Doktrina "Čisti prekid"

Izaslanstvo emira Faisala u Versaillesu tijekom Pariške mirovne konferencije, 1919. godine. S lijeva na desno: Rustum Haidar, Nuri as-Said, princ Faisal, kapetan Pisani (iza Faisala), TE Lawrence, nepoznati član izaslanstva, kapetan Tahsin Kadry.

Godine 1996. je radna skupina, koju je predvodio Richard Perle, izradila dokument naslova: "Čisti prekid: Nova strategija za osiguranje carstva" za Benjamina Netanyahua, koji je tada bio u svom prvom mandatu kao premijer Izraela. Ovo je bila neka vrsta priručnika kako pristupiti promjeni režima na Bliskom istoku, uz uništavanje sporazuma iz Osla. 

U tom 'dokumentu o politici' "Čistog prekida", jasno su navedeni slijedeći ciljevi: 1) Uništavanje sporazuma iz Osla, koji su Arafat i Rabin postigli 1992. godine; kojim su se kasnije pozivali na rješenje dviju država i međusobnu suradnju; 2) Poticanje Sjedinjenih Država na svrgavanje režima Saddama Husseina u Iraku; 3) Pokretanje rata protiv Sirije, nakon što Saddamov režim bude uklonjen; 4) Nakon toga slijedi vojna akcija protiv Libanona i Irana.

Dokument "Čisti prekid" je u izravnoj suprotnosti sa sporazumima iz Osla, koji je Netanyahu žarko želio uništiti. Sporazum iz Osla II. je potpisan samo godinu dana prije nastanka dokumenta, odnosno 28. rujna 1995. godine, u Tabi, Egipat. 

Tijekom mirovnog procesa u Oslu, vođa 'Likuda', Benjamin Netanyahu, optuživao je Rabinovu vladu kako se "udaljila od židovske tradicije... i židovskih vrijednosti". Skupovi, koje su organizirali Likud i druge desničarske židovske fundamentalističke skupine,  prikazivali su Rabina u nacističkoj SS uniformi, ili na nišanu pištolja. U srpnju 1995. godine je Netanyahu otišao toliko daleko da je predvodio lažnu pogrebnu povorku za Rabina, s lijesom i omčom za vješala.

Sporazum iz Osla je bio početak procesa koji je trebao dovesti do mirovnog sporazuma, temeljenog na rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a, 242 i 338, kao i ispunjenja "prava palestinskog naroda na samoodređenje". U slučaju da je mirovni sporazum postignut u tom obliku, i uz podršku SAD-a, spriječilo bi se većinu kaosa koji se događa od tada. Međutim, središnja osoba koja je trebala osiguravati ovaj proces, Jitcak Rabin, ubijen je samo mjesec i pol nakon potpisivanja sporazuma iz Osla II, točnije 04. studenog 1995. godine. Netanyahu je postao izraelski premijer sedam mjeseci kasnije. "Čisti prekid“ je napisan sljedeće godine.

Dana 06. studenog 2000. godine, u izraelskim dnevnim novinama Ha'aretz, izraelski ministar pravosuđa Yossi Beilin, glavni pregovarač sa mirovnih sporazuma iz Osla, upozorio je Izraelce koji su tvrdili kako je nemoguće sklopiti mir s Palestincima:

"Cionizam je osnovan zato da bi spasio Židove od progona i antisemitizma, a ne kako bi im ponudio židovsku Spartu ili – ne daj Bože – novu Massadu". 

Dana 05. listopada 2003. godine, prvi put nakon 30 godina, Izrael je pokrenuo bombardiranje Sirije, ciljajući navodni "palestinski teroristički kamp", unutar sirijskog teritorija. Washington je ostao po strani i nije učinio ništa kako bi spriječili daljnju eskalaciju.

