupuje i prodaje.

Povijesne studije slučaja o prevlasti plaćenika u prošlim civilizacijama

Fenomen prevlasti plaćenika nije suvremeno pitanje, nego je ponavljajući povijesni obrazac, koji se opaža u raznim carstvima i civilizacijama, tijekom njihovih faza propadanja. Kako carske jezgre gube ideološku koheziju, demografsku vitalnost i/ili vojnu odanost, često se okreću stranim trupama, plaćenicima, pomoćnim snagama ili vojnicima-robovima, kako bi održali kontrolu i projicirali i dalje svoju moć. Međutim, ovo oslanjanje šteti unutarnjoj stabilnosti i često uzrokuje pomak nacionalnih  suvereniteta sve dalje od domaćih elita. Ovaj odjeljak istražuje nekoliko istaknutih povijesnih primjera, kako bi se osvijetlilo koliko je široko rasprostranjena upotreba plaćenika, što prethodi političkoj fragmentaciji, raseljavanju elite, ili potpunom kolapsu civilizacija.

1. Libijska i nubijska prevlast u kasnom Novom kraljevstvu u Egiptu

Tijekom kasnog razdoblja Novog kraljevstva (oko 1200.–1070. pr. Kr.), Egipat se suočio sa pretjeranim rastezanjem, uz ekonomski  pad i ponovljene invazije Naroda s mora, što je oslabilo njegovu centraliziranu vojsku. Narodi s mora, misteriozna skupina pomorskih osvajača i plaćenika, odigrali su ulogu u destabilizaciji Egipta, te sveukupno doprinijeli širem slomu kasnog brončanog doba. U bitci kod Kadeša, oko 1274. godine prije Krista, strani plaćenici poput Naroda s mora (mikensko-grčkog podrijetla) i Habirua, služili su kao pomoćne snage. U slijedećim desetljećima, ove neredovite snage su dodatno destabilizirale granice i potkopavale autoritet kraljevske vlasti. U početku su libijski plaćenici regrutirani za obranu regije delte, a kasnije su služili kao unutarnje sigurnosne snage i vojna podrška. Tijekom generacija, ove strane trupe su se naselile u Egiptu, integrirali su se u društvo kroz brakove i stekli veliki lokalni utjecaj. Do Trećeg međurazdoblja (oko 1069.–664. pr. Kr.), vojskovođe libijskog podrijetla, poput Mešveša, već su postali regionalni vladari, potvrđujući za sebe faraonsku legitimnost. Npr. 22. dinastiju je osnovao Šošenk I., libijski vojni časnik koji je preuzeo prijestolje i preusmjerio egipatski politički fokus prema vojnim garnizonima. Kako egiptolog Toby Wilkinson primjećuje: "Libijci su se infiltrirali u zemlju kao vojnici i na kraju su njome vladali kao kraljevi." To je označilo kraj domaće dinastičke vladavine i započelo je razdoblje decentralizacije, regionalizma i smanjenog utjecaja carskog autoriteta. Slični trendovi su uočeni usponom nubijskih elita. Kušiti, podrijetlom iz južnog Egipta, u početku su služili kao vojni saveznici i pomoćne snage. Vremenom su stekli moć, što je kulminiralo u 25. dinastiji, kada su nubijski kraljevi (poput Pije i Taharke) vladali Egiptom kao faraoni, te tvrdili kako oživljavaju tradicionalnu egipatsku religiju i upravljanje. Njihova vladavina je dobar primjer toga koliko su domaće elite bile duboko integrirane i zamijenjene stranim vladarima, pokazujući time kako vojno sudjelovanje može dovesti do političke dominacije. Prelazak Egipta iz centralizirane domaće dinastije, u dinastiju kojom upravljaju libijske i nubijske vojne elite,  pokazuje kako oslanjanje na stranu vojnu radnu snagu može osigurati kratkoročnu stabilnost, ali uzrokovati dugoročno problem i  raseljavanje. Zapravo, plaćenici su postali agenti novog političkog poretka, istiskivanjem one institucije koje su trebali braniti.

