Basilica di Santa Maria Maggiore

Dakle, prvo kraj: Papa Franjo je navodno u pismu zatražio da bude pokopan - ne u bazilici sv. Petra - nego u Marijinoj bazilici u Rimu (najvećem marijanskom svetištu Rima). Zašto? Ima još interesantnih detalja: tražio je da bude pokopan u zemlju, ali mramor za njegovu pokrovnu ploču je dovezen po narudžbi; također, navodno je zatražio da bude pokopan u cipelama koje je nosio svakodnevno, ne njegovim papinskim cipelama. Tražio je da na ploči piše samo Francisco. Ne znam, kažu ovi koji su pratili na TV-u kako konkretni moment pokopa nije prikazan na TV-u. Sve ovo je izgovoreno tijekom sati prijenosa msm medija. Iskreno, nisam gledala ništa od ovoga, jer ne pratim TV godinama. Interesantno mi je bilo samo vidjeti tu razinu licemjerja, gdje globalistički mediji hvale i toliko pričaju o "dobrom" papi Franji. Papi, koji se nazvao po svetom Franji Asirškom, a inače je bio pripadnik isusovačkog reda. Vrlo čudno, no i možda i nije. Sve nam je, u stvari, poprilično dobro objasnio papa Benedikt XVI., no za razliku od Franje - globalistički mediji ga nisu voljeli, čak su ga prezirali. Zašto? Prije nego krenem napisati neke stvari, moram ukratko objasniti svoju poziciju. 

Pored svih ostali stvari kojima se bavim, posjećujem malu lokalnu crkvu Presvetog srca Isusovog u gradu. I to ne na onaj uobičajeni način, ne samo odlaskom na mise. Ne. Moj je odnos sa isusovačkom braćom koji vode zajednicu pomalo drukčiji. Traje poprilično godina. Puno sam puta sjedila i dugo razgovarala sa njima, prevodila i pisala tekstove kada je bila potreba, zauzvrat sam ponekad dobila na posudbu pokoju knjigu koje nije bilo na policama knjižnica. Osim toga, braća iz Družbe jako dobro kuhaju i nekada kuhaju sami, pa ponude svima koji se zateknu tamo to što je pripremljeno. Naša mala "isusovačka" zajednica, ovdje u gradu, pomaže ljudima u potrebi: cijele godine, u poplavama i olujama, u crkvi se svira i pjeva. Nikada nisam skrivala ovu činjenicu i nikada i neću. Ponosim se time što sam pripadnica ove crkve. No, neki su me zadnjih dana gadno prozivali zbog ovog. Čak sam dobila naslov "goveda jezuitskog". Ma, ne zamjeram nikome, jasno mi je kako ne znaju bolje. Napišem ovo za kraj, pa se vraćam Franji i Benediktu. Upravo zbog kritike ponašanje pape Franje pred ispovjednikom, nisam dobila oprost. Nitko mi u crkvi ne zamjera, niti itko to zna, osim isusovačke braće. Oni su rekli kako griješim i pokušali mi objasniti, ali ostajem kod svog stava. Druga stvar koju mi nisu znali konkretno objasniti jest: zašto mi (kršćani) dozvoljavamo toliko pljuvanje po nama, toliko odvratno ubijanje naših braće i sestara po cijelom svijetu, rušenje i paljenje naših crkvi? Zašto se to svaki dan ne spomene na misi? Zašto Franjo to nije osudio? Svi smiju, bez ikakve kazne i osude, bacati blato po kršćanima. Najsmiješnije je što to rade baš svi: Židovi, muslimani, liberali, komunisti, globalisti, kapitalisti, NewAgeri, budisti, itd. Baš svi redom. Svi su sami sebi super, ali kada nešto ne valja - uvijek će, bez ikakve zadrške, uprijeti prstom - u kršćane. Vatikan je organizacija i moja mala crkva, iako hijerarhijski spada pod Vatikan, ipak nikada i nikako nema veze sa Vatikanom. Da. Sada će me opet popljuvati kako ništa ne kužim, jer su me isusovci psihički i mentalno programirali. Dakle, ovo sve pišem da bi bilo jasno kakvo je stanje stvari. Kako ja stojim u svemu tome. Za druge me jako malo briga, posebno za one koji nalaze uvijek krivca u nekome drugome, trećemu, petnaestom, ali nikada u sebi. U ovom tekstu ću prekršiti svoja pravila: poprilično informacija će biti sa wikipedije; drugo jest da nisam tražila pismenu dozvolu za objavu nekih tekstova i citata, koje ću ovdje upotrijebiti. To je moj grijeh i ako tuže - biće u pravu. Kriva sam. 

No, sada je red da krenem od kraja i vratim se onome što je bitno. Papi Franji i onime što ja mislim da se dogodilo, a što je opet jako povezano sa papom Benediktom. Dodajem za kraj kako sam izuzetno cijenila Benedikta. Nevjerojatni erudit i povučeni čovjek, koji je izbjegavao vatikansku politiku koliko je mogao. Koji je htio promijeniti Kuriju, ali nije u tome uspio. Zato je i bio prisiljen na "ostavku".

Ima tu još nešto, no redom.....

Vatikan je jedna od europskih mikro-država. Smjestio se na Vatikanskom brežuljku, u zapadnom dijelu centra Rima, nekoliko stotina metara udaljen od obala rijeke Tiber. Granice prema Italiji u potpunosti slijede gradske zidine, koje su izgrađene da bi zaštitile Papu. Granice prestaju pratiti zidine na Trgu sv. Petra, gdje granica dalje slijedi Berninijeve kolonade. S Trga sv. Petra vodi Via della Conciliazione (ulica pomirenja), koju je uredio Mussolini nakon potpisivanja Laternskih Na samom istoku, Vatikan je otvoren prema Rimu. Ime Vatikan dolazi od Latinskog "fort i rort", što je označavalo Vatikanski brežuljak. No, Vatikan je izgrađen i na Vatikanskim poljima, gdje je glavnina današnjeg Vatikana (jedan od sedam brežuljaka starog Rima, Vatica).

Vatikan izvan svojih granica posjeduje određene objekte, koji imaju eksteritorijalni status. Najpoznatija eksteritorijalna jedinica izvan Vatikana jest Castel Gandolfo, papinski ljetnikovac u jugoistočnim predgrađu Rima, a jedno od naselja je poznato pod nazivom Castelli Romani. Osim Castel Gandolfa, eksteritorijalni status ima još oko 20 građevina u Rimu, od kojih su najvažnije bazilike: Sv. Ivana Lateranskog (Basilica di San Giovanni in Laterano), Sv. Marije Velike (Basilica di Santa Maria Maggiore), te Sv. Pavla izvan zidina (Basilica di San Paolo fuori le mura).  

Prije nego nastavim, ima nešto bitno za napomenuti, ako netko još ovo ne zna. Treba razlikovati državu Vatikan od Svete stolice. Sveta Stolica je subjekt međunarodnog prava i provodi politiku, dok je Vatikan samo teritorij nad kojim je Sveta Stolica suverena. Iako je Vatikan najmanja neovisna država na svijetu, Sveta Stolica ima veliki međunarodni utjecaj. Vatikan je glavno sjedište Katoličke crkve i njezinog poglavara pape. Sva veleposlanstva akreditirana su pri Svetoj Stolici i smještena su u gradu Rimu, premda su tijekom Drugog svjetskog rata poneka veleposlanstva bila smještena unutar Vatikana, kao npr. ono UK. Prema dogovoru s Italijom, ista osoba ne može biti akreditirana kao veleposlanik pri obje države, pa zemlje onda redovito u Rimu imaju dva veleposlanika.

Otvaranje Jubileja u bazilici smještenoj na rimskom brežuljku Eskvilinu označila su zvona bazilike. „Otvorite mi širom vrata pravde, ući ću, Gospodinu zahvaliti“, tim su riječima uzetima iz Psalma 118 otvorena četvrta Sveta vrata otvorena od početka Jubileja 2025. (nakon svetih vrata na bazilici sv. Petra i na rimskom zatvoru Rebibbiji, koje je otvorio sam Papa, te svetih vrata bazilike svetog Ivana Lateranskog).

