Osvrt na 80.-tu godišnjicu bezuvjetne kapitulacije Njemačke

Berlin u ruševinama. I to je danas razlog za slavlje, čak i u Njemačkoj.

Alle wissen, was die Deutschen getan haben. Aber fast niemand spricht davon, was den Deutschen angetan worden ist.

08. svibnja 2025. godine se obilježava 80.-ta obljetnica bezuvjetne kapitulacije Njemačke Saveznicima i Sovjetskom Savezu.

(Napomena: Potpisana su dva dokumenta o predaji. Dana 07. svibnja 1945. godine je general Alfred Jodl potpisao dokument o predaji u Reimsu, Francuska, u savezničkom stožeru, označavajući tako kapitulaciju Njemačke pred zapadnim saveznicima i Sovjetskim Savezom. Dana 08. svibnja 1945. godine je feldmaršal Wilhelm Keitel potpisao drugi dokument o predaji u Karlshorstu, u Berlinu, formalizirajući time predaju u prisutnosti sovjetskih i savezničkih predstavnika. I Jodlu i Keitelu ubrzo je suđeno i oni su pogubljeni. Und das heißt Siegerjustiz.)

Mnogi suvremeni Nijemci toliko su zavedeni i toliko im je ispran mozak da zapravo i danas slave svoj katastrofalni poraz i propast svoje nacije. Vodstvo Adolfa Hitlera je, naravno, u konačnici i bio katastrofalan neuspjeh. Ali, prosvijećenija perspektiva ga osuđuje,  ne na način na koji to zahtijeva konvencionalna mudrost, već zbog mnogih istih razloga kao što su ga osuđivali i mnogi od njegovih najboljih časnika i generala: zbog gubitka rata i zbog nemoralne brutalizacije određenih bijelih Europljana, slavenskih naroda, čak i samog njemačkog naroda. Postoji temeljna razlika između motivacija i razloga zašto je njemački narod prigrlio nacionalsocijalizam i svastiku (das Hackenkreuz) s jedne strane, te mnogih mana i promašaja političkog vodstva na vrhu. Ne osuđivati ​​Saveznike i Sovjete za njihova vlastita osebujna zla, usto slaviti katastrofalnu propast i razaranje koje je pogodila Njemačku, cijelih 80 godina okupacije i kulturne i jezične kolonizacije - nije ništa manje nego najgori napad etno-mazohističkog delirija koji se igdje može i  zamisliti. Ukoliko se Nijemci ne riješe jako brzo ovog ludila, Njemačka će propasti. Kao i cijela Europa nakon toga.

(Napomena: Dok njemački narod tog vremena, ali i danas, nikako ne zaslužuje neublaženu zloću koja ih je nepravedno ocrnila; njemački režim (ili točnije: političko vodstvo na vrhu) je imao brojne moralne propuste, da ne spominjemo niz katastrofalnih ratnih strateških i taktičkih grešaka, koje su osudile Njemačku na propast, unatoč tome što je njemački Wehrmacht bio najsmrtonosniji instrument i jedan od velikih uzora vojne discipline u cijeloj povijesti te zemlje. Ni najveći ratnici se ne mogu se boriti s tri ravnopravne neprijateljske sile, na tri fronte istovremeno, i pritom izaći kao pobjednici. Duboko suosjećam s razlozima zbog kojih su svakodnevni Nijemci slijedili Hitlera (bez prednosti gledanja iz današnje perspektive), budući saveznike smatram isto lošima, ili još i gorima. Međutim, osuđujem Hitlera, jer je zapravo izgubio rat uključivanjem Njemačke u rat s tri ravnopravne sile istovremeno; usput da ne spominjem barbarstvo koje je počinio protiv slavenskih Europljana, posebno Rusa, iako su njemačke oružane snage vidjele mnogo barbarstva koje su počinili i Rusi, od samog početka operacije Barbarossa. Hitler je također brutalizirao svoj narod i pokazao bešćutno zanemarivanje života svojih ljudi u naredbama tipa: "ostani ili umri". Dok je bio u savezničkom zarobljeništvu, feldmaršal Ritter von Leeb je izjavio: "Ekscesi nacionalsocijalizma su u prvoj i konačnoj analizi bili uzrokovani izopačenom osobnošću Führera", na što je Heinz Guderian odgovorio: "Temeljna načela su bila u redu." Ovo je sasvim razuman stav po tom pitanju.)

