Početkom 1935. godine, putnički brod je otplovio za Haifu u Palestini iz njemačke luke Bremerhaven. Na krmi mu je na hebrejskom bilo ispisano ime "Tel Aviv", dok se zastava s kukastim križem vijorila s jarbola. Brod je bio u vlasništvu cionista, ali je kapetan bio član Nacionalsocijalističke partije. Mnogo godina kasnije se putnik na brodu prisjetio se ove simbolične kombinacije kao "metafizičkog apsurda". Apsurdno ili ne, ovo je samo jedna vinjeta iz malo poznatog poglavlja povijesti: široke suradnje između cionizma i Hitlerovog Trećeg Reicha.
Zajednički ciljevi
Tijekom godina, ljudi su se u mnogim različitim zemljama borili sa "židovskim pitanjem"; tj. kako ispravno gledati na ulogu Židova u nežidovskom društvu? Tijekom 1930-ih godine, židovski cionisti i njemački nacionalsocijalisti su dijelili slična stajališta o tome kako se nositi s ovim zbunjujućim pitanjem. Složili su se kako su Židovi i Nijemci izrazito različite nacionalnosti, te da Židovi ne pripadaju Njemačkoj. Židove koji su živjeli u Reichu stoga nije trebalo smatrati "Nijemcima židovske vjere", već prije pripadnicima posebne nacionalne zajednice. Cionizam (židovski nacionalizam) je također implicirao obvezu cionističkih Židova da se presele u Palestinu, "židovsku domovinu". Teško da bi se mogli smatrati iskrenim cionistima i istovremeno tražiti jednaka prava u Njemačkoj, ili bilo kojoj drugoj "stranoj" zemlji.
Theodor Herzl (1860.-1904.), utemeljitelj modernog cionizma, tvrdio je kako antisemitizam nije zastranjenje, već prirodan i potpuno razumljiv odgovor nežidova na strano židovsko ponašanje i stavove. Jedino rješenje, tvrdio je, jest da Židovi prepoznaju stvarnost i žive u zasebnoj državi. “Židovsko pitanje postoji svugdje gdje Židovi žive u zamjetnom broju”, napisao je u svom najutjecajnijem djelu, 'Židovska država'. “Tamo gdje ga nema, unose ga pristigli Židovi... Vjerujem da razumijem antisemitizam, koji je vrlo složen fenomen. Razmatram ovaj razvoj kao Židov, bez mržnje ili straha.” Židovsko pitanje, tvrdio je, nije društveno ili vjersko. “To je nacionalno pitanje. Da bismo to riješili, moramo prije svega to učiniti međunarodnim političkim pitanjem...”. Bez obzira na njihovo državljanstvo, inzistirao je Herzl, Židovi ne čine samo vjersku zajednicu, već nacionalnost, narod. Cionizam je ponudio svijetu dobrodošlo “konačno rješenje židovskog pitanja”, govorio je Herzl.
Šest mjeseci nakon što je Hitler došao na vlast, Cionistička federacija Njemačke (daleko najveća cionistička skupina u zemlji) je podnijela detaljan memorandum novoj vladi u kojem su pregledani njemačko-židovski odnosi i službeno ponuđena cionistička potpora u "rješavanju" mučnog "židovskog pitanja.” Prvi korak, sugerirano je u memorandumu, moralo je biti otvoreno priznavanje temeljnih nacionalnih razlika:
"Cionizam nema iluzija o teškoćama židovskog stanja, koje se prije svega sastoji od abnormalnog obrasca zanimanja i greške intelektualnog i moralnog stava, koji nije ukorijenjen u vlastitoj tradiciji. Cionizam je prije nekoliko desetljeća prepoznao da se kao rezultat asimilacijskog trenda moraju pojaviti simptomi propadanja...
Cionizam vjeruje kako se preporod nacionalnog života jednog naroda, koji se sada događa u Njemačkoj, kroz naglašavanje njegovog kršćanskog i nacionalnog karaktera, mora dogoditi i u židovskoj nacionalnoj skupini. I za židovski narod nacionalno podrijetlo, vjera, zajednička sudbina i osjećaj njegove posebnosti moraju biti od odlučujuće važnosti u oblikovanju njegove egzistencije. To znači da egoistični individualizam liberalnog doba mora biti prevladan, zamijenjen osjećajem zajednice i kolektivne odgovornosti...
Vjerujemo da je upravo nova (nacionalsocijalistička) Njemačka ta koja može, hrabrom odlučnošću u rješavanju židovskog pitanja, učiniti odlučujući korak prema prevladavanju problema s kojim će se, istina, morati pozabaviti većina europskih naroda...
Naše priznanje židovske nacionalnosti osigurava jasan i iskren odnos prema njemačkom narodu i njegovoj nacionalnoj i rasnoj stvarnosti. Upravo zato što ne želimo falsificirati te temelje, jer smo i mi protiv mješovitog braka i za održavanje čistoće židovske skupine i odbacujemo sve prijestupe u kulturnoj domeni, mi - budući da smo odgojeni na njemačkom jeziku i njemačkoj kulturi — možemo pokazati interes za djela i vrijednosti njemačke kulture s divljenjem i unutarnjim simpatijama...
Za svoje praktične ciljeve, cionizam se nada da će moći pridobiti suradnju, čak i vlade koja je u osnovi neprijateljska prema Židovima, jer u rješavanju židovskog pitanja nisu uključeni sentimenti, već stvarni problem čije rješenje zanima sve narode, a u sadašnjem trenutku posebno njemački narod…
Propaganda bojkota — kakva se trenutno provodi protiv Njemačke na mnogo načina — u biti je necionistička, jer cionizam se ne želi boriti, već uvjeravati i graditi...
Nismo slijepi pred činjenicom da židovsko pitanje postoji, te kako će i dalje postojati. Iz nenormalnog položaja Židova proizlaze teške nepogodnosti za njih, ali i teško podnošljivi uvjeti za druge narode."