Bazilika svete Marije Velike (Basilica di Santa Maria Maggiore) je antička, katolička bazilika u Rimu, izgrađena u starokršćanskom stilu. Jedna je od četiri velike ili papinske bazilike, koje su se nekada tako označavale, i zajedno s bazilikom Sv. Lovre izvan zidina sačinjava pet "patrijarhalnih bazilika" Rima, povezano s pet drevnih patrijarhalnih sjedišta kršćanstva. Ostale tri papinske ili velike bazilike su: bazilika Sv. Petra, bazilika sv. Ivana Lateranskog i bazilika Sv. Pavla izvan zidina u rimu. 

Po legendi iz 13. stoljeća: u noći, 03. kolovoza 352. godine se Gospa ukazala tadašnjem papi Liberiju i rimskom patriciju Ivanu. U tom ukazanju naredila im je da njoj u čast izgrade crkvu na mjestu koje će biti pokazano snijegom. Snijeg je pao 05. kolovoza na Eskvilinu, jednom od sedam rimskih brežuljaka. Papa Liberije je osobno obilježio granice buduće bazilike, te po njemu nosi i naziv Liberijanska bazilika. Naknadno ju je preuredio papa sv. Siksto III., te ju je posvetio Presvetoj Bogorodici u spomen Efeškog sabora (na kojem je donesena dogma o Marijinom Bogomajčinstvu). U njoj se nalazi najstariji prikaz (mozaik) Gospe Snježne, iz 1308. godine. Zvonik ove bazilike najviši je od svih zvonika rimskih crkava. U bazilici u kojoj je slavljena prva božnićna noćna misa, nalaze se: najvažnija marijanska ikona, relikvije i ostaci Sv. Mateja i Jeronima. U ovoj je bazilici pokopano 7 papa do sada; također je pokopan i kipar, graditelj i slikar, Gian Lorenzo Bernini, graditelj kolonade na Trgu svetog Petra. 

Prema Lateranskim ugovorima između Svete stolice i Italije iz 1929. godine, bazilika se nalazi na teritoriju Republike Italije i nije dio teritorija Vatikana, ali je crkva u potpunom vlasništvu Svete Stolice. Italija je pravno obvezna priznati potpuna vlasnička prava i priznati "imunitet koji međunarodno pravo pruža sjedištima diplomatskih predstavnika stranih država". Drugim riječima, kompleks građevina ima status koji je donekle sličan statusu stranog veleposlanstva. 

Pape koji su pokopani u bazilici svete Marije Velike: 

 - Klement VIII. (lat.Clemens PP. VIII.). Rođen je u Fanu, 24. veljače 1536. godine, kao Ippolito Aldobrandini. Bio je 231. poglavar Katoličke crkve. Papa od 30. siječnja 1592. godine do smrti, 03. ožujka 1605. godine. Aldobrandini je bila ugledna firentinska obitelj, ali su morali napustiti grad zbog suprotstavljanja obitelji Medici. Klement je svakog mjeseca pješice, kao hodočasnik, obilazio sedam glavnih rimskih crkava. Osobno je posjetio sve crkve i obrazovne i dobrotvorne ustanove u Rimu i u svima proveo red i disciplinu. Godine 1592. objavio je korigiranu Vulgatu (tzv. Klementina), koja je ostala u uporabi sve do 20. stoljeća. Kada je francuski kralj Henrik IV. (1589. – 1610.) prešao na katolicizam, papa Klement mu ukida ekskomunikaciju, kojom ga je udario Siksto V. (1585. – 1590.). Hugenoti dobivaju vjersku slobodu i sva građanska prava. Tim Papinim potezom je ostvaren mir između Francuske i Španjolske, 1598. godine. Unatoč Klementovim nastojanjima, nije uspio ostvariti koaliciju europskih kršćanskih snaga u borbi protiv Turaka, koji su ugrožavali Habsburško carstvo. Jako ga je obradovala pobjeda kršćana nad Turcima kod Sisika, 1593. godine, pa i pismeno čestita pobjednicima. Nakon poraza kod Siska turska moć počinje naglo slabiti. U želji da sačuva pravovjerje, pooštrava rad inkvizicije i daje joj veće ovlasti, što je rezultiralo pogubnim posljedicama. Za njegova pontifikata spaljeno je preko trideset „heretika“, a među prvim žrtvama je bio Giordano Bruno (1548.-1600.). Umro je iznenada, u noći između 03. i 04. ožujka 1605. godine. Najprije je pokopan u bazilici Sv. Petra, a kasnije je prebačen u baziliku Sv. Marije Velike. 

 - Klement IX. (lat. Clemens PP. IX.). Rođen je u Pistoiji, 28. siječnja 1600. godine, kao Giulio Rospigliosi, 238. poglavar crkve. Bio je papa od 20. lipnja 1667. godine do smrti, 09. prosinca 1669. godine. Rođen je u plemićkoj obitelji koja se kroz povijest preselila iz Milana u Toskanu. Giulio je osnovno obrazovanje stekao u Pistoii, a potom, 1617. godine, odlazi kod isusovaca u Rim, u papinsko sjemenište Pontificio Seminario Romano Maggiore. Kada je zaređen za svećenika nema pouzdanih zapisa. U Kuriju ga uvodi kardinal Antonio Barberini (1569.-1646.), brat pape Urbana VIII.  Ubrzo je mladi Giulio pridobio povjerenje cijele obitelji Barberini, pa blisko surađuje i s papom Urbanom VIII., koji je cijenio njegovu umjetničku stranu i pjesme koje je pisao. U Kuriji je obnašao razne dužnosti. Bio je protiv nepotizma i otvoren prema svima. Svojoj obitelji nije omogućio pribavljanje materijalnih dobara, a bratu Camillu i nećacima je omogućio boravak u Rimu samo dok je on na Petrovoj stolici. Primao je u posjete svakoga, bez obzira na intelektualni ili imovinski status. Svakog dana je ugošćavao desetak siromaha, koje je osobno posluživao za objedom. U vanjskoj politici je bio pacifist. Očuvanje mira bilo mu je najvažnije. Sudjelovao je u uspostavi mira između Španjolske i Francuske. Mirom u Aachenu (02. svibnja 1668.) prepušta Francuzima zauzete posjede. Pomagao je Veneciju u uzaludnim pokušajima obrane Krete,  smatrajući to svetom borbom protiv islama. Uz pomoć Francuske i Španjolske organizirao je dva pohoda protiv Turske (1668., 1669.), ali zbog međusobnih neslaganja i odustajanja Francuske, pothvat nije uspio. Kada je Kreta 06. rujna 1669. godine pala pod tursku vlast, Sveta Stolica je ostala opterećena dugovima prema sudionicima u neuspjelom ratu. Konstitucijom Iniuncti od 11. travnja 1668. godine, predviđao je reorganizaciju Kongregacije za redovnike, koja bi imala zadatak nadgledati život samostana, kako u pogledu discipline, tako i u gospodarskoj organizaciji. U motupropriju (latinski: motu proprio, što znači „vlastita inicijativa“ – dokument kojeg donosi papa), od 06. srpnja 1669. godine, konstituirao je novi dikasterij: Kongregaciju za oproste i relikvije, koja je imala zadatak ispitati sva oproštenja koja je donijela Apostolska stolica i relikvije sačuvane na mjestima bogoštovlja, te preispitati i prosuditi ispravnost istih, kao i ispitati nove zahtjeve koji su dolazili iz cijelog svijeta. Nakon trećeg moždanog udara je umro. Pokopan je u bazilici Sv. petra, a njegov nasljednik, papa Klement X., prebacuje ga u baziliku svete Marije Velike.

