Operacija "Plutokrat"

Imućna klasa je uvijek koristila bezbroj strategija za zgrtanje više bogatstva, ali tek sredinom 1970-ih godina su se te strategije ujedinile u neviđenu moć gomilanja bogatstva.

Nakon 1975. godine, ovaj aparat je postao višom silom, amalgam koji daleko nadmašuje svoje sastavnice - pomno orkestrirana simfonija zagovaračkih skupina, lobista, think tankova, konzervativnih dobročinitelja i PR mahera. Ovaj stroj nije samo radio; ovaj je stroj gurnuo gornjih jedan posto u ekonomsku egzosferu: daleko od gravitacijske sile uobičajene ekonomske stvarnosti.

Idemo pratiti ovu monstruoznost do njezinih korijena, koji se, možda i ne iznenađuje, isprepliću s mračnim viticama CIA-e. Ne, ne postoji dosje s oznakom "Operacija Plutokrat", ali treba li nam on doista kada otisci prstiju tajnih operacija, kao što su MK-ULTRA i MOCKINGBIRD, već prljaju priču?

Arhitekti ovog ekonomskog udara - Irving Kristol, Paul Weyrich i njima slični - nisu bili samo ljudi s vizijom; bili su operativci s nacrtom za subverziju, iako je ovaj put bojno polje bilo ekonomsko, a neprijatelj srednja klasa. U 1970-ima su ovi arhitekti prenamijenili taktiku hladnog rata za klasni rat - stvarajući američku ekonomsku politiku koja je preslika antikomunističkih križarskih ratova u inozemstvu. Rezultat? Poslovna klasa, tako dobro organizirana i nemilosrdna, da bi i Machiavelli pocrvenio.

Do 1975. godine, najbogatijih 1% držao je 22% američkog bogatstva – brojka koju će narasti na nevjerojatnih 42% do 1992. godine. Ovo nije samo nejednakost; ovo je ekonomski imperijalizam. Razmislimo .... ovaj skok nije bio slučajnost, već plan .... plan toliko podmukao da se mogao roditi samo u sjenovitim hodnicima gdje se špijunaža susreće s poduzetnošću.

Ako su CIA-ine inozemne kampanje imale za cilj destabilizirati režime za američke interese, onda su na domaćem planu postigle tihi državni udar - osiguravajući da bogatstvo ne samo curi uokolo, već i šiklja. Nalazimo se u eri u kojoj ekonomska razlika nije samo nusproizvod kapitalizma, već i njegovo vrhunsko postignuće, orkestrirano od strane onih koji su se nekoć zaklinjali kako će štititi nacionalne interese. Kako divno ironično, ili možda cinično i očekivano, da su ti zaštitnici postali profiteri.

Kako je ovaj nesveti savez započeo? Pa, CIA je od svog početka bila magnet za nacionalnu aristokraciju: tajkune, burzovne mešetare, medijske magnate i intelektualnu kremu iz kula Ivy League. Tijekom meteža Drugog svjetskog rata, general "Divlji Bill" Donovan, kultivirao je ono što će postati pretečom CIA-e, OSS. Donovanova strategija zapošljavanja? Isključivo iz koridora moći i privilegija. Zatim, tu je Allen Dulles, osoba čiji je mandat na mjestu direktora CIA-e od 1953. do 1961. godine, bio podjednako povezan sa špijunažom, kao i umrežavanjem elite. Stariji partner tvrtke 'Sullivan i Cromwell', Dulles je bio do koljena u financijskoj močvari Wall Streeta, zastupajući interese npr. Rockefellerovog carstva: labirint trustova, korporacija i kartela. Položaj u banci J. Henry Schroedera nije bio samo posao; bio je to čvor globalne mreže financijskih moći, gdje je stvarao mrežu u kojoj je njegova lojalnost ležala podijeljena između nacionalne sigurnosti i osobnih ekonomskih interesa. Bio je to čovjek koji, poput Donovana, nije vidio problem u miješanju svijeta plašta i bodeža, s visokim ulozima visokog društva.

Do 1950-ih godina je ovakva strategija metastazirala. CIA se utkala u samo tkivo američkog poduzetništva, akademske zajednice i medija, s toliko širokom mrežom operativaca da bi se svakom teoretičaru zavjere zavrtjelo u glavi. Ovi operativci djelovali su pod raznim krinkama:

• Neki su napustili svoje karijere zbog privlačnosti špijunaže, prihvaćajući u potpunosti tajanstveni zagrljaj CIA-e;

• Drugi su ostali u svojim područjima, a njihov profesionalni život služio je samo kao fasada za njihov pravi poziv kao sredstva CIA-e, baveći se špijunažom kao da je to sporedna igrarija; 

• Zatim, tu su bili i oni koji su ležerno odavali informacije, tretirajući osjetljive podatke kao uredski trač;

• I nemojmo zaboraviti rotirajuća vrata, koja okreću rukovoditelje između agencija i korporativnih soba za sastanke, kao da su međusobno zamjenjivi dijelovi, u ovom velikom stroju utjecaja.