Akcije iz "Čistog prekida“ su službeno pokrenute u ožujku 2003. godine, i to ratom protiv Iraka, pod izlikom "rata protiv terorizma". No, pravi je cilj bio od zapadnjaka podržan popis promjena režima na Bliskom istoku, zato da bi se uklopili u buduće planove UK, SAD-a i Izraela. Međutim, stvar je bila mnogo složenija od toga, jer svaki od glavnih igrača je imao "vlastitu ideju" o tome što je zapravo "plan". Prije nego što u potpunosti shvatimo opseg ovih užasnih "ideja i planova", moramo se vratiti na  Sykes-Picota, te kako je taj sporazum oblikovao današnji svjetski kaos.

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svijet/1532125_duga-ruka-britanskog-imperija

Tisuću i jednu noć

Prvi svjetski rat službeno je trebao započeti 28. srpnja 1914. godine, nakon završetka Balkanskih ratova (1912.-1913.), koji su uvelike oslabili Osmansko Carstvo. Britanci, koji nikada nisu propustili priliku osjetiti miris svježe krvi, bili su vrlo zainteresirani za stjecanje onoga što su smatrali strateškim teritorijima i koje su trebali zauzeti pod izgovorom kao da su u ratnom stanju, što se jezikom geopolitike prevodi kao "pravo na pljačkanja svega što dođe pod ruku".

Briljantnost britanskog plana, koji se tiče osvajanja ovih novih teritorija nije bila izravna borba protiv Osmanskog Carstva, nego izazivati unutarnje pobune, unutar samog Carstva. Britanija bi potaknula arapske teritorije na pobunu, kojim bi oni zatražili neovisnost od Osmanskog Carstva, pa će ih onda Britanija u tome podržati. Stanovnici ovih arapskih teritorija su tako prevareni neka vjeruju da se bore za vlastitu slobodu, dok su se zapravo borili za britanske, sekundarno i francuske kolonijalne interese.

Kako bi svi arapski vođe podržali tu ideju i pobunu protiv osmanskog sultana, trebalo je postaviti vođu koji je Arapin, jer sigurno ne bi pristali na pobunu koju bi predvodio Britanac. Lord Kitchener, sudanski krvnik, trebao je biti na čelu ove operacije, kao britanski ministar rata. Kitchenerov je izabrao za vođu ove pobune potomka hašemitske dinastije, Hussein ibn Alija. On je bio poznat kao šerif Meke, te je vladao regijom Hidžaz pod osmanskim sultanom. Hardinge, iz Britanskog indijskog ureda, nije se složio s ovim izborom, te je umjesto njega želio za vođu arapske pobune postaviti vehabita, Abdul-Aziza ibn Sauda. Međutim, Lord Kitchener je poništio Hadringea, navodeći kako su njihovi obavještajni podaci otkrili da će više Arapa slijediti Husseina.

Od Mladoturske revolucije, koja je preuzela vlast od osmanske vlade, 1908. godine, Husein je bio vrlo svjestan kako njegova dinastija nema nikakva jamstva, te je bio veoma otvoren za britanski poziv da ga okrune za kralja, u arapskom kraljevstvu.

Kitchener je napisao jednom od Husseinovih sinova, Abdallahu, uvjeravanje kako imaju britansku podršku: "Ako arapska nacija pomogne Engleskoj u ovom ratu, koji nam je nametnula Turska, Engleska će jamčiti da neće biti nikakve unutarnje intervencije u Arabiji, te će pružiti Arapima svaku pomoć protiv strane agresije."

Sir Henry McMahon, britanski visoki povjerenik u Egiptu, dopisivao se sa šerifom Huseinom, između srpnja 1915. i ožujka 1916. godine, kako bi ga uvjerio neka povede pobunu za "neovisnost" arapskih država. Međutim, u privatnom pismu indijskom potkralju Charlesu Hardingeu, koje je poslano 04. prosinca 1915. godine, McMahon je izrazio poprilično drugačije razmišljanje o budućnosti Arabije, suprotno onome u što je naveo u pismima šerifu Husseinu:

"[Ne shvaćam] ideju buduće snažne ujedinjene neovisne arapske države... previše ozbiljno... uvjeti u Arabiji nisu i neće još dugo vremena biti pogodni za takvo što.“

Dakle, ovakvo bi gledište značilo kako će Arabija biti podložna britanskom snažnom "savjetovanju" u svim svojim poslovima, tražili oni to ili ne. U međuvremenu, šerif Husein je primao depeše britanskog ureda u Kairu, gdje se navodi da će Arapima Palestine, Sirije i Mezopotamije (Iraka), Britanija zajamčiti neovisnost ako se pobune protiv Osmanskog Carstva.