 - Honorije III., pravog imena Cencio Savelli ( Rim, oko 1150. – Rim, 18. svibnja 1227.), bio je papa od 1216. do 1227. godine. Rodio se u rimskoj aristokratskoj obitelji. Neko vrijeme je bio je kanonik u crkvi Santa Maria Maggiore, da bi prvo postao papin tajnik, te zatim 1197. godine i kardinal. Kao nasljednik Inocenta III. nastavio je borbu protiv albigenza. Potvrdio je dominikanski (1216.), karmeličanski (1220.) i franjevački red (1223.). 1220 godine je okrunio za cara Fridrika II.,  koji mu je za uzvrat obećao da će povesti novu križarsku vojnu, ali nije održao svoje obećanje. Godine 1217., poslao je kraljevsku krunuNemanjinu sinu, Stefanu Prvovjenčanom, povodom čega je Raška uzdignuta na rang kraljevine. Osim raznih djela, pripisuje mu se i navodno autorstvo nad jednim grimorijem (Grimorij pape Honorija). Ne piše u wikipediji da li je prvo sahranjen u bazilici Sv. Petra. 

 - Nikola IV. Rođen je u Liscianu, Ascolo Piceno, 30. rujna 1227. godine, kao Girolamo Masci. Papa je od 22. veljače 1228. godine do svoje smrti, 04. travnja 1292. godine. Prema tradiciji, kao dječak je s roditeljima iz Ascoli Picena došao u Zadar i ondje postaje franjevac. Bio je natprosječnih sposobnosti, pa je poslan na školovanje u razna europska sveučilišta. Godine 1272. je imenovan provincijalom Sklavonske provincije, a dvije godine kasnije je na kapitulu u Lyonu izabran za glavnog ministra Reda manje braće (naslijedio sv. Bonaventuru). Kao poznavatelj balkanskih prilika, vodio je razna papinska poslanstva vladarima. Kao ministar Reda je imenovan kardinalom. Prvi je franjevac izabran za papu. Radio je na jedinstvu Crkve, poticao misionare (poslao je poslanika u Mongoliju, Kublaj-kanu, formirao je Crkvu u Kini, slao je misionare na Bliski istok, Balkan), potvrdio je prvo pravilo Franjevačkog svjetovnog reda. Dao je uljepšati bazilike na Lateranu i Sv. Marije Velike. Svom zadarskom samostanu poslao je na dar srebrni lik Gospe od Bezgrešnog Začeća. Podupirao je Karla Martela kao nasljednika ugarsko-hrvatskog prijestolja. Zaslužan je i za utemeljenje Bosne Srebrene, jer je srpskome kralju Stefanu Dragutinu, koji je odrekao prijestolja, postao katolik i zavladao je Mačvom i  sjeveroistočnom Bosnom (1291.) poslao prva dva franjevca, Marina i Ciprijana, inače članove Slavonske (hrvatske) provincije, neka s njim zajedno i trajno rade kao "istražitelji krivovjerja". 

 - Pavao V. (lat.Paulus PP. V.): Rođen je u Rimu, 17. rujna 1550. godine, kao Camillo Borghese. Bio je233. poglavar Katoličke crkve. Papa od 16. svibnja 1605. godine do smrti, 28. siječnja 1621. godine. Obitelj Borghese vuče podrijetlo iz plemićke obitelji iz Siene, koja je držala važne položaje u tom gradu, te su tvrdili da ih vežu rodbinske veze sa svetom Katarinom sijenskom. Camillo se u crkvenoj karijeri naglo uzdizao. Papa Klement VIII. (gore spomenut) ga je imenovao kardinalom 1596. godine, a godinu dana kasnije i biskupom Jesija (provincija Ancona). Godine 1599. je podnio ostavku na vodstvo biskupije Jesi. Od 1602. do 1605. godine je bio na čelu Vrhovne Svete Kongregacije rimske i opće inkvizicije, a od 1603. godine i generalni vikar Rima i glavni rimski inkvizitor. Nako trotjedne konklave, koja je bila i poprilično nasilna, postaje papom putem dogovora prisutnih. Nije znao za kompromise i vladao je Crkvom - ne sa stajališta diplomacije, nego dekretima. Jedan od prvih javnih činova bilo je „tjeranje“ biskupa i kardinala iz Rima u njihove biskupije, smatrajući kako se moraju brinuti za svoja „stada“. Energično je zastupao stavove o prevlasti papinstva, što je odmah izazvalo razna negodovanja. Zbog toga dolazi u sukob s Republikom Venecijom, koja je odbila priznati izuzeće svećenstva od nadležnosti građanskih sudova. Spor se toliko zaoštrio da je papa ekskomunicirao venecijanski Senat, sam grad udario interdiktom (popravna crkvena kazna kojom se vjernik ne isključuje iz zajednice, ali mu se zabranjuju određeni bogoštovni čini). Zbog tog Papinog poteza je Venecija zaprijetila prijelazom na protestantizam, i tko zna kako bi sve završilo da se nije umiješala Francuska i smirila situaciju. U vrijeme pontifikata Pavla V. u Njemačkoj započinje "tridesetogodišnji rat" (1616.-1648.) između katolika i protestanata, koji se proširio na Češku i Švedsku. Papa je bio neodlučan, nije znao kojem vladaru bi se priklonio. Pavao V. je veliku pažnju posvetio samom Rimu. Dao je dovršiti srednju lađu, te pročelje i fasadu na bazilici sv. Petra;  obnavlja vodovod i gradi mnoge fontane, te utemeljuje Vatikanski tajni arhiv. Šalje misionare po svim poznatim krajevima svijeta, i ustanovljava svetkovinu Anđela Čuvara i štovanje arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela. Obilno je pomagao svoju obitelj, pa je zahvaljujući njemu obitelj Borghese stala uz bok obiteljima Orsini i Colonna. Tijekom procesije u čast pobjede nad kalvinističkim češkim kraljem, papa je doživio još jedan srčani udar. Konačno, 28. siječnja 1621. godine, Pavao V. umire u Kvirinalskoj palači, od posljedica još jednog udara. Privremeno je pokopan u bazilici sv. Petra, a kada je završena kapelica Borghese u bazilici Sante Maria Maggiore, koju je on naručio, prebačen je u tu kapelu.

 - Pio V.(lat. Pius PP. V.). Rođen je 17. siječnja 1504. godine, u Boscu, kao Antonio Michele Ghislieri. Bio je 225. poglavar Katoličke crkve od 07. siječnja 1566. godine do smrti, 01. svibnja 1572. godine. 1518. godine pristupa dominikanskom redu, odlazi za Bolognu. Posvećen je za svećenika u Genovi, 1528. godine. Od 1550. godine je imenovan inkvizitorom u Comu i Bergamu, slijedeće godine ga papa Julije III. imenuje glavnim inkvizitorom rimske inkvizicije. Godine 1560. je imenovan za biskupa Mondovije u Pijemontu, gdje je poslan kako bi uveo disciplinu i čistoću vjere, koje su bile teško narušene. Smrću pape Pija IV. , opća politička situacija bila je relativno uravnotežena, što je naviještalo konklavu bez miješanja europskih sila. Pontifikat je započeo davanjem velike milostinje siromašnima. Unatoč teškim naporima i problemima u svom uredu, nastavio je s pobožnošću. Posjećivao je rimske bolnice i sjedio kraj kreveta bolesnika, tješio ih i pripremao za smrt. Prao je noge siromašnima i grlio gubavce. Bio je vrlo strog i izbacio je luksuz sa svog dvora. Surađivao je sa svojim starim prijateljem, kardinalom Karlom Boromejskim. Kako bi reformirao svećenstvo, obvezao je svoje biskupe neka borave u svojim biskupijama, a kardinale da vode skroman i pobožan život. Tražio je poštovanje discipline Tridentskog koncila. Stalna briga i zaokupljenost njegova pontifikata bila je borba protiv protestanata i Turaka. U žaru svoje vjere, kada je bilo potrebno, nije se ustručavao pokazati žestinu prema neistomišljenicima, i dati novi impuls djelovanju inkvizicije. Rasplakao se kada je čuo za pobjedu u bitci kod Lepanta, koja je Osmanskom carstvu zadala udarac od kojeg se više nije oporavila. U znak sjećanja na ovaj trijumf ustanovio je na dan pobjede, 07. listopada, "Blagdan svete Krunice" ili "Blažena Djevica Marija od Krunice“ (u nekim krajevima se naziva i "Gospa od Ružarija“). Nadao se da će zaustaviti moć islama formirajući opći savez talijanskih gradova Poljske, Francuske i cijele kršćanske Europe. Započeo je pregovore u tu svrhu, kada je teško iscrpljen umro 01. svibnja 1572. godine, pretpostavlja se od raka prostate. Prije smrti je poručio kardinalima okupljenim oko svoje postelje: "Preporučujem vam svetu Crkvu koju sam toliko volio! Pokušajte iza mene izabrati vrijednog nasljednika, koji traži samo Gospodinovu slavu i koji neće imati drugih interesa osim časti Apostolske Stolice i dobra za kršćanstvo”. Pokopan je u bazilici sv. Petra. 1588. godine su njegovi posmrtni ostaci preneseni u baziliku sv. Marije Velike. 