S lijeve strane: 07. svibnja 1945., general Alfred Jodl potpisuje predaju u Reimsu, Francuska, u savezničkom stožeru, označavajući kapitulaciju Njemačke pred zapadnim saveznicima i Sovjetskim Savezom. S desne strane: 08. svibnja 1945., feldmaršal Wilhelm Keitel potpisao je drugi dokument o predaji u Karlshorstu, u Berlinu, formalizirajući predaju u prisutnosti sovjetskih i savezničkih predstavnika. I Jodlu i Keitelu ubrzo je suđeno i pogubljeni su.

Vodstvo saveznika i način na koji saveznici rješavaju stvari, nisu loši kao nacistički, nego još i gori. Sveta Njemačka i, s padom Željezne zavjese 1989. godine, veći dio Europe, nije bilo ništa više od skupa vazalnih država pod američkim carstvom. Američka hegemonija unijela je neumitnu struju Unkulture u kulture i društva Europe. Englesko oglašavanje i masovni mediji sveprisutni su diljem europskih naroda: usrana glazba i usrana kultura, koja se uopće ne može nazvati niti glazbom, niti kulturom. Grafiti kvare gradske krajolike, pa čak i neke krajolike poražene Njemačke. McDonald’s stoji u centru gotovo svakog europskog grada, čak i u povijesno i kulturno najznačajnijim četvrtima najomiljenijih europskih gradova. Madonna, rap glazba, Katy Perry i beskonačna litanija sličnih gluposti, prožimaju medijski eter. Određena vrsta njemačkih Tussija aktivno traži crne vojnike, ali i druge crnce i rasne varalice, koji nemaju nikakvo pravo biti tamo. Njemačka i cijela Europa su na ubrzanom putu prema rasnom samoubojstvu i civilizacijskoj propasti. Sve će se to nastaviti dok je pod čizmom Sjedinjenih Država.

Mnoge, ako ne i sve, 'blagodati' američke hegemonije odnose se posebno na Njemačku, ali općenito na cijelu Europu. Međutim, za razliku od ostatka Europe, Njemačka se marinira u snažnoj mješavini ratne krivnje, programu indoktrinacije, koji je započeo takozvanom denacifikacijom neposredno nakon rata, a kulminirao je desetljećima nakon, putem sve goreg kompleksa krivnje. Taj kompleks krivnje, također poznat kao Kriegschuld, nažalost je postao definirajuća karakteristika njemačkog nacionalnog karaktera u modernom dobu, izobličenog traumom katastrofalnog poraza i propasti, praćene desetljećima dugom savezničkom propagandom i degeneriranom pop kulturom. Ovo novo programiranje je pojačano reformiranim obrazovnim sustavom, kojim su upravljali, ako ga nisu i instalirali saveznički pobjednici, potpomognuti modernim masovnim medijima i stalnim ulijevanjem američke nekulture, opisane gore. Ovi su elementi zajedno stvorili začarani kulturni milje koji prožima modernu Njemačku: kulturni milje, koji je programirao velike kontingente njemačkog stanovništva koji sada traže samo ukidanje njemačkog naroda, njegove kulture, pa čak i njegovog jezika.