Novine u Federaciji, "Jüdische Rundschau" (“Židovska revija”), objavio je istu poruku: “Cionizam priznaje postojanje židovskog problema i želi dalekosežno i konstruktivno rješenje. U tu svrhu, cionizam želi dobiti pomoć svih naroda, bilo pro- ili anti-židovskih, jer, po njihovom mišljenju, ovdje imamo posla s konkretnim, a ne sentimentalnim problemom, za čije su rješenje zainteresirani svi narodi.” Mladi berlinski rabin, Joachim Prinz, koji se kasnije nastanio u Sjedinjenim Državama, i postao čelnik Američkog židovskog kongresa, napisao je u svojoj knjizi iz 1934. godine, "Wir Juden" ("Mi Židovi”), kako je nacionalsocijalistička revolucija u Njemačkoj značila “Židovstvo za Židove”. Objasnio je: “Sada nas nikakva lukavstva ne mogu spasiti. Umjesto asimilacije želimo novi koncept: priznanje židovske nacije i židovske rase.”
Aktivna suradnja
Na temelju sličnih ideologija o etnicitetu i nacionalnoj pripadnosti, nacionalsocijalisti i cionisti su radili zajedno, zbog onoga što je svaka skupina vjerovala da je u njezinu nacionalnom interesu. Kao rezultat toga, Hitlerova vlada snažno je podupirala cionizam i židovsku emigraciju u Palestinu od 1933. do 1940./1941. godine, kada je Drugi svjetski rat spriječio širu suradnju.
Čak i kada se Treći Reich sve više razvijao, mnogi su njemački Židovi (vjerojatno i većina), nastavili sebe smatrati i to često s velikim ponosom, prije svega Nijemcima. Rijetki su bili oduševljeni puštanjem korijena i započinjanjem novog života u dalekoj Palestini. Ipak, sve se više njemačkih Židova okrenulo cionizmu tijekom tog razdoblja. Sve do kasne 1938. godine, cionistički pokret je cvjetao u Njemačkoj, pod Hitlerom. Naklada dvotjednika Cionističke federacije, "Jüdische Rundschau", enormno je porasla. Objavljene su brojne cionističke knjige. “Cionistički rad bio je u punom jeku u Njemačkoj tih godina", bilježi Encyclopaedia Judaica. Cionistička konvencija održana u Berlinu, 1936. godine, odražavala je “u svom sastavu snažan stranački život njemačkih cionista.”
SS je bio posebno entuzijastičan u svojoj podršci cionizmu. Interni dokument o stajalištu SS-a, iz lipnja 1934. godine, pozivao je aktivnu i široku podršku cionizmu od strane vlade i Partije, kao najbolji način za poticanje iseljavanja njemačkih Židova u Palestinu. To bi zahtijevalo povećanu židovsku samosvijest. Židovske škole, židovske sportske lige, židovske kulturne organizacije - ukratko, sve što bi poticalo tu novu svijest i samosvijest - treba promicati.
Časnik SS-a, Leopold von Mildenstein, i dužnosnik Cionističke federacije, Kurt Tuchler, zajedno su obilazili Palestinu šest mjeseci, kako bi procijenili tamošnji razvoj cionizma. Na temelju svojih zapažanja iz prve ruke, von Mildenstein je napisao niz od dvanaest ilustriranih članaka za važan berlinski dnevnik "Der Angriff" i koji se pojavio krajem 1934. godine, pod naslovom “Nacist putuje u Palestinu”. Serija je izrazila veliko divljenje pionirskom duhu i postignućima židovskih doseljenika. "Cionistički samorazvoj", napisao je von Mildenstein, "proizveo je novu vrstu Židova". Hvalio je cionizam kao veliku korist za židovski narod i cijeli svijet. "Židovska domovina u Palestini", napisao je u svom završnom članku, "ukazala je put za liječenje stoljetne rane na tijelu svijeta: židovskog pitanja." Novine "Der Angriff" izdale su posebnu medalju sa svastikom na jednoj strani i Davidovom zvijezdom na drugoj, u znak sjećanja na zajednički posjet SS-cionista. Nekoliko mjeseci nakon što su se članci pojavili, von Mildenstein je promaknut u voditelja odjela za židovska pitanja sigurnosne službe SS-a, kako bi se učinkovitije poduprla cionistička migracija i razvoj.
Službene novine SS-a, "Das Schwarze Korps", objavile su svoju potporu cionizmu u uvodniku, na naslovnoj stranici, u svibnju 1935. godine: “Možda nije daleko vrijeme kada će Palestina ponovno moći primiti svoje sinove koje je izgubila ne dulje vrijeme od tisuću godina. Naše dobre želje, zajedno sa službenom dobrom voljom, idu s njima.” Četiri mjeseca kasnije, sličan se članak opet pojavio u novinama SS-a:
"Priznavanje Židova kao rasne zajednice utemeljene na krvi, a ne na vjeri, navodi njemačku vladu neka bezrezervno jamči rasnu odvojenost ove zajednice. Vlada se potpuno slaže s velikim duhovnim pokretom unutar Židova, takozvanim cionizmom, s njegovim priznavanjem solidarnosti Židova diljem svijeta i njegovim odbacivanjem svih asimilacijskih ideja. Na temelju toga, Njemačka poduzima mjere koje će u budućnosti zasigurno imati značajnu ulogu u rješavanju židovskog problema u cijelom svijetu."
Vodeća njemačka brodarska kompanija je osnovala izravnu putničku linijsku uslugu od Hamburga do Haife, u Palestini, sa početkom u listopadu 1933. godine, pružajući “strogo košer hranu na svojim brodovima, pod nadzorom hamburškog rabinata”.
Uz službenu podršku, cionisti su neumorno radili na "preodgoju" njemačkih Židova. Kao što je američki povjesničar Francis Nicosia rekao u svojoj analizi iz 1985. godine, 'Treći Reich i palestinsko pitanje': “Cionisti su bili poticani da svoju poruku prenesu židovskoj zajednici, da skupljaju novac, prikazuju filmove o Palestini i općenito educiraju njemačke Židove o Palestini. Postojao je značajan pritisak da se Židove u Njemačkoj nauči da se prestanu identificirati kao Nijemci, te da se u njima probudi novi židovski nacionalni identitet.”
U jednom intervjuu, nakon rata, bivši čelnik Cionističke federacije Njemačke, dr. Hans Friedenthal, sažeo je situaciju: “Gestapo je tih dana činio sve kako bi promicao emigraciju, osobito u Palestinu. Često smo dobivali njihovu pomoć kada smo tražili bilo što od drugih vlasti, u vezi s pripremama za iseljenje.”