 - Siksto V. (lat. Sixtus PP. V.) . Rođen je 13. prosinca 1521. godine kao Felice Peretti di Montalto. Bio je 227. poglavar Katoličke Crkve, od 24. travnja 1585. godine do smrti, 27. kolovoza 1590. godine. Prema jednoj od predaja, podrijetlom je iz sela Kruševica, u Boki kotorskoj. Nadbiskup Zmajević u svome izvješću navodi kako u određenim selima biskupije žive katolici, u određenima pravoslavci, a u određenima zajedno. Za Kruševice ne navodi izrijekom tko ga naseljava, što obara teoriju o njegovom pravoslavnom podrijetlu. Odrastao je u siromašnim uvjetima. Otac mu je živio u Montaltu. Njegov ujak Salvatore je bio konventualac i gvardijan u samostanu u Montaltu, gdje je Felice 1536. godine položio redovničke zavjete. Školovao se u Fermu, Ferrari, Bologni, Riminiju i Sieni. Za svećenika je zaređen 1547. godine u Sieni. Od 1553. do 1556. godine upravlja samostanom Svetog Lovre u Napulju. U sljedećim godinama bio je članom papinskog povjerenstva za reformu Rimske kurije, apostolski inkvizitor za Veneciju, vjerski savjetnik Svete Stolice, sudionik na Tridentskom koncilu, te generalni vikar svoga Reda. Također je bio ispovjednik tadašnjeg pape Pija V. Prijateljevao je s katoličkim obnoviteljima: Nerijem, Ignacijem Lojolskim, Feliceom da Cantaliceom, kao i kasnijim svecima i budućim papama, Carafeom i Ghislierijem.  Konklava u kojoj je izabran za papu, prepričava se poput legende. Bio je rođeni vladar, kao stvoren za zaustavljanje plime nereda i bezakonja koji su izbili pred kraj vladavine Grgura XIII. Postigavši suradnju susjednih država, istrijebio je, često s pretjeranom okrutnošću, sustav razbojništva i korupcije, koji je dosegnuo velike razmjere i terorizirao cijelu Papinsku državu. Broj razbojnika u Rimu i oko njega, nakon smrti Grgura XIII., različito se procjenjuje na 12-27000. Nakon izbora Siksta V., Papinska Države postala jedna od najsigurnijih zemlja Europe. Istog dan kada je okrunjen, donio je prve mjere zbog kojih će zaslužiti epitete “Strašni” i “Željezni”, naređujući vješanje razbojnika po kratkom postupku. U manje od godinu dana riješio je problem i financija, stvorivši bankovni sustav, te je uspio nakupiti u blagajnu četiri milijuna zlatnih škuda. Takve mjere bile su samo početak. Siksto V. pokazao je svoj pravi genij u reorganizaciji Kardinalskog zbora, Kurije, te u utvrđivanju pravila za odnose između pojedinih crkava s Rimskom crkvom. Osnovao je prvu vladu u Crkvi podijelivši odgovornost na petnaest kongregacija, od kojih je svaka imala točno određene kompetencije, i stavivši im na čelo kardinale. Njihov broj ograničio je na 70, broj koji će ostati nepromijenjen sve do Ivana XXIII. i Pavla VI. Bio je poznat kao državnik velikog autoriteta i vrlo uporan. Posvetio se obrani vjere, obnovi Crkve i povećanju ugleda Svete Stolice i Papinske Države. 1588. godine je ekskomunicirao englesku kraljicu Elizabetu I. iz katoličke Crkve. Važan je i kao osoba koja je napravila važne zahvate u Rimskoj crkvi, urbanoj nadgradnji i podgradnji grada Rima.  Gradu Rimu dao je nanovo izgraditi i obnoviti rimsko gradsko središte time što je otvorio šest novih glavnih gradskih ulica, obnovio  je vodoopskrbnu mrežu. Zgrade koje je dao izgraditi, dovršiti, urediti i obnoviti su: kupola bazilike sv. Petra (dovršenje) i uređenje trga Sv. Petra s obeliskom, Lateranska bazilika, palača Kvirinal, mnoštvo drugih građevina koje su i danas ukras Rima, obnovio je 120 crkava, utemeljio je Vatikansku tiskaru. Rim je htio učiniti "metropolom svijeta". Osobno je radio na izdanju Vulgate i istu je proglasio službenom katoličkom Biblijom 1590. godine. Siksto V. je bio veliki papa, kojega masa nije baš voljela. Prevrtljivci su zaboravili sva dobra koja je učinio Rimu i razrušili su njegov spomenik na Campidogliu. Dovršivši palaču na Kvirinalu, papa Siksto V. umire 27. kolovoza 1590. godine od učestalih napada malarije. Sahranjen je u bazilici sv. Marije Velike u Rimu.

Vezano uz Siksta V., imao je poprilični utjecaj i na ove krajeve. Crkvu sv. Jeronima Siksto V. je poklonio Hrvatima iz Rima. Neki smatraju da je Sikstu V. u izgradnji crkve sv. Petra pomogao hrvatski arhitekt Lucijan Vranjanin i njegov brat, obojica nadahnuti u školi graditelja šibenske katedrale Jurja Dalmatinca (prema Andriji Mutnjakoviću). Oko rekonstrukcije kupole sv. Petra presudno su utjecali Boškovićevi izračuni (prosudba o statici gradnje), nasuprot stavovima stare škole. Hrvatstvo Siksta V. se vidi i u tome što je članom hrvatskog zavoda sv. Jeronima mogla postati samo osoba koja znade ilirski jezik (v. vatikansku definiciju što je "ilirsko" i spor sa Slovencima), te je hrvatskog podrijetla (akademik Andrija Mutnjaković u "Arhitektonika pape Siksta V."). Od osam kardinala koje je postavio, jedini stranac je bio Juraj Drašković (kasniji kaločki nadbiskup, pečuški biskup, kancelar kraljevski, namjesnik ugarski, biskup zagrebački i ban hrvatski, zajedno s Franom Frankopanom Slunjskim), koji je uvijek isticao da je Hrvat (u latinskim tekstovima: Croata). Papa Lav XIII. je u buli Slavorum gentem napisao: "...Siksto V. iz svoje prema sv. Jeronimu pobožnosti i iz dobrohotnosti prema hrvatskom narodu iz kojega je potekao..." (lat. izvornik: "...atque in Chroaticam nationem, ex qua ducebat originem, benevolentiam...").

Bazilika Svetog Ivana Lateranskog (tal.Basilica di San Giovanni in Laterano) je rimska katedrala i službeno je crkveno sjedište rimskog biskupa, tj. pape. Službeni naziv na latinskom glasi: Archibasilica Sanctissimi Salvatoris et sancti et Iohannes Baptista Evangelista in Laterano (prevedeno na hrvatski: Arhibazilika Presvetog Spasitelja, Svetog Ivana Krstitelja i Svetog Ivana Evanđelista na Lateranu). To je najstarija i prva po važnosti (kao rimska katedrala) među četirima papinskim bazilikama u Rimu i nosi počasni naslov Omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput (hrv. majka i glava svih crkava u Rimu i u cijelom svijetu).