2. Germanski federati i pad Zapadnog Rimskog Carstva

Do 04. i 05. stoljeća se Zapadno Rimsko Carstvo suočilo sa dubokom krizom, koja je bila obilježena smanjenjem broja rimskih građana i rastućim vanjskim barbarskim prijetnjama. Kao odgovor, rimske vlasti formaliziraju ugovore sa germanskim plemenima o naseljavanju unutar carstva u zamjenu za vojnu službu, poznate kao foederati. Iako su u početku bili ključni za osiguravanje radne snage, ove germanske ratne skupine ubrzo su postale vrlo moćne i neovisne. Npr. Vizigoti su se naselili u Galiji, ali su se pobunili, opljačkali Rim 410. godine, i na kraju uspostavili Vizigotsko Kraljevstvo. Ključni događaj se zbio 476. godine, kada je germanski general Odoakar svrgnuo posljednjeg zapadnorimskog cara, Romula Augustula, i proglasio se kraljem Italije. Kasnije su ga svrgnuli Ostrogoti, koji su tada vladali Italijom. Kako piše povjesničar Peter Heather: "Rimsko Carstvo nije palo u ruke neprijatelja: vlastite vojne elite su ga predale onima koji su se nekoć smatrali strancima." Ironično, ali ove germanske skupine, unatoč tome što su urušili Rimsko Carstvo, zapravo ga nisu željeli totalno uništiti, nego kontrolirati. Njihovo usvajanje rimskih administrativnih praksi, kršćanstva i urbanog upravljanja je uspostavilo kasnije kulturne i institucionalne temelje za srednjovjekovnu Europu.

U iznenađujućoj povijesnoj ironiji, upravo su čimbenici poput lokalnog pada u dekadenciju, demografske stagnacije i slanja vojske na druge strane, koji su doprinijeli padu Rima, također i postavili temelje za europski post-rimski politički i kulturni poredak. Osim toga, ovi germanski plaćenici i doseljenici su nastavili formirati jezgru onoga što je danas smatramo zapadnom civilizacijom. Od Franaka i Langobarda, do Gota i Anglosaksonaca, ove su skupine usvojile i sebi prilagodile rimske zakone, običaje i kršćanstvo, sve kako bi uspostavile nova kraljevstva, koja su postavila temelje za srednjovjekovno kršćanstvo i moderni zapadni svijet. Nisu bili samo ostaci propadajućeg carstva, nego su bili stvaratelji novog, što ilustrira kako utjecaj plaćenika, iako destruktivan za stare institucije- može potaknuti uspon novih civilizacija - istovremeno ističući potencijalne opasnosti koje predstavljaju plaćenici.

3. Gilman i anarhija u Samari u Abasidskom kalifatu

Tijekom svog zlatnog doba (08. i 09. stoljeće), Abasidski kalifat je uvelike ovisio o turkijskim robovima-vojnicima, koji su nazivani  gilmani ili mameluci. Ove su trupe dovođene iz Srednje Azije još kao djeca, obučavane su odvojeno od arapskog i perzijskog društva, indoktrinirane i naučene da služe samo kalifu. Djelujući kao privatna vojna snaga kojom je izravno upravljao kalif, zamijenili su povjerenje u arapske srodničke mreže, koje su često zahtijevale političke usluge. Kalifat se također nije mogao u potpunosti osloniti na perzijsko ili drugo osvojeno stanovništvo, čija je lojalnost bila nestabilna. Gilman je pružao lojalnu, apolitičnu, profesionalnu vojnu alternativu, formirajući kastu koja je odvojena od lokalnih etničkih i političkih veza. Iako su u početku bili učinkoviti u obrani kalifa i održavanju reda, ovi robovi-vojnici su, na kraju, postali oni koji stvaraju kraljeve. Tijekom razdoblja poznatog kao Anarhija u Samari (861.–870. godine), niz zapovjednika gilijana je ubio nekoliko kalifa, postavili su marionetske vladare i sveli abasidskog suverena na figuru. Prema povjesničaru Hughu Kennedyju: "Gilijani su imali stvarnu moć, te su postavljali i smjenjivali kalife po volji". Ova kriza legitimnosti i suvereniteta je podijelila islamski svijet. Pokrajinski guverneri su počeli tražiti ponovno svoju neovisnost, zbog čega je kalifat izgubio kontrolu nad ogromnim područjima. Dok je abasidska dinastija opstajala u Bagdadu, više nije funkcionirala kao ujedinjeno carstvo. Pitanje mameluka se nastavilo dugo nakon Anarhije u Samari, pomažući postupnom slomu centralizirane abasidske vlasti. Ovaj obrazac se nastavljao u ​​islamskim državama u 18. stoljeću. Osim toga, druga skupina mameluka je kasnije zauzela Egipat, vladajući njime kao vojna aristokracija, pružajući otpor križarima i Mongolima. Slično tome, Osmansko Carstvo, koje je usvojilo militarizam robova i vojnika, uspostavilo je Janjičarski korpus, snažnu, politički aktivnu vojnu klasu uglavnom sastavljenu od Albanaca, Slavena, i drugih neturkijskih skupina. Ti su vojnici često utjecali na vlade, smjenjujući i postavljajući sultane u Carigradu. Stoga, ono što je započelo kao sredstvo za rješavanje unutarnjeg nepovjerenja se razvilo u trajnu strukturnu ranjivost za uzastopna islamska carstva.