Ova se infiltracija nije odnosila samo na nacionalnu sigurnost; ovdje se radilo o osiguravanju stisaka moći elite, korištenju oruđa državne špijunaže za jačanje ekonomske dominacije. Ovdje leži cinizam: dok CIA naizgled štiti naciju, ona istovremeno služi kao završna škola za bogate, kako bi poboljšali svoje vještine manipulacije i kontrole, osiguravajući neka se jaz između onih kojima se upravlja i onih koji upravljaju sve više širi.

Simbioza između CIA-e i društvene elite nije samo partnerstvo - to je identitet. Njihove ambicije, njihovi strahovi, njihove taktike - sve je to nerazlučivo, protkano zajedno u ono što bi se moglo nazvati "mrežom starih momaka", području u kojem se briše granica između upravljanja i osobne koristi i gdje zveckanje čaša na ekskluzivnim okupljanjima često zapečati više toga, nego bilo koji formalni pregovori.

Ova je konvergencija bila neizbježna, obzirom na zajednički etos: duboki prijezir prema demokratskim procesima, na koje ne gledaju kao na temelj slobode, već kao na nezgodnu prepreku njihovoj nekontroliranoj moći. CIA i korporativni moguli djeluju pod plaštom tajnosti, velom navučenim ne radi nacionalnog interesa, već kako bi svoje manevre zaštitili od javnog nadzora ili, kada je potrebno, kako bi stvorili narativ koji služi njihovoj svrsi.

Ali, kako ti entiteti podupiru jedni druge? Evo mehanike njihovog međusobnog češkanja po leđima:

• Operativno pokriće i resursi: Multinacionalne korporacije daju CIA-i mogućnost poricanja, kanale financiranja, vrhunsku tehnologiju i neprocjenjive međunarodne veze. Poslovni čovjek u stranoj zemlji mogao bi biti samo još jedna prednost u CIA-inoj globalnoj igri šaha.

• Unosni ugovori: Zauzvrat, te su korporacije nagrađene saveznim ugovorima vrijednim milijarde, izrađujući same alate za špijunažu - satelite, tehnologiju nadzora, što god hoćete. Postoji određena privlačnost u igranju špijunske igre, uzbuđenje koje nijedna soba za sastanke ne može pružiti.

• Zaštita i povlastice: Pod izlikom zaštite nacionalne sigurnosti, CIA proteže zaštitni kišobran nad svojim korporativnim saveznicima, štiteći ih od radoznalih očiju medija i regulatornih tijela. Radi se o očuvanju svetosti njihovih operacija od bilo kakvog demokratskog nadzora.

• Tržišna dominacija: CIA možda najpodmuklije igra ulogu ekonomskog ubojice, svrgavajući strane vlade koje se usuđuju izazvati neregulirani ortački kapitalizam, koji toliko vole američke korporacije. Oni postavljaju režime koji su više... popustljiviji, osiguravajući da američki poslovni interesi napreduju na račun lokalnog stanovništva.

Ovaj savez se pokazao kao đavolja pogodba, gdje svaki entitet ovlašćuje onaj drugi neka nekažnjeno krši zakone i norme.

Uranjanje u CIA-inu glavnu knjigu otkriva litaniju zločina i moralnih ispada, toliko dubokih, te njihovu obranu pod bilo kojom zastavom bila, čak i antikomunističkom, postaje vježba apsurda. Prije nego što zaronimo u pojedinosti ovog mračnog partnerstva, prvo se mora vidjeti sam razmjer CIA-inih prijestupa - povijest prepuna djela koja dovode u pitanje sam pojam etičkog upravljanja.

CIA - litanija prijestupa

Tijekom meteža Drugog svjetskog rata, OSS nije bježao od mračnih umijeća ratovanja: propagande, sabotaže i bezbroj drugih podmuklih taktika. Poslije rata, s uspostavom CIA-e, 1947. godine, došlo je do kratkog i naivnog prekida gdje je špijunaža bila degradirana na puko prikupljanje obavještajnih podataka, čudna ideja kako su prijetnje nestale.

Ali, sa početkom Hladnog rata, do 1948. godine se ova iluzija raspršila. CIA je reformirala svoj ogranak za tajne operacije, stidljivo nazvan Ured za koordinaciju politike, pod vodstvom Franka Wisnera iz Wall Streeta. Njegova povelja, zaogrnuta birokratskim jezikom, nije bila ništa drugo nego mandat za kaos:

“… propaganda, ekonomski rat, preventivno izravno djelovanje, uključujući postupke sabotaže, antisabotaže, rušenja i evakuacije; subverzija protiv neprijateljskih država, uključujući pomoć podzemnim grupama otpora i potporu autohtonim antikomunističkim elementima u ugroženim zemljama slobodnog svijeta.” 

Do 1953. godine, ovaj odjel za plašt i bodež je zapošljavao 7200 ljudi, trošeći nevjerojatnih 74% proračuna CIA-e. Evo kako je opisana atmosfera u ovom svijetu sjena. Stanley Lovell, regrut za Donovanove divlje pothvate, jednom je razmišljao:

“Ono što moram učiniti je stimulirati Peckovog zločestog dečka ispod površine svakog američkog znanstvenika i reći mu: 'Baci kroz prozor sve svoje normalne koncepte koji se pridržavaju zakona. Evo prilike da podignemo veseli pakao. Dođi mi pomozi da ga podignem.'”