Sama bazilika smještena je u Rimu, ali je izvan granica Vatikanskog grada. Međutim, Lateranskim ugovorom je bazilici dodijeljen poseban eksteritorijalni status, kao vlasništvo Svete Stolice. 

Bazilika sv. Pavla izvan zidina (tal.Basilica di San Paolo fuori le Mura) jedna je od četiri velike rimske bazike, zajedno s gore navedenom (slika lijevo) bazilikom sv. Ivana Lateranskog, bazilikom sv. Marije Velike i bazilikom sv. Petra. Sama bazilika (slika gore desno) smještena je u Rimu, izvan granica Aurelijevih zidina, odakle i dolazi "izvan zidina" u naslovu. Iako se nalazi izvan Vatikanskog grada, Lateranskim je ugovorom bazilici dodijeljen poseban ekstrateritorijalni status, kao vlasništvo Svete Stolice.  Izgradnja ove bazilike je započela u vrijeme cara Konstantina Velikog, na mjestu povijesnog groba sv. Pavla. Na mjestu te bazilike, oko 386. godine., podignuta je veća. Na mozaiku slavoluka bazilike zapisano je kako je car Teodozije I. započeo njenu izgradnju, Honorije završio, te je u doba pape Lava I. (440. – 461.), Placidija baziliku obnovila i ukrasila. Uništena je u požaru 1823. god., a obnovljena je prema drevnim nacrtima u doba pape Pija IX., 1845. godine. Mozaik na slavoluku je u 5. st. dala izraditi carica Gala Placidija. Između prozora i stupova nalazi se dugi red mozaičnih medaljona s portretim papa, od sv. Petra do pape Franje. Ispod papinskog oltara, u konfesiji Arca Marmorea, čuvaju se relikvije sv. Pavla. Zdesna se ulazi u kozmatski klaustar, koji je uredio Vasselleto (1205. – 1241.), koji se zbog rafiniranosti profila vijenaca, te bogatstvu i eleganciji rezbarija i mozaika, smatra ponajboljim klesarskim djelom svoga vremena. Pročelje prema Ostijskoj cesti (Via Ostiense) i zvonik su rad Polletija iz 1850. god.

*******

Dakle, u ove dvije gore navedene bazilike nema zapisa o tome da je posljednje počivalište bilo kojeg od papa. Toliko sam pronašla, to ne znači da je točno.  Meni je ovdje interesantno za primjetiti kako se slike svih papa nalaze ne u bazilici Sv. Petra, nego u bazilici Sv. Pavla. Pavao je poznat po osnivanju prvih 7 crkava na Bliskom istoku (Efez, Pergam, Tijatira, Smirna, Filadelfija, Sard, Laodiceja). Poznat je i njegov sukob sa Petrom i ostalim apostolima, vezano uz samu crkvenu organizaciju. Nije Pavao otputovao u Rim samo zato da bi kroz svoje ime pokušao utjecati na progon kršćana, nego i zato da sa ostalima dogovori daljnju crkvenu organizaciju. Tada je već bila uspostavljena jeruzalemska crkvena hijerarhija sa kojom je Pavao bio u sukobu. Nije htio organizaciju, nego manje crkve i zajednice koje se ne bi bavile formom, nego sadržajem. I Petar i Pavao su pogubljeni u Rimu. Uz mnoge druge, poznate i nepoznate, kršćane. Prve, odnosno "starokršćane", kako to piše wikipedija. Ovdje ću danas ostaviti otvoreno pitanje: Zašto su pape pokopane u bazilici sv. Petra, dok je samo njih sedam (sa pokojnim papa Franjom osam) pokopano u bazilici sv. Marije Velike? Mislim kako znam odgovor, no moram ipak tome posvetiti posebni tekst. Do tada, ostavljam svima neka razmisle o tome, uz ove gore kratke napomene. No, prije nego pređem na Benedikta i Franju, nekoliko rečenica o najpoznatijoj vatikanskoj crkvi - bazilici Svetog Petra. 

Bazilika sv. Petra (tal. Basilica Papale di San Pietro in Vaticano) je vatikanska katolička crkva, izgrađena u stilu klasične renesanse, na mjestu prethodne ranokršćanske bazilike. Prema tradiciji i povijesnim izvorima, prvo zdanje podignuto je na mjestu mučeništva i grobu sv. Petra, jednog od dvanaestorice apostola. Prema katoličkoj tradiciji, sv. Petar je bio i prvi rimski biskup, tako i prvi u nizu papa. Smatra se jedinstvenom crkvom u kršćanskom svijetu, kao i najvažnijom od svih kršćanskih crkava. Iznad groba sv. Petra je u 16. stoljeću sagrađena bazilika njemu u čast. Brojni znameniti talijanski umjetnici, među kojima su Bramante, Bernini i Michelangelo, su bili uključeni u njenu izgradnju, od 1506. do 1626. godine. Danas je zbog svojih religijske i povijesne važnosti vezane uz papinstvo, protureformaciju, ali i umjetnike i arhitekte postala značajno hodočasničko i turističko središte. Bazilika sv. Petra nije katedrala, jer u njoj ne stoluje biskup, nego je njen službeni naziv Papinska bazilika sv. Petra u Vatikanu.

Ne bih dalje, jer koga zanima opis bazilike i povijest izgradnje - wikipedija daje podosta informacija. 

Sada se vraćam na temu i dvojicu pokojnih zadnjih papa. Dakle, gore sam namjerno prepisala životopise 7 papa koji su pokopani, i to većinom naknadno, u baziliku Gospe Velike. Jednog od tih pokojnih papa su čak izvadili iz groba, pa mu takvom mrtvom, izloženom, javno sudili. Što se dogodilo i zašto je papa Franjo tražio počivalište na tom mjestu? Ne znam, još. Ali, saznati ću vremenom. Danas nastavljam sa dva teksta, odnosno kratkim opisom života pape Benedikta XVI. nakon umirovljenja, i još jednim interesantnim tekstom, koji nudi nekoliko kontoverzi. Ove stvari nikada nisu spominjane u msm, ali kao što je gore napisano: papa Benedikt XVI. nije bio njihov "miljenik". Nije bio divan, otvoren, inkluzivan, nije bio kao Franjo. Nikada Franji nije ništa zamjerio, čak štoviše, uvijek je jako lijepo o Franji govorio. Zato, oprostite meni Padre, na ovome što činim. Znam da se ne bi složili sa ijednom ružnom rječju, ali situacija je više nego kritična. Pa, kako bude. 

Nakon odreknuća od službe papa Benedikt XVI. nosio je naslov “Papa emerito” ili “Romano Pontefice emerito”, odnosno “Papa u miru”. I dalje mu je ostao naslov “njegova svetost papa Benedikt XVI.”, rekao je 26. veljače 2013. godine novinarima, vatikanski glasnogovornik o. Federico Lombardi. Nije poželjno njegov naslov prevoditi riječima “stari papa”, dodao je o. Lombardi.

Benedikt XVI. je i nakon odstupanja sa službe nastavio odijevati jednostavni bijeli talar, a na nogama je poželio nositi smeđe cipele, koje je dobio 2012. godine od mjesnih obrtnika, tijekom pohoda Meksiku.

Regulirano je još nekoliko detalja vezanih uz Papin odlazak sa službe. 28. veljače u 20 sati. Švicarska garda zatvoriti će ulaz papinske palače u Castel Gandolfu, a zatim će povući stražu, dodao je o. Lombardi, jer nakon odstupanja Benedikt XVI. ostaje bez papinske gardijske zaštite. Papa neće potpisati nikakav službeni dokument o odreknuću na kraju svog upravljanja Crkvom, jer njegova izjava o odricanju od službe već udovoljava svim crkveno-pravnim odredbama koje reguliraju završetak pontifikata, rekao je o. Lombardi, prenio je Kathpress.