4. Bizantska upotreba plaćenika i fragmentacija Carstva

Nakon Justinijanove katastrofalne vladavine i islamskog osvajanja Levanta i Egipta, Bizantsko Carstvo sve se više oslanjalo na strane plaćenike, kako bi održalo svoju vojnu nadmoć. To oslanjanje je dobro prikazano kod osnivanja Varjaške garde, iz 10. stoljeća. Vojska, koja je uglavnom bila sastavljena od nordijskih, kasnije i anglosaksonskih ratnika, ova elitna jedinica je bila poznata po svojoj odanosti caru. Međutim, njihove ograničene kulturne i političke veze s Bizantom, često su stvarale ranjivosti. Dok su Varjazi doprinosili stabilnosti u turbulentnim razdobljima, velika ovisnost carstva o stranim trupama je također povećala rizik od unutarnjih nemira, pučeva i kriza nasljeđivanja. Osim toga, carstvo se oslanjalo i na druge plaćeničke skupine poput Normana, Pečenjega, Turaka i raznih drugih snaga, tvoreći pritom složenu mrežu ovisnosti, koja je još više povećala ukupne rizike. Značajna prekretnica se dogodila nakon bitke kod Manzikerta, 1071. godine, kada su turski plaćenici značajno doprinijeli katastrofalnom bizantskom porazu. To je rezultiralo padom većeg dijela Anatolije u ruke Seldžučkih Turaka, i time je započelo postupno slabljenje bizantske snage. Unatoč tome, bizantski vladari su i dalje ustrajali u zapošljavanju turskih boraca, sve do potpunog kraja carstva, dosegnuvši humorističnu krajnost tijekom posljednjeg bizantskog građanskog rata, između 1341. i 1347. godina. Tijekom ovog,  posljednjeg građanskog rata, nazvanog Drugi Paleologov građanski rat, narasla je ovisnost o plaćenicima. Car Ivan V. Paleolog je  regrutirao srpske i bugarske vojnike, u očajničkom pokušaju osiguranja vojne podrške; dok je njegov protivnik, Ivan VI. Kantakuzin, regrutirao Albance i osmanske Turke. Vremenom su ovi turski plaćenici iskoristili svoje vojne uloge kako bi se proširili na bizantske teritorije, igrajući ključnu ulogu u slomu carstva, kao i usponu Osmanskog Carstva. Razlog zašto je Bizant imao tešku ovisnost o plaćenicima proizlazi iz nestabilnog političkog okruženja. Lokalne vojske i regionalni vođe su se često bunili protiv cara i marširali na Carigrad, umjesto da se suoče s vanjskim neprijateljima. Ovaj unutarnji kaos je učinio carstvo ovisnom o stranim plaćenicima, jer su frakcije isto tražile vanjske saveze kako bi ojačale svoju moć, time potkopavajući unutarnje jedinstvo. Kao rezultat toga, ovo oslanjanje na strane borce i saveze je pojačalo nestabilnost carstva, ubrzavajući njegov pad. Michael Angold ističe: "Regrutiranje plaćenika je odražavalo neuspjeh Bizantinaca da održe domaći vojni etos", pokazujući time kako je uzimanje plaćenika zapravo  ukazivalo na vojnu, demografsku i političku iscrpljenost carstva.