Francuzi su bili, razumljivo, veoma sumnjičavi prema britanskim planovima za ove arapske teritorije. Francuzi su Palestinu, Libanon i Siriju smatrali kao da pripadaju Francuskoj, što su temeljili na francuskim osvajanjima tijekom križarskih ratova, kao i njihove "zaštite" katoličkog stanovništva u ovoj regiji. Husein je bio nepokolebljiv - tražio je da Bejrut i Alep dobiju neovisnost i potpuno je odbacio francusku prisutnost u Arabiji. Britanija se također nije zadovoljila time da bi Francuzima predali sve tražene sve ustupke, koje su ovi zatražili kao svoja "intrinzična" kolonijalna prava.

Ulaze Sykes i Picot.

Sykes-Picot: Džentlmenski izdajnički bonton 

Francois Georges Picot je poslan na pregovore s Britancima, 23. studenog 1915. godine. On je izabran za ovu ulogu zbog svojih političkih stavova o "sirijskoj strani“ u Francuskoj, koja je tvrdila kako su Sirija i Palestina (koja je smatrana jednom zemljom) francusko vlasništvo: i to: iz povijesnih, ekonomskih i kulturnih razloga. Otprilike šest mjeseci kasnije, 16. svibnja 1916. godine, potpisani su strogo povjerljivi uvjeti sporazuma. Karta dolje prikazuje dogovorenu "podjelu" arapskih teritorija, koji će postati novi dragulji Britanije i Francuske: 

Primijetimo kako je Palestina označena žutom bojom - kao međunarodna zona. Palestina je prepoznata kao zemlja koja ništa svoje nije bila voljna prepustiti drugoj. Stoga, prema gospodskom bontonu, to bi značilo kako je jednostavno mora preuzeti jedna strana, dok druga strana ne gleda - upravo ono što i dogodilo.

1916. godine je Sir Mark Sykes osnovao Arapski ured, čije će sjedište biti u Kairu, u Egiptu (koji je bio pod britanskom vlašću). To je bio ogranak britanske obavještajne službe, pod vodstvom Lorda Kitchenera. Među značajnim članovima Arapskog ureda bio je i TE Lawrence, poznatiji kao "Lawrence od Arabije". Svrha Arapskog ureda je bila uspostavljanje britanske kontrole nad Arabijom, putem britanskog Egipta.

Arapska pobuna, vođena pod fasadom kralja Huseina, pokrenuta je u Hidžazu, početkom lipnja 1916. godine. Međutim, stotine tisuća Arapa, za koje su Britanci očekivali kako će prebjeći k njima iz osmanske vojske i pridružiti se pobuni - nikada se nisu pojavili. Umjesto toga, raspoređeni su britanski ratni zrakoplovi i brodovi, zajedno s muslimanskim trupama iz britanskog Egipta, kao i drugih dijelova Carstva. Kako je pobuna nastavila pokazivati ​​slabosti zbog nedostatka podrške samih Arapa, čak do te mjere da je Britanija počela ozbiljno očajavati zbog svog uspjeha, TE Lawrence (poznat kao "čovjek sa zlatom") je organizirao konfederaciju beduinskih plemenskih poglavica kako bi se borili uz britanske snage, u kampanjama po Palestini i Siriji.

1917. godine je ministar rata, Lloyd George, naredio trupama iz britanskog Egipta neka napadnu Palestinu, rekao je generalu Allenbyju kako želi Jeruzalem u njihovim rukama do Božića. Allenby je, 11. prosinca 1917. godine, ušao u Jeruzalem kroz Jaffa vrata, te je proglasio ratno stanje u gradu (slika dolje).