NEKOLIKO MJESECI PRIJE: 

Kardinal Bertone o apostolskom putovanju Svetog Oca u Libanon: 

Francuski dnevnik Le Figaro je uoči Papina putovanja objavio razgovor s kardinalom Bertoneom, Papinim državnim tajnikom, na novinarovu primjedbu da se Papino putovanje zbiva u kontekstu raširene nestabilnosti – nesigurnost u Egiptu, napetost između Izraela i Irana, Sirija u plamenu, Irak podijeljen – na upit: Koji je temeljni izazov ovoga putovanja? Odgovorio je: Želio bih dodati i palestinsko pitanje, koje nije još nakon mnogo godina našlo pravo rješenje. Premda su djelomični sporazumi pozitivni, ipak ne mogu jamčiti trajan mir ako se ne riješe drugi problemi. Najveći je izazov da se uz potporu međunarodne zajednice, koja je suodgovorna, nađe prihvatljivo rješenje za sve – kazao je kardinal dodajući: Papina je prisutnost poziv svim odgovornima na Srednjem istoku i u međunarodnoj zajednici da se snažno zauzmu za pravedno i održivo rješenje za Srednji istok. Papa Benedikt XVI. zacijelo ne želi biti politički vođa. Kao vjerski poglavar, on dolazi potvrditi svoju braću u vjeri u Isusa Krista i želi pozvati sve muškarce i žene dobre volje da vjera nikada ne bude razlogom rata i podjela. Papa će nastojati dirnuti srca svih da se stanje promijeni – zaključio je kardinal Bertone.

Govoreći o apostolskom putovanju pape Benedikt XVI. u Libanon, kardinal Jean-Louis Tauran, predsjednik Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog, ustvrdio je da različitost nije opasnost nego bogatstvo a da živjeti zajedno nije utopija. Papa će dakle sve pozvati na dijalog i zajedništvo, a zapravo to i je Libanon: muslimani, kršćani i druzi idu u zajedničke škole, imaju iste nastavnike i obrazovanje, a to se po svaku cijenu mora očuvati – ustvrdio je kardinal Tauran.

S cijelog Srednjeg istoka u Libanon stižu biskupi kojima će Sveti Otac uručiti apostolsku posinodsku pobudnicu ‘Crkva na Bliskom istoku’. Naročito veliku nadu u apostolski posjet pape Benedikta XVI. polažu stanovnici Svete Zemlje, ustvrdio je latinski jeruzalemski patrijarh Fouad Twal razgovarajući s  novinarom Radio Vatikana.

S velikom radošću idemo u Libanon sresti Svetoga Oca, iz Jeruzalema idu četiri biskupa sa svećenicima i dvije skupine vjernika, jedna iz Palestine a druga iz Jordana. Sretni smo što ćemo dobiti posindosku pobudnicu, koju ćemo temeljno proučiti i produbiti te tijekom susreta s mladima i tijekom duhovnih vježbi primijeniti njezine upute. Dokument će doista valjati vrlo dobro proučiti i promisliti. Na Bliskom se istoku ne udiše zrak povjerenja ni optimizma zbog stanja u Siriji: narod je zabrinut i prestrašen. Od Svetoga Oca očekujemo ohrabrenje, molitvu a možda i apel cijelom svijetu, općoj Crkvi i svim kršćanima u svijetu da nam budu još bliskiji. Pozornost je medija i cijelog svijeta usredotočena na stanje u Siriji, malo se govori o tome kako mi živimo, o našem stanju, našem očaju i našim problemima. Više nitko ne govori o Svetoj Zemlji – istaknuo je patrijarh Twal.

Na upit o kršćanskom svjedočenju i zajedništvu na Bliskom istoku, odgovorio da zajedništvo ne treba biti samo među kršćanima Bliskog istoka, nego sa svekolikom Crkvom, s biskupijama, biskupskim konferencijama te kršćanskim i svjetskim organizacijama. Zajedništvo se treba protegnuti na sve one koje zanima naša sudbina – ustvrdio je patrijarh.

Osvrnuvši se na posindsku pobudnicu za Bliski istok, rekao je da je pobudnica namijenjena svim pastirima te da je uvjeren da govori o glavnim problemima Bliskog istoka, primjerice o iseljavanju, vjernosti ovoj zemlji, o dijalogu sa Židovima i muslimanima, o svemu tome će zacijelo govoriti posinodska pobudnica. Naša je dužnost da je prihvatimo ozbiljno te da je, koliko je moguće, i primijenimo – primijetio je patrijarh Twal. (rv/bitno.net; 14. rujna 2012. godine). 

Papa Benedikt XVI. molio je u nedjelju 24. veljače svoj posljednji Angelus s hodočasnicima okupljenima na Trgu Sv. Petra u Vatikanu. Benedikt XVI. (lat. Benedictus PP. XVI.) rođen je u mjestu Marktl, Bavarska, 16. travnja 1927. godine kao Joseph Alois Ratzinger. Bio je 265. po redu poglavar Katoličke crkve i papa od 19. travnja 2005. godine do odreknuća u veljači 2013. godine. Umro je u Vatikanu, 31. prosinca 2022. godine. Kako navodi više medija, među kojima je i Vatican News, Benediktove su posljednje riječi bile "Gospodine, volim te“. Nakon svečanog rekvijema, održanog 05. siječnja 2023. godine, na vatikanskom Trgu sv. Petra, lijes s njegovim tijelom je položen je u grobnicu u kripti Papinske bazilike sv. Petra u Vatikanu. Počivao u miru Božjem. 

Umjesto da proglašavam skandalom moguće grijehe kralja Davida i Bat-Šebe, zapitao bih se da li je Franjo doista papa ili nije?

Slijedeći podulji tekst je sastavio Claudio Resta, tijekom travnja 2025. godine. 

Sveta je istina ono što stoji u naslovu članka Fabija Giuseppea Carisija:

"PAPA odaje počast britanskom kralju MASONU,  PRELJUBNIKU CHARLESU III."

U podnaslovu stoji da su kralj Charles III. i masonerija UK financirali povijesni napad na papinsku državu, kao i rat u Ukrajini.

No, dopustite mi da prvo izvučem neka pitanja koje je taj članak zanemario, a koji mi se čine puno relevantnijima.

Prije svega: mislim kako svi znamo biblijsku priču o kralju Davidu i Bat-Šebi. Kralj David se zaljubljuje u Bat-Šebu, ženu jednog od njegovih poručnika, Urije. Kada Bat-Šeba očekuje Davidovo dijete, on daje ubiti Uriju kako bi prikrio njihovu vezu. Bog se na njega naljuti i pošalje sušu na cijeli Izrael. Kada se David, konačno pokajani, obrati Bogu, njegove molitve su dobrodošle od strane Svemogućeg, koji pošalje plodonosnu kišu.

Spomenuo sam to samo zato što bi moglo predstavljati neku analogiju biblijske povijesti sa sadašnjom povijesti kralja Charlesa III. i Camille, nekadašnje Parker Bowles. Uostalom, ako su to njihovi grijesi, onda je to njihova stvar i ne treba nas se ticati. Vjerujem da je mnogo ozbiljnije (javno i općepoznato) pitanje da li je Franjo doista valjano bio papa, protupapa ili nešto treće.

Budući da je pitanje kanonskog prava prilično složeno, s pravne točke gledišta ili između ostaloga ne postoji samo jedna teorija, nego postoje najmanje dvije prema kojima Franjo nije valjani papa, te kako ne bih previše zakomplicirao i opteretio ovaj članak, namjeravam ga obraditi u dva zasebna i naredna članka. Nazvati ću ih: Zašto Franjo nije papa broj 1, i broj 2. 

Sada ću se osvrnuti na najnoviju teoriju, a koja se temelji na pravnoj elaboraciji i odnosi se na kanonsko pravo. Teoriju je izrazio talijanski povjesničar i stručnjak za kanonsko pravo, Andrea Cionci, temeljem intervjua Petera Seewalda s papom Benediktom XVI.