5. Ahemenidsko Perzijsko Carstvo i grčki plaćenici

Ahemenidsko Perzijsko Carstvo je redovito regrutiralo brojne strane plaćenike, ističući svoj multietnički sastav i temeljne vojne slabosti. Grčki hopliti su bili posebno poželjni zbog svoje discipline, kohezivne formacije falange, kao i učinkovitosti u organiziranoj borbi, za razliku od labavije organiziranog, tradicionalnog perzijskog pješaštva. Poznato je kada je Kir Mlađi rasporedio oko 10000 grčkih plaćenika, - kasnije poznato kao "Deset tisuća" - kako bi pokušali preuzeti perzijsko prijestolje, 401. godine prije Krista. Ksenofont slikovito opisuje ovu kampanju u "Anabasisu". Vojnici su napredovali daleko u Perziju i, nakon Kirove smrti, poduzeli su teško putovanje natrag u Grčku. Perzijske vojske su poražene od Deset tisuća dok su putovali kroz Perzijsko Carstvo, što je ovima omogućilo da se vrate kući u Grčku uglavnom neozlijeđeni. To je grčkom svijetu pokazalo kako je Perzija postala tigar od papira,  ističući učinkovitost i rizik korištenja visoko obučenih stranih trupa. Ova ovisnost o grčkim plaćenicima se nastavila i nakon Kira. Čak je i Darije III., posljednji ahemenidski vladar, koristio tisuće plaćenika, tijekom svoje duge borbe protiv Aleksandra Velikog. Njihovo sudjelovanje u ključnim bitkama, poput Isa i Gaugamele, ističe koliko su plaćenici postali ključni za perzijske vojne napore, uz grčkog zapovjednika Memona sa Rodosa, koji je predvodio perzijske snage. Zapošljavanje grčkih, pa čak i skitskih plaćenika,  ukazuje na sve veću nevoljkost ili nemogućnost perzijskih elita da organiziraju izravnu vojnu službu. Štoviše, ovo oslanjanje navelo je regionalne satrape i pobunjeničke vođe da stvore privatne vojske sastavljene od stranaca, dodatno decentralizirajući vojnu moć i narušavajući jedinstvo carskog zapovjedništva. Ova pitanja su istaknula proturječnosti unutar Ahemenidskog sustava: iako je njihov kozmopolitski sastav pružao veliku bazu za novačenje, rezultirao je i fragmentiranom vojskom, koja je bila ranjiva na unutarnje podjele i probleme sa lojalnošću. U konačnici, korištenje stranih plaćenika je učinilo Ahemenide izloženijima, tijekom Aleksandrove invazije, jer je lojalnost središnjoj vladi slabila i snaga na bojištu je sve više ovisila o pouzdanosti stranaca. Također, mnogi grčki plaćenici su na kraju prebjegli invazijskim grčko-makedonskim snagama. Ovo veliko oslanjanje ma plaćenike je razotkrilo snagu, ali više slabost perzijskog vojnog sustava. Zapošljavanje grčkih vojnika je ukazivalo pad spremnosti ili sposobnosti perzijskog plemstva da se bori za svoje carstvo. Štoviše, korištenje stranih trupa postavilo je presedan, koji je motivirao pobunjene satrape da slijede njihov primjer, doprinoseći decentralizaciji, i na kraju dovodeći do sloma carstva tijekom makedonijske invazije.

6. Helenističke države nasljednice

Nakon raspada Aleksandrovog carstva, njegovi generali (dijadoci) su osnovali helenističke države, nasljednice, koje su se uvelike oslanjale na strane plaćenike za održavanje svoje krhke vlasti, usred stalnih sukoba i unutarnjih nemira. Ptolomejsko kraljevstvo u Egiptu; Seleukidsko Carstvo koje je pokrivalo Bliski istok; Antigonidska dinastija u Makedoniji, među svima ostalima, svi su u velikom broju zapošljavali Tračane, Galaćane, Ilire, pa čak i domaće Egipćane i Perzijance, kao plaćeničke vojnike. Ovo oslanjanje nije bilo samo privremena mjera, već je postalo institucionalizirano unutar vojnih sustava, jer je odanost domaćeg stanovništva i ljudstvo opadali. Npr. Ptolomeji su rutinski zapošljavali galacijske plaćenike i nagrađivali ih darovima u zemljištu (kleroi), učinkovito stvarajući paralelnu vojnu elitu koja je često djelovala neovisno o monarhiji. Kako objašnjava povjesničar Angelos Chaniotis: "Korištenje plaćenika je bilo središte za helenističke monarhije, a njihova rastuća moć ih je pretvorila u značajne političke igrače,  same po sebi." Seleukidani su vladali velikim i etnički raznolikim teritorijem, pa su se uvelike oslanjali na plaćeničke vojske. To je  često dovodilo do poteškoća, vezano uz održanje vojne kohezije i povećavalo je vjerojatnost pobuna generala. Vremenom je ovakav sustav uzrokovao veću nestabilnost, uz pobune, uzurpacije i frakcijska rivalstva, često vođeni putem plaćenika, koji su se mogli podmititi i nisu imali inherentnu odanost helenističkim dinastijama. Aleksandrovi nasljednici su potkopali svoj autoritet stvaranjem militariziranih klasa, koje su ovisile isključivo o plaći i prestižu. To ih je učinilo ranjivijima na rimsku ekspanziju na Zapadu, kao i pritisak Parta na Istoku, jer su se obje oslanjale na domaće vojske koje su odane vlastitim državama, a ne na helenističke plaćenike. Na kraju su sve to eliminirale etničke rimske legije i partske poljske vojske, pokazujući da su domaće vojske učinkovitiji i pouzdaniji borci. Privlačnost plaćenika kao brzog rješenja često slabi društva, žrtvujući dugoročnu stabilnost za kratkoročni dobitak. 