Na kongresu Nacionalsocijalističke partije, u rujnu 1935. godine, Reichstag je usvojio tzv. “Nürnberške zakone”, koji su zabranjivali brakove i seksualne odnose između Židova i Nijemaca i, zapravo, proglasili su Židove stranom nacionalnom manjinom. Nekoliko dana kasnije je cionistički "Jüdische Rundschau" u uvodnom tekstu pozdravio nove mjere:
"Njemačka... ispunjava zahtjeve Svjetskog cionističkog kongresa, kada Židove koji sada žive u Njemačkoj, proglašava nacionalnom manjinom. Nakon što su Židovi proglašeni nacionalnom manjinom, ponovno je moguće uspostaviti normalne odnose između njemačkog naroda i Židova. Novi zakoni daju židovskoj manjini u Njemačkoj vlastiti kulturni život, vlastiti nacionalni život. U budućnosti će moći oblikovati vlastite škole, vlastito kazalište i vlastite sportske udruge. Ukratko, možemo stvoriti vlastitu budućnost u svim aspektima nacionalnog života...
Njemačka je židovskoj manjini dala priliku da živi za sebe i nudi državnu zaštitu za ovakav odvojeni život židovske manjine: time će se potaknuti proces prerastanja Židova u naciju i dati doprinos uspostavi podnošljivijeg odnosa između dva naroda."
Georg Kareski, čelnik “revizionističke” cionističke državne organizacije i Židovske kulturne lige, i bivši čelnik Berlinske židovske zajednice, izjavio je u intervjuu berlinskom dnevniku "Der Angriff", krajem 1935. godine:
"Dugi niz godina smatrao sam potpuno odvajanje kulturnih pitanja dvaju naroda [Židova i Nijemaca] preduvjetom za zajednički život bez sukoba... Dugo sam podržavao takvo odvajanje, pod uvjetom da se temelji na poštovanju nacionalnosti manjine. Nürnberški zakoni ... čini mi se, osim njihovih pravnih odredbi, u potpunosti su u skladu s ovom željom za odvojenim životom, temeljenom na uzajamnom poštovanju ... Ovaj prekid procesa rastakanja, u mnogim židovskim zajednicama, koji je promican kroz mješovite brakove, je dakle, sa židovske točke gledišta, posve dobrodošla."
Cionistički vođe u drugim zemljama su ponovili ova stajališta. Stephen S. Wise, predsjednik Američkog židovskog kongresa i Svjetskog židovskog kongresa, rekao je na skupu u New Yorku, u lipnju 1938. godine: “Ja nisam američki građanin židovske vjere, ja sam Židov... Hitler je u jednoj stvari bio u pravu. On naziva židovski narod rasom, a mi smo rasa.”
Stručnjak za židovska pitanja Ministarstva unutarnjih poslova, dr. Bernhard Lösener, izrazio je podršku cionizmu, u članku koji se pojavio u izdanju službenog "Reichsverwaltungsblatta" iz studenog 1935. godine:
"Ako su Židovi već imali svoju državu u kojoj je većina njih bila naseljena, onda bi se židovsko pitanje danas moglo smatrati potpuno riješenim i za same Židove. Najmanje protivljenja idejama, na kojima se temelje Nürnberški zakoni, pokazali su cionisti, jer su odmah shvatili kako ti zakoni predstavljaju jedino ispravno rješenje i za židovski narod. Jer svaki narod mora imati vlastitu državu kao vanjski izraz svoje posebne nacionalnosti."
U suradnji s njemačkim vlastima, cionističke skupine organizirale su mrežu od četrdesetak kampova i poljoprivrednih centara diljem Njemačke, u kojima su budući doseljenici obučavani za svoj novi život u Palestini. Iako Nürnberški zakoni zabranjuju Židovima isticanje njemačke zastave, Židovima je posebno zajamčeno pravo isticanja plavo-bijelog židovskog nacionalnog barjaka. Zastava, koju će jednog dana prihvatiti Izrael, se vijorila po cionističkim logorima i centrima u Hitlerovoj Njemačkoj.
Himmlerova sigurnosna služba surađivala je s Haganom, cionističkom podzemnom vojnom organizacijom, u Palestini. Agencija SS je plaćala dužnosnika Hagane, Feivela Polkesa, za informacije o situaciji u Palestini i za pomoć u usmjeravanju židovske emigracije u tu zemlju. U međuvremenu, Hagana je bila dobro informirana o njemačkim planovima, pomoću špijunske mreže koju je uspjela instalirati u berlinsko sjedište SS-a. Suradnja Hagane i SS-a je čak uključivala i tajne isporuke njemačkog oružja židovskim doseljenicima, za korištenje u sukobima s palestinskim Arapima.
Nakon izbijanja nasilja i razaranja tijekom “Kristalne noći”, u studenom 1938. godine, SS je brzo pomogao cionističkoj organizaciji neka ponovno stane na noge i nastavi svoj rad u Njemačkoj, iako sada pod ograničenim nadzorom.
Službene rezervacije
Njemačka podrška cionizmu nije bila neograničena. Vladini i stranački dužnosnici bili su itekako svjesni kontinuirane kampanje moćnih židovskih zajednica u Sjedinjenim Državama, Britaniji i drugim zemljama, koje mobiliziraju "svoje" vlade i sugrađane protiv Njemačke. Sve dok je svjetsko Židovstvo ostalo neumoljivo neprijateljski raspoloženo prema nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, i sve dok je velika većina Židova diljem svijeta pokazivala malo želje za preseljenjem u cionističku "obećanu zemlju", suverena židovska država u Palestini nije zaista "riješila" međunarodno židovsko pitanje. Umjesto toga, smatrali su njemački dužnosnici, to bi nemjerljivo ojačalo ovu opasnu protunjemačku kampanju. Njemačka potpora cionizmu stoga je bila ograničena na potporu židovskoj domovini u Palestini pod britanskom kontrolom, a ne na suverenu židovsku državu.
"Židovska država u Palestini", ministar vanjskih poslova obavijestio je diplomate u lipnju 1937. godine, "ne bi bila u interesu Njemačke, jer ne bi mogla apsorbirati sve Židove diljem svijeta, već bi samo služila kao dodatna baza moći međunarodnom židovstvu, u mnogočemu, na isti način, kao što je Moskva služila kao baza za međunarodni komunizam." Odražavajući neku vrstu promjene u službenoj politici, njemački tisak je 1937. godine, izrazio puno veće simpatije otporu palestinskih Arapa protiv cionističkih ambicija, baš u vrijeme kada su napetosti i sukobi između Židova i Arapa u Palestini naglo narasli.