Ukratko: Prema Andrei Cionciju, papa Ratzinger, Benedikt XVI., nije zapravo abdicirao te veljače 2013. godine, nego se samo povukao na "spriječeno mjesto”. U biti, Ratzinger bi, za sve ovo vrijeme, ostao, pravno, pravi papa.

Kako?

Odričući se isključivo „ministeriuma“, odnosno vršenja papinstva, a ne pojma pape, odnosno ”munus petrinus”.

Što bi značilo: od 31. prosinca 2022. godine, odnosno od smrti Benedikta XVI., slijedom onoga što smo rekli, Vatikan tehnički više ne bi imao papu i stoga bi morao raspisati nove izbore, obzirom na to što bi Franjo u stvarnosti bio – ako izuzmemo novi razvoj događaja ili valjana poricanja – pravi protupapa.

https://www.vatican.va/archive/cod-iuris-canonici/eng/documents/cic_lib2-cann368-430_en.html

Nije to prvi puta u povijesti Crkve, obzirom na to da su se na Petrovom prijestolju smjenjivali deseci protupapa.

Zagonetna fraza

"Ova fraza pojavljuje se dva puta u knjizi intervjua Petera Seewalda. Čitamo kako papa Benedikt kaže: "Nijedan papa nije dao ostavku tisuću godina".

Ovo je apsurdno, jer posljednji papa koji je doista abdicirao je bio Grgur XII., 1415. godine, tako da, ako matematika nije mišljenje, 2013 minus 1415 jednako je 598. Da se Benedikt smatrao abdikatorom, trebao je reći: “Ja sam prvi papa u 598 godina, koji je podnio ostavku”. To nam još jednom pokazuje da ostavka pape Benedikta nije abdikacija.

Otkrili smo i nešto nevjerojatno: točno tisuću godina ranije (1013.) papa Benedikt VIII, (ako bolje razmislite, on je upola mlađi od Benedikta XVI.) dao je posebnu vrstu ostavke, baš kao i papa Ratzinger: odrekao se i ministerija, s tom razlikom što je Benedikt XVI. to učinio u punom posjedu svojih ovlasti. Kroz suptilnu declaratio napisanu na latinskom, dopustio je neka kardinali iza njegovih leđa sazovu konklavu (ilegalnu, jer Papa nije bio mrtav i nije abdicirao) i automatski postave u potpuno onemogućeno mjesto.

Ako Papa izgubi ministrij, postoji potpuno 'spriječeno mjesto': on je zatvorenik.

On ne može biti papa. "Dvadeseti sat", Papa Benedikt, u deklaraciji – koju je položio u konklavi – najavljuje kako će se od dvadesetog sata, 28. veljače, odreći ministerija. Sada, dvadeseti sat ne odgovara 20:00, 28. veljače, jer misli na rimsko vrijeme.

Za ovaj put, i 20:00 sati, 28. veljače - odgovara 13:00 sati, 01. ožujka.

Zašto?

Rimsko vrijeme ne računa početak sata od ponoći, već od zalaska sunca (u slučaju 28. veljače, zalazak sunca je u 18:00 sati).

Dakle na 18:00 sati, 28. veljače dodajte 20 sati, i dobiti ćete 13:00 sati, 01. ožujka.

Što se upravo dogodilo u ovoj zadnjoj fazi? Između 12:00 i 13:00 sati, kardinal Angelo Sodano saziva novu uvredljivu konklavu putem papinskog biltena, koji također izlazi između 12:00 i 13:00 sati.

Dakle, papa Benedikt kaže da se odriče ministerija počevši od dvadesetog sata, jer je to prvi sat u kojem ga je lišen.

Zašto?

Zlostavljačka konklava automatski ga je poslala na 'spriječenu stolicu', gdje, upravo, gubi ministrij.

Dakle, odricanje od ovoga nije dobrovoljno, nego je prorečeno.

Kardinali, ne shvaćajući značenje njegove deklaracije, poslali su ga na 'spriječenu stolicu'; upravo ono što je papa Benedikt želio, jer znamo da je bio prisiljen maknuti se s puta, prijetilo mu se čak i životom. Da je ubijen, konklava nakon njegove smrti bila bi valjana, umjesto toga se on ovom briljantnom kanonskom umješnošću pobrinuo da nijedan Papa, dok je živ, zapravo to ne može biti.

Zaključno, Bergoglio je protupapa i mora otići svakog trenutka.”

(napisano: 12.04.2025.)

Franjo i "Saint Gallen" mafija

"Paragraf 81. Kardinali birači također će se suzdržati od bilo kakvog oblika pakta, sporazuma, obećanja ili druge obveze bilo koje vrste, koja bi ih mogla prisiliti da daju ili uskrate svoj glas jednom ili više njih. Ako je to doista učinjeno, čak i pod prisegom, onda  proglašavam da je takva obveza ništavna i nevaljana, i da je nitko nije dužan pridržavati se; i od sada nalažem latae sententiae izopćenje prekršitelja ove zabrane, međutim, ne namjeravam zabraniti da tijekom Sede Vacante može doći do razmjene ideja u vezi s izborima.”

(Universi Dominici Gregis, Apostolska konstitucija Katoličke Crkve, koju je proglasio papa sveti Ivan Pavao II., 22. veljače 1996. godine. Podnaslov joj je: O upražnjenju Apostolske stolice i izboru rimskog prvosvećenika)

Kurikulum „Dubokog grla” unutar Katoličke crkve:

Kardinal Godfried Maria Jules Danneels (Kanegem, 4. lipnja 1933. – Malines, 14. ožujka 2019.) je primljen u sveti red 17. kolovoza 1957. godine; potom je predavao, onda je postao profesor teologije i duhovni ravnatelj sjemeništa.

Dana 04. studenog 1977. godine, papa Pavao VI. imenovao ga je biskupom Antwerpena; biskupsko je posvećenje primio 18. prosinca iste godine. Dana 19. prosinca 1979. godine, papa sveti Ivan Pavao II. promovirao ga je u nadbiskupa Malines-Brussels i primasa Belgije, a 15. rujna 1980. godine i u vojnog ordinarija u Belgiji. U konzistoriju, 02. veljače 1983. godine, kardinalom ga je imenovao papa Ivan Pavao II.

Od 1980. godine je bio i predsjednik Belgijske biskupske konferencije, a tu je dužnost obnašao do 2010. godine. Bio je i član Vijeća drugog odjela Državnog tajništva, Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Kongregacije za evangelizaciju naroda, Kongregacije za katolički odgoj i Kongregacije za istočne Crkve.

Što je bila St. Gallen mafija i njezina povijest:

“St. Gallen Mafia”, ili “Klub St. Gallena”, ili “St. Gallen Group”, bila je neformalna skupina visokorangiranih prelata i modernističkih crkvenih reformatora, koji su se sastajali svakog siječnja u blizini St. Gallena u Švicarskoj, kako bi slobodno razmjenjivali ideje o crkvenim pitanjima.

Kada se grupa sastala prvi put, u siječnju 1996. godine, bili su pozvani od strane Ive Fürera: 

   - Carlo Maria Martini, nadbiskup Milana;

   - Paul Verschuren, biskup Helsinkija;

   - Jean-Félix-Albert-Marie Vilnet, biskup Lillea;

   - Johann Weber, biskup Graz-Seckaua;

   - Walter Kasper, biskup Rottenburg-Stuttgarta (kasnije kardinal) i

   - Karl Lehmann, biskup Mainza (kasnije kardinal).

Noviji članovi, svi koji su se poslije pridružili na poziv, "otvoreno", bili su:

1999.: kardinal Godfried Danneels, nadbiskup Malines-Brussels i Adrianus Herman van Luyn, biskup Rotterdama.

2001.: Cormac Murphy-O’Connor, nadbiskup Westminstera (kasnije kardinal), i Joseph Doré, nadbiskup Strasbourga.

2002.: Alois Kothgasser, biskup Innsbrucka, kasnije nadbiskup Salzburga.