George Hunter White, razmišljajući o vremenu koje je proveo u CIA-i, s radošću je uhvatio odmetnički etos:

“Svim sam srcem radio u vinogradima, jer je bilo zabavno, zabavno, zabavno... Gdje bi inače crvenokrvni američki dječak mogao lagati, ubijati, varati, krasti, silovati i pljačkati, uz sankciju i blagoslov Svevišnjega?” 

Od iskusnog CIA-inog operativca, s dva desetljeća iza sebe, koji iskreno priznanje:

“Nikada nisam razmišljao o zakonitosti ili moralu. Iskreno, učinio sam ono što je upalilo.”

Zaogrnute velom tajni i zaštićene od uplitanja Kongresa, operacije CIA-e zastrašujuće su se brzo pretvorile u korupciju. Uz alate, kao što su Glas Amerike i Radio Slobodna Europa, Agencija nije samo emitirala; oni su manipulirali vijestima, pravdajući se paternalističkim uvjerenjem kako znaju što je najbolje za stanovništvo.

Ova emitiranja, često flagrantno obmanjujuća, smatrana su previše obmanjujućima da bi se legalno širila unutar samih SAD-a - oštri dokaz organizacije, koja ne samo da je preuzela plašt odlučivanja o 'većem dobru', već je i slobodno zlorabila ovlasti kojima je zapovijedala.

U sjenama 1940-ih i 50-ih godina, dok je većina američke javnosti ostala u blaženom neznanju, CIA je isplela tapiseriju tajnih operacija pod krinkom borbe protiv komunizma, podsjećajući na junaka špijunskog trilera, poput Jamesa Bonda. Ali, kako se plašt tajnosti počeo navlačiti 60-ih i 70-ih godina, otkrića o CIA-inim podvizima u stvarnom životu bila su daleko od područja fikcije: 

• Korupcija demokracije: miješali su se u izbore od Njemačke do Grčke, osiguravajući ishode koji idu u korist američkih interesa, bez obzira na demokratsku volju.

• Ubojstva i državni udari: Agencija je povezana s brojnim zavjerama za ubojstva, ciljajući na čelnike poput Salvadora Allendea iz Čilea i Patricea Lumumbe iz Konga, da ne spominjemo njihovu ulogu u državnim udarima, svrgavanju čelnika poput iranskog Mossadegha i gvatemalskog Arbenza, radi postavljanja režima podložniji američkoj hegemoniji.

• Podrška Tiraniji: Podržavali su despote poput čileanskog Pinocheta, zatvarali oči ili olakšavajuli brutalno suzbijanje neslaganja,  kroz odrede smrti i tajne policijske snage, obučavane dijelom na mjestima kao što je School America.  

• Ekonomska i fizička sabotaža: Od uništavanja usjeva do industrijske sabotaže, CIA-in doseg se proširio na ekonomski rat, pogoršavajući glad i potapanje komercijalnih brodova.

• Kršenja ljudskih prava: U suradnji s Kissingerom,njihove su operacije dovele do masakra u istočnom Timoru i Kambodži, te su provodili eksperimente kontrole uma poput MK-ULTRA, koji su ostavljali polulude žrtve za sobom.

• Subverzija u zemlji i inozemstvu: Infiltrirali su se u studentske pokrete, održavali dobre odnose s organiziranim kriminalom i bavili se trgovinom drogom, kako bi financirali svoje mračne pothvate, od Zlatnog trokuta do ulica, gdje se kokain Kontraša pretvarao u crack.

• Laži i zataškavanja: Njihove radnje često su bile praćene kampanjama dezinformiranja, podmetanjem lažnih priča i namještanjem nevinima, a sve to uz održavanje nedopuštenog nadzora američkih građana.

• Suradnja s ratnim zločincima: Ne libeći se angažirati naciste za svoju hladnoratovsku korist, CIA je prokrijumčarila ratne zločince u SAD, zaobilazeći pravdu radi strateške dobiti.

• Globalna destabilizacija: Njihovi otisci prstiju nalaze se u brojnim sukobima i tajnim ratovima, od Nikaragve do Angole, oblikujući globalnu politiku kroz cijev pištolja, ili vrh otrovane olovke.

Do 1987. godine, Udruga za odgovorno neslaganje je procijenila kako je broj tijela, pripisan tim tajnim operacijama, nevjerojatnih šest milijuna - "američki holokaust", kako ga je prikladno nazvao bivši dužnosnik State Departmenta, William Blum. 

Sposobnost CIA-e da djeluje tako nekažnjeno proizlazi iz njezine jedinstvene pozicije izvan demokratskog nadzora. Kao što je Philip Agee, bivši službenik CIA-e, izjavio: "djeluje kao predsjednička tajna vojska", odgovorna samo Ovalnom uredu, gdje plašt tajnosti osigurava minimalnu reakciju. Čak i nakon pokušaja nadzora 1975. godine, kongresni nadzorni psi su ispali bezubi, često potkupljeni od onih koji su imali interese u održavanju statusa quo, uključujući same bivše operativce CIA-e, koji i dalje osiguravaju da se ratovi u sjeni Agencije, nastavljaju uz malo (gotovo nimalo) ograničenja.