Cirkularni bilten Ministarstva vanjskih poslova, 22. lipnja 1937. godine, upozorio je kako bi, unatoč podršci židovskom naseljavanju u Palestini, “ipak bilo pogrešno pretpostaviti da Njemačka podržava formiranje državne strukture u Palestini pod nekim oblikom židovske kontrole. Obzirom na protunjemačku agitaciju međunarodnog židovstva, Njemačka se ne može složiti da bi formiranje palestinske židovske države pomoglo mirnom razvoju nacija svijeta.” “Proglašenje židovske države ili države pod židovskom upravom u Palestini", upozorio je interni memorandum Odjela za židovska pitanja SS-a, "stvorila bi za Njemačku novog neprijatelja, neprijatelja koji bi imao duboki utjecaj na zbivanja na Bliskom istoku.” Druga SS agencija predvidjela je kako će židovska država “raditi na pružanju posebne manjinske zaštite Židovima u svakoj zemlji, dajući tako pravnu zaštitu eksploatacijskim aktivnostima svjetskog Židova.” U siječnju 1939. godine, Hitlerov novi ministar vanjskih poslova, Joachim von Ribbentrop, također je upozorio, u drugom cirkularnom biltenu, kako "Njemačka mora smatrati formiranje židovske države opasnim, jer bi to pridonijelo međunarodnom porastu vlasti svjetskog židovstva.”
Hitler je osobno pregledao cijelo ovo pitanje početkom 1938. godine i, usprkos svom dugotrajnom skepticizmu prema cionističkim ambicijama i bojazni kako bi njegova politika mogla pridonijeti formiranju židovske države, odlučio je još energičnije podržati židovsku migraciju u Palestinu. Izgledi da se Njemačka oslobodi Židova, zaključio je, nadmašuju moguće opasnosti.
U međuvremenu je britanska vlada nametnula još drastičnija ograničenja židovskoj imigraciji u Palestinu, 1937., 1938. i 1939. godine. Kao odgovor, sigurnosna služba SS-a sklopila je tajni savez s tajnom cionističkom agencijom Mossad le-Aliya Bet, za ilegalno krijumčarenje Židova u Palestinu. Kao rezultat ove intenzivne suradnje, nekoliko konvoja brodova je uspjelo stići do Palestine, mimo britanskih topovnjača. Židovska migracija, legalna i ilegalna, iz Njemačke (uključujući i Austriju) u Palestinu se dramatično povećala 1938. i 1939. godine. Još 10 000 Židova trebalo je otići u listopadu 1939. godine, ali izbijanje rata u rujnu je ovaj napor za preseljenje prekinut. Svejedno, njemačke su vlasti nastavile promicati neizravnu židovsku emigraciju u Palestinu, tijekom 1940. i 1941. godine. Čak do ožujka 1942. godine, barem je jedan službeno odobreni cionistički “kibuc”, kamp za obuku potencijalnih emigranata, nastavio djelovati u Hitlerovoj Njemačkoj.
Ugovor o prijenosu
Središnji dio njemačko-cionističke suradnje tijekom Hitlerove ere bio je Transfer Agreement: pakt koji je omogućio desecima tisuća njemačkih Židova neka sa svojim bogatstvom migriraju u Palestinu. Sporazum, također poznat kao Haavara (hebrejski "prijenos"), sklopljen je u kolovozu 1933. godine, nakon razgovora između njemačkih dužnosnika i Chaima Arlosoroffa, političkog tajnika Židovske agencije, palestinskog centra Svjetske cionističke organizacije.
Ovim neobičnim aranžmanom je svaki Židov, koji je krenuo u Palestinu, polagao novac na poseban račun u Njemačkoj. Novac je iskorišten za kupnju njemačkog poljoprivrednog alata, građevinskog materijala, pumpi, gnojiva i tako dalje, koji su izvezeni u Palestinu i tamo prodavani od strane tvrtke Haavara, u židovskom vlasništvu u Tel-Avivu. Novac od prodaje predan je židovskom emigrantu po dolasku u Palestinu u iznosu koji odgovara njegovom depozitu u Njemačkoj. Njemačka roba se slijevala u Palestinu kroz Haavaru, koja je kratko vrijeme kasnije dopunjena barter ugovorom, kojim su se palestinske naranče mijenjale za njemačko drvo, automobile, poljoprivredne strojeve i drugu robu. Sporazum je tako služio cionističkom cilju dovođenja židovskih doseljenika i razvojnog kapitala u Palestinu, dok je istovremeno služio njemačkom cilju oslobađanja zemlje od neželjene vanzemaljske skupine.
Delegati na Cionističkom kongresu, u Pragu 1933. godine, žustro su raspravljali o prednostima Sporazuma. Neki su se bojali kako će pakt potkopati međunarodni židovski ekonomski bojkot Njemačke. Ali, cionistički dužnosnici uvjerili su Kongres. Sam Cohen, ključna osoba koja stoji iza dogovora Haavare, naglasio je kako ovaj sporazum nije ekonomski povoljan za Njemačku. Arthur Ruppin, stručnjak za iseljeništvo Cionističke organizacije, koji je pomogao u pregovorima o paktu, istaknuo je kako "Sporazum o prijenosu ni na koji način nije ometao pokret bojkota, budući da nikakva nova valuta neće teći u Njemačku kao rezultat sporazuma...". 1935. godine, Cionistički kongres, koji se sastao u Švicarskoj, velikom je većinom podržao pakt. Godine 1936. je Židovska agencija (cionistička "vlada u sjeni" u Palestini) preuzela izravnu kontrolu nad Ha'avarom, koja je ostala na snazi sve do početka Drugog svjetskog rata, kada je napuštena.