Allenby je, nakon toga, Picotu objasnio kako će Jeruzalem neko vrijeme ostati pod britanskom vojnom upravom.

Britanski ured za Indiju je napao Mezopotamiju i zauzeo Bagdad 11. ožujka 1917. godine. Južna pokrajina, Basra, uglavnom šijitska, trebala je biti britanska, dok je drevni glavni grad Bagdad trebao biti pod nekim oblikom britanskog protektorata.

Nakon britanskih osvajanja Palestine i Mezopotamije, Siriju će do rujna 1918. godine, zauzeti Arapi predvođeni britanskim  snagama. Damask će, na kraju i nakon kraće prepirke, ostati pod francuskom kontrolom, tj. "savjetodavnim" statusom.

Konačni dogovor o raspodjeli teritorija je postignut 1920. godine, Sèvreskim ugovorom. Njime je utvrđeno kako Sirija i Libanon pripadaju Francuskoj, dok će Mezopotamija (Irak) i Palestina biti pod britanskom kontrolom. Također, Arabija (Hidžaz) će biti službeno "neovisna", ali pod vlašću britanskih marionetskih monarha. Britaniji je također dodijeljen kontinuirani utjecaj nad Egiptom, Ciprom, te obalom Perzijskog zaljeva.

Faisal, sin Husseina ibn Alija i koji je cijelo vrijeme bio pod Lawrenceovim "tutorstvom", proglašen je kraljem Iraka, nakon neuspjelog pokušaja osvajanja Velike Sirije. Tada su ga Francuzi protjerali svojom vojskom, prepoznavši konačno kako  predstavlja britanske interese.

Što se tiče Perzije (Irana), Britanci su uspostavili svoju kontrolu putem zloglasnog Anglo-perzijskog sporazuma, iz 1919. godine, s Ahmedom Šahom.

Najbitnije: 1926. godine je potpisan Mosulski sporazum, kojim je Irak dobio nominalnu kontrolu nad naftnom regijom, dok su interesi podijeljeni između britanskih (52,5%), francuskih (21,25%) i američkih (21,25%) naftnih kompanija.

Što se tiče središnje Arabije, Husein je 1924. godine položio pravo na titulu kalifa. No, tu je objavu odbio njegov suparnik, vehabit Abdul-Aziz ibn Saud, koji mu je objavio rat i porazio je Hašemite. Husein je abdicirao. Ibn Saud, miljenik britansko-indijskog ureda, proglašen je kraljem Hidžaza i Nedžda, 1926. godine, što je dovelo do osnivanja Kraljevine Saudijske Arabije.

Sudbina Palestine

Dok su Britanci obećavali arapsku neovisnost i vlast Hašemitskom Huseinu i njegovim sinovima, Britanci su istovremeno obećali Židovima domovinu u Palestini. U Balfourovoj deklaraciji, od 02. studenog 1917. godine, proglašeno je sljedeće:

"Vlada Njegova Veličanstva odobrava uspostavu nacionalnog doma za židovski narod u Palestini i uložiti će sve napore kako bi olakšala postizanje tog cilja…“

Britanija je dobila mandat nad Palestinom od Lige naroda u srpnju 1922. godine. 

Tijekom 1920-ih i 1930-ih godina su se u Palestini odvijali nasilni sukobi između Židova i Arapa, gdje su stotine poginule. Godine 1936. je izbila velika arapska pobuna, koja je potrajala sedam mjeseci, sve dok diplomatski napori (u koje su bile uključene i druge arapske zemlje) nisu doveli do primirja. Godine 1937. je britanska kraljevska istražna komisija, na čelu s Williamom Peelom, zaključila kako Palestina ima dva različita društva, s nepomirljivim političkim zahtjevima i zato je podjela zemlje nužna.    