Korporacijski korijeni CIA-inih prevara

Dok hladnoratovska priča često prikazuje CIA-u kao avangardu protiv komunizma, postoji ona zlokobnija istina: temeljna misija agencije bila je gušenje same demokracije.

Ovo nije bila bitka protiv sovjetske ekspanzije, već rat protiv bilo kojeg oblika upravljanja, koji bi mogao dovesti u pitanje korporativnu hegemoniju. CIA, kojom upravljaju ličnosti iz poslovnog svijeta s inherentnim prezirom prema demokratskim procesima, sustavno je demontirala izabrane vlade koje su se usudile dati prednost dobrobiti svojih ljudi, u odnosu na profite multinacionalnih korporacija.

• Iran, 1953. godina: CIA-ina orkestracija državnog udara protiv premijera Mohammeda Mossadegha je bila manje usmjerena na osujećivanje komunizma, a više na očuvanje zapadnih naftnih interesa. Mossadeghov potez da nacionalizira naftu zaprijetio je britanskim i američkim tvrtkama. Kao odgovor, CIA je, uz zdušnu pomoć MI6, postavila šaha - čiji je brutalni režim, preko SAVAK-a, postao ozloglašen po svojoj represiji, pripremajući pozornicu za talačku krizu 1979. godine, poticanjem duboko ukorijenjenog anti-američkog osjećaja.

• Gvatemala, 1954. godine: Ovdje je opet prizvana avet komunizma kako bi se prikrili ekonomski motivi. Prijetnja Jacoba Árbenza da će nacionalizirati United Fruit Company, tvrtku vezanu s najvišim ešalonima CIA-e, uključujući direktora Allena Dullesa, dovela je do njegovog svrgavanja. Ono što je uslijedilo bio je niz diktatora, potpomognutih CIA-om, koji su održavali vlast putem terora, osiguravajući neka bogatstvo Gvatemale ostane u rukama nekolicine, po cijenu bezbrojnih ljudskih života.

• Čile, 1973. godine: Napori Salvadora Allendea za nacionalizaciju bili su usmjereni na imovinu u stranom vlasništvu, poput rudnika bakra i telekomunikacija, što je natjeralo ITT zatražiti intervenciju CIA-e. Iako je CIA navodno odbila izravnu ponudu ITT, oni su omogućili puč. To je dovelo do Allendeove smrti i uspona generala Augusta Pinocheta. Pod Pinochetom, uz vodstvo ekonomista čikaške škole, čileansko gospodarstvo se preoblikovalo tako da favorizira načela “slobodnog tržišta” nauštrb socijalne pravde, što je dovelo do velikih nejednakosti u prihodima, koje i dalje postoje.

U svakom slučaju, operacije CIA-e bile su zaogrnute antikomunističkom retorikom, ali su u osnovi bile usmjerene na osiguravanje tla kako se demokracija ne bi umiješala u poslovne interese američkih korporacija.

Ovi "uspjesi" nisu bili obilježeni širenjem sloboda, već nametanjem režima, koji su davali prednost korporativnim profitima nad ljudskim pravima, što je dovelo do desetljeća represija, ekonomske razlike i erozije demokratskih ideala. Ovaj obrazac otkriva kako je CIA, nikakav čuvar sloboda, već je provoditelj globalnog ekonomskog poretka u kojem je demokracija često prva žrtva.

Iako je bauk komunizma pružio zgodan izgovor, odanost CIA-e bila je nedvosmisleno na strani američke elite. Početkom 1950-ih godina je pred Kongresom Agencija prenapuhala vojnu moć Sovjetskog Saveza, izazivajući time strahove od "bombarderskog jaza",  alarmantnog mita kako je sovjetska zračna moć bila superiornija od američke.

Kasnije se pojavio “Tim B”, skupina jastrebovih analitičara unutar CIA-e, čija su pretjerivanja u sovjetskim sposobnostima dodatno opravdavala enormne izdatke za obranu, hraneći vojno-industrijski kompleks unosnim ugovorima.

Međutim, raspad Sovjetskog Saveza malo je promijenio CIA-in modus operandi. Novinar Robert Dreyfuss ističe pomak prema ekonomskoj špijunaži:

“Od kraja Hladnog rata, Washington vrvi od razgovora o korištenju CIA-e za ekonomsku špijunažu. Bez eufemizma, ekonomska špijunaža jednostavno znači da bi američki špijuni ciljali strane tvrtke, poput Toyote, Nissana i Honde, a zatim potajno prosljeđivali ukradene poslovne tajne i tehnologiju američkim korporativnim direktorima.” 

Ova praksa ne distribuira ukradeno znanje diljem američke industrije, već ga usmjerava prema bivšim titanima svijeta automobila: Fordu, Chrysleru i General Motorsu, osiguravajući njihovu konkurentsku prednost nauštrb globalne pravednosti.