7. Dinastija Tang i pobuna An Lushan

Tijekom kineske dinastije Tang (618.–907. godine), plaćenici turkijskog i sogdijskog podrijetla su bili integrirani u vojsku, kako bi branili granice i održavali carsku vlast. Međutim, ovaj pristup im se obio o glavu tijekom pobune An Lushan, tijekom 755. do 763. godine. An Lushan, general turkijskog podrijetla, predvodio je svoje nomadske snage protiv vlade Tang, što je izazvalo građanski rat koji je opustošio sjevernu Kinu i koji je započeo pad dinastije Tang. Nakon toga, pokrajinski vojskovođe su dobili svoju neovisnost,  zaposlili vlastite plaćenike i pogranične trupe, od kojih su mnogi bili iz istih nomadskih skupina, koje je regrutirala i središnja vlada. Dvor Tang, oslabljen unutarnjim neslaganjem i smanjenjem domaće vojske, sve se više oslanjao na regionalne, lokalne vojske. To oslanjanje je potkopalo jedinstvo ove dinastije i dovelo do decentralizaciju vlasti, što je ubrzalo kolaps carstva. Oslanjanje carskog sustava Tang na nomadske i strane trupe otkrilo je njegovu temeljnu slabost: nije izgradilo lojalnu i održivu vojsku, ukorijenjenu u većini Han Kineza. Umjesto toga, dvor se oslanjao na periferne narode, poput turkijskih, sogdijskih i drugih pograničnih naroda, koji su imali malo veze sa političkom jezgrom carstva. Te skupine, koje su često bile bolje plaćene i dobivali visoke vojne činove,  dominirale su ključnim vojnim i administrativnim položajima, otuđujući sve više domaće elite i dodatno pojačali unutarnje podjele. Povjesničar Edwin G. Pulleyblank je primijetio: "Rastuća ovisnost o stranim vojnicima odražavala je kobnu nemogućnost integracije granica u kulturno i političko tkivo carstva." Oslanjanje na nomade, koje je u početku bilo praktično rješenje, na kraju je postalo glavni čimbenik dramatičnog i nepovratnog kraja jednog od najvećih kulturnih razdoblja Kine.

Ujedinjena teorija civilizacijske propasti kroz plaćenike i budućnost Zapada

Ispitivanjem povijesnih studija, slučaja iz različitih civilizacija i vremenskih razdoblja, možemo razviti jedinstvenu teoriju o tome kako je ovisnost o plaćenicima, pomoćnim snagama i stranim vojnicima, dosljedno signalizirala i često ubrzala propadanje velikih sila. U regijama, od Nila do Jangcea i od Eufrata do Rajne, pojavljuje se jasan obrazac: kako opada sudjelovanje domaće vojske, vladajuća elita nastoji prepustiti svoj monopol na nasilje stranim, profesionalnim, često privremenim vojnicima. Ova promjena postupno slabi temeljne vrijednosti civilizacije, jedinstvo i unutarnji legitimitet. Proces, koji možemo nazvati "plaćeništvom", nije samo taktički vojni izbor, nego je simptom dublje truleži. Civilizacije prolaze kroz plaćeništvo, ne tijekom svog uspona, nego onda kada se suočavaju sa dubokim unutarnjim pukotinama: demografskim i ekonomskim padom, političkim frakcionizmom, ideološkim umorom. U takvim vremenima, domaće stanovništvo gubi volju ili sposobnost braniti režim; elite se povlače u izolirane mreže pokroviteljstva i prepuštaju državno nasilje onima koji su izvan tradicionalnog društvenog dogovora.