Visoki arapski odbor je odbio Peelov zaključak i pobuna je izbila ponovno. Ovaj put je Britanija odgovorila razornom rukom. Britanske oružane snage i policija su ubile otprilike 5000 Arapa. Nakon nereda, britanska mandatna vlada je raspustila Visoki arapski odbor i proglasila ga ilegalnim tijelom.

Kao odgovor na pobunu, britanska vlada je izdala Bijelu knjigu (1939.), gdje je navedeno kako Palestina treba biti dvonacionalna država, naseljena Arapima i Židovima. Zbog međunarodne nepopularnosti mandata, uključujući i snage unutar same Britanije, organizirano je slijedeće: UN su preuzeli odgovornost za britansku inicijativu, te su usvojili rezoluciju o podjeli Palestine, 29. studenog 1947. godine. Britanija objavljuje kraj svog mandata za Palestinu 15. svibnja 1948. godine; tek nakon što je Država Izrael proglasila svoju neovisnost dan prije, tj. 14. svibnja 1948. godine. 

Nova strategija za osiguranje - čijeg carstva?

Unatoč onome što bi vas naslov trebao navesti da povjerujete, "Čisti prekid" nije niti "nova strategija", niti je namijenjeno  "osiguravanju" bilo čega. Također, nije li zamisao fanatičnih neokonzervativaca, poput Dicka Cheneyja i Richarda Perlea, pa čak i  ludog fundamentalista 'kraja svijeta', Benjamina Netanyahua - već pronosio prepoznatljiv i užegli miris Britanskog Carstva.

"Čisti prekid" je samo nastavak je britanske geopolitičke igre, i baš kao što je iskoristila Francusku tijekom Sykes-Picotovih dana, tako danas koristi Sjedinjene Države i Izrael. Uloga koju dans Izrael ima na Bliskom istoku, nikada ne bi mogla postojati da nije bilo više od 30 godina izravne britanske okupacije Palestine, kao i njihove izravne odgovornosti za stvaranje izraelsko-palestinskog sukoba, što je put uništenja i beskrajnog rata u ovoj regiji, i to mnogo prije nego što je Izrael postojao.

Britanija je također službeno pokrenula operaciju "Čisti prekid", i to izravnim i prijevarnim poticanjem ilegalnog rata protiv Iraka, o čemu svjedoči Chilcotova istraga, poznata i kao Istraga o Iraku, koja je objavljena 7 godina kasnije. Sumnjiva izvješća britanske obavještajne službe su dala izgovor za konačnu američku invaziju na Irak, temeljem lažnih i krivotvorenih dokaza, a koje je dostavio GCHQ, pokrećući tako "rat protiv terora“, tj. nacrt "Čistog prekida" za promjenu režima na Bliskom istoku.

Osim toga, utvrđeno je kako je invazija na Libiju, 2011. godine, također nezakonito potaknuta od strane Velike Britanije. U izvješću koje je objavio Britanski odbor za vanjske poslove, iz rujna 2016. godine, zaključeno je da su "Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, u ožujku 2011. godine, navele međunarodnu zajednicu neka podrži intervenciju u Libiji, a kako bi zaštitila civile od snaga lojalnih Muammaru Gaddafiju “.

Izvješće je zaključilo kako je intervencija u Libiji bila utemeljena na lažnim izvješćima, koje je pružila britanska obavještajna služba, ali i koja su nepromišljeno promovirana od strane britanske vlade.

Kao da to nije bilo dovoljno, britanska obavještajna služba uhvaćena je iza orkestracije Russia-Gatea i afere Skripal.

Stoga, iako su američka i izraelska vojska jako dobro odradile posao i ukrale krvavu predstavu, te je također i vrlo lako moguće kako oboje vjeruju da oni i dalje vode ovu predstavu - stvarnost je brutalna: cijela je predstava namještena u interesu britanskog carstva, i svatko tko se uključi u ovu igru će, ​​u konačnici, igrati za interese Carstva, bili oni toga svjesni ili ne.

Hvala na čitanju. 

BY: Cynthia Chung