Neki njemački dužnosnici protivili su se aranžmanu. Npr. njemački generalni konzul u Jeruzalemu, Hans Döhle, oštro je kritizirao Sporazum u nekoliko navrata, tijekom 1937. godine. Istaknuo je kako Njemačku košta deviza koje bi proizvodi izvezeni u Palestinu preko pakta donijeli da su prodani negdje drugdje. Haavarina monopolska prodaja njemačke robe Palestini, preko židovske agencije, prirodno je razljutila tamošnje njemačke poslovne ljude i Arape. Službena njemačka podrška cionizmu mogla bi dovesti do gubitka njemačkog tržišta diljem arapskog svijeta. Britanska vlada također je negodovala zbog tog aranžmana. Interni bilten njemačkog ministarstva vanjskih poslova iz lipnja 1937. godine je spominjao "žrtve u devizama", koje su proizašle iz Haavare.
U internom memorandumu njemačkog ministarstva unutarnjih poslova iz prosinca 1937. godine je razmatran utjecaj Sporazuma o prijenosu: “Nema sumnje kako je dogovor s Haavarom najviše pridonio vrlo brzom razvoju Palestine, od 1933. godine. Sporazum je pružio, ne samo najveći izvor novaca (iz Njemačke!), nego i najinteligentniju skupinu useljenika, te je konačno u zemlju donijela strojeve i industrijske proizvode bitne za razvoj.” Glavna prednost pakta, navodi se u dopisu, bila je emigracija velikog broja Židova u Palestinu, najpoželjniju ciljnu zemlju, što se Njemačke tiče. Ali, list je primijetio i važne nedostatke koje su istaknuli konzul Döhle i drugi. Ministar unutarnjih poslova, navodi se, zaključio je da su nedostaci sporazuma sada veći od prednosti i da ga stoga treba raskinuti.
Samo je jedan čovjek mogao riješiti kontroverzu. Hitler je osobno preispitao politiku, u srpnju i rujnu 1937. godine; te ponovo u siječnju 1938. godine; i svaki je put odlučio zadržati dogovor Haavari. Cilj uklanjanja Židova iz Njemačke, zaključio je, opravdava nedostatke sporazuma.
Ministarstvo gospodarstva Reicha pomoglo je organizirati još jednu tvrtku za prijenos, Agenciju za međunarodnu trgovinu i ulaganja (Intria), preko koje su Židovi u stranim zemljama mogli pomoći njemačkim Židovima neka emigriraju u Palestinu. Gotovo 900.000 dolara je na kraju kanalizirano kroz Intriju prema njemačkim Židovima u Palestini. Ostale europske zemlje, željne poticanja židovske emigracije, sklopile su sporazume sa cionistima po uzoru na Ha’avaru. Godine 1937. je Poljska odobrila prijenosnu tvrtku Halifin (hebrejski za "razmjenu"). Do kraja ljeta 1939. godine su Čehoslovačka, Rumunjska, Mađarska i Italija, potpisale slične sporazume. Međutim, izbijanje rata u rujnu 1939. godine, spriječilo je široku provedbu tih sporazuma.
Postignuća Haavare
Između 1933. i 1941. godina je oko 60.000 njemačkih Židova emigriralo u Palestinu kroz Ha'avaru i druge njemačko-cionističke aranžmane, što je bilo oko 10% židovske populacije Njemačke, 1933. godine (ovi isti njemački Židovi činili su oko 15% palestinskog židovskog stanovništva 1939. godine). Neki emigranti iz Ha'avare prenijeli su značajno osobno bogatstvo iz Njemačke u Palestinu. Kao što je židovski povjesničar Edwin Black primijetio: “Mnogima od tih ljudi, posebno u kasnim 1930-ima, bilo je dopušteno prenijeti stvarne replike svojih domova i tvornica - zapravo grube replike njihovog postojanja.”
Ukupni iznos, prebačen iz Njemačke u Palestinu preko Ha'avare, između kolovoza 1933. i kraja 1939. godine, bio je 8,1 milijun funti, ili 139,57 milijuna njemačkih maraka (što je tada odgovaralo iznosu više od 40 milijuna dolara). Ovaj iznos uključuje i 33,9 milijuna njemačkih maraka (13,8 milijuna dolara) koje je Reichsbank osigurala u vezi sa Sporazumom.
Povjesničar Black je procijenio kako je dodatnih 70 milijuna dolara moglo pritjecati u Palestinu kroz prateće njemačke komercijalne sporazume i posebne međunarodne bankovne transakcije. Njemački fondovi imali su veliki utjecaj na tako nerazvijenu zemlju, kakva je bila Palestina tridesetih godina prošlog stoljeća, istaknuo je. Nekoliko velikih industrijskih poduzeća izgrađeno je kapitalom iz Njemačke, uključujući vodovod Mekoroth i tekstilna tvrtka Lodzia. Priljev dobara i kapitala iz Ha'avare, zaključio je Black, "proizveo je ekonomsku eksploziju u židovskoj Palestini" i bio je "nezamjenjiv čimbenik u stvaranju Države Izrael".
Sporazum iz Ha’avare uvelike je doprinio židovskom razvoju u Palestini i time, neizravno, utemeljenju izraelske države. Cirkularni bilten njemačkog ministarstva vanjskih poslova, iz siječnja 1939. godine, izvijestio je, s određenim nedoumicama, kako je "prijenos židovske imovine iz Njemačke [kroz sporazum Ha'avara] u nemaloj mjeri pridonio izgradnji židovske države u Palestini."
Bivši dužnosnici tvrtke Ha'avara u Palestini potvrdili su ovo stajalište u detaljnoj studiji Ugovora o prijenosu, objavljenoj 1972. godine: "Ekonomska aktivnost, koju je omogućio priljev njemačkog kapitala i transferi Haavare u privatni i javni sektor, bili su od najveće važnosti za razvoj zemlje. Mnoge nove industrije i trgovačka poduzeća osnovana su u židovskoj Palestini, a brojne tvrtke, koje su i danas iznimno važne u gospodarstvu Države Izrael, duguju svoje postojanje Haavari.” Dr. Ludwig Pinner, dužnosnik tvrtke Ha'avara u Tel Avivu, tijekom 1930-ih, kasnije je komentirao kako su iznimno kompetentni Ha'avara imigranti “odlučujuće pridonijeli” gospodarskom, društvenom, kulturnom i obrazovnom razvoju Palestinske židovske zajednice.
Ugovor o prijenosu bio je najdalekosežniji primjer suradnje Hitlerove Njemačke i međunarodnog cionizma. Kroz ovaj pakt, Hitlerov Treći Reich učinio je više od bilo koje druge vlade tijekom 1930-ih, kako bi podržao razvoj Židova u Palestini.