Ciklus započinje kada država više ne može pouzdano regrutirati svoju vojsku iz jezgre svoje populacije, bilo zbog iscrpljenosti, demografskog pada ili gubitka povjerenja. U početku se strani vojnici dovode kao praktično rješenje: učinkovito, apolitično i isplativo. Pa ipak, oni ostaju odvojeni od kulture, koju bi trebali braniti. Vremenom se njihova odanost prebacuje sa države na njihove blagajnike, a na kraju i na njih same. Kako strane trupe postaju utjecajne, započinju djelovati kao oni koji postavljaju  kraljeve i vladare. Vladari poput careva, kalifa i faraona tako sve više ovise o njima, daju im utjecaj na dvoru, posebnu zemlju i dodatnu pravnu zaštitu. Ova vojna kasta evoluira u unutarnju vladajuću klasu, politički neovisnu, društveno odvojenu, ekonomski parazitsku. U tom smislu, plaćenik nije samo oružje, nego je politički akter koji čeka. Na kraju, rep počinje mahati psom. Nakon što strana vojska stekne dovoljno moći, oni više ne provode volju vladara, nego diktiraju. Legitimnost vladara ovisi o odobrenju ili prisili plaćenika. Država u biti postaje talac vlastitog vojnog outsourcinga, što često dovodi do nasilne političke promjene. Konačno, sama struktura koja je omogućila imperijalnu projekciju se uruši u frakcije, fragmentacijom ili vanjskim osvajanjem.

Kroz povijest, plaćeništvo je usko povezano uz starenje civilizacije. Također, kroz povijest je uspon plaćeništva usko pratio propast  civilizacija. U Egiptu, Rimu, abasidskom Bagdadu, Tangu u Kini i Bizantu - strani vojnici su počeli dominirati nad vojnim i političkim životom, tek nakon što su domaće energije oslabile. Libijci, Nijemci, turski gilji i nomadski ratnici nisu bili potrebni tijekom razdoblja snage, već su se pojavljivali u razdobljima političke iscrpljenosti i civilizacijskog preispitivanja. Ideološka dimenzija je ključna. Civilizacija koja vjeruje u svoje bogove, zakone, običaje i budućnost se bori za sebe. Ona podiže vojsku svojih građana, a ne najamnika. Ali, kada se uruši vjera u opće dobro, uruši se i volja za obranom. Plaćenici nisu samo najamni vojnici; oni su najvidljiviji simptom povlačenja naroda od odgovornosti samoobrane. Jednom kada započne, plaćeništvo je nepovratno. Nagriza domaće borilačke tradicije, prebacuje novačenje prema stranoj radnoj snazi, te prenosi moć sa građanskih institucija na vojarne. Vojska se odvaja od društva koje tvrdi da štiti, ubrzavajući pad legitimnosti države. Ova dinamika baca zabrinjavajuće svjetlo na moderni Zapad. Iako Sjedinjene Države i njihovi saveznici još uvijek na papiru održavaju velike vojske, znakovi ideološke fragmentacije su više nego vidljivi. Nacionalni identitet je oslabio; građanska vrlina i povjerenje u institucije su pogoršani; osjećaj zajedničke žrtve blijedi. Nacionalna obrana sve više nalikuje specijaliziranoj funkciji koju provodi profesionalna kasta, ili je potpuno prepuštena vanjskim izvođačima; nije više kolektivna dužnost.

Povijest nam govori kamo to vodi. Vojni outsourcing se širi. Privatni izvođači zasjenjuju nacionalne snage. Strani ili neasimilirani akteri postaju središte projiciranja sile. Na kraju, vojska se može okrenuti prema domaćem tlu kako bi očuvala red, dok se legitimnost raspada. Konačna ironija jest: takve plaćeničke snage, nevezane za građansko tijelo, mogu ubrzati kolaps koji su zapravo trebale odgoditi. Revitalizacija je moguća, ali samo ako se nacija suoči sa temeljnim uzrocima pada, tj. gubitkom građanskog identiteta, odvajanjem vojne službe od građanstva i ideološkim skretanjem vladajućih elita.

Ipak, današnje globalne elite, zapadne ili druge, otporne su na bilo kakav povratak starijim i stabilnijim modelima. Njihov utjecaj na moć je često i vezan uz samu fragmentaciju, koja potkopava obnovu. Stoga, čini se kako je moderni svijet osuđen na ponavljanje pogrešaka prošlih carstava, i vjeruje kako je ovaj put drugačije. Ali, povijest nudi malo nade, jer kada civilizacija više nema volju braniti samu sebe, onda će drugi odlučiti o njenoj sudbini. Plaćenici danas mogu služiti za plaću, ali sutra mogu zavladati silom.

Hvala na čitanju.