Ponavljajući ove osjećaje, bivši CIA-in operativac, Philip Agee, pružio je iskren uvid u etos Agencije tijekom intervjua iz 1975. godine:

“Ljudima koji za nju rade, CIA je poznata kao Tvrtka. Mentalitet Big Businessa prožima sve. Agenti se, na primjer, nazivaju imovina. Čovjek koji je zadužen za odjel Ujedinjenog Kraljevstva navodno ima 'račun u Velikoj Britaniji'...”

Agee je dalje pojasnio simbiotski odnos između CIA-e, multinacionalnih korporacija i očuvanja statusa quo, koji koristi samo nekolicini odabranih:

“Američke multinacionalne korporacije izgradile su kolosalne interese u cijelom svijetu i možete se kladiti u svoje dupe da gdje god nađete poslovne interese SAD-a, nalazite i CIA-u... Multinacionalne korporacije žele miran status quo u zemljama u kojima imaju ulaganja, jer to im daje neometan pristup jeftinim sirovinama, jeftinoj radnoj snazi ​​i stabilnim tržištima za njihovu gotovu robu. Bankarima odgovara status quo, jer njihov novac ostaje siguran i umnožava se. I, naravno, status quo odgovara malim vladajućim skupinama koje CIA podržava u inozemstvu, jer sve što žele je zadržati sebe na vrhu socioekonomske piramide, a većinu svojih ljudi na dnu. Ali, shvaćate li što znači biti na dnu u većini dijelova svijeta? Neznanje, siromaštvo, često rana smrt od gladi ili bolesti…” 

U svojim završnim mislima, Agee je naglasio ulogu CIA-e kao izvršne ruke predsjedničke politike, koja je pak pod jakim utjecajem najstrašnije sile u američkom društvu:

“Zapamtite, CIA je instrument predsjednika; samo provodi politiku. I, kao i svi drugi, predsjednik mora odgovoriti na sile u društvu koje pokušava voditi, zar ne? U Americi je najmoćnija sila veliki biznis, a američki veliki biznis ima veliki interes u Hladnom ratu.”

Elitne alijanse i fronte CIA-e

CIA je imala malih poteškoća u angažiranju američke društvene i ekonomske elite željne uzbuđenja i utjecaja, kojima su obećali obavještajni rad. Od 1948. do 1959. godine je preko 40 000 američkih subjekata, od pojedinaca do korporacija, postalo izvorima  američkih obavještajnih službi, olakšavajući time CIA-ine tajne operacije u raznim sektorima:

Veliki posao

Od samog svog početka, CIA se povezala s korporativnom Amerikom, počevši od Howarda Hughesa (najlegendarnijeg milijardera tog doba). Hughes je, koristeći veze s vladom za povećanje bogatstva, svoje tvrtke pretvorio u imovinu CIA-e. Njegova zrakoplovna kompanija TWA je postala ključnom u operacijama CIA-e, a agencija je samog Hughesa nazivala "Burzovni mešetar". Njegov angažman uključivao je financiranje pothvata CIA-e, poput zloglasne Operacije Jennifer. Preko osoba poput Hughesa, CIA nije samo pristupila paravan tvrtkama za svoje operacije, već je također uspostavila tajni mehanizam financiranja, neovisno o vladinim izdvajanjima, što bi bilo izuzetno zgodno za njih tijekom kontroverznih operacija, npr. afere Iran/Contra.

Mediji

CIA je u novinarstvu vidjela savršeno pokriće za svoje agente i kanal za propagandu, pokrenuvši operaciju Ptica rugalica kako bi utjecala na domaće i međunarodno mišljenje. Ova je operacija pod svoje okrilje dovela svjetiljke iz velikih medijskih kuća, čime je novinarstvo postalo oruđem CIA-inog narativa protiv komunizma, i u korist ortačkog kapitalizma. The Washington Post, pod Grahamovima (primjer ovog odnosa) je značajno dobio na snazi ​​i uzdigao se poslije rata zahvaljujući svojim vezama s CIA-om, pri čemu je sama Katharine Graham branila tajnovitost, potrebnu za funkcioniranje "demokracije".

Akademska zajednica

CIA je njegovala akademsku zajednicu, posebno ciljajući na institucije Ivy League, gdje je regrutirala nove agente. To je dovelo do stvaranja ili infiltracije istraživačkih centara s tajnim programima, poput Harvardovog ruskog istraživačkog centra. Međutim, kako su zloporabe CIA-e isplivale na površinu, početna potpora akademske zajednice pretvorila se u kritiku, gurajući CIA-u prema konzervativnim think-tankovima za potrebnu intelektualnu potporu.

Rimokatolička crkva

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata došlo je do priljeva katoličke elite u CIA-u, vođene zajedničkim antikomunističkim osjećajima. Crkva je, promatrajući komunizam kao egzistencijalnu prijetnju, postala vrijedan saveznik u obavještajnim operacijama, posebice u Italiji. Ključne osobe, poput Williama Caseyja i Williama Colbyja, napredovale su unutar CIA-e, koristeći svoje katoličke veze za međunarodne špijunske mreže.

