Podržavate li Otpor?

Nekoliko sam puta na ovim stranicama pisao o anakronoj prirodi zapadnog kolonijalnog projekta u Palestini, sa židovskom supremacističkom državom Izrael, kao njegovom malignom modernom manifestacijom. Kolonizacija je bila raison d’etre Zapada prije Drugog svjetskog rata; nakon završetka rata započeo je proces dekolonizacije i polako je došlo do dekolonizacije gotovo cijelog globalnog juga, prema službenom narativu. Međutim, u stvarnosti, Zapad je zadržao svoje nekadašnje kolonijalne podanike čvrsto u svom stisku - kroz mnoge neokolonijalne projekte, poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, itd....i još tajnije, kroz mnoštvo tajnih organizacija, koje su služile za promjene režima i koje se mobiliziraju po potrebi.

Oni koji su rođeni u nekadašnjim kolonijama,  nakon formalne dekolonizacije svojih domovina, nikada nisu vidjeli heroje koji su oslobodili zemlje, većinom nikada od krvi i mesa. Haićani imaju svog Toussaint L’Ouverturea, Vijetnamci Ho Chi Minha, a Kongoanci Patricea Lumumbu, da spomenemo samo neke od antikolonijalnih heroja iz Trećeg svijeta.

U svijetu, prije nego što je video snimanje postalo sveprisutno, herojstvo antikolonijalnih boraca bilo je ograničeno na usmena predanja i pisane tekstove. Puno je toga prepušteno mašti. Srećom, nemamo takvih ograničenja kada je riječ o svjedočenju junaštvu palestinskog (i libanonskog) Pokreta otpora u njihovoj borbi za oslobođenje od cionističkog neprijatelja.

Godina genocida u Gazi - koji se već više od mjesec dana ubrzano širi i na Libanon - bila je beskrajna bujica užasa; uz Izraelce koji su se spustili do razina izopačenosti koja ima malo (ako uopće ima) paralela sa bilo čime u povijesti svijeta. Od metodičnog pucanja maloj djeci u glavu, do analnih silovanja njihovih očeva električnim šipkama; od spaljivanja plastičnih šatora punih nekoliko generacija palestinskih obitelji, do prelaska buldožerom preko ozlijeđenih ljudi kako bi ih žive zakopali - nema zla kojeg Izraelci nisu počinili u svojoj potrazi za židovskom prevlasti u Gazi.

Štoviše, sve su to snimili kamerom, a zatim uploadali za izopačeno zadovoljstvo svoje genocidne javnosti, koja se, čini se, jednostavno ne može zasititi izopačenosti svoje braće.

Nulta udaljenost: ruka borca ​​otpora isporučuje eksploziv na cionistički tenk

Dok su židovski suprematisti radosno pokazivali uokolo svoje ratne zločine - otpor je, s druge strane, dao gotovo filmski pogled na moral, postojanost i hrabrost na bojnom polju. Ovu hrabrost pokazao je, nitko drugi nego sam vođa Hamasa, Yahya Sinwar, o čijem će se herojstvu pričati godinama. To je ona vrsta legende koja postaje folklor. O kojoj su pjesme napisane. Priča koju bake pričaju svojim unucima, koji ih slušaju sa zanesenom pozornošću, i zatim uzbuđeno pitaju: "Što se zatim dogodilo?"

Sinwarovo junaštvo nipošto nije bilo zastranjenje. Bilo je mnoštvo priča o neusporedivom borbenom duhu u Gazi i Libanonu, koje pokazuje nevjerojatnu snagu karaktera ovih izvanrednih ljudi iz Pokreta otpora.

Jeste li čuli priču o Hamzi Hišamu Ameru, zvanom Elegantni borac? Klizao je ulicama Gaze u svom poznatom dugom, crnom kaputu, kako bi spalio mnoge cionističke tenkove svojim Yassin 105 s ramena. Burberry nikada neće pronaći boljeg manekena za svoju preskupu robu.

Hamza Hisham Amer zvani Elegantni borac klizi ulicama Gaze na putu da spali neke cionističke tenkove

Što kažete na Mouhannada Rizqa Jibreela, koji je nakon što je spalio izraelske trupe koje su se okupile u Gazi, odlutao s besmrtnom rečenicom: "Analiziraj ovo, Duwairi!" (Referenca na Fayeza al-Duwairija, vojnog analitičara na Al Jazeeri Arabic, koji analizira videozapise Pokreta otpora za svoju TV publiku.) Duwairi se rado odazvao i rekao je kako mu je u čast što su hrabri palestinski borci uzvikivali njegovo ime.

Ili, što kažete na Aheda Adnana Abu-Sittaha, iz brigada Al-Quds, koji skače od sreće, viče: "Walla'at (gori)!", nakon što je spalio cionistički tenk.