Cionisti nude vojni savez s Hitlerom
Početkom siječnja 1941. godine je mala, ali važna cionistička organizacija, podnijela službeni prijedlog njemačkim diplomatima u Bejrutu, za vojno-politički savez s ratnom Njemačkom. Ponudu je dalo radikalno podzemlje, “Borci za slobodu Izraela”, poznatije kao: Lehi ili Stern Gang. Njezin vođa, Avraham Stern, nedavno je raskinuo odnose s radikalnom nacionalističkom "Nacionalnom vojnom organizacijom" (Irgun Zvai Leumi) zbog stava skupine prema Britaniji, koja je učinkovito zabranila daljnje židovsko naseljavanje Palestine. Stern je Britaniju smatrao glavnim neprijateljem cionizma.
Ovaj izvanredan cionistički prijedlog “za rješenje židovskog pitanja u Europi i aktivno sudjelovanje NMO [Lehi] u ratu na strani Njemačke” vrijedi opširnije citirati:
"Vodeći državnici nacionalsocijalističke Njemačke često su u svojim govorima i izjavama naglašavali kako novi poredak u Europi, kao preduvjet, zahtijeva radikalno rješenje židovskog pitanja evakuacijom. (“Europa bez Židova”)
Evakuacija židovskih masa iz Europe preduvjet je za rješavanje židovskog pitanja. Međutim, jedini način na koji se to može u potpunosti postići jest naseljavanjem ovih masa u domovinu židovskog naroda, Palestinu, i uspostavom židovske države u njenim povijesnim granicama.
Cilj političkog djelovanja i višegodišnje borbe 'Pokreta za slobodu Izraela' i 'Nacionalne vojne organizacije u Palestini' (Irgun Zvai Leumi) je na ovaj način riješiti židovski problem i tako zauvijek potpuno osloboditi židovski narod.
NMO, koji je dobro upoznat s dobrom voljom vlade Njemačkog Reicha i njezinih dužnosnika prema cionističkim aktivnostima unutar Njemačke i cionističkom emigrantskom programu, smatra da:
1. Zajednički interesi mogu postojati između europskog novog poretka temeljenog na njemačkom konceptu i istinskih nacionalnih težnji židovskog naroda, kako ih utjelovljuje NMO.
2. Suradnja je moguća između Nove Njemačke i obnovljenog, narodno-nacionalnog Židova [Hebräertum].
3. Uspostava povijesne židovske države na nacionalnoj i totalitarnoj osnovi, i vezane ugovorom s Njemačkim Reichom, bila bi u interesu održavanja i jačanja budućeg njemačkog položaja moći na Bliskom istoku.
Na temelju ovih razmatranja i pod uvjetom da vlada Njemačkog Reicha prizna nacionalne težnje 'Pokreta za slobodu Izraela' spomenutog gore, NMO u Palestini nudi aktivno sudjelovanje u ratu na strani Njemačke.
Ova ponuda NMO-a mogla bi uključivati: vojno, političko i informativno djelovanje unutar Palestine, a nakon određenih organizacijskih mjera i izvan nje. Uz to, europski židovski muškarci bili bi vojno obučeni i organizirani u vojne jedinice, pod vodstvom i zapovjedništvom NMO-a. Oni bi sudjelovali u borbenim operacijama u svrhu osvajanja Palestine, ako bi se takav front formirao.
Neizravno sudjelovanje Pokreta za slobodu Izraela u Novom poretku Europe, već je u pripremnoj fazi, u kombinaciji s pozitivno-radikalnim rješenjem europskog židovskog problema na temelju gore navedenih nacionalnih težnji židovskog naroda i uvelike bi ojačalo moralni temelj Novog poretka u očima cijelog čovječanstva.
Suradnja Pokreta za slobodu Izraela također bi bila u skladu s nedavnim govorom njemačkog kancelara Reicha, u kojem je Hitler naglasio kako će iskoristiti svaku kombinaciju i koaliciju kako bi izolirao i porazio Englesku."
Nema podataka o bilo kakvom njemačkom odgovoru. Prihvaćanje je ionako bilo vrlo malo vjerojatno, jer je u to vrijeme njemačka politika bila odlučno proarapska. Nevjerojatno je da je Sternova grupa nastojala sklopiti pakt s Trećim Reichom u vrijeme kada su priče kako je Hitler bio odlučan istrebiti Židove već bile u širokom opsegu raširene po svijetu. Stern očito, ili nije vjerovao pričama, ili je bio spreman surađivati sa smrtnim neprijateljem svog naroda kako bi pomogao u stvaranju židovske države.
Važan član Lehija, u vrijeme kada je grupa dala ovu ponudu je bio Yitzhak Shamir, koji je kasnije služio kao izraelski ministar vanjskih poslova, a potom, tijekom većeg dijela 1980-ih i do lipnja 1992. godine, i kao izraelski premijer. Kao šef operacija Lehija, nakon Sternove smrti 1942. godine, Shamir je organizirao brojne terorističke akcije, uključujući: ubojstvo britanskog ministra za Bliski istok, Lorda Moynea, u studenom 1944. godine, i ubojstvo švedskog posrednika Ujedinjenih naroda, grofa Bernadottea, u rujnu 1948. godine. Godinama kasnije, kada su Shamira pitali o ponudi iz 1941. godine, potvrdio je kako je bio svjestan predloženog saveza njegove organizacije s ratnom Njemačkom.
Zaključak
Unatoč osnovnom neprijateljstvu između Hitlerovog režima i međunarodnog židovstva, nekoliko su se godina interesi židovskih cionista i njemačkih nacionalsocijalista podudarali. U suradnji sa cionistima, za uzajamno poželjno i humano rješenje složenog problema, Treći Reich je bio spreman podnijeti devizne žrtve, narušiti odnose s Britanijom i razljutiti Arape. Uistinu, tijekom 1930-ih godine, nijedna nacija nije učinila više za suštinsko promicanje židovsko-cionističkih ciljeva - od Hitlerove Njemačke.
Napisao: Mark Weber
Iskreni razgovor o cionizmu: Što znači židovski nacionalizam?
Važno je razumjeti cionizam, ne samo zato što je riječ o utjecajnoj ideologiji i snažnom društveno-političkom pokretu, već i zato što o njemu postoji mnogo neznanja, zabune i namjernih dezinformacija.