Zbog ovih i drugih razloga, poraz i kapitulacija Njemačke nisu razlog za slavlje, jer ovaj datum može označiti polaganu, postupnu smrt svete Njemačke, a time i cijele Europe. Na mnogo načina, čini se da je neodrživo niska stopa rađanja djece, koja je daleko ispod stope smrtnosti - pomno planirana, proračunata i počinjena s namjernim ubacivanjem feminističke dogme, seksualne revolucije, multikulturalizma i svih ostalih aspekata distopije, koja je specifično američka, po svom podrijetlu i po karakteristikama. Na ovaj način, čini se kao da Morgenthauov plan nikada nije poništen, samo je implementiran na postupnijoj vremenskoj liniji. To ga čini još opasnijim, jer ga je mnogo teže otkriti. Što je nešto suptilnije, to je teže percipirati i raspoznati pogubno zlo kakvo ono jest. To opet otežava misliocima, piscima i drugima prepoznati postojanje zla i razne egzistencijalne prijetnje koje ono predstavlja.

Kada razmišljamo o 80.-toj godišnjici kapitulacije Njemačke, kao i svaki drugi dan, možemo osjećati samo tugu, posebno obzirom na to kako je njemački Wehrmacht bio bez premca u herojstvu i borbenoj junaštvu. Isto tako su bile i odabrane Waffen SS divizije,  koje podupiru ispričani mitovi iza runa, s dvostrukim znakovima: SS Panzer Divisions Leibstandarte Adolf Hitler, das Reich i Wiking posebno, ali čak i Totenkopf, usprkos svojoj posebno lošoj reputaciji. Bile su to među najstrašnijim borbenim jedinicama Trećeg Reicha. Bili su prisiljeni izazvati većinu cijelog planeta zbog kombiniranih makinacija Churchilla, Roosevelta, kao i ludog deliričnog uvjerenja Hitlera kako nekako može uključiti Njemačku u rat (i pobijediti) protiv tri jednake neprijateljske sile istovremeno na tri fronta, a da to ne dovede do apsolutne njemačke propasti. Wehrmacht i Waffen SS borili su se uporno do gorkog kraja: Bis zum letzten Mal. Ti pali, tragični heroji, prečesto zaboravljeni i oklevetani, učinili su to hrabrošću mnogo većom nego što se ljudski čini mogućim. U pobjedi i porazu, hvaljeni njemački Wehrmacht je bio vjerojatno najveća borbena sila u analima ratovanja. Neka sjećanje na te pale, zaboravljene heroje; tragične, zastrašujuće formacije bude jednom očišćeno od klevete i neka im se oda počast, poštovanje, divljenje i strahopoštovanje, koje ipak zaslužuju. Iako se čovjek ponekad priupita je li Sovjetski Savez bio veće zlo od Američkog Carstva - Crvena armija ipak nije marširala sve do La Manchea zbog potpunog poniženja Wehrmachta i Waffen SS-a.

(Napomena: Feldgrau - Paleta boja Wehrmachta i Waffen SS-a bila je naravno nevjerojatno raznolika, od kamuflažnih uzoraka u obliku graška i lišća, do crnih tunika tenkovskih posada.)

Sjećanje na civilne žrtve savezničkih i sovjetskih ratnih zločina također se mora poštovati - i nikada se ne smije zaboraviti. Kampanje savezničkog terorističkog bombardiranja su počinjene namjerno kako bi se ciljalo i ubijalo civilno stanovništvo po Njemačkoj. Takvi su zločini pridruženi onima masovnih silovanja i ubojstvima od strane pljačkaške Crvene armije, kao i protjerivanjima starosjedilaca Nijemaca u Šleziji, Pruskoj i drugim zemljama istočno od rijeke Odre. Time su se zauvijek uništila važne regionalne kulture, koje su stoljećima pomagale pri definiranju Njemačke. Između 12-14 milijuna njemačkih civila je raseljeno. Neki procjenjuju kako je bilo više od dva milijuna civilnih smrti. Sve je to pokrenuto kada su Roosevelt, Churchill i Staljin sjeli na Jaltu, te zaigrali igru ​​s tri šibice.