Jedan skok za borca ​​Pokreta otpora, potpuno oslobođenje za čovječanstvo, ha?

Ahed Adnan Abu-Sittah i njegov besmrtni skok radosti

Ili, Hezbollahov Ibrahim Haider, koji se potpuno sam obračunao s cijelom cionističkom postrojbom, nezabrinut zbog kiše metaka, koji su letjeli u njegovom smjeru, prije nego što je poginuo od tipično kukavnog cionističkog zračnog napada.

Vidimo ove heroje i njihovo junaštvo, jer se Pokret otpora pobrinuo da zabilježi svaku moguću akciju, kako bi nas obavijestili o događajima na bojnom polju. Što je još korisnije, u svojim video zapisima, Otpor ukazuje na neprijatelja crvenim trokutima. Cionisti s crvenim trokutom i njihova vojna oprema su u godinu dana učinili ovaj skromni emoj globalnim simbolom otpora.

Gledajući borce Pokreta otpora, u svojim skromnim trenirkama i sandalama, naoružane samo granatama na raketni pogon (RPG), koje se ispaljuju s ramena, kao i improviziranim eksplozivnim napravama kojima ciljaju tenkove Merkava i Eitan, vrijedne više milijuna dolara, te ih pogađaju dovoljno precizno da izazovu ozbiljnu štetu - zaista je prizor za vidjeti.

Tu su i videozapisi koji prkose svim definicijama hrabrosti. Kada bi postojao fizički uređaj koji mjeri hrabrost, slomio bi se zbog stresa i rastezanja iznad najvećeg očitanja. To su radnje u kojima borci trče sve do tenkova kako bi ručno isporučili eksploziv na kupolu tenka, zatim trče natrag na sigurno prije nego što eksplodira. Teško je zamisliti takvu hrabrost. Osim opasnosti da se tenkovi iznenada okrenu u smjeru lovca i raznese ga u paramparčad, postoji i rizik od cionističkih bespilotnih letjelica, koje neprestano lete iznad njih i kada ih uoče, onda isporuče svoj smrtonosni teret na njih. Ali, borci Pokreta otpora su naizgled otporni na takve malene strahove.

U svom legendarnom govoru Ballot or the Bullet, afroamerički revolucionar, Malcolm X, dao je publici mali uvid u ono što je potrebno za borbu u gerilskom ratu. Govoreći u travnju 1964. godine, u kontekstu američkih borbi u ilegalnom Vijetnamskom ratu, Malcolm je dao uvod o gerilskom ratovanju, što ne bi bilo naodmet ponoviti, u kontekstu Gaze u posljednjih 13 mjeseci.

Malcolm: "Potrebno je srce da budete gerilski ratnik, jer ste sami. U konvencionalnom ratovanju imate tenkove i gomilu drugih ljudi koji vas podržavaju - avione iznad vaše glave i sve te stvari. Ali, gerilac je sam. Sve što imaš je puška, patike i zdjela riže, i to je sve što ti treba - i puno srca." Palestinci i Libanonci nemaju ništa osim ogromnog srca - srca koje se ne boji nikoga osim Boga.

Kasnije, u istom govoru, Malcolm je također obavijestio svoju publiku o ishodu takvih bitaka: “Bijeli čovjek ne može dobiti još jedan rat boreći se na zemlji. Ti su dani prošli. Crni čovjek to zna, smeđi čovjek to zna, crveni čovjek to zna i žuti čovjek to zna. Pa su ga uključili u gerilski rat. To nije njegov stil. Moraš imati srca da budeš gerilski ratnik, a on nema srca, to ti govorim.”

Ono što nam je Malcolm rekao prije 60 godina, vrijedi i danas. Kada vidimo cionističke kukavice, koje nikada ne izlaze iz svojih tenkova (osim kako bi slikali selfije), iz straha od snajpera (ionako ih gađaju snajperima dok slikaju selfije), Malcomov "on hasn’t got any heart" vrišti naglas. Cionisti, doista, nemaju srca. Oni su svi moćni kada bacaju američko i europsko streljivo s neba na bespomoćne civile zarobljene u golemom kavezu koji nemaju kamo pobjeći, ali kada dođe do borbe čovjek-na-čovjeka, počinju drhtati u svojim čizmama.

Ali, ne radi se samo o hrabrosti na bojnom polju. Riječ je i o etici ratovanja.

Pokret otpora bori se protiv vjerojatno najnemoralnije vojske koja je ikada postojala. Dok cionisti gađaju bolnice, škole, džamije, crkve, djecu, starije osobe i žene kao nekakvo političko pitanje; moralni arapski borci suzdržavali su se od napada, čak i na neprijateljske ozlijeđene vojnike, jednostavno zato što im islamski zakon ratovanja zabranjuje takve napade. Više od godinu dana, cionistički helikopteri za medicinsku evakuaciju letjeli su neoštećeni, unatoč tome što su bili u dometu gađanja Pokreta otpora, takva je bila suzdržanost islamskih boraca protiv njihovog nemoralnog židovskog supremacističkog neprijatelja.