Ako potražite riječ "cionizam" u standardnom američkom rječniku, ono što ćete pronaći vjerojatno će biti netočno, ili najmanje pogrešno. Npr. popularan i navodno autoritativan američki rječnik definira cionizam kao: "Pokret, koji je prije bio za ponovno uspostavljanje, sada za potporu židovske nacionalne države Izrael." Ova definicija, koja je tipična za američka referentna djela, više je nego samo obmanjujuća. To je prijevara.
Utemeljitelj modernog cionističkog pokreta bio je židovski pisac Theodor Herzl. Devedesetih godina 19. stoljeća živio je u Parizu, gdje je bio novinar velikih bečkih novina. Bio je duboko uznemiren raširenim antisemitizmom, odnosno antižidovskim osjećajima, u to vrijeme u Francuskoj. Puno je razmišljao o obrascu napetosti, nepovjerenja i sukoba između židova i nežidova, koji je postojao kroz stoljeća, i naišao je na ono za što je vjerovao kako je rješenjem ovog prastarog problema.
Herzl je svoje poglede iznio u knjizi, napisanoj na njemačkom, pod naslovom "Židovska država" (Der Judenstaat). Objavljeno 1896. godine, ovo je djelo manifest ili temeljni dokument cionističkog pokreta. Godinu i pol kasnije Herzl je sazvao prvu međunarodnu cionističku konferenciju. Pedeset i jednu godinu kasnije, kada je na skupu u Tel Avivu svečano proglašena “Država Izrael”, iznad govorničkog podija na konferenciji nalazio se, prikladno, veliki Herzlov portret.
U svojoj knjizi, Herzl je objasnio kako, bez obzira na to gdje žive ili njihovo državljanstvo, Židovi ne čine samo vjersku zajednicu, već nacionalnost, narod. Koristio je njemačku riječ Volk. Gdje god veliki broj Židova živi među nežidovima, rekao je, sukob nije samo vjerojatan, već je i neizbježan. Napisao je: “Židovsko pitanje postoji svugdje gdje Židovi žive u primjetnijem broju. Tamo gdje ga nema, unose ga pristigli Židovi... Vjerujem da razumijem antisemitizam, koji je vrlo kompleksan fenomen. Razmatram ovaj razvoj kao Židov, bez mržnje ili straha.”
U svojim javnim i privatnim spisima je Herzl objasnio kako antisemitizam nije zastranjenje, već prirodni odgovor nežidova na strano židovsko ponašanje i stavove. Protužidovski osjećaji, rekao je, nisu posljedica neznanja ili netrpeljivosti, kao što mnogi tvrde. Umjesto toga, zaključio je: drevni, i naizgled nerješiv sukob između Židova i nežidova je posve razumljiv, jer su Židovi poseban i odvojen narod, s interesima koji su različiti od (i koji su često u sukobu i protiv) interesa naroda među kojima oni žive.
Glavni izvor suvremenog antižidovskog osjećaja, vjerovao je Herzl, bila je takozvana "emancipacija" Židova u 18. i 19. stoljeću, koja ih je izvela iz ograničenog getoiziranog života u moderno urbano društvo i izravnu ekonomsku konkurenciju s ne-Židovima srednje klase. Antisemitizam je, napisao je Herzl, “razumljiva reakcija na židovske mane”. U svom dnevniku je napisao: "Smatram kako su antisemiti u potpunosti unutar svojih prava."
Herzl je tvrdio kako se Židovi moraju prestati pretvarati – i prema sebi i prema nežidovima – da su kao i svi ostali. Umjesto toga, moraju iskreno priznati da su poseban i odvojen narod, s različitim i zasebnim ciljevima i interesima. Jedino izvedivo dugoročno rješenje, rekao je, jest da Židovi prepoznaju stvarnost i konačno žive kao "normalan" narod, u vlastitoj zasebnoj državi. U memorandumu ruskom caru, Herzl je napisao kako je cionizam "konačno rješenje židovskog pitanja".
Tijekom godina su mnogi drugi židovski vođe potvrdili Herzlovo stajalište. Louis Brandeis, sudac Vrhovnog suda SAD-a i vodeći američki cionist, rekao je: “Svi priznajmo kako smo mi Židovi osebujna nacionalnost, čije je svaki Židov, bez obzira na njegovu zemlju, položaj ili nijansu uvjerenja, nužno pripadnik.”
Stephen S. Wise, predsjednik Američkog židovskog kongresa i Svjetskog židovskog kongresa, rekao je na skupu u New Yorku u lipnju 1938. godine: “Ja nisam američki građanin židovske vjere. Ja sam Židov... Hitler je u jednom bio u pravu. On naziva židovski narod rasom, a mi smo rasa.”
Prvi izraelski predsjednik, Chaim Weizmann, napisao je u svojim memoarima: “Kada god količina Židova u bilo kojoj zemlji dosegne točku zasićenja, ta zemlja reagira protiv njih … [Ova] reakcija … ne može se promatrati kao antisemitizam, u običnom ili vulgarnom smislu te riječi; to je univerzalna društvena i ekonomska popratna pojava židovske imigracije i ne možemo je se otresti.”
U skladu s cionističkim svjetonazorom, izraelski premijer, Ariel Sharon, rekao je na sastanku američkih Židova u Jeruzalemu, u srpnju 2004. godine, kako bi se svi Židovi diljem svijeta trebali preseliti u Izrael što je prije moguće. Budući da je antisemitizam bio posebno raširen u Francuskoj, dodao je, Židovi u toj zemlji trebali bi se odmah preseliti u Izrael. Francuski dužnosnici brzo su i predvidljivo odgovorili odbacujući Sharonove primjedbe kao "neprihvatljive".
Ali, zamislite samo kada bi čelnici Francuske, Sjedinjenih Država i drugih zemalja, odgovorili na te Sharonove i slične primjedbe drugih cionista, izražavajući slaganje. Zamislite da američki predsjednik odgovori riječima: “U pravu ste, gospodine Sharon. Slažemo se s vama. Slažemo se da Židovima nije mjesto u Sjedinjenim Državama. Zapravo, spremni smo pokazati našu podršku onome što kažete, čineći sve što možemo, kako bismo promicali i poticali sve Židove neka napuste našu zemlju i presele se u Izrael.”