Ovakvi, kao i puno gori zločini i užasi počinjeni nad njemačkim narodom su ono što moderni "dobri" Nijemci zapravo slave kada slave poraz, okupaciju i propast vlastite zemlje. Biti toliko temeljito indoktriniran apsolutnim razaranjem i uništenjem, zajedno s desetljećima intenzivnog programiranja, ne objašnjavaju u potpunosti kako su toliki ljudi mogli povjerovati ovom potpunom sranju.

Ovo etničko čišćenje rezultiralo je s kasnijom podjelom onoga što je ostalo od Njemačke između Sovjetskog Saveza, s jedne strane, te Francuske, Britanije i Sjedinjenih Država, s druge strane - formirajući die deutsche demokratische Republik (Njemačku demokratsku Republiku, također poznatu kao Istočna Njemačka) i die Bundesrepublik (također poznatu kao Zapadna Njemačka, odnosno poslije Njemačku Saveznu Republiku) koja nije ništa drugo nego američka marionetska država.

Najopsežnija karta koju je autor mogao pronaći, a koja ilustrira promjene i gubitke teritorija od strane raznih njemačkih država u 20. stoljeću. Ova karta nažalost ne prikazuje preuzimanje i gubitak Memellanda 1939. i 1945. godine. Ova karta također ne prikazuje Danzig kao neovisni grad-državu; niti prikazuje Berlin ili Hamburg kao neovisne gradove-države.

Podjela Njemačke jest nešto što su zapadni saveznici dopustili. Oni su tada imali atomsku bombu, Staljin nije. Tako su imali mogućnost ne dopustiti podjelu Njemačke; da ne govorimo o epifaniji generala Georgea S. Pattona da su bili na krivoj jebenoj strani i da su se borili protiv pogrešnog neprijatelja. Saveznička i sovjetska politika podjednako su razdvojile njemačke obitelji. U onoj mjeri u kojoj se vjeruje u ljudska prava, generacije tkz. “istočnih Nijemaca” imala su takva “neotuđiva prava” koja su se desetljećima kršila, uz saveznički i sovjetski blagoslov. Oni koji su upoznati s modernom njemačkom poviješću, posebno s poviješću Istočne Njemačke, znaju naslijeđe die Stasi, znaju kako je istočnonjemačka vlada prisiljavala muževe i žene neka informiraju vlast jedni o drugima, naređivali pucanja na one koji su pokušali prijeći Berlinski zid, uostalom, isto se događalo duž cijele granice te podijeljene Njemačke.

Kao što je već navedeno u ovom i drugim spisima, postoji mnogo razloga za osudu političkog vodstva nacističke Njemačke, ali oni su uvelike prenaglašeni (i to je zaista najblaže rečeno), ako ćemo ih usporediti s bezobraznim lažima i licemjerjem Saveznika i Sovjeta. Bez obzira na zaključke o tome tko je bio veće ili manje zlo u Drugom svjetskom ratu, kao i samom početku rata, uzrocima i posljedicama - ta usađena ideja kako su zapadni saveznici, ili Sovjeti, bili "dobri momci" besmislena je i bezobrazna laž - nju čini još nečuvenijom činjenica koliko ljudi u nju zapravo vjeruje. U najmanju ruku, apsolutni minimalni kompromis oko kojeg se može složiti jest - svi su glumci sivi, vrlo krvavih ruku, posvuda. Ipak, prkosno tvrdim kako su i Saveznici i Sovjeti bili daleko podmukliji.

Danas nije dan za slavlje, već je dan za žalost i gubitak. Plačem za Njemačkom i Europom. Oni sličnih sklonosti trebali bi poslušati zvučnu, kompetentnu izvedbu Brahmovog 'Ein Deutsches Requiem', kako je bila odsvirana na Deutscher Rundfunk - nakon što je u eteru objavljena bezuvjetna predaja. Dok vrijeme ističe, molim se za iskru koja će oživjeti Njemačku, uz oživljenu nacionalnu svijest,  koja je istovremeno i stara i nova. Ich bete, daß heiliges Deutschland noch wieder erwache!