Štoviše, način na koji je Pokret otpora postupao sa svojim ratnim zarobljenicima ne može biti dalje od načina na koji su Izraelci postupali s palestinskim otetim osobama. Zatvoreni bez optužbe, deseci tisuća Palestinaca su mučeni, silovani i ostavljeni neka potrunu u izraelskim tamnicama; često izlazeći zlostavljani, mršavi, obogaljeni, amputiranih udova, sa zaraznim kožnim bolestima po cijelom tijelu. U međuvremenu, izraelski ratni zarobljenici u Gazi bili su tretirani s tipičnim arapskim gostoprimstvom, unatoč opsadi, uživajući u arapskim delicijama, pa čak i rođendanskim tortama.

Unatoč nebrojenim gubicima, uključujući pokolje svojih obitelji i rodbine, unatoč razaranju njihovih domova, susjedstava, škola, sveučilišta i bolnica, borci Pokreta otpora ostali su pri svojim načelima.

Doista, kao što je Justin Podur zaključio u nedavnom članku:

https://justinpodur.substack.com/p/teaching-by-killing

"Pretpostavimo… oni [Izraelci] dobiju rat, nekako uništivši Hezbollah u planinama Libanona, dovršivši genocid i izgladnjujući borce Hamasa do smrti, očistivši Palestince od Zapadne obale do Jordana, uništivši iranske raketne sposobnosti, slomivši Irak, možda zaglibe Jemen i Siriju u bratoubilačke ratove? Tada će si Izrael kupiti desetljeće ili dva mira da ponovno zapleše u pepelu. I u jednoj generaciji, novi rat, u potpuno drugačijem geopolitičkom i tehnološkom svijetu od današnjeg, s neprijateljima koji žude za današnjim neprijateljima, koji su bili dovoljno glupi da misle kako mogu natjerati zapadnog neprijatelja, posvećenog genocidu i rasizmu, boriti se razumom i čašću."

Razum i čast su pojmovi koji su strani tobože semitskim bijelim Europljanima i Sjevernoamerikancima u Izraelu, koji očito nisu bili u stanju nositi se s beskrajnom rezervom domorodačke hrabrosti više od godinu dana u Gazi, a sada već i više od mjesec dana u planinama Libanona. Unatoč bezobzirnom razaranju i neprestanom prikazivanju lažnih vijesti (gdje hvale svoju hrabrost), Izraelci idu u smjeru Amerikanaca u Vijetnamu: idu prema ponižavajućem porazu od domorodaca.

Budući smo propustili antikolonijalne heroje iz davnine, trebali bi se smatrati iznimno sretnima što gledamo arapske ratnike, kako se bore s takvim dostojanstvom i čašću, kakvu Izraelci i njihovi zapadnjaci ne mogu niti zamisliti, a kamoli tome težiti.

Upamtite, jedina stvar koja sprječava potpuno uništenje Gaze i Libanona jest domaći otpor, jer su zapadne sile — koje određuju kada i gdje se primjenjuje takozvani “međunarodni poredak temeljen na pravilima” — žrtvovale Palestince, Libanonce, Sirijce, Jemence, Iračane i Irance na oltaru židovske nadmoći.

U svijetu zamućenog diskursa i zbrkanog razmišljanja, koje su osmislili moćnici - pojam državnog monopola nad nasiljem je  toliko duboko ukorijenjen da se smatra legitimnim, koliko god to nasilje bilo nepravedno i barbarsko. Suprotno tome, otpor potlačenih je zaprljan širokom četkom terorizma, koliko god njihov otpor bio ispravan i pravedan. Posljedično, heroji su počeli biti prikazivani kao zlikovci, a teroristi kao avangarda ljudske civilizacije. Nemojte nasjedati na tu lažnu karakterizaciju. Doista, da posudim dalje od Malcolmova govora, ako ste obratili pozornost na državnu propagandu: “Oh, kažem kako ste bili zavedeni."

Nikada se ne smije poistovjećivati ​​nasilje tlačitelja s otporom potlačenih, jer prvo je terorizam, a drugo je pravedna i moralna borba, koja se nameće unesrećenima, kao jedini način preživljavanja i očuvanja svetosti života.

Upravo takvoj borbi na Bliskom istoku svjedočimo više od godinu dana. Najmanje što možemo učiniti jest reći hvala ratnicima Pokreta otpora što su se suprotstavili zlu i podržati ih na sve moguće načine, jer možda više nikada nećemo vidjeti takve ljude. Neka crveni trokuti prevladaju. 

Originalni tekst: https://palestinewillbefree.substack.com/p/do-you-support-the-resistance

Hvala na čitanju.