To bi bio logičan i pošten stav nežidovskih političkih vođa koji kažu da podržavaju Izrael i cionizam. Ali, politički lideri Sjedinjenih Država, Francuske, Britanije i drugih takvih zemalja, danas nisu ni pošteni ni dosljedni.
Tijekom 1930-ih, jedna europska vlada koja je bila iskrena i dosljedna u svom stavu o ovom pitanju bila je vlada Njemačkog Trećeg Reicha. Židovski cionisti i njemački nacionalsocijalisti dijelili su slična stajališta o tome kako najbolje riješiti ono što je Herzl nazvao "židovskim pitanjem". Složili su se da su Židovi i Nijemci izrazito različite nacionalnosti, te da Židovi ne pripadaju Europi, već takozvanoj “židovskoj domovini” u Palestini.
Na temelju zajedničkih stavova, Nijemci i Židovi radili su zajedno za ono za što je svaka zajednica vjerovala da je u njezinom najboljem nacionalnom interesu. Hitlerova vlada snažno je podupirala cionizam i židovsku emigraciju u Palestinu od 1933. do 1940.-41. godine, kada je Drugi svjetski rat spriječio daljnju opsežniju suradnju. (Tijekom ratnih godina stavovi su očvrsnuli, a politika se drastično promijenila. Njemačka politika suradnje sa cionistima i podrška židovskoj emigraciji u Palestinu, ustupila je mjesto oštroj politici "konačnog rješenja".)
Ugovor o prijenosu bio je najdalekosežniji primjer suradnje Hitlerove Njemačke i međunarodnog cionizma. Ovim je paktom Hitlerov Treći Reich učinio više od bilo koje druge vlade tijekom 1930-ih kako bi podržao cionistički pokret i razvoj Židova u Palestini.
Bit cionizma, ili židovskog nacionalizma, jest kako su Židovi posvuda - bez obzira na to gdje žive, bez obzira na svoje vjerske poglede i bez obzira na svoje državljanstvo - pripadnici židovskog "naroda" ili "nacije", kojoj svi Židovi duguju primarnu lojalnost i odanost.
Ogromna većina Židova u Sjedinjenim Državama danas se poistovjećuje s Izraelom i podržava ga, te su povezani s cionističkim skupinama i organizacijama. Svaka značajna židovska skupina ili udruga u Sjedinjenim Državama, i svaki istaknuti židovski američki politički ili društveni vođa podržava Izrael i cionizam, u većini slučajeva gorljivo. Uz vrlo malo iznimaka, čak i američki Židovi koji su kritični prema nekim od sramotnijih izraelskih politika, ipak izražavaju podršku Izraelu i nacionalističkoj ideologiji, na kojoj se temelji cionistička država.
Židov cionist, po definiciji, svoju primarnu lojalnost duguje židovskoj zajednici i Izraelu. Cionizam nije kompatibilan s patriotizmom prema bilo kojoj zemlji ili entitetu, osim Izraelu i svjetskoj židovskoj zajednici. Zato je teško prihvatiti, kao iskrena ili poštena pobožna uvjeravanja židovskih vođa u Sjedinjenim Državama, kako su američki Židovi jednako lojalni SAD-u, kao i svi ostali.
U Sjedinjenim Državama gotovo svaki istaknuti politički vođa – Židov i nežidov, demokrat i republikanac – gorljivo podržava Izrael i židovsku nacionalističku ideologiju na kojoj se temelji. U Washingtonu, politički čelnici obiju velikih stranaka, inzistiraju na potpori SAD-a Izraelu, kao etnički židovskoj državi. Oni gorljivo podržavaju i željno traže naklonost utjecajnih židovsko-cionističkih skupina, poput Američko-izraelskog odbora za javne poslove (AIPAC) i Lige protiv klevete (ADL).
Svatko – bilo Židov ili ne-Židov – tko tvrdi kako podržava Izrael trebao bi, ako je pošten i dosljedan, podržati stajalište izraelskog premijera Sharona i drugih cionističkih vođa, te podržati migraciju Židova odsvakuda u Izrael. Ali, naravno, to se ne događa.
Što se tiče cionizma i Izraela, stav i politiku gotovo svih američkih političkih vođa, židovskih i nežidovskih, karakteriziraju licemjerje i prijevara. Drugim riječima, cionistički Židovi i njihovi nežidovski pristaše, prihvaćaju očito dvostruke standarde. Židovsko-cionističke organizacije, zajedno sa svojim nežidovskim saveznicima, podržavaju jednu društveno-političku ideologiju za Izrael i svjetsku židovsku zajednicu, a potpuno drugu za Sjedinjene Države i druge nežidovske zemlje. Oni inzistiraju na tome kako je etnički nacionalizam zao i loš za ne-Židove, dok u isto vrijeme snažno podupiru etnički nacionalizam – odnosno cionizam – za Židove.
Inzistiraju na tome kako Izrael jest, i mora biti, židovska nacionalistička država s povlaštenim statusom za svoju židovsku populaciju, uključujući imigracijske zakone koji diskriminiraju ne-Židove. U isto vrijeme, židovsko-cionističke skupine i vođe, te nežidovi koji ih podržavaju, inzistiraju na tome da u Sjedinjenim Državama, Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj i drugim zemljama, ne smije postojati povlašteni status niti za koga na temelju rase, etničke pripadnosti ili religije.
Naši politički vođe govore nam kako američke Židove treba poticati da o sebi razmišljaju kao o posebnoj nacionalnoj skupini, s identitetom i interesima zajednice, odvojenim od interesa ostalih Amerikanaca. U isto vrijeme, američki političari inzistiraju da se cionističkim Židovima daju sva prava kao punopravnim i ravnopravnim građanima SAD-a. Na temelju ovog dvostrukog standarda, Židovi često uživaju ono što se svodi na privilegirani status u američkom političkom i kulturnom životu.
Amerikance se navodi da vjeruju kako je cionizam benigni pogled na altruističnu i pravednu potporu takozvanoj židovskoj domovini. Zapravo, cionizam je ideologija i pokret - etnički utemeljenog židovskog nacionalizma, koji jača identitet i sliku o sebi - kao posebne i zasebne zajednice, s interesima drugačijim od interesa nežidova, i koji još više jača ionako moćnu svjetsku židovsku zajednicu.
Add comment
Comments