Malteški vitezovi

Suvereni malteški vojni red postao je još jedan tajni ogranak operacija CIA-e. Dodjeljivanje viteške titule postalo je metoda odavanja počasti i vezanja utjecajnih američkih katolika za CIA-inu stvar, pretvarajući ovaj drevni red u suvremenu obavještajnu frontu, iskorištavajući svoje diplomatske privilegije za tajne aktivnosti.

Kako su se ovi odnosi razvijali, prisutnost CIA-e je postajala duboko isprepletenom s američkim elitnim sektorima, stvarajući mrežu u kojoj su posao, mediji, akademska zajednica i religija - ne samo podržavali, već su bili intrinzični za provedbu američke vanjske politike putem tajnih sredstava.

Međutim, ovo miješanje tajnih operacija s građanskim institucijama nije samo ugrozilo te profesije u inozemstvu, već je također zakompliciralo međunarodnu percepciju američkih namjera, čineći prave novinare, poslovne ljude i misionare, osumnjičenicima u globalnoj igri špijunaže.

Od Hladnog rata do Klasnog rata

Akademski svijet prvi se glasno usprotivio tajnim aktivnostima CIA-e. Intelektualci, s pristupom globalnim istraživanjima i informacijama, brzo su postali svjesni mračnijih poslova Agencije. Ta je svijest potaknula prve prosvjede protiv Vijetnamskog rata i CIA-inih metoda u sveučilišnim kampusima. Do kraja rata, CIA se suočila s intelektualnim egzodusom, jer su se bivši akademski pristaše pretvorili u njezine najžešće kritičare.

CIA-in odgovor na kulturne preokrete 1960-ih godina, bio je sumnjičavost i pretjerana reakcija. James Jesus Angleton, paranoični šef protuobavještajne službe, zajedno s direktorom FBI-a, J. Edgarom Hooverom, vjerovao je kako su antiratni pokreti vođeni Sovjetskim Savezom. To je dovelo do Operacije KAOS, operacije pojačanog nadzora, 1968. godine, pod predsjednikom Johnsonom. Misija: infiltrirati se u studentske grupe s agentima CIA-e kako bi se otkrili ruski utjecaji.

Međutim, nikakvi sovjetski špijuni nisu pronađeni, ali je operacija uključivala široko rasprostranjeno domaće špijuniranje tisuća Amerikanaca, što je dodatno udaljilo akademsku zajednicu, kada su te radnje izašle na vidjelo. 

Skandal Watergate dodatno je ukaljao ugled CIA-e. Nixon, kojeg je istočni establišment smatrao autsajderom, provodio je politike koje su bile ekonomski liberalne, stvarajući regulatorna tijela i zakone koji su ljutili poslovnu elitu. Njegovi vanjskopolitički manevri, poput detanta s Kinom i Sovjetskim Savezom, zajedno s naporima da se ograniči autonomija CIA-e, doveli su ga u sukob s Agencijom. U provalu Watergatea uključeno je nekoliko CIA-inih operativaca, a neizravno ju je podupiralo CIA-ino paravan, tvrtka Mullen. Ova zapetljanost sugerirala je CIA-in motiv da potkopa Nixona, koji nije samo dovodio u pitanje njihovu kontrolu nad vanjskom politikom, već je također preoblikovao ekonomske politike na načine koji su ugrožavali korporativne interese.

Watergate, dakle, nije bio samo politički skandal, već je također istaknuo ulogu CIA-e u domaćoj politici, s ciljem zaštite interesa američke elite od predsjednika - čija je politika, unatoč njegovim konzervativnim kredibilijama, značajno odudarala od želja establišmenta. Ovo je razdoblje označilo značajan pomak od hladnoratovskih ideoloških bitaka prema unutarnjem klasnom ratu, gdje je CIA igrala ključnu ulogu u održavanju statusa quo moći i privilegija. CIA je, usprkos svojoj upletenosti u skandal Watergate, manevrirala kako bi istaknula Nixonova nedjela, zadržavajući privid nevinosti. Kada je Nixon pokušao utjecati na CIA-u da zaustavi FBI-evu istragu o Watergateu, Agencija je isprva pružila simbolični otpor prije nego što ga je povukla, čime je zapravo omogućila nastavak istrage. Ovaj strateški potez sugerirao je namjeru da se razotkrije Nixon, uz potporu jednog od glavnih medijskih saveznika CIA-e, The Washington Posta. Ovdje je presudnu ulogu odigrao reporter Bob Woodward, sa svojim iskustvom u pomorskoj obavještajnoj službi. Njegove prethodne uloge i veze upućuju na dublju upletenost CIA-e u vođenje priče oko Watergatea. Woodwardova interakcija s poznatim “Dubokim grlom” dodatno potiče špekulacije o CIA-inoj neizravnoj udjeli u Nixonovom padu, iako Woodward i Bernsteinovo izvješćivanje primjetno izostavlja eksplicitnu umiješanost CIA-e. 

Nakon Watergatea, CIA se suočila s vlastitim nizom kriza. Saslušanja u Senatu, koja je vodio Frank Church 1975. godine, bavila su se nedopuštenim aktivnostima Agencije, od ubojstava do domaćeg špijuniranja, što je značajno narušilo njezinu sliku u javnosti. 