2003.: Achille Silvestrini, kardinal Rimske kurije

2003. Ljubomyr Huzar, vrhovni nadbiskup Lavova od Ukrajinaca

2004.: José Policarpo, patrijarh Lisabona.

Na zadnjem sastanku grupe, 2006. godine, bila su prisutna samo četiri člana: Ivo Fürer, Alois Kothgasser, Godfried Danneels i Adrianus Herman van Luyn.

Tajnovitost i nadimak: 

Utemeljitelji i članovi skupine su smatrali kako Vatikan sprječava slobodnu raspravu među biskupima, te su se stoga sastanci održavali u tajnosti. Članovi su se pridržavali "jednostavnog pravila: 'sve se može izreći, ne vode se bilješke i poštuje se diskrecija'."

Sastanke je 2014. godine otkrio Austen Ivereigh, tek nakon što je grupa prestala postojati, a sastanci su potpunije opisani tek 2015. godine, u autoriziranoj biografiji Godfrieda Danneelsa. Na predstavljanju ovog djela, u rujnu 2015. godine, koje je emitirao VTM, Danneels je izjavio kako je naziv “skupina iz St. Gallena” “deftig” (dostojanstven, ugledan) i izjavio: “maar eigenlijk zeiden wij van onszelf en van die groep: de maffia” (ali, zapravo smo za sebe i za tu grupu govorili: mafija).

Drama, koja ide ruku pod ruku sa šepavim Stanarom Casa Santa Marta, je u činjenici da on nije Papa.

Kanon 332 – §1 kaže: “Rimski prvosvećenik dobiva punu i vrhovnu vlast u Crkvi zakonitim izborom, koji on prihvaća, zajedno s biskupskim posvećenjem”.

Ovdje leži srž stvari. Bergoglio nije izabran legitimno.

Zahvaljujući pokojnom kardinalu Godfriedu Maria Julesu Danneelsu, bivšem primatu biskupu i vojnom ordinariju Belgije, znamo da je "Mafija St. Gallena" bila ta koja je postulirala izbor Jorgea Maria Bergoglia. To je učinila putem utjecajne skupine biskupa i kardinala, neprijatelja zdrave katoličke doktrine, koji su se u mjesecu siječnju (svake godine) sastajali u St. Gallenu, Švicarska, gdje su “slobodno razmjenjivati ​​mišljenja o crkvenim pitanjima”.

Time se poništava Konklava iz 2013. godine, koja je kardinala nadbiskupa Buenos Airesa, Jorgea Maria Bergoglia, odjenula u bijelo.

Dana 22. veljače 1996. godine je papa sveti Ivan Pavao II., uz pomoć vrlo povjerljivog kardinala Josepha Ratzingera, dao sveopćem kršćanstvu Apostolsku konstituciju, “Universi Dominici Gregis”, koja govori o “ispražnjenju Apostolske stolice i izboru rimskog prvosvećenika”.

U navedenom Ustavu, u poglavlju VI, paragrafu 79, jasno je navedeno:

“Zabranjujem bilo kome, čak i ako ima kardinalsko dostojanstvo, da pregovara, za života Pape i bez konzultacija s njim, o izboru njegova nasljednika, ili obećava glasove, ili donosi odluke u vezi s tim na privatnim skupovima.”

Ovdje su prekršaji jasni i očigledni.

Biskupi Carlo Maria Martini, Godfried Maria Jules Danneels, Walter Kasper, Karl Lehmann, Cormac Murphy-O’Connor, Achille Silvestrini i mnogi drugi sastajali su se na “privatnim okupljanjima”, kako bi unaprijed pripremili Izbor rimskog pape.

Ponovno u “Universi Dominici Gregis” pape Ivana Pavla II., u paragrafu 81, ponavlja:

"Kardinali birači bi se također trebali suzdržati od bilo kakvog oblika nagodbi, sporazuma, obećanja ili drugih obveza bilo koje vrste, koje bi ih mogle prisiliti da daju ili uskrate svoj glas nekome ili nekima. Ako je to doista učinjeno, čak i pod prisegom, proglašavam da je takva obveza ništavna i nevaljana i da je se nitko ne mora pridržavati; i od sada nalažem latae sententiae ekskomunikaciju Kršiteljima ove zabrane, međutim, ne namjeravam zabraniti da tijekom Sede Vacante može doći do razmjene ideja u vezi s izborima.”

Gore navedeni prelati, točnije oni koji su bili ponosni suradnici “mafije San Gallo”, svi su “ekskomunicirani latae sententiae”, jer su sklopili “nagodbe, sporazume, obećanja ili druge obveze bilo koje vrste” - kako bi doveli Bergoglia u Vatikan.

Kardinal Danneels je zapravo rekao kako je "Mafija St. Gallena" odlučila "postaviti argentinskog kardinala, Jorgea Maria Bergoglia, na Petrovo prijestolje". Stoga, citirajući, nakon Sinode “Za sabornu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje”, a s Jubilejem (koji je u tijeku) - kanon 412 miriše na podsmijeh, ali i na sprdnju.

Svi kardinali, biskupi i svećenici trebaju prestati zabijati glave u pijesak kako bi zadržali privilegije, položaje, kongruencije i prebende.

Neka kažu cijelom svijetu da je Jorge Mario Bergoglio u Vatikan doveden i postavljen na nedopušten, nelegitiman, ništavan način.

Bergoglio nije papa, jer se njegov izbor dogodio u suprotnosti s onim što je utvrdio rimski prvosvećenik i prefekt Kongregacije za nauk vjere, nekadašnji Sveti ured, u Apostolskoj konstituciji “Universi Dominici Gregis”. Kao potvrdu onoga što sam gore rekao, vrlo je zanimljivo da Bergoglio djelomično poštuje diktat Apostolske konstitucije Katoličke Crkve ”Universi Dominici Gregis” (podnaslov: O upražnjenju Apostolske Stolice i izboru Rimskog Prvosvećenika). Zapravo, “Universi Dominici Gregis” također propisuje pravila kojih se treba pridržavati tijekom razdoblja upražnjenosti Petrove stolice, nakon smrti ili ostavke pape. Što utvrđuje kako kardinali,  koji sudjeluju u Konklavi, moraju boraviti u Domus Sanctae Marthae (također poznatoj kao Kuća ili rezidencija Svete Marte).

Zapravo je vrlo čudno, i bez presedana, da Bergoglio ne odsjeda u Apostolskoj palači, u kojoj su oduvijek odsjedali svi pape.

Baš kao da nije Papa!

I to na način koji bih definirao kao neku vrstu "egzoterične" masonske poruke, u odnosu na tu Apostolsku konstituciju...

Ratzingerov kodeks i Franjino preuzimanje slijedeće konklave, upravo ove nakon njegove smrti
Kako osloboditi Crkvu upražnjenog ili neregularnog mjesta, s novim redovitim Papom, i izaći iz ove Nove globalističke totalitarne imanentističke teokracije, kako bi se obnovio identitet onoga što je Crkva uvijek bila prije Bergoglia

Ovaj članak nije reklama za knjigu (koju nisam ja napisao, niti imam ikakvog udjela u njenim pravima), kao što ni moji članci nikada nisu bili reklama za bilo koju knjigu, već su se samo pozivali na knjige, kako bi osnažili svoje teze i za njih našli potvrde.

U ovom slučaju, započinjem svoj članak referencom na knjigu za koju ću napraviti kratak sinopsis, kako ne bih previše opteretio svoj članak. No, dok se moj kratki sinopsis može činiti površnim zbog svoje kratkoće i jednostavnosti, referenca na knjigu postaje prikladna za upuštanje u cjelovitu i iscrpnu obradu prilično složene teme, koja sadrži pravne formalizme kanonskog prava.

Podsjetnik na "Ratzingerov kodeks" je samo prvi dio mog članka, prikladna preambula drugom dijelu, u kojem podržavam drugu tezu koja vrijedi neovisno o prvoj tezi. Naime, moju tezu o "Franjinom preuzimanju slijedeće konklave nakon njegove smrti".