Unatoč površnim reformama koje su donesene, ova su otkrića označila prekretnicu za reputaciju CIA-e. Intrigantno je da su se i senatori Church i Pike suočili s izbornim porazom nakon istrage, što je anomalija s obzirom na visoke stope reizbora sadašnjih predsjednika, što ukazuje na reakciju moćnih krugova.

Rane 1970-e godine su bile burne, ne samo za CIA-u, već i za konzervativne interese, općenito. Povlačenje SAD-a iz Vijetnama, ekonomski pomaci koje je izazvao OPEC, i politike redistribucije uzastopnih administracija su značajno promijenile socio-ekonomski krajolik. U tom je razdoblju došlo do smanjenja siromaštva i smanjenja koncentracije bogatstva među američkom elitom, što je izazvalo reakciju poslovnih vođa. 

Na sastanku Odbora konferencije, 1973. godine, hitnost da se suprotstavi ovim trendovima bila je opipljiva među rukovoditeljima, koji su osjećali kako im izmiče kontrola iz ruku, jer se činilo kako nacija pluta prema socijaldemokraciji. Ovo je razdoblje istaknulo ključni trenutak kada je CIA, zajedno s drugim konzervativnim snagama, započela pregrupiranje i osmišljavanje strategije povratka izgubljenog tla, u onome što je postalo: otvoreni klasni rat.

“Borimo se za svoje živote,” “Borimo se protiv akcije odgode,” “Ako sada ne poduzmemo nešto, svjedočiti ćemo vlastitoj smrti. Razviti ćemo se u drugu socijaldemokraciju.” 

CIA u pomoć

Kao odgovor na konzervativnu krizu, sredinom 1970-ih godina, CIA je pokrenula snažnu protuofenzivu, kako bi ponovo ojačala  slabiji utjecaj korporativnog sektora. Ovo strateško djelovanje je uključivalo osnivanje i potporu brojnih zaklada, šireći se izvan tradicionalnih saveznika CIA-e, kao što su: zaklade Ford, Rockefeller i Carnegie, uz uključenje novih igrača, poput R. M. Scaifea. 

Scaife, čijim se bogatstvom upravljalo kroz razne obiteljske zaklade, bio je pod utjecajem CIA-e kada je usmjerio svoje resurse protiv onoga što se smatralo 'sovjetskom prijetnjom'. Njegovo sudjelovanje u Forum World Features i naknadno financiranje Nove desnice, bili su primjer CIA-ine strategije korištenja bogatih pojedinaca za propagiranje svoje agende kroz filantropiju. 

Mreža zaklada, prvenstveno dirigirana od strane pojedinaca povezanih s obavještajnom zajednicom, počela je velikodušno financirati konzervativne ciljeve (kao i za financiranje ljevičarskih ciljeva):

• Konzervativne stipendije: znatan dio sredstava dodijeljen je oblikovanju budućih lidera kroz obrazovanje, osiguravajući stabilan niz konzervativnih intelektualaca.

• Think Tankovi i skupine za zagovaranje: jačanjem nacionalne infrastrukture, ova su sredstva imala za cilj utjecati na politiku i javno mnijenje na makro razini.

• Alternativni mediji i skupine Watchdog: Kako bi se suprotstavili liberalnim medijskim narativima, značajni resursi uloženi su u stvaranje i održavanje konzervativnih medijskih kuća.

• Odvjetnička društva naklonjena tržištu: Pravne bitke zahtijevaju resurse, a financiranje tih tvrtki je bilo ključno za promicanje konzervativnih pravnih tumačenja.

• Državni i regionalni utjecaj: Prepoznajući važnost lokalne politike, sredstva su usmjerena na izgradnju konzervativne baze, na državnoj i regionalnoj razini.

• Vjerska i filantropska transformacija: Učinjeni su napori da se vjerski i dobrotvorni sektori nacije usmjere prema konzervativnim stajalištima. 

Ovaj golemi politički aparat nekoć je bio sveobuhvatna sila u američkoj politici. Ta je infrastruktura iskoristila ogromnu financijsku moć korporacija, koja nadmašuje mogućnosti financiranja liberalnih ili demokratskih pandana, čime se politički krajolik naginje u korist konzervativnih interesa. Danas su se javno vidljivi aspekti, naravno, promijenili. Kako su se društvene plime okrenule protiv konzervativnih ideologija i s brzim razvojem tehnologije, elita je promijenila strategije. Počeli su njegovati iskrivljenu verziju socijalističke tehnokracije, ne zbog ideološke obraćenosti, već kao proračunat potez kako bi zadržali i učvrstili svoju kontrolu nad društvom. Današnja nova paradigma koristi tehnologiju i privid socijalističkih načela kako bi stvorila okruženje u kojem njihova moć ostaje neupitna, prilagođavajući se promjenjivim vremenima, uz istovremeno čuvanje svoje dominacije.

Ali, u danima nakon osnivanja konzervativnih zaklada, CIA je igrala ključnu ulogu u ujedinjenju i organiziranju poslovne zajednice u utjecajnija tijela. Tradicionalni poslovni lobiji, poput Gospodarske komore SAD-a, dugo su postojali, no krajolik je nakon 1973. godine doživio pojavu zastrašujućih novih entiteta, poput: Poslovnog okruglog stola i Trilateralne komisije (postali su središnji promicatelji korporativnog programa s još većim učinkom).

Ova strateška reorganizacija je brzo urodila plodom, odnosno zakonskim promjenama, kao što je odluka SUN-PAC-a iz 1975. godine, koja je ovlastila korporativne odbore za političko djelovanje. Ti su PAC-ovi postali ključnima u usmjeravanju korporativnog bogatstva u politiku, pri čemu su korporacije, do 1992. godine, činile većinu PAC-ova i dominirale političkim donacijama. 

Ta je financijska poluga značajno utjecala na izborne rezultate, osobito tijekom izbora 1980. i 1994. godine, pogodujući republikanskoj kontroli u Kongresu. Promjena je natjerala čak i demokrate na vlasti neka se priklone ekonomskim pitanjima, kako bi i sebi osigurali korporativno financiranje, čime su progresivne ekonomske politike marginalizirane. Ova korporativna politička strategija rezultirala je povoljnim zakonodavstvom prema kojem je bogatstvo 1% najbogatijih dramatično poraslo s 22% na 42% bogatstva, između 1975. i 1992. godine. 

Paralelno s tim, uspon konzervativnog pokreta think tankova, bio je još jedno područje u kojem je utjecaj CIA-e bio opipljiv. Prije 1970-ih godina su think tankovi bili različiti u svojim političkim orijentacijama, ali krajolik se promijenio osnivanjem Zaklade Heritage 1973. godine (zahvaljujući početnom financiranju Zaklade Coors). To je otvorilo dugu eru u kojoj su se konzervativni think tankovi množili, često ne funkcionirajući kao središta inovacija u politikama, već kao propagandne organizacije za interese elite.

Kao podsjetnik onima koji su sada zbunjeni: "konzervativne" vrijednosti koje biste mogli prepoznati i podržavati su prilično različite od onih koje zastupaju ti pojedinci; slično kao što takozvane "liberalne" perspektive današnjih progresivnih socijalista odstupaju od klasičnog liberalizma. Tumačenja "konzervativaca" i "liberala" značajno su odstupila od njihovih tradicionalnih značenja, posebno u kontekstu današnjeg političkog krajolika. Ono što se sada označava kao konzervativno ili liberalno, često nema mnogo sličnosti s klasičnim definicijama ili vrijednostima, koje se tradicionalno povezuju s tim pojmovima.

Stručnost CIA-e u propagandi je bila ključna za povećanje dosega tih think tankova. Korištenjem tehnika, izoštrenih putem medija kao što je Glas Amerike, CIA je pomogla transformirati američki talk-radio u bastion konzervativnog diskursa. Osim radija, CIA je svojim vezama omogućila rast konzervativnih medija, utječući na televizijske mreže, PR tvrtke i nacionalne medije, kako bi stvorili medijski ekosustav naklonjen konzervativnim stajalištima. 

Upečatljiva ilustracija ove medijske strategije bio je orkestrirani uspon konzervativnih analitičara tijekom 1990-ih godina. To nije bio prirodan trend, već namjerna kampanja; gdje su osobe poput Ann Coulter i Laure Ingraham postale istaknute. Njihova vidljivost značajno je pojačana financiranjem konzervativnih dobrotvora, poput Richarda Mellona Scaifea, koji je mnogo uložio u organizacije poput Independent Women's Foruma (odskočna daska za ove stručnjakinje). Ovaj je potez osmišljen zato da bi se suprotstavio rodnom jazu GOP-a, predstavljanjem konzervativnih stajališta kroz ono što se smatralo raznovrsnijim i srodnijim nizom glasova.

Primarna kritika parazitske nadklase jest njena fundamentalno nedemokratska priroda.

Koristeći tehnike koje su izvorno razvijene kako bi se suprotstavilo komunističkim utjecajima, uz gotovo neograničena financijska sredstva - ova elitna skupina manipulira vladom, medijima, akademskom zajednicom, kako bi dali prednost konzervativnom, liberalnom ili bilo kojem drugom stajalištu, koje trenutno smatraju potrebnim i isplativim u društvenoj klimi.

Ova im kontrola omogućuje diktirati uvjete takozvanog “slobodnog” tržišta. Iako nisu uvijek pobjednici, paraziti dosljedno osiguravaju brojne druge pobjede, koje stavljaju u nepovoljan položaj radnike, potrošače, žene, manjine i osiromašene.

Kako bi se učinkovito suprotstavili ovom sustavu, ključno je postaviti snažnu i sveobuhvatnu opoziciju. Od vitalne je važnosti prepoznati kako su obje glavne političke frakcije pod utjecajem istih financijskih moći. Trenutačno bi taj nadsubjekt mogao smatrati korisnim podržati ljevicu, ali onda bi se sklonost opet mogla promijeniti u nadolazećimvremenima. 

Međutim, ono što ostaje konstanta jest: bez obzira na to koja strana trijumfira u tekućim kulturnim borbama, obični građani moraju biti spremni izgubiti, u ovom ili onom obliku.

Hvala na čitanju.